Stevan Tontić

ZAPIS O SARAJLIĆU

Sarajevske Sveske br. 03

Prije dvadeset godina objavio sam esej o poeziji Izeta Sarajlića pod naslovom “Sarajlićev jezik ljubavi”. Bilo je to pohvalno slovo u pjesnikovu čast, izgovoreno jednog lijepog dana prethodne, 1982. godine u Čačku, gradu koji je Sarajlića ovjenčao nagradom “Disovog proleća”. (V. P. Dis rodio se u Čačku.) Laudatora je predložio sam laureat, što sam, s blagom strepnjom, rado prihvatio, veseleći se ne samo nagradi sarajevskom pjesniku i svom prvom susretu s Čačkom, već, kao uvijek, i samom putovanju i ćaskanju sa Izetom, jednim od najduhovitijih poeta naše voljene, uže i šire, tu nedavno zaupokojene domovine. Dane i noći u Čačku uljepšali su nam čuveni beogradski pjesnici i boemi (rodom takođe Čačani) Branko V. Radičević i Branislav Petrović, koji se, siguran sam, i dalje viđaju sa Izetom - sva tri na onom svijetu.
Ni danas, poslije apsolutno apokaliptičnog iskustva rata u Bosni i drugih jugoslovenskih ratova, poslije svih masovnih ubistava, razaranja, te svekolike sistematske propagande i industrije mržnje među ranije “zbratimljenim narodima”, ni danas - imajući u vidu i posljednje, antiratne Sarajlićeve poetske zbirke - ne bih morao da korigujem osnovne postavke eseja, a najmanje nalaz istaknut u naslovu. Nalaz, doduše, ne baš originalan, jer i šiparice iz Malog Crnuća znaju za Sarajlića kao pjesnika ljubavi, ali se tumač trudio da ne ostane u ravni banalne dijagnoze, te da - koliko to laudacija uopšte dozvoljava - oprezno naznači i neka ranjivija mjesta u lirskom jeziku laureata. Tih mjesta danas je i više nego onda, jer je krvava proza sarajevskog ratnog pakla i bosanske tragedije nahrupila u Izetove pjesme na širom otvorena vrata (reklo bi se, bez pretjerane autopoetičke cenzure). S druge, važnije strane, Sarajlićeva percepcija stvarnosti i, uopšte, pjesnička slika svijeta obogaćeni su novim, presudnijim uvidima - uvidima u mehanizme masovnog terora i pošast ubijanja, u zločinački potencijal pojedinca i kolektiva, u psihologiju strahom i mržnjom obuzete mase.
Sarajlić je - svim ratnim huškačima, mrziteljima i ubicama uprkos - nastavio da ispovijeda ljubav i neutaživu potrebu za ljubavlju kao za hljebom nasušnim. Nastavio je da ispovijeda tu rano otkrivenu, najljudskiju potrebu koju su, paradoksalno, uvećavali upravo oni što su se svim silama, i oružjem i riječima, trudili da svijet očiste od ljubavi kao od zarazne bolesti. Posebno je valjalo denuncirati i iskorijeniti svaki oblik ljubavi, pa i obične naklonosti, prema (etnički, vjerski, ideološki, jezički) drugome - posao za koji Izet, zna se, nije imao osobitog smisla. Naprotiv - sve svoje središnje moći i darove, kao pjesnik i kao sagovornik, posvećivao je upravo drugima, znanima i neznanima, sada najčešće žrtvama, apelujući na saosjećanje i solidarnost, na tromu i izdajničku, nikad dovoljno budnu savjest čovječanstva. (Ah, savjest čovječanstva! Kako mi, poslije noćas započetog američkog napada na Irak, ta riječ iznova zvuči isprazno i jadno, gotovo jednako cinično kao hrišćanska savjest jednog Buša i jednog Blera.)
Još u jednoj davnoj pjesmi Sarajlić je otkrio da “u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vere.” (Nedostaje još nada, sa mjerodavne liste sv. Pavla). Što se same vjere tiče - vjernik Izet nije bio. A neka osnovna uvjerenja o čovjeku, društvu i istoriji Sarajlić je dijelio sa mnogim piscima ljevičarima iz svoje i starijih generacija. Njegova vjera i nada u mladim pa i zrelim (ne znam da li i kasnim) godinama bila je bliska vjeri i nadi njegovog starijeg prijatelja Radovana Zogovića. Vjeri u socijalizam i internacionalno bratstvo antifašista, internacionalnu solidarnost s obespravljenima i ugroženima. Rusija i ruski pjesnički genij, Sovjetski Savez i planetarna budućnost socijalizma bili su u središtu te ljubavi, vjere i nade, kod Zogovića još jače i prkosnije pod ideološko-političkom osudom i zabranom, kod Sarajlića, koji nije bio tako tvrd i dogmatičan, u ležernijem, na kraju i kritičkom obliku “rusofilstva”, odanosti koja mora da se pravda i obrazlaže. Internacionalist i kosmopolit, Sarajlić je, dabome, svoje stihovane