Tanja Zimmermann

Konstantinović kao autor praga: Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke

Sarajevske Sveske br. 41-42

U raspravi Filosofija palanke (1969) Radomir Konstantinović govori sa stajališta kolektivne sredine kojoj, doduše, pripada ali koju osjeća kao prinudnu zajednicu. Prema njoj zauzima kritičku poziciju, no istovremeno vjeruje da se od nje ne može pobjeći. Svijet unutar palanke kao i onaj izvan nje ne promatra kao alternative, već kao dvije slijepe ulice. Ne stoji kao posrednik između dvaju svjetova, već kao anahoret na pragu između dvije provalije. U svojemu tekstu ne razotkriva ni gdje se palanka nalazi, niti tko joj pripada i tko su njezini duhovni vođe. Njegov je kriptički tekst doduše pun asocijacija ali im konkretni referent ostaje uvijek nedokučiv. Makar i ucjenjivački kolektiv palanke u sebe uključuje konkretni život individua, Konstantinović daleko više govori o duhovnom stanju, o ideologiji koja za svoje pristalice poprima odlike religije.
U nastavku ću se dati u potragu za jednim od brojnih mogućih referenata njegove filozofske rasprave – političkoj teologiji „trećeg puta“ koju su jugoslavenske kulturno-političke elite iznjedrile nakon 1948. Vrijeme njezina najvećeg procvata bilo je u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća. I ideologija „trećeg puta“ i Konstantinovićeva kritička rasprava imaju zajedničke korijene u jednom obliku negativne teologije koja „treće“ ne konstruira kao sintezu proturječnosti, već kao fatum usred dvostruke negacije. Kao prvo, pročitat ću jugoslavenski „treći put“ kao realizaciju palanke, kako bih onda njezinu idealiziranu autoreprezentaciju konfrontirala s Konstantinovićevom kritikom. Nakraju ću paralelizirati fenomene nastale raspadom Jugoslavije s Konstantinovićevim nemogućim izlazom iz palanke i pokušati dati još jedan odgovor na pitanje zašto je njegova filozofija mogla avansirati do dijagnoze balkanskoga duha.

1. Titova palanka između Istoka i Zapada

Nakon raskida sa Staljinom 1948. i emancipacije od sovjetskoga utjecaja jugoslavenske su elite konstruirale autonomni koncept „trećeg puta“ uz čiju se pomoć moglo u potpunosti prevrednovati tradicionalnu negativnu sliku Balkana kao mjesta zaostalosti, primitivnosti i krvožednosti. „Treći put“ je markirao ne samo jednu vanjskopolitičku poziciju. Naprotiv, pod tom se natuknicom razvila kompleksna ideologija u kojoj su se iznova interpretirale i kulture južnoslavenskih naroda. Pocijepani Balkan, mjesto disocijacije čija se raznolikost odražavala i u čestoj pluralnoj formi toponima (rus. Balkany, engl. the Balkans, fr. les Balkans), sada se zbraja u summa partiorum jugoslavenskih republika i naroda. Etničke i jezične razlike nestaju iza folklorizma, plesova u šarenim narodnim nošnjama Juga i Sjevera koji se tumače kao manifestacija izvorne narodnosti. Herojska borba partizana, u kojoj dolazi do samožrtvovanja, ispisuje se preko razbojničkoga hajduštva, parola „bratstva i jedinstva“ naroda služi brisanju etničko-religioznih građanskih ratova. Na mjesto balkanske zaostalosti stupa ideja izvorno-arhaične narodnosti i terra vergine – novorođene socijalističke Jugoslavije kao „trećeg svijeta“ između Istoka i Zapada. Najvažniji ideolozi tog kulturalnog koncepta, hrvatski spisatelj Miroslav Krleža i srpski spisatelj i kurator Oto Bihalji-Merin, smatrali su da je treći put anticipiran već u heretičkoj sekti bogumila u srednjem vijeku. Njihov je pogled na svijet, zbog kojega se nisu pokorili ni Istočnoj ni Zapadnoj crkvi, navodno očevidan u umjetnosti koja ne slijedi ni istočni ni zapadni kanon.

