Lidija Vukčević

ZAPADNI ZAPISI

Sarajevske Sveske br. 08/09

Grenoble-Samobor, 2001-04.

...

Jutarnja, večernja 27-30.nov.01.

Moj bi otac imao običaj govoriti u metaforama. Kad bih ja nešto zamijetila izjutra ili s večeri, rekao bi JUTARNJA ili VEČERNJA, aludirajući na molitvu u pravoslavnom obredu. Već dugo nema moga oca, ali ova njegova p r o š i r e nj a ostala su mi vrlo živa. Kao da i sad čujem njegov glas kojim ironično napominje o mojoj zlovolji.
Daleko sam od domovina, i ova je zemlja četvrta po redu koja čeka moj pristanak na usvojenje. Najprije mitski Monetenegro, pa najčistijanam Hrvatska, pa Italija bez premca i pramca, i sada ova alpska Francuska u kojoj su ljudi grubi i nekako bez onog poznatog galskog šarma. Voze gradom nesmotreno, čuvajući uvijek onaj arhajski osjećaj za krdokolektivstadotribu, anarhično obučeni, nemarnoga hoda ostavljajući osjećaj zapuštenosti, nekog iskonskog nemara prema svemu fenomenalnom, kao da bi htjeli reći: nu, evo nas tu, sve je nevažno, sve efemerno. Ako su Talijani majstori forme, Francuzi su majstori kaosa.
Sjedim na sveučilištu Stendhal pred jednom od onih ovećih AMPHYS, kako oni zovu svoje duboke univerzitetske sale aludirajući na slične grčke teatre rasute po svim riimskohelenskim provincijama, i čekam da se riješi moje stambeno pitanje, koje ne prestaje da se rješava otkako sam se rodila. Vrijeme je zimsko i vlažno s onim neizbježnim mediteranskim mirisom u zraku, koji miješa čuvstvo miline i oštrine u isti mah, u istome svežnju, u bokoru istom. U ovoj ateističkoj zemlji gdje je svaki šljaker antimodijalist, a svaki volterovac zapišan kao spomenik, mora se vjerovati baš zato što je apsurdno. Rado bih se predala nekim istočnjačkim studijama, kad i to ne bi bilo trivijalno među tolikim orijentalnima: Azijatima, Arapima, Afrikancima. Svatko se svakome miče s puta: kako razglavljeno hodaju ti mladci, ti mladi starci među batimentima, laboratorijima, hodnicima, premošćenjima, interpolacijama: naizgled povezani, ali sasvim bezvezni. Prostor među sveučilištima, njih četiri koja nose svako ime po nekom velikanu filozofije, politike, prirodne znanosti ili literature, prostor se čini beskrajan, infinitezimalan. Od vozila samo tihi tram-vlak i zglobljeni busevi mile u tihim venama, arterijama, kapilarama, krvotoku ovog futurističkog organizma. Rijetka vozila zaklonjena su sjenama drveća, drvoredom platana ili kestenova. Za sve trebate karticu. Za ulaz u restoran, za parking mjesto, za tramvaj, za izlazak iz Obećane zemlje, za ulazak u Središnju banku znanja, za Multimedijskipolifemni centar, za Društvo prosvijećenih, za Žensku alijansu, za izlazak iz najvećeg tunela Europe, za kafeaparate, za elektronskepećnice i knjižnice, za sendviče i kišlorene s porilukom, za fotokopirne aparate, za sleđujuće aparate, za konzerve s maglom ili tunjevinom, težak mi je već pribor za pisanje od kartica, sve sama elektronizirana bešumna zaglupljuća težina. To su moje putanje, to je moja jutarnja, to večernja, mene koja sam i bez volje svoje, Neka bondet volja Tvoja, neka latentna monahinja i teroristkinja u isti mah: bunim se protiv najboljeg od svih svjetova jer je ujedno najgori. Baš zato što tako dobro poznajem tobožnji Zapad, baš zato što potičem s tobožnjeg Istoka. Ne očaravaju me više nijedan ničim: sad kid us bratja potrla razlike, uniformirala ideje i ukuse, sve je tako bljutavo, kao kaša, kao potaša...
Igra se vrijeme s mojim strpljenjem komešajući sitnu igličastu kišu s niskim oblacima. Francuska televizija, od koje, kako kaže moj talijanski kolega, boli glava, ili želudac, na kraju svakog dnevnika uz ili nakon afganistanske dječurlije serviraju po neko ždrijebe, ili zebru, ili zlatne i nezaštićene ribice. Ovoga tjedna na redu su konji: jedan je spašen hitnom intervencijom helikoptera i spušten kao s neba dragoga do veterinara spasitelja. Drugi je njiskanjem spasio čitavo krdo, pa zatim prizor žirafazebrimazgi koje su dokonoj bogataškoj kćeri žive igračke. Na kraju večernjih vijesti onaj tihi, frivolni suradnički kolaboracijski osmjeh Voditeljice kaosa, koja svaka sebe u ekranu vidi kao LJEPOTICU DANA. Nakon što vam je zaželjela savršenu večer, vi se prisjećate kao kroz maglu da ste to isto lice vidjeli u negližeu kako se smješka s baldahinastih satenskih postelja. Dekor je ovdje glavno sredstvo priopćavanja. Kako biste samo tu scenu, taj mizanscen, rasteretili tolikog praha, tolikih zavjesa, tolike pudraste namreškanosti. Kad im kazujete njihovim jezikom MERDE i gasite ekran, zapažate da zvijezde nad alpama da snjegovi na njima svjetlucaju vječni i nepromjenjivi kao tibetanski ili kilimandžarski. Bože, koji nisi zato što jesi, razumiješ li dobro francuski?

Suho voće 1.dec.01.

Nekako s jeseni i idući ususret zimi, sve mi se više uvećava potreba da budem u nekom prostoru koji je makar surogat za dom. Jer, kako reče moj kolega, u tuđini sam, pa mi je sve neljudsko strano. Prostranstva bespreglednih i prijetećih Alpa, dvije rijeke koje se kao ipsilon ulijevaju jedna u drugu, prva bujnosiva vodonosna, druga škrta i divlja naplavljena otpalim krošnjama. Sa mnom je na sreću najdraža moja, majka moja, i to mi dobrano olakšava, omekšava optiku stvari, kut gledanja. Ali, i ona je u godinama kad je malo toga može impresionirati. Kad kupujemo u prostranom dućanu na kraju grada, ne može se načuditi da se na istome mjestu, na pola metra udaljenosti, prodaje riba i odjeća, meso i dječje pelene. Čekamo na socijalni stan koji sam dobila preko faksa, koji baš i ne djeluje utješno ali je najbolja verzija onog nijemog kadra koji smo ponovile bar dvadeset puta obilazeći stanove, agencije.
Sve mi danju biva podnošljivo, ali kada počne padati noć, zebnja raste i sve mi tada izgleda sablasno. I arapska četvrt u kojoj ćemo stanovati na zadnjemu, desetome katu duge zgrade, i visina na koju nismo navikle, i užas koji me ispunja kad gledam s prozora prema ulici, i to da ćemo jednako ili još više biti osamljene nego u S. A tamo je zbilja postalo nepodnošljivo.
Činilo mi se da smetam svima, i prijateljima i neprijateljima. Ne samo zato što otvoreno govorim o svemu, bez potrebe da mitologiziram , već i što sam postala tako, tako ravnodušna ili, ako hoćete, rezignirana. Drugovi bi mi možda mogli oprostiti sve osim talenta, koji ne mogu ni oprostiti ni priznati. Kukavicama smetam zato što se ne bojim, hrabrima zato što se ne izlažu pisanjem, kao ja, lijevima zato što ne priznajem feminizam i kriptoljevicu, desnima zato što živim kao feministica, antologičarima zato što premašujem njihovu kvadraturu stiha, kritičarima zato što uz moje pisanje njihovo postaje bljutava kaša, da ne upotrijebim jaču riječ. Hrvatima zato što nijesam Hrvatica, Srbima zato što nesam Srpkinja, Crnogorcima zato što nikad neću biti Crnogorka, homoseksualcima zato što im kažem da se kurče nizašto, novofilozofima zato jer kažem jasno da su oni stjegonoše novoga poretka, pootvaranim društvima zato što ih smatram novim kagebeovskim samostanima za samoproizvedeni pseudorealitet, eliti zato što ju ne jebem, proleterima zato što ih nema, krvnicima zato što im ne ližem noževe, žrtvama zato što ne prigibam vrat da bih sutra njime urlala.
Pišem u lijevoj sobi male mansarde. Moja majka je u desnoj. Između je mala kuhinja s boravkom. Na stolu je voće koje smo kupile na maglovitoj i hladnoj, obližnjoj pjaci. M. donosi suhe marelice, smokve, datulje. Natiče jednu datulju na vršak plastične drške, i pita me: Znaš li što je ovo. Vrtim glavom. Drek na šibici, oliti Život na Zapadu. Baš tako, kažem. Dotle se na malom ekranu vrte nove fiksacije: pedofili, advokati, štrajkovi, brze željeznice i spori, tako spori, već skoro zamrli svjetski duh.

