Fatos Arapi, Dritero Agolli, Azem Shkreli, Rahman Dedaj, Frederik Reshpja, Ali Podrimja, Xhevahir Spahiu, Eqrem Basha, Sabri Hamiti, Visar Zhiti, Basri Capriqi, Mimoza Ahmeti, Agron Tufa, Salajdin Salihu, Lindita Ahmeti, Ervin Hatibi
SAVREMENO PJESNIŠTVO KOSOVA
Sarajevske Sveske br. 15/16
preveo sa albanskog: Qazim Muja
Fatos Arapi (1929)
TI ME NE OSTAVLJAJ SAMOG
Ja sam se gledao oči u oči sa životom,
ja sam se borio grizući zubima smrt.
I život i smrt bijahu divlji –
ti me ne ostavljaj samog.
Tirani me poznavaše, na povjetarcu počinu
Osjetiše da dolazim, na srcu pobjede.
Znam: sa njima opet ću se tući sjutra –
ti me ne ostavljaj samog.
Moja je sloboda onakva kakav jesam.
Mrtav? – Ustadoh: Opet me zovu...
Od mene traže i život i smrt –
ti me ne ostavljaj samog.
TUGA ME NAPUSTI ZADNJA
Bez zalazećeg sunca tuge u očima
Sada zalud srce čeka da ptica doleti
i ono osjeti grebanje njenih noktiju.
Ubijeni galeb...da bio sam ja more
koji te u njedrima ljulja.
Tuga me pratila putevima beskrajnim
tražio sam tebe ljubavi moja.
Nijedno božanstvo rata nikako da me pobjedi,
jer ja sam bio tužan zbog tebe.
Sada, kako da se borim
sa dželatima mojih ljubavi?
Tuga me napusti poslednja,
i napokon bijah poražen.
NIJEDNA EPSKA DUŠA ŽIVA...
Nijedna epska duša živa.
Pod univerzalnim nebom ovog bola,
pod kišom suza i krvi. –
Nijedna epska duša živa.
Jesam na stotine i hiljade nedužnih smrti;
jesam putovanje stravično dugačko,
pod suncem i kišom,
koji se vraća sebi.
Bog, djeca kao i ja,
gleda plašljivim očima,
razbacane tamo amo
sopstvene ruševine
Nijedna epska duša živa.
1967
IN TENEBRIS
Ovdje riječ ne postaje svjetlost.
Ovdje je svjetlost satkana od tame.
Zenica oka mjesečev eklips.
Na bespuću čovjek:
ide ispred vremena
i nikamo ne ide jer nikamo ne postoji.
Sjećanje ovdje živi bez sjećanja.
Sloboda se ovdje robinjom rađa.
Jedina utjeha tragedije, -
nikada ne zaborave susrete sa tobom.
Ovdje nema potrebe za kerbere:
čim prođeš okular tame,
strašniji čovjek:
On te ubija.
...PREVIŠE MODERAN JA
...previše moderan ja
za vaš muzej...Zahrđale armature
srednjovjekovne.
...previše moderan ja.
Tragedija je istinita domovina pjesnika,
i ja sam odvajkada ulazio
u budućnost tragičnih sloboda.
Upaljeni far prije dolaska noći.
Dritëro Agolli (1931)
PELEGRIN
Ja sam pelegrin od davnih dana,
Putnik u predjelima slomljene nade,
Odvojio sam se nehotice od mog karavana
Sredinom staza od žege i kiša izrovane
Tražim po pijesku i strmini moj karavan,
Karavan koji je odavno mjenjao pravce
Zato sam na putu izgubljen, usamljen i sam
Pocjepanom povezačom oko glave.
Za vodu mi usne izgorješe, jezik otečen,
I oči me peku od presahlih suza;
Moram stići karavan odavno izgubljen,
Prohodam sred žege, sred kiše i studa.
Ja sam od davnina pelegrin,
Putnik izgubljenog karavana
Na leđima nosim obećanje kao stid
Dato na pepelu pobjeđenih predaka.
Oktobar 1991
ULAZIMO I IZLAZIMO
Svakim danom mi izlazimo iz dana i u noć ulazimo
Iz noći u dan, iz dana u noć otvoreni kanat držimo
Mi ulazimo i izlazimo, vječni putnici dnevni noćni,
Dok se konačno zatvaraju sva vrata i kanat svaki...
1994
VRATA
Čim ustajemo rano iz postelje
Počinjemo otvarati vrata toliko,
Otvara ih srećnik, čak i jadnik bez volje
Otvara ih ćutljivi, otvara ih žestoko…
Otvaramo ih čitav dan, otvaramo ih život cijeli
Ne osjećajući se iznutra zgnječenim
I čudnovato vidimo sebe
Još uvijek zatočenim…
1991
SIVILO
Mnogo vode sive, neba sivih mnogo,
Sivo na prozoru, sivo u samoći,
Odlete rode bježeći daleko
Mnogo vode sive, mnogo sivih noći.
Kaplju strehe melanholiju,
Mnogo streha sivih, mnoga kapi sivih.
Dolazi u kuću poštar lijeni
Kaputom sivim, hrpom pisama sivih.
Ćuti mačak crni iza prozora,
Otvaraju se novine naslovima sivim,
Sivo u samoći sivo oko pendžera,
Odlete rode putanjama njima znanim- krivim.
1991
MAJČINA SMRT
Umanji se majka i izgubi se cijela,
Pretvori se u pticu bijelu
I jednog tihog praskozorja
Jecajući odlijete ka oblačnom nebu.
Tamo se sakri kao zvijezda Afrodita
A mi je potom vidjeli nismo, prosto joj bilo!
Samo se desi da poput tužnih snova-stalaktita
Doleti na rubu mog kreveta bijela ptica.
Azem Shkreli (1938 – 1997)
LIRIKA
Sve je bilo kao i uvijek
I dolikovalo je
Riječ riječi, rijeka rijeci, boginja boginji
Neko htjede izvrnuti naopačke
Prekrasno ludilo stvari
Propade lirika, svi zanijemismo
BALKANCI
Svaki svoj Olimp
Najviši, Itaku najljepšu
Nad Arhimedovim krugovima
Kasanje njihovih Trojanskih konja
Trče unazad vremenu
Srednjovjekovlja, umiru na Kosovu
Vraćaju se pobjednički
Njihovim glavama na koplju
UPUTSTVO ZA ZABORAV
Čekajući
Dok ne sagori čitavo
Vrijeme za čekanje
Jedanput, dvaput, tri
Potom treba zapisati
Imena u pepelu ili pjesku i
Treba oduvati sve to u vjetar
Gledaj kako drugo vrijeme počinje
PRIČICA
Dok su silazili darova nam Svetosti
Glavu, torbu, punu mudrosti
Neko slaga prvi, ukalja poklon
gola ostade riječ bez čovjeka napokon
Pod lišćem stida ona usta krivljaše
Prezir moga Boga, zašto me svlačiše
Onomad pa naovamo, kažu hroničari
Laže istina, rečenom nedostaju čari
Od nedorečivog dolaze krize i bolesti
Seru po riječima vrane, zunzari, muve
MOTIV SA VRUĆICOM
Mom danu danas treba bijela i slana jasnost
Šta je ono oko tame što nas vreba iz zavremena
Besmislene misli, strah me od besmislenosti strijepim
u mojoj glavi Dalaj Lama, u ruci njegov bastun
Jedno vrijeme i jedan spomenik se ljuljkaju ptice padaju
Junaci kreću za Šam, svetac zna hoće li se vratiti
Otvori se dobra sjemenjačo i rađaj nas potpuno drugačijim
Mojom arheologijom opet neko kopa kopitom
Veliko zvono, vijesti moje kašnjenje pravdaju
Mom danu danas treba jasna bjelina i mlijeko
Veliki Bože, da li karavanu mom rep od mazge bi na čelu
Rahman Dedaj (1939)
VELIKI ČAS
Došao je Veliki čas
I raštelovan kompas
Pogrešno pokaza Polove
Pogrešna ljubav cvijeća
Ko povjerova kazaljci
Okači ljubav na ekser
Ko ostade bez usta
Zaklinjaše se u nedorečeno
Došao je Veliki čas
I raštelovan kompas
Pogrešno pokaza anđeo
I zavadi se ono u šta povjerovali jesmo
Sa bogovima koje smo kaznili.
