Predrag Lucić

VESELA SVESKA - MELANKOLIJA MEDITERANA

Sarajevske Sveske br. 29/30

PRELUDIJ

I.

Snijeg pada na Sarajevo
Kao vrane da stresaju ludost

Ferhadijom korak po korak
Berti Goldstein mi priča

Luđaci
Kaže
Luđaci
Oni su svjetlost svijeta
Mi gledamo
A oni vide
Mi se smijemo
Oni su smijeh

Njihova ludost nam
Otvara vrata
Iz ludnice
Koju zovemo
Svijet

II.

Pa izađite
Slobodno
Čuvari

Ludost
Raspuhuje sjever
Ludost
Obasjava jug

Možete kamo vam drago
Ako vam pamet ne smeta

RASPALATHOS

Nemoj pjevati o svom gradu, ostavi ga na miru.
Carlos Drummond de Andrade

ARTHUR KINSKY

I.

Zbog neke ljubavi
Splitom kažnjen
Izgonom samim u sebi

U Splitu gradu
Gdje čeznu
Za žudnjama tuđim
Da žude

Gdje pate
Za imenom patnje
Što skriva ga
Taj češki grof

II.

Kad ga napiju
U svemu što kaže
Njezino načuju ime

Poslije se svađaju
Tko točnije pamti
To što nikad ne izusti on

III.

Stan mu je
Pričaju
Prepun slika
Žena iz časopisa

Splićani znaju
Baš svaka od njih
To grešna je
Njegova ta

I znaju
Kroz zid kad gleda
Koju
Pogledom razodijeva

I znaju
Gdje naprsne kamen
Pala je
Srčana kap

IV.

Njihovu djecu
Konte
Jezicima uči
Na kojima sam se
Nasmijati ne zna

Njemački
Francuski
Engleski
Grčki
Matematički
Latinski

Gradom ide
Za njim pas i podsmijeh
Talijanski i hrvatski uglas

Kući kad dođe
Njegovu šutnju
Mačke predu
Ponavlja papagaj

V.

Pisma kad šalje
Svi znaju
Da se na svakoj adresi
I za svakim imenom
Makar i muškim
Krije ta
Njegova ta

Ta njegova
Zbog koje sav Split se
Izgnanim osjeća u se
Ta tuga
Zbog koje se grofu
Smije i Sustipan

Gdje će za njegovim lijesom
Napokon stići i ona
Da se upozna sa gradom
Što sve o njoj odavno zna

Da ona je grofova ljubav
Zamisli rođena sestra
Da je smantala i kralja dinamita
Novcem rata da kupuje mir

VI.

I dok ta Bertha
Koju čitav sjajni pogreb
Rosom
Elsom
Elvirom je zvao
Wilhelminom
Brendom
Hildegardom
Brata svoga ispraća u grob

Nobelovom nagradom
Za nemir grofa Kinskog
Vjenčat će je
Ludi bratac Split

Ludo zaljubljen
U voljenja ludost
Što smijehom žali
Sve lude za njom

Za tom dalekom
Što pod crnim velom
Doći će
Kad zbog nje
Umre grad

ANTE ŠAMPLAN

Ante Šamplan
Svoju sliku gleda
Na vratima svake
Vinarije splitske
Oštarije konobe krčme
Tratorije birtije
Na svim splitskim
Vratima žeđi
Za kojima Anti Šamplanu
Redarstvo zabranjuje strogo
Da itko nalije kap

Njemu koji uskače u more
Oficiru kad upadne sablja
Popu križ
Majci Mare
Ribaru kašeta srdela

Njemu koji vadi Slipca Begu
Svaki put kad mulci ga navuku
Da hoda po moru u portu
Dok bigotno pučanstvo na Rivi
Ismijava ćoravog Isusa

Njemu koji pod morem diše
Jer mu gore ni zraka ne bi dali
Da se taj zrak u bačvama čuva
I da se toči u kvartirima

Njemu kažu za njegovo dobro
Ne daju da dobro mu bude
A dobro je samo kad vino
U glavi mu pokrene val
Iz kojeg izranja slike i boje
U kakve grad nitko ne zna potopit
Ni garbinada ni noć ni zla zora
Čak ni šjor Vidović Emanuel

Njime što je vadio morske sirene
Čiketima ribarskim raznesene
Oni plaše svoje jezičave žene
U žmul vina da utopit će ih on