U ićindiju 8.dec.01.

Ovo znači: u sumrak, ali i u nevakat. Običavao je govoriti moj pradjed Luka, s očima boje modre galice, i crvenim, kao kukuruzna svila finim brcima. Sjećam ga se kao kroz meku leću: visok, ali već malko pogrbljen , metalnom spravicom nabija duhan u lulu, pa je potom pali. Stao bi u vrata doma, skoro da ih je ispunjao svojom visinom, ili sjedao na topli i već dobrano izlizani kućni prag. Žmirkao bi put zapada, a sunce u boji žara njegova lulaša tonulo bi za gorama Jezera. Sjene krošnje moćnih košćela padale bi na terasu, nadnesenu nad voltima. Ispod je bila njegova velika, prohladna, slavna po urednosti i bogatstvu fruta, njegova konoba. Tamo se čuvalo u bocama i pijesku staro vino za udavače i goste familijarne. Je li potrebno posebno napominjati da se neke od tih boca neće nikad ni otvoriti, ili će ih baš crnokošuljaši s fesovima desetak i više godina prije moga rođenja ispiti ili prolijevati, u svojoj orgijaškoj nadmenosti. Znatno kasnije, sredinom sedamdesetih, jedini će pradjedov muški nasljednik, majčin ujak, prodati kuću i imanje, nadaleko znano i ugledno. Nije nikad uspio namiriti, makar simbolično, novim kupovinama vikendica na sjevernom Jadranu, ono bogatsvo koje je vrijedilo i suhe pare i stoljetnih ruku predaka. Ali tko o tome da brine sada kad toliki rasipnici sa sviju strana hoće rasijati ono što se ne može ni kupiti ni naslijediti, smisao za vrijednosti.
Riječ ićindija zvuči talijanski, i sliči riječi incindere, upaliti, tinjati. Našla sam je i kod Andrića, a njegovi je interpreti tumače i kao turcizam sličnoga značenja: suton, sumrak.Pradjedovska je kuća bila od klesanoga kamena, na jednu vodu, ako znate što to znači, s krovom koji je bio građen od sjevera prema jugu, i škurama i vratima od punog drveta, što su se zatvarale na zasun.
O, kako se dobro sjećam visokih skala kojima si morao proći da se popneš do porte, uzimale su mi moju djetinju dušu kako bjehu visoke,teške. A onda jedna od prababa, treća Lukina žena po redu, s debelom pletenicom tamnih kosa uvijenom na tjemenu... Uzimala bi nožić, kako tamo tepaju nožu od dva pedlja, i postavljajući tamnu, rumenu i još toplu poveliku pogaču prema sebi, između struka i grudi, rezala bi nam fete tako dugačke da ih nisi mogao držati jednom, nego objema rukama. A onda bi podigla gazu s kace sira i cijedeći jednu grudu, dijelila bi nam hranu u pjate, fine i tanke, porculanske, kotorske, kako je naglašavala, da gospoštini njihovoj doda težine. U toj, kao gradskoj, kući davali su prave , lanene ubruse uz jelo, uštirkane i već pomalo isprane, od sunca i bjelila. Neki su imali ćiriličke inicijale Ujakovog imena, a neki su bili od neispisanih pismena , neizvezenih slova, sasvim prozračni, kad zažmiriš, mogao si vidjeti mrežastu okućnicu, kao na zrnatoj i uvećanoj fotografiji.
Veliki ujak stizao bi iz Zagreba ljeti, za raspust: u svojim svijetlim odijelima i lohanim cipelama, u društvu s Ujnom, koja bi nam onim svojim nakarminisanim usnama recitirala Lamartineov Le lac na francuskome, dakako, kako to i pristoji agramerskoj curi stare škole, a pritom bi žmirkajući gledala hoće li doseći ono stvarno, skadarsko zrcalo jezera, nalakćena na željeznu ogradu terace. Imala je pjege i na nosu i na mišicama, a žiponska podsuknja provirivala bi ispod modrog plisea suknje. Od krša koji su bili rasuti putem, šiljati i kao male skulpture provirivali na puteljku između cetinjske džade i kuće, poderao joj se lak na potpeticama i na vrhovima štikli, crvenih kao cvjetovi šipkova. Ona nije jela jagnjetinu ispod sača s nama, nego bi dugo među prstima mijesila komadić pogače, i sporo, vrlo sporo ispijala preklanjsko vino koje je Luka za njih sortirao.
Mi smo nekako iskosa gledali na njene šeširiće i torbice, a kad je trebala ići kod rođaka kumova ili prijatelja, da SE PITA sa seljanima, navlačila bi končane rukavice. Nije voljela ono desetostruko cmakanje, a ježila se od pomisli na nerazumljive aluzije, arhaične i ironične u isti mah, a opet zavijene u dijalektalne forme koje je više razumijevala iz gesta kazivača nego iz njihova stvarnog značenja. To je bio prizor: Ujak i Ujna, pod šeširima i u finim gospodskim cipelama i u onoj svojoj skupoj šivanoj po mjeri odjeći zamiču iza kuća Stefana Spiridonova, on onako visok, a ona sitna kao grančica, ujedno hvataju korak, ona ga uzima pod ruku da bi se osigurala od propasti, da bi s visokih potpetica uvrnula zglobove inače nategnute na klizalištima šalatskim, ili ga po ko zna koji puta pitala koliko će još ostati u Liješnju u nahiji u ovoj čudnoj zemlji, a kad će se konačno odmoriti u nekom lijepom makar i manastirskom konaku ili lovranskoj vili gdje njena teta londonska pjevačica pjevuši arije. Ujak bi samo zamršeno, sebi u bradu kao da moli brojanicu ili istiha proklinje zemlju s koje je otišao, govorio: U ićindiju, u ićindiju, s naglaskom na zadnjemu i, dajući tako još jednom tajnovitosti odlaska, povratka i boravka, sikćući u lulu koju bi držao kao toplu pticu u lijevoj ruci...
Svjetlo te KREPUSKOLARNOSTI jedino je istinsko moje nasljeđe nadaleko čuvenog imanja Luke Ilijinog, koje je nekako baš prošlo ilijadski, u porodičnim epovima koji se rastvarahu i sastavljahu u svojim baladičnim lukovima svakih desetak godina. Ja sebi priskrbih ono svjetlo što ga za međudnica ukrah u vrlo ranom, predpismenom djetinjstvu: dan i sada za mene počinje tek iza đurđevdanskih raspona i završava oko dvostrukih slava, u srijedi jeseni, kad smrkava se u pokrajinama, banovinama ili provincijama sa zalaskom sunca za brdima onamo, onamo, ili ovamo ovamo, tek u suton. Tad sam i najtrezvenija i najpomirenija sa sobom. Jer rastanak dana s noći nije bolan i dramatičan kao napuštanje doma ili ljubavnog zagrljaja: nema tenzija, nema strahova, nema neizvjesnosti. Tad obično i pišem, snivam otvorenih očiju, pripremam se za milosti večeri ili vodim poslove i dane, razmrsujući račune sa sobom ili dragim Gospodom.
U alpskoj francuskoj pokrajini stare kuće su od kamena. Ni izdaleka nije tako fino građen, strukturiran, niti klesan kao u mojoj drevnoj postojbini. Svejedno, kad se ona koja ovo tvori a nema hrabrosti da piše na svoje ruke, i ja koja propuštam zamke djetinjstva na svoja pismena, vozimo u toplim kolima i kad plavi tremolo vilončela zanese tonove prema južnima, meni se ograši duša, i bilo mi preskače od dragosti. Je li se sve važno i stvarno dogodilo još u djetinjstvu, u zori života, ili je to još jedna od ićindija dara, darova? To pod jagodicama mojih prstiju udara bilo lastavica koje se gnijezde u mojima stvarnim i sanjanim dvorcima u nahijama, dok plamte u ićindijama sjećanja...

