Rada Iveković

PRIJE I POSLIJE

Sarajevske Sveske br. 23/24

prevela sa francuskog: Nermina Strauss

U tih 20 godina, imali smo mnogo sreće u nesreći. Da li bih više voljela da je suprotno?

Svijet se potpuno izmijenio. Nemam više zemlje porijekla, jer je ona u kojoj sam rođena - nestala. Nemam više ni majku. Brojni prijatelji i još brojnije prijateljice su umrli. Komunikacije su potpuno izmijenile naše odnose sa drugima, u vremenu, u prostoru (e-mail, Skype). Prije trinaest godina, kada je Goran otišao raditi na Haiti ili u Gvatemalu, danima i sedmicama nisam imala novosti od njega, nisam ga mogla nazvati, jer čak ni telefoni nisu radili ili ih nije bilo. Sada se, s kraja na kraj svijeta, razgovara svaki dan.
Dogodio se "naš" rat, razdvajanje tokova moga života. Sada postoji jedno "prije" i jedno "poslije" tog rata; kao što je za naše roditelje bilo jedno "prije" i jedno "poslije" Drugog svjetskog rata.

Godinu 1987. sam provela u Indiji, na radnom odsustvu sa Univerziteta u Zagrebu, Odsjek filozofija. Kao i prvi put u Indiji (1970.), kada sam ovdje bila zbog doktorata, imala sam skromnu jugoslavensku stipendiju, čak mi je fakultet platio i put. Ali, ja sam išla iz Ženeve, gdje je Goran tada radio, i stigla sam na Benares Hindu University, kampus u sjeni mangovih stabala, koji su sačinjavale univerzitetske zgrade u skromnom kolonijalnom stilu izblijedjele crvene boje, i u kojem su se paunovi spuštali na moj krov. Benares galopirajuć, strmoglav koji se presipa i teče u kaskadama i mrežama tijesnih ulica, a onda velikim stepenicama koje čine obalu – ghāt – prema Gangesu. Pupak svijeta je ovdje. Činilo se da je ovaj grad iz nekog drugog stoljeća, naročito onda. Još nije bilo mobilnih telefona, bilo je potrebno dvije sedmice da se iz "Cantobementa" (u svakom indijskom gradu postoje dijelovi, obicno „otmjeniji“, cija su imena nastala u kolonijalno doba) nazove Evropa. Na svetoj rijeci nije bilo ni jednog motornog čamca. Mislila sam da ću tu nastaviti svoj rad o komparativnim filozofijama. A na kraju sam čitala nešto sasvim drugo, čitala sam i upoznala psihoanalitičara Sudhira Kakara, sociologa Veenu Das, indijske feministe; susrela sam u Benaresu zanimljivog Daya Krishnu koji je dolazio na moju terasu, filozofa aa Univerziteta u Jaipuru, koga je sve zanimalo i koji je bio u stanju razumjeti različite krugove, discipline, kulture; čitala sam nove historičare "subalterniste" (pripadnike škole Subaltern Studies) i postkolonijalne, i kao što biva u Indiji, uvijek nešto drugo iz toga proizađe2. Jednim lokalnim avionom iz Kāśīa, drugo ime za Benares, otišla sam da nađem Debiprasada Chattopadhyayu (ne treba ga zamijeniti sa njegovim, malo mlađim, savremenikom, također filozofom i čak filozofom funkcionerom, isto tako iz Bengala, ali nikako marksistom, D.P. Chattopadhyaya) u Kalkuti, da s njim napravim intervju, koji nikada nisam uspjela objaviti. Nekoliko godina ranije, čitala sam od njega, a i danas cijenim, Lokāyata3. Ta knjiga, o historiji, i historija ideja materijalističke Indije, pomogla mi je da zaboravim stereotipsku zapadnjačku indologiju, prožetu orijentalizmom, i da zamislim i pristupim tolikim drugim idejama, s onu stranu njegovog ponekad primarnog marksističkog opredjeljenja, koje mi, uostalom, nije smetalo. Rano sam naučila čitati između, a naročito s one strane redova. Jer Indija je pluralna, kako je to nekada pokazivao, i približno odredio, kolonijalni naziv: les Indes (Indije). Kada se kasnije budem vratila na terasu punu cvijeća, u srcu Chattopadhyayaine Kalkute, njega više tamo neće biti. Ponovo sam vidjela njegovu ženu Aloku, antropologa – ni nje više nema – i njihove dvije usvojene kćerke porijeklom sa Tibeta. Uvijek sam osjećala nešto kao dug prema njima. Prijatelj i historičar Harbans Mukhya, zet Chattopadhyaye, s njim me povezao, a stari prijatelji iz doba mog prvog boravka u Indiji (1970 – 73.) Jacqueline Mouchet i Jean-Charles Blanc su me bili naveli da ga čitam. Zanimala me podjela Indije i Pakistana, vrlo značajna tema indijskih sociologa i politologa, ne pomišljajući nikada da će se, jednog dana, nešto tako dogoditi i mojoj zemlji. Polazeći iz Ženeve – i vraćajući se u nju u međuslijetanju prije povrataka u Zagreb i Beograd – bila sam na krajevima svijeta za koji se ne bi moglo vjerovati da je isti; najsiromašniji, najbogatiji. Otuda sam donijela svu indijsku muziku koju sam mogla, a koja prati moj život. Vraćajući se konačno u Beograd, na beskrajnom i već zloslutnom autoputu između Zagreba i Beograda, u kolima, preko masne i ravne zemlje Slavonije, već obećane skorom ratu za koji još nismo znali, Goran i ja smo puštali da se neprekidno vrte, na vrućini poput indijske, ozbiljni tonovi treperave pjesme ex profundis Bhimsena Joshia, raznih tužaljki dhrupad, ili Bismillah Khana. Nusret Fatah Ali Khan je došao nekoliko godina kasnije, kada sam ga čula kod prijatelja, bivših sunarodnjaka, u Pitzburgu, gdje sam bila pozvana da održim jedno predavanje. Već smo bili globalizirani a da to nismo znali. Ali nije najsiromašniji onaj za koga se vjeruje da jeste. Benares ili Vārānasī je u ranu zoru, na rijeci, predivan, blistav, mada je to kraj puta za vjernike koji dolaze da ovdje umru; velika je privilegija poslati malu barčicu od lišća sa svijećom u suton, puštenu uz neku želju ili jednostavno neku misao. Dilip Kumar, moj divni knjižar bez knjižare (začudo, imat će je, i to sa izlogom, nekoliko godina kasnije) koji mi je, na svom motoru, donosio kući nove knjige i sam pogađao one koje bi me mogle zanimati, poslao mi je moje pakete knjiga u Evropu. Pomagao mi je u mom životu bez biroa. Te godine sam, u Benaresu, upoznala prijatelje – iz Indije, Tajlanda, Malezije, Sjedinjenih Država, Japana koji su mi i danas prijatelji. Posjećivala sam kurs govornog sanskrta – pokazala sam da nisam dorasla zadatku – kod učitelja Vagisha Shastria u želji da upotpunim ono što sam poznavala od njega kao mrtvog jezika, "mrtvog", kako ga vidimo mi u Evropi; nedavno sam saznala da je, telefonom, davao časove sanskrta... Madoni, on koji živi u jednoj četvrti ravno iz 17. stoljeća! Između ostalih, susrela sam Bithiku Mukherji, čija mi je knjiga4 pomogla da shvatim zbog čega se indijski filozofi posvećuju posebnom načinu čitanju Kanta, čitanju koje daje prednost odricanju i kontemplaciji. Pokušala sam dobiti tekstove za časopis Filozofska istraživanja. Po povratku u Jugoslaviju, oko Nove godine 1987/88., u Beograd i Zagreb je dolazio filozof, sa Univerziteta Shantiniketan, Kalyankumar Bagchi. Zatim se nastavila moja prepiska sa arhitektom piscem Bogdanom Bogdanovićem (naša pisma su bila objavljena godinu dana ranije5 kao i pisma sa Quartetom prije mog boravka u Indiji, osmoručni divertissement sa Ilmom Rakusom (Cirih), Majom Milčinski (Ljubljana), Evom Mayer (Berlin). Ponovo sam čitala filozofkinja Blaženku Despot, koja je, u međuvremenu, objavila druge radove. Ona je bila marksistička feministkinja iz zemlje koja je radila na domaćim konceptima samoupravljanja, rada, vremena. I dalje sam uvjerena u važnost kritike iznutra, i u njoj vidim strategijsku korist na drugim mjestima – na veliko razočaranje nekih prilično „republikanskih“ (u francuskom smisluu) prijatelja – na primjer u slučaju nekih "islamskih" feministica; navodno, to najbolje funkcionira u Maleziji, u slučaju "Sestara u Islamu" koje su se, prema Aihwi Ong6, organizirale kao javne kritičke intelektualke.