Bogumilski kipari, ne osvrćući se na umjetničke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave koje su ih okruživale na vlastiti način i pri tome su bez dvojbe bili jedna vrst izumitelja. […] Ti slavenski kipari nisu djelovali u ideološkom vakuumu barbarskoga analfabetizma, kao što se pretpostavlja zbog temeljnoga nepoznavanja elementarnih kulturno-historijskih činjenica onoga vremena. To što se nisu povinovali umjetničkim manirima svjega vremena jest samo jedna od bogumilskih idiosinkrazija koja u okvirima te problematike nastupa kao pojedinost moralno-intelektualnog misaonog sustava. […] Je li ta plastika doista barbarska, u izvornome smislu pojma? Radi se o naivnim i svježim promatranjima jedne umjetnički djevičanske zemlje („terra vergine“) koja je sve do danas ostala potpuno nepoznata. Radi se o osobitoj koncepciji svijeta i života, o bogumilskoj kozmologiji o kojoj danas, nažalost, ne znamo mnogo a i ono malo što nam je poznato saznajemo iz inkvizicijskih materijala rimske kurije koja je više od četiri stotine godina mačem duha i materije vodila borbu protiv bogumilskoga krivovjerja.

Nova kulturno-politička interpretacija bogumilske sekte pomogla je jugoslavenskim ideolozima u historiziranju njihova političkog položaja između Istoka i Zapada. Navodnim razgraničenjem od Istočne i Zapadne crkve kao i konvertiranjem na islam sredinom 15. stoljeća, bogumili su postali ne samo osnivači multikulutralne Bosne, već i preteče nove Jugoslavije. Sve su te strategije bile usmjerene na vraćanje raznih jugoslavenskih etnija u prednacionalno stanje „plemenskoga bratstva“. Postnacionalno stanje kolektiva koji upravljaju sami sobom kojemu se težilo avansiralo je u povijesni identitet Jugoslavije. U ime neoprimitivnoga koncepta kulture u Jugoslaviji se poticalo takozvanu naivnu umjetnost autodidakta koja se tumačila kao nekrivotvoreni izraz socijalističkoga naroda. Ona je zamijenila kanon socijalističkog realizma.
Ranije kulturalne manifestacije u južnoslavenskom prostoru bile su za Titove ideologe, prema tome, anticipacije – proleptički iskazi o dolasku socijalističkoga carstva ostvarenog u „novoj“ socijalističkoj Jugoslaviji.

Federativna Narodna Republika Jugoslavija kao jugoslavenska socijalistička federacija jest revolucionarna i povijesna činjenica koja s jedne strane prevazilazi naš srednji vijek, no, s druge, kroz cijeli niz njegovih moralno-političkih i kulturalnih elemenata, anticipira naš razvitak u sljedećim stoljećima. To srednjovjekovno kulturalno očitovanje jedne socijalističke zemlje ne želi biti samodopadna apologija naše prošlosti, ali ima jednako malo razloga da ne pokaže kako su ovi vrijedni umjetnički dokumenti dokaz stvaralačke i umjetničke darovitosti našeg naroda koji je djelovao pod veoma teškim i politički iznimno kompliciranim uvjetima, sprječavan silama koje su nas negirale i na nepovoljan način utjecale na stvaranje jedne – kakogod uspjele – umjetničke civilizacije. […] Današnja socijalistička anticipacija samo je dijalektički pendant cijelom nizu naših srednjovjekovnih anticipacija.

Time što pojedini vremenski odsječci prošlosti ne samo participiraju u sadašnjosti, već i kao proročanstva anticipiraju budućnost, ukida se podjela na prošlost i sadašnjost: „Kako trebamo opisati našu stvarnost ako se nigdje na svijetu ne dešava to što se zbiva kod nas, gdje se u okviru jedne pojave sinkrono prožimaju krugovi od šest stoljeća […].“ Sinkronijom asinkronoga udaljene se kulture na teritoriju Jugoslavije dovode u odnos kontinuiteta i korelacije. Jugoslavenski teritorij tako postaje mjesto jedinstva ne samo naroda, već i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
I u zapadnoeuropskoj percepciji zemlja je avansirala do regiona kojemu se pripisuje stalni arhaizam i vremenski zastoj. Putnici kroz Jugoslaviju, poput nizozemskoga spisatelja A. den Doolaarda, poznavatelja Jugoslavije, osjećali su se premještenim u neko prošlo vrijeme.