...

LINGVISTIČKA PITANJA 28./XI/02.

Izbjegavam ih kao vrag tamjan. Ali ima situacija u kojima sam izložena kao amsterdamska kurva u staklenom izlogu. Predajem studentima na Stendhalu već drugu godinu svoj jezik, najrazličitijim razzama: Francuzima, frankofonima, Rusima, Ukrajincima, Bosancima, Arapima. Među prvima je svih fela: Provansalaca, Lyoneza, Bretonaca, Flamanaca. Slušaju moju dikciju nepatvorene štokavke, prevodimo pjesnike i književnike, koliko to dopuštaju seminari početnika, a oni jedva da nalaze izraze za naše fraze, za ekspresije naše. Poslije, da bih ih umirila i nagradila, jer postaju nekako goropadni u neuspjehu dobrog prijevoda, puštam im videokazete s našim tekstovima i glumcima. Kad onaj svjetski poznat Višnjić počne siktati Šenoinu poemu Budi svoj, ili Kranjčevićev Moj dom, poslije snimke moj student Xavier što izgleda kao neki suvremeni Don Quijote, kaže: Hrvatski je tako erotičan, tako senzualan jezik.
U pismenoj vježbi koja slijedi, on će napisati: Ja sam dobar studenat, ali hrvatski je težak jezik. A kad srijedom budem dolazila na civilizaciju da je predajem Igoru i Faizi, koji su napredniji od svih, Igor će svojim konzervativnim hercegovačkim govorom dati posebnu intonaciju Kaštelanovoj pohvali Dubrovnika, dok bude čitao o "harmoniji kamena i svjetlosti".
Inače, u jeziku sve počinje i sve završava. I život, i ljubav, i smrt. Kad se zaljubim, činim se sebi najbliža bogu, ne samo kroz milost osjećaja, već i kroz draž jezika. Potonja žrtva je sa mnom u svojevrsnoj polilingvističkoj zajednici. Sporazumijevamo se na tri jezika, iz jednoga uskačemo u drugi, prema potrebi tematskog i stilskog materijala: za retorične floskule služi nam francuski, talijanski za ljuvene finese, a kad tankoćutnost dvoje emigranata treba izreći s dna srca, onda svatko od nas pribjegava svom materinskom, balkanskom idiomu. Znamo da se volimo i kad šutimo, kad matematika srca računa s beskonačnim vrijednostima, a stari sat otkucava na dnu salona, kao u kakvoj čehovljevskoj drami. I kad bismo imali zajedničku izdavačku kuću, ona bi se zvala: Tvornica malih utopija, La fabrique des petites utopies.
Tamo bismo dali maha svojim sentimentima, svojem kaosu i dertu, očajanjima i ironiji, a smijeh bi kraljevao kao pravi vladar. Između suza i kikota, sva je naša tragedija sazdana. Mi je izbjegavamo brbljajući koještarije, mi je ismijavamo burleskama i farsom, ali ona tvrdoglavo čeka iza suhomeđa, kao natovarena mazga. Bisage su joj pune riječi, kao veliki masivni rječnici: onih neizgovorenih, oćutanih, prešućenih, izbjegnutih, izostavljenih, potonulih, zaobiđenih, neizrečenih riječi i tonova, fraza i izraza, koje dužni smo jedni drugima kao milost pažnje. Inače narastu kamate i uruši se kula babilonska, od jezičnoga viška, od jezične pometnje.

...

NOVI ZAPADNI ZAPISI, od 2003.

Sains refrains 7.02.03.

Ova fraza na francuskome znači: bez pjesme, neveselo. Svaki pjesnik dobro joj poznaje značenje. Život mu, bez pisanja, nema nekog smisla. Nikakvoga, da budem točnija. Vi koji čitate, pitate se sad, koliko ima tada kad pišem. Toliko da se i ne pitam o smislu. Dišem tada punim plućima, gledam nekom posebnom plain air optikom. Ma, tada je sav svijet svjetlosti pun.
A znate li koliko je muke prineseno kao žrtva desetljećima, u danku nevolje plaćano tzv. sudbini da bi se došlo do tog tako varljivog osjećaja potpune slobode: čina pisanja poezije? Bolje da i ne znate, jer teško biste mogli pojmiti. Ali, nevolja ima jednu naopaku prednost: koliko uzima životu toliko dodaje književnosti. Njena hrana je ono tragičko antičko meso literature.
Književniku je pisanje, da parafraziram Heideggera o ljepoti, ona kuća bitka gdje je najsigurniji, najzaštićeniji i najpostojaniji. Umjetnik je u času stvaranja najsličniji bogu i, stoga, najopasniji.
I onom beskrajnom, inifinitezimalnom ljubavniku koji svakog jutra obljubljuje novu žudnju, novo tijelo. Osjećaj da oslobađa, makar donekle, vječnost forme isti je, ako ne i stvarniji, kao u ljubavnoj ekstazi, potpuno namirenje i ispunjenje putenosti, tjelesnosti.

Često mislim kako bih rado započela neku pjesmu ili lirski esej frazom: peglala sam veš, a djeca su jela palačinke. Iz te beskrajne banalnosti kretala bih se ka uzvišenome, kao iz zaprašene ulice u veličanstvo ljetnoga pljuska. Ali, ja nikad neću napisati sličnu ekspresiju, jer ja, jednostavno, nemam djece. A ni peglanje mi nije hobi, ni hobi ni potreba. Ovom ilustracijom htjela sam naznačiti koliko smo, nepovratno, zadani stvarnosnim, zbiljskim. Jer, sva bi istinosnost takve lirike ili proze pala u vodu kad za njom ne bi stajalo iskustvo, iskustvo proživljenoga. Ali, ja svejedno nekako moram doći do svojih prašnjavih cesta zasvođenih sjenama topola, do svog beskrajno pobožnog bubnjanja ljetnog dažda. Možda ću doći i nekim drugim putevima, bez pegle i djece, ali sad moram naći neku drugu ogoljenu običnost, neku činjeničnost koja graniči s trivijalnošću, nepristojnu u svojoj prozirnosti, da bih se zaputila ulicama svoje dječje utopije. A kako je ona tek plodonosna, koliko zavijutaka, uglova, prečaca, sokaka, viuzza, portika, trijemova... Ako dobro zažmirite, kao na zubarskoj fotelji, odvest ću vas labirintom uličica do središnjega siennskoga trga koji bruji od rumenila opeke, ili do vinskicrvenih bolonjskih ulica, gdje se moji roditelji spore oko dosega bizantskih utjeca, a meni su u ruke tutnuli preslatki sladoled koji curi kornetom na onoj julijskoj žezi. Poslije se sjeda u one minijaturne locande gdje se za par tisuća lira večera pastasciuta, konačno, bar se u tome slažu da ona nije ni sjena onoj okupacijskoj, dobivenoj od talijanskih vojnika, a kad zabruji emilijanska harmonika i kad sentimenti naplave modrocrne oči tvoje majke, ti ćeš znati da ona fol odlazi u toalet da popravi ruž, ide se zapravo isplakati.
Tata naravno ne kuži stvar, nego gnjavi pitanjima: jesi li konačno odabrala neku monografiju u antikvarijatu, ti si vidjela onu o Giottu, ali knjige tamo imaju onaj težak miris po starinama, a zapravo bi radije htjela one porculanske lutke, ali te strah da će tata onda početi sa svojim tiradama: treba da učiš, da se obrazuješ, kakve lutke... A tijesan bračni ležaj u locandi na kojem se gurate i iskrzani sako tatin svjedoče o cijeloj dugoj školskoj godini u kojoj se pažljivo, strpljivo svakog mjeseca odvajalo za ovo, kako otac kaže: STUDIJSKO PUTOVANJE. A ti lijepo znaš, da njih dvoje, kao studenti povijesti nisu imali novaca ni za izlet do Celja kamo su apsolventi išli tragom rimskih cesta, i da je ovo putešestvije namirenje svih onih topografija rimskoga carstva u koje su zurili kod Grge Novaka šest semestara Staroga vijeka. I da oni imaju svoje refrene koje stalno ponavljaju, kao krunicu: Socijalizam će ipak pobijediti, ili Jednakost za sve, ili Prosvijećenost liječi apatiju, stotine takvih čarobnih formula, i premda si sita tih pjesama, kad ih više ne bude, kad otac padne u vječnost uoči pada Berlinskoga zida, tebi će nedostajati taj nepokolebljivi optimizam generacije koja je kalila čelik i spaljivala skakavce, i ti ćeš se zbilja otužno osjećati uz svoju generaciju djece cvijeća na onim žalobnim godišnjicama mature kad se bude pjevalo pred zoru: nikom nije lepše nek je nam, uz refrene koji niti cijele niti cijene zbilju. I sve što budeš kasnije pjevušila, prije i kasnije, bit će gorka žalopojka poslije gozbe...