Njega Antu Božića Šamplana
Koji kažu dupla pluća ima
U šibensku odvode ludnicu
Čim mu vino dupli dade dah

Ante Šamplan
Svoju sliku trga
Na vratima krčme na Šperunu
Iznutra ga obješen na zidu
Blijedo gleda
Aleksandar
Kralj

Jebem ti državu
Vaše Veličanstvo
I jebem ti zakone njene
Koji Šamplanu i kralju
Ne daju živit ni pit

Evo i tvoju ću iskidat sliku
I naručit svakom po kvartir
Pa nek nas skupa
Moj kralju
Gone u Šibenik

STIPE BALA

Stipu Balu rečenoga Igru
Zaigraju na Marjanu vile
On im mjesec sa čempresa skida
One skidaju haljine

Stipi Bali rečenome Igri
Vile uzmu sedam-osam slova
Ako priča nitko da ne dozna
Čega su se igrale

Stipi Bali rečenome Igri
Priča grad da uzele su pamet
Vile koje Split kad ljubav plaća
Sanja da kupuje

Stipi Bali rečenome Igri
Grad se smije što god da izusti
Vabeći ga da iz gaća pusti
Vilinsku igračku

Stipe Bala ne zna reći Igra
Ne zna reći Grad Crkva ni Kurva
Ne zna reći Kurac Novac Kruna
Ništa što traži Split

Stipe Bala da ne kvari Igru
Gradu što ga dosada zabavlja
Na svačiji nagovor ponavlja
Tlenta tle tlenta tle

Stipe Bala ne prekida Igru
Da za tajnu što ga muči pita
Tko je ovaj mjesec iznad Splita
Na nebo vratio

KARUZO

I.

Bio je drvodjelac
Kao i onaj u Nazaretu
A onda su mu prenijeli priču
Župnika Svetoga Križa
Dobri Bog da je
Splitskom marangunu
Još ne zna se kojem
Svoj poslao glas

Pa ako je on taj koji jest
Samo da otvori usta
I Svetome dopusti Duhu
Da iz njega zapjeva

Nije tu anđela bilo
Samo Cunfo, Rašpe i Kljako
Marangun Marin to shvatio je tako
Da Bog sad nema drugih glumaca

Pa da ne smeta Svetome Duhu
Da vraga na vrat ne navuče
I Crkvu
Pustio je glas
Neumilan zvonast
Kakvim ga je podario Bog

II.

Za Cunfom, Rašpom i Kljakom
Ta Tri kralja bez kralja baštoni
Krenuli su ljudi hodočastit
U maranguniju kao u operu

Koji glas!
Ma che bella voce!
Nije blanja za takvog pjevača!
Caruso ti može nosit brokve!
Patinat postole!

Nemojte
Ljudi
Tako
O Carusu
Nemojte
Nemojte

Šta nemojte?!
Šuti i pjevaj
Kad Bog je dao da pjevaš!
Boga slavi i puk mu zabavi!
Da te čujemo, Marine!

I Marin pjeva
Mi-mi-mi
Mi-mi
Mi-mi-mi
Mi-mi-mi-mi

Ovo je Miserere nobis!
Ovo je pravi Te Deum!
Ovo je Jebemte Deum!
Ovo je Caruso naš!

Ma nemojte
Ljudi
Tako
Jedan je Caruso
Jedan

Marine, šuti i pjevaj!
Šuti i pjevaj, Karuzo naš!

III.

Muziku Karuzo nosi
Po gradu kad Bog mu je dao
Da više ne pravi križeve i kapse
Da muzika bude mu križ

Gdje pusti zvuke raširi ruke
Časte ga vinom i smijehom
Hrabre ga da svojim će glasom
Oboriti Čehinje sve

Te Čehinje pred kojima kleči
U kavani Troccoli i pjeva
To da nisu Čehinje prave
Nije za njih muzika

Prave Čehinje
Umne i lijepe
U Milanu da čekaju ga
Glavnom gradu
Svih Čehinja svijeta
Čehinja i muzike

Samo ugovor
Karuzo
Potpiši
Za nastup
U milanskoj Scali
Evo ovdje
I evo ovdje
Tu ispod pečata

Na Kandeloru
Točno u podne
S kuferima
Na gat putnički dođi
Obavezno ugovor ponesi
Za Milano čekat će te brod

IV.

