Elfride Jelinek

BEZ SUGLASNOSTI

Sarajevske Sveske br. 17

Ponekad nam je potrebno svjetlo da bismo nešto vidjeli, a ponekad sami predmeti zrače svjetlošću. Postoji i umjetnost koja je nešto što svijetli, umjetnost u koju kao da se nešto ulijeva. Nešto, što jeste ili je bilo. To što svijetli ne mora istovremeno biti ustupak (kompromis), pa čak ni onda ako to “ostavlja naročit dojam”. Ima umjetnika, kao što je Peter Pongratz, koji svijetle a da pritom nikom ne čine ustupak. Ja mislim da je on sam nešto svijetlo i da to odmah pokazuje, ali da to nije ona svjetlost, koju vidi posmatrač, već svjetlost koja je vidljiva s umjetnikove tačke gledišta, a koja istovremeno obasjava svoj objekt. Ukoliko nešto treba da svijetli i tamo odakle dolazi i tamo kuda je ta svjetlost usmjerena, tu bi morala postojati izvjesna suglasnost s posmatračem, tako da bi ovaj, zajedno sa stvaraocem ovih slika, mogao proći kroz sliku, u suglasnosti s njom; tako da bi, na primjer, oni džinovski formati slika, sastavljeni iz po devet dijelova, bili slični dječijim crtežima (“Dječije pjesme”) ili, da im ovi budu uzor, – umjetnost koju stvaraju djeca kao i umjetnost umobolnih, umjetnost, dakle, koja nije svjesna sama sebe, koja nije u sebe sigurna, ta umjetnost je oduvijek, od samog početka najviše zaokupljala Pongratza. Umjetnost koja – kao što bi on rekao – zrači nečim svijetlim, vedrim, ona ne obasjava posmatrača, već je to sjaj nečega što jeste a istovremeno i treba da bude (jer djeca ne bi trebalo da budu takva ili onakva, već bi jednostavno trebalo da budu, kao što je to u ljubavi onaj drugi: koji treba da postoji (jeste) u odnosu prema onom ko ga voli). To je već, kako da kažemo: ugrađeno u slike, i to s jednom jedinom svrhom, da ne bude skriveno. To je dakle unutra. Dobro. Neka to onda bude na način da ova blistava šarena svjetlost (izražena uglavnom primarnim bojama) kao “po-ludjela” struji slikama, bez mira i spokoja, a kada u svom neobuzdanom strujanju ipak na tren posustane, neka se obrati posmatraču ali tako da mu se pritom nikada ne suprotstavlja. Ali, ovo svjetlo nije namijenjeno njemu, posmatraču, što bi značilo da su te slike za njega naslikane, da bi on imao šta da gleda. Naprotiv, ne iako, već zato što su te slike djece svijetle i vedre (ima doduše i onih tamnih, kao što je na primjer ciklus o građanskom ratu u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali to je jedno drugo poglavlje, doduše jedno koje s ovim nije u opreci), može razumijevanje posmatrača i njegova suglasnost s onim što vidi (što se u slučaju Pongratz(ovih) slika brzo uspostavlja, ali: oprez!) da kroz ovu svjetlost, koja na prvi pogled ne pruža nikakav otpor, prodre do nečega, što bi se zapravo trebalo vidjeti u pozadini slika. A to je možda samo sjećanje na sopstveno svjetlo koje smo sami izgubili, negdje davno u djetinjstvu, a što je samo umjetnik mogao da sačuva. Tu možda i nema mnogo toga da se “tumači” na osnovu ovih slika, ali upravo zato što se one otvoreno i gotovo naivno obraćaju posmatraču, one mu istovremeno i izmiču. Ono što Pongratz iskazuje svojim ciklusom “Dječije pjesme” – dolazi od neprestanog prisustva njegovog sopstvenog djetinjstva u njima. A pošto smo mi naše izgubili, moramo ga, iako nam je sve u ovim slikama blisko, “posmatrati”, i to ne samo tako da ga jednostavno gledamo, već da nas to gledanje neprestano upozorava na našu ulogu posmartača. A pritom slutimo da bi nam se, ukoliko bismo pokušali ove slike protumačiti, interpretirati, tek onda nametnula pitanja, iako su nam takva prividno daleko. Dakle: Pošto je u tim džinovskim slikama sadržano i prisutno djetinjstvo, ono pripada samo stvaraocu ovih djela i njegovim