Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Boris Maruna, Ivan Rogić Nehajev, Zvonko Maković, Tahir Mujičić, Milorad Stojević, Branko Maleš, Sead Begović, Anka Žagara, Branko Čegec, Kemal Mujičić Artnam, Delimir Rešicki, Miloš Đurđević, Krešimir Bagić, Zorica Radaković, Boris Dežulović, Sibila Petlevski, Damir Šodan, Miroslav Kirin, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Ivica Pretnjača, Ivan Herceg, Sanjin Sorel, Tatjana Gromača, Dorta Jagić, Ana Brnardić

SAVREMENO PJESNIŠTVO HRVATSKE

Sarajevske Sveske br. 15/16

Danijel Dragojević (1934)

TAKOĐER

U klaustrofobičnim situacijama, kada su zatvoreni nebo i zemlja, ptice lete; lete za nas, umjesto nas, oko nas, kao naše misli, želje i naša utjeha. Koliko težine, tereta, muka, krivnje, uskoće: što im sve nismo prepustili i gdje nas sve nisu zamijenile? "Tko može živjeti bez utjehe stabala?" A ptica je mnogo više od stabla. Ptica je živo produženo stablo koje nas vodi, odvodi i vraća, smještajući se u jezik, ono najdragocjenije u čovjeku. Ako se prepustimo slutnji, doznajemo da je govor vjerojatno nastavak pjeva, kao što je pjev produžetak leta. Zvuk, čini se, ne stiže samo daleko nego i duboko, u naše zvučno ja koje prepoznaje i prima sve strane mnogo snažnije nego što to čini središnja slika. Mnogi ni ne pokušavaju razumjeti svoje ptice. Najčešće one nisu simbolične već doslovne. Sve što im dajemo i što nam daju u naravi je činjenica. Kao što je vjerovao Blake, mnogo je manje metafora nego događaja, mnogo manje simbola nego preobrazbi. Recimo, jutarnje ptice. One nas doista bude, zovu naše budenje, njegovu dobrotu.

O prozoru znam koliko treba, ni previše ni premalo. Neka bude zamračen, zračan, akvarelno lagan, nizak, visok, ali neka bude. On je moj kućni ljubimac.

O kakva sreća što don Frane Bulić drži u ruci neki antički kamen, a ne gleda ljude, tropsko i suptropsko bilje i staklenike. O, kakva sreća što je on kip zelen, tvrd, glup, gluhonijem, smjeran, pismen, upravo stigao iz zemlje i odmah se u nju vraća.

Mooreova ovca oblikovana je okretanjem Zemlje. Postupna blagost, mekoća, prisnost. Neka obuhvatna mašta, taktilnost na svim stranama. Vrtnjom su došle doline, brda, rijeke, ravnice: sve oblo i zatvoreno. Zemlja se zanijela, oduševila, promijenila vrijeme i mjesto: bila jednom negdje jedna Zemlja, i sada je tu.

Tamo s druge strane gdje pada kiša na tamnom polju, u svijetloj glavi.

Plan zdravlja spušta se
i crta svoje vrijeme
na ispruženom jeziku guštera.
O, mi prvi, treći i posljednji
u toplom okviru rupe,
tlocrtnoj kiši, hladnom broju,
točki.

Opet po tko zna koji put s lavežom netko-nešto tuče po
horizontu. Traži da ga ne razumijemo.

Boja do boje, prijelaz jedva vidljiv. Prva mrlja priziva drugu, zatim
još jedna, i malo-pomalo ono što je najdublje nalazi put.

U srednji vijek, u srednji rod. Čekić kojim sudac prije izricanja
kazne stišava mnoštvo.

Možda sam Bog, a možda samo nekoliko milijardi tona bilo čega.
Ne vidite me, ali znate, prići ću s druge strane.

S lišćem otišlo je i nesigurno ime. Jasen i jesen nestali su. Jasen u
jesen, jesen u sivu daljinu.

Ključevi s unutrašnje strane vrata,
utvara od kovine. To možemo biti ti, ja,
svatko kome jastuk odbija napraviti
udubljenje glavi, suludoj prtljazi dana.
Ritam oblika, početni sklad sa svojim ropstvom,
ali i mala praznina kroz koju odbacujemo
rublje, pamćenje, nesreću.

Na razmaku od nekoliko metara, između dva odrasla puža, dvije kućice, dva dormitorija. Laku noć. Krivulja od tristo šezdeset pet toliko i toliko puta množena, dijeljena došla je u točku sna, nesna, u sjećanje na ružu.

To što je teško neka je okruglo. Da nema brda na koja smo naslonili budućnost, gdje bismo sada bili? Uspavljuje nas zemlja voljena noću.

Od jutra pristiže vlaga i sjene
možda s korčulanske,
možda sa splitske ribarnice.
Temeljni ton nečega čega nema,
što je bilo živo
a sada je nijemo,
tamni pozdrav.

Vratio sam oblutak tamo odakle sam ga podigao. Držao sam ga tren i prečicom stigao kamo sam bio krenuo, ni blizu ni daleko.

Jedan trubadur koji je promašio prozor. Jedan trubadur koji je promašio noć. Jedan trubadur koji je promašio svemir. Jedan trubadur.

Netko spava, diše jako. Ako prestane, povući će nas duboko.
Vodoravna je boja tamna i veoma sama.

Bliznecu, potoku što dolazi sa Sljemena, da ne bi oko sebe kupio nečistoću, betonirali su dno, zatvorili ga sa svih strana, tako da ne dodiruje zemlju, a ne vide ga ni ljudi ni životinje. Teče kao da ga nema. - To me na nešto podsjeća, samo ne znam na što, govorila je za veliki broj prigoda moja znanica. To doista na nešto podsjeća.

Saprofiti. Tu negdje pored, slijeva, zdesna, iz unutrašnjosti mogli bi krenuti. Vlaga pravi nove rubove, širi se. Oni su spremni. S imenima koja nikada nisu bila obznanjena obratna se povijest, nečujna glazba, brojevi horizontalno prostire tko zna po kojem pravilu. Sićušna i beskrajna družba, vic bez posebne poante.

Kao gušterica rep otpustio je pamćenje da bi preživio: vatra, trava, sramota, lucidnost, svetac. Što je ostalo od priče?

Visoke trave: za nekoga tko hoda i gleda.

Gdje su otišle žabe? Nema ih na prvom, drugom i trećem jezeru. Prazno u glavi i pogledu. Ostao je kreket iznad vode i malo dalje u šumi, ali on je nepouzdan i teško bi ga bilo slijediti do njihovog novog boravišta. Kao da su odjednom dobile nalog: Idemo, selimo, kupite boje, skokove, krekete, gladi, igre; sve drugo nas tamo čeka. I sada, kao što ih ovdje nema, tamo negdje ih ima. U nekoj zelenoj boji i mokrom životu, u bezazlenoj glavi, na pitomoj i bujnoj zvijezdi što se zove Mezopotamija.

U Maksimiru, u mojoj blizini, tuče djetlić. Kažem mu naprijed, i začudim se. Mislio sam da hodam, gledam i zastajkujem tamo gdje je i on, vani; ali ako nije tako, ako sam s druge strane, unutra (zašto bi inače tako ustrajno tukao?) onda - Dobrodošao, dobrodošao,
prijatelju.

Sreća je okrugla. Nesreća je okrugla. Psi trče oko Meštrovićeva zdanja. Magnolije bubre. Djevojke sjede i stoje. Nebom prolazi avion i vuče šarenu reklamu. Tko može neka bježi na sjever, na jug, u dugu razvedenu rečenicu. Neka se ne da izgurati iz nje.

U ranoj razdiobi zraka, o košuljo, kako si radosnija od mene. Pravim se kao da te ne vidim, kao da nisi na meni, kao da ne hodamo i ne okrećemo se zajedno. Dižem glavu, po nekome drugom zakonu raspoređujem sjene na njoj (Ugasite svjetlo, mogu hodati po mraku!), a tebe zadužujem samo za varku, dnevnu žudnju sada u mirnoj šari. Drugi svijet, treći zvuk, dogovorena daljina. Nesretna misao da sunce možda liječi.

Dogodilo se na strani ptica. Dogodilo se nešto. Promijenila se zemaljska slika. Povećala možda, možda smanjila. Ne znamo. Izgubilo se nije ništa.

Preko noći navalilo je neko drugo doba, buđenjem se naglo prekinula preobrazba u stvar i bolest, nestale su pojedinosti, pojednostavili oblik i svrha; ne treba imati evolucijskih iluzija, postoji obratan put, prekid, pokrov preko misli; teatarskom igrom otputovat ćemo u Srednji vijek, autizam, pripremu: udarac štapom.

Boju konopljuše nećemo mijenjati ni u ovom ni u nekom drugom životu, blaga žed i jutro smještaju je u naše oči, u poklonjen višak. Tu će ostati.

Došlo je vrijeme da oni koji su crvendaću (za kojega Vian kaže da mu srce zauzima ono što kod drugih životinja ispunjavaju prostački organi) prepustili brigu o ljubavi pitaju gdje je on, kamo je odletio, što pjeva. Pa kada se vrate, neka se ne suzdržavaju učiniti što su čuli.

Vremenom metak našega samoubojstva, zajedno s oružjem, trune. Tko nakon svega iz police kupi male hrpe smeća, ne zna što će baciti. Metal je otišao u dane, dani u korake, koraci kojekuda i kojekako, u uzdah i prah.

Prije ili poslije, stol ostane prazan. Svjetlost na njega pada kao na pučinu.

Udaraju vesla, smijeh se na površini stvara, širi i nestaje.

Povremeno se pojavi nešto veće od svijeta što se i dalje zove
svijet, ali i vjetar, Julija, željeznica, kišno jutro.

Tramvaj se zaustavio, otvorila su se vrata,
osjetio se topao vjetar s juga, rujan,
spustio sam jednu i drugu nogu, lijevu
pa desnu, dotakao prvu stepenicu, drugu,
onda i tlo, pomislio napisat ću neka pisma,
napustiti dva, tri stoljeća, otići u šumu,
na otoke, pustiti da sjena prođe preko mene,
zaboraviti glavnu temu ako je to ono o čemu smo
govorili, izgubiti se u sljepilu, zlatu, metafori.

Dolaze tiši dani. Barke su izvučene i okrenute. Što je bilo gore i što se hvalilo prazninom sada dolje zatvoreno gleda zemlju, ne miče se, trpi. Težak položaj, možda ponižavajući. Osobito ako bude trajao. Kako je to lijepo riješio Gabro Rajčević na jednoj svojoj slici! Mnogo tih tako okrenutih barki, izmedu dva zida a blizu mora, obojio je najrazličitijim bojama. Kao djeca. Crvenim, plavim, žutim, ljubičastim, ružičastim, zelenim, s mnogo bijeloga u njima i oko njih. Dotad nevidljiva u more, ta dna, moglo bi se reći, pjevaju u zraku. Zamišljamo kako je i stranama dolje okrenutima lakše, odahnule su.

Na kraju pročitane knjige bijela prazna stranica. Tu sam, kaže ona.

Teško je s porukom praznog podruma, kao i onom portreta s
kojeg brišemo prašinu pošto se ugasila smrt.

Nismo nikada vidjeli tako temeljito ugašenu svijeću.

Sa stola, nehotice gurnuta, pala je knjiga. Dobro ako si tako htjela. I ostavim je. Ranije se ne bih tako ponio prema njoj. Podigao bih je i stavio na mjesto koje joj pripada. Izgleda da se, po planu koji se bojim rasvjetljavati, svijet polako seli u tlocrt. Knjiga padne, izgubi osobine koje je imala, smiri se i gotovo nestane. Javi se prozračna siva boja.

Vratio se znanac iz Beča gdje je bio otišao po galerijama vidjeti poznato obilje, a vidio je, kaže, samo Rembrandtove autoportrete, oni su ga pratili sve vrijeme. Umjetnik je, čini se, bio odlučio da će ga gledati iz daljine, da će biti izuzetan svjedok iz svoje svjetlosti, i on je to sada, preko svih dana i mjesta, i postao. Međutim, dok je znanac govorio, mislio sam na one ranije slikare koji su svoja lica posuđivali svecima, mitološkim i drugim likovima i tako sudjelovali u događaju, skrivali se u njemu i iz njega gledali. Sjetio sam se i Emanuela Vidovića koji je u svojem ateljeu u Splitu na zidu držao jednu poveću reprodukciju u boji najpoznatijega Rembrandtovog autoportreta iz Beča što se među pojedinostima i slikama isticao svojim "zlatom vremena". Sjetio sam se isto tako da Vidović nikada nije naslikao ne samo autoportret nego ni išta živo, ništa osim onoga što je spavalo u svojoj anorganičnosti, pa mi, hoćemo li to, samo u nepokretnome možemo tražiti njegovo lice, njegov skriveni obratni pogled.

Jednom će se moći izmjeriti veličina ovoga stola. Reći će se, 200 za 80. Sada je to površina koja se hvali, kao kod Bena Nicholsona, linijama, uglovima, čvrstoćom i solidnom smještenošću na podu i u prostoru. Ali tko joj može povjerovati? Jedna svjetiljka, mnogo olovaka i drugih pisaljki, ljepila, gumice, spojnice, oštrila, šalice, kutije, bilježnice, knjige i jedan Lončarićev anđeo koji se s nemoćnim krilima ljulja visoko na žici i ne dopušta da se išta od toga (predmeta i riječi) ukruti i uozbilji.

Tridesetpet tisuća: ali čega? Broj se negdje zagubio, usamio, obeznanio. Stanje posve neprikladno. Nije ni u dobitku ni u gubitku, ni u sreći ni u nesreći, ni u stanju ni u kretanju; bez adrese, datuma, nigdje i nikako, a broj lijep, visok i čist kao prava apstrakcija.

Tridesetpet tisuća stoji pred pričom i htio bi u nju, htio bi da bude ona, čas subjekt, čas predikat, u glagolskim načinima i sam način, dobrotvor, žrtva, pomoćnik, protivnik i slično: da dođe, bude neko vrijeme i ode. A i ono što nije on, što je njegova druga strana, želi i očekuje njegov dolazak. Tridesetpet tisuća, toliko bi radosnih i nesretnih prilika mogao uvećati, pobrojiti, s njima rasti, mijenjati horizont, sudjelovati u preobrazbama, i na kraju s njima, kao u svakoj priči, nestati. Broju je, međutim, svejedno, on, moglo bi se reći, traži hranu, traži da bude hrana, sudbina, udio u Bogu, san, smrt i slično.

Četrdeset, pedeset, stotine godina plovimo od Splita do Dubrovnika, po otocima, i čekamo da se iza zora, kiša, kamene noći vremena, pučine koju brod kupi oko zvuka motora pojavi Jadransko more i bude srce svijeta, kasno otkriće jezika, on i ona, malo od svega, malo od ničega, sve svega, potpuno ničega: da se pojavi i bude u
svome imenu.

Tu, pored našega tužnog života,
šuma je, rijeka, sjeverno i južno more, otoci, gorje
kamo ćemo otići subotom, nedjeljom
ili nekim drugim danom, širom otvoriti prozore
i reći tim prozorima gledajte, gledajte,
gledajte onako kako mi nikada nismo
i kako vjerojatno nikada nećemo gledati.

U visini od nekoliko tisuća metara zatvaram oči, na zemlji drhti ležaj na kojem sam kanio spavati. Kada siđem, ako siđem, zeleni svibanj neće mi znati adresu. Zanesen, gotovo lud, on pokazuje put vlastitoj svjetlosti.

U snu jednoga brijega on je brijeg koji silazi do mora, tu malo postoji, opusti se, predahne, veže i odveže brodove i ponovo se uspne.

Nečemu, bilo čemu, bilo kako, bilo gdje, ma kako se zvalo kažem, mi se odnekle poznajemo; ono šuti, ne daje znaka, a ja znam da se nisam prevario.

On želi zamijeniti, zamijeniti bilo što.
Njegovo bilo što je na jugu. Njegovo bilo što je
praćka, glava, sljepoća, pojam, teritorijalnost,
rog, ja, termiti, Bach, hrpa, zlo, topovnjača, napokon.
Njegovo bilo što je Bog, riječ puna drugih riječi.

Na grančicu breze što nehajno visi u velikoj brzini doletio je vrabac, zaljuljao se i nastavio se ljuljati sve dok se grančica nije posve smirila.

U ožujku strah od zore. Čim ptice utihnu, ona će bez ikakva obzira sve otvoriti, svuda ući, sve pogledati. Kuda se skriti ispred te navale svjetla?

Zvonimir Mrkonjić (1938)

KRAVA

Ukućane razagnali, kuću orobili, prozore porazbijali. Kravu su odvukli u štalu, zakračunali vrata pa je zapalili. Zalijevajući se rakijom, slušali su je kako muče cijelu vječnost krave.

SKLONIŠTE

Uzbuna zamjenjuje dan s noću, mijesi ih u nerazgovjetne gromade. U svakoj gromadi svatko sam čuči, zamjenjujući ure s tjednima, mjesece s godinama. Između tutnja i tjelesne jeke, između noći i dana, ne noća se i ne dani se. Ako se vriskom odgođenog straha uzbuna i završi, izlazi iz skloništa nikada se ne otvaraju u isti grad.

PUT U DALJ

Taj nagli suvišak anđela, oluja anđeoska na vrhu rajske igle. Koja bešćutno probada.

Bog i Hrvati razmjenjuju taoce: glava uspravljenih kundacima, izrezbarenih rebara, začavlanih nokata, izvađenih srdaca kao licitara, škapulara, moćnika – krijepe nas vidjelom s one strane.

U hladnjačama vraćaju nam se ružoprsti predznaci iz koje to zimljive budućnosti.

U priklanim preobrazbama kruha i vina – Vjera, Ufanje, Ljubav prinosit će se dokle bude roda i koljena.

Sniježi po iskopanim Gospinim očima među suznim gorjima.

Dospijeva se, Dalj, sve bliži.

POTPLATI

Koliko domovine na potplatima! Hrvatska se meteorski rasprskava, a njezine krhotine padaju daleko izvan ovog ohlađenog svijeta.

ZVONICI

Podignuti prije sto, dvjesta, trista godina, svaki ususret svojoj granati, zvonici su previše vidjeli.

Zvonici, nekada sveza zemlji i neba, sada podsjećaju nebo na zemlju koje nema, bivši zvonici.

Zvonjava nevidljiva, nečujna stoji na mjestu gdje nikoga nema, zvona koja se pod granatama oglašavaju, množe se izvan sluha, vida.