Na Kandeloru
Točno u podne
Sav Split je tu
Samo broda nema

Znaš
Karuzo
Iz Milana brod će poslat
Ali nisu još izgradili porat
Čekaju da im dođe more
Javit će čim ga dobiju

Ma znam
Ljudi
Nisam ni ja pizda
I ja znam da Češka nema more
Pa kako će onda more imat
Taj Milano prepun Čehinja

Nego dajte
Grlo mi je suho
Kao more u milanskom portu
Politar
Kad Bog je tako dao
Da mi Scala danas bude Split

Nego dajte
Kad imate vina
To što danas nemate daljina
Nije razlog da vam ne zapjevam
Milanezi moji
Mi-mi-mi

V.

Karuzo je grdelin što pjeva
U kavezu njihovoga smijeha
Boji se da ne pobjegne mu pjesma
Ako otvore krletku

Karuzovoj tuzi
Kad se smiju
I on se nasmije
Da olakša
Smijeh kojim se hrane
Kad ga rane
Jer on čuje
Taj smijeh da je samo
Njihove tuge muzika

Karuza daljinama
Kad mame
I prate ga
Na put kojeg nema
On kufere uvijek nosi prazne
Da se u njih smjesti
Čitav grad

VI.

Godina je četrdeset osma
Tko putuje
Za toga se ne zna
Samo Karuza
Na daleku plovidbu
Ispraća sav njegov Split

U portu je brod za Nev Jork
U džepu ugovor
S Metropolitanom
U kuferima vječito ništa
Što pjesmom postaje sve

Splićani mašu
Zbogom, Karuzo!
Proslavi se
Pa nam se vrati!
I čekaju brod
Sa svjetskim pjevačem
Da zamakne
Za Sustipan

Onda trče
U Sjevernu luku
Da Karuzu prirede doček
Kakav svjetski zaslužuje pjevač
Na dokovima Nev Jorka

Ugljenom farbaju lica
S furbastim osmijesima
Tako malo ljudima treba
Da postanu daleki svijet

VII.

Karuzo silazi s broda
Crnci mu ugljeni plješću
Na izmišljenom jeziku
Pozdravni govor mu drži
Gradonačelnik Nev Jorka

Na istom jeziku
Svjetski pjevač
Zahvaljuje na dočeku toplom
Šta ste rekli, Mister Karuzo?
Uskače prevodilac

Čudi me
Da pučanstvo Nev Jorka
Ne razumije vlastiti jezik
Ako vam je lakše na splitskom
Ja ću tako
A vi po nevjorški

Zahvalite dragom pučanstvu
Na ovoj dirljivoj pažnji
Ali ja sam došao operu pjevat
A ovo je
Vidim
Opereta

Pa bih se
Ako ne smeta
Vratio doma u Split

VIII.

Ali Karuzo
Ovo je Split!
A mi smo Splićani tvoji!
Pa ne bismo mi Karuza našeg
U Nev Jork pustili!

Samo smo željeli vidjet
Bi li ti otišao od nas?
Bi li tvoje prepuklo srce
Svoj kada ostaviš Split?

Dragi moji
Srce bi mi puklo
Da nije vaše dobrote
Kojom ste od Splita stigli
Grad Nev Jork napravit

Karuzo, jel se to rugaš?
Karuzo, jel se to ljutiš?
Karuzo, pa znaš nas valjda!
Samo smo se šalili!

Ja kad sam sanjao
Obale druge
Čeznuo sam samo za čežnjom
Da obala na kojoj sanjam
Bude mi ta druga obala

Karuzo, šta to govoriš?
Koji si ti to šufištik?
Karuzo, šuti i pjevaj!
Šuti i pjevaj, Karuzo!

Zahvaljujem Bogu i pučanstvu
Što Split oplovih
Da u Nev Jork stignem
Ne bih rado u ova vremena
Gdje vas nema
Da moj stigne brod

Hvala vam što donijeli mi niste
Da potpišem ugovor za Boljšoj
Godina je četrdeset osma
Hiljadu devetsto

Karuzo, šuti i pjevaj!
Šuti i pjevaj, Karuzo!

IX.

Karuza Splićani prate
Na posljednje putovanje
Kavez njihova smijeha je prazan
Kao njegova kufera dva

Tko ih pronađe
Hoće li znati
Da je otkrio
Izgubljeni grad?

