Laslo Vegel

UVOD U BASTARD ROMAN

Sarajevske Sveske br. 17

prevela sa mađarskog : Viktória Radics

Reći nešto o svom jeziku mogu samo onda ako stupim na ničiju zemlju između jezika. Kad napustim svoj jezik, i pogledam unatrag. Takve teške pojmove kao što su zemlja i domovina ne moze da opiše ni sreća, ni radost, ni himna, ni likovanje, ni minirana linija granice, ni sopstveni jezik. Prije ugroženost, tuga, nesreća oproštaj, sumnja, razlaz i šutnja...
Peter Nadaš

Ne znam ko je prvi put koristio izraz „zatvoreno društvo”, ali teško da bi se mogao tačnije okarakterisati taj svijet koji u svojoj relativnosti nudi sebe kao apsolutnu i jedinu stvarnost. Ko iskorači iz tog svijeta, gubi svoj dom. Gubi svoje utočište, svoju ugroženu zaštićenost, gubi svoju sigurnost među bodljikavim žicama. On, iako samo u simboličnom smislu, kreće na neizvjestan put, za koji ne zna, kuda ga vodi, samo je jedno sigurno: sve dalje od svakog mogućeg doma i skloništa.
Imre Kertes

I. Fragmenti romana i komentari

1.
Prozori gostinske sobe seoske porodične kuće gledali su prema sjeveru. Otac je često stajao uz prozor i blenuo u daljinu.
U tom pravcu je Mađarska, rekao bi.
Izgledalo je kao da hoće kazati nešto jako važno. Majka i sin su klimali glavama. Pravili su se kao da je to i njima važno, mada nimalo nije bilo.
Za porodicu je Mađarska značila tek jednu tačku u mašti. Jedan virtuelni svijet.
Život je bio negdje na nekom sasvim drugom mjestu.
Otac je prije tridesetak godina, još u vrijeme kraljevske Jugoslavije, bio u Mađarskoj. Prvi – i zadnji put. Prešao je preko zelene granice. Bio je pozvan na svadbu u Janošhalma. Nećak se ženio. Mislio je da je red da se pojavi, ako su mu već javili za događaj. Nije išao praznih ruku; teglio je tri kobasice i jednu šunku.
Šunjao se naprijed po naznačenom putu, koji mu je brat tačno skicirao. Sa ruksakom, koji je bio napunjen kobasicama i šunkom, puzio je među žbunjem, više puta je zastao, da bi procenio pravac, koji su muški članovi rodbine već nekoliko puta pregazili.
Dok se pentrao sve češće je zastao, a kad je sa jedne strane granice čuo Stoj! Stoj!, a sa druge isto to: Állj! Állj!, pao je drhteći na zemlju. Iz tih riječi je razumio da je na dobrom putu.
Malo se smirio tek kad je ostavio za sobom ničiju zemlju.
Mađari ne pucaju, samo te vrate, objašnjavao mu je brat. Naravno, može se desiti da te na nekoliko dana stave u bajbok, i saslušaju te da bi doznali zbog čega si ilegalno prešao granicu, ali potom te vrate – idi odakle si došao. Zbog toga budi oprezan i poslije, kad si pređeš ničiju zemlju, inače se nećeš veseliti na svadbi.
Dječak je nerazumno slušao svog oca, koji, mada je prekršio zakon i ilegalno prešao granicu, još nije postao svjestan granice jezikâ. Otac je u svemu tome video samo jednu avanturističku priču. Ništa ga nije podsjećalo na granice jezika, primio je na znanje samo državnu granicu. Nije htjeo da primi na znanje ni to da se prelazom granice još nisu otvorile granice njegovog jezika. Nije osjetio da tegli sa sobom tu granicu koju je iscrtao baš jezik. Jezik mu je još bio nevin, neiskvaren i bezazlen. Dječak ni u snu nije pomislio da će ga pokoriti dva jezika, da će postati zatočenik dva jezika u isto vrijeme, da će svaka stvar imati dva imena. Jedno bez drugog nije potpuno, jer se dva jezika više ne mogu razdvojiti. Imaće dva jezika, oba će biti njegova. Veća je to zamka od Derridine, koji je znao samo za postojanje jednog jezika, ali ni taj jedan nije bio njegov.

2.
Kad je otac uveže, poslije posla, ušao u gostinsku sobu, dječak je na starom, kreštećem radio aparatu potražio val Radio Slobodne Evrope, odnosno glas Slobodne Mađarske. To mu je bio svakodnevni zadatak, na koji je navikao. Nije tačno razumio na šta cilja otac ispred prozora s tom značajno izrečenom rečenicom, a ni to, zašto hoće svaki dan da se informiše o događanjima u Mađarskoj.
Kad se vratio sa posla, do sumraka je radio ovo-ono u bašči. Poslije se uvukao u gostinsku sobu, u svoj drugi, zasebni mali svijet, koji je bio samo njegov, iako nije bio svjestan toga. Zauzeo je svoje izmaštano mjesto u jednoj priči u kojoj se ništa vrijedno pažnje ne može desiti s njim. To ništa ga je zavelo. To ništa je trebalo da mu obezbjedi stanje samozaborava i sretnog neznanja.
Otac se obreo u dva strogo razgraničena svijeta. Živjeo je dvije nezavisne priče koje nisu bile u međusobnoj vezi, sledstveno tome on je lako umjeo da raščlani ta dva zasebna svijeta, dva jezika, dvije priče. Govoreći metaforižno: ušao je u gostinsku sobu, pa je poslije izašao iz nje. Radio i zatvoreni svijet sobe je predstavljao jednu priču, a bitak van sobe drugu. Između te dvije priče postojala je tačno zacrtana granica. Dva jezika, dva svijeta, dvije priče se nisu suočile. Nije bilo dodirne tačke. Postojale su samo paralelne priče, ali njihove niti se nisu splele. Nije se rodila jedna zajednička priča koja bi skupila ili bar zamrsila dva očeva svijeta.
Bez sveobuhvatnih, zajedničkih priča dva jezika se lako razgraničavaju. Bez njih ni jedan nije njegov. Jedan jezik živi svoj život između četiri zida, drugi napolju, u vanjskom svijetu. Ako se dva diskursa mogu tako tačno razgraničiti, onda čovjek bezbrižno stupa iz jednog u drugi. Nehotice udvostručuje svoje ja. Jedno ja pripada jednom jeziku, drugo drugom. Dvoje nezavisno, strano ja živi svoj život. U toj harmoničnoj šizofreniji jezici žive paralelan život. Jedan jezik je savrseno stran drugom.
A u okviru toga, za pojedinca jedan jezik je strani, a drugi je njegov, čak i onda ako se ne može izraziti, zašto je jedan strani, i zašto je drugi njegov. U stanju nevinog neznanja bitak ličnosti se nereflektirano udvaja. Ne postoje spletene priče, koje prelaze jedna u drugu. Riječ, rečenica nema sjenku ili ogledalo. Maternji jezik je njegov, ali priča maternjeg jezika nije ukorjenjena u njegovom sopstvenom svijetu, nego je vlasništvo jedne priče koja nije njegova. Maternji jezik tegli sa sobom jednu stranu priču. A strani jezik skriva u sebi ličnu priču, pa je tako i taj jezik njegov. Osuđen je na to da bude njegov.
Jezici samo traže svoje mjesto, a priče traže svoj jezik.
Na toj tački se krajnje suprotnosti zagrle.