SAMO O STVARIMA KOJE SE NE DODIRUJU
Samo o stvarima koje se ne dodiruju
Mogu govoriti ono što izgubih
U jednoj staroj knjizi
Riječi ugrizaju jedna drugu
I žele pobjeći
Od neistinitosti njihovog života
Jer sve što bijaše počelo
U nesvršenom vremenu
Pogrešno je prelazilo
U svetu knjigu grešaka
Pogrešan mi ispade račun onoga što želio jesam
Pogrešno mogu umrijeti jednoga dana
I pogrešno će me zaboraviti
TRENUTAK
Istina je večeras kao vatra
Golom se otkriva
Ona kojoj nisi vjerovao
Sa najsvjetlijom zvijezdom pada
Ime moje majke
Moju bijelu košulju
Stiže noć na ogradi
Predamnom vrata
Najdalji put gledaju
Korake broje
Na ogradi moja bijela košulja
Sa najsvjetlijom zvijezdom pada
Ime moje majke
ČUDNA PTICA
Obradovaćeš se u jednom prostornom krugu
Tražeći zvijezdu zavičaja
Između pada i uzletanja
Vrijeme kola u jednom žutom prstenu
Možeš se skameniti crven
U drevnoj vatri koja te čini starim
Kamen kojim te gađah
Nosio si preko brijegova koji te zovu
Na bilo kakvoj grani da staneš
Izgorijećeš
Od nemogućnosti da se riječi sjetiš
Jer je prostor samo tvoj let
Život živiš u nekom drugom srcu
IZGUBIĆEŠ SE
Izgubićeš se
Tražeći sebe
Za zvijezdom padalicom
Čudne li makaze
Skraćuju tvoj prostor
I uvijek se nađeš
Na prevarenoj strani neba
Zalud sa visine pljuneš
Nad onim što šapće kao grijeh
Tvoja igra je
Naš zgaženi hljeb
Blizu one što voli laži
Daleko od one što te traži
MONOLOG
U paukovoj mreži
Pletu se imena koja nedostaju
Šutnja ih dodirne
Kao zmija zaborava
Kao u slomljenom ogledalu
Vremenu se lice rasprši
I kada bi bili
Ne bi ovdje bili
Bijaše toliko kamenja, da njime prekriše čela
Toliko mnogo zemlje, zemlja ih ne da
Drvo im izraste nad glavama
Bili su još uvijek djeca
Koja u inat ne htjedoše porasti.
Frederik Reshpja (1941 – 2006)
ČEKAM TE
Slavuju koji bdiš u boriku,
Čekam i čekam kraj prozora tvoj glas
Što se u sumrak otvara
Niže se prosipa mjesečina,
Nad usamljenim svijetom tvojeg odsustva.
Čekam i srce me boli,
Kraj prozora tvoj glas,
U ovom sutonu zdrobljeno srče.
O zelena stazo! Ama zašto ovo,
Čitavo čekanje drži nož uprt u mene?
NOĆNI PEJZAŽI
Rasplinjava se drveće sa gnijezdama i lišćem
I cvijeću isčezavaju boje;
Noć kleše u vazduhu kipove sjenki,
Dođi ti, prepuna svijetlosti kao ljubav!
Prospi boju po cvijeću
Zavedi red po pejzažima svijeta.
Ako ne dođeš,
Izgubiću se po tvrđavama hladnim,
Brutalno iscrtanim od noći,
Jer zora ne dolazi nikada.
ZIMA
Pada snijeg. Škripe,
Umorne kočije kao hor antičkih tragedija
Na starom seoskom putu…
I ja se sjetih tvoje nevjernosti.
Sigurno, je snijeg izmislilo neko nevjerno božanstvo.
Zatim prevareni bog posmatraše
Polje pokriveno kefinom,
Kao za veličanstvenog smrtnika.
Ah, kako ti pade na um nevjerstvo,
Kako ti pade na um snijeg!
Mnogo si me voljela,
Ali dođe dan da i ti otkriješ snijeg!
Sada stoj i gledaj polje gdje dostojanstveno umire ljubav.
JUDA
Kada izvadi dosije, mi čekasmo nju: sablju,
Dezdemoninu šamiju ili aspre
Alo, Troja?
Sjediš na svim foteljama kao Uliks u utrobi konja.
Šta je ovaj besmrtni čovjek nalik Hristu?
Neće ga nikada razapeti ?
PUTNIK
Mjesečine nema, zvijezda nema.
Korača samoća sa svojim sinovima.
Niko me pred vratima ne čeka, osim tuge
I ruže prepune tjeskoba.
Noć drijema kraj prozorskog vazduha,
Gdje su moje oči isklesane u trenutku žalosti!
Mjesečine nema, zvijezda nema.
Korača samoća sa svojim sinovima.
Ali Podrimja (1942)
JEDAN OBIČNI MRTVAC
Sasvim obični mrtvac
Na nogama nosi jednu državu
Trči stepenicama lomi prozore
Sakuplja i posljednju kap vode
Za stolom sjedi zgrčen
pod svjetlošću lampe
Jedan obični mrtvac
Dosadni siledžija i ubica
Proganjan i konačno ubijen
Proglasi se javno narušiteljem reda
Na balkonu otvorenom ka nebu
Jedna naga djevojka
Ruga se građanskom moralu
Livadom Ovca prošeta Čovjeka
Srećan što živi reče
Svemogući
Jedan obični mrtvac
UKRADENI PLAMEN
Kako ga zmija ujeda?
i Lavu reče: šuti!
Lav se pokloni pred njegovom sabljom.
davno rekoše: odavno nismo vidjeli
ovako čudan prizor u našem cirkusu.
ama kako ga zmija ujeda?
u našem gradu sada djeca pričaju
da On ode donijeti plamen
koji mu jednog kišnog dana ukradoše ljudi
a kako ga zmija ujeda?