Tjeskoba cilja, melankolija svrhe

Potištena sam, sjetna zbog sjećanja. Izronila mi je jedna uspomena iz memorije, jedno sjećanje, pomisao jedna, kad moj otac bješe već pri kraju. Ne mogu sad o tome, ali me tišti već danima. Boli me u grudima, probada na mjestu takozvane duše, ono što su zapravo pluća, pneuma, podizanje daha. Još me više pogađa to sjećanje kad uz glazbu koju je on volio čujem daleki eho njegova glasa: E, moja L., zar sam ti toliko dosadio? I onaj osjećaj nepopravljivosti, definitivnosti, jer ničim ne mogu neutralizirati činjenicu da sam, makar i zakratko, bila zaokupljena egoističnim prijedlogom. A zapravo na druga, na sasvim neka druga unutarnja vrata udara onaj dobro poznati osjećaj vlastite ispunjenosti. Kad postigli smo neki svoj davno zadani cilj, i kad nam je ili uživati tu samorealizaciju ili tražiti novi cilj. Taj međuprostor, još-ne-svjesnosti novoga ideala, ako se uopće ideali mogu živjeti, i izvjesna zasićenost ostvarenim, to je ono opasno stanje, ravno inkubaciji u bolesti.
Gledam ravnodušno malograđane: dobro nadjeveni taštinom kao punjene ptice perjem, oni se kočopere na svakom Zapadu podjednako. Glaziraju svoju glupost do usijanja, isturaju svoje trbuhe i klince, nose svoje posljedice, gegaju se provansalski, onim teškim, nesmajnim, trapavim korakom vječnih došljaka. Gledaju kroz vas ili, drsko vam se cereći u lice, ispijaju svoje kave i vina, jedu one svoje slastice nagonom zvijeri, žderu pritom i vas same, jer što ćete im vi tu sa svojim melankoličnim licem, samo im kvarite apetit s tom maskom sjutrašnjeg samoubojice ili revolucionara, kvarite im tek i život, nedjeljni i obiteljski ručak, i uostalom i sam svjetski i novi poredak.
Što će im uostalom vaše sumnje pitanja i potpitanja, pobune i krepuskolarnost, milosti i samilosti, vaš osjećaj da ste ispunjeni samo porazima, vaši krhki snovi i vaši proćerdani ideali, vaša stvarnost u kojoj vam je svejedno stanujete li sa strancem u komuni ili katakombi.
A vi baš pri tom mislite kako ste ispunili jednu od svojih svrha, jedno od svojih poslanja: mjesto na sveučilištu, makar i unutar kulturne razmjene o suradnji dviju država, već ste inficirali literarnim virusom čitave generacije domaćih mladaca i sad to isto činite s francuskim studentima, matirate ih pitanjima koja su na granici s njihovim filozofskim dosezima, upućujete ih na kriticizam, na neprestano propitivanje, na nedovoljnost i ispraznost usporedbe, na različita i međusobno isključiva motrišta, na jednostavnost i logičnost vašega jezika, na retoričnost francuskoga, to kazujete oprezno i s mjerom, jer tu su svi jednako osjetljivi, jer vi ste već stara majstorica svoga zanata, vi već ste iskušali mnoge puteve do znanja i natrag....
A tamo, miljama daleko, ili ovdje, na dohvat ruke, ostaju jos čitavi rukoveti, cijeli buketi ciljeva: jednom su pravi fleurs du mal, a drugi puta ljupke fabrike snova, koje se opet ulančavaju i postaju pravi trust, kartel ideja. Trebalo bi ih ostvariti, makar i postvarujući ih.
I dok ste uzbrali jednu od njih, u metafori poljskog cvijeta, žurite kući prije nego je pljusnulo. Dotle vas neka starica, nafrakana kao maska,naborana kao vanecijanski lido, upozorava
da vam je lice zacrnjeno od maskare. Zapazila je da cmizdrite, dok kroz prozor brzog gradskog vlaka gledate u izlog s medicinskom opremom. Jer, tu u tuđini, još jednom uskrsava pred vama vaš otac, onaj za ljubav kojega i pišete, i brišete...

Iz srca samoće

Kaže Montaigne:Sam sam materija svoje knjige.On je otac ovog njeznog žanra, koji se može čitati sa svih strana, kao prostitutka koju obljubljujete odasvud. Sve točke gledišta su dopuštene, dopuštene i poželjne.
Naslov sam ovom eseju parafrazirala iz Baudelaireovog latinskog stiha, In solitudine cordis... Sad kad čitam ovog velikog dekonstruktora, da ne kažem Velikog inkvizitora u izvorniku, vidim da njegova slava nije posljedica samo vehementnosti temperamenta ili skandala koji jednako obasjavahu i zasjenjivahu njegovu figuru. Njegovo pjesništvo istinsko je i veliko, prvi krik protiv neba. U isti čas on pjeva nebo, jer svaki je rođeni pjesnik i sam nebo. A pod nebeskim svodom svi smo podjednako mali, i tako, tako neizmjerno sami. Ipak je, In solitudine cordis, jedan sasvim određeni stato d'anima, možda najdraži pjesnicima, i onima, naravno, koji to nisu postali: ona divna jeza koja je tako blagotvorna, kao kamilica ili nana nakon pijanke, a duh hrani najljepšim nektarom: ljepotom samom. I suprotno Montaigneovom: Ja nisam nikad noć, književnik je uvijek noć, baš i onda, kada kao i ja, piše samo danju, ili iznimno, u modrom kristalu večeri koja se sliva, da još jednom parafraziram Baudelairea.
Samoća je taj modri kristal predvečerja koji je nužan zaklon stvaraocu kao bogu u času stvaranja. I ako išta proturječi književniku, onda je to neudobnost njegova društvenoga habitusa. Baš kad bi se reklo da je, u duhu biblijske fraze o književnicima i farizejima, pjesnik i zasjeo na neki od društveno poželjnih tronova, u njemu ono srce mučenika, martira, ali i rebela, počinje odbijati onih pet do dvanaest, kojima sve buržuje, ne samo pjesnike među njima, poziva na revolt, šutnju ili štrajk glađu. On to čini, prvo, zato što misli da mu je dužnost stati uz ponižene, a drugo, zato što misli da je sam profet, i to njihov bogomdani prorok.
Osim nezasitne sutrašnjice, nezasitne kao udovica ili zatvorenik, koja će ga, ta ista sutrašnjica, već s jutra, u kostimu loše beskonačnosti, pojesti, progutati ili zaboraviti, kako se već lako i zaboravljaju svi zaleti u vjetrenjače, kome će on biti interesantan, kome neće biti ravnodušan, ruku na srce?.
Ima li išta strašnije od samoće, pitat će se svaki malograđanin u nama, već u vlastitim četrdesetima? Naravno da ima, ona frivolna idila zajedničkog života, koja i nije drugo nego farsa ideje o bliskosti. Već nakon prvih sjedina postajemo nekako dekadentni i ravnodušni, i uostalom, tako, tako neukusni. Fantazije su nam blaziranije nego u TV reklamama, a bljutavu kašu koju srčemo, rado bismo zamijenili za neko sledovanje.
Dok ovo pišem, veličanstvena dreka Charlesa Aznavoura para tišinu arapske četvrti. Počeo je još jedan irački rat, Bagdad gori stotinama glavnja, i teško je sad biti Arapin. Na to mislim kad mi moja susjeda Alžirka donosi onu svoju žutu pogaču od lako ukvašenog tijesta. Prvi je dan proljeća, i ona je ovom gestom htjela potvrditi naše prijateljstvo, rekli bi Ameri, u nastajanju.
Zapravo, postiđuje me i zadivljuje u isti čas, kako je u nama prepoznala ono što stvarno jesmo, bliskoistočne zemljakinje, Orijentalke, makar po ovom suncu koje žudimo do njegova zapada. U gradu je zatišje, i tek simbolični, strogo kontrolirani protesti. U autobusima zapažam nove mjere: video nadzor, policajce u uniformama. Moja majka samo tiho kaže: Još jedan rat... Nasira, Alžirka, nada se da će konačno zanijeti, iako su i ona i njen Berber u graničnim godinama. Blistaju joj oči dok odmotava lanenu krpu u kojoj je donijela pogaču. A nakon jagoda sa šlagom koje poslužujem, moja se kugla samoće naglo rasprskava. Ona kugla slatkogorke samotnosti sadoestetizma raspršuje se u tisuće kapljica, kao fontane u ovoj alpskoj prijestolnici. Onaj lijepi Marokanac danas mi je ustupio mjesto u busu. Djelujem umorno, zar ne, dok sebe, ili svoju dvojnicu, turobno gledam u pleksiglasu izloga. Dotle katedrala St. Bruno, bruji za večernju...