Dok sam bila u Benaresu, bila sam bez novosti i nisam znala da je održana čuvena 8. sjednica Saveze komunista Srbije u Beogradu, kada je Milošević preuzeo vlast u partiji: u partijskoj državi, kakva je bila Jugoslavija, preuzeti partiju, značilo je preuzeti vlast; a preuzeti je u Srbiji, značilo je uzeti je na izvoru. Tada se Bogdan Bogdanović distancirao7 od partije i napisao pismo Miloševiću. Već je bio napustio Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Tada je počelo urušavanje koje još uvijek nije završeno. Balkan se još ni danas nije politički formirao, na horizontu je i moguća podjela Kosova – jer kada podjela jednom krene, ona uvijek porodi nove. Ta destrukcija je sastavni dio svjetskih događanja; narodi, Države se pojavljuju i nestaju sa historijske scene, a lične tragedije ne ostavljaju trag u povijesti. Zaboravljeni ili upamćeni, oni mogu dati građu za historiografiju ili književnost, ali ljudi, koji su ih preživjeli, nestaju. Kada vaša zemlja propadne, posebno kada najednom bude izložena ratu, vi to doživljavate kao pojedinačnu i ličnu nesreću i ne možete imati distancu u vremenu i prostoru. Tokom ovih 20 godina, ja sam, malo pomalo, uspjela stvoriti tu distancu, više nego spasonosnu.

U decembru 1987., bila sam pozvana na jedan kolokvij u Baku. Zatim sam se vratila svojim studentima nakon mog drugog azijskog velikog rasredištenja, mojim kolegama filozofima ili sociolozima, raspravama u feminističkim grupama, Klubu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Grupa časopisa Praxis, naši stariji, je već bila podijeljena na one koji su sarađivali sa Praxis Internationalom koji je, od svoje "zabrane" u Jugoslaviji 1975. objavljivan u inostranstvu (zabrana je prošla kroz orkestrirano "samoupravljačko odbijanje" radnika da štampaju časopis), i one koji su bili protiv tog „izvoza“. Naša generacija je onda u Zagrebu osnovala časopis Filozofska istraživanja pozivajući se time na Wittgensteina da bi pokazala zaokret; to nije smetalo starima od kojih su se mnogi, a naročito profesor Gajo Petrović, zanimali za Wittgesteina, kao i za Heideggera, i predavali ih, kao što su predavali i druge nemarksističke pravce, naravno ne negirajući svoj praksistički marksizam. To spominjem jer se u Francuskoj često čude da je među filozofima, u Jugoslaviji, bilo heideggerovaca. Naša generacija je bila više eklektička i raznorodna, mi nismo stvarali školu. Marksizam je bio bazna orijentacija za jedne, ali potpuno zanemaren od drugih. Nije postojao model. U Zagrebu, moja generacija filozofa je nesumnjivo bila manje tolerantna, naročito prema ženama, nego naši profesori. To je bila prva generacija u kojoj su muškarci i (nekoliko) žena bili suparnici. Između Beograda i Zagreba, neformalna grupa intelektualaca iz Praxisa, i dakle djelomično naši stariji, živo su se zanimali za feministkinje, pred kraj socijalizma. Oni su nas zvali da raspravljamo između 1979. i 1988; oni su se zanimali za nas sve dok su mogli vjerovati ili se praviti kao da smo mi predstavljali njihov derivat. Zatim su se prestali zanimati, kada su kriza i rat ponudili neočekivane, mada ograničene, javne platforme feministima. Ali, sa nadolazećim političkim događanjima i izvan teorijskih svađa ili kružoka, dogodit će se veće političke podjele, koje nisu geografske. Žao mi je što nisam pravila zabilješke i što nisam vodila dnevnik; svaki put kada bih na to pomislila činilo mi se da je već suviše kasno i da sam trebala početi ranije, "na početku". Kada? Da li uopće postoji vrijeme koje se može smatrati početkom? Čini mi se da je svakom početku prethodio neki drugi početak... O tome sam napisala jedan tekst8 na bazi indijske filozofije. Posebno sam željela napraviti portrete osoba koje sam sretala, nevjerojatnu nisku osoba, koje sam sretala tokom života. Danas mislim da bih u "penziji" (navodnici jednostavno zato jer je nisam zaradila) voljela uzeti kameru i navesti na razgovor izvanredne ljude, koje sam poznavala, počevši od pisca i filozofa Radomira Konstantinovića9. Trideset godina prije događanja, Konstantinović je znao dijagnosticirati u svojoj sredini nacionalizam i palanački duh već 60-tih godina. Prema kazivanju Bogdana Bogdanovića, koji je mogao spasiti svoje spise i crteže i premjestiti ih u Beč, Konstantinović je spalio vlastiti arhiv u Beogradu10. Takva je bila opasnost. Godine 1988. sam napisala nešto poput male intelektualne historije o mojoj generaciji i, naravno, mom okruženju. To je sasvim drugi život11. Poziv Michela Surya za retrospektivu o posljednjih 20 godina u časopisu Lignes bila je prilika, ako uspijem smjestiti sav taj period u tako kratak tekst, da ispričam jednu intelektualnu decentralizaciju uz jedno egzistencijalno premještanje počevši od jugoslavenske sredine, ali otvorene prema internacionalnom okruženju smještenom u Francuskoj (i po tome pomalo atipično). Transnacionalna konvergencija. Ali i terapija. Posebno me zanima kakva bi bila priča o 20 godina nekoga iz zemalja na jugu Planete, migracijskih ili ne.
Moj se život odvijao kao sto bi se odvija i da sam živjela bilo gdje drugdje, napr. u Parizu a ne u tadašnjoj Jugoslaviji, za nekog kao što sam ja: u trci između prijatelja izdavača, časopisa, radija (večernji programi, programi iz "kulture", na radiju Beograda, Sarajeva i Zagreba), univerziteta, predavanja u gradu, szastanci sa prijateljima u prolazu ili radnim sastancima; promocije knjiga u knjižarama ili drugim javnim mjestima; izložbe, pozorište, kino; šetnje po starom gradu sa prijateljima ili studentima; neprekidni politički razgovori ili drugi sa mojom majkom, ili sa Goranom preko telefona; prerađivanje CV-ia, izvještaji koje treba završiti, istraživački projekti za predstavljanje i uvijek prekoračeni rokovi; korespondencija, još uvijek obilna, naročito sa Ilmom Rakusa, švicarskom spisateljicom, i Bogdanom Bogdanovićem, posebno; posjete Univerzitetu u Gracu, i Elisabethi List, filozofu i prijateljici; posjete Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Ljubljani ili drugim mjestima zbog javnih rasprava; garažist; telefon SOS žrtve nasilja u kući; recenzije za izdavače, nailazim na Barthesa, L'empire des signes, 23. aprila 1988., i sjećam se da je izdavač, Berti Goldstein, bio izgubio stranice sa reprodukcijama iz mog originala; već sam bila naučila da nikada ne treba davati negativni izvještaj o nekom izdavaču, jer neće platiti, a knjiga će, ipak, biti objavljena; između telefonskih poziva za rezervaciju sale za "Žene i društvo", za Filozofsko društvo ili Orijentalističku sekciju, redovi u banci, ispiti svake nedjelje da bih smanjila broj na kraju godine, pozvani profesori, aktivnosti u stranim kulturnim centrima u gradu kada su nekoga pozivali; odlasci na more u kuću sa prekrasnim pogledom, svraćanje u poštu zbog pisama – to je uvijek dobro funkcioniralo. Sva predavanja sam obavljala četvrtkom da bih drugim danima bila slobodna: kao docent jedan magistarski tečaj azijske filozofije; seminar indijske filozofije; seminar savremene francuske filozofije; zatim, kao profesor, magistarski tečaj i samo jedan seminar sedmično. Te iste godine, završila sam rukopis Divlja kritika koji će ostati neobjavljen. U nastavi historije indijske filozofije, studenti su trebali pročitati dugu listu knjiga, prije nego što izađu na ispit. Građu sam dijelila na 3 perioda: antika, sistemi darśana (indijska "skolastika") do kasnijeg devocionalnog pokreta bhakti; modernitet. Iz svakog perioda su morali pročitati bar jednu knjigu. Ispit je bio usmeni i mogao je trajati pola sata. Kasnije sam u Francuskoj upoznala jednu drugu vrstu nastave u kojoj studenti nisu morali pročitati ni jednu knjigu – pod uvjetom da znaju prenijeti profesorovo predavanje. Moj ispit nije bio lagan. Imala sam odanu asistenticu koja je izabrana na jednom teškom natječaju, jer je bilo i drugih izvanrednih kandidata.