Lavu reče: šuti!
i lav pade na koljena pred njegovim mračnim okom
JA SAM ZVJER
Ja imam jaka leđa Gospodine
Jake noge jače nego što ti misliš
I brze
Za treptaj pređem brdo gdje živi vaše gospodstvo
U zemlju do koljena moje noge gospodine
Sto godina hiljadu godina mogu te nositi
Mogu da te nosim do tamo gdje zalazi
tvoje sunce a počinje moj dan
Do do
Do tamo kod Groba
Jaka leđa imam Gospodine
Jake noge brze kao munja
Može se desiti i da padnem na laktove na koljena
Ali tebe ću nositi Gospodine do tvojih buđavih
hramova
Odzvanja kuća
Od novih riječi starih poruka
I strahujem za tvoje zdravlje Gospodine
Za tvoje riječi za monotone refrene
tvoje pjesme
Za divlje mlinove koji i govno melju
Strahujem da ćeš se podapeti Gospodine
Na moja grbava leđa sklizni
zlokobno
Prije nego što vidiš polje pobjediću te
Igraće fudbal sa tvojom glavom
Ja imam jaka leđa Vidiš
Jake noge duboko u zemlji
Do grla sam u zemlju Gospodine
Ali tebe ali tebe nosiću do tamo do tamo
do Kukavičjeg Groba
jer ja sam zvjer
1979
SPOMENIK TELETU
Naše tele konačno
zaslužuje spomenik
Kasabu da nam ukrasi
Ljubićete ga i diviti mu se
Negdje na Trgu Majke Tereze
Lijep kao iz bajke
I zašto da ga nemamo
Kada Evropa ima spomenike
I za mikimause i pse
I zašto gospodin predsjednik
Ispred Narodnog pozorišta
Ne dodijeli pedalj zemlje
Za naše tele
Ako se ikada podigne
Od majstora naglas tražite
Jezik da mu vani ostave
Nek nas gluhim učini mutavko
Korijenja mu načupamo
I mirno spavamo
Među grudima jedne rospije
Maj 2000
ŽIVJETI
Lumi-ju
Dođe u život
Nema više potrebe za kukanje molitve
Glavno je da živiš
Ovaj kamen da bacaš dalje nego Ja
Zato:
Hljeb ispeci dvaput pod sačem
Vodu da provri do 99 stepeni
Dok ne ostaneš ti jedino odojče u vazduhu
u vremenu u kosmosu
U BEJRUT DA POĐEŠ
Hiljadu devetsto četrdeset prve
Negdje na sprženim poljima Srema
Negdje u tamnim šumama Šare
Pade naš borac za slobodu
Ti spuštaš dušu s glavom na jastuku
sramota maleni
moj
Mogao si napokon opasati oružje
Asimovo
I poći u Bejrut
Umrijeti za Palestinu
Juli 1982
Xhevahir Spahiu (1945)
PRIJE EKLIPTIKE
Ja bježim, rekoh joj,
i ostavljam ti muziku.
Tako malo, upita razočarano, tako malo?
Ja bježim, rekoh joj,
i ostavljam ti uspomenu.
Suze radosnice, kaza ona, suze radosnice.
Ja bježim, rekoh joj,
i tebi ostavljam univerzum.
Veoma malo, kaza ona, veoma malo.
Trebalo je bježati.
Obavezno je trebalo bježati.
Ali kada? U februaru ili maju?
Prije ekliptike njenog sunca.
POLAZAK BEZ POVRATKA
Doći će noć, i koračaće mojom nutrinom
Nekim slijepim stazama kuda niko nije kročio.
Hodaće nečujno, na vrhovima prstiju,
kao da kroči po staklenom gradu,
dan će zatezati malo po malo kao magla,
noć će napokon imati moje ime.
Krećem na put. Moja destinacija bez povratka.
Valona, 2 avgust 1989
U ŠUMI SRNDAĆA
Šta bi sa lovcima?
Kuda odoše?
Nema ih na vidiku,
možda su se pobili međusobno.
PREBIJENI PAS
Ovdje sam stranac
mada sam nekada bio ukućanin.
Između dvije dobi, kao između kamenja slio se
nečujno sloj leda
koji ravna i oblikuje svako razumjevanje.
Ovdje sam stranac
veličinu koju ne imadoh prošlost mi ne priznaje;
duž puta rastu druge voćke,
sobom kovitlaju neznani glasovi
nad krovom golubovi drugačije kruže
oblak nad glavom ko da mi kaže: stranac si...
Da urličeš?
Malo je.
Zatim dolazi stiskanje
Čelo pritisne sijenka kao nadgrobni kamen.
Bolje bježi kao prebijeni pas,
prebijen od nekadašnjeg sopstva
Što te ne poznade.
Pa šta ako si juče bio ukućanin,
danas si stranac i bježiš iz zemlje.
MUZEJ APOLONIJE
Isječene glave
Isječene
bez milosti
vremenom
obezglavljene.
Gdje jecaju?
Aukcijama umjetnina
ili pod zemljom?
Misliš li da sudbinu pokazuju živima?
Pažnja,
ne gazite okrvavljenu travu
bezgrobnika.
maj 1993
GORE SVIJEĆE
Gore svijeće na dlanu večeri,
šetališta pružena kao kolone svjećnjaka.
Svijeće suze ne kriju,
ljudski mogu da plaču.
Plamičci trepere
kao riječi poslednjega daha;
govore vjetru,
govore kamenu.
Dok sjedimo i proklinjemo neprestano tminu,
bolje, rekoše glasovi, upalimo svijeće:
šaputanje za mrtve,
mir za žive
koji nestaju malo pomalo kao bjelodušne svijeće.
Gore svijeće šetalištem Tirane
gore ili plaču
za one koji postoje,
za one koji ne postoje;
kad izrone iz tame tama nad tamom
i počinju gasit svijeće,
za horor.
Gasi se prvi,
pada još jedan,
umiru ali nijedan od njih ni glas ne pušta.
Svijeća na hiljade
na hiljade duša.
Oni što su gasili nemahu vremena,
daha im ponesta, -
zatim, poslije nesreće
zgrušaće drugu nepogodu.
Tada, kao što jedan tenk zgazi dijete,
pogaziše ih nogama.
Samo jedan,
ah, jedan ne stiže ugasiti...
...Božansko svijeće Naimovo.