POSLIJE KARUZA

Kuću u kojoj živim
Sagradio je čovjek
Koji toliko voli ptice
Da ih ne pušta da lete
Od straha da ne padnu

Zatvara ih u krletke
Pred koje sjedne
I natoči maraschino
O letu mi pjevajte
Ptice
O letu mi pjevajte

Taj čovjek
Sagradio je kuću
U kojoj živim

I pjevam

KAVAFIJE

ITAKA DALJE

Mediteranci
Meditiraju
O Mediteranu
Kakvog
Kažu
Više nema

Kao da
I jutros nije
Od neslaganja svojih
Sav složen
Kao da
Pomiren nije
Sa svojom
Svađati se pomirenošću

Pa zato
I ne traži druge
Do one
Što stalno ga gube
Jer
Kako ćeš
Gdje ćeš se
Kome
Zašto se
Pronaći
Kad

Kad Itaka
Uvijek je dalje
Itaka dalje
Itaka dalje

Ali nikad
Ni blizu
Daleka
Koliko
Odisej sâm

SPLITTING IMAGE

Rušeći zida on grad
Samo da ruševnost sama
Sva trajnost njegova bude

Rušeći zida on grad
Nikada dozidan
Nikada dorušen

Rušeći zida on grad
Tukidid gradom što zove
Što ljudi su
Ponavlja
Grad
Ljudi grad
Ne zidine

Rušeći zida on grad
Za ljude-ruševine

ULICA JULIJA NEPOTA

Hvali se
Turistički vodič
Ovdje smo zatukli
Posljednjeg rimskog cara

Pa smo
Od propasti Carstva
Napravili Carstvo propasti

SJEVERNI PROZOR

Na prvi pogled
Tu vidiš malo Rima
Izvan sebe
I malo Venecije
Izvan sebe

Šta je tu slavensko
Htjela bi vidjeti
Ima li imalo nas
Izvan nas

Vidiš tamo
Onaj poluotvoreni prozor
Kroz sjeverni izdubljen bedem
Pred njim sparoge u pitaru
I ruzinavi tiramol

E vidiš
Taj naizgled besmislen prozor
Služi da na vrijeme se vidi
Kada ka Vratima zlatnim
Nagrnu novi barbari

Pa da ih pitamo
Gdje su do sada
Kako im je bilo na putu
Da im kažemo gdje se što nalazi
Glavni ventil
Razvodna kutija
Plin

Pa da i mi odemo negdje
Gdje izvan sebe se ide
Da se odmorimo
Od našeg barbarstva
Od našeg gospodstva
Od nas

CRKVA SVETOG MIKULE NA STAGNJI

Pred nju kad dođeš da dođeš
Kao s daleka da stigao si puta
I sveca nikad nisi zatekao doma
I pitaš se živi li on uopće tu

A Sveti ti Mikula kaže
Ti koji hodaš koji ploviš
Ti bi bar morao znati
Da jedini moj dom nije dom

Da moj dom je
Taj put s kojega stižeš
Taj na koji odlaziš
Put

JUŽINE

DESTINACIJA

Pročitala u Zdravom životu
Mediteranski smijeh
Da je zarazan

I eno je
Žive i zdrave
Mrtve ozbiljne

Došla mrijeti
Ne zna oboljeti

O njoj će pisati
Zdrava smrt

TURISTIČKI VODIČ

Južnjak ne laže tebe
On sebe vara
Piše Alphonse Daudet
Pisma iz svog Nîmesa

Pa ako istinu tražiš
Sebe
S južnjakom
Prevari ti

FRIŠKINA

Srdele
Srdele
Srdele
Viču peškaruše
Na sva usta
I hvale se
Da ribe su noćas
Otete od tišine
Da mrtva im usta
Samo što ne progovore
Ljudi
Ljudi
Ljudi

OKTOBARSKA REMINISCENCIJA

Kad odu turisti kupači
Ja u odijelu
I cipelama
U more ulazim
I čekam
Da me odnese
Taj veliki val

Ali nikada ništa od mene
Ni broda
Ni brodolomca
Nikada me nigdje
Do ovdje
Preko glave
Do koljena

Obilan i obalan takav
Dosadio Bogu i Ciganima
Koji kad pobjegne more
Vide što je ostalo od mene

Evo ga
Opet on
Popišan
Pantalon

TUGA I TOLERA

I.

Misliš li ti
Moj Dešpero dobri
Misliš li da
Vlaj
Vlah
Bošnjo
Došljo
Da tko nije
Našega nam roda
I da itko
Tko se Mi ne zove
Može znati što je to samoća

II.