Tu se, inače, nalazimo na području u kojemu vrijeme kao da je zastalo u neolitiku. Starica s crnom maramom tka vunu na preslici čiji je oblik ostao nepromijenjen u posljednjih pedeset stoljeća. Tako su žene sjedile ovdje od najdavnijih doba i prerađivale vunu istim pokretima.

Ideološko distanciranje od Istoka i Zapada koje je počivalo na bogumilskoj herezi i anticipiralo jugoslavenski identitet bilo je mogućno prizivanjem dvostruke negacije: ni-niti prema istočnom i zapadnom kršćanstvu u srednjem vijeku odgovaralo je dvostrukom ne kojim se Titova Jugoslavija 1948 distancirala kako od komunističkoga Istoka tako i od kapitalističkoga Zapada. Pri ideološkom učvršćivanju „trećeg puta“ poslužilo se jednim oblikom negativne teologije. Dvostruko negiranje kao put ka međuprostoru „trećosti“, koja ne nastaje kao plod sinteze već odjeljivanja, projicira se unatrag u vlastiti heretički srednji vijek. Negativna teologija omogućuje i preobrazbu negativnih slika Balkana u pozitivne uz pomoć preokretanja suprotstavljenih polova. Kao što je u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu, obrtanjem orijentalističkih projekcija iz Zapadne Europe stvoren pozitivni euroazijski identitet, tako se Jugoslavija uspela od provincije do pupka svijeta. Postavila se u centar vlastite dijaspore: kada je na Titovu inicijativu, skupa s Nehruom i Nasserom, osnovan pokret nesvrstanih Jugoslavija je preuzela središnju ulogu u svjetskoj politici hladnoga rata.

2. Konstantinovićeva kritika palanke

„Pozitivni“ kulturno-politički model koji je, paradoksalno, proizašao iz negativnog teološkog mišljenja, zasigurno je cilj one Kulturkritik koju je u svojemu pesimističkom djelu Filosofija palanke krajem šezdesetih prakticirao Radomir Konstantinović. „Palanka“ se može čitati kao protuslika utopije kojom su Tito i njegovi ideolozi odnose moći u Jugoslaviji preobrazili u idilu. Brojne nade koje je jugoslavenski koncept „trećeg puta“ i samoupravljanja pobudio u lijevo orijentiranim krugovima nisu ispunjene u šezdesetima. Nakon suzbijanja studentskih nemira iz 1968. i razbijanja političkoga liberalizma i jugoslavenska je komunistička partija neopozivo izgubila onaj legitimitet kojega je stekla kao vođa partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu. I jugoslavenska je subkultura bila ili potlačena ili prinuđena da spas potraži u egzilu. Filmovi „crnoga vala“ prikazivani su samo na filmskim festivalima u inozemstvu, u samoj su zemlji bili zabranjeni. Marksistička filozofska grupa Praxis, osnovana 1963., koja od sredine šezdesetih nije kritizirala samo sovjetsku ideologiju, nego i okamenjenost jugoslavenskoga sistema, potkraj šezdesetih godina izložena je sve većem pritisku, sve dok sredinom sedamdesetih nije i definitivno zabranjena. Jedan član grupe, Svetozar Stojanović, u članku „Etatizam – prerušen u socijalizam“ (1967) razotkrio je novu oligarhiju u Jugoslaviji koja se formirala unatoč samoupravljanju. Konstantinovićevu raspravu valja čitati s te kulturno-političke folije.

Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. […] svet palanke nije ni selo ni grad […] jeste duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog.