Eqrem Basha (1948)
BALADA O ČOVJEKU KOGA SVIJET NIJE POZNAVAO
jutro za jutrom svijetu upućivaše pisma
na izmišljenim adresama sa nejasnim slikama
i lijepio je na njih marke svoje patnje
čovjek koga svijet nije poznavao
padao je i ustajao predstavljajući se
visoko podignutim rukama zvao je svoje idole
lutao je stanicama - čekao je prijatelje koji ne dođoše
čovjeku koga svijet nije poznavao
svakog dana u sumrak pred kapijom
čekao je poštara sa povratnim pismima
dopisivanja sa iksovima dalekog svijeta
čovjek koga svijet nije poznavao
poruka za porukom – riječi i narudžbe
na njegovoj pisaćoj mašini nikada trunke prašine
nit paukovi ne nađoše mir u toj sobi
čovjeka koga svijet nije poznavao
i jednoga dana skonča mu se život – nemaše više mastila
osuši se pero – ne kucaše mašina
- ko je ovaj nesrećnik rekoše kada nađoše
čovjeka koga svijet nije poznavao
sahrani ga preduzeće za pogrebne djelatnosti
položi ga u grob s jednom pločom iznad
na njegovu adresu dođe jedino pismo
pogrebni račun
čovjeka koga svijet nije poznavao
ČOVJEK KOJI SE NIJE GLEDAO U OGLEDALU
I SVIJET KOJI ČEŠLJAŠE KOSU
čovjek se probudi iz sna preplašen
kraj njegovog kreveta
crna mačka češljaše kosu
- nevaljala kurvo – povika mački
nemaš druga posla
- ovo je posao za mene – reče mačka
i nastavi da češlja kosu
čovjek koji se probudi prenut iz sna
pobježe u kuhinju da popije jutarnju kafu
ispred ogledala supruga češljaše kosu
- nevaljala kurvo – povika supruzi
nemaš druga posla
- ovo je moj posao – reče supruga
i nastavi da češlja kosu
onaj što se probudi potresen iz sna
koji reče mački nevaljala kurvo
koji reče supruzi nevaljala kurvo
reče prodavačici novina
- nevaljala kurvo
nemaš druga posla
- ovo je moj posao – reče mu prodavačica
i nastavi da češlja kosu
na klupi kraj cvjetnjaka listao je novine
na prvoj strani
glumica češljaše kosu
- nevaljala kurvo – reče fotografiji
nemaš druga posla
- ovo je moj posao
reče fotografija
i nastavi da češlja kosu
čovjek koji se probudi prebijen od sna
koji reče mački nevaljala kurvo
koji reče supruzi
prodavačici novina
i fotografiji – nevaljala kurvo
ustade sa klupe kraj cvjećnjaka
stade ispred izloga jedne prodavnice
izvadi češalj
i nastavi češljati kosu
CRNA BALADA JEDNOG BIJELOG DANA
šef bande iks sa crnim šeširom
crnim rukavicama i crnim kaputom
crnook crnokos crnih obrva crne brade
zajedno sa svojih deset drugova sa crnim naočarima
i automobilom crnim i dugačkim
u jednom zlosrećnom gradu provali u prodavnicu
usred bijeloga dana
i odande prostranom ulicom
potrča u jazbinu da podijeli plijen
crno pobjedi onog bijelog dana
tragove pokri gusta magla
šef bande iks sa crnim šeširom
sa svojih deset drugova i velikim autom
u crnoj jazbini podjeli bijeli plijen
planirahu – plan im se ostvari
šef bande iks postade super šef
sa šefom ipsilon sklopiše poslovno prijateljstvo
šef bande iks sa crnim šeširom
nakon jedne nedjelje postade šef iks ipsilon zetu
sa tri podšefa i delta boraca
zatim šef bande xyzjabcd sa crnim šeširom
sa iks podšefovima i iks puta delta boraca
osniva jednoga dana na jednom svečanom banketu
crnu državu sa crnim putevima i crnim gradovima
sa crnom vojskom i policijom crnim aparatima
crnim ministrima i parlamentom
u jednom bijelom danu
KUPI MI MAJKO METKOVE
majko kupi mi jednu sablju i jedan pištolj
majko hoćeš mi kupiti jednu sablju i jedan pištolj
majko molim te kupi mi jednu sablju i jedan pištolj
kupi mi majko kupi mi jednu sablju i jedan pištolj
i majka mu kupi jednu sablju i jedan pištolj
majko hoću da imam i jedan redenik
majko svi imaju ja nemam redenik
majko zašto da nemam i ja redenik
kupi mi majko kupi mi jedan redenik
i majka mu kupi jednu sablju jedan pištolj
i jedan redenik
majko majko sada hoću i štit
majko imam sve sada hoću i štit
majko hoću hoću jedan štit
kupi mi majko kupi mi jedan štit
i majka mu kupi jednu sablju jedan pištolj
jedan redenik
i jedan štit
majko sada treba da imam metkove
majko majko kupi mi i metkove
majko kada imam sve zašto da nemam metkove
kupi mi majko kupi mi metkove
i majka mu kupi jednu sablju jedan pištolj
jedan redenik
jedan štit
i metkove za sopstvenu glavu
AUDIENCIJA
šef protokola pita čime se bavimo
umorni smo
rekosmo mu
- u redu ali čime se bavite
- samim sobom
rekosmo
okupirani smo
odmorili bismo se malo
bavite li se politikom
- ah ne naš je cilj sloboda
šef zapiše
i pogleda nas zbunjeno
naivni izgledaju
reče kada uđe da nas predstavi
i bez nade
albanci su
dolaze iz zemlje mržnje
traže da budu shvaćeni
ne insistiraju na ljubav
Sabri Hamiti (1950)
USPOMENA
I
kiša zamuti pogled
žuta prijateljica u kišnom danu
zagazi livadom osuši travu
prolunja planinom punom zmija
rijeku hramljeći prelazi
kiša je zaklonila pogled
draga je pobjegla na kraj svijeta
mokra pognuta zgnječena
u oluji bijele kuće
ledena nevjesta isisala joj je blagost
kiša je udarala ukoso
zalutala dragana kretala se kao sjenka
pogled se pretvori u čežnju
II
pada kiša dvadeset godina kiša ne pada
zakračunao sam se katancem dosade
BAJKA
I
vile se spuštaju do samog izvora
lice peru mažu grebu
teče rijeka krvi
poljubac se ne da ukrasti nikad i nikad
od okrvavljenih ljepotica
svo cvijeće izgubi boju
vile pričaju bajke u svijetu
ne krade se poljubac drhteći
vidjeh djevojku kako ubija sebe
cure peru ruke lice ispiru
za puno zdravlja u svijetu
još teče rijeka krvi
II
on stoji kraj izvora
1985
Ovo je godina moje srednjovječnosti
imaću dvije više od 33
i mnogo manje od stotinu
Moram se liječiti od grijehova
dugog življenja nad gomilom
Kao roditelj neću da gledam više
kako umiru lijepa djeca
kukavnih roditelja usamljena
Sa obje noge ulazim u starost
Ovo je godina moje srednjovječnosti
dostavlja mi bestidno račune
ljubavi mržnje i poraza
ko voli život i u nastavku
treba mu najmanje stotinu godina
da vidi život četiri pokoljenja
Da vidi šta je muka a da izdrži
Godina 1985. dolazi poslije 1984.
MAJČINO LICE
Kako da imam Majčino Lice
Kad ona nakon sumraka stiže
I krade mi san iz očiju?
Traži da oblačim pantalone iz djetinjstva
Da zapjevam pjesmu o zubu očnjaku
Da stavim klobuk na jedno oko
U ustima blagoslov: srećan ti put!
Kako da nađem Majčino Lice
Kada upalim svijetlo
Ona se udalji i ćuti?
Tražim joj zagrljaj
Pročitam joj gluvu knjigu
Rominjam joj riječi suzama
pogled u očnim dupljama.
Kako da Majčino Lice
Stavim ispred sebe na zidu
Da l’ovako nastaje Mrtva priroda.
Spominje oca, braću, sestre
Kaže da mi se osjeća iz usta
Jer bore već mi ruže čelo
Već tri godine zaredom neprestano.
Kako da imam Majčino Lice
Kad ona nakon sumraka stiže
I krade mi san iz očiju?
Oplevi mi sirovu travu sa groba
Otkrij živo meso Zemlje
Molitvu veži za usne kao cvijet
Ne zaboravi zanat pisanja.