Zvonici uspravljeni još samo u svom imenu, zapamćeni u svojoj munji.

Piramide, stošci, preslice, lukovice, preoprezno su se približavali nebu, izmicali pred najsmjelijim korakom, ustrajali još samo u ideji.

Zvonici koji nas više neće napustiti kamo god krenuli.

SPALJENA ZEMLJA

Gdje je bila kuća, klasje, dubrava unaprijed su vidjeli razvaline, paljevinu, gar.
Gdje je bio čovjek, žena dijete vidjeli su krvavu mrlju. Prah, propuh slušali su mjesto govora. Očiju unaprijed zaslijepljenih, ušiju unaprijed zaglušenih, bljeskom, praskom.
Gdje su pasle ovce, krave, konji vidjeli su strv.
Gdje su njušili krv, vidjeli su mlaz, potok, rijeku.
Gdje se čula pjesma, osluškivali su krik.
Gdje je bio narod, otvarali su crnu zemlju, unaprijed.

Nikica Petrak (1939)

ISPADANJE IZ POVIJESTI
Wer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva

i onaj, tko sada nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

DA, DA
mlađim pjesnicima hrvatskim

Mrvite djeco jezik
– suhi kolač na usnama iz bakinog ormara

množite ga, umnažajte, jer došla nam je blagovijest:
samo je čisto nezvučanje
pravi pojam koji se može svesti
na količinu i njene preradbe.

"Tamo je divlji grm", rekla je stara Ciganka,
nepotkupljiva nevjernica, prevrtala je
po bisagama s krpama,
dok joj je konj časkom bio na pojilu,

"s korijenjem u mraku i lišćem na suncu, od kojeg
nijedno nije bez goleme nužde. A sada idem".

VERGLEC
(pseudopoesia letteraria)

U Palmotićevoj, na šanku,
gdje kićeni su kao djever,
na rakiju i kratku stanku
stizali Falout, s njim i Sever,

ispaljujuć u svoja jetra
počasni plotun, onaj zadnji,
a sad su već kod Svetog Petra
ili u onoj drugoj radnji,

i s njima svi što nisu znali
ono što Ujević je znao:
odvojit pjesništvo od vina
da pritom nikad nije pao,
dok mnogi hrvatski su pali,

prekužujuć ko bistru bozu
propalo vrijeme, bitak, smrt,
smetnuvši s uma da uz lozu
treba obraditi još i vrt,

evo me, gdje se s trećim pićem,
uz prozor oblijepljen papirom,
poistovjećujem sa svojim bićem
i sastajem sa svojim mirom:

ulice nema tako jadne
po bljuzgi, ledu i po mraku,
birtije nigdje tako gadne
s kojom su svi u drugom braku,

pročelja nigdje tako sivih,
pijanih njuški tako krivih,
tu, gdje su svi zbog svojeg dvojstva
prešli već prag samoubojstva,

gdje nisam u Zagrebu, ni kući,
i ni u jednom znanom gradu,
nego me Dostojevski muči
u nekom mračnom Petrogradu

– mene je zgrabila modra sreća
i sredozemstvo moje krvi,
a gruba redovnička vreća
obvila dušu: tek sam prvi

i potonji od istog roda,
što prije pošljednjeg si retka,
pod lukovima drevnog svoda
odjekuje ko odgonetka:

sve počinje se ispočetka.
Kraj nikad nije tek svršetak.

Tu, usred svakoga dočetka,
slijedi u krugu nov početak,

zaborav samo snaži stare rane,
nove se novim zborom mogu reći;
kad sviće – svane, a to što se svane,
nitko unaprijed ne zna još izreći.

Ali:

još uvijek šapće drevna mjesečina,
s borova kaplje starinska vedrina,
i taj što živi skučen u svom getu,
prići će opet jednom cijelom svijetu,

šaljući naprijed nadu, svoju slutnju,
ko prethodnicu prema nepoznatom,
prije no što se zavije u šutnju
pred nekim njemu nedohvatnim zlatom,

kroz strašno zlo, kroz vrijeme što se ruši,
ranjeno u srž svoje smrtne klice,
na koncu doba što se krvlju guši,
da sama spazi svoje pravo lice...

U Palmotićevoj, na istoj klupi,
nedopijenu, prolili smo treću,
s nježnošću dragi, ganuti i glupi,
prišli smo opet jednom cijelom smeću.

POSLANICA, SINU,
PO ZAVRŠENOM STUDIJU

Ako ti netko nudi cjelovit svijet,
lijepo je to, sine moj – ali pitaj se gdje ti laže.
Ako ti netko tako uvjerljivo objasni razloge,
a ti pomisli: koja pitanja i odgovore ti uskraćuje,
za što te hoće opljačkati,
zašto baš tebi ušteđuje mučninu da sve to
obaviš sam, a i sam ćeš znati
da osim tvojeg – i nema odgovora.

Kad god ti netko nudi slike jasnih boja,
vara te kao dijete, igra na kartu
naše ponajdublje žudnje. A ti,
pomisli samo na smrad u njegovu podrumu:
treba mu sirovina za njegov konačni proizvod,
u kojem tebe nema.

Tada svrati pogled na svoju zemlju, živi
u isto vrijeme s njom i protiv nje: njoj će to
kad-tad dobro doći.
Čovjekov um je čudesan kad se hvata u koštac
sa stvarima izvan sebe; ali u ljudskim stvarima,
od sve velike znanosti ostane nam jedva
metoda pokušaja i pogrešaka,
jer samo briga i sumnja imaju samilost,
a podijeljena tuga pravu snagu
za možda još jedan dan. Samo strpljivom,
koji razumije svoju i tuđu bol i pita se
a što sad s njom, oni ne mogu ništa:
prolaze kroz njega kao prsti kroz zrak
ili kamen bačen u vodu. Promašuju ga.

A inače, ide ovako: deset prvih godina
borit ćeš se za sebe, htio-ne htio. U to smo
ugrađeni. Sljedećih deset,
govorit ćeš sebi kako se imaš i znaš tko si.
Tako ćeš i postupati. A poslije,
s trećih deset, "svrati oči k sebe i pomnjivo pazi",
govorio je Ujević. U tim godinama,
ljudi su skloni divljanju ili sladunjavosti,
opraštaju si svašta. Ti sebi nemoj,
nijednu svoju laž, a da je prije nisi
otpustio drugima. Ne boj se nikada
svog velikog ludila: prestraši se
svojih nezamjetnih sitnih nastranosti koje će
postati običaj, volja, i na kraju, tvoj život.
Ako se to dogodi – uzmi sjekiru.
Sve je dobro dok nas ne rane, a potom,
sve je dobro dok ne nanosimo bol drugima.

Boris Maruna (1940)

LAISSEZ FAIRE (A MODEST PROPOSAL)

Barcelona je ponovno osvanula
u kiši: s mog prozora ne vidiš
dalje od crkve Sagrada
Familia Ja vjerujem da Srednji vijek
još uvijek traje
pa neka i Gaudija
ali u naše dane ja nikad
ne bih gradio
nešto sl. Ja mislim
nama treba više rastava
zdravih kršćanskih brakova, više
športa i manje
religije; kakva dobra
Olimpijada koja bi nas zbratimila
u teroru Dabome
više novaca također
Potrošačko društvo trebalo bi
biti organizirano oko
novca Kiše bi trebale padati
samo na telefonski poziv
latifundijskih gazda
i državnih poljoprivrednih
imanja Ja mislim ljudstvu bi konačno
trebalo dati šansu A ovako
ja se divim kako
moja žena Amerikanka
uopće izdrži
Ona tvrdi da je sretna kad sam ja
sretan (što se ne dogada često)
Ona ne sumnja da sam ja izvrstan
muž Ja to ne niječem
ali iziđem li na ulicu
kiši
U kući nema drva
a u zraku osjećaš dolazak zime
kao pravednu raspodjelu
trulih plodova
našega Gospodina
Znam: tamo je Picassov muzej
i Krist od Lepanta: u prijašnja vremena normalan
čovjek bi se mogao
ogrijati Ali ovo nije vrijeme
čuda ni estetike, ovo nije
vrijeme za razmišljanje:
ja sve više čitam kriminalnu
književnost i ohrabrujuće izvještaje
Associated Pressa
iz Trećeg svijeta Očito je
da se ljudstvo sve bezglavije
nagurava oko mene kao moje mlade
učenice s njihovim tvrdim stražnjicama
i nedostatkom solidnih iskustava
Ne da se ljudstvo
Ljudstvo nasrće i lijevo
i desno
i po sredini Ljudstvo vjeruje, nečemu se
nada i bori za nešto A ja
ja kisnem na autobusnoj postaji
Ja poznam socijalizam
i kapitalizam, nekoliko raznih demokracija
i ne očekujem od njih ništa:
ni prestanak kiše, ni zgoditak
na lutriji, niti
dolazak novog Mojsije.
(Neka samo umru u sebi
kao što sam ja
živio
u njima.)

PROGRAMSKA PJESMA

Ljetnog jutra duboko u kanjonu u brdima Santa Monike
Čitao sam u postelji brkate hrvatske pjesnike
Dok su kroz prozor dopirali zvukovi partije tenisa
S kućnog igrališta natkrita granama golemih eukaliptusa

Koliko sam mogao razabrati igralo se u parovima
S jedne strane domaćica i njezin ljubavnik
S druge strane starija kći sa svojim ondašnjim zaručnikom
Svako toliko čuo se domaćin kako broji poene i sudi

Kad mi je mlađa kći donijela doručak u sobu
Bosa i obučena u kratku kućnu haljinu kao robinja na slici
Ja odložih knjigu i rekoh joj u nevezanu razgovoru
Da više volim njoj nego čitavoj poeziji, tenisu
Deutschsprachi i grudobolnoj srpskoj lingvistici

Vidite, stavio sam na kocku da me izbace iz kuće
Ali ona se, ne shvativši ništa, bitno složila sa mnom

Vani je u jutarnjem suncu netko dobivao partiju
Čuo se smijeh i domaćinov sadistički glas: Fourty Love
U istom času ona je zagrizla u jastuk kako bi zatomila krik
Dok sam ja stajao nad njom kao pravi grčki bog, mlad i zdrav
Ali budući da ja nisam Ivan Slamnig, I couldnžt take it

I ja svrših.

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI
VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku
Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi
I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu
U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,
Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta
I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje
I njezine mi dojke i njezine mi noge
Šalju nekakve poruke
Koje više nikada neće stići na pravo mjesto
Ni na vrijeme
I vijesti me oblijeću sa svih strana
Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske
I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka
I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu
Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi
Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama
Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti
Još jedan tanjur
Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu
Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda
Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno
I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.
I ja odgurnem tanjur ustranu platim
Nasmiješim se konobarici i odem kući
Sjednem i uključim kompjutor
I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana
Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)
Napišem još jednu pjesmu.
I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom
Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka
Ležeći gola u travi rasutih vlasi
Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.
I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu
I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu
I ja znam da moja pjesma radi.
Ne može a da ne radi,
Ne može drukčije, merde!
Radi

La poésie c'est moi.

UVODNA PJESMA

U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.

I JA SAM EKSPERIMENTIRAO

Imao sam tvrd život
u redu ali neka mi nitko ne kaže
da nisam pokušao
da nisam bacio kocku ili dvije
ako je čovjek rođen kao Hrvat
ne može previše očekivati od života
i dok su drugi ljudi brinuli o imperijima
zauzimali vlast i izračunavali dobitke
ja sam čekao u Torremolinosu
da naiđe kakva nova Erika
neznatan isječak svijeta
i provede koju noć u mojoj postelji
ja sam ustajao mamuran i pospan
i s tremom u koljenima
a one su se tuširale u hladnoj vodi
i potom na podu izvodile svoje vježbe
imale su trbušne mišiće tvrde
kao odskočna daska
imale su oči boje alpskih jezera
imale su sise kao njemačko
gospodarsko čudo
i uvijek se nekako slagale sa mnom

teutonski duh u svakom pogledu
premda nisu imale pojma tko je bio Tacit
niti sam im ja nastojao objašnjavati
živjele su u prezentu ili
na godišnjem odmoru
i kad su odlazile ostavljale su
za sobom prepune pepeljare
prazne boce miris joda
i čitav čopor bijelih pokusnih kunića
koji su me lukavo promatrali iz kutova sobe
pucajući od zadovoljstva.

U CHIAROSCURNOM SVJETLU VJEČNOSTI

Dok prolazimo salama preuređenog Prada
Ti po prvi put razgledavaš pravu galeriju
Oči ti se krijese, naviru pitanja
Kao stare majstore nevidljiva svjetlost
Obasjava te sa svih strana
Ja ti objašnjavam Goyu i Velázqueza
Opravdanost zakritog lica čovjeka na križu
Mračne predjele ljudskih duša
Boschov osjećaj za propast svijeta
Kasnu katedralu El Greca
Rat u Hrvatskoj i
Trideset godina rata
Ne baš slavne okolnosti potrošačkog društva
Kao istinski rezultat tisuća godina klanja
I kažem ti: Sve te slike, kćeri moja, samo su jedna slika
Na kojoj je Goya uvijek u pravu
Ljudski će razum u svim vremenima proizvoditi sablasti
Ali vani na madridskim ulicama sja srpanjsko sunce
Tebi je tek sedamnaest godina i naravno
Postoje dvije strane svakog novčića u ruci
A ta četvorica predstavljaju samo četiri
Osnovna elementa poraza:
Zemlju, vodu, zrak i vatru i
Što se mene tiče bez obzira na američke zakone
I tvoje godine
U kavani Gijon možeš zapaliti cigaretu
Popiti bitter s alkoholom ili bez alkohola
A ovo što ti govorim o sudbinama ljudi
Činim stoga što ne znam neki drugi način da ti kažem
Koliko te volim te da nema ničega ljepšega
Za me, nego vidjeti tebe sretnu
I bezbrižnu, začuđenu životom
U chiaroscurnom svjetlu vječnosti.

Ivan Rogić Nehajev (1943)

ODSJENAK BOROVA POD ZAVIŽANOM

borovi borave

oni ne mogu promijeniti mjesto opasno
progovoriti, biljke su, a ni revolver
potegnuti kada ih zlo odabere, nemaju

emigracijsku licencu, s velebitom seljacima
i pjesnicima trajnim su domovinskim talogom;
njihovo je biti stajati šumiti, vitkošću

visiti lijepost žena, mrijestiti mjesto
da ne propadne u prazno onaj tko se kreće;
dugi odsjenci i strastni rast sva su raskoš

kojom raspolažu; odsjenci pruženi dolje, u
stabilne tlorise sapinju struje noći, okometni
rast zabijen gore u vedrinu pogonsku pričuvu

praskozora pretače, safirske munje i vruća usta
otkrivaju kako kroz njih prolazi gornje u donje
a donje u gornje, i prolazeći u šumnosti se

uzajamno hrabri; u onomu što vlada prostranstvom
opasno šuteći, tek pomičući hlad i odsjaje,
čovjeka nema, previše je strahote u njemu

borovi borave

IZ DNEVNIKA SA SAFARIJA 1984.

sjeti se yeti

krokodil s narcisom u usnoj osi kobra
svijena u plavu apstrakciju uz zrcalo lav
pederski sfrcan safirski fokus franko fiks,

a u jutro dok se zbrajaju snajperke lijeve
šake orhideje džipovi i lijepe žene množi se
broj gangića turista i parkova, prirodo,

prozirna bolesti; a kad sunce odlučnije odskoči
jaki parfemi i orgije oružja povuku kolonu spram
obzora zasikću sni i sikci, prijed smiješkom

što ledi modrinu i klice bića se povlače u
zarez crtica crtica točka, žudne su ulomine
već po zbirkama u fosilnim močvarama oktanska

tjestenina bakerijska pašta uvarak ovarija
tamnozeleni fiks; ali i za najbolje strijelce
zvijezde su i virusi predaleko; opsjednute

opakim okom zvijezde se šrapnelima anđela brane
od istrage, otuda trajnost njihova sjaja; a
virusi, uličari limfe, što naplaćuju omamu i strk

blizinom su branjeni, tako s bogovima prisno
kao oni nije ništa drugo; krokodil s narcisom
u usnoj osi kobra svijena u plavu kob lav

pederski sfrcan safirski fokus franko fiks oružje
parfemi kaznionički cokt coooooooooooooooooooooo
oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooKT

sjeti se yeti

O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

REDUKCIJA STRUJE U KAVANI "DUBROVNIK"

tako bude: uranske urne (iznenada) usahnu i jantarski se
i magnetski mliječ drugačije razmreže, koja frka,
još domalo tijela odignuta opalnim opnama, i pozvana u
trajnost posluhom i pravom na pokoju pizdariju, krknu

kao komadi sibirskog meteorita, tamna i puna sumpora,
na prometnice za jug i uropolj – samo se daleki i obli
eskimi smiješe svikli na prisnost kože i svemira, pa i ne
štajgaju na uranski uzogn za utopijske uzurpacije, lijet i

pokoju neobičnu smrt; prvo prispiju lijepe putane već
tamnih listova, štajga je na svačićevu za maratonke
rauberke rekorderke što svrh nogu imaju tlačilo i strug;
za njima oni koje strast ne pušta iz polusjene: hominterna

kripci sa španjolskom čizmom na šlicu i drugi revolucionari
ljubavi; između odbljeska stearina i stipse s vremena na
vrijeme prozuji preprodavač tajnih užitaka napet kao
enkavedeovac nasmiješeni džepar neobično elegantan za tu

večer s kraja svijeta slučajnik pritjeran oskudicom i octom;
je li ispadanje iz rešetke sjaja karta za limb? i što
ostaje od tijela kada mu se uranska aura ispuše i smežura
u cirkuski balon mmmmmmmmmnnnnnnnnnjF, tko radi na tomu?

kada ih ponoć sve pritegne, jedne za grlo druge za srce
novčanik ili drugdje, poput ružne a voljene bracere
uplovi žena s jaglacima i jaspisom, gospon ak već greste
k vragu morti se budete lepo zakitili, huncuti su navek

bili slabi na cvetje; i već okićene i meke tama ih dublje
stegne stearinke namignu staljene i slabe i konobari kao
poručnici s izgubljenih azijskih postaja, napokon izađu
u kaznenu ekspediciju u trope, mašući bijelim mačetama i

šeširima: ne primamo više narudžbe drug ne primamo; i u
savršenoj tami, dozivljuć se oprezno i suho, tijela zatopću
galaktičkim zubalom a usahle uranske urne usrču odboje
njihova drhta