Konstantinović to stanje opisuje kao „nagon za zatvaranjem, za izuzimanjem iz vremena“, koji ukida povijest a žive drži kao zarobljenike skupa s mrtvima. Osjećaj bezvremenosti toliko se snažno upisao u mentalitet stanovnika palanke da oni vode život prožet slijeđenjem utvrđenih rituala i sami sebe promatraju kao izvorište povijesti. Tako palančani svijet izvan palanke kritiziraju kao „nečist“ jer je podređen zakonima prolaznosti i prirode. No za razliku od glajhšaltovanih stanovnika palanke Konstantinović u tome svjesno konzervativnom stanju duha otkriva jednu vrst stavljanja pod skrbništvo, djetinjstvo koje se proteže i u zrelome dobu, čak i infantilizam. Iza parole „bratstva i jedinstva“ za srpskoga se filozofa krije ucjenjivački kolektivizam – „duh kolektivne volje koja nas je uzela pod svoje, koja nas štiti od svega, a pre svega od nas samih, od svih izazova i iskušenja koja se zovu Ja (lična odgovornost i lična preduzetnost)”. Individuum se u potpunosti gubi u kolektivu: „Pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simboličkoj tablici vrednosti“. Trenutačno postaje vječnost, promjenljivo se žrtvuje determinizmu. Put se ljudskoga života u palanci, jednako kao i protok povijesti, shvaća kao vječno vraćanje istoga. Statičnom obliku kretanja na istome mjestu, bez napredovanja, odgovara geometriziranje života – karakteristika književnih utopija i antiutopija od Države sunca (1602) Tommasa Campanelle do Mi (1926) Jevgenija Zamjatina. Utopije se tu pojavljuju kao savršene forme državnosti koja treba zauvijek ostati očuvana u svojoj božanskoj geometriji. Antiutopije se postavljaju simetrično prema njima kao totalitarni, do kraja strukturirani sustavi nadziranja i izjednačavanja koji protiv individua usmjeravaju svoje vlastito samopotvrđivanje. U svojoj raspravi Konstantinović primjenjuje brojne pojmove koji potječu s područja geometrije, poput stiliziranja, jedno-obraznost i osnovno-prvobitno – stanja s kojima su povezani čistota, jasnoća, redukcionizam, zatvorenost, pasivnost odnosno nepokretnost, ritualiziranje i udaljenost od prirode.
Ruski spisatelj i teoretičar Andrej Bjeli, sin matematičara Nikolaja Bugaeva, od početka dvadesetog stoljeća istraživao je geometrijske osnovne forme kao modele vremenskih formi i formi mišljenja. U raspravi „Linija, krug i spirala simbolizma“ („Linija, krug, spiral’-simvolizma“, 1912), u kojoj se sučeljava s Rudolfom Steinerom, Friederichom Nietzscheom i Herbertom Spencerom, razne geometrijske forme ne samo da stoje za forme vremena, već istovremeno i za filozofske forme mišljenja – točka za trenutačnost, linija za razvitak, krug za dogmatizam i spirala, kao kombinacija toga dvoga, za evoluciju. U kasnijem pesimističkom spisu „Kriza kulture“ („Krizis kultury“, 1920) Bjeli dovodi liniju, krug i spiralu u vezu s različitim modelima kulture. Zatvoreni, statični krug reprezentira onaj ukočeni dogmatizam kojim se ukida svaka percepcija vremena:

Krug negira trenutačnost. Filozofija linije grize sama svoj rep – dogmatizam je evolucija sklupčana usred kruga razmišljanja. I u dogmi se zbiva vječito vraćanje trenutaka.

Spirala kao sinteza horizontalnih i vertikalnih kretanja, cikličke statike i linearne dinamike, uzdigla se do modela dijalektičkog materijalizma i – s Tatlinovim revolucionarnim „spomenikom Treće internacionale“ (1919) – do emblema komunističke revolucije. No ni ona, za Bjeloga, ne donosi izbavljenje.

Istina spirale sjedinjuje krug s linijom. Sjedinjenje triju pokreta leži u sposobnosti da se njihove misli pokrenu na potpuno različite načine. Kultura kojoj smo se nadali dana je u dvije projekcije: u paralelama od cijevi iz kojih nam se ispuhavaju nebesa i u krugovima državnih horizonata koji stješnjavaju stvaranje.

