Andrej Nikolaidis
ZAŠTO NEMA KRITIKE U CRNOJ GORI
Sarajevske Sveske br. 17
Ovo se može reći i jednostavno – književna kritika u Crnoj Gori ne postoji.
Godinama je jedini čovjek koji je sustavno pratio crnogorsku produkciju, i u dnevnoj i periodičnoj štampi pisao o njoj, bio Borislav Jovanović. Potom se na sceni pojavio i Vlatko Simunović. Uprkos njihovim hvale vrijednim naporima, time crnogorska književna kritika nije (iznova) konstituisana.
U Monitoru, nedjeljniku u kojem radim, godinama pokušavamo naći čovjeka koji bi za nas pisao književnu kritiku. Treba li reći – potraga je to bez uspijeha. Slična je stvar i sa ostalim medijima. Hoću reći: postoji prostor za nedostajuću književnu kritiku. No nje ipak nema. I nema.
Mlade spisateljice i spisatelji najhrabrija su grupa ljudi u Crnoj Gori. Na moguću primjedbu da hrabrost nije estetski kriterij, te da bi se, kada govorimo o književnosti, uputno bilo zadržati na govoru o estetskom, dodaću da oni svoje tekstove pišu doslovce uprkos ništavilu. Da, kao likovi iz romantičnih storija, kao poljska konjica na gvozdene tenkove, jurišaju ravno na ništavilo. A to je, osim što je hrabro, još i – lijepo.
Ništavilo je, pak, crnogorska književna scena. Mladim ljudima koji u izdavačku kuću gdje radim kao urednik donose rukopise prvih knjiga, nastojim precizno objasniti što znači objaviti knjigu u Crnoj Gori. Znači: objaviti je u malom tiražu. Dio tiraža distribuirati u pet ili šest knjižara, koliko u Crnoj Gori postoji. Znači predati knjigu publici koja teško da može manje mariti za knjigu – tu, ili bilo koju drugu. Koja teško da može manje mariti za duh i sve što on može poroditi. Znači, još, ostatak tiraža podijeliti prijateljima, koji katkada mare za nas, ali rijetko kad i za našu književnost. Znači jedan ili dva kratka prikaza u novinama.
U Crnoj Gori ima nekoliko izdavača. I isto toliko knjižara. Ali književnih kritičara, kao sam neć napomenuo, imamo svega dvojicu. Ili sada već samo jednog, bojim se. Moja generacija pisala je o knjigama. Nevolja je bila u tome što smo svi bili bliski prijatelji. Brzo smo odustali od toga – od književne kritike, ne od prijateljstva. Jer, jedini način da neko napiše kompetentan tekst o vašoj knjizi bio je da to napiše vaš prijatelj. Ostalo su bili gremlini koje je proizvodio Filozofski fakultet u Nikšiću – bića mozga ispranog pravoslavljem i nacionalizmom, koji su kao kakva ideološka policija pretraživali tekstove tražeći u njima trag anti-srpstva i anti-pravoslavlja, a potom ispisivali tekstove koji su markirali uljeza i neprijatelja, kao krik i upereni kažiprst u Invasion of the Bodysnatchers. U međuvremenu smo, ipak, te gremline protjerali iz književnosti, izvršili smo neku vrstu genocida nad kretenima, i dio medijskog prostora i časopisne produkcije zauvijek zatvorili za njih. Ali stvar je u suštini ostala ista. Da bi vaš tekst bio adekvatno vrjednovan, morate ga iznijeti izvan Crne Gore. To, prosto, mora pročitati neko izvan te male i autistične zajednice. Otud su za crnogorske autore/ice objaviti van Crne Gore stvar od najveće važnosti.
Pozicija ovih ljudi koji pišu poeziju i prozu slična je poziciji čovjeka koji na pustom ostrvu ispisuje svoju ispovijest, a potom bocu sa tim tekstom spušta u more. Sve je unutra: sve je u nadi da će pismo ipak pronaći čitaoca.
Pa ipak, uprkos svemu tome (ili baš zbog svega toga), u Crnoj Gori danas se piše dobra književnost. Jer za to, za valjano pisanje, nije nam potrebno ništa oko nas. Pisac sa Menhetna nije više pisac od onoga sa Golanske visoravni. Pisati u Parizu ne znači pisati bolje nego u Šavniku. To je, napokon, jedna od ljepota književnosti, jedna od stvari zbog kojih pišemo – nijedna od društvenih nepravdi ne važi u prostoru teksta. On ih, tekst, sve poništava – preimućstva bogatstva i porijekla u tekstu ne znače ništa. Sve je to nebitno za jedino bitno pitanje: pišete li dobro ili pišete loše.