Jedna krajnost je sretan kozmopolitizam. Narcisova šuma! Kad se otmu od priča, riječi se opijaju. Nema pravilnosti, dakle sve se može. U toj slobodi ima mnogo jezika, ali nema jedne zajedničke priče. Narcis se oslobodio, pošto se „očistio” od dramatike priča. Riječi su samo igračke. Priče su samo anegdote. Ako je život drugdje, onda se ne treba mučiti s njim.
Druga krajnost je bezdomni nacionalizam. Prisni kazamat Profete! Profet beži u kazamat, diže rešetke ili mrežu oko sebe da bi se oslobodio zajedničke priče. Ako je život drugdje, onda je stran, opasan i zato ga treba mrzeti. On uživa koristi te iste krive vjere kao i flegmatični kozmopolitizam.
U našem neodgovornom, mlohavom dobu nedostatak zajedničke priče svodi suprotnosti na zajednički imenitelj.
Otac je stajao na pragu priče, tamo je čekao cijelog života. Nije htjeo da zna za prag. Ostala je samo bašča, samo prozor i daljina.
Ali šta se dešava onda kad dva diskursa zahtjevaju jednu priču?
Šta se dešava ako neko postane rob želje da ne raspolovi bitak?

3.
Porodična priča, jesen 1956. Dječak je stajao na pragu o kome otac nije htjeo da zna. Nedjelja je, na stolu, kao svake nedjelje, svečani ručak, a za stolom već nekoliko nedjelja sjede dva gosta. Obojica su došli iz Mađarske. Jedan je nastavnik, drugi je glavni knjigovođa jedne budimpeštanske državne firme.
U Zelenoj ulici pored izbjegličkog logora, u svakoj kući gdje stanuju mađarske porodice, odigrava se ista scena.
Kada u nedjelju ugoste mađarske stanovnike izbjegličkog logora, stanovnike ulice zahvaća čudno uzbuđenje. Kao da se pomalja nada da će se susresti dva ista jezika koja su zatvorena u dva razdvojena svijeta, u dvije razdvojene priče.
Ali da li su se stvarno mogli susresti? Ili je i to samo jedna iluzija među mnogima?
Porodice su se na tim svečanim ručkovima suočile po prvi put sa Mađarem iz Mađarske. Ili su bar zavaravale sebe time, jer su mnogi od njih već 1941. godine, kad je mađarska vojska stigla, preživjeli suočenje.
Dječak je tražio zajedničku priču.
Otac je nesvjesno bježao od nje.
Dječak je slutio da otac nema kuda da bježi. To je počeo da naslućuje kad je otac ispričao priču o Peteru Schlemihlu.
Stari Schlemihl je platio ciganske muzičare da s muzikom dočekaju mađarsku vojsku. Potražio je u tajnom ćošku tavana čuturu sa grbom, što je odavno skrivao, napunio domaćom dudovačom, i s tim je nutkao mađarske vojnike.
Bio je siguran da će mu se stara želja konačno ostvariti. Naime, u kraljevskoj Jugoslaviji on je svjesno dao svoju kćer Hargitu u ekonomsku srednju školu, jer je želio da od nje postane gospođica, poštanska službenica koja sjedi iza šaltera i prodaje marke, pečati pisma. Godinama se trudio da je smjesti u poštu , ali nije mu uspjelo. Probao je da pridobije uticajne srpske načelnike, motao se oko njih, dostavljao im pile pripremljeno za kuhinju, masnu patku, nekoliko puta je probao i sa pola svinje, ali sve uzalud. Svaki njegov trud je propao. Jedan činovnik se na kraju sažalio i dao mu na znanje da ne računa na to radno mjesto, jer nema nade da će ga kćerka ikad dobiti, pošto je riječ o povjerljivom položaju.
Kad su ušli mađarski domobrani, u njemu se naravno ponovo probudila nada da će mu se san ovom prilikom ostvariti. Zato je on bio prvi koji je zabio mađarsku zastavu na tavanski prozor, novom pisaru je nosio jaja i gotovo pile, a oficire je nutkao svojom domaćom rakijom. Bio je siguran da će njegov trud ovog puta uroditi plodom, tim prije što je jedan oficir nedugo poslije njihovog dolaska svečano izjavio da će se brinuti o braći Mađarima.
Za nekoliko dana će se otvoriti nova pošta, šapnuo je namigujući zaverenički.
Stari Schlemihl se redovno šunjao pored zgrade pošte, proveravao je šta se dešava, a konačno su zaista otvorili novu mađarsku poštansku službu. Zabezeknuto je primjetio iza šaltera novu poštansku službenicu. Odmah se raspitao i još je istog dana saznao da je gospođica stigla pravo iz Pešte, kao što su iz Pešte stigli i ostali službenici u općinu i na druga, važna radna mjesta, koji su bili, pričalo se, svi povjerljivi ljudi. Njihove stvari su donosili na velikim kamionima, tako da je općinski dobošar jedva stigao da vrbuje dovoljno snažnih nosača.
Načelnik ga je, cugajući rakiju, pokušao tješiti. Vrijeme će učiniti svoje, oni će još morati da se pokažu ovima ovdje, mudrovao je.
Peter Schlemihl je prije nekoliko godina prodao svoja zadnja dva jutra zemlje, trebalo je para za školovanje kćerke. Sad je bjesneo, jer su gazdu, koji je od njega jeftino kupio očinsko nasljedstvo, pozvali u Suboticu, da bi na prazniku hljeba pozdravio Miklosa Horthyja, a na njega su sasvim zaboravili. A tog gazdu su zajedno sa ženom vozili u općinskim službenim kolima. Stari Schlemihl je čak i to čuo, da je u svječanoj općinskoj sali taj gazda održao svječani govor, a njegova žena je za tu značajnu priliku naručila iz najpoznatijeg peštanskog modnog salona nov šešir, jer mještani pojma nemaju o novoj modi.
Posle svega je smatrao da ima pravo na zaprepašćenje. Bio je snažno ubjeđen da su ga izigrali, da su ga nipodoštavali. Čuturu sa grbom je uvrijeđeno sklonio na dno ormara. Ali svako veče je uključivao radio i manijački slušao peštanske vijesti. Radio mu je bio najdraže blago, pošto je samo to ostalo od očinskog nasljedstva. A kad se spustio sumrak, odšetao je do pošte – već mu se cijela ulica smijala zbog toga –, sjeo na klupu ispred ulaznih vrata, i zavidljivo je buljio u peštansku gospođicu, koju je prilikom zatvaranja pošte čekao jedan poručnik. Gospođica je izašla uz kikot i, držeći poručnika ispod ruke, nestala sa njim u mraku.
Zatim je Peter Schlemihl stavio na glavu šešir – koji je po navici metnuo na klupu i odgegao kući. Tako je to išlo mjesecima. Osjećao je kao da je prošla cijela vječnost. Jedne večeri, još prije no što je poštanska službenica odlepršala, poručnik je izgrebao iz džepa nešto sitne pare, i bacio u šešir starog Schlemihla. Ovaj je izvadio pare, u prvom bijesu je htjeo da ih baci, ali se predomislio. Ako baci, možda će uvrijediti lično Miklosa Horthyja. A to ipak ne smije uraditi, jer, dok je sjedeo pred poštom, često je zamislio da stiže po njega vojnički odaslanik, da ga s limuzinom odveze gore u Peštu, pravo ispred Miklosa Horthyja, koji će ga ponuditi šampanjcem, drugarski ga uhvatiti pod ruku, i zabrinuto će uzdisati. Dragi moj mađarski brate, trudićemo se popraviti ono što je pokvareno, sve ćemo učiniti da ispravimo greške. Nažalost, teško ide, jer se ne mogu uzdati ni u svoje ministre. Spletkare iza mojih leđa, posluju bez mog znanja. Svako gleda samo svoju korist. A prilikom oproštaja osmjehujući tutne mu u ruke jedan službeni papir s pečatom, u kojem naređuje, da od sledećeg dana Hargita Schlemihl, odnosno njegova kćerka, bude poštanska službenica u selu. Dok je brzo spuštao sitan novac u džep, stari Schlemihl je mislio na ovaj izmaštan susret, i užurbanim koracima krenuo kući, jer ga je kćerka čekala s večerom.