U aprilu 1988. bila sam u Univerzitetskom centru Dubrovnika zbog jednog kolokvija o ženskom pisanju, i tamo srela osobe koje će mi postati prijateljice i koje će me pozvati 1991. – među drugim kolegama iz Beograda i Zagreba – da predajem na Univerzitetu Pariza-7. Jugoslavenski nacionalizmi su već pokazali svoja strašna lica, i mi smo vidjeli, u prekrasnom gradu od bijelog kamena nad plavetnilom Jadrana, neke javne manifestacije pune mržnje. U dijelu Hrvatske (Krajina), sa većinskim srpskim stanovništvom, barikade od oborenog drveća na putu već su otežavale kretanje kolima. Počeli smo se brinuti za naše studente regrutirane u armiju, još uvijek po imenu "jugoslavenska", to jeste federalna. Ali uskoro, "jugoslavenska" će značiti samo "srpska". Moja generacija nije htjela znati za velikosrpske aspiracije nekih od onih koji su govorili da su Jugoslaveni, jer za druge, "Jugoslaven" se odnosilo na sve građane u zemlji. Mi još uvijek nismo razaznavali, u našem slučaju, "prazan označitelj". Taj će nam pripremiti neprijatna iznenađenja.

Tog ljeta, u Beogradu, vidjeli smo sve predstave na festivalu pozorišta, više ili manje off, sa nekoliko nezaboravnih komada. Festival, na kome su bile sve republike je bio odista izvanredan. Zatim smo otišli na odmor u Tursku. Voljeli smo sve na tom putovanju. Prošli smo kroz lijepi i sasvim evropski grad Sofiju i Bugarsku u kojoj nije bilo moguće kupiti ni jednu voćku dok ste se vozili kroz prekrasne voćnjake, koji se protežu u nedogled i koje je presijecao put; gdje ste kao bezalkoholno piće, po toj ljetnoj vrućini, imali odvratno žuto-otrovno, plastično i vještačko "citronče". Lijepa jedrenska džamija u vrletnom gradu, staroj prijestolnici, u evropskom dijelu Turske. Magični Istambul sa svojim pokrivenim bazarima, svojim preobiljem, svojim mostovima i Bosporom, zatim restorani za kamiondžije, uz put, u Susurluku ili u Bursi. Drugog augusta smo stigli u kupališni grad Foça (u Bosni istoimena Foča) sa domaćim turizmom, plavo more, zrikavci, djevičanske plaže, riba na žaru, lubenice, za piće divni ayran, večernje šetnje uz obalu. Susreli smo naše riječi za koje nismo znali da su turske, otkrili smo da su slavenski jezici Balkana među glavnim stranim jezicima, preko uzastopnih talasa useljavanja u 20. stoljeću. Ljudi treće generacije su još uvijek govorili i njegovali svoj slavenski govor sa željom i zadovoljstvom, "ćejf mi je", rekao nam je jedan trgovac. Uskoro će, zbog rata, biti novih useljavanja iz naših krajeva, ali mi to još nismo znali. U Istambulu su slastičarnice bile kao i naše ali bolje, sa kolačima od kojih mnoge poznajemo, ali još primamljiviji, i sa nekim kolačima koje ne poznajemo. Na jednoj ploči, čitamo imena onih poznatih, baklava, kadaif, hurmašica, a onda tražimo jedan koji ne poznamo: "buzdolabina". Slastičar je iznenađen. Odveo nas je u kuhinju da nam pokaže frižider, a mi još uvijek ne razumijemo da se tako kaže frižider. Na ploči zapravo piše "Baklava, kadaif, hurmašica... sadrže puter i ne treba da budu u frižideru da ne bi postali tvrdi".

Na povratku, bila sam sa bratom, njegovom djecom, majkom, na "sastanku Ivekovića" zakazanom u mjestu odakle potječu, Klanjcu. Nema se da se prijavi, osjeti, i uostalom, zaključila sam da, osim onih koje sam poznavala, nikog drugog to nije zanimalo, jer patrijaršija inače nije već odavno funkcionirala. Zbog čega je bio ovaj sastanak i ko je o tome mislio? Ipak, bilo mi je drago što sam ponovo vidjela zelena brda. Zatim sam otputovala u Berlin kao "kulturni multiplikator" sa jednomjesečnom stipendijom, koju mi je ponudio Njemački kulturni centar. Išla sam u kino svaki dan i prelazila sam u Istočni Berlin da vidim Egmonta Hessea koji je, teškom mukom, ali sa velikim entuzijazmom, izdavao tada još ručno tipkani časopis Verwendung. On će izdati, godinu dana kasnije, naš književni literarni kvartet, plod saradnje filozofa Eve Meyer iz Berlina, kasnije iz Brisela, sinologa-filozofa Maje Milčinski iz Ljubljane, autorice Ilme Rakusa iz Ciriha i mene, nazvan "Übertragen, sagt sie. Ein Litteraturkvartett" ("Prenositi, kaže ona. Jedan književni kvartet"). Kada danas gledam na to, čini mi se da nije bilo slučajno što se časopis pojavio nakon pada zida, u novembru 198912 .