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem
bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno
poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor
probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te
voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-
đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao
topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.
Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz
ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče
ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim
je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez
narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena
sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina
iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,
a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.
Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove
pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.
Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.
Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa
uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na
oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena
odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,
preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno
je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali
oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću
s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem
hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na
vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti
odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom
povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo
potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.
Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

AMERIKA IZ MALOG MOZGA

I amo i tamo ja sam nitko. Ne računa se ni ime ni činjenica što dišem.
Obveza da koloniziram vremensku rupu rastegnutu od oceana do oceana,
prethodi mojem upisu u knjige živih. I tek kada sam dokazao da sam
pokretljiv, barem kao virus nakon završenog tečaja karatea, priznalo se da,
na neki, još neodređeni, način ipak postojim. Osvijetljen svjetlošću
posuđenom iz asteške pričuve kristala. Neka žena u crvenoj haljini ponovila
je više puta kako, zbog ljubavi, zna o meni više. Svake večeri prala je
ljubičaste čaše u misiji pokraj plaže i čekala zasluženu nagradu. Istežući
se, posije, po automobilskim sjedalima, dok joj je sunce, prestrašeno
naftom, slalo zlatni s-o-s, i tamno mjesto žudnje pretvaralo u plavi park
s toboganom i bazenom, nije iznijela ništa što se već nije znalo. Reklo se:
ja sam nula u liftu za milijun. Reklo se: ja sam nula s obvezom da se
protegnem u jedan dva tri barem. Reklo se: ja sam nula nabijena galak-
tičkom plazmom potrebnom za amalgamiranje knjige o vječnoj mladosti
mjeseca. Bože, kada je algebra postala tako savršenim naputkom za pisanje
dnevnika?
Rinuti potpuno na stranu stajali su oceani pustinja i podne. I disali
ritmom sličnim mojemu. Nisu govorili ništa važno, ali su se prostirali vrlo
jasno. Nije mi smetala razlika u proporcijama. Zacijelo i zbog toga što je
svatko stajao gdje je trebao. Skupa s muhama i zmijama pokraj kojih su
prolazile slike raja na kojima su moji preci preveslali bezobrazno
pomnoženi atlantik. Još se razgovijetno čuo hrvatski s rečenicama iz
podpalublja, specijaliziranim za lov na milost. Zabio sam se u vedrinu kao
čavao u dasku i pokazao kliještima povrh mene roge. Skačući u obližnje
prezime: rogić, prostranije odjednom od argentinskog šešira, vidio sam
kako mi iz peta spram srca, gore, i spram zemlje, dolje, rastu viježi. I slažu
se u nulti meridijan zapisan još u kepllerovim vještičjim papirima.
Tekućice su tako slab primjer onima koji razabiru prava mjesta.
Moram li ponovo o svemu, zapitao sam zadihan. Baš je sretna okolnost
što imam jednu malu priručnu pomrčinu u torbi. Najnovija marka. Ona
će reći sve drugo što je ostalo nepoznato o virusima i brzini. U stražarnici
ponad islama grčkog bilo je sigurno kao u garderobi noćnog bara na
autobusnom kolodvoru. Dolje u mokroj i zapišanoj šparogi komadaju
moju zemlju. I najbolje komade odvoze u levantinski san o idealnom
švercu. Kada je gospodin kalašnjikov zavikao na nepoznatom latinskom
sve se svilo u pasu. Tako je, priznao sam: ja sam nula u liftu za milijun.

Zvonko Maković (1947)

PRISUTNOST TIJELA

Zastajem na prozoru. Tuđi me
pogled polako sustiže. Još računam:
prisutan – odsutan, ovdje – tamo.
Rastvaram se samo u pamćenju,
kao knjiga, kao naizust
izrečena brojalica. Dotičem ti
rame, glatku oblinu ispod koje
se prostiru uspomene.
Kao da nisi svoja put,
kao da si zaboravljena lutka
ostavljena u jaslicama i
podložna različitim namjenama.
Osluškujem te osluškujući
svoj san. Na zamračenom staklu,
kao s ekrana, izranjaju
beskrajne mogućnosti.
Bijeg u vlastito srce
ostaje uvijek posljednji izlaz.
Zato obećavaš da nećeš zaspati.
Ja ću, međutim, skliznuti među kazaljke
i ovdje vjerojatno naći
svoj idealan krajolik:
zvjezdan i konačan poput arsenika.

BEZ KRAJA

Negdje sasvim blizu, možda u rečenici
djeteta, možda u pokretu koji je
opisivao hinjenu odlučnost, negdje,
u svakom slučaju, gdje se sreća
ne daje u velikim obrocima.
Lebdi paučina nad vratima,
topao zvuk završava u glasnicama.
Smjestio sam se u sve
nabrojano i pokušao izvući kakvu
pouku. Dojam. Da ugradim to
u svoj prevrtljivi kaleidoskop.
Kao zrnca svjetlosti u katedralu.

Negdje, ni blizu ni sasvim daleko,
slušam kako šapuću sanjači.
U čašama su nagnjili neveni,
nečiji lijek na noćnom ormariću
odolijeva znatiželji.
Vlažne, hladne usne govore:
ja plačem. No, to je samo u prolazu.
To se lako zaboravi i pouzdano
ne ostavlja traga.
Mozart se na samrti još uspijevao
cjenkati s Bogom.
Mislio je kako iza njega ostaje
još tako mnogo neizrečenoga.
A Bog je znao više i stoga mu
sve opraštao.

Onaj zadnji izdanak paučine koja tu
mirno treperi, onaj glas koji se više
ne čuje, to su točke u kojima
se dodiruju krajnosti. Koje
cjenkanje umirućeg približavaju
božjem uhu. Koje iz dva stakalca
kaleidoskopa stvaraju beskonačnost.

ODSUTNOST

Biti u svojim snovima
kao u tuđem gnijezdu:
izgnan i oslobođen žudnje.
Biti, jednostavno, kao maska
na licu mrtvaca, trag meteora.

U riječima svaka praznina
ima svoje mjesto. Svoj
nepomičan izraz poput
otiska u vosku.
Simboli tuge,
dah pjesnika, zametnuti pozdravi,
količina sasvim neprovjerene
vrijednosti – eto, tu se saplićem.

Moje djetinjstvo kao da je
porazmještano u nekim nedohvatljivim
bocama. Kad jedna naprsne,
postavljaju se pitanja:
sasvim neodređena, sasvim neobavezna.
Tek kasnije, kad otkrijem pod
prstima nepodnošljivost i tiho,
monotono zujanje u ušima,
postaje kasno za argumente.

Život pjesnika nije tek drijemež
zvijezda, zalutali bumbar
u zaustavljenom pogledu.
U vlastitim snovima
svaka iznenada otkrivena harmonija
ravna je očaju.

PRILOŠKE OZNAKE

Odjednom sam svoje doživljaje
vidio samo kao riječi. Nekoć
davno napisane pjesme govorile
su o svojim iskustvima. Tuga,
ljepota, banalnost i uzvišenost.
Koliko riječi, koliko mučne
privrženosti. Potpuno proizvoljni
znakovi interpunkcije stvaraju koristan
prostor u koji se uvijek može
posegnuti. Pouzdane zalihe
obrću trenutak gorčine
u umornu ravnodušnost.
Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg
glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja.
To si ti. Mi, vi, neki –
čije otkucaje jedva da je
moguće pamtiti.
Ispod vjeđa nepoznati se pejzaži
pojavljuju kao simboli.
Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom,
izdvajam na uobičajena mjesta.
Tako nekako trajemo.
Ne znam već. Ne znam.
Ionako smo postali tek pojedinost.

POSLIJE

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.

Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.

Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

Tahir Mujičić (1947)

OTOMANSKO CARSTVO PRVO

uza desni duvar otoman a na njemu oblak dima duhanskog
ispod oblaka nena moja rahmetli zilđifa
uza lijevi duvar otoman a na njemu oblak dima duhanskog
ispod oblaka nena moja rahmetli ajša
uza duvar središnji i opet omotan a ponad njeg dva oblaka
dima duhanskog a ispod njih pranena moja rahmetli nana
a
usredsrijede
mangala
elem
ponad otomana tri strasli oblaci duhanski
a na njima
sjedi
on
sjedi melek i gleda i sluša
ispod oblaka skupila se tri
otomana
i na njima sjede puše kahvenišu
misle plaču misle plaču misle
moje
nena nana nena
cijelo otomansko carstvo jedno

OTOMANSKO CARSTVO DRUGO

nena zilđifa preko šeker kocke srkne tanku kahvu iz
vrelog fildžana pa otpuhnu kolut dima put stropa
nena ajša isto
pranena nana išaretom me zovnu i tutnu mi dinare
u malu šaku
i niz basamake po tri pakla ibra po tri pakla drave
po tri pakle drine pa uz basamake i opet k mangali
ja stao pa gledam na tri otomana dvije nene i pranenu
nanu i dim kojeg nema jer se razišao
soba nam je oker kažem poistiha
ko to kaže pita pranena nana
ja to oker boja rekao moj učitelj bolto drug aurer
i to je od nikotina biva od duhana ibra drave i drine
e nije kaže pranena nana to je kaki boja a oker je dijete
moje moja šamija i šamije nene i nene jer oker je okerao
naše šamije i suzom i tugom i borom i bolom ih zaogrnuo
i pripali nena zilđifa ibar
i pripali nena ajša dravu
i pripali pranena nana drinu
oblaci se spojiše ko tri duhanske rijeke i ja nisam vidio
više
ništa

OTOMANSKO CARSTVO SU TRI SEĆIJE

nena zilđifa koju zovem majka okrenu fildžan otpuhnu dim pa
preokrenu fildžan i gleda
vidi udovicu već trideset zima vidi dvoje rano umrle djece
troje žive i šestog tahira odvedenog osmog maja četrdesetpete
iz njegova hotela put jazovke vidi unuka arfana koji je
stigao iz njemačkog logora sa sedamnaest godina i tridesetsedam kila
što još vidi u preokrenutom kletom fildžanu
vidi nije kraj ni konac piše i opet će suze
nena ajša koju zovem hama okrenu svoj fildžan otpuhnu dim pa i
opet preokrenu fildžan i sluša
čuje napuštenicu već deset zima jer muž je salih morao pobjeći
desetog maja četrdesetpete i ostaviti tri djevojčice s njom
što se još čuje iz preokrenutog kletog fildžana
čuje se da nema ni konca ni kraja i da će zaboljeti opet
pranena nana koju zovem nana niti okreće fildžan nit gleda nit
sluša ona je sa sinom svojim salihom negdje u francuskoj s drugim sinom
džaferom na robiji u zenici s unukom sadom na
brestovcu i s grudoboljom
pranena nana žmiri i ne treba fildžan
što će joj fildžan
da kaže kako se vidi put
da kaže kako se ne vidi nafaka
da kaže kako je sve do kraja samo bol
jer svi su njezini na putu
a to nit jest nit more bit nafaka
jer sve je zna ona do kraja samo bol
a u dimu u oker sobi nad mangalom u fildžanu na otomanima samo
oni kojih nema
i rodna zemlja koje nema

ZAŠTOTNI SONET
ILI
CIGARETU PUŠI SLAMNIG
(ivanu s. guruu)

zašto ivane primjerice u životu bio nisi ćato
s narukvicama onijem zlizanog od škurog glota
zašto se businessa nijesi i politike fato
zašto bil nis pratar imam il mündesten prota

zašto si ivane u životu sam na žene igro
od rogotina prek obrežja pak sve tam do islanda
zašto si ahasver bio od milja zvan hrvatsko čigro
zašto te ljubljahu thünde in mojca a bome i manda

zašto si ivane sam zrinski trenk i walker trusil
a nijesi se domorodnim buteljam liječio vina
zašto se usput nisi upiso onak z navade u eska

politbiro u njeki sjeo i s rusimi se rusil
zašto si ivane poet posto skončat ćeš poput onog tina
što gore je neg po dvorah tržiti belego peska

Milorad Stojević (1948)

OBARANJE DETALJA

Kad bih ja mog’o bez tebe prostačit,
salit se u oblutak za orfičke enigmate,
spavat u talambasu, k’o originali ačit,
ubijati trubile, opančare, ale i surogate.

Stavit prst u čašu: alea iact est –
pa svinjski i epski, skroz bezdušno piti,
radit na tome da čovjek ne bude čest.

Eto, nismo ni konji ni vražji Negriti.

RIJEČKE ŽENE U SENEGALU
(na sajmu 1756. godine)

Malo je riječkih žena bilo u Senegalu.
Do tamo ih je plavilo plavetnilo neba,
do natrag strelice date njima i Grallu
– vesla samljevena u sjene, crnačka Teba.

Malo ih se i vratilo, napola s kugom –
napola tetovirane vlaknima pamuka –
rastopljenim starim pečatima, slugom
mliječna spolovila, umom u kome je muka.

Malo je riječkih žena bilo u Senegalu.
Malo ih se i vratilo, napola s kugom.
U lazaretima su ih podavali Baalu –
hranili zmijama, plašili tugom i rugom.

Vatrili ih vatrom, slušali kroz zrcalo,
u kome se, k’o u očima, dijete – koprcalo.

SISE AGNÈSE SOREL
Slici Jeana Fouqueta

Ove su pjesme sise Agnès Sorel
jednako za me k’o i za - Dijete,
jednako za nebo i za njen Bordel.
Sisa njezina tu miksiju plete.
Ona koja ničim nije skrivena
dio je svenebesne semantike;
ona skrita u tlo je zarivena -
bitnost je svesotonske romantike.
Koja je vani? Koja se ne vidi?
La Dame Beaute svetu sisu nam ne krije,
niti su to Fouquetovi previdi -
otkrito i skrito već je otprije!
Iz nulte točke dolazi podjela -
prestao je raditi Bog u pô djela.

FIJUMANSKI NOTTURNO

Kad bismo, bože, mogli u konzervu,
u tihi muk mraka i čista ulja -
k’o ribe iz njeg’ gledat u Minervu,
ne i u ključ što iznad nas baulja.

Kad bismo, bove, mogli je zatvorit
i međ’ srdjelama plivat u vinu
(naime: vino u vodu pretvorit!)
i plovit za Bombay. Možda u Kinu?

Da, da. Ključ konzervu već ne otvara
pa svjetlost viri u naše sve misli
kao da je zubatac il’ - utvara.

Rekoh Bogu da mu nismo prototip,
nismo oktopodi a ni Přemysli -
sipina tinta nije nam logotip.

Vraga! Ključ već iznad kutije reže,
mrak već curi a kaplje već i ulje:
di su ribe a di li su i mreže -
nesta mora, ostadoše l’ - vrulje.

PROPAST VENECIJE (7)
(uputa za akrostih)

Da li, bože, i ti činiš ovaj burg,
Vragolast splet crnolikih battana,
Ako si mi neki mokri demijurg

Lukav davež ili slatki satana:
Arijelski oreol i dim Schiava,
Vatrica i lupi di Croatia*.
Ali nije sanolika pojava!

Bajkoliko - to je i markacija.
Eonski ti san Ponte dei Sospiri
Zavlači u usta zlatnu mistriju

Gromoliko vatru u te raspiri:
Lukavo u se prizivaš Istriju.
Ako sjetiš se Tinove Hidaspe,
Venecija sva u sebe se raspe.
Ali, ima li tu još kakve raspre?

* I lupi di Croatia
Vanno in preda con ogni vento.
G. D’Annunzio
(Vuci iz Hrvatske
dolaze u pljačku sa svakim vjetrom)

TAMILCI ŽDERU ZAGORSKE ŠTRUKLE I MLINCE

Čak se dodiruju anđeli i tmice.
Sve je moguće u bilo kom rasporedu,
Na proplanku gdje doskora
Otpočinjala je svoju priču zora.

No, vraćam se, kako i
Naputci preporučuju, Tamilcima.
Oni jedu Buddhu. Najprije ga
Ošure vrućom vodom, skinu mu
Ono malo dlaka zvoncima
Koja ne zvone. Potom ga sirova
Jedu, bez čaja i mirisa.

Prije negoli od misionara
Dobiju zagorske štrukle i mlince,
Po Clausewitzevoj preporuci,
Karl von i oni 100% dobivaju rat,
Bez obzira na otegotne okolnosti
Glede napudranih tigrova
I prosvjednih skupova Šrilančanki.

Koje su, naime, ulančane
kao i štrukle,
kao i mlinci.

Ali, ni po kojem pravilu ih
Nije valjalo spomenuti.

Barem ne na ovome svetom mjestu
Gdje se upravo rađa poezija.

Branko Maleš (1949)

***

ja sam bijeli kralj!
nitko mi ništa ne može!
julija petričević – salopek
ostavila mi je nokat
pred vratima
ja sam joj uzeo osmijeh
zgužvao i pojeo uz dvije
neambiciozne riječi:
zagreb, zagreb
pet mojih kraljica rutinski se
nasmijalo!
živi lijekovi koje puštam
iz usta!
mlade orahe šaljem u
ćelave pustinje!
sjedim na prijestolju od
kuhane kruške!
vjeverica i mačak donijeli su mi
jaje
bilo je bolesno!
precizno sam izvadio četvrtak
iz njega!
budi damir! rekao sam!
eno ga! igra se s brankom, borom
i dragom!
četiri muškarca u igri!
svakome po nježna vesna!

***

bijelo pismo sam dobio!
snijeg, dakle, pada u tvom srcu!
a što je srce?
ocat
iz kojega izlijećeš kao serija
iznošenih poljubaca u moja usta!
miris je moj najopasniji magnetofon,
odmah sam 6 i mlad kao jučer!
snijeg pada paralelno,
bijeli su to reci u mutnoj tišini,
napiši u taj okomiti zagrebački
izvještaj
medo, zatim tri srca i četiri slobode!
imaš full u ruci i
jednog asa za svako djetinjstvo!
neka pada bijelo pismo!
vidim ga, zato znam da ga uskoro
neće
biti,
umri, bit ćeš živa, dat ćeš gol!
ne valja biti zauvijek!
tko će te se sjetiti? usne koje odu
vrata su koja se zatvaraju
ali, zaklopi oči,
bravo! kako se samo ljubimo!
dvije smo nevjeste, dva srebra,
dvije perzije u
crnom vinu!
što je srce? – snijeg!
što je to plavo pismo?
potok mi šalješ? i u njemu popis
debakliranih mojih država?
utopit ću se!
kao 7 newtona uskrsnut ću u tvojoj
kosi,
lavu, lavi, lokalnom baroku i baru!
vidi, winetou,
cvjetaju trefovi na jadranskim
otocima!