Kako zaboraviti Majčino Lice?
Ispružim gole ruke ka nebu,
Nebo je praznina.
Bježi mi s’očiju, čuvaj me u srcu!
ZAVJET
Ćutiš tvrdoglavo ćutiš
Ni molitve ti ne izvlače riječi.
Nekada govoraše ubijeđena:
Nemoj biti zao
- ubijaš,
Nemoj biti dobar
- ubiće te,
Nemoj biti lijep
- ubićeš se!
Prebaci me kroz ovu Oluju,
Izliječi me od Straha,
Jer je Smrt poslednja.
O Majko!
Visar Zhiti (1952)
SVIJETLOSTI PAKLA
Iza svakog usamljenog svijetla noću
Vjerovao sam da je jedan prozor života. Sa željom
Gorijela.
I ukoliko sam vidio nisku svijetla daleko
kao brilijantski đerdan
zamislio sam jednu ulicu
što te vodi do vrata ljubavi.
Mnoštvo svijetla ovdje naokolo
bez ijednog prozora, bez ijedne ulice. Kiklopsko
sljepilo zločinski upaljeno.
Projektori kao pomahnitao mjesec
u ledenoj sceni pakla.
Svijetla bez kraja kao kraj. Fosfor groblja.
Smrt je za njima, ah,
blistaju, plamte – velike suze
onoga što otkri lampu. Ah,
izdaja i tama
nad skeletom Diogena.
1982
VOLIM VAS SVE
Vi, što me ne ostaviste samog
sutonima mojih žalosti
što donosite gitaru, obalu mora,
osmjehe zvučne
čaše punih vina,
volim vas!
Vi, što moju noć, stenjanja
napuniste zvijezdanim očima,
Ti, koja prinese svoju dojku zlatnu
kao mjesec pod mojim poljupcima,
volim vas još više!
Vi, kada ponoć izdade i
padoh u ambis
ukrstiste ruke vi,
jedan za drugim kao mrežu
punu čvorova da bi se gore popeo
i izbaviste me,
volim vas
mnogo više od moje
tadašnje smrti.
Vi, kada zora uteče na mom prozoru
poput slapa
pozvaste me, ja izađoh, ali ne vidjeh vas,
sakriste se da me samog ostavite
da samog sebe susrećem.
volim vas koliko i sebe!
U moju srednevicu sam sada,
Ti izvadi drugu dojku ispred mojih poljubaca
kao sunce,
vi, ne vašu sjenku, već onu od drveća
mi donijeste; svježinu, šaputanje obale,
čaše pune vina
bučnih osmjeha
i ja, kada tražim sebe, vas nailazim,
a kada prozovu vaša imena,
glavu spustim ja.
VRSTE ČASOVNIKA
Život
na početku se mjeriše pomoću zvijezda
onamo kud bijaše Bog. Zatim ga čovjek
poče mjeriti svojom sjenkom
i počeše patnje.
Zatim mjerahu vrijeme vodom, pjeskom
(koje toliko nalikuju stvorenju), vatrom –
ostatkom pepelom svojih poslova
mjeriše vrijeme čovjek.
Potom napraviše mehaničke časovnike.
Staviše ih na kule i vrijeme odmicaše.
Nastadoše džepni satovi.
Vrijeme se ušunja u džepove kao obične stvari
Ručni satovi… ruke se upletoše u vrijeme,
i ne znavahu što činiti. Atomski časovnici
koji jedva pogriješe 1 sekundu
na 100 000 godina,
eto, tako kao smrt što ne griješi.
MOJ SLIJEPAC
Samog smo te ostavili
u tvojoj tami. Nikako
da uđemo. I suncu je nemoguće
da nađe kakvu pukotinu i uvuče svoje
poslednje zrake.
Slijep je glas koji dopire do tebe.
Voda slijepa u slijepoj čaši.
Knjiga slijepa. Čovjek
koji ti ruku pruža. Sama ruka
žene i vjekovi. I vatra
Je hladna i crna. Zidovi
nemaju prozora.
Tama nema zidova.
Ovaj beskrajni predio jecanja!
Ne postoji kiša. Ni vozovi.
Samo nečujna muzika nalik kapanju suza
iz duplji lobanje.
Kako izazvati bljesak i
Prosuti ga po tvojoj noći?
Kakvim Trojanskim konjem se može popeti na očinske oči
Homera?
1987
TVOJA RANA NA MOJEM TIJELU
KAO MALO SUNAŠCE
(Pjesnici Balkana)
Pjesnici Balkana su
toliko blizu jedni drugima a rasparčani
su kao njihove zemlje.
Bježe riječi zajedno sa vjetrom,
stanu zaustavljene granicom –
okrvavljenih krila
po bodljikavoj žici
sjećanja.
Ali tvoja rana se otvara
Na mom tijelu kao malo sunašce
da bi zalazio.
Pjesnici Balkana
Su toliko blizu jedan drugom
kao grobovi? Kao kolijevke što se prodaju po srednjevjekovnim pijacama
sa lukovima duge otkidanih od budućnosti
nad glavama…
Rađaju se elegije nad našim grobovima
i ne znaju umrijeti. Toliko
mnogo slične uspavankama.
Hranimo ih životom sokovima zemlje balkanske.
1995
Basri Çapriqi (1960)
ŠKOLJKA
Otvori se jer
Hoću da izađem
Da vodu pijem direktno sa neba
Ostavi se zvijezda
Pij vodu iz mojih usta
Porinimo naše sjeme
U najvećim dubinama morskim
Koliko je vremena što smo zatvoreni
Izgubljeni unutra o bože
I ne čujemo glasove morskih struja
POVORKA
Toliko su brojni ovi a
On usamljen nad njihovim plećima
Uključim TV i legnem
On još uvijek sam a Ovi
Na nogama Jedu žureći hot
Dog brzu hranu i sl.
Promjenim kanal Evo
Povorke iz početka
Isključim TV kažem
Vrijeme je za samovanje
VRATA
Vrata nisu strah
Zatvaraju se neusiljeno
Od naše hrabrosti
Da svijetlo gasimo
Kada noge odvojimo
Od tvrdog tla
Da bi pravili lukove u vazduhu
Naše vjerovanje bude poljuljano
Obješeno
Na poleđini vrata
Vrata nisu laž
Ali nam trebaše mnogo
Vremena shvatiti da
Nije u našim rukama
Da izbacimo iz uma
Čitav taj teret
Vječiti
Kada će se vrata razvaliti
KROĆENJE ZMIJE
Zmija zasićena
Mlijekom žućkastim
Istrese jajašca
U jednoj toploj brazdi
Na dnu jednog gnijezda
Stegni mi jako struk
Jer mi otkide dušu
Viknu djevojka što ispruži tijelo
Iz nabreklih usana
Izvi se
Glas što dotače nebesa
Koja odjek odgrizuju
Ukroćenu životinju
Što proganjaše lijepe ubice
Sakriše da ga čuvaju
Djevojke
Koje htjedoše uživati
Pod zvijezdama spavajuć
JASTUK
Uzeh perjani jastuk. Podmetnuh ga pod glavu,
Da zaspim kazah, meko i spokojno.