Planuo je slučaj Rushdie, pravi znak tog vremena. Govorila sam za sarajevsku televiziju i rekla da je netolerancija bila moguće sredstvo svih religija, a ne posebno islama. Moji prijatelji, muslimanski teolozi tada politički građansko-laičkog stava u tadašnjem Sarajevu, nisu bili nezadovoljni. Ali budućnost će im ostaviti malo izbora u onome što je dolazilo.

Počeli smo sa sastancima UJDI-a – Udruženje za demokratsku jugoslavensku inicijativu, sa velikim svejugoslavenskim susretom, najprije u Zagrebu, i pokretanjem biltena Republika, koji je kasnije postao časopis otpora u Beogradu i koji još uvijek izlazi, a uređuje ga Nebojša Popov, jedan od starih iz časopisa Praxis13. Koča Popović stari slavni partizanski komandant, ranije republikanski dobrovoljac iz internacionalnih brigada u španjolskom ratu, zbog čega je bio interniran u Saint Cyprien u Francuskoj, stari Titov saradnik, nekadašnji ministar inostranih poslova, koji je dao ostavku 1972. zbog slučaja beogradskih "liberala" i koji se distancirao, negdanji student filozofije na Sorboni, pisac nadrealist i član nadrealističkih krugova u Parizu i Beogradu, prijatelj Marka Ristića koji je i sam bio veliki pisac nadrealist; Koča Popović, prijatelj moga oca sa kojim sam, kao dijete iz sveg grla pjevala francuske pjesmice, izvanredna ličnost, bio je sa nama u UJDI-u i poslao nam poruku podrške iz Beograda. Poslao mi je i dvije starinske dopisnice koje su mi bile dragocjene i koje sam imala još za vrijeme mog prvog boravka, u jednom potkrovlju, u Parizu 1991. godine. Poslije toga ih više nisam mogla naći. Bilo je mnogo selidbi.

Bilo je štrajkova. Vlada ih nije htjela priznati i zvala ih je, da ublaži činjenice, "obustava rada", jer se smatralo da su u samoupravljačkom socijalizmu radnici imali na raspolaganju sva sredstva da izraze svoje neslaganje i da dobiju zadovoljštinu. Štrajkovi su se organizirali u trulom kapitalizmu, koji nije davao nikakvu drugu alternativu. Teorijske i političke analize intelektualaca i brojnih novinara su, ponekada, bile izvanredne, živa debata i uprkos svemu vrlo otvorena, bio je to kraj jedne epohe, prevaziđene su zabrane. Režim je kritikovan, čak i iz samog Saveza komunista (zvanični naziv za Komunističku partiju, podrazumijevalo se da to nije partija u zapadnjačkom shvaćanju; a to nije ni bila). U političkoj sociologiji je bilo nekoliko vrlo dobrih analiza tih štrajkova.

Axel Honneth je imao jedno predavanje na Odsjeku u Zagrebu. Nakon majskih ispita, ponovo sam otišla u Zapadni Berlin sa Kvartetom da predstavimo u Litteraturhausu nešto kao jednu malu aktovku, "Übertragen, sagt sie". Posjetili smo naše prijatelje u istočnom dijelu grada, posebno Egmonta Hessea. Za mene je to bio uvod u razmišljanje o prevođenju, kroz brojne prijevode na kojim sam tada radila. U Zagrebu sam vodila majku na ljekarske preglede. Moj gimnazijski razred iz Beograda i iz Zagreba je slavio 25 godina mature: bila sam na obje proslave, jer sam sačuvala lijepe veze u Beogradu, u kome sam provela skoro cijelo školovanje i tri razreda gimnazije, dok sam u Zagrebu završila samo jedan razred, koji sam manje poznavala. Ali, u Zagrebu sam studirala, a zatim u Delhiju. Kod jedne prijateljice, koja je donijela kasetu, gledali smo u Beogradu, u martu 1989., na televiziji Indiade Mnouchkine, po testu Hélène Cixous. Već ranije sam vidjela, u Théâtre des Bouffes du Nord, gdje sam bila ciljano došla nekoliko godina ranije, Mahabhartu Petera Brooka, i pomalo sam, kroz čitanje, poznavala Hélène Cioux, a o Ariani Mnouchkine sam čula. Već je počelo bivati vruče između Slovenije i Srbije, a prije toga između Kosova i Beograda. Srbija je bojkotirala slovenačke proizvode. Na Kosovu je bio dugi mučan štrajk rudara, prava borba sa vlastima u Srbiji. Istom prilikom, ali različito, vidjeli smo čuveni prijenos manifestacija podrške rudarima direktno iz Ljubljane, čuveni direktni prijenos iz svečane sale Cankarjevog doma. Slovenci su stavili žute zvijezde kao simbol izjednačavanja sa žrtvama. Nacionalisti u Srbiji su im to zamjerili. Ante Marković, inženjer i upućeni ekonomist, nenacionalistički Hrvat, imenovan je za predsjednika vlade jugoslavenske federacije. On je bio i posljednji na tom položaju. Međunarodna zajednica je davala prednost novim nacionalističkim vođama, "demokratski izabranim", koji će uskoro postati ratne vođe; ali "demokratska legitimnost" se morala poštovati a historijska amnezija je već odavno bila izbrisala sjećanje na demokratske izbore koji su na političku scenu doveli čudovišta. Nakon nekoliko dana, Milošević je zvanično izabran za predsjednika Srbije; on je već bio predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Bio je to veliki detonator. Dana 28. juna 1989., Milošević je požurio da brani srpsku stvar u srcu Kosova, koga je već zahvatio strah. Na Gazimestanu je obilježeno sjećanje na 600 godina od poraza Srba i pada Kosova, u ruke Turaka 1389: Milošević je ovdje dao snažan poticaj svom nacionalističkom, ekspanzionističkom i pan-srpskom programu, u prisustvu naivnog diplomatskog kora. Uskoro zatim, proglašavaju se posvuda autonomne pokrajine, rehabilitiraju se imena starih nacionalističkih vođa, ponovo podižu spomenici u čast nacionalne slave, prijeti se i počinje utrkivanje ko će se bolje pripremiti za rat. Nakon sjednice jugoslavenske skupštine, u maju, kolektivno, federalno Predsjedništvo zajedničke države je blokirano.

Još uvijek sam pokušavala živjeti normalno. Otišla sam na Rijeku na more, kao i uvijek kolima, i iznenadnim žarom počela sam se baviti vrtom. Tog ljeta, ceste su bile pune automobila i kola sa prikolicama Poljaka i Čeha koji su se vratili u svoje zemlje tek u kasnu jesen. Poljaci su išli od vrata do vrata da bi nešto prodali. To su bili turisti koji su postali emigranti. Često su spavali u svojim kolima, improviziranim kampovima. Čekali su da vide šta će se dogoditi, prije nego se vrate. Oni su dobivali lakše i češće vize za Jugoslaviju, nego za zemlje na Zapadu. Sa Jugoslavenima je bilo drugačije: nas ništa, osim novca, nije sprečavalo da putujemo u inostranstvo. Bio je potreban samo važeći pasoš, koji je svako mogao brzo podići na šalteru i nabaviti vizu, ako je to tražila neka zemlja. Od svoje sam mladosti putovala bez viza po zapadnoj Evropi, sve dok ih nisu uveli. Francuska je uvela vize za Jugoslavene u vrijeme terorizma, sredinom 80-tih godina, i nije ih više ukinula. Danas se često zaboravlja da Jugoslavija nije bila u Varšavskom paktu, Istočnom bloku i da nije bila iza "Gvozdene zavjese". Mada sam vidjela jednu talijansku novinarku, prije nekoliko godina, kako snima jedan dio ceste u pograničnom gradu Gorica, da bi "pokazala" kuda je prolazila ta famozna zavjesa. Na tako otvorenoj granici (Italija-Jugoslavija) da su ljudi radili i obavljali kupovine i na jednoj i na drugoj strani! Još početkom 80-ih godina, na sastanku sa jednom poznatom pariškom intelektualkom, u Parizu, shvatila sam da mi nije vjerovala kada sam, na njeno pitanje kako sam mogla doći, odgovorila da meni ne treba viza za Francusku. Otada me nije prestalo čuditi historijska zaboravnost. Njoj se duguje činjenica da se, jednostavno, podsjećajući se ritualno na žrtve Berlinskog zida (sigurno, one se nikada ne smiju zaboraviti ni podcijeniti) zaboravlja da su žrtve Tvrđave Evrope mnogo brojnije, zbog čega se niko ne uzbuđuje. Ali one nemaju auru koju su imale, za Zapadu, one koje su bile protiv komunizma.