Buket bosporske boje

Kao i mnoge druge, i ovaj naslov dugujem svojoj R. Ona ga je dobila. Ali, ona ga je tako i nazvala. Pitam je, dok gledam u tamnocrvene tulipane i anemone, kakva je to bosporska boja. Pa takva, vidiš ova koja bi bila ilustracija za izraz, Pusto tursko...
Buket je dobila od našeg cvjećara na Place St. Bruno. On je povisok i plav čovjek, s jako izraženim jagodicama, ili kako kažu u mojoj postojbini, kao da su ga pčele izujedale. No, nije bio on tako ženerozan, već njegov pomoćnik ili kompanjon, čovjek nešto mlađi od mene, s naočarima debelog stakla, jake dioptrije. I s okvirom koji, četvrtast, podsjeća na one iz šezdesetih godina. Ja sam bila svratila da mu kažem kako je zadnja žuta ruža, svake nedjelje kupujem bar po jednu, bila svenula i ocvala istoga dana, i prije nego je stigla kući.
Dotle vani stoji moja majka i gleda bespomoćno u velike zagasitocrvene bukete tulipana i anemona. Čovjek me pažljivo sluša, onda izlazi, odabire najveći buket iz zajedničke posude, najtamniji. I predaje ga mojoj majci. Ja, naravno, protestiram. I kažem da nisam to htjela postići. I laćam se novčanika da platim. A on neće ni da čuje. Pitam ga zašto, objašnjavam da želim biti njegov klijent i da volim čiste račune, a on kaže da me upravo tako i shvaća, i bespomoćno sliježe ramenima na moje inzistiranje. Mama ostaje bez riječi i daha, ja nenavikla na slične geste mrmljam neku zahvalnost, kao brzu molitvu, i izlazeći iz cvjećarnice, zapažam da su šiljci katedrale St.Bruno sivosmeđa čipka u nebu.
Poslije čekamo 32 i ukrcavamo se tih par stanica do stana. Mama mi kaže da sam prava Zapadnjakinja, jer mislim da se sve može kupiti ili platiti. Nekako me stid poslije svega, jer u busu srećemo naše Cigančice, i one nose bukete rozih, tako rozih ruža. Prodaju ih po restoranima, te nove Violette, prodavačice ljubičica, mislim se, uskoro će tako prodavati svoju ljubav, svoju put... Govore među sobom ciganski a kad im se omakne koja srpska riječ, zagledaju u nas hoćemo li se i dalje praviti Englezice. Ja pod rukom nosim onaj dobro ispečeni baget, dore, pozlaćen, kako mu tepaju u pekari. Na krajevima ima podignute vrhove kao oni čunovi skadarski, tako je ukusan kao kolač, odvaljujem komadić u liftu.
Poslije pripremam neki jednostavni riblji ručak. Zapažam dok skidam celofan, neki neobičan pridjevak, i ja, gledam poslije u rječnik, to je nilski grgeč. Bolja je od skobalja, ova egipatska riba, ovaj kasni napoleonski eho. Dotle Vijetnamka u stanu prekoputa poje svoje himne, svoja posvećenja proljeću. Ne mogu dočekati popodne da se dohvatim Montaignea, kojeg sam kupila u knjižari Arthaud, za smiješnu sumu, za samo euro i po. To je kao u onoj zagonetki, brojalici: koliko je skobalj, ako je skobalj i po dinar i po? Koliko je eseja za euro i po, ako ih je šezdesetak?
Izbor jest doduše školski, antologijski, ali dovoljno za inicijaciju. Već u prvom tekstu, posvećenom Čitatelju, autor kaže: Ja sam sam materija svoje knjige. Nekako bolno odjekuje to priznanje, kao i ona balada o Zidanju Skadra. Kao dojke mlade Gojkovice koje uzidaše da se dvor ne poruši. Koliko svoga mesa pjesnik uzida u svoje zidine pjesme, koliko svoje puti?
Moja majka razvrstava cvijeće. Toliki je buket, u tri vaze staje. A kad me pita, zašto su ovdje tako tamnocrveni tulipani, ja se jedva suzdržavam da ne kažem: To je ona zajednička prolivena krv revolucija, uzaludnih kao i cvat. Ona mi, kao, čita misli, ali kaže, kao usput: Tko bi očekivao od ovih Gala, od ovih Savojarda da su tako plemeniti, darežljivi tako?
Ti znaš, kaže, da meni nije do nominalne vrijednosti cvijeća, nego do pažnje koja je najskuplja. Ja poslije mislim na boju bosporskog tjesnaca, na baršunske tkanine, pustene i samtene, na bizantsku svilu koja teško pada u odjeći malisorskih mladenki, na to vječno crveno, taj rouge eternele, koji nam je zajednički svima, a koji tako bogato daruju pjesnici, još i prije stendhalovskih vremena, put svoju, krv svoju...

...