Onda ga bijelog stisnuh na grudi, pomilovah njime lice
I ugrijah ga dahom svojim. Toliko pitomih ptica,
Kazah, ispod moje jabučice počivaju vječno.
Čim se svikoh na njega, shvatih da bez njega ne mogu.
Toplo i meko iz njega poče izlaziti perje koje
Ispuni sobu, potom čitavu kuću i mahalu.
Ja koji sam se navikao na mekoću i toplinu
Iz dubine snova dobih signal da me je ščepala
Ledena groznica.
I ne uzdržah se, eksplodirah, divlje ptice rekoh im,
Ovim bijelim perjem nas pogušiste.
I zahladi tu, stvarno zahladni.
Onaj jastuk ispražnjen od perja što promijeni doba
Podvuče me poslije mnogo vremena u kudrave vune!
Mimoza Ahmeti (1963)
STRAST, STRAST
Strasti, o moja prva žrtvo
opet se otvori, opet usisaj, očišćena
ponovo se vraćaš u život.
Mozak te kao vrag koristi,
očaran zločinom neuhvatljivim za zakon.
Strasti, o moja sveta žrtvo,
i večeras ovako,
bistro,
(o bože, koliko si lijepa, kada si bistra)
privlačiš i usisavaš al’ se ne opslužiš.
Ništa ti ne odgovara, ništa ti ne pripada,
i ti, voljena, opet moraš davati.
Al’ večeras, ni davati ne možeš jer te niko ne čeka,
niko te ne želi, o moje strasti.
I mozak, ovaj magični đavo
sada plače.
A kakav je grijeh
kada đavo plače!
ŽALOST
Ništa ti se nije desilo, žalosti moja.
Ti si srećan jer bezrazložno
liješ i ubrizgavaš u mojim dubinama.
(Žalosti, slabosti moja, milovanje moje, šupljikavi,
sanjaru moj. Varalico.)
Al’ ti, zašto se kriješ, zašto bježiš? Oblače.
Ne, niko nije napustio ovu dušu, ovo
Produhovljeno zdanje,
nikada.
Sve me ostavi... Ali san
vodi ljubav sa tugom
i evo, sve mi se vraćaju.
Lica – licima prema meni
Oči – očima u mom pravcu
Usne – sa usnama...
I ne znam kako... ostaje mi samo da te poljubim.
Ja ljubim strasno. Ovo je sve.
Stvari koje mi nedostaju ja poljubim.
I one mi se odmah nađu
otkrivene od oblaka žalosti.
Snu žalost nije više dušmanin,
mržnji – ljubav
Ja ljubim mane i postajem besmrtna
Ja ljubim sebe, ovo je sve.
Moje slabosti
Ja redovno ljubim...
FIKTIVNI TERMINI
Kad god otkrivam fiktivne termine,
otkrića što pune život idolima i nadom,
kao: “sloboda”, “vrlina”, “istina”,
srsi kroz kosti prošvercuju
po jedno istinsko žaljenje
i suze mi zaledi ideja
kakva zadovoljstva stvara prevara,
zapovjedanje, i sveta mana, koju volim.
Martiri grijeha su sa mnom...
1994
SUSPENS
Bila je jedna praznina bez bola,
tu si mogao ostati,
tu si mogao spavati.
Bio jedan život bez događanja,
nije bilo sastanaka
jer nije bilo rastanaka.
Bila jedna dubina bez osjećanja,
ipunjena sjenima
i ustajalim vodama
Bio jedan pogled neskoncentrisan
držaše svjetlo jedno
besciljno plutajući.
Bilo jedno savršeno ništa,
nisam se osjećala srećnom,
niti uvrijedljivom.
DAMA I MUZIKA
IZ VELIKIH GRADOVA
Prividna svijetlost velikih gradova
Paris, Hamburg, Milano, New York
noćima sa ove i onkraj Atlantika
izdisaji crvenih aviona gore na nebu
i još iz aviona kada gledaš tokom spuštanja
mlazeve autoputeva što sijevaju dahtanje
jednoobrazno, toplo,
prividno
do skoro mazećih lijenjosti
duše koja se uljuljkuje, omekša, drijema
kao nježna mačka
u komfornom apartmanu.
Na hiljade tragova savršenstva
pojavljuju se očas
u mojem tijelu i mojim čarima
dok avion slijeće na aerodrom i:
exit ili intercity...
Svi ovi gradovi su
samo glupi ljubavnik
u mojim očima. Kao po prvi put.
Osjećam teret, umor,
lagano klipsanje
u globalnu jednoobraznu atmosferu,
gdje čuda ne ostavljaju više nikakav utisak
i obavijesti su ponovno žvalavljenje.
Jedino čudo, oživi mi nadu,
ne osjećam se strankinjom u ovom gradu:
kupole, lukovi, kupe, linije,
saloni, hoteli, izlozi, ukusi,
i u centrima sa starijom slavom
utiču da se osjećam damom.
Jedna oštra gospođa blistavih očiju
pogledom do krvi čistim
korakom koji napokon dolazi k sebi (kao da se proganja)
od vidnog po svijetu životnog hodanja.
U stvari, što utiče da se osjećam ovoliko tananom
oštrom, sočnom, nesalomljivom, bez mrlje,
kompatibilna sa stogodišnjim formama i misterijom
što sprži mrak?
Rase marširaju po bulevaru, avenije
eksterna tjela pojavljuju mi se u očima
i možda čudesni i apsolutni osjećaj što dolazi
I kaže : Ti si iz velikih gradova.
Iz velikih metropola
koje će zbrisati varvari
kao Vavilon, Egipat i sve prethodne
i možda da bi spasila
nešto od ovog sraza
ali ja ne živim u velikim gradovima.
Živim i gajim
u malim, divljim gradovima
koji su divljiji od divljeg voća
koji su gorčiji od same gorčine
gdje je samo mržnja ljubav iz tmine
Da nešto od velikih gradova
spašavam
iako sam dama,
sa varvarima živim.
Agron Tufa (1967)
DUŠA
Šta ću, kako da branim ovu dušu
Potrošenu od upotrebe?
Ovo tijelo što je nosi danima –
visoki brijeg tuge.
Koliko tijela, koliko oblika napusti
ova neutješna duša?
Da možda Put koji započe
skonča u mojem tijelu?
Hoću da joj znam sve Puteve,
prenoćišta, patnje po posteljama.
Šta mi donese iz sumornog vremena
i koje reminiscencije?
Od dana kada mi tijelo oblači
kao odjelo i zabi mi se u kosti,
ova mi duša sažeže sve taoce
drevne ljudske sudbine.
ANĐEOSKA AVANGARDA
Preko, čuje se kao drhtaj sa lišćem
čudna muzika od koje ti trne meso od čežnje... dok
noć, prostre svoju vlažnu prekrivku da se osuši
na bolešljivu svjetlost svetionika na obali.
Ovo je iluzija koje usud stvori namjerno za mene.
Dolazi iz drugog vremena; zagrebe mi pomisao
besmrtnom radioaktivnošću bića što imadoh
i proždrljivošću nezasitih reinkarnacija –
ali i da se izdrobi od cviljenja
kao ova nemirna šaka zvukova koji vibriraju u etar.