***

vidio sam super-fiziku! zatim
podmornicu kako se smije dok se
salpe ljute kao profesorica!
tri paralele sam vidio! sve se sijeku,
smiju, uživaju!
sve ćete to naučiti, požderati, pobljuvati!
dobit ćete indeks!
bit ćete predsjednici!
pojeo sam 14 kg krušaka, 7 kobasica,
dvije roza paštete, pola kg graha!
sav je bio isti!
četiri jogurta, pola teleta i dva seljaka!
vani je bilo proljeće, ljeto, pa jesen pa zima!
pet puta tako!

***

ja uvijek počinjem
od 9. rečenice!
to je kao da nosim
tuđe precizno odijelo
koje, mislim, nije baš
moje
ali mi se sviđa kao
bazen!
u bazenu se brčkam
sa 3 djevojke koje strašno
liče
na mene
u bazenu ne znam kliziti
po vodi
ali se ionako vidim
samo dopola
a to je jako dobro!
mrzim povijest
jer tamo ima puno nejasne
tučnjave
a ja se ne volim tući
jer sam najjači
i to je jako dobro!
moj će vas brat sve
prebiti
ako mu kažem jednu
riječ
koja je samo njegova
na svijetu!
bio sam jednom predsjednik
pa bog pa policajac
ali nije to za mene!
bar zasada!

NISKO NEBO I TELEFON!

ali onda je nebo
bilo blizu!
ono između
bilo je toliko usko
da se nije moglo
juriti
bez sudara
koji je odmah
značio
neku molbu!
gore i dolje -
a mi u sredini!
a sve je bilo
jedno
koje dijeli hrast
šator
totem!
pritom totem
dijeli ali i
drži
nebo kao ono gore
da ne padne na
ono dolje
na nas koji lovimo
skupljamo
i upoznajemo se sa
ženama!
one nešto radosno
viču!
opet su nešto izumile!
posuda je u krugu!
a ja je prvi put
gledam
tako blizu!
kao drugi
sjedim na vrhu
visine
gledam zvijezde
koje se još nisu
rodile
ali evo
upravo izlaze iz
košare!
kao treći
duboko u mineralu
mazim krticu!
ona vidi da sam
i deblji i veći
i da često pjevam
ali joj je ipak
strašno drago!
pričamo!
čujemo se dobro!
nebo je tako blizu!

KAD SAM BIO NA 3 MJESTA!

trebao sam nešto
odmah i
cijelo
pa mi je ono što
teče
rijeka vrijeme jezik
bilo
presporo
predugačko
predaleko
za moje odjednom!
brzo! sada!
uglavnom se ne zna
što sam radio u
egiptu kini indiji
a bio sam na 3
odjednom i
učim sebe o
svemu
što čujem vidim
jedem
odmah i na prazan
želudac!
meso ne valja
ali to svi znaju
jer s njime
ne možeš biti nigdje!
a nigdje je dobro!
volim nigdje ništa
nitko
jer su fer i
jedan sjajan početak!
uglavnom
otvorio sam kanale
u glavu
kombinirao mirise
ljude u svakom poslu
i ulogu krave
na bilo kojem mjestu!
vol je prevelik
pa mi smeta u glavi!
ali krava?!
to je dobra stvar!
u egiptu ore
pa ne čekam njeno
mlijeko
koje stoljećima radi
tajanstveno i zdravo!
u indiji je
bog prometa
luta sporim ulicama
i često zaspi
u samoj sredini!
u kini je slabo
hrane
pa je krava riža
na 4 noge
ako je dovoljno vode!
u Sibiru
kad je sav bio zelen
kad sam sav bio
usmena brada
naroda bez pisma
i sveti hrast
krava je bila
40 vrsta naših zora!
žena koja ima
puno imena!

Sead Begović (1954)

NAS TROJE
Filipu i Zlati

Opeče me jasan krik
prvo se otresao o moje uši
i u njima zamukao
predan umoru
potrošen i rasut

To se kao hrid smiješim
velikome valu
koji se razbio na meni

I osjetim malo oduška
uz toplo srce
što se kao vruće ugljevlje
vrpolji u mome tijelu

Svaki drhtaj toga bila
jedna njiska
može skočiti
ako posumnja
u nas troje

Jer smo važni
ovome svijetu
i on nas podvrgava pomisli
na bijedu njegova života

PROROK U NAŠEM VRTU

Vjeruj mi
ovdje između sasušenih palmi
ovaj će život jednoga dana postati
lijepo bistro oko
tek u našem zajedničkom vrtu
Stojimo dakle, kao oni s kojih su se
uzvijale duboke misli
s kojih su suze popadale u gorku juhu
Vjeruj mi
Oblikovao sam ovo brdo
izdubio ovu dolinu
i izazvao divljenje tisućljetne šume
U tom trenutku jedan je klokot
iskočio iz kamena
i postao izvor. Zauvijek
I sad
kako će pobijediti ovaj lijepi san
koji se upravo razgrće i u sebi plaminja
kada uz njeg stoji cijeli ovaj
uzdrmani svijet
i u njemu najljepši dijelovi naših želja
lijepih lijeha
za kojima se kugla zemaljska okreće
U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo
u odmicanju s nama
i Jure i Hase i Stipe i Pavle
Pri pomisli na mrtve
puštam ih da narastu
zatvoren i izgreben iako
riječi kao riječi, jednom izgovorene
ne obaziru se više
odoše za svojom dobrotom

RAK

Bila je već iscrpljena bolešću, moja majka. Nadali
smo se ali… Bio je to rak grla. Operirala je, nadali
smo se ali… Jednom sam u bijesu rekao kako bih ga
mogao iščupati i pojesti. Rekla mi je da sam lud.
Osjećao sam se malen ispred te ženice koja nosi to
gnijezdo zla pod bradom. Zašto? I što to uopće nosiš
u grlu, mama? I kao da me čula, odgovori: Skoru
smrt, sinko i blizinu neba, nadam se. Tako je i bilo.
Jednom je zaspala. Čudio sam se tomu kako život
može tvrdo usnuti.

ZAŠTO GUJA U NJEDRIMA?

Zato što volim tu zemlju
po kojoj ide ide vlak
na hozentregere, dakle sporo
a i rezanci koje sam jeo na putu
nisu baš bili onak praf
i za slobodu države
Jer su ljutice guje u njedrima
gdje se začinju riječi
koje klijasti ondak razvlače
u duge nejasne rečenice
da sasvim oglupaviš

KAMO JE OTIŠAO RAT?

Jedan političar prevrne očima
drugi na tu zapovijed prevrne neki brod
kuću ili državu
Ishlapjeli i čili na istom poslu
raznose povjerenje u đavola,
a iznad tog zamrljanog neba sjedi Nedokučivi
spašavajući nečiju nadu
Na lomnoj peteljci njiše naše posljednje dane
Uzalud vikneš Bog!
Nitko ti neće uzvratiti Bogom
Možeš, jer moraš, neprestano disati
osjetiti život koji iznovice traži
razloge svoga postojanja
Kakva užurbanost u zajedničkoj glavi
u kojoj sjećanja napokon pougljene
kao i zemlja po kojoj dublje od sjete
grebe staro oružje sjajne muževnosti
Eno, čini se, razborito raste
naš mjedeni ud
kao iver mjeseca spušta se u
vrt među slabine
A cvijeće? Ono nas je zaboljelo
zalijevajući ga, ukorili smo sami sebe
zbog njegove ružnoće
Zašto je moralo uvenuti
na zapuštenom groblju
baš ispred naše kuće?

Anka Žagar (1954)

JOŠ KAMEN JEDAN ZA MOSTAR

ali krhko kao sahan, fin i plahast sav
kad zazeleni se, pogled je, ujezeri se sav
dah je. ni crna haljina, ni ozemljena žena
a kamo ide ova pjesma ako ne smije
ne smije se, sahan se ne
iznositi, objaviti se ne, svjetlost
da se ne razbije, ni ona ni on

ali smije se
ako je srce
moje, ako je

kad krhko kao sahan sav osteoporozan već
iz kojega zvijezde, starlete te nedotakljive
ženice tvoje male večeraju svoju bol

i prazno je, nebo ti je
još kamen jedan za mostar
jedan još pogled kamen
stariji od mosta
mlađi otkad ga nema

da zaživi svaki sokak u mozgu, behar svaki u mostaru
koji bi ti bio sam u sebi da bude, sav tmoreći sevdah
a čija je avlija – arhitektura dušina
sahat, da tebe teče, sahan, tebi da služi
tvoje lijepo tijelo, na vratima
gdje mati tvoja stajaše
emina
latica sunca
kojim li te je riječima oplahnula
da ih nema, ni za koga više

samo kamen, iz prsiju ti
kontinentalac, nebodereći
fiktivnoga srca minaret
raste, kipi uvis tvoj raspižđeni grad

o kako li mu samo lijepo pjevno tijelo to je

(te nisam te nikad ništa razbila, a na krhotine se
tvoje porezala jesam neretva. i dirneš li me opet
prstima po riječnom dnu, učas sam ti
u tebe se skamenila. neretva)

ZAVESLAJ

sad će reći amen, sad će sunce prestati

kraj njegove rečenice je kraj svijeta

ili njegov početak

on je

goli mu bok dodiruje more

on sebe može

najprije samo plače, a onda

se navikne

on sjedinjen je s morem, zajedno

su mir

pa što

nije mu u dlane ušla ni jedna riba

nije mu

gdje je moja snaga, more

a što bi mu

pomisli

nalazio sam se u tebi, naplavio sam se

noću nestajao, ujutro se budio

bog me katkad zaboli u leđima

goli bog me pamti, šapće u valima:

pao sam u tebe kao u svemir, zario se

težak sam težak kao slonov kralježak

i ulančan i ljubavan

razmišljen i još malo sam

nespremno more kojemu se događa novi dan

neka mi tvoje biljne misli pjevaju:

prekrasne male zanjihane praznine

ali on uđe u more. more u njega

najprije samo plače, a onda

se navikne

ODLAZI FLEKA, ODLAZI SRCE

prespavati, kažem

na tržnicu, na tržnicu

gdje hrani se nečija znatiželjna svjetlost

gdje voćni mrtvaci i lisnatorosni i povrtni i

i korjenasti neki, svi mrtvi nudisti isti isti

i mala obrubljena punina – subota je

to gusto žamorno tijelo i šumna ti duša

subota – glad puštena s lanca

o kako žamor najljepše vijori kroz život

mi žene dakako kroz plač izlazimo

i čovjek na uglu koji prodaje kišu

i sredstva protiv mrlja

viče nema tu što, nema tu što

otići će, evo, već odlazi fleka

od olovke od kemijske, od smijeha masna

od rđe svakojake, od života nespretna

evo odlazi fleka, odlazi i slobodna je

a ne ne, ostavi mi to

ne čini to, kriknem samo ja

odlazi li fleka, odlazi srce

i ulični vjetar zanjiše lišće ovo

turobno

mene ne

kao da nešto neutješno odlazi

a nešto baš ne

odlazi fleka, odlazi srce

sve dok je i nema stvarnosti

i nema što odlaziti

KULISA

pas lajao ali nježno nježno

kao kroz kristalnu šumu ide dah

ali zrak se više ne sjeća prelijep

da je bio, prolazio, nema ga

još pas zalajao ali nježnije, djetinjasto

gdje pucketaju poljupci, baš tamo

lavež koga udaljava

ali ne

on je već negdje duboko doma

i ne

više ne mogu izvući ruku

iz zvuka te crne rukavice

zrak zarasla tama je

ne može se

nikoja snaga da se odljubi

od crnoga

ali on je pas već hitao prema tamo

kamo tamo
gdje išlo je podne
i ništa, pustila sam
da mi pojede ovu brbljajuću ruku

Branko Čegec (1957)

PUTOPISANJE

profesor tabucchi otputovao je u indiju,
kladeći se na najbolje primjerke portugalske književnosti
pessou, naprimjer,
a onda su kurve u goi uzele stvar u ruke
i tako je nastalo novo poglavlje
od kojega mnoge teoretičare i danas naprasno zaboli glava.

profesor tabucchi rado gricne indijski kolačić,
prevodeći pessou i smišljajući uvijek nove smicalice
na sveučilištu u sieni za svoje studente
koji nikada nisu stupili na sveto indijsko tlo

u hotelu taj-mahal international, u bombaju,
ponosno pokazuju polaroid fotografiju
na kojoj se smiješe njegovani talijanski brci
pored lijepe žene u tradicionalnoj odjeći,
jer povijest se ondje rijetko ponavlja,
ili se barem njezini protagonisti nikada dvaput
ne javljaju u istoj ulozi

velike su priče, kažu, ionako otperjale
u neke druge predjele.
u neke druge indije, kine, indonezije:
ostala je samo slast putopisa
i vrhovi kilimandžara, do kojih ne dopire ništa ljudsko
osim pogleda, djevičanski neodlučnog

2001-08-15

RONJENJE NA DAH

yves mi je poslao sms:
jedna me talijanka već treći dan gleda pod vodom.
i ja gledam nju. dolje smo goli i sami. gore se ne poznajemo.
rekao sam mu, u našem svakodnevnom slengu:
bi kul! stej vel! nakon toga je, po podacima iz sljedeće poruke,
ponovno zaronio, jer »je dolje mirno i neponovljivo lijepo«.
razumio sam njegov vapaj, na drugoj, udaljenoj obali.
zatim sam zaronio u orijentalne priče marguerite yourcenar:
otputovao u kinu, pa u kotor, dubrovnik, pa opet izronio
melankolično, makar to više ni približno nije u modi.
vidio sam nekoliko talijanki, četiri čehinje i sedam tustih mađarica.
vidio sam suncobran koji se vrpoljio u ritmu tijela,
vidio sam i jedne modre, neumorne i preduboke oči:
htio sam u sebi zatomiti strast za ronjenjem, ali nisam
mogao skinuti pogled, nisam mogao nataknuti sunčane naočale,
uopće: nisam se mogao pomaknuti s mjesta u pijesku,
u koji sam, staloženo i nijemo, tonuo i tonuo.

2001-08-18

NIKAD U NIZOZEMSKOJ

zatim je stao i pogledao me u oči,
znajući da se u te oči sada zagledao zadnji put.
kakav osjećaj praznine!
kakva groteska!
gledaš i znaš da nećeš nikad više.
zatim su ispucale usne na krajevima.
zatim je sjaj u očima utonuo u neodređeno.
zatim su se ruke nemoćno objesile o ramena...
posljednji galop na stranputici.
posljednji odsjaj mjeseca u zastakljenu oku.
ono se zatim ugasilo, obustavilo slanje poruka
satelitskim vezama prema kraju života i ravnodušnosti.
oh, kakva sprdnja s ljepotom i banalnošću!
s visinama i nizinama!
nizinama paragvaja.
nizinama finske.
nizinama kirgistana.
nizinama tajske.
nizinama wisconsina.
nizinama nizozemske.
oh, kakva geografija asimetrije i celofana!
kakav zaguljeni vodopad rituala i peronospore!
curi gnoj i jakobinsko blagostanje,
ranojutarnje pripetavanje s konja na magarca:
u sridu!
u ništa!
samo vodopadni tutanj pred umornim očima:
odakle smrt se primakla?
tko sastavlja popis nasilja i megalomanije?
kako ugasiti tv?

2002-11-27
2003-04-20

Kemal Mujičić Artnam (1960)

POČETAK

Kada zrak postane žućkast
od sjevera zapuše zima
i hrast se sledi.
Pelikan i dalje vodi ratove
protiv svoje nezasitne gladi.
Vlaga je i zvuk se odnekud širi i valja,
pa još brže plovi svome kraju.
U taj krug koji je napravljen od zvuka
odjednom ulijeće jato ptica.
Ovoj prvoj je kao i onoj posljednjoj.

SINGULARNOST

Ne postoje nego,
svi brojevi su zapravo jedan jedini broj
koji se zove jedan i koji je,
e da ne bi bio vječito usamljen,
samome sebi izmislio Boga
i tako je Bog postao jedan od jednoga.
Jedan je jedno jedino kretanje
koje se uvijek i svugdje događa
i zato onaj jedan jedini izmišljeni Bog
naredi livadama
da pčelama odnesu med livadni na noge.
Kada se umore, livade zaspe
a on ih pokrije bijelim pokrivačem
i ne bude im zima.

KRETANJE

Kretanje je, zapravo, gonjenje vremena kroz prostor.
Tako svakovrsne stvari uzimaju svoju mjeru
i zauzimaju mikro i makro mjesto
negdje u ničemu.
Kamenje se otkida od stijena,
kiše sa Zemljom kruže oko galaksija,
vragovi navode na grijehe,
gromovi glasaju za kaos.
Kretanje je duša svega što drhti.
Započinje tako da se prvo dogodi trenutak
onima koji žive trenutak,
a onda se, onima koji žive vječnost,
vječnost nametne kao bolest.

CIKLUS

Kad pada jabuka s ogoljele grane
u kasnu jesen, u prazno,
njen stanovnik crv sasvim smiren
dovršava svoj objed u miru Božjem.
Poslije dođu svrake,
prokljuve sve tajne tvari u raspadu
i odu.
Poslije dođe vjetar
i boje zemlje odnese na nebo.
Poslije dođe nebo i nagovijesti propast.
Poslije dođe propast.
Nitko je ne voli kada dođe.
Nitko joj i ne vjeruje da je došla, kada dođe.

PLUS ČETRDESET

Suhoće se šire iz pakla pustinja, napadaju stepe.
Deve prokleto mirno koračaju po paklu,
sasvim polagano dišu, sasvim polagano postoje.
Trebalo bi ih natovariti svim mogućim nedaćama,
neka prenose naše grijehe s kraja na kraj,
upregnute u karavane apsurda.
Ako usput naiđu na Boga,
neka nam Bog oprosti naše grijehe na devama.

