Boris A. Novak
ZAŠTO 'PISCI NA GRANICI'
Sarajevske Sveske br. 03
Identitet nikada nije monolitan, zatvoren, nepromjenljiv, dat pojedincu i zajednici jednom zauvijek, nego je višeslojan, otvoren, kompleksan, promjenljiv. Temat sa naslovom Pisci na granici koncipiran je sa željom da damo riječ onim piscima koji su svojom ličnom i/li književnom sudbinom vezani za dva ili više kulturnih prostora.
Imamo brojne slučajeve kada istaknuti autori neke nacionalne književnosti svojim podrijetlom proizilaze iz nekog drugog naroda, jezika, kulturne tradicije. Zbog životnih okolnosti mnogi književnici prožive dio svog života u nekoj drugoj sredini; ako se to desi u djetinjstvu, ta sredina duboko utiče na njihovu kulturnu, intelektualnu i vrednosnu formaciju te ostavlja bitan pečat na njihovom načinu doživljavanja svijeta. Gorak je kruh i gorka je riječ onih naših kolega i koleginica koji su prisiljeni da u zrelim godinama napuste svoju zemlju i kao izbjeglice krpe svoju egzistenciju i književni rad u širokom, hladnom svijetu: bilo da se to dogodi pod pritiskom životne opasnosti ili zbog slobodne odluke, egzil nikada nije laka stvar (ali je ponekad lakši nego život bez spoljašnje i unutrašnje slobode).
Nijedan narod nikada nije etnički čist (hvala bogu!). Njegova stvaralačka moć zavisi od sposobnosti da uključi druge i strane elemente i da se time otvara u svijet. Apsolutizacija etničke čistosti nanijela je mnogo zla prostorima bivše Jugoslavije: u to ime počinjeni su strašni zločini, a brojni ljudi koji su zbog tog nehumanog i neciviliziranog principa proglašeni drugima i strancima u vlastitim životnim sredinama, doživjeli su i doživljavaju sudbinu drugorazrednih građana i unutrašnjih neprijatelja koje treba ušutkati, uzeti im prava ili ih se čak otarasiti.
Jezik nije samo prozračno sredstvo komunikacije, nego uvijek ima svoju vlastitu gustinu, svoju vlastitu istinu. Svaki jezik osvetljava svijet na karakterističan način koji se razlikuje od slikâ svijeta koje daju drugi jezici. Biti razapet između dva jezika znači veliko bogastvo, ali i veliki emocionalni i egzistencijalni napor kako povezati dva različita iskustva, dvije različite kulture, dvije obale svog života; to jeste veliko bogastvo, ali je i bol. Ako se ta lingvistička, kulturna i psihološka razlika produbi zbog političkih razloga i sukoba, onda ta razapetost dobija tragične dimenzije. Jezik je najemocionalnija stvar na svijetu, ali je na žalost podložan i političkim manipulacijama. Ratovi na tlu nekadašnje Jugoslavije bili su u velikoj mjeri lingvistički ratovi. Najteža je sudbina onih pisaca koji su zbog nastanka novih država i tektonskih promjena izgubili ne samo svoju domovinu, nego i jezik. Neki su izgubili svoje mjesto u književnoj povijesti naroda i jezika kojima su svojevremeno pripadali, »ispali« su iz antologijâ, izbrisani su. Oko nekih drugih, srećnijih, dvije ili tri nacionalne književnosti se bore kome pripadaju: da li je Ivo Andrić hrvatski, srpski ili bosanski pisac? Kao da ne bi mogao biti u različitim razdobljima, sa različitim aspektima svog opusa, istovremeno i hrvatski i srpski i bosanski pisac. Zašto neke naše kolege, akademski istoričari literature, uzimaju kao agresiju na svoju nacionalnu književnost, ako se neki autori pojavljuju i u pregledima književnosti susjednog naroda? Niko nije zbog toga siromašniji, svi time samo dobijamo.
Uprkos neizbježnim političkim konotacijama naša namjera sa objavljivanjem temata Pisci na granici nikako nije politička: želimo jednostavno upozoriti na zanimljiv i u književnom smislu dragocjen fenomen da su neki pisci podrijetlom, jezikom, kulturom ili biografijom vezani za dvije ili više sredina. Države nastaju i propadaju, geografske mape se mijenjaju i popravljaju poslije svakog rata, a unutrašnja geografija pisca ostaje nepromijenjena: njegovo emocionalno i kulturno iskustvo sa nekom životnom sredinom ostaje izvor njegovog nadahnuća. Identitet ne dolazi iz političkih proklamacija, nego iz kulturnog i emocionalnog sjećanja. Pokrajine i gradovi, jezici i ljudi koji se na geopolitičkim mapama sada nalaze na drugoj strani granice i tako pripadaju inostranstvu, ostaju prestonice našeg srca. Zadatak nas, pisaca na granici, jeste da tim prestonicama našeg srca pevamo ode i elegije.
Možda naslov Pisci na granici za ovaj temat i nije najbolji. Možda nije čak ni najprecizniji. Sa jednakom opravdanošću mogli bi ga nazvati Pisci sa druge strane granice ili čak Pisci bez granica. Ali ono što ostaje invariantna činjenica u svim tim variantama naslova jeste riječ – granica. Povijesne promjene su ucrtale nove granice na geopolitičkim mapama. Pored tih spoljašnih, vidljivih granica pisci se suočavamo sa mnogim drugim nevidljivim granicama. Naša je namjera da objavljivanjem ovih svjedočenja i razmišljanja učinimo neke od tih granica vidljivim.
Naslov Pisci na granici ima i jedno drugo značenje: uvjereni smo da se nove i plodne umjetničke i kulturne iniciative ne rađaju u središtu povijesnih zbivanja, nego na njegovom rubu, na granici. Budućnost književnosti nije provincijalna zatvorenost kulturne politike novonastalih država ovog regiona, nego otvorenost, otvaranje granicâ, zagrljaj razlikâ.
Vladajuća kulturna politika nema povijesnu perspektivu: pošto su njeni nosioci na vlasti, misle da su vječiti. Izgubili su prošlost, a uprkos ideološkoj vjeri u budućnost njihovo je vrijeme vječiti prezent, vječita sadašnjost. Mi, pisci na granici, imamo zbog bolnog iskustva i marginalnog položaja povijesnu perspektivu: svjesni smo prolaznosti vremena, svjesni smo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Gorka je sudbina pisaca na granici, ali postoji i utjeha: vjetar budućnosti se diže sa granicâ.