O primamljive duše, - vi anđeoske avangarde,
kakva slutnja vas zanese u moj ćorsokak?
Moskva, decembar 1998.
U BESKRAJNOJ NOĆI
Čučiti kao jedna tvrđava u beskrajnoj noći
osjećajući svjetlost svijeća iza crnih stakala, -
srušiti se kao napadnuta tvrđava gromoglasno
i osjetiti sunašca jednog odlazećeg vremena kako se raspada
natraške
s tvojim snom u centru –
kojem se kao suncokretu,
zamara glava prateći njihova iscrpljujuće putanje
od zapada ka istoku,
od istoka ka zapadu;
oživjeti stare ljutnje
razvaljujući prsa kao gvozdene ovnove
na vrata proždrana od vlage i pljesni –
zatim,
kao Kostantin ustati
podigavši nanovo
dim i prašinu,
kamenje i paukove,
fosilizirane ptice i vapno gašeno u krvi –
dakle,
ustajati iz ruševina,
iz one klanice kostolomnog vremena,
i nanovo početi od temelja – do bedema.
REBRASTE KULE
Tamo iznad seoskih rebrastih kula
ponavlja se isto trabunjanje. Seljaci ubijajuć komarce,
zapjevaju učmalo izgubljenih očiju u sivoj neizvjesnosti,
veličaju se, sanjaju toplinu koju su nekada sanjali
i samo mutna zapara budi se iz dubine
tresnuvši perjem kao slijepa ptica po hladnim zidovima pećine.
Svuda se osjeća muk konspiracije: kap krvi
i limfe silazi potajno unutra, gdje duboko,
već hiljadu godina ima što se usavršava Veliki Duh jedne Nove srži.
luduje novembar. Iznad seoskih rebrastih kula
ponavlja se isto bunilo, nabiru se rubovi,
dok brdo naspram,
kao pleća jednog starog aeda, dobuje nadimljeni dronjak nebeski
drhtavim heksametrima kiše.
CRNI MAK
Crni mak smrti... propast se šunja čežnjivo
ovom pragu
pod oklopljenim novembarskim kišama. Streha ovog ognjišta
zabila se kao noktima strminom pokrivenom mrčikom.
Ona udiše dosadu, gubi se, katkad u nadimljenom zanosu
svoje konfuzije, koja iz dubina čupa i rastrže u žbunjište.
Pobočno, sada prilazi pustoš i jezgru počinje stariti
Duh.
Temelji ove strehe, kuvaju crne predosjećaje, dok
hladno čelo planine nasuprot prekrije strašan
plašt sterilnih snježnica
da bi progutao, napokon, ovu crnu pečurku
sa čadorom patnje na plećima.
Moskva, decembar 1998.
Salajdin Salihu (1970)
TI RANO ZASPIŠ
Zatvoriš oči za onim što žudi suton
Povjetarac se tiho prostre nad tvojim fluidnim tijelom
Ti spavaš ljubavi
Ti uvijek rano zaspiš
I ne strahuješ nimalo spavati sama
U ovom svijetu osjetljivim toliko
Da sve može prsnuti
Od nemarnosti riječi
Ti spavaš ljubavi
U ovom čulnom svijetu
Među nama vazduh i poljupci
Među nama vječno budna straža…
Noćas u ovoj sobi si samo sjenka
Neuhvatljiva kao svaka sjenka. Neuhvatljiva i strašna.
PRIPALJUJEM CIGARETE NA NAČIN ŽAK PREVERA
Pripaljujem cigarete na način Žak Prevera
Ti nisi u praznoj sobi
I tu unutra guši me samoća
Prozore sam odavno zatvorio
I vrata odakle može ući bezumlje
Ovijen sam dimom što pluta prazninom
A u vazni cvijeće uvelo…
Mrtvo lišće u jednoj jesenjoj idili
Vjetar uspomena nosi
Kao u pjesmama Žak Prevera
Lišće usporeno nalik poljupcu na stanici
Gdje tuga te prati i čeka
Kao zatvorenik što čeka praznike
Lagani poljupci kao smrt
Pripaljujem cigarete na način Žak Prevera
I ne pripovjedam o svojem životu
I ne pripovjedam o svojem životu
29 GODINA IMAŠE BUDA
29 godina imaše Buda kad sazna o bolesti
I ode svojevoljno u izgnanstvo
Da pod jednim drvetom spozna sebe
Toliko godina imam i ja 29 koliko nekada Buda
I još uvijek tumaram kroz sopstvo
Da bi se spasio od neobuzdane rulje…
DIVLJAŠTVO
“Što više poznajem ljude
Sve više volim pse”
(De Gol)
Podivljalji su putevi grizu mi korake
Podivljalji su pogledi riječi misli
Djeca nas ubijaju nevinošću
Podivljali su pjesnici metafore pjesme
Podivljali su pjevači akordi
Samo su životinje pitome i zbunjene
Zastrašene i uvrijeđene
Njihovim imenima krstili se ljudi
Ljudi koji požderu i ono malo čovječijeg osmjeha
KAD DAN SVANE ZVIJEZDE SE GUBE
Dan svane zvijezde uspomena se gube
U beskonačno nebo dosade
Na stolu gdje je postavljena žalost
Naslanja se samoća
Kao očajna starica za razbojem razočarenja
Plete amblem pobjede il’ poraza
Na bijeloj zastavi samosažaljenja
Lindita Ahmeti (1973)
GRAFIKA NA STAKLU
unutrašnjost moje kule urezala je smrzavica na staklu
beskonačnošću zimskih noći
izvezla je
nitima hladnog srebra
bijelog sjaja
sada kada treba da se probije lepeza jutarnje svjetlosti
u mojim prozorima
vidi se prepuno kapljica simbola
dadaističko voće bez lišća i plodova
jedan mali prosjak pokriven snijegom na mostu
jednim smrznutim vijencem zvijezdica na glavi
tananu je ruku pružio za pomilovanje
nema pletenicu da svijetli hladno u vazduh
ne vidi se ni crna tačka iza dječaka
snijeg snijeg
a nad ravnicom kotrlja se riječ proleće
i volja gospoda
TROUGAO
Hitaju olovni oblaci
Stižu crvenkasti
jednom ovi
zatim oni
opet ovi
za njim oni
kada se vrši izmjena
na nebeskom svodu se pojavljuje
trougao
velik
vidljiv
samo za grahoraste oči
tri stranice
tri boka
tri ugla
na nebeskom prostoru promjena
stoji trougao olovne boje
jasan kao moja muka
trougao
na nebu koje nikako da pokaže svoju boju
iznad hrastove šume opalog lišća
iznad polja sa jagodama isušenim
trougao
sa tri vidljivih tačaka
koje su tri kruga
tri ogledala
i ne razlikuju se jer gledamo sa najniže pozicije
sa ulegnuća kuda teče crnina
tri tačke su gdje smo stali
ne nisu tri tačke već tri kruga
tri kruga gdje vrijeme provodimo
igrajući teško kolo
tri stranice
tri boka
tri tačke
tri kruga
tri
trougao
GLUMIMO KAO DA HODAMO BEZ ZEMLJE POD NOGAMA
ovdje se dani sudaraju od jednog zida na drugi
kao uznemireni morski val na crnoj obali
i ne prolaze
ne mjenjaju se
vidi se žica što se lijeno razvlači od jednog do drugog dana
a na njoj
na njoj dakle
nas mrtvace objesili na nisku
obješeni smo i ne vidimo
a glumimo kao da hodamo bez zemlje pod nogama
dok oni
eh oni su dobri ljudi
koji hodaju po zemlji
i koji znaju svoj posao
zato su ukrali žutu jabuku zlatnu
bacili je ispred nas
evo jabuke nam kažu
da je pojedete
a jabuka pojede nas
dok mi ostajemo obješeni kao sjenke na tri duga dana
oni su dobri ljudi
dok mi stojimo obješeni nad crnim danima
oni obrađuju naše njive
poberu nam voće
ti dobri ljudi...