Stavio je sitniš na sto, i uključio radio.
Okretao je dugme, i slučajno je nabasao na mađarske vijesti londonskog radija. Nepoznati glas je rekao: ovjde BBC, emitujemo emisiju na mađarskom jeziku. Stari Schlemihl je iz vijesti doznao da Mađari i Nijemci trpe na frontu teške udarce. Od toga mu je stao dah, i uhvatio ga je neizreciv nemir. Tako nešto je čak i čuti opasno, mislio je, ali nije imao snage da pređe na drugu frekvenciju. Ili možda laže londonski radio kad brblja o tome da Englezi i Amerikanci planiraju bombardovanje Pešte? Treba poslušati i peštanske vijesti, sijevnulo mu je kroz mozak, i nervozno je promenio frekvenciju. Uzdahnuo je s olakšanjem: nije istina, London ne govori istinu, širi lažne vijesti. Nepobedivi smo. Sljedeći dan ipak nije bio u stanju da suzbije svoju znatiželju, i uveče u deset je ponovo slušao londonske vijesti. Emisija je kreštala, prekidala se, ali je on uporno šiljio uši, pažljivije nego prošle noći, i probudila se sumnja u njemu, da ipak ima nešto istine u tome što radio kaže. Nešto nije uredu, mislio je. Nije čudo što sa fronta stižu loše vijesti, kad nema discipline, čak se i poručnici motaju oko poštanskih službenica, mrmljao je u bradu.
Otad nije mogao da se opre iskušenju, noću je redovno slušao londonski radio. Ako govori istinu, mislio je, onda će se peštanska gospođica uskoro vratiti tamo odakle je došla, a stolica iza šaltera će se ponovo isprazniti. Noću se bez sna vrteo u krevetu, i razmišljao o dolasku Engleza i Amerikanaca, kad će konačno i njegova kćerka doći u obzir.
Te misli su ga zaokupljale i u povrtnjaku, kad ga je pozdravio Svetozar, komšija iz donje bašče. Pre rata su bili u dobrom odnosu, često su zajedno pili u krcmi, ali otkad su usli Mađari, Svetozar bi se redovno išunjao iz bašče čim bi primjetio komšiju. Već se nisu ni pozdravljali. Sigurno je bijesan na mene što sam istaknuo mađarsku zastavu, i što sam ponudio mađarske vojnike dudovačom, mislio je. Njegova briga – ja nisam time skrivio ni njemu, ni drugima. Ali u posljednje vrijeme kao da se promijenilo držanje komšije. Javljao se prvi, i meškoljio se. Pomirio se sa situacijom, ili mi je oprostio, mislio je stari.
Jednom prilikom su zapodjenuli razgovor. Svetozar je došao sasvim blizu žicane ograde, i žalio se da te godine paradajz jedva rađa. Sledeći put je bjesneo na loš prinos pšenice. Biće gladi. Vojnici neće imati hranu na frontu. Presvisnuće od gladi u Sibiru, reče. Iz njegovog tona je Schlemihl zaključio da se Svetozar raduje lošem prinosu. Umjesto da što odgovori, nijemo je gutao. Iznenadio se što iz komšijinih usta čuje isto ono što kaže londonski radio. Otkud zna? Pa Svetozar nema radio aparat.
Komšija je svake nedjelje postajao sve hrabriji i sve rječitiji. Jednom prilikom je, kao nešto sasvim sporedno, dobacio: Ovi čak ni tvoju kćerku nisu primili u poštu, a ti si im dušu dao.
Potom je, kao da se ništa nije desilo, dalje plijevio zemlju.
Petera Schlemihla je ta primedba pogodila u srce. Svako je znao koliko je željeo da mu kćerka dospije na poštu. Zasigurno cijeli komšiluk zna za njegov propali trud, i sad ga ismijavaju. Sigurno mu govore iza leđa i to da je dušu dao novima. Ali nije ništa rekao na Svetozarevu primjedbu, nego je prekoračio narasli korov.
Odlučio je da nikad više ne sjedi ispred pošte.
Poslije nekoliko dana Svetozar je započeo razgovor.
Ali još nije sve izgubljeno, počeo je. Stići će ljudi koji će istjerati pravdu.
Englezi, rekao je nehotice Peter Schlemihl, ali u sljedećem trenutku je zažalio što je ovo izustio. Možda Englezi, možda drugi, važno je da budeš oprezan, jer ponovo nećeš dobiti ništa – odgovorio je Svetozar, i polako odgegao.
Peter Schlemihl je zabezeknuto gledao za njim. Kako smije da govori o takvim stvarima? I kako je siguran u sebe! Još nikad dotle nije čekao tako uzbuđen vijesti iz londonskog radija kao te večeri. Odlučio je da će nekako doznati odakle Svetozaru takve obavijesti.
Poslije tog slučaja je uzalud tražio komšiju, nije ga vidjeo u bašči.
Dani su tekli, ali njega nije bilo. Jednog jutra na prozor su mu pokucala dva policajca-perjanika, i zapovjedali mu da se obuče, jer odmah trebaju poći u policijsku stanicu. Peter Schlemihl ih je, ne sluteći ništa, pratio do zgrade kasarne, gdje su ga ugurali u jednu prostoriju koja je podsjećala na kancelariju. Predali su ga jednom čovjeku koji je bio u civilnoj odjeći, i koji je bez ikakvog uvoda počeo da viče na njega: nek kaže sve što zna o svom komšiji. Schlemihl se kleo da ništa ne zna o njemu, otkud bi znao, komšija ga je u posljednje vrijeme izbjegavao. Lažeš, viknuo je na njega isljednik. Hajdemo ispočetka. Lijepo ispričaj sve, inače će biti zlo i naopako! Hajdemo! Schlemihl je ponovio ono što je već izjavio. Na to je nabrekli muškarac zamahom ruke pozvao dva policajca koji su stražarili ispred vrata. Hajmo ispočetka, rekao je nervozno. Šta znaš o svom pajtašu? Schlemihl je uplašenim pogledom, nijemo blenuo u tepih, na šta je detektiv dao znak, a jedan od policajaca ga je tako udario, da se Schlemihl na sred kancelarije ispružio. Drugi policajac ga je digao, ali čim je stao na noge, odmah je dobio drugi udarac. To su još nekoliko puta ponovili. Igrali su se s njim kao mačka s mišem, a u međuvremenu su se grohotom smijali. Schlemihl je osjećao da mu teče krv iz usta. Isljednik mu je snažnim glasom naredio da progovori konačno, da ne glumi, znaju oni vrlo dobro da on svako veče petlja u bašči s onim pobjesnelim komunistom. Samo mi nemoj kazati da razgovarate o paradajzu i o kupusu! Hajde! Govori! Pored tebe, s kim je bio u vezi taj zlikovac? Jel ti rekao gdje se skrivaju? Jel ti pričao o Staljinu? Pitanja su šibala starog, a on i kad bi htjeo ne bi znao da odgovori na njih. Bespomoćno je slegnuo ramenima, pa je posle nekoliko sekundi razmišljanja progovorio. Rekao je samo toliko da je pšenica loše rodila. Htjeo je da nastavi sa Sibirom, htjeo je reći da je komšija ciljao na to da vojnici neće imati šta da jedu, ali isljednik je povikao na njega da skine košulju i legne potrbuške na sto. Pendrekom su ga udarali po golim leđima i bubrezima. Prije nego što se onesvjestio, Peter Schlemihl je osjećao kako mu niz tijelo klize kapi krvi.