Bez daljnjega

Već se navikavam na tuđinu, već mirim se sa stranstvovanjem. Ne čeznem domaju nego u pejzažu, kao da je ona neki ukočeni secesijski prizor, bestjelesna i nijema. Onih koje žuđah više nema, nema više, ili su se tako lijepo preobrazili da ih moj duh ne prepoznaje. Udaljavanje, jednom započeto, nikada ne prestaje. Samo se uvećava, kao samoća ili zebnja, kao nule na glavnicama skoroteča.
Iz sanjarenja koje to nije, prenu me sjećanje na ovaj izraz: bez daljnjega. Njegov neupitni optimizam pamtim još iz kasnih šezdesetih. Išli bismo subotom gradom, nakon trgovine, tata, mama i ja. Kad bi se pozatvarali dućani, žurili bismo do Samoborčeka, one srebrne strijele, što metalna i sjajna čeka na Trešnjevci. Tata bi uvijek zastao s nekim od kolega sa studija, i ovaj bi mu, na kraju kratke i brze izmjene novosti, rekao: Moramo se naći, Milorat, bez daljnjega! Svakako, ojačavao bi tata ovu frazu, a ja bih u novim cipelama već zaradila žuljeve od špartanja gradom. Neću nikad sasvim dobro razumjeti onu neupitnost i obaveznost, koju Zagrepčanci tako razdarušno troše dok izgovaraju to čarobno Bez daljnjega! Koliko vesele svjetlosti u te dvije riječi, koliko spontanosti, koliko neodgovornog obećanja, koliko površnosti!
Neće proći puno godina, jedva desetak, i ja ću se, bez daljnjega, udati, na svojoj zadnjoj godini studija. Koju godinu prije, moj će se otac, bez daljnjega, i neopozivo razboljeti i dugo bolovati, razapet na dijalizi kao Kristuš. On će, u godini koja završava istom znamenkom, a simbol je vječnosti, završiti svoj život, samo godinu prije nego će, bez daljnjega, pasti Berlinski zid, moj će veliki otac BEZDALJNJEGA iščeznuti, sa zavjetnom molbom da bude sahranjen tamo gdje je i rođen, medju čempresima, u nebu postojbine. To je bezdaljnjega i značilo samorazumijevajuću obavezu i dužnost da jednom godišnje pohodimo njegovo zadnje utočište, pa dakle i domovinu, kao što kršćani pohode Isusov grob, u Svetoj zemlji. Tako i mi odlazimo Bezdaljnjega u najcrnju zemljicu, Goricu Crnu, da hodočastimo Ocu. Kako si ironična, rekao bi da me može čuti, mogla si bez tih ciničnih opaski. Nisam, uzvraćam, ovako je crnohumoran tekst, i nije sva težina nebesah na našim plećima.

Moja će se majka, nakon što je bezdaljnjega već postala prvosvećenica, u porodičnoj ikonografiji svetaca, posvećivati meni, koja ću se otad, svake dvije do tri godine, bezdaljnjega razbolijevati. Od čega pitate se? Od duha svetoga, da prostite, Bezdaljnjega. Svoj će očinski imutak usitnjavati da bi moji glavoderi Bezdaljnjega tražili đavola a pronalazili derište u mojemu duhu. Kad meni, Bezdaljnjega, bude dosadila ova perverzna igra, ja ću se suprotstaviti i strašću neizvršene revolucionarke, Bezdaljnjega, umjesto na analitički divan, sjedati na onaj svoj niski modroplavi, hasurom osjenjeni, i posvećivati pisanim ispovijestima, kamuflirajuci ih u lirsku dikciju. Tu su, Bezdaljnjega i lažne skromnosti, mojih sedam knjiga poezije i dvije proze. A kad mi Bezdaljnjega, budu dosadile neukusne domaće fašističke parade, farse i operete, ja ću se s prvim natječajem, otisnuti u tzv. Zapadni svijet. Bit će to Bezdaljnjega, nakon balkanskih ratova, i nakon više nego desetljetne odrade PTS sindroma sa srednjoškolcima. Tamo ću, na tzv. Zapadu, Bezdaljnjega naći i Bliski i Prednji i Daleki Istok.
A to i nije bogznašto prema zahericama nasih ziheraša ili doboš tortama nasih 68aša, priznajem. A draži mi je ipak ovaj baget znojem poštrapani nego svi banketi u našim Blitvama, vjerujte mi. Jer moje su pretile i lažne domaće ljevičare zaboljele ruke od potpisivanja peticija, a da Bezdaljnjega još nisu ni otvorili onu zamrljanu stranicu klerokomunizma, koju su tako slavodobitno šampanjizirali? I kad će prestati prijetiti novim manifestima, kad nisu, Bezdaljnjega, u stanju ni napisati pristojan sonet? Misle da su neizostavni, u literaturi gdje sami sebi dijele nagrade, sami ih odbijaju, sami mažu sahane, sami ližu sahane. Ti bleferi i lažni umjetnici, Bezdaljnjega će nas kojima je pjesma Sve, ili mnogo više od vlastitih stražnjica, isključiti ili učiniti da se Neizostavno samoisključimo iz korpusa nacionalne književnosti, jer kome trebaju Raskolnjici? Ali, boguhvala, vrijeme radi za nas, čini nevidljivim naizgled postojeće, a vidljivim, ovo krhko, naizgled neugledno treptanje u sumrak. Sumrak čega, pitate se. Bezdaljnjega, sumrak čovječanstva. Slijedi li osvit bogova, ili makar, bogovska pjesma, ostaje da se vidi. Za pojedinosti raspitati se kod dežurne tajnice svemirskog kaosa.
Neizostavno, Bezdaljnjega.

Plaža

Mislim da sam već pisala o plaži. Ali u jednoj drugačijoj sjeni, u jednom drugom svjetlu. Ljubavi, zar ne, ako vam, kao i meni, ta riječ nije mučna. Ili barem bljutava, već nakon četrdesete.
Sad sam svaki dan na plaži. I svaki dan zamjećujem isto, onu glupost turističkih stražnjica. Sve čine da bi sebi ugodili, sve čine da bi sebi otežali. Gledam ih svakoga jutra, i svakog kasnog poslijepodneva. Prvo dođu Švabe. Najčešće u grupama, prijateljskim, familijarnim, gejevskim. Donesu one velike plastične hladnjake, teške kao nacistička ariljerija. Jedva ih vuku. Poslije, makar jednom da ih otvore, da izvuku ohlađenu jednu jedinu pivicu. Also!
Onda drugi vuku suncobran, posebno metalne štapove, posebno sjenilo. Čim stignu, uzmu najteže kamenje koje nađu, pa udri, zakucavaj onaj suncobran, da ga vjetar ne obali. Pa što, ako i obali. Opet se lijepo, kao pod šator možeš skloniti. A onda one asure, razvuku ih, pa luftmadrace napuhavaju, pa navlače one odurne sandale za plažu, a svejedno hodaju svi kao cotavi. Izvlače one noge iz pijeska kao da su obje lijeve ili kao da su im kukovi razglavljeni.
Pa rasprostru one peškire, odurno žarke, rezeda ili lonacplave, da ti pozlije. Tek kasnije na red dolazi kozmetika. Masti, ulja, mlijeka, pomade, sprejeve, pudere, prskaju se i mažu, da te bog sačuva. Svejedno, izgore nesretnici na onom suncu, crveni kao rakovi, ljušti im se koža, unapetitlich ih je gledati. A kad idu u more: peraje, naočare, maske, misliš, sad će podronit Jadran. Plivaju ko žabe. Reko bi čovjek, sportska nacija, ali jok. Nadmu im se oni trbusi od piva i knedli, i plutaju, kao veliki doboši. Pa mislim se, da su zavladali, ovdje gdje su zemlju gazili, što bi bilo, svako mjesto na plaži numerirano i lancima ograđeno. Uzimali bismo biljete i preplatu na isto, a ležaljke bi bile označene matičnim brojem pletplatnika, da se ne zamijene istoimeni. Bože oprosti na pretpostavci!