Delimir Rešicki (1960)

KRAKOW, KAZIMIERZ

Bruni Schultzu

Nikada bog nije prošlost i sadašnjost
sljubio s tako teškim ljepilom
kakvo sam posvuda u zraku
udisao tamo pokraj Wisle
o ti, yingele
tražeći dućane cimetove boje
u kojima su ti preci jednom davno
šaptom i mukom
prokleli sve jutarnje zvijezde
što zanavijek su im ostale prišivene
za rukave i tvoje snježne oči

sada poljubi sipu
koja rasipa slatko crnilo smrti

da ti san
iznova ne nađe put do pučine.
Pomoli se utvarama koje na nebu
za nekog drugog
crta polarna svjetlost

i nikome ne pričaj
što si vidio tamo u bjelini
o ti, yingele.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
zna da se nitko ne vraća istim putem
kojim je jednom pokušao
prevariti vrijeme

u snijegu nas bog još jasnije vidi
snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid
bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.
Magle sa sjevernih mora
putovale su još dugo i daleko
što južnije i južnije u ravnicu
kako bi prvorođeni u njima
skrio svoju umornu vojsku

tako je
uvijek sam mislio
nastajala Poljska
i kada se god
magla s kasne jeseni
spusti u Kazimierz
ja opet vidim tolike utvare
kako pokušavaju
kao prljave rite
spaliti svoje vlastite sjene
izgovarajući imena
o ti, yingele
svih mojih znanih
i tvojih neznanih mrtvih.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
stići će zato, makar u snu
na kraju puta
jednom u Kazimierz

tu reći dome
zašto me ostavi
o ti, yingele.

ŠALAMUNOV HRAM

Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.

Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.

Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.
Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.

Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.

Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.

DIJADEMA

S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala

ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?

Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.

AMBROZIJA

Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?

Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.

Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.

Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.

ROLAND BARTHES

Sjedio sam toga ljeta 2000.
skupa sa svojom preživjelom braćom
na vrhu piramide u Gizehu
jer su mi svi poznati
i pokoji nepoznati bozi
jednom davno obećali
kako ću baš otamo vidjeti
obasjane svjetlošću tisuća kometa
sve sanjive doline svijeta
i odabrati jednu koju poželim za sebe
i jednu za tebe
Roland Barthes.

Posljednjih dana drugoga
i prvih godina trećega tisućljeća
u Hrvatskoj je opet bila u modi
socijalna poezija, a ja
premda podjednako siromašan
kao i sva mlada književnost
podno Medvednice i Velebita
nisam znao o svemu tome
napisati ništa
niti jedne suvisle riječi

jer sam pogledom još uvijek tražio tebe
Roland Barthes
koji si skrušeno proučavao
čega su sve znak ateromi
i propupale kvržice limfe
u podnožju moga trbuha
i pijesku te piramide
koja je u svemir
predugo mahala svojom mrtvom rukom.

Štakori koji danju
mirno obavljaju ono
što se usta mnogih u mome zavičaju
danas stide učiniti noću
ne slušaju više tvoju frulu
o maestro iz neutješnih davnina.

Ti sjedio si
ispod trešnje u cvatu
čekajući da izlazeće sunce
ležerne semiotike
obasja vrli novi svijet
ti doista bio si Mozart
koji uči čitati nepoznate note
ja tek jeftini pokemon
iz čokoladnoga jajeta
koje sirotinja krade
po tranzicijskim samoposlugama.

Beduin je zaspao
u toplom trbuhu deve
oživjelo mrtvo more
iz kojega je pila
slano starozavjetno srebro
oko za oko
zub za zub

u vili na Gvozdu
brisala se prašina
s knjiga o deset
i sto krvavih godina.

Vještice s Dolca
užurbano su uzimale prve metle
kako bi sutra sve bilo spremno
za paradu intelektualnih divova
i provincijalnih glumica

koje su u garderobi
čekale odglumiti agoniju
ili trbuhom za kruhom
odletjeti u Blair.

MAGIC & LOSS

Ulične svjetiljke nisu govorile laži.
Nikada neću stići u Jeruzalem.
Sve je manje pucnjave
na audiciji za nove milijunaše.
Nikada nisam posve razumio
tvoje melodrame R. W. Fassbinder
jer u njima je ljudima iz očiju
iz jedne posve nevjerojatne točke
sjala meni neka posve neobjašnjiva svjetlost
kao da doista nisu znali
da ne postoje tajna vrata na zidu plača.

Umire se među svakodnevnim stvarima.

Sve tvoje glumice bile su anđeli.
Po ulicama iz tvojih filmova
netko je prosuo šećerni prah.
Samo oni koji iznenada pali su
licem prema zemlji
lizali su ga s pločnika
s tim neizrecivim pogledom u budućnost
koja se već dogodila.

Nikada neću stići u Jeruzalem.

Ulične svjetiljke. Pučke kuhinje.
Nepregledna krumpirišta na Sjeveru.
Sirotinja na seljačkim kolima
na zakrčenim prilazima nepoznatih gradova.
Bižuterija beskraja u tvojim očima.
Smrznuta trava na početku proljeća
sliči na dječačku bradu
na tvojem licu
R. W. Fassbinder.

Iz tvojega šešira
bog pokazuje prastari trik
s gradskim golubovima.

Nema nikoga
na Alexandarplatzu
da mu se iznova začudi.

Miloš Đurđević (1961)

*

bio sam to ja i tamo kad su se skupili
oko njega i vikao je vikao je ja nisam oni
nisam bio nigdje ostavite me gade mi se
vaše množine kada je sve to otpočelo tamno

zlato je prezrelo i više se nitko neće zaustaviti
da pogleda na kojoj je strani talionice napukla
i hoćeš li im moći iznova prići kad jednom na
dlanovima osjetiš med i vosak kad kroz prozor jutrom

za vlažnih popodneva praštanje bude jednom strujalo
i zujalo poput nebeskih kukaca i tihog vjetra od kojeg
koža i tetive mijenjaju boju i postaju gipki i laki kao
njegovi koraci po vodi da bio sam i ja tamo drhtureći u

hitinu svog singulara sve brže i brže premećući svoje
talismane kao da su kap mjedene krunice i htio sam htio
sam mu nešto reći nekako ga uvjeriti da je stid svetinja
potrošna poput disanja ili soli i da je strah topljiv

kao i sva bivša prijateljstva moje tijelo je moj teritorij i moj
svjedok odgovorio sam no tad već nije bilo nikog u tom vrtu čulo
se tek zveckanje prašine i bilja titravi znaci zemlje

*

ljeto je previše zahtjevno kažeš dok se osvrćeš da pažljivo
osmotriš ogromnu figuru hrasta pored njega ništa ne raste tek
rijetki prekrivač blijede trave prekriva plohu od stražnjih

zidova garaže od ruba pločnika to je sporedna ulica u kvartu ne
vodi nikamo na susjednom travnjaku trule golemi listove divlje
repe prije nekoliko tjedana tu si vidio uvelo truplo mačke oštar

vonj ribe kao da je upio sve ono što je pokretalo prljavu krpu
sivkastog krzna ne sjećeš se jesi li ugledao krhke kugle u njenim
dupljama a zašto bih se toga trebao sjećati znaš da ispod

hrastove krošnje nije bilo ničega pri dnu debla zemlja se uzdigla
kao da ga želi zaustaviti zaštititi spriječiti kao da ga označava
i upozorava svakog prolaznika svaku travku na njegovo trajno

prisustvo ljeto ubrzano nailazi jer ne može drugačije jer postoje
mijene bez početka u poštanskom sandučiću nalaziš par pisama i
razglednicu ispisanu urednim ženskim rukopisom niz drvenih kuća

ili kamena svjetlost kao da izbija iz tih zidova i nestaje u
tamnim prozorima s druge strane ulice to nisu kulise ali kakav
je to materijal učini ti se da je iza toga zacijelo veliko

groblje ili neki betonski monument taj je prizor nekako čudnovato
prigušen poput prisilne svečanosti bez publike bez vidljive svrhe
odlažeš razglednicu jer se u tom času posve razgovjetno sjetiš

njezinog čvrstog tijela poput krošnje
pod kojim stojiš nemoćan za odlazak bez želje
da ostaneš na kori svjetlucaju sjene lišća

*

sjetit ću se svega gusti dim hašiša mrke kaplje
papira pepela i žara progoriše pod i strop pokrov
bez lica vapno u žilama nebeska pneuma mač se puši

siva bačva od stakla limena škatulja za jučer i
sutra bezbojna posolica prhkog pamćenja stupor
u nogama kad ustaneš sredinom dana nagni se posrni

sjeti se svega svjetlost će te pratiti sa svakim
korakom odlažeš žrvanj i žito žrtve od vode
anđeli to sipe poput božje prhuti sa svemoćnog

oklopa podneva upamti tada se mitare šuštava
krila platno i oblaci njihova su bljutava hrana
ne vide te kako stojiš i čekaš užareni rub dana

svoj grimizni kruh klizi pastorala u plavom
trbuh pliskavice tvrda koža sutona samo to
samo to možeš dobiti žuta noć na te čeka

Krešimir Bagić (1962)

UTORAK

Utorak je dan za učenje.
Iz mora zvukova nordijskih jezika
izranja glas mlade Norvežanke,
prigušen kao sirena broda
koji nečujno uplovljava u luku.
Dok umorni putnici radosno silaze,
pozdravljaju kopno i nepoznati grad,
ona na grlenom hrvatskom
pokušava iznova nastaniti svoju kuću:
Moja kuća ima dva kata,
u prizemlju stanuju penzioneri,
na prvome katu žive studenti
(tri cure i dva dečka),
na drugome katu laje pas,
u potkrovlju miriše cvijet.
Utorak je. Slušam je i pitam se
kako se na norveškom kaže stan,
Dubrava, visoko prizemlje, soba,
kuhinja, žena, djeca, cvijet.
Pristaju li brodovi i u Norveškoj
koristeći val, uzbrdicu i jezik
ili možda zauzimaju luke kao pjegice na licu
koje se muči s hrvatskim vokalima?
Otpivši gutljaj hladne vode,
zamišljam tog psa s drugog kata
kako laje na cvijet u potkrovlju:
u-to-rak u-to-rak.

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski...
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.

OPASNE ŽIVOTINJE

S daleke zvijezde
i iz sasušene trave u polju
javlja se zvuk.

U nj tone nebo i pločnik pun šetača,
u njemu se dozivaju hrast
i zrakoplov iznad grada.

Taj pokret rukom,
kojim pališ trenutak i vječnost,
kojim puniš sobu opasnim životinjama,
mijenja te.

Kada ga ponovim,
ne mogu ga zaboraviti.
Tvoje životinje kruže oko mene,
reže, mjerkaju me,
kao da se ne poznajemo.

Onda, bez straha i bez daha,
provali zvuk,
koji nas diže

koji s daleke zvijezde
i iz sasušene trave u polju
kapa u uho dana.

TRŽNICA U DUBRAVI

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
Ribe Anđelko Šime i ja
mijesili glinu pravili opeke
nitko nam ništa nije mogao

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
jutrom sadili štandove i zidove
u podne ih zalijevali
da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu
gradili smo tržnicu u dubravi
kada smo završili
pojavila se desetorica dalmatinaca
i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili
Ribe Anđelko Šime i ja
nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu
a dalmatinci su na njoj prodavali
bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo
Anđelko je rekao: mi smo gradili tržnicu
a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci
Šime i ja nismo ništa govorili
naručili smo kavu i odigrali partiju pikada

sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu
Anđelko mu je postao desna ruka
danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s ‘gospon’
nude im salatu za ručak i voće poslije ručka
dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja
sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu
Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam
postao profesor u zagrebu kadgod nađu vremena
Ribe i Anđelko odigraju s nama partiju pikada

Zorica Radaković (1963)

URANJANJE U PAD

U rovovima ratnici ručaju
hrtove
bez kruha,
pločice afganistanskog hašiša
žvaču...
U realno plavoj boji neba nema nježnosti, i iz nje se
iskrada padobranac i polako
uranja u
pad,
korijen svoje uloge.
Na njemu su šarena stakalca, iz glave mu vire dva
žuta oka
kao maslačci
zaustavljeni u punom mjesecu studenom pred
semaforom
u Kazablanki.

OVA ZEMLJA

Ova zemlja, ova usijana tračnica,
ne želi više likovati ljudožderu!
Sada vijuga u mjestu,
drhti u smijehu,
u svom mjehuru
boluje sreću.
U tom blaženstvu rađaju se nijema djeca!
Korica im kruha mati, crna paučina.
Skidam je s vrata, s drveća,
s ručnog sata.
Slobodno neka šišmiši lete!
Tu sam,
s mojim žoharima.
Oni su crni.
Gmižu,
ne opiru se vremenu.

BEZBOLNE PLOČICE

Ne vjerujem u zavjeru.
Past će prirodni dimni snijeg.
Ispast će nam pločice iz usta.
Ostat ćemo bez mržnje,
bez snage,
bez bola,
bijeli kao otirači iznad kojih je
zvono, nakon čijeg se zvuka
sudara tuđe i vlastito
prisustvo.
Toplim čajem prelivena
zakukurikat će mandula!
A niz tobogan
već klizi hropot,
nejak smijeh.
Glasovi na mrtvoj magnetofonskoj traci
prešutjet će razlog.

NESANICA
LET NAD PEPELOM

Betonske cijevi su u ptici.
Ptica leti u pjegavoj jabuci.
Zrnca padaju na stanovnike i kuće.
U cijevima je voda, neizbrisani potok.
Prije početka
počinje kraj.
Drvo nije odoljelo, starac je umro
naslonjen na zid.
Prosjak je prosio hrast, ili žir,
a ne sreću.
U ptičjem oku nema hrabrosti.
Nema sna.
Djevojka u pokidanoj košulji vikala je:
Zauvijek ću biti tvoja!
I bacila se u telefonsku govornicu.
I gurnula crnu slušalicu duboko,
duboko u grlo.
Kao jabuku.
Lako,
kao metak.
Kad je pao prosjak, nije me bilo.
Kroz granje pjevala sam
neprijatelju, da ga zabavim
dok dođu naši.
Samo prijatelji spavaju.
I ne znaju.
Kakva je nesanična intonacija
izjavnih rečenica.
Prekasno je
za ostanak
na samrti.
Nesanice, mahni životu u prošlosti!
Riječ su naša vrata
koja ćemo otvoriti,
kroz koja izlazimo
i ulazimo
u let
nad pepelom.

Boris Dežulović (1964)

HIMNA

Onda smo ga skinuli do gola
i zalili petrolejem
a on se baš usro
mislim ono doslovno

Onda smo mu dali žličicu
da pojede svoja govna
a on povratio
sve

Onda smo mu dali slamku
da popije tu smeđu lokvicu
a on udario u plač
ko pičkica

Onda smo ga dohvatili
cijevima od 12 cola
po bubrezima
da čujemo kako pjevaš
pa bejzbol palicama
po koljenima
pjevaj majku ti jebem
a on bez glasa
pao

Onda smo ga zalili vodom
gledao nas je žuto
da nešto kaže krenuo je
na vrh jezika bila mu
dva zuba
ugušio se zamalo
kreten

Onda smo mu žice
induktorskog telefona
spojili na penis
štipaljkama
i za jaja isto
zovi Beograd rekli smo mu
pozivni jedan jedan
šta jedan
kurac jedan jedan
izlaz je nula nula
ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti
urlao je tresao se
ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti
plakao je
plačeš pičko

Onda smo ga polegli na beton
raširili mu noge
otimao se svinja
i ugurali mu petožilni kabel
u šupak
pjevaj, majku ti jebem
četničku
u pičku
šta
grgolja on
usta punih zuba
ne znam ja ništa
djece mi
pjevaj djecu ti jebem

Vijepa nava domovino
čulo se tiho
glasnije majku ti jebem
oj junavka vemvjo miva
šta frfljaš
govno
pravoslavno
stave svave djedovino
da bi vavda
svetna

biva

čulo se

Stajali smo mirno
s desnicom na grudima
oči nam se orosile
ko boce hladnog
piva

Nikad ljepše nije
zvučala naša himna.

PUŠAČ

Pamtim stajao sam tako
spuštenih hlača kad mi je
prošlo kroz glavu
nije to način
mislim jebi ga nije lijepo
da hrvatski vojnik stoji
pred četnikom spuštenih hlača
pa sam sjeo na stolicu onu
krvavu
stavio jaknu da ne
uprljam dupe a i hladno bilo
malo

Pamtim sjedio sam tako
spuštenih hlača kurac uspravan
ko minobacač jebote
a čejen me gleda u oči
šta gledaš jebi mater
puši

Pamtim gledao me čejen tupo
kao da ne razumije
ne razumiješ hrvatski je li
duvaj viknuo mu onda Staljin
duvaj ustašku karu
a čejen me gleda
ko Bambi
jebote

Pamtim opizdio ga onda
Šejn kundakom u leđa
čejen pao uhvatio ga Staljin
za kosu gurnuo mu glavu
a on počeo nešto petljati
niti da otvori usta
ništa
puši duvaj zini siši srči
zini đubre četničko puši
viči Staljin i Šejn
jedva on nekako otvorio
usta jebote žvače melja
kao da mi je užegla sarma
među nogama

Pamtim onda Šejn
zavikao odgrist će ti ga
kaže jebeš mi sve kako je krenuo
odgrist će ti ga
stani više Šejn stani
jebotebog odgrist će ga a
čejen punih usta ovako
glavom lijevo desno kao neće
to si trebao vidjeti

Pamtim onda uhvatio ga
Šejn za kosu bacio na
pod i krenuo kundakom
izmakao se čejen pa ga
Šejn promašio sjebo mu
prste sve ne miči se više
čejen dolje umro
ne miči se jebemtimater
onda ga kundakom čovječe
svom snagom posred usta
sve mu zube potrpao
ono sve

Pamtim digao ga onda
i uvalio mi krvavu
glavu među noge
meni ni do čega više
a Šejn viče duvaj sad puši
pa se okrene meni
sad ti ga kaže ne može
odgrist da ga jebeš.

BORAJA

Zaustavismo se kraj prve krčme
uz cestu i sjedosmo za
stol pod crvenim suncobranom
sa znakom Karlovačkog piva
odložismo oružje
skinusmo jakne
zaudarasmo na znoj i
strojno ulje

Gazda posla rakiju za
oslobodilačku vojsku
konobar upita što ćemo
pet kila janjetine
i gajbu piva za početak

A ovome četniku rekoh ja
pa iz torbe na tlu
izvadih glavu
i stavih je
na sredinu stola
e njemu daj malo crnoga vina
ublijedio je malo

Konobar se nasmija
svi se smijahu
a gazda reče
dobit će na moj račun
ako lijepo zamoli

Bogami odgovorih ja
zadnje što je rekao
i bilo je

Molim te Bogom.