Međutim, padanje zida koje se približavalo, neće se dogoditi u Jugoslaviji, neće imati direktne posljedice po nas i nije bilo uzrok rasula zemlje. Razlozi njenog razbijanja su mnogo složeniji, čak iako se mogu upisati u sam kraj hladnog rata. Malo kasnije, ponovo sam se, u Beogradu, priključila prvoj javnoj manifestaciji, na kojoj je bilo bijednih 1500 osoba, protiv bojkota slovenačkih proizvoda u Srbiji. Svi smo se poznavali. Za to ljeto, pripremala sam na moru, gdje sam se vratila, prezentaciju za jedan kolokvij u Ljubljani. Ljeto sam provela sa majkom na moru. Ona je čitala, i gledala otvoreno more iz kuće. Pisala sam i razmišljala. Malčice smo se bavile vrtom – samo granjem i grmljem koje je osvajalo terasu - prepuštajući ostalo prašuma. Prije četrdeset godina, ovdje ništa nije raslo, bio je samo kamen. Moj otac je sve zasadio, a moja majka se bavila vrtom kada je mogla. Ja sam to počela mnogo kasnije, kada sam vidjela da se ona više ne može tim baviti. Kraj augusta – početak septembra u Beogradu je bila posljednja velika Konferencija nesvrstanih. Na njoj su bili Goran i moj brat Ivan. 3. septembra 1989., sa majkom sam kolima krenula iz Rijeke za Zagreba, za šta je potrebno samo tri sata. U planini joj je pozlilo i odvela sam je hitno u bolnicu na Sušak. Uvečer je umrla. Imala je 84 godine14. Postala je majka-kornjača, usađena u svoju fotelju. To je slika na koju ću kasnije naići kod Konstantinovića čija je majka također, po njegovim pričama, bila "kornjača"15. Moja majka je pušila cijeli život. Radila je, bila je u partizanima, vodila je sa sobom moga brata, rođenog 1938. godine. Šuma je onda bila sigurnija od tajnih skrovišta u gradu. Ali, tamo nije mogla zadržati dječaka. Ofanzive su bile vrlo teške. Morala je odlučiti da ga pošalje, sa jednim ilegalcem, van linije fronta, kod nepoznatih ljudi. U malom baroknom gradu Varaždinu, prihvatila ga je jedna dobra familija i čuvala sve godine rata, ali moji roditelji, koji su bili u šumi, to nisu pouzdano znali sve do kraja rata. Moja majka se nikada nije prevladala bol i grižu savjesti što je tako morala "napustiti" svoje dijete. Pred kraj života napisala je tekst, rukopis započinjan više puta, o uspomenama na taj događaj, koji ju je mučio cijelog života. To je za nju bilo gore od šume. Bila je angažirana intelektualka, vrlo politizirana, otvorena, radoznala o svemu sa nekom ličnom filozofijom i mudrošću, za koju bih rekla da je kao budistička. Bila je nepokolebljiva i blaga. Nije bila popustljiva i znala je biti tvrdoglava kao mazga. Uvijek me bezrezervno podržavala i njoj zahvaljujem što sam ovakva kakva sam, i dugujem joj još i sada svaki moment hrabrosti. U mladosti je i ona bila feministkinja, ali trebalo je to da otkrijem kada je došao moj čas, jer ona nije pridavala nimalo važnosti svom vlastitom putu.

Nazvala sam Gorana koji je bio na Konferenciji nesvrstanih, i Ivana. Te noći nisam spavala, bila sam u stanju nekog stupora. Nisam ih mogla dobiti tokom noći. Sa Goranom sam telefonski razgovarala u ranu zoru. Drago mi je da je umrla na moru, jer je tamo rođena. Spaljivanju u Zagrebu nije prisustvovao Goran, koji nije mogao doći prije završetka Konferencije. Došao je poslije nedjelju dana i otišli smo na Rijeku, ja, u potrazi za tragovima sada već prošlog života. Za sedmicu koja je bila i njegova jedina sedmica odmora tog ljeta. Otada, nismo više provodili duge odmore na moru, ni prave odmore.

Smrt moje majke i nestajanje zemlje su se neprekidno međusobno prožimali u meni. Ništa više nije bilo kao ranije i od toga se nikada nisam oporavila. Nastavila sam kao da ničega nije bilo i otada gledala život, svijet, dvostruko, kao sa neke distance. Bol je bila duboka i podmukla. Sastala sam se sa Manfredom Frankom koji je došao da održi predavanje na Odsjeku u Zagrebu, imala sam predavanja u Beču, kolokvij filozofa u Gornjem Milanovcu, u Srbiji, sigurno jedan od posljednjih na kome su se okupili svi Jugoslaveni filozofi, prije podjele. Moj stariji nećak, Srđa, koji je stanovao sa mnom u Zagrebu, u stanu moje majke, otišao u armiju, u Mladenovac, pored Beograda. Goran i ja smo ga posjećivali koliko je bilo moguće, da bi ga izvukli za vikende. Trebalo ga je i odvesti natrag iz Beograda.
Sve se događalo ubrzano. Umro je Danilo Kiš. Nestanak moje majke podudario se sa njegovim nestankom, mislila sam da ne mogu podnijeti toliko. Nisam ga lično poznavala, ali sam ga čitala, i trebalo ga je čitati. Odnekud sam izrezala jedan divno uslikan njegov portret, predstavljen kao "sa mrtvom prirodom", sa jednom minijaturnom starinskom šivaćom mašinom singericom, koju drži na dlanu ruke na grudima, ozbiljan izraz tog nezaboravnog fotogeničnog lica. Voljela sam sve što je pisao. Mansarda (1960.), Bašta, pepeo (1965.), su me obilježili, Rani jadi (1969.), također, bila je to literatura dostupna mladima, čak kada je govorio o teškim ili historijskim događajima vezanim za drugi svjetski rat, kao što je često i činio. Bio je izvanredni modernizator i "urbanizator" literature, u najboljem smislu riječi, izuzetan i snažan pripovjedač, koji je imao vrlo lijep jezik. Peščanik (1972.), je divan i dubok roman istovremeno potpuno uklopljen u središnju Evropu, ali isto tako i potpuno univerzalan. Sjećam se da sam se nešto ranije zaprepastila, kada smo avionom išli za Dubrovnik na jedan skup, da ga jedan kolega sa Univerziteta u Zagrebu nije poznavao. Da ne govorim o Grobnici za Borisa Davidoviča (1976.), i drugim knjigama, bez reda. Kada sam došla u Pariz kasnije, kupila sam prijevod Peščanika za velikog prijatelja i poklonila mu ga.