tvorevinama, slikama, dok naše sopstveno ostaje u sjenovitom međuprostoru. To nije zato što bi ove velike šarene plohe bile toliko dominante, da pored njih više ništa drugo ne bi imalo mjesta, već zato što one govore o prisustvu jednog jedinog djeteta, koje je ovdje uvijek ponovo ulazilo u njegovu sliku, bez namjere ili mogućnosti da iz nje izađe : slika slikara u dječijem uzrastu. I to je uvijek samo njegova slika, jer bilo bi suviše jednostvno reći: i ja sam na sličan način slikao kao dijete, ali to se u međuvremenu izgubilo. Pošto se nešto što je bilo i što istovremeno postoji, poput šarenih uskršnjih jaja sakrilo u slikama Petera Pongratza, pošto je on prema nama otvoren kao rijetko koji drugi slikar (ove su slike poput devetokrilnih oltara koji djeluju kao da su spremni da nas zagrle: ali oprez!), to otkrovenje jedne tuđe djetinje egzistencije ne smijemo pronicati kao nešto strano, od čega nam se mnogo toga čini bliskim, već moramo dopustiti da nam se to onemogući i tu nemogućnost respektirati; slikar naime svoje djetinjstvo, dok se istovremeno širom otvara prema nama, zadržava za sebe, dok je naše jednostavno prošlo i izgubljeno.
Djeca i stranci. Nešto je u nama strano, vjerovatno većina stvari, sopstveno djetinjstvo nam je postalo strano kao što smo mi strani sami sebi, a u najvećoj mjeri je stran luđak, dijete naše civilizacije. On se kreće paralelno s nama ali nam ne postaje bliži. Dok mi imamo neko mjesto na koje možemo otići, luđak ga nema. Kao ni stranac, ali njega ovdje ne želimo previše često viđati. Možda su i jedni i drugi samo na prolazu, dijete na putu odrastanja, a luđak samo na proputovanju. Jer stranac je možda upravo krenuo k nama, ali mi ga ne puštamo. Kada se tu još nađe neko ko neprestano traži oboje, i djecu i luđake, kao što je to uvijek činio Peter Pongratz, onda je i on stranac. Ukoliko traži ono što je na prolazu, onda i sam mora biti neprestano na putu (stanje putovanja mu je dosta dobro poznato!) i mijenjati svoje boravište. On je stranac po sebi čak i onda ukoliko nam dolazi u susret. Stoga on može postati pribježište za oboje, djecu i bolesne, upravo zato što poznaje i lutanje i stranstvovanje, i zato što je neprestano u pokretu, on i jedne i druge propušta, hvatajući ih istovremeno, ali ne uspijevajući da ih uhvati u smislu fiksiranja na platnu, već u smislu neprestanog pitanja kamo, u smislu neke vrste propuštanja kroz samoga sebe. Kao što Heidegger u analizi Traklovih pjesama punim metaforike propasti i zaborava vidi dušu, koja završava svoje ovozemaljsko lutanje, dakle ono što je najnepostojanije u nama, ono što je osuđeno na propast, tako mi o slikama Petera Pongratza možemo reći, da one tu propast sprečavaju hvatajući jedan djetinji, luđački, trenutak zbunjenosti u svoj njegovoj šarolikosti, kako ne bi nestao, ali kako istovremeno ipak ne bi mogao pasti u ropstvo. On svojim, reklo bi se, crtačkim, nedovršenim potezima bojom ostavlja otvorenom mogućnost svakog rješenja, jedino ne mogu da se prekinu ili da nestanu, ali pri tom ne moraju ostati ni sasvim fiksirani. Te slike nude izbor, ali one nikada ne mogu: nestati. Pongratz dozvoljava da svako i sve ostane kao što jeste, mislim da je to zapravo najteže, i zato on i ne insistira na “autentičnosti” koja bi bila “važeća”, a to znači da on ništa ne određuje , pošto nešto određeno ne poznaje niti pak traži, već zato što mu je sve: samo po sebi razumljivo. I ukoliko u trenutku posmatranja nešto zasvijetli, onda se to dešava istovremeno, pošto ovaj umjetnik nikada ne tvrdi, da nešto jest. On kaže, bit će, ali nikada ne kaže: To će već biti u redu! On nas ne tješi. Ali on nam se obraća.

prevela sa njemačkog: Mira Đorđević