Ista se skepsa obznanjuje i u Konstantinovićevoj raspravi. U njoj nema mjesta za spiralu. U svijetu palanke, kako ga on opisuje, ne postoje ni evolucija ni dinamika. Struktura vječnoga povratka ne dopušta revolucionarna kretanja prema naprijed, nikakvo razvijanje na višoj razini. Oni bi razbili dogmatsku rutinu, ritual, mir, spokojstvo i pasivnost. U anticipaciji koju je Krleža shvaćao kao dijalektičku formu evolucije, Konstantinović je prepoznao, naprotiv, ishodište bez sposobnosti za evoluciju, početak bez mogućnosti razvitka. Prema tome, itekako je mogućno čitati palanku tako da Konstantinović pod njom u kriptičkome obliku ogoljuje totalitarni karakter jugoslavenske, navodno socijalističke, idile: dakle, socijalizam bez dijalektike, bez razvitka, bez povijesti – u jednu riječ: socijalizam bez socijalizma.
Iz propisane idile „trećeg puta“ u Jugoslaviji nije bilo izlaska. I palanka ostaje bez alternative: ona sama ne dopušta trećega. I u recepciji Konstantinovića nakon 1991., kada se Titov bezvremeni raj definitivno slomio, otvaraju se zapanjujuće paralele: s one strane stare ideologije pokazalo se jednako malo razumnih, civilnih alternativa kao i s one strane palanke.