U novembru je srušen Berlinski zid.

Za nas je to bilo uzbudljivo ali sporedno i nije doticalo naše životno iskustvo. Za Jugoslavene to nije bilo oslobađanje, već predstava koja se događala tamo negdje, koju smo gledali na televiziji, dok su nas brinula događanja mnogo zlokobnija i prijeteća, bliža nama. Malo prije velikog rasula u Jugoslaviji, pojavile su se nove partije, najavljujući se najprije kao debatni forumi. Više njih sam posjetila. Ideologije, političke orijentacije još nisu bile određene i rastući nacionalizma još uvijek nije bio zla sudbina. Novine su bile bogate debatama i zanimljive, svakodnevno sam ih kupovala gomile, toliko se, najednom, imalo šta čitati. Ali, malo pomalo uvlačio se strah. Za to su odgovorni mnogi političari, intelektualci kao i svi oni koji su imali pristup javnoj riječi. Narod ih je slijedio, a onda se raspojasao. Međutim, u nasilju koje je krenulo na sve strane, i žrtve su mogle postati krvnici16.

U proljeće 1990. god. moj prijatelj Gvozden Flego, sa Gajom Petrovićem, organizirao je mali kolokvij o post-modernoj sa francuskim filozofima u Zagrebu, na kome sam i ja učestvovala. Tada sam upoznala kolege, koji će mi kasnije pomoći da se nastanim u Parizu i da tamo nađem mjesto na univerzitetu. Još uvijek sam bila duboko utonula u svoju tugu, ali se, ipak, sjećam srdačnosti i dobrog raspoloženja na tom susretu.

Tog ljeta provodila sam mnogo vremena na Rijeci, ponekada sa prijateljima, jer mi se Goran nije mogao pridružiti. Spremala sam jedan prijedlog za seminar kao vanjski saradnik, za Collège international de philosophie za slijedeću godinu. Seminar bi imao naziv "Onaj drugi koji sam" i obrađivao bi indijsku i komparativnu filozofiju. Radila sam na orijentalizmu u filozofiji, uglavnom savremenoj i francuskoj. Od toga sam napravila knjigu još uvijek loše napisanu na francuskom17.

U oktobru sam bila nekoliko dana u Parizu na kolokviju o razlici spolova na Collège international de philosophie, koji je organizirala Hélène Cixous. Taj boravak sam iskoristila da vidim stare i nove prijatelje, neke iz djetinjstva, a onda i one koje sam upoznala u Indiji 70-tih godina i potpuno nove, koje sam susrela na skupovima.

9. februara 1991. došla sam u Pariz kao pozvani profesor za jedan semestar na Université de Paris-7, da držim jedan seminar18; on se odnosio na pisce indijske književne dijaspore na engleskom. Zamoljena sam da ne spominjem Ruždia, zbog sigurnosti. Imala sam i jedan drugi seminar u Collège international de philosophie. Nisam došla da ostanem. Misleći da ću ostati samo jedan semestar, nikada nisam tako uživala u Parizu. Vidjela sam sve izložbe, pozorišne predstave, sve filmove koje sam mogla. Koliko sam stigla, išla sam na javne debate, predavanja, sretala mnogo svijeta. Gotovo svi prijatelji, koje još danas imam u Parizu i drugdje, su iz tog doba. Otada su nestali neki dragi prijatelji i poznanici, a da ne govorim o onima koji su umrli drugdje. Pošto sam se nastanila, manje više konačno, u Parizu (čak iako nikada u to nisam bila sigurna), nije više bilo isto. Ne samo zbog muke od rata i egzistencijalnih problema (posao, dozvola za rad, sve je to trajalo nekih dvesetak godina) već i zbog toga što ste, kada se stalno nastanite, manje pokretni i što postajete, ni ne znajući kako, manje prijemčivi. Na kraju semestra, našla sam jednog malog izdavača za knjigu nastalu iz seminara u Collègeu. Oružja su već grmjela i nije se jasno vidjela perspektiva Jugoslavije, žrtve uzajamnih nacionalizama, ali kada je semestar završen, vratila sam se u Zagreb, 29. juna, to jeste četiri dana nakon izbijanja rata, ako se može nazvati ratom kratka slovenačka epizoda u junu 1991., kao uvod u ratove koji će doći. Čuvena rečenica mladog regruta federalne armije, koju sam kasnije vidjela na televiziji u BBC-evoj emisiji o rasturanju Jugoslavije, sažela nam je tu situaciju koja je, u našim očima imala sve oznake nadrealizma: "Oni kao hoće da se odcijepe, a mi im kao ne damo". Još se moglo misliti da se svi prave kao da nešto hoće; da se radi o pretvaranju. Majka jednog od mojih najboljih studenata, koji je tek diplomirao, telefonirala mi je izbezumljena, jer armija, koja je još nominalno bila jugoslavenska, nije puštala vojnike, koji su se odavno trebali vratiti, već ih je slala tamo gdje će, ubrzo, biti front između Srbije i Hrvatske, u Slavoniju. Strani mediji su stalno miješali Sloveniju, Slavoniju i čak Slovačku. Treba reći da se u ratu posebno dobro nauči geografija.

Tog ljeta, moj brat je došao na odmor iz Kaira, gdje je živio. Njegovog starijeg sina, Srđu, poslala sam u studio, koji sam bila unajmila i zadržala u Parizu, da ne bi bio regrutiran. Pozdravila sam se sa svojim bratom i njegovom porodicom na stanici u Zagrebu, oni su krenuli za Beograd da vide prijatelje, a zatim avionom u Egipat. U toj atmosferi pozdravljanja i nekoliko suza, imala sam osjećaj da igram u nekom već viđenom filmu, filmu o nekom drugom (ili drugoj). Čak sam sebe čula kako izgovaram rečenicu koja bi mogla biti filmska, "ne znam da li ćemo se opet vidjeti, čuvaj se..." Tih dana sve je bilo dvostruko, s jedne strane "stvarnost" koju smo željeli, ali koja nije moguća i zato ima navodnike, i stvarnost koja je u toku o kojoj još nemamo ni predstavu, niti za nju imamo riječi, kao da se radi o životu nekog drugog. Nismo vjerovali u ono što nam se događalo.

Rat je postao realnost tog ljeta 1991., za nas nezaboravnog. Obzirom da se radilo o našem prvom ratu, nismo ga mogli prepoznati, čak i kada je postao očigledan. Čekali smo da prođe kao gripa, da konačno idemo, "nakon sedmice dana", na more, kao i uvijek. Ali, to nakon sedmice nije nikada došlo. Iz sedmice u sedmicu, čekali smo cijelo ljeto. Zbog rata, nije bilo odmora. Ljeto sam provela u Beogradu, jer Goran nije dobio odmor, upravo iz istog razloga. Republičke televizije su već bile razdvojene, nije se, kao ranije, mogao vidjeti svaki program. Ali, kako sam često išla iz Zagreba u Beograd, mogla sam zaključiti da su nacionalističke propagande uzimale maha i da su imale isti postupak i isti sadržaj: navođeni su, na početku, izmišljeni i pretpostavljeni pokolji koje su "drugi" vršili nad "našim ženama i djecom" (tada sam često mislila na Marseljezu). Tako su se riječima pravdale stvarne represalije protiv njih. Jedna kamera i jedan tenk, ponekada sasvim iste slike i na jednoj i na drugoj strani, sa suprotnim tekstom. Uzajamno su se vatreno nazivali ustašama i četnicima, oponašajući prethodni rat. "Identitet", "nacija", "kultura", "zajednica", "država", "suverenitet" postale su parole na svim stranama, osim, naravno kod Cigana; od kojih su neki, uostalom, brž prihvatili "naciju" sa kojom žive. Na njihovu nesreću, oni jedini nisu tražili teritorij pa su tako opet su ostali bez svog udjela, bez obzira na svoju vjernost.