SAVRŠENI ZLOČIN

Gledao sam neki američki film
o savršenom zločinu
tri je godine tip planirao
ubojstvo supruge
proučavao po Americi
stilove masovnih ubojica
da bi ženu podmetnuo
kao žrtvu jednoga od njih
preko neke fiktivne tvrtke
zamračio novac od
životnog osiguranja
što ga je ona ostavila
nekoj dječjoj bolnici
alibi riješio na neku
kompliciranu foru s
vremenskom razlikom
pola filma jebote zapravo
nisam ni shvatio
ali sve je ispalo savršeno
savršeni zločin
nisu pronašli njeno tijelo
nisu pronašli nikakav dokaz

I nitko nikad saznao ne bi
da je muž ubojica
da se desetak godina kasnije
nije u nekoj pustinji
negdje u pički materinoj
srušio putnički avion
i da spasilačke ekipe
nisu pronašle jedan
pougljenjeni kostur viška

I mislim se ja
jebote savršeni zločin
nas petorica u Poljanićima
planirali kod Gruje
cijelih deset minuta
sutradan smo ubili hodžu
razapeli ga na križ
onda ga zalili benzinom pa
zapalili i njega i džamiju
poslije toga je digli u zrak
i srušili minaret
zapalili cijelo selo
na kraju sve sravnili bagerom
valjkom poravnali teren
od kamenja sagradili
vikendice na Krasu
a na mjestu džamije
napravili dječje igralište

Jebo te savršeni zločin

I nitko nikad saznao ne bi
da sam ja ubojica
da desetak godina kasnije
nisam počeo pisati
poeziju.

MOJA DOMOVINA

Pun mi je kurac
Srba, Šiptara i Bosanaca
Mađara, Čeha i Slovenaca
nesvrstanih Crnaca
i Makedonaca
Židova, Arapa i stranih studenata
djece afričkih diplomata
Japanaca, Kineza i Azijata
i svih tih prljavih beduina
zbog kojih mi Hrvati
ispadamo nekakvi primitivni
štajaznam šoveni
i kse
ksefon
kako se reče

e to.

Sibila Petlevski (1964)

DATUMI SLAVE

Podizanje, razvijanje stjegova, spuštanje,
motanje i spremanje na rezervne položaje,
odakle će isti biti izvučeni na kalendarski
iste datume koji već sutra neće biti što su
bili. Datumi slave. Po jedan čovjek u svaki
pravokutnik prostrt u šareno. Poravnavanje
rubova. Prilaženje. Prilaženje spuštene glave.
Poravnavanje ukrasa. Udaljavanje. Napuštanje.

Stajanje podignutih podbradaka, podignutih
čela, gledanje uvis sklopljenih očiju svaki puta
nepogrešivo ravno u rupe koje su prosvirali
pucnji. Male, uredno poslagane eksplozije
časti. Kratka uznesenja. Uznesenja kratkog
dometa. Kamo god pogledaš izrešetano. I gore i
dolje i nebo i ljudi. Danas ćemo bajunetom izvršiti
pokolj zastava da nas sutra ne bi krpe nadživjele.

TAKVO JE DOBA

Gdje god dođeš ponavljaš kako
u vremenima poraza i bolesti
otrov postaje lijek. Pogledaj:
onaj tamo čovjek koji skače
kroz zatvoreni prozor ne zna
odustati na isti način kao ja i
ti. Naše bolesti nose različita
imena. Ništa nas ne veže osim

poraza. Dok ja param po šavu,
ti se hvataš za nož. Dok ti režeš,
ja pružam ruku na ugriz. Tako
pruženu ruku ne prihvaća ni pas.
I zmija odbija napasti. To što
u zmiji više nema lijeka za nas
nije razlog za ubijanje. Nismo mi
neizlječivi, nego je takvo doba.

Damir Šodan (1964)

ENDOKRINA LIRIKA

godine 1934., nakon što mu je umrla
sponzoresa koja je tijekom 40 godina
podupirala njegovo pisanje i politički angažman,
star i sam, nobelovac W. B. Yeats,
počeo je patiti od visokog krvnog tlaka
i slabog srca, do te mjere da je u pitanje
umalo došao i njegov stvaralački zanos.

ali Yeats, taj mistik
koji je s podozrenjem gledao
na svaki neosobni vid nauke
načuo je negdje za najnoviji
postupak rejuvenacije i na užas prijatelja
pronašao u Harley Streetu, u Londonu,
nekog australskog seksologa
koji je na njemu u proljeće iste godine
izvršio tzv. Steinachov zahvat
(varijantu vazektomije, prvi put oprobane u Beču,
koja je navodno vraćala zatomljeni nagon).

operacija je po svemu sudeći uspjela,
budući da se William u pismima prijateljima
ne bez ponosa povjeravao
kako mu se vratila seksualna želja
i da se zaljubio u mladu i talentiranu
pjesnikinju Margot Ruddock
kojoj je tada bilo svega 27
naspram njegovih zrelih 69.

cinični Dublinci prozvali su ga
smjesta “stari žljezdomat”.
međutim, W. B. je ponovno počeo pisati
pjesme i to je bilo važno.
jedna od tih novih pjesama
naslovljena Nagon glasi:

Misliš da je strašno u starosti bijesu
i požudi se podati, i njihovom plesu,
kad u mladosti ne bijahu pošast za mene,
a sad jedini na pjesmu me nagone.

William je uskoro sastavio
i Oxford Book of Modern Verse
i počeo raditi na novom izdanju Sabranih pjesama
takvom silinom “kao da je potpisao”
– tvrdili su očevici – “novi ugovor sa životom!”
umro je tek pet dugih godina poslije
od srčanog udara na
– of all places -
francuskoj rivijeri.

DURRUTI 1936.
za Vinnieja Reillyja

huligan-heroj, vođa anarhista,
željezničarov sin, gerilac s očima djeteta
na licu poludivljaka, proleter-propagandist
Buenaventura Durruti ustrajavao je više od svega
na biranom izrazu i njegovoj čistoći.

kad bi on uzeo riječ, svi su razumjeli o čemu govori.
Emma Goldman kaže da je oko njega sve vrilo kao u košnici
i da je navodno uvijek bio dobre volje.

Durrutijeva kolona
gradila se na duhu libertarijanstva i dragovoljne žrtve.
na njegovom pogrebu koji je Barcelonu
veličanstveno zavio u crno
i crveno u Via Layetana slilo se grandioznih 500.000 duša.

čak je i ruski konzul
bio duboko ganut
prizorom te mase dignutih pesti
koja se klela u tog anarhista
što vjerovao je da samo generali vladaju silom
i da disciplina kao mlaz prosvjetljenja
dolazi uvijek i jedino
iznutra.

PISMO DIVLJEM SKITU

Je pense à toi
divlji Skite koji lutaš stepom
s neprijateljskim ušima u torbi,
ali ne mogu se – da me ubiješ – sjetiti
gdje te ono točno spominje Herodot
reporter, kako je u ono vrijeme
znao reći naš stari profesor M. S.,
stručnjak za stari vijek, zakonodavca Solona
i agrarne reforme braće Grakhi,
za kojeg su brucoši zlobno iza leđa
govorkali da je bio partizanski harmonikaš
i da ima vanbračnu kćer.

...jer povijest
kao žustra pipničarka
(magistra pipae)
zdušno briše svoju najbolju
i najgoru djecu i gura ih
poput dobro počišćenog
svadbenog pladnja
u ono svima znano
Opće mjesto
(locus communis)
toliko razvikano i prazno
da bi u njemu eonima mogao
sasvim legitimno dosluživati
takozvani obavezni
križni rok.

TOLSTOJ

se – kažu – u šumi preobratio.
jednog dana u kasno proljeće

osluškivao je neke čudne zvukove
i sjetio se koliko je samo dugo

zaboravljao Boga i njegove radosne darove.
eto – to bi joj večeras čitao

dok se ona skida
poput oprezne mačke

(i mrzeći tvoj martini)
misli da je veličina grudi

Kraj svijeta s kojeg svaki put
odskočiš ali samo zato

da bi mu se na koncu
opet spremno vratio.

ali Tolstoj je prigrlio
jednostavan život seljaka!

a ti njene uljne, alohtone,
maslinaste noge kao da su

korjenike ozdravljenja, dva stupa
soli s kojih uporno propovijedaš

svoju do-zla-boga trulu
teologiju oslobođenja.

Miroslav Kirin (1965)

1.

Zašto započinješ riječju ‘moraš’?
Iz tvoje prisilne tišine ne mogu krenuti u razgovor
svijetao od procijepljene nade
služeći se riječima koje nemaju vlastiti odjek
u sobi u kojoj (se pretvaramo da) govorimo.
S onu stranu prozorskog okna dopire
golem šum padova:
golubovi,
vrapci,
sjenice,
udomaćuju
odbačenu žudnju
i cvrkutom
objavljuju
njezino
novo
rođenje

5.

Ne dozvoli da poludim, zavrni mi suze,
odveži srce.
Ali već zajedno dišemo ispod potopa.
Ribe se naviruju u naše oči,
u njima
odvezano
srce,
pluta.
Kirurzi doručkuju tišinu iz jezika:
Poslije duge noći bdjenja nad protu-mrtvacima,
odahnjuju.
Sunce se raspršuje po šalicama kave,
koju ispijamo
ne znajući što,
ne znajući s kim.

6.

Nije mi jasno gdje su izvori ove katastrofe
ni što jedna mala suza ima s tim.
U svakoj već leži druga, i iscrpljuje prvu.
Jer se puni njome.
Ostaje sol.
Krenuli palucavi jezici.
Napušteni i izgladnjeli do kosti,
kao mršavi psi lutalice
već si u mislima tijela pune stvarnim mesom.
Prsti bubre, draška ih želja za dodirivanjem.
Plavet nedosežna, prazna,
užurbano se nabada na prste.
Sad, kad smo izmislili krv.
Sad, sad!

Miljenko Jergović (1966 )

ZNAO JE S AVIONIMA
KAO S DJECOM

Jutros je umro majstor Zejnil
I nešto bi pred dženazu trebalo reći
Ne loviti zrak rukama
Ne pustiti suzu prije vremena
Ne gužvati papir sa sitnim slovima
Iz džepa izvaditi sliku
Pazeći da ne povučem naočale
Razbile bi se na kaldrmi ispred česme
I pokazati ljudima
Ovo sam ja
Ovo propeler velikog messerschmidta
A ovo je bio Zejnil
Smijemo se
I ne zamjerite nam to
Takva je mladost pred slikanje
Halalite Zejnilu
Dobar je čovjek bio
Znao je s avionima
Kao s djecom

RAZGOVOR HAUZMAJSTORA ŠULCA I
NAKUPCA STIPANA NA PIJACI MARKALE
U JESEN 1979.

Nisi u Alžiru, pa da se cjenkaš za bamiju i kelj, a zašto nisam
Pitam te ja, šta bi nam falilo da smo Alžirci i da nam cijene
Nisu ko Sveto pismo i Kuran Časni, ma pusti me, majstore
S takvim pričama, lako je pustinjacima, njima ne dolazi zima
I ne plaćaju ćumur zlatom, a ti ga, biva, plaćaš, pa ti je zato
Bamija osam banki, prođi me se, Stipane, jer znam ja dobro
Da si ti treća ruka u ovom poslu, ma kako te nije sram
Nikakav majstor si ti, ovaj kelj svojim sam prstima sijao
Znam ga kad je bio ovolicni i nitko osim mene vjerovao nije
Da bit će kupusna ko u teleta glava, a bamiju si, kažeš
Isto sijao, u Sahari podno Kreševa, a Fojničani ti beduini bili
Vidi ti majstora, on zna gdje bamija raste, pa ako je tako
Zajaši devu i u Alžir pođi i pitaj ima li od Stipana
Čovjeka boljeg i od njegove robe igdje jeftinije, pa kad se vratiš
Dajem ti džaba sve što ti oči vide i još ću te ko međeda
Po Bosni vodat

DOBRO JE DOK GOSPODIN BOG NE TRAŽI NIŠTA OD KUSONJE JOZE, SAMOHRANOG OCA SEDMERO DJECE

Kusonja Jozo sedmero djece svoje na počinak sprema, punoglavaca sivih
Kao podrumski zid, uči ih da se Blaženoj Djevici mole, s kojom mater njihova
Svakoga jutra kafu pije, laže im da mrtva je davno, Pemba Dervenčanka
Eno je, po blažujskim birtijama ršum i lom čini, sretna jer se oslobodila jarma
I sedmero neželjene djece, punoglavaca sivih kao podrumski zid i Blažene
Koja na sve to gleda s pogledom onim po kojem se u Bosni udovice znaju
Kusonja Jozo je heroj, govore krupne hanume svojim malim muževima
A oni klimaju glavom i šute, znaju da mu ruka zadrhtala ne bi
Da mu Gospodin kaže ubij

RAZGOVOR SA ŠINTEROM

Sumnjaš li ikad, Ahmede Kanafijo, u ono što radiš, u posao za koji te odabralo
Gledaju li te iz mraka pseće oči, osjećaš li žicu na svome vratu, jesi li čovjek
Ili te je samo odabralo, Ahmede nesrećo, čemu se smiješ i kome dižeš čašu
I koji je među nama tvoj, koji vjeruje da tvoje ruke čine dobro i da nas je previše
Na ovom svijetu pasa, reci Ahmede, ako imaš šta reći, reci onom kome je drago čuti
Meni nećeš, jer ja idem i nema još zakona da ljude po ulici loviš, ili im uvjerenja išćeš
Da nisu psi

DŽENAZA JEDNOG REVOLUCIONARA

Ispred Madrida za Republiku samo što nije pao, pod Prozorom ginuo za komunizam
I uvijek bi ostao živ, jer se Hanifa majka tako usrdno molila Bogu da se nije usuđivao
Ni on: kako ubiti sina kojem svaki korak molitve prate, a ne vjeruje u Boga i protiv
Njega
Se bori, to Hanifi majki učiniti mogao nije, taman da ga po stotinu puta nema
Umrijet će sinovi nakon što majke već budu mrtve, takav je u čaršiji red, od Madrida
Sve do Darive i od Staljingrada do Višegradskih vrata, a onda će i njega
Partizana i Španca, u zemlju spustiti ruke od srca, i neka je rahmet toj čistoj duši

BOLEST RIZE ABADŽIJE

Tamo leži Rizo abadžija, žena mu prozore ne otvara
Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi kosti, jer njemu leptir
Proleti li, sve zglobove u staklenu prašinu mrvi,
I tako već treća godina, u perju, u svili, u tišini
Muke svoje u dušu već zna, Rizo abadžija
A doktor kad dođe govori isto: brzo će on, nema u njemu
Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jadna je gluha
Od rođenja, nego dan po dan, dever po dever, oko postelje igra
Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeruje, od leptira lakša, buru
Za nju trpi Rizo abadžija,
Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj ne uzme jedino što ima
Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok ovo slušaš
U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je lakše: Voljen biti
Ili mrtav

Simo Mraović (1966)

***

Sretoh velikog političara.

U mojim očima.
On je obični seronja.
Ali pravim se blesav.
I pristojan.
Smješkam se.
Pazim da ga ne uvrijedim.
I da me ne uhapsi.
On radi i za policiju.
Obnaša tri časna zanimanja.
Političar policajac i vojnik.
Prvi laže drugi krade treći ubija.
Običan čovjek nema šanse.

Usrao se ili od straha ili od uzbuđenja.

Izvolite cigaretu pružam servilno.
Ali kroz poderani džep.
Držim se za simokres.
I pomislim.
Ne kažem naglas.
Puši kurac.

***

Nemoj me gledati
ti koji si zalud bludio
nemoj me gledati
ti koji pušiš ti koji piješ
nemoj me gledati
ti koji si sitni kradljivac
ti koji si teški lopov
i ti me nemoj gledati
nemoj me gledati
lažove
nemoj me gledati ti
koji lomiš paprat
bez razloga nemoj me gledati
ti koji ubijaš mrave
koji ubijaš mačke pse i dupine
ti koji siječeš stabla
i pljuješ po zemlji
ne gledaj me
ne gledaj me.

Onda se Bog prijateljski sagne
jer on je prijatelj
pa me trkne i kaže
mali što se praviš važan
a ja pocrvenim.

***

oću doma u nizozemsku veli lui
i ja veli brne
i ja velim ja

svi u nizozemsku materinu

pun mi vas je kurac veli lui
talijani ubijaju zbog biznisa
irci iz osvete
poljaci te ubiju sto posto
albanci ako im staneš za vrat
crnci ako im poševiš sestru
azijati ako nemaš sitnog

ali vaši ubijaju ko ludi
ako im se ne sviđa pogled
pucaju pa pitaju
kako si
ubiju te pa kažu
jebiga

ako im se čovjek svidi
onda tuku
nekad do zore
nekad samo minutu
i onda je kraj

ubili su mi tako frenda
brne i ja šutimo iako nismo krivi
znamo o čemu govori lui
nema granica

***

zaustavljamo fićoratija i budimo ga

lui frendu jesi ok
lui pretrnu gdje smo upita
u amsterdamu kaže brne
vozite me onda doma

nemaš frke dere se brne i ubacuje u treću
pjeva blues i pretiče svaki
automobil koji nam se nađe na putu
brne pitam ga jesi ti ok

ma čovječe letim
leti onda boli te kurac
ako se zabijemo u oblak
to ne boli

***

Svi frendovi koji nisu pjesnici otišli su.
Dođu za Božić i Novu godinu Cugamo.
Rolamo Pričaju priču Prvo je bilo teško.
Onda je upal neki poslić onda je upal.

Drugi i sad svaki mjesec zarade moju.
Godišnju plaću Vele ne bumo se vratili.
Ak nebu bilo dobro ko vani mislim si.
Jebote tu mi kaj smo ostali bome smo.
Najebali ak je tak bed kak oni vele.

Mislim si jebiga ja bum ostal makar.
Budem živel ko pes Ni to sam tak.
A oni zovu vele mogo bi radit to i to.
Za početak lova i smještaj Tu se nebu.
Nikaj promenilo viš da tu nema šansi.

Dugo dugo si mislim imaju i nemaju krivo.
Idem i ja van po kruh cikse i abc kulturu.
I vratim se doma domu se vratim doma.
Zalijem cvijeće ispred vrata u ničijem hodniku.
Zaključam se skuham čaj isključim se i zaključim.

Drago Glamuzina (1967)

KAO DA IH NIKAD NIJE VOLJELA

Anais je Nin 1933. muža varala
s Henryjem Millerom,
Antoninom Artaudom, rođakom Eduardom
i svojim ocem. Sve ih je voljela.
I muža.
Bar tako piše u Dnevniku
u koji, eto, ne sumnjam.
Kao što ne sumnjam u nju
kad kaže da ih je voljela,
i muža,
ali da su sada svi mrtvi.
Kad kaže da ih neće ni pozdraviti na ulici
ako ja tako želim.