3. Postjugoslavenska palanka i recepcija Konstantinovića

U godini u kojoj se raspala Jugoslavija u Beogradu je objavljeno novo izdanje Filosofije palanke. Autor, koji potkraj šezdesetih jedva da je i bio recipiran, tada je avansirao u proroka koji je anticipirao stravičan kraj komunizma i socijalističke Jugoslavije. Sada se Konstantinovićev tekst čita tako da se čini da je jedini način oslobađanja od uniformnosti i statike palanke uvijek tek kratkoročno ostvarivo odstupanje iz kulture u prirodu. Samo životinjsko bivstvovanje – regresija u iracionalno, ćutilno i predverbalno, u stanje ludosti, nagonske seksualnosti i čistoga nasilja – može, kao energetska erupcija, dovesti do prekarnog, tek trenutačnog oslobođenja iz stanja ukočenosti. Animalno bivstvovanje, stanje koje je u filozofiji ekscesa opisao već Georges Bataille, konačno se, u Konstantinovićevoj negativnoj, dualističkoj filozofiji, ulijeva u razočarenje i razaranje. Ne postoji treći. Ostaje samo alternativa između formalizirane palanke i kaotične prirode.
Fatalizam toga tipa odgovarao je i političkome raspoloženju u devedesetima, ne samo u Srbiji i Bosni. No već su dulje vrijeme na raspolaganju stajali bitni elementi za jedno manje determinističko mišljenje. Racionalnost se ne mora shvatiti kao prokletstvo, proboj se ne mora promatrati kao nešto animalno, podzemno. Za razliku od Jacquesa Derride i Giorgia Agambena , koji odbijaju strogu dihotomiju čovjeka i životinje kao i oštru liniju razdiobe između ljudskog i životinjskog, Konstantinović ostaje pri tradicionalnom, strogom dijeljenju dvaju polova. Dok Derrida i Agamben u životinjskom bivstvovanju ne vide manjak razuma, već naglašavaju pozitivnu vrijednost sposobnosti za patnju kao poveznicu između čovjeka i životinje, Konstantinović opisuje životinjsko postojanje u prirodi kao prljavo i prolazno. Za Derridu i Agambena upravo empatija s životinjom omogućuje suosjećanje s čovjekom koji pati, s kojim se postupa kao sa životinjom. Time je priznavanje životinjskoga bitka istovremeno i najveći dokaz humanosti. „Antropološka mašina“ okrenuta prema razumu prognala je, u ime prosvjetiteljstva i racionalnosti, tu spoznaju iz ljudskoga života. Protjerivanjem animalnoga u korist polarizirajućega dualizma paradoksalno je izgubljeno i ono humano u čovjeku. Konstantinović nasuprot tome ne samo da kratkoročno isključuje čovjeka koji postaje životinja kada se predaje naturalnome; on isključuje i čovjeka koji pati iz međuzone nemogućnosti razlikovanja čovjeka i životinje, palanke i prirode. Patnja se kod njega ne pojavljuje na onoj granici na kojoj se dodiruju ljudsko i životinjsko, palanka i svijet izvan nje. Naprotiv, patnja se pojavljuje kao isključivo pravo individue koja se odvojila od palanke. Stanje životinje koja pati kod njega ne doživljuje nikakvu epifaniju kao, naprimjer, kod Dostojevskoga, već se urušava u agresivno animalno i fiziološko, u krvavo nasilje i sukobljavanja, kakvo su inscenirali i koncipirali Zola ili Bataille.
U literarnoj filozofiji o životinji iz romana Braća Karamazovi (1878-80) Dostojevski dolazi do spoznaje kako je nepravedno govoriti o „životinjskoj“ surovosti čovjeka jer „jedna životinja nikada ne može biti tako surova kao čovjek, tako domišljato, tako umjetnički surova.“ Animalni čovjek se kod njega pojavljuje u tako duboku ponoru u kakav životinja nikada ne može pasti. Patnja i samoponiženje za Dostojevskog nisu ekscesivni bijeg iz humanosti. Naprotiv, upravo u doživljaju animalnoga on vidi oplemenjivanje životinjskog u čovjeku – te time i istinsku humanost koja se ne da, kao u palanci, reducirati na uvijek potlačujuću racionalnost.
Kod Konstantinovića se protjerivanjem životinjskoga i prirodnoga iz palanke ne gubi samo empatija koju se može vidjeti tek kao pervertirani oblik sentimentalizma. Budući da dihotomija između hladnoga razuma i vrućega ekscesa ostaje zarobljena u ta dva ekstrema, koji se ipak moraju istovremeno odbaciti kao alternative, ne pokazuje se izlaz iz palanke, čak niti onaj očajničke rasrđenosti. Tako se Konstantinovićev filozofski koncept uvijek kreće na nemogućnom pragu između palanke i prirode, a da se pri tome ne uspijeva opredijeliti ni za jednu od njih. Jedan pol donosi uniformirani totalitarizam, drugi se razrješuje u kaosu prirode. Za Konstantinovića priroda ne predstavlja rajsko, nego prije liči košmarnom otoku iz romana Lord of the Flies (1954) Williama Goldinga. Ono što je oblikovano u palanci na taj način stoji nasuprot bezobličnome prirode. U prvome čovjek postaje anonimni, konformni član bezvremenoga sistema, u drugome se gubi u baroknome shvaćanju prirode kao trenutačnosti i prolaznosti. Kao kod simbolističkih pristalica Schopenhauera stvara se dualizam između čijih se polova ne otvara nikakav izlaz: sa stajališta svijeta kao predodžbe nemogućno je pojmiti svijet kao volju, a sa stajališta svijeta kao volje svijet se kao predodžba čini nemogućnim za život. Drugi dualizmi, poput Bergsonova „élan vital“ kojemu se može prići intuicijom i instrumentalizirane inteligencije, padaju u istu zamku. Život se uvijek predstavlja kao racionalno nepojmljiv, racio kao udaljen od života. Razum i život prokletstvo su jedan drugome.
U povijesnoj situaciji ratova nakon raspada Jugoslavije Konstantinovićev pesimizam pojavljuje se kao primjeren odgovor na regresiju u barbarizam, kada su se forme genocida, u velikoj mjeri vođene interesima, prebrzo naturalizirale i „balkanizirale“, što se svodilo na isto. Ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, već, kako se čini, i na Zapadu, Konstantinovićev se pesimizam čitao kao proročka anticipacija gubitka ljudskosti u ratovima vođenim nakon raspada Jugoslavije.
Dublji razlozi tomu nalaze se u ponovnome oživljavanju narodne psihologije „balkanskoga“. Obilježja arhaične zemlje, preobražena u Titovom „trećem putu“ u pozitivno, iznova se obrću u svoju suprotnost, u balkanski primitivizam i krvožednost. Anakronično ustrajavanje na regresivnom mitsko-arhaičnom mišljenju, okrenutom prema prošlosti, tradicionalno pripisivano jugoslavenskim narodima, čak i danas se čini odgovornim za izbijanje ratova u Jugoslaviji. Kao egzemplaran citiram predgovor za zbornik Das jugoslawische Desaster (Jugoslavenski slom, 1995) slavnog jugoslaviste Reinharda Lauera i Wernera Lehfeldta.