SAN RASPLAMSAVA MOJU SAMOĆU
oko radnog stola
gdje se hvatamo u koštac sa samoćom
lutajući mojom ličnom odisejom
po nemarno rasutim knjigama
gdje me muči jedan niz čvorova
s pretnjom da će mi slomiti
nesalomljivi orah
s pretnjom kojom traži da ruke dižem
pojavi se odnekud rasplamsali mali san
silazi li sa procvjetale grančice trešnje
gdje slavuji pjevaju
ili dopire iz bokora žutih ruža
što stoji na mom stolu
ja samo vidim plamen radosti što on donese
ah moj sanak mali
kažem mu ja
on mi se baci u zagrljaj
zatim žute ruže postanu crvene
knjige crnih korica pobijele
i vidim dim samoće kako se povlači iz sobe
nisku isklesanu i glatku
GASI SE SVIJETLO
Utrnu svijetlo u sobi
poče da mi cjedi nada na pjesku
osušeni brijeg izađe zori ispred
horizont se zatvori
on ostade na onu stranu
utihnu obećana serenada
Ervin Hatibi (1974)
VOJNA ZONA
Vojna zona, jadranska, Bisht Palla (Bišt Pala)
Julsko popodne, zlatna moneta
Sa profilom kralja, u zatvorena usta jednog djeteta
Koje ko zna gdje ide
(Onima koji znaju to boli)
Aprilsko popodne – nožni prsti sa tek isječnim noktima
Na jednom persijskom ćilimu punim flauta i ptica
Ovo je Bisht Palla, ovo je ime zaliva
Popodne za popodne
Ograđen suvom revanijom brdašca; i more ispred
Kao staklo na tek obješenom ramu u jednoj putničkoj
agenciji
Zatvorena za sreću u jednoj epruveti žalosti
Mokri pjesak do goljenice
I panjeve donosi more u zalive, i na hiljade plastičnih boca
Bez ijedne poruke
I lutku-djete sa gumenim dupljama
I pasje šape donosi more na pjesku
I slomljene zube školjki
Moja borba sa lažima i zaboravom
Stvara poeziju za moj hermetični
Zaliv Bisht Palla, vojna zona
Čelično žbunje
Betonske kupole kotrljanih od Envera Hodže, zelene udubljene
Do pola na plaži
Dolazim da nađem more usamljeno u vojne bunkeraste zalive
U policijske blokade i minirane zone prikradem se
Publici
Na plažama jedne silom očuvane nevinosti pod
Infibulacijama
Varšavskog pakta
Nudisti, narkomani, muslimani sa dugačkim
bradama
Intimni surferi bez slave
Prognani, isto u međusobnoj borbi za
ekskluzivnost
Zaliva
Bisht Palle, otupljena toponimija pod
Suncem
Daleko od narodnog veselja i policije
A naročito daleko od ženskarije, bijah upošljen, gotovo sam
na kilometre
Prave – kvašene vodom, sušene pjeskom
Glavom punom starih stvari
Probirajući s dokolicom kao u knjižari
Po uvučenim žabokrečinama plaže
Kada gle, nađoh (i srce mi odjekuje kao gumeni čamac)
Nađoh odpozadi jednog bloka betona, kunem se
Jedan prazan špric heroina
I
Par gaćica za spavanje
Jedan mrtav špric, sa zahrđalim vrhom i krv zgrušalu
U providnom grliću
Dok pored, par vlažnih gaćica, još uvijek žive
Sa tamnim cvjetovima školjki
Elegantne kao jedna skuvana ovčija ključnjača
U mom grlu
………………………………………………..
Popodne aprila ili septembra ili maja
Jecajući iskopavah
Pjesak
I otvorih rupu
I pošto me nije primila
Naprosto ukopavah
Klistir, sa dubokim dahtanjem kao orgazam
I ono ostalo – cvjetove jedan po jedan
Ukopavane pjeskom, negdje godinama
U Bisht Pallu svako popodne
U jednom tajnom zalivu
Sa morem na desno
I srcem – primorskim – na lijevo
Što se trese s juga
Gdje čelo dobija pješčana zrnca pri svakom naginjanju
Na nekim mjestima, o druže, može se otići jedino
Umirujući prije toga.
2002
SMS
ritual razgledanja aviona
(avioni noću imaju nešto kao mačje brkove
putuju polako njušeći tužno
puteljke između raznih zvijezda
sa imenima životinja)
ritual sjedenja rame uz rame
do same zore
sa voljenom ženom
(koja ustvari
upotrebljava parfem od jasmina)
(pijani nosni izgovor francuski)
ritual dobrovoljnog smrzavanja
noću pod produženim nebom
ritual pokrivanja leđa druga koji spava
od ’60 godina
ritual uzimanja poruka od jednog nepoznatog
nevidljivog koji izgleda kao da nas posmatra
kroz kružne prozore aviona užarenom cigaretom
kako cijukaju bez dima nad (rijekom) Erzen
SESTRINA SUBOTA
(Mom incestu)
Ove subote
Ljubav otvori svoju košulju od nape
Rasuše se dugmići po zemlji
Mi se opružismo i zagrizoh njene grudi od ceklina
Onda smo dahtali, ne zna se da li smo ovo stvarno i željeli
Nekoliko poljubaca jekom alkohola
Čim nam se prsti poigraju – panika u usisnoj bari
Lastiša tvojih gaćica
Oči smo zatvorili (i virili katkad)
Zatvorili a ko zna koliko patim
Zadovolji me čuđenje, ti si mogla da me ne omraziš
Pravimo se kao pijani da zaboravimo
Otvoriše se kopče ubogo kao što se svijetla pale
Zovemo li se taksistima ljubavi, kako se ovo zove danas?
Ubij umor
Ovo je ljubav, ovo što ti dajem radi ljubavi
Da uvučem stomak, istisnem vazduh
Ti smetaš ruci što se gura do testerastih dlaka
Da, tu kod nenapuštenog orah-polja
Tu gdje galame vatani pastira
Želio bih da budem ti
Da zaustavim, da zadržim čvrsto ruku drugog, prsti
kao masline na grani
Zatim da se odvežemo, da mi tipkaš po znoju kao tastere na flauti
Od srčanog zanosa unutar naručja
Da mi razbukti proređena voda
Subota. Zazvone ljubavna zvona
Zazvone u smislu “padoše”
Po zemlji od vrha zvonika
Pade i zubima izgrizeni kanap
Kao i zvonar pade takođe glavom dolje
Rukama nabreklim od kanapa
I praznovanja drugih