Ne želim, kažem,
ali ipak –
dok joj govorim da će to jednom,
poslije, nekome
reći i za mene –
opipavam ono što je rekla,
potajno gladim tu rečenicu
kao svog psa
poslije ručka.

SINGULARITET

dok sam je čekao u restoranu, pokušavao
sam se odmoriti, najprije sam u čaši vode
rastopio šumeću tabletu vitamina, a zatim
se zaljuljao na stolici i naslonio na zid,
dovodeći tijelo u gotovo ležeći položaj.
potom sam sklopio oči i pokušao zaspati, 5 minuta,
dok mi donesu buncek. konobara nije bilo 15 minuta
a kad je napokon provirio u salu, viknuo je kuharici:
ne moraš žuriti, on spava.
na te riječi Boris Maruna podigne oči s novina,
u kojima je upravo pročitao da su Tuđmana prikopčali na
umjetna pluća, i ovlaš me pogleda. potom se opet
halapljivo vrati Tuđmanovoj bolesti i različitim
scenarijima raspleta državne krize.
moja gripa, Tuđmanova umjetna pluća i Marunin
buncek uz širom raširene novine. crna
rupa singulariteta. i gripe.

DRHTAVI JELENI

‘kockari i ljubavnici zapravo
igraju kako bi izgubili’

Pala je noć
i Mahler je otišao po Gropiusa,
dvojica muškaraca dugo su hodali u tmini, jedan iza drugog,
ne izmjenjujući ni riječi.
Kad su stigli, Mahler pozove Almu i ostavi je u salonu
s njenim ljubavnikom.
Kad Alma napokon ode po Gustava
zatekne ga
kako čita Bibliju – i drhti, siguran sam
da drhti. Zatim joj kaže:
‘Ono što učiniš bit će najbolje.’

Nekoliko minuta poslije Mahler, sa šeširom u ruci,
prati Gropiusa do ograde njihova posjeda
osvjetljujući mu put lampom.

Potom sjeda i na rukopisu Desete simfonije
drhtavom rukom piše:
‘Za tebe živjeti, za tebe umrijeti Almši.’

Devet godina poslije Mahler je mrtav a Alma živa. Godina je 1918. i stasiti poručnik njemačke vojske i osnivač Bauhausa
Walter Gropius vraća se iz rata. Po dolasku u Beč najprije
odlazi po punačkog Franza Werfela i vodi ga doma. Tamo
taj četiri puta ranjeni graditelj gradova pada na koljena
pred Almom,
i njenim ljubavnikom,
i drhtavim glasom kaže:
‘Sve je moja krivica.’

ŠPILJA PLIVAČA

Ne nasjedaj i nikad ne reci
Da je to bio san il da te uho zavelo
Konstantin Kavafis: Bog napušta Antonija

Kroz mrak špilje dopirali
su odlomci nerazumljiva jezika
koji se uplitao među naše jezike,
šifrirao naše poljupce.
Još juče skrivali smo se od tvog muža
na tržnici u Tripoliju,
a kad je pustinjski vjetar
podigao tvoje haljine
i kad su Arapi
vidjeli da ne nosiš gaćice –
skočili su na stolove,
porušili piramide od lubenica,
datulja i rogača, i frkćući
pokušavali te dohvatiti u gužvi.

Drhtala si kao Nessimovo ždrijebe
iza rebrenica pansiona
gledajući kako tvoji progonitelji
urliču na ulici, i smiju se
držeći se za jaja.
Kaži mi što kažu, rekla si
dok su se odlomci nerazumljiva jezika
uplitali među naše jezike,
a onda smo slušali kako pijesak
sipi po prozoru.

Tomica Bajsić (1968)

RANJENIK ISKUŠAVA BOGA

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu
od Novih Hebrida do Obale papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu kako sluša Njemački radio / tisuću
prepariranih ribljih glava koje prorokuju stranim jezicima /
Amadeusa Mozarta kako slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
"vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije"

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke
želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u barci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan
daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi

daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
- osmjehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmjehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planeta
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje ponekad
naiđu ribari kada im mreže zalutaju dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela
za pohlepu plava za kukavnost

zato, prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planeta

KARDINAL KUHARIĆ NA TELEFONU 9827

Badnja večer je
i banda pijanaca degustira šipone i
silvance u ilegalnoj vinariji na groblju
pune se plastične i staklene flaše svih dimenzija
i auti se zalijeću preko rubova ulica
večeras kada šume staklene kosti staraca
u crkvi je propuh jer netko je ostavio
vrata otvorena
babe se opravdano ljute
broji se tko je zapalio više lampica
i ja bih isto da sam star
palio lampice i pravio se
lud
govori se da je ta predblagdanska
potrošačka groznica
uvezena s materijalističkog zapada
i da se gubi smisao
onog svetog dana kada se riječ utjelovila
a meni se čini da je najgore prošla perad
koja je redom ostala bez glava
prije šest godina hranili su nas
pečenim volovima
a sada nam spremaju masovni spektakl
s besplatnim kobasicama i
estradnim zvijezdama
i Tito nas je hranio
svinjskom glavom koju je
ukrao s tavana
i od toga nas je dugo
bolio trbuh
počinje padati snijeg i ja sam isto
pijan kao i drugi čestiti
Hrvati
naš put u budućnost je
nacionalhumanizam
- mrtva
priroda sa svinjskom glavom
- faraon
duboko diše u spokoju
svoje zimske palače
razmatra možda opet neku osvetu

a kardinal Kuharić je na telefonu 9827
- samo snimljena božićna poruka -
ne odgovara na pitanja.

U KRUGOVIMA
čovjek hoda mirnije prema noći
koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
E. Rolfe
kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
smrt.
kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek sviježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
bez cilja, bez cilja.

U BRDIMA IZNAD PETROPOLISA
u brdima iznad Petropolisa nad kišnim šumama
na cesti od crnog asfalta klizavoj od filma limunove prašine
uz stranu sunčevog proplanka na vrhu pored međnog kamena
na rubu ponora koji svuda oko tebe propada u maglene oceane
zaustavi svoj stari okrugli kamion boje neba na kojem piše
kaubojska parola: "Isus, i on je bio kamiondžija"
čekaj dok prestane škripa i izdahne para i postane tiho
zapali cigaretu povuci dim oprezno (zrak je rijedak)
i misli na mrtve, misli na mrtve.

LUKAVI BRIJAČ
Išao sam na šišanje kod jednog –
kod brijača kod kojeg još nikada nisam bio
i prije nego sam sjeo u stolicu
rekao sam mu gledajući ga ravno u oči:
neću jednu od onih
modernih frizura.
Nikako,
rekao je uvrijeđeno, ja ne bih nikada, ja
šišam na stari dobri način.
Dok me je šišao, činilo mi se dobro –
gledao sam se u ogledalo
i činilo mi se da vidim Simona
Bolivara
kako prelazi prijevoj
gore u kamenim vrhovima,
jaši u smrt
(El Liberador)
omotan dekom – žaren groznicom,
pao je na 45 kila ali
ne odustaje.
Iza njega sedam mula nosi kovčege
sa sedamdeset odlikovanja,
pored njega jašu pukovnik
Wilson i šaka odanih
desperadosa, dripaca i najamnika;
iznad njih vječni snjegovi Anda i žuti zvončići,
a dolje u dubini pašnjaci u kojima se
čovjek može utopiti.
Ali kada sam izišao vidio sam da na
staklu brijačnice piše:
“MODERNE FRIZURE”
i stvarno, gledajući svoj odraz u staklu
shvatio sam da me je stari magarac prevario,
što me je ozlojedilo.

ČOVJEK JE PAO NA ULICI OD CRVENE KUGE
Ivana! sagradit ću ti kuću od pigmentiranog brazilskog drva
(to je drvo koje ne gubi borbu s vremenom)
kuću bez tvrdih kutova u jednoj staroj luci iz doba zlatne
groznice (u potrazi za zlatom sve je dozvoljeno)
to je mala kolonijalna luka sa tri crkve:
jedna je crkva crnih robova, druga slobodnih mulata a treća je
crkva bijelih zemljoposjednika –
ime te luke je Paratí!
ulazna vrata će biti takva da kroz njih ne prolazi prošlost
zidovi će biti obloženi knjigama: samo vrijednim knjigama,
tisućama knjiga
bit će to knjige Melvillea, Conrada, Stevensona i ostalih
okorjelih pustolova
sagradit ću ti kuću od drva koje ne može izgristi sol i otvrdnuti
sunce
to će biti kuća s dugačkim istočnim prozorima
koji će se otvarati na brda i šume i parni vlak koji vodi rudnicima
a sa zapadne strane durbinom ćeš vidjeti francusku utvrdu
napravljenu za obranu od pirata i prolaz kojim se ide između
otoka
jest ćemo velike ribe ulovljene u moru – jedan na jedan.
tvoj život će biti lak!
toliko lak da će ti oči postati bistri smaragdi koji umjesto
šumskih jagoda rastu pod humusom Mato Grossa
da, prozori će uvijek biti otvoreni i zastori će putovati
hodnicima
bijeli poput haljina starih bahianki koje šapuću:candomble.
a u stropu ću probiti staklenu rupu i djeca će sanjati duboke
snove pod tim južnim križem.

Ivica Pretenjača (1969)

UZIMAJ SVE ŠTO TE SMIRUJE

Uzimaj sve što te smiruje
grad je hladan i noći ti više ne postoje,
noći nema.
Idi tamo gdje te ne vide.
Jutros, dok su svi spavali,
otišao si autom do rijeke,
do obližnje rijeke gdje pecaju
invalidi domovinskog rata,
ostao si sjediti,
nogu izbačenih kroz prozor,
šuljalo se nevrijeme,
uzimaj sve,
sve što te smiruje.
Čekao si da se po vama preveze,
bez patnje,
proljetni vjetar i da
zaškripe najloni udica,
kotači na kolicima,
da te obuzme sunce u
vožnji do Amerike.
Uzimaj sve.
Oni puše,
dovoljno sam daleko da ne plašim
njihove ribe,
dovoljno sam daleko i
mogu izmisliti bilo koje mjesto,
ali sve čekam,
da se nešto trzne
dolje,
na metar mulja,
da nas snažno povuče i
da se napnu najloni na suncu i
tetive na šakama.
Uzimaj sve što te smiruje.
I dok gledaš pod kojim kutom
svjetlo silazi niz
udice ravno u
mutnu vodu i dok opažaš od čega si
sve načinjen,
čini ti se da ćeš se razboljeti,
na povratku u grad,
u bilo kojem kretanju
ili mirovanju.
Uzimaj sve,
sve što te smiruje,
svakog smo jutra ovdje,
govori,
dok jednom rukom
zaokreće kolica na blatnom putu
i otkriva tetoviranog zmaja
na ramenu.

LJETO PROVODIM S DJEVOJKOM

Ljeto provodim s djevojkom
koja roni i roneći skuplja
petrove uši.
Onda ih zatakne
za masku za ronjenje
ogrebu je,
kasnije ima krvi u kosi,
sunce tamo i bik u koridi,
ljeto provodim s takvom djevojkom.
Moj se strah spušta niz njeno tijelo
kao velika i otrovna suza,
ona se izvine i strese ruke
u blagost podneva,
neka nas ovdje,
neka nas pod stablima,
zemlja se ionako presporo okreće.
Ljeto provodim s djevojkom koja pije
bijelu kavu u sumrak
dok se ja razdvajam
od sebe, teško,
kao listovi indigo papira,
sjeća li se itko tih listova,
mene zaprema vrijeme koje je prošlo i
puno nemušte
budućnosti, ali sad
ja provodim ljeto,
ljeto s djevojkom koja roni
tako skladno
da se dopada ribama.
Svuda je okolo pustinja,
svuda su okolo suhe usnice,
vidi kako pada sve
bez oslonca,
kako pada sve nepridržano,
i moja ruka pada, gdje nego u
u svoje sljepilo.
Ljeto provodim s djevojkom,
to mnogo govori o meni,
stalno smo zajedno i stalno negdje
idemo,
odajemo sve dojmove.
Pa i onaj
o sreći.

ŽIVIM PO OKU

Živim po oku,
srce je zasad
spašeno.
Otkrivaju se mnoge pukotine,
u nekima krv se vratila u vino,
svjetlo se vratilo
u snijeg
na televiziji,
otkrivam mnoge mogućnosti,
ali ništa ne uzimam za svoje.
Sjedim u dnu svijeta jer on je
terasa uz koju prolaze ljudi,
u tom svijetu pijem pivo i
pokušavam ne smetati
majkama koje doje,
muškarcima koji mi protrčavaju
između nogu u nekom od ratova ili
sličnog.
Živim po oku,
na to me podsjeća taj
neprirodan mir kad nedostaju dodiri
i kad se srce kupa u samome sebi,
sve se malo dalje rasprskava i postoji,
ali ja sjedim u dnu svijeta i gledam,
i ne bih se mijenjao za
ništa što boli.
Kako sam dospio ovamo i čime sam
sve to platio, ne mogu reći,
tek prečesto, ali doista prečesto,
vidim onaj poznati žilet na tamnoj podlozi,
nešto i prema tom oku dolazi
i ne može biti dobro,
ostat ću još taj trenutak
da sve proživim,
ako bude i krvi po obrazu,
nema veze,
važno je ne pokapati terasu,
i tu čašu iz koje će piti
jedno od djece.

CIPELE KOJE SAM DONIO NA NOGAMA

Cipele koje sam donio na nogama
škripe po parketu dok odlažem olovku
i jaknu kojom sam pisao po jutru.
U meni je težina i ja sjedam,
pa legnem na krevet.
Na kraju svijeta su moje nove cipele.
Sjaje nedaleko od očiju, nešto se dogodilo i
nešto smo postigli,
ovo će popodne proći bez
misli o nesreći.
Gospođa u trgovini ima kćerku na
elektrotehnici,
čekala je da isprobam lijevu, pa desnu,
subota ujutro, grad prepunjen ljudima,
nešto među svima nama,
nešto tako obično i postojano.
Ali kad sam ušao u kuću i zatvorio vrata,
neki su ljudi iz tog mnoštva narasli.
Najprije ja sâm,
ali sam se brzo smanjio,
zatim prva susjeda koja je tresla tepihe,
pa onda gospođa prodavačica
i njene plave oči
izgubljene u moru štavljene kože,
ali najviše
kćerka na elektrotehnici,
mjesto oko kojeg obilazi
čak i sreća radi novih cipela,
čak i sreća radi jasne
granice svijeta.

TI STALNO ODLAZIŠ, IVICE

Ti stalno odlaziš, Ivice
i tvoje su oči
oči koje su otišle i ruke su ti
ruke utopljenika na
površini oceana,
ruke za koje je prekasno.
San u sebi želi
graditi kuću,
stakleni krov na mjesečini,
ti stalno odlaziš, nalazim te u buđenju,
ali već u daljini,
već na izmaku.
Jednom smo, na autocesti,
stali uz ogradu, promatrati jastreba,
izišli smo, tiho, gledati pticu
kako čisti kljun na čeličnoj
ogradi,
ali ti si već bio negdje,
jastreb je uzletio mašući
snažno krilima,
a da nisi ni primijetio.
Ti stalno odlaziš, Ivice,
i mada si mi na debljinu usana od
usana i mogu te lako obujmiti rukama

ti si otišao
tvoje su oči takve,
i ruke su ti mrtve ruke
utopljenika,
ruke za koje je prekasno,
koje se ne pomiču,
koje samo plutaju na površini oceana.

Ivan Herceg (1970)

DVOSTRUKI ŽIVOT

Plutamo po svijetu u kojem se
ne govore imena, ni razlozi nesreće,
šuti se iz daljine i blizine,
govoriš na svojoj strani kreveta,
na svojoj strani života
koji sastavljaš i rastavljaš
kao masku za sjene
pod našim ukočenim tijelima.

Priznajem, iza mene je teorija sreće
u poljupcima na crno
i praksa nemira u svakom napuštenom danu.
Priznajem, negiram i tebe i sebe,
cijeli jedan život, pola tvoj, pola moj,
i Bogu nas za smrt nježno imenujem.

Plutamo po svijetu u kojem se
ne oprašta ništa, ni moć, ni nemoć,
voli se iz daljine i mrzi iz blizine,
šapćeš sad sama za sebe,
za drugu stranu života,
pola tvog, pola mog.

KAO SNIJEG

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
Zagrebom voze vrijeme.
Ponekad naglo zakoče
kao da su izgubili cestu,
niz moju kralježnicu, niz oblake,
niz snijeg.

I prijatelji su mi rekli “laku noć”,
ali opet ne mogu spavati.
Zamišljam nas na svadbi
u nekom restoranu na rijeci
kojom u svako godišnje doba
teče čisti snijeg koji nitko ne vidi.

Ja poželjela sam vjenčanicu,
a ti si mi obećao nevidljivost.
Nikoga nije bilo da ti proturječi,
nikoga nije bilo da me ne vidi,
samo ja i ti, ti bez mene, ja bez tebe,
kao svaki napušteni snijeg.

I kod kuće, kaže majka,
pada snijeg koji nitko ne vidi
i roditelji su mi zabrinuti.
Nebo se spustilo tik do zemlje,
ljudi su se smanjili na nokat,
i ovi ovdje, i oni tamo,
blizu i daleko.

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
slušaju snijeg, kao snijeg.

O NEMOGUĆIM LICIMA

Svaki te dan iznova poželim upoznati,
govoriti o svemiru i svim čudnim udaljenostima,
o svakom mogućem i nemogućem nebu,
svim mogućim i nemogućim ljubavima.

Znam, reći ćeš da glumim Boga, da izazivam,
da život nije vrijeme i da svijet nije ovo,
da kiša ne može promijeniti more i zemlju,
ali može rastopiti križ i lice.

Svaki te dan iznova poželim zaboraviti,
šutjeti o tome kako sam zalutao, kako me ne vidiš,
o sebičnosti i svojim drugim dimenzijama,
svim mogućim kapima i nemogućim licima.

SLOVA ZA KALEŽE

Uplašena si i blijeda
i samo mi se želiš svidjeti,
kao barska pjevačica
s dekolteom providnosti
i čašom šampanjca
umjesto svete vodice.