A onda ti dođu one što zamišljaju da su Adrianskoga mora sirene. Utegnu ti se u bikini, ili ako je predsezona, u monokini, a one bradavice im se rašire kao dugmad na zimskim kaputima. Pa ti podignu kosu u konjski rep, i nabiju rejbanice na nos. Obavezno su u japankama... Ili visokim plutericama, ako su nižeg rasta. I one ti vuku opremu, u velikoj tropskoj torbi. Rastežu se kao mačke na plaži, i obavezno nose veliki ručnik s motivom palme, rasprostru ga uz samo žalo, tako da budu uočljive. Kad uskočiš iza njih u more, naparfimirano je kao arapski dućan, po kokosu, bademu, vaniliji, eukaliptusu, nani, žalfiji, ruzmarinu, kantarionu, treba ti školski sat plivanja da uzmakneš tim mješavinama mirluha. A kad se pojavi neki zgodan, dobrograđen kit, odmah se uskokote i počinju cijukat u moru, kao lastavice. Za njim odjednom, kao iz zasjede iza leđa ili sjene izroni i kitova mačka, poblajhana i nabeđena plavuša, kao i one same, odmah podviju rep, i kidnu s plaže čim se posuše. Jer procijenile su koliko je težak, kao brod, a takvi se ne pecaju drugačije nego kad su ucviljeni i sami, onih trifrtalja sata osame u vezi između dviju plavuša. Onda ovima za večernje izlaske dobrodođe i neki domaći galeb, kose u briljantinu i kovrčama. Već je prestao ploviti, zasitio se svime. Nema toga što nije probao. Ništa ga ne zanima niti impresionira. Zna da ga neka Sayonara čeka s djetetom u luci. Za ostalo ga boli ona stvar. Priča o Orionu i Malim kolima čitavu večer, izigrava Don Juana , a ne bi platio ni pizzu. Poslije, one dvije, Sjeverne, pričaju dugo u krevetu, maštajući o tome kakav je. E moj bože, ludih li žena. A utopio ih bi u čaši mora, koliko je drzak, kao svi Primorci.
Zato se ja ne dam smesti. Otkad znam za sebe, jednaka oprema: par sandala, ili bosa, jedan mali ručnik, jedan kostim ujutro, drugi popodne, i to je sva, sva moja oprema. Sad, otkad sam
veća, sad i šešir na glavu. Nikad se ne mažem, ničim. Naročito ne iluzijama. I nikad, nikad ne izgorim. Prvo, imam pigmenta. Drugo, pazim kako se hranim. Treće, ne sunčam se, nimalo. Osim za onoliko za koliko se predajem valovima u plićaku, nakon dugog plivanja. A to je već u suton. Na plaži ne gledam nikoga. I ne slušam, koliko mogu, baš nikoga. Sama sam, sasvim, i kad se pružim, da osjetim vrelinu pijeska, ne treba mi nikakva prostirka. I uvijek idem bosa plažom, i lako izlazim iz mora, i još lakše uskačem u more, čak i kad ga ljuljaju visoki valovi. Ove se napiju vode već od prvog zapljuskivanja. Ja sam se učila uskakanju u talase u onom sutomorskom moru, koje je opsežno kao ocean. Uđeš prvo u more do pojasa. Sačekaš svu visinu vala i uroniš uskačući u njegovu sredinu, nekako oko tvojih prsiju. Važno je uhvatiti dobar kut, da te ne slomi val, jer to onda osjećaš danima. A more koje uživaš, more u kojem uživaš, ne samo što je tvoje, nego TADA nije ničije. Ni mornara, ni turista, ni mrcina, ni sportaša, ni starleta, ni babaca, ni dječurlije, ni spasitelja, ni galebova, ničije do tvoje. Usrkavaš ga kad malo poodmakneš u plivanju od obale, obujmljuješ, grliš. I, otkad znaš za sebe, taj ti je zagrljaj jedan od najdražih, najbliži blaženstvu. Ono modro prostranstvo, oni valovi u boji žada, ona ni sa čim usporediva majstorija dodira. Zar ti treba varljiva ljudska ljubav, koja ne zna nego za ushite i padove, zar ti treba lažna idila onkraj ove harmonije, kojoj u prirodi nema ravne. I da znate, ako ima boga, on sigurno stanuje u moru. On je, uostalom, more sam.

Suptilno promišljanje kaosa

Pjesnik sam je kaos. Kaos mu je ethos, kaos mu je habit, kaos mu je svijet. On teško može promišljati. Previše je plah, sklon krajnosti. Ide, kao pelivan, rubom žice, kao što stalno izviđa rubove stvarnosti. Zaklinje se danas u ideje prevrata, sutra ih pobjedonosno odbacuje. Naizgled, vjeruje u ljubav, a nevjeran je kao mornar. Skrasio bi se, da mu pomisao na dom nije mučna. On, Vječni Žid, od one je protejske, neuhvatljive vatre, od nomadske rase. Samo putuje, izmiče i uzama i Šeherezadama.
Dotle, neki filozof bježi pred pogromima, nastanjuje mansarde i brusi leće. Dok strpljivim, finim rukama majstora reže kristal, duh mu kazuje da jest tek kroz mišljenje. Možda ga u tom času prolazi lagana drhtavica niz kičmeni stub, možda srce bubnja pred uhodama, ili strepi pred zrcalom od prvih sjedina. On se, prisilno distanciran od svijeta, isključuje iz stvarnosti, i, premda duboko rezigniran onima koji je tvore, prepušta vladavini mišljenja. Jer tu je on u podjednakoj mjeri i osamljen, i nastavljač velikog traga svojih prethodnika. Mnogi, kao on, izopćenici, stajali su po strani od vlasti, careva, režima, iracionalne i snovite zbilje, koju, samo par država dalje, uprizoruje Hieronymus Bosch, ili stoljeće kasnije Albrecht Duhrer.
Filozof dobro zna, da ta stravična utroba zbilje, stvarnost je sama. I ako nema dar crtanja, njegov duh tako je pronicljiv i svijetao, tako strog i jasan, kao kristalno staklo leća koje brusi. Zna on dobro da tom svjetlošću on je vrlo blizu tami, onoj tami koja je nepovratna tamnica duha, tama ludila.On se ipak odlučuje, u času kad ostavlja pribor rezača stakla, uzeti pero, i pisati Etiku. Debelu kao opeka, apodiktičnu kao biblijske knjige. On još vjeruje da se kaosu može dati okvir, dakle forma, mišljenjem i spoznajom. On se, naravno, time bori protiv kaosa. Jer, misliocu je kaos stran, on je druga, ona mračna strana kozmosa: onog reda, koji je u svakom od nas, i u srcu svemira podjednako. Ali, neuređenost ljudskih odnosa, njihova stalna međusobna borba, možda je ona od enigmi, koja je za znatiželju filozofa najdraža igračka. On će svom silinom svoje strasti mišljenja pokušati u kaosu naći neki skriveni, tajni smisao. I onda, kad mu bude izmicao kao topla zvijer mreži, on će, svojom suptilnom logikom antitetičara, pokušati u paradoksu od kojeg je kaos sačinjen, vidjeti neki amblem katastrofe. Znajući da, ako dobro ne navije svoju unutrašnju duhovnu uru, svoj sat razuma, sve će se raspasti, kao u rukama traljavog urarskog pomoćnika.
A kad jednom uhvati ritam gibanja koje bujice i plime kaosa budu naplavljivale, on će biti taj burevjesnik, koji će u zrnu propasti znati naći klicu budućega. I kad spasonosno bude malo koliko i bubamara, on će iz te pređe, iz dudova svilca, umjeti sačiniti novo ruho zbilje.
Dotle će pjesnik, u jednostavnu odijelu i otrcanim cipelama, zapažati da mirišu ljubice, ili, da je večernja boja neba jednaka boji jorgovana. I ako su išli različitim putevima, filozof dugim i zamršenim, a pjesnik prečacima tercina, oni se sastaju na onoj dijagonali gdje vrijeme i mjesto potvrđuju neupitnu jasnoću, bistrinu poimanja, kristalnu strogoću gnoze.