Tuga ti je
Moj Sangvino dragi
Što naš čovjek samo može znati
Što je naša lijepa stara tuga
Spram ovoj žalosti

MALENKOLIJE

MAKSIM GORKI: MATI

Majka me pokazuje ocu
Kroz prozor splitskog rodilišta

U što ja gledam?

U čovjeka u balon-mantilu
U čiji ću se džep krišom popišati
Kad me prvi put odvede
Tu preko puta
Na Hajdukov plac?

U balun
Što ga je netko
Napucao preko stadionskog zida
Gdje će me lomljeno staklo u betonu
Naučiti da odrastanje ranjava?

Ili
U jednu od ovih djevojčica
Što već hodaju Ulicom Maksima Gorkog
I koja nit me gleda nit vidi
Kome će roditi sina i kćer?

DIOKLECIJANOV BRIJAČ

Mog oca
Šegrta u brijačnici
Preko puta Srebrnih vrata
Plaše pričom o Dioklecijanu
Koji je ubijao svoje brijače
Da se ne zna kako ružan bješe car

Pazi, mali, šta radiš s tom britvom!
Da ti ruka zadrhtala nije!

Dobro je, bit će od tebe barbir!
Šta kažeš, kako izgledam?

Vidite i sami
Kaže moj stari
Pravi ste car

Pravi car

BLOKETARA U DUJMOVAČI

Moj dida
Bloketaru drži
Kraj crkvice u Dujmovači

Nikada nikog
Da u tu crkvu uđe
U njoj se od ljudi
Odmara Bog

Možda čita Vajata Erpa
Ako mu ne smeta što nema slika
Možda igra sportsku prognozu
Možda puši i gleda u strop

Na bloketari moga dida
Bog se nikad odmorio ne bi
Da pomaže radnicima
Ne bi mu dali
Ni po bloketama
Da skače
Neš, ne!

Umorili bi ga govoreći:
Ne diraj to!
Ne smetaj!
Past ćeš!
Ne diraj to!
Bogatitvoga!
Božeoprosti!
Ma ne bi Bog!

Ni Bogu oprostili ne bi
Da upita
Ej dida dida
Je li ona kuća na selu
Zbog koje ne govoriš s bratom
Je li i ona
Od ovih tvojih
Tvojcatih bloketa?

Ne bi mu kupili
Drvene kocke
Da se igra bloketare
Ni brata mu
Kupili ne bi
Da se igra na velike

Pa ako Bog
Sve ovo čuje
Što mu šapćem
Kroz rupu od ključa
Zašto ne uradi nešto
Po pitanju drvenih kocaka?

Hoće li on
Da ja pitam baku
Koja se u njega
Najbolje razumije
Je li od bloketa Božjih
Stvoren ovaj svadljivi svijet?

SVE TUŽNIJU UTVARAM KNJIGU
(VENEZIA – KREFELD)

Od sve više nenapisanih pjesama
Sve tužniju utvaram knjigu
Dnevnik svoj čije bih dane
Čije dane bih zaturiti htio
U potkrovlju kuće bez stuba
Bez krovne grede
Bez krova
U suterenu pod kojim
Izmakla se zemlja

Knjiga počinje pjesmom o meni
Ili o nekome drugom
U potonuli grad sam uplovio jutrom
A možda i nisam
Sjećam se
Lile su grappe
I Pad se slijevao s Neba
Na mostu je šeširnati čovjek
Prodavao uzdisaje

Posljednju ne volim pjesmu
Ne volim stud ni sjever
Ni Boga
Što na mog se oca
Bacao snijegom
U izbi što putovala je stalno
Ili to su vlakovi stajali vječno
Tamo ka jugu
Gdje suzâ
Više se obori nego dažda

Posljednje da nema pjesme
Hej puste bilo bi sreće
Mramornim dolom ne bismo
Brat moj i ja
Nit bismo
Hodali morem ko grobljem
Ne bismo
Tražeći gdje otac je naš
Zaskakali ponorne vode

Sad sklopljena je neispisana knjiga
I zemljani svod je sklopljen
Na hrptu je poboden križ
Od samotnog drva lomljen

Sve teže razaznajem riječi
Zastale negdje u grlu
Sve teže svoj grumen pakla
Survavam u tišine

KALAFAT BRODA „EUGENIO MONTALE“

Mališan pravi lađu
Od novina u kojima piše
Da sve su potonule lađe
I da je
Brodogradilište propalo