Ja sam u kutu
i jedini gost kafea
za jedinstvene ljubavnike
s pravom veta na bol,
prošlost i budućnost,
s mogućnošću da zauvijek
nestanu kad ugase se
pa upale svjetla.

Uplašena si i blijeda,
ja u kutu i gost,
a ipak pjevamo zajedno:
otvaramo slova za kaleže,
vodimo ljubav na stolu,
u noć, u noć, u noć.

PLATNO

Praviš se da znaš da je jedan
najveći i najusamljeniji broj
i uvijek zaustiš: “Ti si jedan od…”,
a ja te prekinem jednim
prstom na usnama.

Pravim se da znam da se “Magnolija”
zauvijek vrti u jednom nevidljivom kinu
i da je naša spremnost za ludilo,
zbog pritiska u sunčanom spletu,
nervoze u malim prstima na rukama,
onim nepotrebnim, mojim i tvojim,
veća od odrezanih jezika ljubavnika
na zamrljanom platnu privida
čije krajeve vuku Bog i vrag.

Pravimo se da znamo što je život.
Ako ga dotaknemo, može biti
zastor, zid, nadgrobna ploča.
Kad ga samo promatramo,
onda je ljudsko lice, koža,
krvava i pokvarljiva.
Kad nam dosadi, jedno drugom
odgrizemo prste i igramo se sjena.

Pravimo se da znamo što je platno.

Pravimo se da je jedno,
pravimo se da smo jedno.

Sanjin Sorel (1970)

NOSTALGIJA

premuhinske večeri uz gruzijski čaj toliko toga propuštenoga
knjige debate strast žena koja mi je otvarala oči bilo je važnije
te godine koje su otišle učenje idealiziranje a ne ljubav o njoj
pričali smo sa žarom smo gubili sada znam vrijeme ne samo
vrijeme ima bitnijih stvari Natalija nikada nismo išli iza Urala
pred planinskim lancima osjećaš se list na vjetru nismo ne
znam zašto znam za Kanta ali nismo tamo osjetili jesen
zna biti hladno na ulazu u Aziju mladost ludost starost žalost
snijeg ima boju bisera što je sada s njom da bar nisam Varvari
pisao u duši mi bijaše pakao njoj treba ljubav a ja je nemam
kako čovjek zna griješiti sigurno je otišla u Moskvu u Petrograd
u nešto nešto samo da sam joj rekao ima dijete 10 godina
kako vrijeme leti stoj za mljevenje mesa skoncentriraj
se ako ne možeš piši hajde piši što si doista što si teško je
na to reći reci sada znaš razum vara još uvijek imam
privjesak ptica u letu pticu ne možeš uhvatiti da s riječima
da makar sebi budi iskren pričali ste o čaju ružama
šumama idealima krive odluke više ne znam ne razumijem
shvaćam više od svega je glupost do Kanta u spoznajnoj teoriji
spoznaja se usmjerava predmetima nakon njega dolaze
moji ratovi konspiracije što ti ja znam nemam zuba nakon
njega što se mene tiče potop predmeti se usmjeravaju
prema našoj spoznaji to me je usmjerilo zamjerila mi
kada je stihija je nevrijeme nije vrijeme za razmišljanje
sada joj pišem na premuhinskim ostacima igra nije za djecu
barijera ima koliko hoćeš hoćeš li možeš želiš voljeti
imala si crvenu kosu jelena gdje smo sada smo jasen
u jeseni Ural je tada najljepši vrata Azije i smeđe oči
negdje iza zida zašto ga nisam preskočio

PUTOVANJE

u zoru podne u večer hladnokrvno uzeti pribor za brijanje
pasoš odjeću brošure žurno ne ostavljajući traga za sobom
kao da me nije bilo bio nitko spakirati jezik kojim me neće me
nema gdje trebam biti nesistematično simultano recimo
oblak je dobra metafora putovanja reichel je skladao oblak
u sužanjstvu u hlačama u zatvoru u königssteinu
na nemirnim obalama elbe zna biti hladno kao u premuhinu
u prosincu saska živne bjelinom stabla pucaju poput topova
u drezdenu tamo sam sasvim slučajno došao trećeg svibnja
kada proljeće pupa vidjeti grad sravnjen sa zemljom ništa
posebno me se dojmile crkve puste kao trgovi nakon ustanka
samo golubovi čeprkaju u dobroj namjeri rekao sam na putu
čovjek upozna smrt zatvor je pun gostoprimstva policije
nikada nisam razumio plač na sanskrtu molitvu na jidišu koji
su hrabri tiho plašljivi glasno oče naš koji jesi kako na nebu
tako i na zemlji prag ujutro miriši na žemičke i bijelu kavu
uvijek je previše baroka u vltavama rijekama u prolaznosti
u břehovoj iza ulice u starého hřbitova staro židovsko groblje
reklo mi je i tko bježi od smrti ne pobjegne ne stigneš
oprostiti se treba od prostora gdje starost izbija povijest
povijest se prepoznaje u minutama sv. franjo je na esperantu
cvrkutao s vrapcima minuta je dobila svoju kuću astronomi
mi predvidjeli put u njemačku nisam znao da putnik rijetko
doputuje sasvim sam sam htio prepješačiti grad kao zvuk zvona
katedrala se gomila u glasovima orgulje izgubljeno traže fugu
koja će im spasiti dušu i uvijek povijest priredi dobrodošlicu
mrak iz zidova vlaga podruma königsstein königsstein hotel
s pogledom na rijeku nikada ih se neću riješiti blato mulj
u zoru podne u večer hladnokrvno uzeti pribor za brijanje
pasoš odjeću brošure žurno ne ostavljajući traga za sobom
kao da me nije bilo bio nitko spakirati jezik kojim me neće
prepoznati čuvari recepcionari policajci put je nije doputovan

DRŽAVNOST I ANARHIJA

prije državnosti i anarhije nisam znao postoji
nešto što se zove pamtiti sjećati pisati
patetična simfonija beethoven gluh k'o top
za podignuti moral uvertira u tannhäusera smisao
glazbe još uvijek mi je nedokučiv kao i prije
četrdeset godina čitava vječnost za knjigu
o četrdeset godina narod razvoj progres evoluirao
sam sasvim slučajno stihijski radim na državi
a nemam nasljednika dijete ne zna što znači smrt
nije patrijahalno individualno bogu ne vjeruje
život kao doktrina rekao bih sanjaj sanjaj
pusti povijest pusti godine koje nisi proveo
u srcu strasti puno mjesta za sjećanje kada nemaš
mislio sam da ću uvijek pred morem biti zgranut
toliko veličine ti bježi izmiče migolji poljubac
osmjeh zagrljaj znam se smijati prvi put je bilo
u premuhinu nakon toga u italiji dobar običaj
zlata vrijedi znati skuhati dobru kavu
sokolovu sam rekao što kesiš zube stoko
po njemu sam bio mastodont foka drag čovjek
ne pije rum šteta
alkohol ne isključuje anarhiju nadopunjuju se
za to otkriće trebao mi je cijeli život

Tatjana Gromača (1971)

UNUTRA

"duša je koka-kola u kojoj telo pluta", D. Albahari

Nemam nekih problema.
Mislim, sve nekako ide
zdravlje, posao, šta ti ja znam.
Čak i ljubav, ako ćemo u tim,
horoskopskim natuknicama.
Ali, ne prođe puno vremena
da unutra, u grudima počinjem osjećati
onaj gadan pritisak
ono stiskanje odozgo,
kao da mi je netko u snu spustio
teški kamen za kiseljenje zelja.

Osjećam jasno, moja duša je glavica zelja
a taj kamen je stišće
da svisne
da poludi
od vlastite kiseline.

To ne može proći bez proklete kiše, magle
i sivih zgradurina
u koje ulaze ljudi bešćutnih pogleda
i odmjerenim, kirurškim pokretima
krotitelja lavova
izvlače iz svojih sjajnih tašnica, aktovki, ruksaka
velike kožne bičeve.

Treba dobro isprebijati pločice u kupaoni,
regal sa vitrinom, lažnim porculanom i kristalom,
lustere, krevete, sudoper, zidne tanjure i tapiserije.
Treba pobiti sve te gnjide
i otvoriti rešetke životinji
koja mora
izaći.

ŠTO ČEKAŠ?

Dok stojiš kraj prozora i promatraš zemljane
posude na verandi
i ljude koji sjede zavaljeni u stolice od trske
sve ti se čini tako jednostavnim.

Misliš li da je dovoljno stati tu gdje si sada
pa da se život prostre ispred tebe kao stolnjak prije
ručka?
Onda valjda treba samo uzeti nož i vilicu u ruke.
Raskomadati ga.

TETOVAŽA

Stol do moga
ta žena. Velike nemirne oči.
Grudi kao i da nema.
Jebeš gradove, kaže
svi se prave pristojni a ne znaju reć ni dobar dan.
Bus čeka do ujutro.
S trinaest preplivala Dunav do Iloka, stopirala do
Šida.
U Šidu sjela na vlak do Popovače, pješačila do
Gornje Jelenske
Išla kod čovjeka svog života.
Dvadeset dvije godine braka.
Još je luda za njim.
Rodila petero djece.
Njihova musava lica, klempave uši.
Jedan u heawy metal majici.
Svi poslagani na drveni krevet.
Njeno lice na fotografiji tu je predamnom.
Nije se promijenila.
Iako nezgrapno odjevena, krutih muških pokreta
mislim da je lijepa.
Nadlanica istetovirana.
Njeno ime i ime njene sestre.
Joke i Živs.
Da se nikad ne razdvajaju.

SPARINA

Iz nekog od raskriljenih stanova pohlepno si njušila
miris vrućeg, kao puding gustog graha.

Tete iz dječjeg vrtića izvele su djecu u park.
Na zidu je pisalo Tomica i Ivona.

Širom otvoreni balkoni iznad puštali su zvukove
dnevne rutine:
zveckanje posuđa i povlačenje vode u WC-u.

Ovo je vrijeme otežalog disanja
kada srčani bolesnici umiru nečujnom, otmjenom
smrću,
a novi stanari živahno unose kartonske kutije
prije no što su iz njihovih stanova
stigli provjetriti smrt.

ALKOHOL UBIJA

Jedne pasje gadne zime
dobili smo posao kao statisti u nekom filmu.
Zajedno s hrpom izbjeglica i posjetitelja crvenog križa
glumili smo sprovod na Mirogoju.
Stajali smo tamo po cijele dana na minus deset,
cvokotali i čekali čaj s rumom, pecivo i 50 kuna,
što je bila naša dnevna zarada.
Onda je došla neka žena
s litrom rakije u ruci
i rekla
da je prijateljica Tina Ujevića
i da ima tu obavezu dok je živa
svakog dana odnijeti mu na grob
bocu nekog alkohola
I mi uzdahnusmo i upitasmo
»dobri stari Tin, još se nije riješio tog otrova?«
I ona reče
»ne znate vi njega! Taj pije i iz groba!«

IZ TELEFONSKE GOVORNICE

Danas gotovo da i ne razgovaraš.
Ništa se ne događa.
Nema nikog da te povuče za jezik.

Ipak, izlaziš van, na ulicu, promatrati ljude.
Ženu modrih nogu i velikog trbuha
koja kupuje puding od vanilije,
djevojku koja sjedi na klupi,
a, malo kasnije
otključava crveni alfa romeo.
Oca koji razgovara sa svojim malim sinom
čiji te lik promatra sa druge strane stakla
telefonske govornice.

Ti otvaraš svoj mali telefonski imenik.
Tu su imena svih tvojih prijatelja.
Svi su oni negdje tu, u blizini, imaju svoje živote.
Idu na posao, jedu, vode ljubav, odmaraju se.

Možeš nazvati nekog od njih.
Mogli biste provesti ugodnu večer sa smijehom i bocama
vina.
Mogli biste se sjećati nečeg što je bilo i prepričavati
doživljaje.

Ipak, predobro te poznajem.
Nećeš nazvati nikog od njih.
Nećeš narušavati tišinu.

Dorta Jagić (1974)

JA SAM PORTRET, PUTOVANJE I ŽIVOT

u ruci mi stol. u licu mi jabuke.
u ruci mi stol i stolica i zid.
u zidu nije ništa.
na stolici novi svijet i ruka na svadbenom stolu.
na stolu dvije ruke kupe mrvice.
nisu moje. mladog portretista koji me traži,
omogućuje, voli.
u najvećoj mrvi zob za golubove i prašina za pse.
u najmanjoj zaboravljeni okrugli kvadrat.
u kvadratu točno deset nauljenih žlica.
svaka žlica jedan dan na dalekom putovanju
pustinjom srca u bijelom golfu,
bijeloj strijeli.

31. ROĐENDAN

ako tog jutra, pa makar ti bio 31. rođendan
nisi ustala iz torte
iz kreveta kao božje dijete
u kožuhu s izvezenim crvenim klizaljkama
brige ti se tokom dana
gomilaju kao krpice za naočale
nešto kao razlivena stara koža vuka skori se na torbici
na patent zatvaraču hlača
hvata se po noktima, mobitelu i novčaniku
i ometa signale iz svemira
koje ti šalje uskrslo vrhovno biće
u takvim se danima prejedeš piletine za ručak
i sjedneš pisati prosječne kokošje pjesme
zbog rastuće napetosti u vratu
i vodostaja rijeke cetine
nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu baku
a zamusano se čudovište
šćućuri u maternici, tiho plače i pije crnu kavu
u sumrak zavija pod pazuhom
a navečer te raspori i napuni kamenjem
iako je ono to koje je mrtvo
i smiješno
sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju
koliko ovoga puta brizi nije uspjelo
produžiti život slavljenici bar za jedan
krvav lakat.

AMEN I GORE

u umornome džepu muža u bazgi u dahu komarca
u žitu amen i gore
nad nama toplo srce ziba
otvoren sapun od krvi, sapun od vode
našli smo vrata tvornice za preradu riječi u meso
u ormaru na zori
pod njom prolaze crni zubi i mravi
i tijelo
i kad ruka ruci opipava probodenost
zora bude prisutna u stvarima
pomalja se slatko pisanje
prokletost stalka zakona u hrđi leži izvrnut
na božjoj suzi nema ga više u kadi
noga ne juri na ježa u jakoj kavi
u crno zrno sol mi istjerali licem prema
nekoj prepariranoj mački i ženi
ma nisu ni blizu mojoj suzi
oduvijek se sol poslužuje mliječnim ustima
kad kažeš isus te voli
po rubovima usne raste meka koža
pijana i pružena
bez mogućnosti ikakvog poruba
ikakvog svršetka.

KANTATA O KAVI

za stolom u kafeteriji koja je i brijačnica i kockarnica
dakle cijeli svijet
sjedim na turskoj kavi s francuskim kraljem Lujem XIV.
(prvi esspreso aparat bit će izumljen tek za dvjesto godina,
pa eto, pijem crnku).
šutim i gledam kroz dim
kako mi raste ogroman crveni rep sličan Lujevom
dok se on hvali
kako je ono njegovo nizozemsko drvce kave
bilo mama milijunima stabala kave u Americi i širom svijeta.
u kutu sedam aristokrata mirno kartaju ombre
i pijuckaju kavu iz šalica bez rukohvata.
tek tu i tamo izmile im tanki gujinji
jezici
obloženi debelim smeđim talogom.
nešto bliže našem stolu sve grbaviji koptski redovnici
mumljaju nad šalicama,
a arapski liječnici raspravljaju jel bolja coffea arabica ili coffea robusta.
baš kad sam Luju natuknula pospanija nego prije
da mi je više zlo od te dokone navike
i kako neću više nikada popiti ni jednu jedinu
ulazi otkrivatelj kofeina, doktor Sylvestre Doufour.
ispravlja me nestrpljivo još izdaleka
draga, ne nikako naziv kava, ili nutmeg, već arapsko vino.
to ti je izvorni, zbog fermentacije.
zaobilazi napučeni stol za gatanje iz taloga
i sjeda k nama.
konobar mu žurno donosi prirodni naranča juice
pa ispriča kako je jučer na svojoj prvoj kavi
bedasti papa Klement VII. kavu pred svima krstio u kršćansko piće.
svi otpijaju gutljaj crnke i smiju se.
ja napokon zgazim nogom zmijicu pod stolom
i ustajem platit račun jer Luj nikad nema za kavu.
mislim si
kako su je samo pametni trgovci vinima i
limunadama iz Italije
nazvali vražjim napitkom.

Ana Brnardić (1980)

VALCER ZMIJA

Strast poput stabla, obrnuto od kiše.
Što je neprestan život?
Muzika
Život nisu dosadna slova i umišljen nos koji ih piše. Život život život život: strast koju zlost zaustavlja, a kad bi se izostavila ograda od drveta, ona bi šibala poput vjetra. Tajanstvene zelene haljine. Šššš. Oblak poput igračice. Schubert i Šostakovič. Rast. Iz zemlje u nebo. Strast je zaustavljena u snopu zmija koje muzika rasplesuje u nebo, Bog im skida vjetrom košulje. Zmije se migolje. Plešu na malo vatre. Rožići im rastu, košulje se raspadaju. Silaze rastavljene noge i još dvije zmije pužu, pa se i one okrilate: nastave ples u daleku oluju.

IZLAZAK IZ BIJELE KUĆE

Svijet se nastavlja tako da se stvari kaleme jedne na drugu. Staro porušeno pristanište bolesnog betonskog mesa na sebe privlači tihe bijele leptirice koje iscjeljuju to biće dodirima svojih eterskih stopala. Svijet se pokreće, izlazi iz tijela da bi dodirnuo nekog drugog. Leptiri bijelim cvjetovima ljube nepodnošljivu bol betonskog čovjeka kojega su svi živi ljudi napustili. More je ipak drukčiji napitak. Golemim dojkama hrani podzemne stvorove koji pak nastavljaju svijet prašinom svojih nevidljivih stopala. Ptice kruže iznad ukletog zaljeva. Njihov svijet u slanoj prozirnoj kugli kotrlja se po nebu i raspršuje o kristale (koje ne vidimo golim okom) – ptice su u odnosu s gornjim morima i obalama, one ne vide razoreno pristanište i ne poznaju jezik leptira. One umiru na kopnima različitih zvijezda o koje pljuska more (nevidljivo golim okom). Ali još im moram pronaći svrhu.

Ivana Bodrožić (1982)

* * *
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.

Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.

Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.

SOBA 325

Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.

Svijet se događa oko mene.

Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,
nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-u
sobe 325
pisati pisma mom tati
koji je NESTAO.

To je službeni termin.