Sibir, pokuŠavao je nastaviti ispovjest.
Ali detektiv se od toga još više zgrčio i pobjesneo.
Daću ja tebi Sibir. I druga Staljina.
Poslije nekoliko sati osvjestio se u jednoj drugoj prostoriji. Baš je htjeo da nekako ustane, kad je zakreštao glas isljednika. Šta je? – pitao je. Peter Schlemihl se kleo u nebo i zemlju da ne zna ništa o tom nesretnom tipu. Nema veze s njim. Da, zaista su porazgovarali na kraju bašče, ali isključivo o paradajzu i o paprici i o pšenici, o ničem drugom nije bilo ni riječi. Riječ Sibir već nije smjeo da izusti. Kleo se da je on pravi Mađar, on je prvi u selu istaknuo nacionalnu zastavu, i ciganske muzičare je platio u čast pridošlih vojnika, a junake je počastio svojom strogo čuvanom domaćom rakijom. On ne može dopustiti sebi da druguje sa neprijateljem.
Licemjeran fazon, dobacio mu je isljednik, uz prezriv pogled. Sad se nosi odavde, i dobro zapamti današnju lekciju. Hajde idi, i ubuduće se ponašaj kao dobar Mađar, jer mi te držimo na oku. Ako primjetiš nešto sumnjivo, odmah nam javi. Jesi razumjeo? Peter Schlemihl je klimao glavom.
Prošla je ponoć dok se dovukao kući. Zahvalio se bogu što ga nisu zadržali cijelu noc, jer kad bi ga ujutro pustili, cijela ulica bi vidjela njegova raspucana usta, oteklo lice, nabule obrve i krvavu košulju. Kad je stupio u kuhinju, kćerka je uplašeno vrisnula. A on je polumrtvo mahnuo rukom, i odvukao se na hoklicu pored stola. Tupo je buljio na spremljen sto, na svježi mladi luk pored slanine, što je kćerka tog popodneva donijela iz bašče. Pokušao je ogristi malo zelenog sa luka, dok je isprekidano počeo pričati šta se dogodilo. Uzastopce se jadao kakvu je nesreću na njihovu glavu doneo komšija. Upozorio je kćerku da nipošto ne progovori ni riječ s njim, ako bi se pojavio u bašči.
Posle toga je Peter Schlemihl postao oprezan. Odlučio je da uopće ne izlazi u bašču, naročito ako se komšija šunja tamo. Ali nijednom ga nije vidjeo. Svetozar se nije pojavio. Gospodin detektiv je baš imao pravo, pobjesneli komunjara je zaista pobjegao, a njega ostavio u nevolji.
Ali ipak ga je najviše mučilo to što poslije ovoga njegova kćerka nikad neće postati poštanska službenica.
Potom se doteturao u sobu i bacio neprijateljski pogled na radio aparat. Zakleo se da nikad više neće slušati prokleti londonski kanal. Od boli je noću često jaukao. U polusnu mu se pojavio Horthy, i uvrijeđeno zapitao: I ti si me prevario? Zar sam to zaslužio? I ti si me ostavio na cjedilu, ti, u koga sam imao toliko povjerenja? Nije tako, ništa nije istina, moji neprijatelji lažu, ispovjedao se on Horthyju, zbog peštanske poštanske službenice su me doveli u sumnju. Hoće da me izigraju, o tome je riječ, gospodine predstojniče. Miklos Horthy je umorno mahnuo rukom. A ljubav prema domovini? Draga domovina, za koju se treba žrtvovati? Kao što vidim ni ti nećeš da priložiš žrtvu za dragu domovinu. Tebi je radno mjesto poštanske službenice najvažnije? Horthy se stropoštao u fotelju, usta su mu se micala, ali on nije razumijeo šta kaže. Gospodine predstojniče, molim vas, govorite glasnije, molio je. Ali uzalud je moljakao, glas Miklosa Horthyja se nije vratio, na što se on išunjao iz predstojničke sobe. Mučno djelovanje čudnog polusna nije stišalo ni jutarnje buđenje. Bauljao je po kući gore-dole, i mrmljao je nešto kao da je zaslužio batine.
Rane su se teško lječile, na jednu nogu je šepao, a ni saginjati se nije mogao kao ranije. Brinulo ga je to što se lako umarao, i ujutro nije mogao da iskoči iz kreveta, kao prije. Tog jutra, kad su policajci ponovo zakucali na njegov prozor, budan je ležao. Samo je zacvileo kad je vidjeo dva policajca koji su stupili u sobu, a iza njih smrtno blijedo lice svoje kćerke. Bili su isti oni koji su ga zadnji put odvukli u kasarnu. Skupio je svu svoju snagu da bi mogao ustati iz kreveta, ali je jedan od policajaca mahnuo rukom: ostani, jadniče, nismo došli po tebe, nego po tvoj radio. Takav jedan bedni crv kao ti ne zaslužuje da ima sopstveni radio aparat, rekao je drugi.
Peter Schlemihl je klimnuo glavom. U redu, možda je bolje što ga nose, mislio je, otkad su ga stavili na muke, nije ga uključio. Bojao se iskušenja. Imao je dosta nevolje zbog njega, neće mu faliti. Više ga nije zanimalo šta se dešava u bijelom svijetu. Nije uopće izlazio na ulicu, nije htjeo da se sretne ni s jednim božjim stvorenjem. Samo bi se ponekad usudio da izađe u bašču, ali se ponašao vrlo obazrivo, pazio je na svaki šum, jer se bojao da će se iznenada pojaviti Svetozar, koga posle svega nije htjeo ni da vidi. Ali komšija je bez traga nestao, čak ni nikakvo svjetlo nije dopiralo noću iz njegove kuće. Poslije nekog vremena Peter Schlemih je opet nešto mirnije radio u povrtnjaku, marljivo je njegovao svoju bašču, ali je ipak oprezno pogledavao lijevo-desno. Zanimalo ga je ko ga posmatra krišom, ko prati svaki njegov pokret, ko javlja o njemu.
Otkad su mu oteli radio, smirio se, i udubio se u sebe.
Ali je njegova kćerka postajala sve nemirnija. Mučile su je nedoumice i sve češće je ukazivala na to da treba biti oprezan. Nije dobro sam boraviti u bašči, kad se svako zatvara u svoju kuću, a i napolju na ulici je samrtna tišina. Gospoda se pakuju, na kraju sela se šunjaju sumnjivi likovi, čak se šapuće da su polja puna Rusa. Peter Schlemihl je negodovao, i s nedoumicom slušao bezvezne riječi djeteta. Nije razumio, ali nije ga ni interesovalo sve to.
Da se nešto ipak događa oko njega, shvatio je kad se neočekivano opet pojavio Svetozar. Kao neka avet, pojavio se na kraju bašče s puškom u ruci. Pored njega jedan ašov i svježe iskopana hrpa zemlje. Prizor je bio dosta neobičan. Schlemihl je odmah shvatio da ga je uhvatio na djelu. Uhvatio je komšiju kako iz zemlje iskopava pušku. Umjesto pozdrava samo je klimnuo glavom. A mozak mu je užurbano radio. Procjenio je koliko brzo bi mogao da stigne na policiju, čim izađe iz vidokruga komšije. Odmah treba javiti gospodinu isljedniku da se zlikovac vratio, i sa oružjem šetka u bašči. Ali on nije sa njim progovorio ni riječi.