poruke prijateljstva i solidarnosti emitovao na sve četiri strane svijeta, kao neku vrstu međunarodnog, romantično naštimanog agenta bratstva i ljubavi, lirike otvorenog, lako zaljubljivog srca koja će ako ne baš spasti a ono bar malčice otopliti i zbližiti hladnoratovski podijeljeni, neprijateljski polarizovani svijet. Sarajlić se bojao domaće provincije, tzv. nacionalnih torova i nacionalističke uskogrudosti - biće da je najviše zato, a ne iz puste želje za mrvicama priznanja i slave, tražio svjetsko društvo pjesnika. Pored neizbježnih Rusa (Blok, Majakovski, Jesenjin, Pasternak, Ahmatova, Jevtušenko i bar tuce drugih), njegove česte reference su Hikmet, Lorka, Aragon, Elijar, Apoliner, Rilke, Breht, Volker, Galčinjski, Gato, Encensberger i mnogi drugi, da i ne govorimo o južnoslovenskim pjesnicima, od Kosovela, I. G. Kovačića do Racina, od Zogovića do Desanke Maksimović, Raičkovića i Šopova - mogao bi se napraviti čitav leksikon imena. Kao što bi se dao napraviti i rječnik njegovih toponima, počev od zavičajnih Trebinja, Doboja i Sarajeva, preko obaveznih Moskve i Pariza, do mnogih planetarno razmještenih metropola i manje znanih mjesta, poetski kartografisanih i intimistički umreženih tačaka Izetove “svjetske književnosti”. Sarajlić je predano igrao svoju ulogu na toj, maksimalno proširenoj, neomeđenoj sceni svjetskih pjesničkih likova, glasova i događaja, u tom imaginarnom “muzeju moderne poezije” (Encensberger) u kojem se svakako teže potvrditi nego u “književnosti(ma) naroda Bosne i Hercegovine”, gdje do nekakve potvrde dolazi svako ko želi. Sarajlić je za sebe tražio mnogo šira i slobodnija pripadništva od onih koja su mu ponuđena samim rođenjem i nasljeđem otaca. Granice i prokletstvo datog identiteta želio je da prevaziđe svojim jugoslovenstvom i svojim evropejstvom, svojom lirskom religijom sveljudske ljubavi i bratstva. Pripadnici te religije registruju se iz svih rasa, naroda i jezika, s naivnom ali neuništivom nadom u moralni preporod čovječanstva. Nepopravljivi idealisti! Sarajlić je prinio na oltar te religije svoje najljepše darove, po cijenu da ga proglase patetičnim i anahronim, pjesnikom čije pero podsjeća na koplje plemenite i veličanstvene Servantesove lude.
Onomad u Čačku kazao sam i ovo: “Pjevati za Sarajlića znači biti u misiji: misiji otkrivanja ljubavi i sveljudskog bratstva. Zadaci poezije su takoreći donkihotski, uzvišeni i plemeniti u mjeri u kojoj to sam život nije, obrnuto proporcionalno. Stvarnost je oduvijek u nesaglasju s pjesnikovim idealom: raskorak je ponekad toliki da ideal i onaj koji ga pjeva, gorljivo obrazlaže i stihom brani, nužno imaju u sebi i nečeg komičkog. To je ona poetska komika, ona uzvišena i divna ludost Servantesova hidalga od Manče, koja svoj san o čovještvu i viteškoj ljubavi drži visoko, zapravo isuviše visoko a da bi se bez nesporazuma “uklopila” u tzv. normalni poredak zemaljskih stvari i odnosa.”
Ljubav je kod Sarajlića daleko razuđeniji pojam od ljubavi u samoj ljubavnoj poeziji. Naravno, ljubavna poezija je neprekinuti, matični tok njegovoga pjevanja, s glavnim likom jedine drage, decenijama bezrezervno voljene žene, pjesnikove supruge Mikice. Kada ona, četiri godine prije njega, umre i on će poželjeti da joj se što prije pridruži. Praznina koja je ostala iza nje, praznina ionako ratom opustošenog, obogaljenog i moralno izopačenog svijeta, nije ga više mogla opskrbiti nekom novom vjerom i nadom niti mu izmamiti stihove karakterističnog, blago elegičnog tona. Tuga je postala preduboka, poraz vjere u čovjeka i slom životnih ideala nesnosan. Elegija se zagrcnula, pocrnila od nesreće. Humor se povukao pred humorom vješala. Za malom, jezički škrtom jer direktno protestnom Sarajevskom ratnom zbirkom uslijedila je izdašno ispovijedna Knjiga oproštaja, oproštaja od umrlih i poginulih prijatelja i od svega što mu je rat brutalno uzeo, lišivši ga i mnogih, dugo njegovanih iluzija, između ostalih i iluzija o nekim starim prijateljstvima. Ni ta rana, rana od ravnodušnosti i izdaje, od neuzvraćene pažnje (osobito od strane nekih srpskih prijatelja) nije, izgleda, mogla da zacijeli. K tome, znano je: pjesnici su majstori da svoje rane razgorijevaju, ne da ih tek tako prepuštaju zaboravu.