Glavnja

Bilo je ljeto, vrelo kao i sad. Avgustovske kanikule. Ja sam bila na polamaturi, tek sam bila završila osnovnu školu. Ljetovali smo u tek završenoj kamenoj kući na moru. Smjenjivale su se moje tetke, s muževima i djecom. Kad je red došao na onu beogradsku, muž joj naglo prekide odmor. Javili mu iz Generalštaba da se mora hitno vratiti na posao. Bilo mi je žao T. i S. što im je pokvaren odmor. Ruske trupe ušle u Prag. Svi smo se vratili u Titograd, u djedovsku kuću. Tamo je najkomotnije, i tamo smo nekako najsigurniji. Mi stariji, korzirali bismo svake večeri na omladinskom korzu, famoznom Bulevaru, a oni mlađi svađali bi se koji će od njih morati toga dana biti vodonoša. Nagrada je bila mala, tek na kraju dana dvije kugle sladoleda kod Š.T. Hamze.
Oni najstariji iščitavali su novine, gledali televiziju. Ljeto je odjednom brzo prošlo, vratili smo se u svoje sjeverne domove. U zimu, još jedna je slika potresla svijet: praški student, Jan Palach, zapalio se u znak protesta na glavnom trgu prijestolnice. Fotografija je bila stravična, pokazivala je plamteću buktinju tijela koje prkoseći vjetru gori kao zaobljena, vijoreća zastava. Tijelo je bilo već bespomoćno, već je bilo sagorjelo.
Skoro svakog ferija, svakog raspusta sjetim se te slike: plamteća ljudska figura bila je izravna konzekvencija ruske intervencije .
Kao što se svake godine pitam isto, pitam iako znam da ne postoje valjani odgovori.
Prvo, zašto nitko nije ugasio gorećeg Jana, zašto mu nitko nije pomogao, nitko ga spasio? Jesu li sadistički uživali da gori, njegovi sunarodnjaci, shvaćajući da je on učinio ono što NITKO drugi nije imao hrabrosti, pa u nekom smislu s Palachom gori čitava Čehoslovačka. Ili se s njim, s njegovom plamtećom srdžbom iskupljuje čitava njegova domovina. I, jesu li mu htjeli uopće pomoći, ili su ga kao jarca žrtvovali, da bi historija antisovjetske pobune bila patetičnija? Drugo:
Neka mi oproste sve žrtve ratova i sve žrtve drugolikosti na ovoj analogiji, ali ZAŠTO se nije spalio ni jedan praški student u jesen 1939. kad su hitlerovski tenkovi zgazili česku zemlju?
Zašto su ti ondašnji praški studenti, budući očevi Janova Palachovih, zasipali nacističke tenkove cvijećem, o čemu tako besprijekorno svjedoče dokumentarni filmovi iz toga vremena?
Gdje je češko domoljublje bilo tada, kad cijeli je svijet znao što ga čeka od fašističkoga terora?
I uostalom zašto bi mizorustvo bilo jače od mizonjemstva, odnosno mizokomunizam od mizonacizma? I kakva je to nastrana logika, kad svi dobro znamo da su te iste baćuške odbile nacističke vragove i time bar donekle odgodile njihovo divljanje u ostalom dijelu Evrope.
Nota bene, neka ne bude zaboravljeno, Prag već tada sprema svoj Geto, tek nešto manje čuven od varšavskoga. Gdje su sada te kafkijanske trezvenosti, ta proročka usta da uspu Dies irae na početak definitivne apokalipse, koja će se upaliti koju godinu prije s fingiranim potpaljivanjem Reichstaga? I, oprostite na usporedbi, je li Palachova glavnja samo zakašnjeli eho, kasniji refren te iste, tridesetak godina starije buktinje?
Upravo smo sada vremenski udaljeni od Palachove žrtve koliko je on bio od paljenja Reichstaga, ravnih trideset i pet godina. Koliko je vatri prošlo od onda tvornicom povijesti, ili ako vam je lakše, klaonicom antipovijesti? Nitko to ne može izbrojati, čak ni mi koji smo vrlo kompetentni, u zadnjih desetak godina, u paljenju bratskih vatri, satiranju čitavih prostora do sagorijevanja, do iščeznuća. Ipak se nijedan našijenac nije zapalio što je neki drugijenac masakrirao njegova druga ili sestru, ili mu sravnio dom pretvorivši ga u zgarište.
To ne znači samo da nije imao časti, nego jednostavno da je u ratu SVIH PROTIV SVIH, kakav je bio zadnji balkanski, teško bilo detektirati krvnika i žrtvu, jer su, najčešće, oboje imali i ono drugo, janusovsko lice. I uostalom, zašto ni jedan prepoznati krvnik nije imao TOLIKO ČASTI da se javno spali, shvativši da je počinio krimen veći možda nego ijedan drugi u historiji zvjerstava?
Možda zato što je to činio u ime križarske ideje o domovini i vjeri, tlu i krvi, u ime nakazne ideje nacije, u ime koje, koliko historija bilježi, još ništa dobro nije učinjeno čovjeku i čovještvu.
Ali, naši suvremenici, ili preciznije rečeno, zapadni saveznici, tako lako detektiraju krvnike u Slobi i Sadamu, u srpstvu i islamu, kao da su svi Srbi i svi Iračani eo ipso krivci tek time što su Srbi ili Iračani? Zar se nitko to nije upitao u čitavoj zapadnoj refleksiji balkanskog pitanja, osim Petera Handkea, zar nitko nije postavio to tako jednostavno a opet krucijalno pitanje? Zar je toliko kolektivno pomračenje, sada na pragu trećega milenija ili, ako se uzme i pretkršćanska povijest, nakon deset tisuća godina pismenosti i mišljenja? Zar nikoga zbog toga, bio on dimnjičar ili slobodni zidar, nije sram? I zar nitko nema petlje, osim fundamentalista i terorista, da tom istom Zapadu pokažu makar simboličku lekciju iz svjetskog poretka i univerzalne pravde koju oni tako razdarušno dijele kad je u pitanju koža ostatka čovječanstva.

Ili, drugačije kazano, zar dvije velike njujorške glavnje što gore nisu krvava lekcija iz svjetskoporetkaškog nihilizma u kojem ne postoji nitko drugi nego vlastiti građani i njihovo sveto pravo na policijski pendrek.
Više ne gore, na sreću svih nas, vatre krematorija, u kojem se spaljuju inovjerci i njihovi potomci. Ipak, svemu sramnom pamćenju usprkos, nisu jos srušeni svi logori, nego naprotiv, podignuti su mnogi, takoreći u našem dvorištu. U njima su mučeni nevini ljudi, ni krivi ni dužni,samo zato što im prezimena ne završavaju na ić ili baš zato što tako završavaju.
Oni koji su ih preživjeli iako suludi, mudriji su od većine od nas. Imaju ono rijetko skupo iskustvo u kojem nas primozak više nego razum uči da se ne vrijedi osvrtati na fanatike što su u stanju prosuti vam tintaru samo zato što ste upotrijebili jednu krivo naglašenu riječ. I dok pripaljuju onu krlju u suton, prisjećajući se logorskih vatri što su obasjavale lica krvnika, slute da možda svanut će neki dan u kojem osim zapadnog i sutonskog požara neće biti nikakvih drugih sramnih, ponižavajućih vatri u kojima bi netko izgarao zbog ideje tako frivolne kao što je ona o našoj jednakosti pred bogom. Pred kojim, kojega nema, ili onim, kojega ima samo u savezništvu sa sotonskim čovjekom?

Veliki hrvatski pjesnik kraja Ottocenta, sjajni Silvije Strahimir Kranjčević, proročanski pjeva u svom gotovo starozavjetnom Mojsiju:
“I tebi znaj što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Ti mrijeti ćeš kad u ideale svoje
Počneš sumnjati”
Svaki bi se janpalachovski protest mogao podvesti pod ovu summu poeticu. I svaki bi zapaljeni prosvjednik, bio on židovski ili islamski fundamentalist ili samo sumašedši pjesnik, trebao znati, čovjek gori idući Potonjemu: baš tada kad počinje sumnjati, makar i u ideale. Kad ne bi bilo isto tako lude pjesničke nade da:
Jednoga će dana crveni vjetar planuti, jednoga dana...

kako je to nesebično snivao mladi Krleža i sam ponesen masarykovskim zanosima i republikama. Ali i kad plane taj vjetar, ako ikada plane, on više ne bi smio biti ona uzaludna revolucija za kojom ostaje samo paljevina, čisti ugljik. Kemičari će mi sad reći da je i dijamant ugljik u čistome stanju. No, ne trebaju nam dijamanti da rasparamo platno naših snova. Ni obećanje da nećemo više nikad paliti oganj na oganj, plamen na plamen, vatru na vatru. Jer, ne ostaje nam ništa do dima, do jeze izgaranja... Tko će nas pamtiti, ako ne stanemo u osporavanju jedni drugih, u mržnjama i sumnjama. Ili, da se poetski izrazim, tko će nas plamtiti?

(fragmenti dužeg rukopisa)