Tog ljeta sam išla na filozofski institut u Beogradu i ne sjećam se da li sam predala svoj rad o Lyotardu tog jula ili prethodnog, ili kog sam od ta dva ljeta predala monografiju o Luce Irigaray ili Lyotardu. S vremena na vrijeme, Institut je od nas naručivao radove, koje nismo mogli plasirati drugdje. Rad o Irigaray je bio objavljen u Beogradu. Kada se dogodio rat, rad o Lyotardu, obećan jednom izdavaču u Sarajevu, nije nikada objavljen. Dijelovi tog rada su ponovo napisani na francuskom za moju nepotpunu knjigu o tom autoru, za mene odlučujućem19.

Tog sam ljeta, 14. augusta, krenula posljednjim autobusom iz Beograda za Zagreb, zabrinuta za radno mjesto, za slučaj da iskrsne kakva granica. A to se moglo dogoditi. Više nije bilo ni voza, ni aviona. Autobusu je trebalo 10 sati umjesto uobičajenih 4 sata. Često su ga zaustavljale i pregledavale brojne neodređene milicije, nije se znalo čije. Nismo znali ko su; svi su šutjeli. Dva mlada stranca, čini se da su bili Indijci ili Tamili iz Sri Lanke, istjerani su na jednoj od tih zasjeda. Nesretni emigranti, sigurno su htjeli ući u Evropu na mala vrata, bježeći od nasilja u svojoj zemlji, ne znajući da i drugdje ima ratova. Jesu li preživjeli? Malo nakon mog povratka, u Hrvatskoj je radio javio da su brojni tenkovi napustili Beograd i da se kreću prema zapadu. Nazvala sam Gorana da mu to kažem. "Znam, rekao je, noću ne mogu ni oka sklopiti, izlaze iz kasarni, tu blizu kuće."
Sudjelovala sam na jednom skupu u Švicarskoj, treće sedmice augusta, u oblasti Romanche koja je strpljivo gradila svoj kulturni identitet, što mi se činilo apsurdnim. Između sjednica stalno sam slušala vijesti. Te nedjelje Gorbačov je oboren udarom od koga ga je "spasio" Jeljcin, da bi ga zatim gurnuo još dublje. To je izgledalo vrlo neobično. Na kolokviju je bio jedan kubanski pisac sumnjiv i umišljen, koji je rekao da će biti slijedeći predsjednik, nakon Fidela Castra, i koji se činio da je istovremeno režimski čovjek i opozicija (upoznali smo uskoro tu vrstu stava u Jugoslaviji). "Pratite priču i jednog dana bit će vam jasno", govorio je. Otada nikada nisam vidjela njegovo ime u kubanskoj historiji, ali feljton možda još nije završen... Brinuo nas je moj nećak u Parizu, jer je, pošto se zaljubio u jednu lijepu Poljakinju, isključio telefon i zaboravio ga uključiti, pa nije davao nikakve znake života. Već smo postali paranoični i morali smo mu poslati uhode.
Kada sam se vratila u Zagreb, jer su trebali početi ispiti i akademska godina, telefonska veza sa Beogradom je bila definitivno prekinuta, i više nisam mogla telefonirati Goranu, osim preko prijatelja i porodice u Sarajevu. Nisam znala šta da radim. Pokušavala sam dobiti vizu za Francusku, jer sam trebala ići na jedan skup u Céret, organiziran zajednički sa prijateljima iz Collège international de philosophie, koji se imbao održati u trećoj sedmici septembra 1991. godine. Tema su bili filozofski odnosi između Indije i Zapada. Na njega su, sa Francuzima i Peterom Sloterdijkom, došli i brojni filozofi indijanisti i sinolozi iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije (Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Hrvatske): to je bio posljednji zajednički susret, iako se kod nekih već nazirao nacionalizam. U vrijeme ispita u Zagrebu, počele su sirene za opću opasnost od bombardiranja. Ali, nije bilo nikakvog bombardiranja (ono jedno jedino je došlo poslije i to neočekivano), a uzbune, kao i huškanja u nacionalističkim medijima, unaprijed su govorili o nasilju drugih, pravdajući vlastito nasilje kao odbranu. Pošto siđu dva puta u skloništa, uređena u podrumu, ljudi, inače razboriti, iz njih izlaze lako preobraćeni u nacionaliste. Mehanizam je vrlo učinkovit. Ko nije prihvaćao da sarađuje u ratnom naporu gradeći skloništa, zaštite od vreća napunjenih pijeskom, ko ne bi stavljao pokrivače na svoje prozore ili bi odbio sići u sklonište, u takvoj atmosferi homogenizacije, već je smatran neprijateljem. Pogotovo ako on/ona ima porodicu ili znane kontakte u Beogradu. Ponovo sam otputovala u Pariz da bih prisustvovala kolokviju u Céretu i tada sam odlučila da se ne vratim, ako izbije rat i ako zemlja plane. No, ipak sam se vratila, bilo je poslova koje je trebalo obaviti. Našla sam još vremena da svojom slovenačkom kraticom požurim na Rijeku, gdje je trebalo srediti neke stvari za kuću i kamo me uvijek, uvijek vuče želja. Cijelim putem sam se vozila između kamiona nove hrvatske garde, hrvatske armije u nastajanju, gdje ih je bilo koji se nisu ustručavali paradirati s oznakama krajnje desnice iz drugog svjetskog rata, znakom "U" na glavi, crnom trako na čelu. Naizgled, milicija još nedovoljno disciplinirana. Isto kao što su se u Srbiji nosile oznake suprotne strane. Pozdravila sam se sa kućom svog djetinjstva. U nju ću se vratiti, nakratko, tek nakon petnaestak godina. Sirene su zavijale Zagrebu 2-5 puta dnevno. Onda se trebalo ukloniti sa javnih mjesta i požuriti prema skloništima. Ja to nisam radila. Objavila sam jedan tekst u kome govorim da taj grad, koji su militarizirale nacionalističke milicije nije više moj i da ne želim sarađivati u ratnim pripremama. Tekst je naravno vrlo loše primljen u nacionalističkim sredinama Hrvatske, a drugdje je ponekad dobro prihvaćen, nažalost, često iz pogrešnih razloga. Mislila sam da još imam prijatelja koji misle kao i ja, ali je strah učinio da mnogi zašute. Dok je trajao rat, nije bilo moguće tako govoriti. Nakon tog broja, časopis, koji ga je objavio, nestao je sa kioska u Hrvatskoj i nije ga više bilo. Bilo je nekih koji su mi pisali ili telefonirali da me vrijeđaju i prijete, ali i nekih koji su mi čestitali. Susjedi su mi rekli da je nedopustivo da ne silazim, s njima, u sklonište kada je uzbuna, sumnjajući da sam izdajnik. Smjestila sam prijatelje u stan, i nakon jedne uzbune, 25. oktobra 1991. ponovo sam sjela u kola i požurila u nekoliko sati udaljen Grac, u Austriji. Nisam smjela čekati slijedeću uzbunu, jer tada nije bilo dopušteno biti na putu. Srećom, bilo je samo dvadesetak minuta do nove granice sa Slovenijom, koju sam također brzo prešla. Tu sam ipak uspjela udariti jedan auto, jer sam vrlo nervozno vozila, a žena, koja je bila za volanom, pristala je da joj dam novac da bi popravila boju, ne postavljajući mi nikakva pitanja. Još uvijek se sjećam njenog lica. U Gracu me primila filozofkinja Elisabeth List, kao i ranije i kao što će me i kasnije primati. Pokušala sam nazvati Gorana u Beograd da mu kažem da odlazim, ali Austrija, kao i Njemačka, bile su prekinule veze sa Srbijom za više slijedećih godina. Ostavila sam auto pred vratima moje prijateljice i krenula vozom za Pariz. Nećaka sam poslala ocu u Egipat i smjestila sam se u svoj studio. Nisam imala posla, ali brojni prijatelji su se potrudili da mi pomognu i nađu povremeni posao na CNRS-u20 (Centre national de recherche scientifique), na Collège de France21 ili na univerzitetu za slijedeće godine. To su, uglavnom, bili poslovi od tri do šest mjeseci, ugovori na određeno vrijeme, neredovni, sa višemjesečnim prekidima svaki put. Još nije bilo paranoje oko radnih dozvola i, tog prvog puta, sam uspjela dosta lako produžiti svoju; kasnije je to bivalo sve teže, kada se rat proširio na Bosnu i Hercegovinu. Tražila sam izdavače za knjige, ali ih nisam nalazila. Gomilala sam rukopise, objavljujući u Francuskoj svega nekoliko članaka u časopisima, a češće u inostranstvu.
Otkrila sam Francusku intelektualno otvorenu, a institucionalno zatvorenu, i mnogo dobronamjernih prijatelja.