Kad je Svetozar vidjeo smušene, uplašene pokrete starog, ohrabrio se i počeo da tera šegu s njim. Bio je dobro raspoložen, kikotao se i zamahivao čas sa ašovom, čas sa puškom. Onda je bacio ašov, i usmjerio pušku na njega. Stari se skamenio. Svetozar ga je ubjeđivao da se ne boji, ne treba da bježi, više nema nikakvog razloga za bojazan. Osloboditelji su već pred vratima. Međutim, Peter Schlemihl mu nije povjerovao ni riječ, sumnjičavo ga je gledao, povlačeći se prema kući. A Svetozar je nemarnim pokretom bacio na rame pušku, i korak po korak pratio komšiju. Na to je stari iznenada podigao iznad glave obje ruke, nek vide komšije da ne govori dragovoljno s ovim nitkovom. U međuvremenu je razmišljao o tome kako da pobjegne, da niko iz komšiluka ne bi mogao da kaže kako se on druži s tim opasnim komunjarom.
Hoću da govorim s tobom, vikao je Svetozar. Znam da si čestit čovjek. Čuo sam da su te krvavo izbatinali, a potom su ti otjeli i radio. Peter Schlemihl je nepovjerljivo buljio u komšiju, koji je preskočio ogradu, i bio sasvim blizu. Znam i zašto su te mučili. Zato što zajedno sa nama čekas osloboditelje. Već su ovdje, na kraju sela. Noćas će ući Rusi, rekao je, ne skrivajući svoje zadovoljstvo. Nema čega da se bojiš. Drug Staljin će ti biti zahvalan, ubjeđivao ga je. Znaće kako si ti čestit, častan, dobar čovjek, kakvu si žrtvu doneo za njega. Ako baš jako hoće, još će on napraviti poštansku službenicu od tvoje kćerke. A ti ćeš dobiti traktor, kamion, bicikl, on to ne zaboravlja, zaslužio si.
Peter Schlemihl je zamuckivao. U svojoj smušenosti, sasvim bez veze, počeo je govoriti o tome da dolazi zima, i treba kopati bašču. I nekoliko drva treba isjeći za ogrev. Svetozar se grohotom smijao. Nećemo više kopati, ubuduće ćemo traktorom obrađivati zemlju, rekao je, potapšao mu je rame, i pružio mu ruku.
Šta se zbilo s njim, razmišljao je stari, još nikad se nisu rukovali.
Izgubio je pamet dok nije bio kod kuće. Ako bi bio pri zdravoj pameti, razmišljao je, ne bi se vratio da iskopa pušku. Sumnjivo. Ne smijem riskirati, pomislio je. Kad se oslobodio Svetozara, pojurio je u kuću, brzo obukao svoju jedinu bijelu košulju. Više nije imao vremena da se javi kćerki. Ubrzanim koracima je išao prema policijskoj kasarni. Mora naći isljednika prije no što izbije skandal. Možda su mu već i javili šta se desilo u bašči. Obezglavljeno je pojurio. Ali kad je stigao do kasarne, zaprepašćeno je primjetio da kasarnu ne čuva nijedan perjanik, vrata su skroz-naskroz otvorena, tako da bilo ko mirno može da uđe i izađe. Nikog nije našao u hodnicima. Htjeo je da uđe u jednu kancelariju, ali je zastao prije no što je pritisnuo kvaku. Ne, to ipak ne smije uraditi. Može pasti u nevolju, još će mu pripisati da sprema neko zlo.
Izišao je na ulicu, pogledao centar sela, a potom je krenuo prema pošti. Ispred zgrade se u čudu skamenio. I pošta je bila zatvorena, a zbog toga je zaključio da se desilo nešto vanredno. Najbolje bi bilo vratiti se kući, pomislio je, ali je poslije ipak odlučio da se vrati u policiju. Skupio je svu svoju hrabrost, i pregledao je kancelarije. Nigdje žive duše. Ovi su pobjegli. Od tog saznanja se osokolio, i počeo da traga za svojim radio aparatom, pretražio je cijelu kasarnu, ali od radija ni traga. Stolovi i stolice u velikoj zbrci, svuda po parketu razbacani papiri. U jednoj sobi uramljena slika Miklosa Horthyja ležala je na podu. U jednom ćošku pored prozora uredno je stajao par izglancanih čizama. Zagledao ih je, bile su u dobrom stanju. Prvo je pomislio da ih ponese sa sobom, ali se predomislio, još će mu čizme navaliti na vrat neku nevolju. On je došao po svoj radio, ali odlazi praznih ruku. Od radija ni traga. Međutim na bečejskom putu je imao šta da vidi. Kamioni i seoska kola su u beskrajnom rijedu krivudala prema selu. Puni vojnika. Iz otvorenih prozora krajnjih seoskih kuća ljudi su mahali, a kapije su bile pune znatiželjnika. Muškarci, žene i djeca jurili su prema pridošlicama, i zasipali su konvoj cvijećem. Neki su ih nutkali rakijom. Peter Schlemihl je jedno vrijeme izbečenim očima gledao scenu, potom je skupio preostalu snagu, i pomislio da će najbolje biti ako se što prije vrati kući. Kući, šaputao mu je jedan unutrašnji nagon. Kod kuće je najsigurnije.
Kći je baš spremala večeru. Stigli su Rusi, rekla je dok je postavljala sto.
Dakle Svetozar nije pričao gluposti, zaključio je stari Schlemihl. Rekao je ćerki da mu sipa jednu rakiju. Otkad su ga onomad stavili na muke, ni gutljaj nije mogao da popije, jednostavno nije želio piće, čak ni miris nije trpeo. Ali sad se zaželio rakije, da povrati snagu. Popio je još jednu čašicu, i osjetio kako ga podilaze prijatani žmaraci. Ako je Svetozar govorio istinu, ako Staljin zaista poklanja ljudima traktore, onda od kćerke još može postati poštanska službenica, sjevale su mu misli.
Svetozar je bio ovdje dok je otac bio vani, govorila je kćerka, doneo je na poklon pola džaka šećera u kocki, i jednu čudnu zastavu. Poručio je da je još danas istaknemo na kuću, ako hoćemo sebi dobro. Schlemihl je uzeo u ruku crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Negodovao je, tako nešto još nije vidjeo. Svetozar možda zna šta treba učiniti, pomislio je, i popeo se na tavan. Mađarsku crveno-bijelo-zelenu zastavu je uvukao, i na njeno mjesto je istaknuo novu. Potom je izišao u bašču, mađarsku zastavu je pokopao, ašov je očistio, pa je uzeo kosu. Izoštrio je lit, i počeo da kosi travu. Od prošlog košenja jedva je narasla, ali je ipak počeo. Polagano je napredovao. Nije se žurio, odugovlačio je, jer se nadao da će se pojaviti Svetozar. Već je pao sumrak, ali od komšije ni glasa, ni traga. Prije no što je legao, više puta je pogledao u pravcu njegove kuće da vidi da li se upalilo svjetlo, ali ništa nije svjedočilo o tome da Svetozar boravi kod kuće. Ulica je bila sasvim mračna, nigdje nikakvog svjetla. Iz daljine se ponekad čula pucnjava. Naredio je ćerki da ostavi petrolejku. Odgegao je do kreveta i navukao ćebe na glavu. Biće sve kao što je Svetozar predvideo, ujutro će stići drug Staljin, razmišljao je. Bicikl i traktor, mrmljao je.
