Boris A. Novak

ZAPIS NA MARGINI KNJIGE MRTVIH

Sarajevske Sveske br. 32/33

Poema Knjiga mrtvih Smiljanića u Sarajevu Vojke Smiljanić Đikić je potresno pjesničko djelo.
U oči odmah pada podudaranje prezimena pjesnikinje i junakā njene pjesme, što daje jasan znak potpune identifikacije između njene (auto)biografije i „predmeta” njenog književnog teksta. Taj gest je u današnjem vremenu, kada vlada svemoćna ideologija postmodernističke fikcije i kada se čitav svijet mijenja u tekst, u svjetlucanje prividā, veoma rijedak i odvažan. Od ingardenovske fenomenološke estetike navikli smo misliti da je književno djelo “kvazi-realnost“, a postmodernizam je toj estetskoj “kvazi-realnosti“ dao status najrelevantnije i čak jedine realnosti. Cinizmu manipulacije koja od povijesti pravi kolaž, a od jedinstvene, nepovratne egzistencije ljudskog bića samo citat, Vojka Smiljanić Đikić suprotstavlja najviši mogući garant istinitosti svojih riječi. Čitav svoj život. Svoje tijelo. Tim gestom poezija (p)ostaje posljednje utočište autentičnosti.
Van svake sumnje, taj gest je opasan. Opasan je za pjesnikinju, i opasan je za čitaoca.
Pjesnike koji na tako direktan način izgovore temeljnu traumu svog života poezija sprži. To znam iz vlastitog iskustva.
Druga opasnost sastoji se u tome da zbog vjerodostojnosti povijesnih podatakā, koji su ugrađeni u teksturu tog pjesničkog teksta (i koji u stihovima neobično – stvarno neobično – dobro zvuče!), čitalac suviše suži tragičnost poruke na konkretna pomenuta imena, na konkretan slučaj obitelji Smiljanić, i da se time smanji estetski domet i univerzalnost pjesničke poruke. Mogu zamisliti da bi se to moglo desiti čak i nekim blagonaklonim čitaocima, koji bi težinu sudbine svih tih mrtvih stresli sa sebe emocionalnim trikom, da se ta tragedija, doduše, dogodila, ali se dogodila drugim ljudima, ne njegovoj ili njenoj obitelji, ne njemu, ne njoj. Iskustvo mog vlastitog čitanja te poeme je dijametralno suprotno. Prvoosobni lirski subjekt te poeme (kao što se kaže u učenom, kobajagi „naučnom“ žargonu književne teorije) nije arogantni monstrum koji sve zna i koji svima soli pamet, nego drhteći, nesigurni glas pjesnikinje koja istražuje povijesnu istinu, da bi dokučila što se dogodilo sa svim tim njoj dragim i bliskim bićima. Baš to bolno treperenje glasa, na rubu tišine, baš sve te elipse nemogućnosti iskazivanja sve te strave, omogućili su mi identifikaciju ne samo sa sudbinom Vojke Smiljanić Đikić, njenih predaka i rođaka, već i sa mojom vlastitom sudbinom. I ja na osnovi rijetkih sačuvanih tragova iz života svojih tragično preminulih predaka i rođaka tražim istinu njihovih životā i smrti, pokušavam dokučiti ko je ona ljepotica na fotografiji i što znači sjena na licu strica, na njegovoj posljednjoj fotografiji, snimljenoj nekoliko dna prije njegovog strašnog kraja, uspoređujem priče iz obiteljskog predanja sa podacima povijesne nauke, dekonstruiram zvanične, obiteljske, a i lične legende … U tom tonu sam napisao svoju pjesničku zbirki MOM: Mala Osobna Mitologija (2007), koja je bila predstavljena i u Sarajevskim sveskama (broj 27-28, 2010) u odličnim prijevodima Tonka Maroevića i Josipa Ostija. U tom tonu već godinama pokušavam napisati ep. I zato sasvim pouzdano znam, osjećam na vlastitoj koži, da nijedno fiktivno ime ne može Vojki – a i nama, čitaocima njene poeme – zamijeniti energiju života i smrti koju zrače stvarna, istinita imena mrtvih, kao što je Darinka Zec (Vojkina baka) ili imena u slijedećoj pasaži:

Polako gotovo sa nelagodom otvaram
Knjigu mrtvih što liči na pergament
Nižu se imena mrtvih Smiljanića
I ni jedno mi ne znači ništa
Poslednje koje je upisao moj deda svojim
Lepim rukopisom koji smo svi nasledili je

KOVILJKA
Iz mraka godina i sećanja izranja priča o
KOVILJKI
Žena jednog od sinova umrla od tuberkuloze
lepotica
Taj isti sin posle će se još jednom oženiti
lepom devojkom
Koju neće ubiti tuberkuloza
nego Luburić
Videla sam na nekoj ploči žrtava fašizma
njeno ime
A onda lepim dedinim rukopisom:
Marko
Lazo
Đuro
Borislav
Špiro
Jesu li bili sinovi, braća očevi
nema traga
Čudo kao da žene u Smiljanića nisu
umirale

Jedna od rijetkih preživjelih Smiljanića, Vojka Smiljanić Đikić, time im podiže spomenik… ne, ne spomenik, jer je spomenik kamen, ohlađeno sjećanje. Podiže im spomen. Da ih spasi iz zaborava. Da im vrati dostojanstvo ličnog imena.
Knjiga mrtvih Smiljanića u Sarajevu svojom tragičnom intonacijom upisuje se u veliku tradiciju elegijā, kao što je epohalna Stojanka, mati Knežopoljka Skendera Kulenovića, a upisuje se i u kontekst suvremene književnosti. Baš na razini tretmana ličnih imena valja spomenuti inovativni, potresni „dokumentarni roman“ Sonnenschein Daše Drndić. Neobičan potez inkorporiranja sto strana ličnih imena 9.000 Jevreja, deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i državama, koje je okupirala, u godinama 1943-45, prevazilazi svaku moguću fikciju. Naslov tog poglavlja je poruka koja važi i za etiku Vojke Smiljanić Đikić i poetiku njene poeme: „Iza svakog imena krije se priča.“
Čitajući Knjigu mrtvih Smiljanića u Sarajevu osjećam da je to temeljna priča, temeljna sudbina ljudskog bića, žene i pjesnikinje koja se zove Vojka Smiljanić Đikić. A osjećam i to da je to istovremeno i moja priča, moja sudbina. I doživljavam Vojku kao svoju stariju sestru. Da li poezija može postići više?