Kada sam došla u Francusku, morala sam sebe prevoditi. Ne toliko prevoditi svoje tekstove i knjige, što bih smatrala ispraznim gubljenjem vremena, što sam odbijala, jer sam ih, na kraju, ponovo pisala i pisala nešto drugo ne nalazeći izdavača; morala prevoditi samu sebe. Uostalom, smatrala sam i još uvijek mislim da je teško objavljivati, ma kakvi da su razlozi. Trebalo je učestvovati u razgovorima, razmjenama mišljenja, u intelektualnom radu, pisanju na francuskom ili na engleskom na osnovu jednog fonda referenci i okvira shvatljivih novoj okolini. Bilo je potrebno izmijeniti sve svoje koordinate i reference. Citirati svoje učitelje i izvore, svoju lektiru osim francuske, nije bilo dovoljno, nije ništa pokazivalo. Strana imena još uvijek ne prolaze. Na francuski još nisu prevedeni Konstantinović i Bogdanović, da o drugima i ne govorim. Francuska nema ni interes, ni intelektualnu ili historijsku radoznalost za taj dio Evrope. Moj prethodni intelektualni život i moj život jednostavno rečeno bili su neprevodivi i nezamislivi mojim sagovornicima. Zbog ovih okolnosti, karakterističnih za Francusku, nestalo je cijelo jedno životno iskustvo zajedno sa nestankom zemlje porijekla, kao i moje reference, dječije pjesme, uspomene, imena, koordinate. Uglavnom, niko me nije pitao o mom ranijem životu. Moji novi prijatelji ne poznaju stare, moju porodicu, moju lektiru, ne zamišljaju mjesta na kojima sam rasla. Općeniti historijski zaborav je odlučno izbrisao političkim udarcem amnezije cijelo jedno životno iskustvo i jedno dugo trajanje, na koje se više ne možemo podsjetiti bez stereotipa. Međutim, taj život je bio kao i neki drugi. Između mog ranijeg i ovog života, prošla sam gola i bez prtljaga, samo sa onim što je ovdje prepoznatljivo.

Goran je otputovao sredinom novembra kada više nije bilo nikakve nade u Beogradu, ne znajući da li će mirno preći granicu. To je bio jedini mogući izbor. Da je ostao, svrstao bi se uz Miloševića, jer se nalazio u Srbiji i u federalnom ministarstvu, koje je postajalo potpuno srpsko, jer su ga službenici iz drugih republika , jedan po jedan, napuštali. Bio je funkcioner u Ministarstvu inostranih poslova u Beogradu, Direktor odjela za Evropu i gotovo jedini, sa tadašnjim ministrom Budimirom Lončarom, zvanim Leko, koji je još tu branio nepodijeljenu Jugoslaviju, u nadi da se može izbjeći rat. Drugi funkcioneri, koji su imali republike u koje su mogli otići, većinom su se povukli, malo pomalo ostali su samo Srbi i Crnogorci, kao i oni, iz drugih dijelova zemlje, koji su živjeli u Beogradu ili koji se nisu uspjeli odlučiti ili pokrenuti, iz različitih razloga. Svakog utorka, Goran i ministar su išli u Hag da bi se tu susreli, pod pokroviteljstvom evropske trojke zadužene za Jugoslaviju, na čijem čelu je bila Italija, sa liderima šest republika i dvije autonomne oblasti u sastavu Srbije. Govorila sam mu da dođe u Pariz i lagala da sam našla posao. Svaki put mi je odgovarao da će sigurno doći slijedeće srijede, ako se pokaže da nema nikakvih izgleda i ako pregovori ne uspiju. To je trajalo cijelu jesen. Konačno je krenuo avionom za Beč, zatim vozom za Grac, i stigao u Pariz 18. novembra, na dan pada Vukovara, kolima koje je uzeo od Elisabeth. Od tog momenta je bilo jasno da se nećemo vratiti, mada smo još gajili neku nadu. Pošto ni onda, ni kasnije nije našao posao u Francuskoj, mada je bio dobar frankofon, niti je dugo mogao dobiti papire, Goran se brzo dao na traženje posla drugdje, kao privatno lice, u misijama OUN-a, a kasnije u jednom nezavisnom međunarodnom institutu za politička istraživanja i konsultacije. 15. februara 1992. otišao je u Nju Jork; kao i ja, imao je samo ugovore na određeno vrijeme. Kasnije je radio na Haitiju, u Južnoj Africi, Gvatemali, Afganistanu, ne računajući kraće pojedinačne misije. U intervalima između ugovora, želio mi se pridružiti u Parizu ali nije uspijevao, jer nismo imali "odgovarajuće" papire. Odlučili smo da se nastanimo tamo gdje prvo od nas dobije manje više siguran posao. Ali, nikada nismo uspjeli dobiti posao na istom mjestu i nastavili smo bračni život u neprekidnom putovanju, kakav je uvijek i bio. Ovog puta je to bilo na mnogo većim razdaljinama, sa jednog kontinenta na drugi. Nastavila sam tražiti posao.

Živjela sam u jednoj garsonjeri od dvije djevojačke sobice, sa tušem, u Ulici Claude Bernard, na dva koraka od Ulice Mouffetard, gdje sam pila kafu na pijaci i nedaleko od Universiteta ili Collègea, gdje sam predavala. Moja prijateljica Christiane Gascon, koju sam upoznala još 70-ih godina u Indiji, stanovala je blizu, i ponekada sam bivala u njenom stanu, kada je ona odlazila na put. Tu sam primila Gorana, kada je konačno mogao doći, u trosobnom toplom stanu punom trofeja, uspomena sa putovanja po dalekim zemljama Haitiju, Meksiku, Indiji. Pomagali su nam pravi prijatelji. Borba za papire trajala je duge godine.