U ranu zoru su ga probudila dva naoružana civila. Naredili su mu da ih odmah prati, samo jedno ćebe nek uzme. Mrki ljudi su ga odveli u istu onu kasarnu gdje je bio prošlog dana. Tamo gdje su ga izbatinali. Stolovi, stolice, papiri su još uvijek bili razbacani, uramljena slika Miklosa Horthyja je još uvijek ležala na podu. Ali već se moglo nazreti da se useljavaju novi stanari, jer je nekoliko ljudi nosilo tepihe, a drugi su s nekoliko telefona trčkarali na hodniku. Mrki momci su ga ugurali u jednu namještenu sobu, gdje je već bio i tepih. Jedan muškarac je s rukama na leđima šetkao gore-dolje. Vrata su se zatvorila iza njega, a muškarac u uniformi je raširenih nogu stao ispred njega. Ruku je položio na futrolu revolvera. Dakle, ti si ta ptičica? Kao što vidiš, narodno slavlje je okončano. Peter Schlemihl je stiskao svoj šešir. Ciganska banda, šta? Prvi smo istaknuli mađarsku zastavu, šta? A sada srp i čekić, jel da? Ne stidiš se, dvoličnjak? Nas hoćeš da prevariš, nitkove? Široko je zamahnuo lijevom rukom i prilijepio mu jedan šamar. Onda još jedan. Biće još. Ali prvo treba da zaradiš kaznu.
Tako je Peter Schlemihl dospjeo na prinudni rad na zemljištu jednog srpskog gazde.
Na nadlakticu su mu vezali bijelu traku, pa su ga gurnuli u kukuruzno polje među ostale.
Našao se baš pored oca. Malo mu je laknulo, jer je naišao na nekog iz ulice.
Šta će biti s nama, pitao je zabrinuto.
Braćemo kukuruz, odgovorio je otac sivim glasom, i bojažljivo je gledao u pravcu naoružanih stražara u civilu, koji su čuvali kukuruzno polje. Strogo su nam naredili da je zabranjeno razgovarati, inače će pucati, upozorio je Petera Schlemihla.
Uveče, kad su ostali sasvim sami, Schlemihl je povjerljivo ispričao ocu da ga je Svetozar, njegov komšija uvukao u zamku. Zbog Svetozara su ga tukli mađarski policajci, a sad mu je njegov crveni barjak nanio nevolju na vrat. U policijskoj kasarni su ga, strarog čovjeka, optužili da je dvoličan, okreće opakliju prema vjetru, nitkov. Opet sam nastradao zbog svoje lakovjernosti, žalio se. Ali, šta sam mogao učiniti? Da nisam istaknuo zastavu, Svetozar bi pobjesneo na mene, i opet bi dospjeo ovamo. Jel mi ostao drugi izbor?
Hajde da spavamo, rekao je otac; u zoru, ako svane, ako ne svane, mi svakako moramo brati kukuruz. Nije smatrao dostojnim ni jedne riječi sve te koještarije što je stari blebetao, samo ga je podsjetio da pazi na ćebe, jer ga kradu. A noći su sa pozne jeseni vrlo oštre.
Otac je prezirao starog Schlemihla, jer se po njemu taj čovjek spanđao sa đavolom. Zbog toga pada uvijek u nevolju.
A otkud zna otac da se on druži sa đavolom, čudio se dječak.
Znaš, ko ima više sjenke, taj se sasvim sigurno druži sa đavolom, kazao je sinu povjerljivo.
A otac je vidio Schlemihlove sjenke?
Vidio sam, odgovorio je otac nesigurno. Ali, to nije važno. Ne treba vidjeti sjenku da bi bio siguran u njeno postojanje. Na primjer, taj kome lebdi čas ovakva, čas onakva zastava na kući, taj zasigurno ima više sjenki, i onda ako ih ne vidimo. Pre ili kasnije će izaći na vidjelo nevaljalstvo.
Ali kako može jedan čovjek imati više sjenki, razmišljao je dječak.
Može, rekao je tvrdo otac, pa je još dodao: Kako on nasuprot Schlemihlu nikad nije istaknuo nikakvu zastavu na kuću? Samo je dugo stajao ispred prozora. I onda kad su Mađari došli i onda kad su otišli.
Jel je sjenku trebalo zaboraviti? Jednom i za svagda izbrisati iz sjećanja? Zbog toga nisu smjeli da se sjećaju više ni 1941., dakle period kad su se sreli sa Mađarima iz Mađarske.
Kao da su se bojali sjenki.
Mađarske izbjeglice su stizale i stizale u gomilama, a lokalni Mađari su opet postali radoznali: kakvi li su pravi Mađari.
Gosti su sjeli oko stola, i žalili se da teško dobijaju ulaznu vizu za Kanadu, jer se spremaju iseliti tamo. Ima i takvih kojima je Amerika putni cilj, a neki se spremaju još dalje, u Australiju.
Prehrana u logoru je stravična, pa su stanovnici ulice prazničnim danima ugostili izbjeglice, koji su tada dobijali regularnu dozvolu za izlazak.
Približavali su se prvi zimski mrazevi. U logoru nije bilo grijanja. Gosti su se žalili da se srmzavaju, i pitali su domaćina, da li ima višak deka. Da pozajmi. Dok ne dobiju u ruke kanadsku ili australijsku ulaznu vizu. Otac i mater su se nerazumno pogledali. Nisu poznavali tu riječ: deke. Kao što je bilo mnogo drugih riječi koje nisu razumjeli u govoru Mađara. Nije bilo riječi o tome da nisu poznavali pokoju riječ, nego i o tome da su pojedine riječi značile nešto drugo ocu, drugo majci, i opet drugo Mađarima.
Gosti nikad ne bi razumjeli oca koji stoji pred prozorom gostinske sobe, i značajno saopštava porodici: u tom pravcu je Mađarska.
Domaćini su tako imjenovali goste: Mađari. Izbjeglice su bili Mađari. Radoznalo su ih posmatrali, ispitivali njihove pokrete, slušali njihova jadikovanja i planiranja. Ali na kraju su shvatili da su oni ipak nešto drugo.
Dječak je prekinuo šutnju.
Ćebe, rekao je. Traže ćebe.
Otac i majka su ne nelagodno osjećali, pogledali su jedno drugo.
Nema, rekao je otac. Imali smo jedno koji smo dobili kad smo gradili bansku palatu, ali su ga ’44. odnijeli Mađari. Bježali su kući, ali nisu imali dovoljno ćebadi. Tu je iznenadno zastao. Dječak je napeto gledao oca. Možda će sad progovoriti, jer se sigurno sjetio radija starog Schlemihla.
Ali otac je izbjegavao tu priču. Nije htjeo da se druži sa đavolom. 1934. sam dobio, kad sam bio kiridžija. Pri gradnji novosadske banke palate poslovođa mi je poklonio jedno ćebe da se ne smrzavam dok čekam na istovar.
Na to su se gosti pogledali.
Dječak se nije sjećao te ćebadi. On je znao samo za ono ćebe, što je dobio u novosadskom muškom internatu: dobili su svaki po dva komada, ali su trebali jako paziti na njih, pošto su cimeri redovno krali jedan od drugog. Samo se pred spavanje ispostavilo da fali. Njih trideset su spavali u jednoj sobi, i kad je došlo vrijeme za spavanje, prije gašenja lampe nije bilo moguće istražiti ko ima više ćebadi.