Ovom pjesniku često je spočitavano lirsko upražnjavanje vrlo lične, sentimentalno obojene prepiske sa sve širim krugom čitalaca i znanaca. Pretjerano prisustvo autobiografije i anegdote u poeziji. Zaista, pjesma se tu često pretvarala u prigodnu epistolu, napisanu zbog neke lijepe slike iz susreta sa starim ili tek otkrivenim prijateljem, zbog nekog “bisera duhovitosti” ili, prosto, zanimljivog, provokativnog detalja. Ne znam da li je Izet potezao u svoju odbranu samog Getea, koji je izjavljivao da su sve njegove pjesme - prigodne. Da: sve što pjesnik doživi i sve što mu se zbiva, zapravo je zgoda i prigoda samog života ili, po Crnjanskom, “slučaja komedijanta.” Najčešće, pjesnik nije ni gospodar ni aranžer zbivanja na koja mora da reaguje.
Sarajlićeva pjesma ne nastaje slijedom neke apstraktne, “čiste”, metafizičke ideje. Uvijek je inicirana nečim što se pjesniku stvarno desilo ili bar prisnilo, nečim što pripada realnoj istoriji i iskustvu zajednice kojoj pripada. Pjesma posvjedočava trenutak i razlog svog nastanka, dokumentuje i tako obogaćuje sam život. U apstraktnom prostoru “čiste” ideje ona ne uspijeva. I kao što se rađa iz ljudski provjerljivog iskustva, često kao polemička reakcija na izazov dana, tako je Izetova pjesma i upućena izvjesnom adresatu, nekom prijatelju ili dijelu javnosti, svima koje bi to moglo da zanima. Pjesma nije ni neutralna, “bezinteresna” estetska tvorevina u jeziku, ali ni gola poruka. U svakom slučaju, pjesma pretenduje da nam saopšti nešto posebno i značajno, nešto što se moglo reći jedino tako kako je i rečeno: u autorski ovjerenom, sarajlićevskom stilu. Elegično ili duhovito, sa zaoštrenom ili lirski ublaženom poentom.
Sarajlić nas opominje da se trgnemo iz obamrlosti i ravnodušnosti prema patnjama drugih. On poziva na uvećavanje ljubavi i pravde u svijetu, na bratstvo i solidarnost, na mir kao prvo i univerzalno dobro. Bio je pravi lirski propagandist tih vrednota. Angažovao se. “Mudro ćutanje” s prezirom je prepuštao drugima.
U plimi ksenofobije i borbenog nacionalizma koja je preplavila i, uz zdušnu podršku sa strane, potopila bivšu zajedničku zemlju, Sarajlić se nije priključio ni jednom nacionalšovinističkom taboru, držeći se svog svagdašnjeg uvjerenja protiv mržnje, nasilja i rata. Svoj naglašeni jugoslovenski patriotizam zamijenio je, nolens volens, bosanskim, a da se pritom nije propisno “izliječio” od prokažene jugonostalgije niti pak prisvojio tražene vrline vladajućeg bošnjaštva. Bio je i ostao kosmopolit - držanje koje, ne samo u Srbiji, nije na glasu. Kosmopolit koji je ipak sve vrijeme bio među onima što ginu i pate, smatrajući da je njegovo mjesto upravo tu - mjesto saborca slobodnom riječju, mjesto nemilosrdnog svjedoka. Nije uopšte dolazilo u obzir da napusti svoj grad, grad koji je oduvijek opjevao kao mitsko, ne uvijek i srećno mjesto svoje ljubavi i svog života.
Smrću Izeta Sarajlića Sarajevo je ostalo bez svoga najpopularnijeg i internacionalno najpoznatijeg pjesnika. Ostalo je i bez jedne dosta neobične, markantne ličnosti, svjetski otvorene i rijetko ljudski tople, preosjetljive i kadšto isključive, ali zavjerene ljepoti ljubavi i prijateljstva, jeziku mira i zajedničkog dobra.
Svojom lirskom kantilenom i svojim ljudskim šarmom Izet je bio i ostao ikoničan lik Sarajeva. Nekima je, naravno, smetao a i mrtav će im smetati, svojeglavo se opirući nametnutim slikama i porecima vrijednosti. Ili jednostavno: svemu što nije mogao ni da prihvati ni da voli. Volio je sa predanošću i mladalačkom strašću, sa strašću i odbacivao nevoljeno.
Današnjem i budućem Sarajevu Sarajlić će sve više nedostajati.

Sarajevo, 20. mart 2003.

Izet Sarajlić

EVROPA NEDJELJOM UJUTRU

Ahmedu Ćatiću

Mila moja Evropa od Trebinja do Tule,
puna budućih Tolstoja i Emila Zola,
koja je juče nosila vojničke cokule,
koja je juče izašla iz blindiranih kola.

Mila moja Evropa od Trebinja do Tule.
Kako je tiha nedjeljom ujutru naša stara.
Čuje se kako moja žena u vazu stavlja zumbule
i kako diše moja Tamara.

SEM SMRTI

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.