Za poznavatelja nestale Jugoslavije nije bilo nikakvo iznenađenje da su se u prividnoj Titovoj idili, koja je uistinu bila blaga diktatura, već dulje vrijeme nagomilavale proturječnosti koje su nagonile na pražnjenje. No nitko, izuzmu li se hladnokrvni planeri zbivanja, nije mogao pretpostaviti kakva će količina barbarstva i neljudskosti izbiti u trima ratovima što su ih, jednog za drugim, Srbi poveli protiv svojih susjeda. Takva eksplozija mržnje – to bi u međuvremenu trebalo postati jasno svakom promatraču – ne proizlazi ni iz čega; naprotiv, u njoj se nalaze stari antagonizmi koji uzrok imaju u jezičnim, konfesionalnim, državno-političkim, ideološkim i mentalnim činjenicama i procesima.

Iza moderne nacionalističke propagande, iza novih oblika medijalno nadraženoga rasizma na djelu se vidjela balkanska predmoderna. Ratni su užasi tumačeni kao preostaci starih mitskih rituala u kojemu je na površinu isplivao neprevladani furor serbicus, sličan furor teutonicusu iz Drugog svjetskog rata..

Krvožedno, ritualno iživljavanje na ubijenom neprijatelju izbija iz atavističkih dubina. No, prirodno, ono nije ništa drugo do uništavanje posljednjega ostatka humanosti u samome oskvrnitelju.
Taj specifični pristup nemrtvoj prošlosti – rezistentnost mitskog mišljenja i regresija u iracionalne mustre objašnjavanja – čini se odgovornim za nastupanje nacionalističkih sukoba, građanskoga rata te, konačno, i genocida.
Na toj je pozadini Konstantinovićeva fatalistička filozofija vječnoga vraćanja istog i surovog izbijanja duha palanke doživjela renesansu – ako se metafora ponovnoga rođenja ovdje ne pojavljuje u obliku oksimorona. Balkan se u tom kontekstu pričinja mitskim mjestom drugoga ponora – pored ponora mortificirajuće racionalnosti otvara se ponor nezamislivoga života koji izbija samo u nemogućnosti ekscesa, pa bio to i genocid. Filozofija vječnog povratka istoga i stravični proboj iz palanke nakraju se pričinjaju estetiziranjem, makar i „crnim“ estetiziranjem, toliko traumatičnoga povijesnog doživljaja.

4. Konstantinović kao autor praga

Mada se u postjugoslavenskoj, nacionalističkoj propagandi iz devedesetih neprestano naglašava raskid s Titovom Jugoslavijom, očituju se i kontinuiteti s Titovom erom. Jugoslavenski arhaizam i folklorizam, koji je za Titova vremena služio i kao turistička reklama, tada se preuzima od pojedinih zemalja-nasljednica i prefunkcionira u nacionalne svrhe. Produžetak im se nalazi u nacionalističkom folklorizmu koji seže od sviranja gusala pa sve do turbo-folka, kao i u obožavanju nacionalnih svetišta. Srpska junačka epika u kojoj se opijeva borba protiv Turaka i islama u Titovom je vremenu nadomještena partizanskim pjesmama u kojima se opijeva borba protiv fašizma. U postkomunističkoj eri partizanske himne iznova se pretvaraju u navodno arhaične, antimuslimanske napjeve. U krugu slušateljstva koje varira od, u jednome slučaju, multietničkoga, do, u drugome, nacionalnoga, iste pjesme prouzrokuju mitsko jedinstvo i ograđivanje od vanjskoga. Jugoslavenski model kulture palanke prekodira se od transnacionalnog prema nacionalnom, čak i nacionalističkom.
U Filosofiji palanke Konstantinović kritizira bivstvovanje u racionalnosti koja je postala totalitarna, ali istovremeno ne pronalazi izlaz iz te situacije. On stoji na pragu. No taj prag ne vodi ka budućnosti punoj nade, već uvijek u prošlost koju se već doživjelo. Konstantinović je jugoslavenski prorok postjugoslavenskog stanja duha koji je još uvijek prožet traumom i pesimizmom.