Tada je svako tražio svoje ćebe. Gdje je ćebe? – vikali su u horu na srpskom i mađarskom jeziku.
Tamo, u internatu se upoznao sa ćebetom.
Kod kuće su se pokrivali isljučivo perinom. A leti je plahta bila pokrivač.
A da je deka isto što i ćebe, to je zaključio iz jednog mađarskog romana. Ali i inače, to mu je zvučalo uvijek previše gospodski, pa je, ako je mogao, izbjegavao da koristi riječ: deka.
Otac je izišao iz kuhinje. Dječak je primjetio da je prije toga krišom, da gosti ne primjete, mahnuo majci.
Onda su se jedno za drugim išunjali.
Majka se vratila, pokupila je tanjure, i stavila na sto štrudlu od tikve, pa je ponovo izašla. Kad se vratila, štrudle je već jedva bilo.
Kad su se pozdravili napolju na veži, otac i majka su svakom odlazećem gostu tutnuli u ruke po jednu perinu.
Kad je legao, dječak je primjetio da mu je perina mnogo tanja nego što je bila. Majka je izvadila perje iz tri njihove perine, s tim je napunila jos dvije navlake i poklonila ih mađarskim izbjeglicama. Čim su primili kanadsku vizu, došli su da se oproste, i vratili su perine, zahvalili su se za gostoljubivu srdačnost. Ipak je lijepo što se tako držimo zajedno, mi Mađari, zahvaljivali su se uzdihano.
Otac i majka su samo ponavljali da nije to ništa, samo po sebi se razumije.
Htjeli su kazati jos nešto vrlo važno, ali nije uspjelo.
Htjeli su doznati nešto vrlo važno, ali ni od toga nije bilo ništa.
Ni on nije rekao ništa.
Otac je možda htjeo da zauvijek zaboravi priču o Peteru Schlemihlu.

4.
Prolazile su sedmice, gosti su svake nedjelje, tačno u jedanaest stizali. Pojeli su praznični ručak, a poslije razgovarali, ali sve manje. Nisu imali šta da kažu jedni drugima. Ponajviše su tkali planove o svom novom životu, u novoj domovini. Maštali su kako će biti lijepo u Kanadi, u Americi ili Australiji. Što dalje, to bolje, rekli su samo da bi rekli nešto. Jednom prilikom je jedan od njih, baš nastavnik, nehotice lanuo: dosad nisu znali da i u Jugi žive Mađari. Otac se trznuo. Znali smo da ih u Transilvaniji ima, ali tamo nismo mogli bježati, pokušavao je razbiti mučnu tišinu glavni knjigovođa. Oko njih se sledio zrak.
Više nisu govorili o tome gdje žive Mađari.
Mada je dječak osjećao da su imali šta reći jedni drugima, jer su otac i majka uvijek s velikim uzbuđenjem čekali dolazak gostiju. Iz nekih tajanstvenih razloga roditelji su u tim danima htjeli da im saopšte nešto važno, ali nisu našli odgovarajuće riječi. Nešto važno su htjeli čuti, ali nisu znali šta. U toku razgovora je svaka rečenica stala na pola puta, rascijepala se, nijedna riječ nije mogla da živi svoj život.
Riječi nisu imali svoju zajedničku priču.
To se dalo primjetiti i onda kad je knjigovođa počeo da ruži, grdi Ruse, na što se otac opet trgnuo.
Dječak je bez daha slušao. Evo prilike da otac ispriča svoju priču. Da kaže zašto nije htjeo da ruži Ruse.
Naime Svetozar je održao datu riječ. Sljedeći dan se rano ujutro pojavio prije postrojavanja radnika, i rekao da će Peter Schlemihl poći s njim. Mahao je s jednim papirom u ruci, i saopštio: drug Schlemihl neka istupi.
Peter Schlemihl je nesigurnim korakom istupio, i sa spuštenom glavom je stao ispred Svetozara. Svetozar mu je mahnuo da krenu.
Ostali su zabezeknuto gledali kako sjedaju u jedan vojnicki džip.
Prema ocu takvi uvijek sve pregrme.
Ali tebe nisu tukli, kao starog Schlemihla, podsjetio ga je dječak. Zaslužio je, odgovorio je sjetno otac.
Dječak je smatrao da daljnja rasprava ne bi imala smisla, a i nije htjeo da se sporečka sa ocem. Zašto je otac osudio starog Schlemihla, kad su nakon nekoliko dana svi pušteni sa prinudnog rada. Baš su ih prekomandovali na jedno drugo kukuruzno polje, kad su se u daljini pojavili naoružani vojnici. Na prvom kamionu je jedan bradati vojnik svirao harmoniku, a ostali su mamurno pjevali. Na kamionima su se vijorili isti takvi barjaci, kakav je Peter Schlemihl istaknuo na svoju kuću. Bili su Rusi. Kad su primjetili naoružane civile koji su pazili prinudne radnike, jedan oficir je izdao naređenje da im se oduzme oružje, a neka ga radnici sa bijelim trakama pokupe. Stražari na rubu kukuruznog polja nisu pružali nikakav otpor. Odmah su bacili svoje oružje. Oficir je naredio da legnu potrbuške. Ruski vojnici su pokupili razbacane puške, pa su ih bacili gore na kamion. Oficir je skoknuo na kamion, pozvao je svog tumača, i održao gromoglasan govor o tome da nema više fašizma. Odsad će biti komunizam. Drug Staljin je pobjedio sedmoglavog zmaja, niko ne treba da nosi traku. Živio drug Staljin, pobjednička Crvena Armija, živio Sovjetski Savjez. Smrt fašizmu – sloboda narodu. Ruski vojnici su vikali: „živio”, likujući su pljeskali, a flaša je išla iz ruke u ruku.
A vi zašto ne pljeskate, pitao je oficir začuđeno uplašene prinudne radnike. Ne očekujući odgovor odmah je izdao naređenje da se trake odmah trgnu sa Židova. Odsad ste slobodni. Prinudni radnici su sumnjali, nesigurno su gledali jedan na drugog, pa su pogledivali na stražare koji su ležali na zemlji. Oficir se udario po glavi, i naredio je vojnicima da jedan po jedan trgnu trake sa ruke ljudi. Malo pijani ruski vojnici su jedan po jedan trgali traku sa njih, pa su ih grlili i tri puta poljubili.
Braća smo, ponavljali su sa pobjedničkim zanosom, ponudili ih rakijom.
Ovi su uplašeno uzeli u ruke flašu, i bojažljivo liznuli grlić flaše.
Rusi su stražare nagurali u jedan kamion. A njima su pobjednički izjavili da su slobodni, mogu krenuti kući.
Oficir se ponovo popeo na kamion, i održao govor.
Zahvalite drugu Staljinu, Crvenoj Armiji i slavnom Sovjetskom Savezu. Istjerali smo fašističke bande, i spasili smo vam živote.
Pokrenuli su motore, i s ogromnom bukom nestali.
Otac – zajedno sa ostalima – bespomoćno je stajao na rubu kukuruznog polja.
Neko je rekao da ce biti bolje, ako ponovo svežu traku, i nastave raditi. Stražari će se ionako vratiti i osvetiće se. Bilo je i takvih koji su imali suprotno mišljenje: bolje će biti ako se pokore Rusima. Jer šta ako se oni vrate i vide da su ponovo svezali trake?
Da radimo dalje, samo bez trake, preporučio je treći.
Na tome su ostali. Traku su stavili u džepove, da bi, za svaki slučaj, bile pri ruci, i brali su dalje kukuruz. U sumrak su se bespomoćno pogledali. Ovo kukuruzno polje je bilo daleko od kasarne, gdje su ih držali na prinudnom konaku. Nisu ni znali tačno gdje je, u kojem pravcu da krenu. Za tili čas su se sporazumjeli, i odšunjali. Jedan za drugim tiho su koračali prema svojim kućama. Zaključali su vrata, i čekali.
Otac se više puta zahvalio Bogu što su ga Rusi spasili. Dječak je promatrao očevo lice. Da li će izgovoriti da svoj život može zahvaliti Rusima?
Ali otac je šutjeo. Sigurno je mislio da ga gosti ionako ne bi razumjeli. Smatrao je boljom temom školovanje svog sina u Novom Sadu, i to u mađarskoj gimnaziji. Gimnazije ima i bliže, u Vrbasu, ali ta je srpska, a ja sam htjeo da ga upišem u mađarsku školu, hvalio se. Gosti nisu rekli ni riječ, čak nisu ni klimnuli glavama u znak odobrenja, što je malo bocnulo oca. Na sljedećem nedjeljnom ručku se ponovo vratio na temu dječakovog školovanja, na mađarsku gimnaziju, jer možda prošle nedjelje nije bilo dovoljno jasno to što je htjeo da kaže. Ali Mađari ni sad nisu pridavali nikakvu važnost velikoj očevoj odluci. Njima to ništa nije značilo. A oca je iznenadilo što su Mađari tražili mađarsko-engleski i englesko-mađarski rječnik. Njih je samo to zanimalo, jer u novoj domovini će trebati govoriti engleski. Gdje bi mogli nabaviti takav rječnik, pitali su. Ako ne u ovoj palanci, onda možda u nekom vecem gradu? Otac je obećao da će pogledati. Potražio je mađarskog advokata u selu, koji mu je rekao da takav rječnik ovdje ne postoji. Koliko on zna, englesko-mađarski rječnik se može nabaviti samo u Budimpešti. Kad je sljedeće nedjelje otac to prenio gostima, njihova lica su se namrštila.
Otac je tih mjeseci još češće ostajao u gostinskoj sobi ispred prozora. Neki čudan mir je zračio iz njegovog pogleda. Dok je zurio u jednu daleku, nevidljivu tačku, lice mu je bilo kao da sanja. Možda je sanjao Mađarsku.
Dječak je šutjeci sjedeo, nije htjeo da uznemiri oca udubljenog u misli.
Samo voljeo bi da zna, zašto on misli da stari Schlemihl ima više sjenki?

5.
Sjetio se srpske djevojke iz Koruške ulice.
Dječak je na Koruškom trgu sreo prvi put Mađara.
Naime, u Novom Sadu je bio podstanar u Koruškoj ulici, pošto se nikako nije mogao sprijateljiti sa internatskim životom. Na kraju su mu ukrali ne samo ćebe, nego sve: kolač, što je ponio od kuće, rezervnu hranu, džeparac, što mu je majka tajno uštedjela. Iznajmio je sobu koja je bila napravljena od jedne ljetnje, dvorišne kuhinje, i gdje je stalno lebdeo neki neprijatan miris. Zbog toga je uveče dugo sjedeo na nekoj klimavoj klupi na Koruškom trgu. Na trgu se upoznao sa srpskom djevojkom, rođenom Novosađankom, koja je sa porodicom stanovala u Koruškoj ulici. Koruški trg je zapravo bio jedan zapušteni park pun žbunja, s nekoliko klimavih klupa. Djevojka se u sumrak redovno pojavljivala na trgu. Nakon sedmodnevnog poznanstva su se uvukli u šikaru. U to vrijeme već skoro nikoga nije bilo u parku, i oni su se mogli slobodno ljubakati. Ja znam kako treba, rekla mu je djevojka, i moje prijateljice rade to. Zatvori oči. Neko vrijeme ćemo raditi samo ovako, ali jednom ćemo istinski, šaputala je.
Potom su zapazili da na obližnjoj klupi već nekoliko dana sjedi jedan muškarac. Tihim, opreznim koracima svako popodne dođe, i dugo sjedi zamišljeno, uvijek na istoj klupi. Vidjelo se na njemu da je usamljen, ne čeka nikog, i svaki put ustaje tek kad se spusti mrak. Otprilike u isto vrijeme kad je i djevojka trebala ići kući.
Ne može, protivila se djevojka, kad je dječak nagovarao da se konačno vole istinski. Vidiš, taj nepoznati lik nas promatra. Ko bi to mogao biti? Sasvim čudan fazon. Još nikad nisam vidjela toliko usamljenog čovjeka koji sjedi tako ravnodušno.
Dječak je uhvatio djevojku za ruku, i izašli su iz sikare. Otišli su do klupe, i dječak je oslovio stranca, naravno na srpskom. Muškarac ga je nerazumno gledao, i odgovorio na mađarskom. Na to je dječak okrenuo na mađarski. Ispostavilo se da je tip iz Budimpešte, i dobio je privremeni boravak u jednom obližnjem izbjegličkom logoru. Tamo su vladale strašne prilike. Svakojaki ljudi su na jednoj gomili čekali sudbinski preokret. On ne podnosi svoje sustanare, bježi od njih, i ovdje je našao mir, u ovom zapuštenom parku.
Znatiželjno je promatrao dječaka, a zatim je bez okolišenja upitao: a ti, kad si ti prešao granicu?
Dječak je slegnuo ramenima. Nije razumjeo pitanje. On još nikad nije prešao granicu, rekao je.
Muškarac ga je začuđeno pogledao.
Gdje si se rodio, pitao je.
Ovdje, odgovorio je dječak. U susjednom selu.
Preda mnom ne trebaš da tajiš, možeš mirno da govoriš.
Ne tajim ništa, odgovorio je dječak.
U redu. I koja država te prihvaća? Amerika? Kanada?
Nijedna, odgovorio je dječak.
Ili ti ni nisi Mađar, trznuo se muškarac.
Jesam, Mađar sam, rekao je dječak.
Djevojka se dosađivala, nije razumjela o čemu govore, pa ih je nervozno prekinula.
Ko je taj tip, pitala je uvrijeđeno.
Mađar, odgovorio je dječak. Pa se brzo ispravio. Mađar iz Mađarske.
Mogla sam misliti, nastavila je ona. Izgleda da se dobro razumjete na tom stranom jeziku iz kojeg ja ne razumjem ni riječi, rekla je, okrenula se i otišla.
Danima nije izišla na Koruški trg. Dječak je uzalud čekao. Već nije brojao dane, kad je iznenada iskrsao njen privlačan lik. Bila je dobro raspoložena, i išla je prema dječaku. Zagrlila ga je, i ukratko mu je saopštila da joj je otac zabranio da se zabavlja s jednim Mađarem. Nježno ga je uvukla u šikaru. Pali su na koljeno. Djevojka ga je milovala, ljubila. Više ne trebaš zatvarati oči, šaputala je. Pravimo se kao da se istinski volimo. Ne budi tužan. To još ne znači kraj svijeta. Inače još možemo ostati drugovi, s tim da više ništa nema između nas. Stran si mi, i to je tako uzbudljivo. Ti si s njima, rekla je, i pokazala prema muškarcu koji je zgrbljeno sjedeo na klupi. S njima, koji govore kao ti, s kojima se dobro sporazumijevaš.
Dječak je sa široko otvorenim očima gledao u djevojku.
Razumijem te. I ja volim one koji govore tim jezikom kojim govorim ja, nastavila je djevojka, kikoćući se.
U njenom glasu nije bilo ni traga bijesu.