Jasna Šamić

USPOMENE TEŽE OD STIJENJA

Sarajevske Sveske br. 08/09

Ljudi čija pisma čitam sad su sjenke. Općenje sa sablastima ne može da ne izazove studen u duši.
Kad nije tražila rouge à lèvres, nakit, ili puder, mama je u pismima nizala zamjerke, vrlo otmjeno kazane: “Primila sam tvoje pismo; priznajem, nisam se žurila da ti odgovorim: pošto ti je toliko lijepo bez mene, zašto bih te podsjećala na sebe?” A onda se uozbilji: “…Na stranu šala, ima važniji razlog…”. I opisala kako se “mala” ( to sam bila ja) razboljela od stomačnog virusa i toliko oslabila i fizički se promijenila da se uplašila ne samo mama, nego i njihov ljekar. Iako nije žurila da se drugima javlja, vrlo je voljela da prima pisma. Smatrala je to čak tuđom dužnošću. Svojoj majci i sestri ovako je pisala iz Pariza: “Drage moje, ne razumijem šta je s vama, što mi se ne javljate. Znate da se brinem. Nije valjda potrebno čekati da ja vama pišem, pa da mi se javite.”
Da, često je tati spočitavala: da je egoist, da ju je ostavio da se sama snalazi sa sitnom djecom, da joj ne javlja kad dolazi, da joj ne javlja kad ona treba da dođe. “Ti uopšte u svakom svom javljanju nađeš ponešto da mi prigovoriš”, piše tata, „tako u posljednjem prebacuješ što ti nisam pomenuo tvoj dolazak u Pariz, a dan-dva nakon tog sigurno si primila moje pismo koje govori o tome”.
Jedan mamin tekst, natprosječno pun ogorčenja, prelazi u neku vrstu dnevnika pisanog nervoznom rukom, kao i grafitnom olovkom, pa su mnogi redovi danas iščezli, mnoge riječi izbrisane: jedva sam razumjela da je bila trudna i da već danima čami u bolnici čekajući da se porodi. Čekala je mog brata.
Osobine, podvučene u tim recima, krasile su je cijelog života: griža savjesti, nezadovoljstvo, nizak prag boli i nesposobnost da je podnese. A potom lamento, lamento! (Nije bila baš nadarena za autoironiju.) Tu treba dodati i ljenost, dokonost, strast za čitanjem i grižnju savjesti i zbog toga.
“Evo me već petnaest dana u bolnici. Stid me je što sam tako glupo požurila. Strahovito se sekiram. Pitam se šta misle ovi oko mene što me gledaju kako danima besposleno šetam bolnicom. … Kao osuđenik sam. Znam da je neminovno da prođem kroz nove muke. Kako je to strašno osjećanje. I s kakvim ogorčenjem mislim na „njega“, s minimalno prijateljstva, ili nikako. A odgovornost je ne samo podijeljena, nego je on njen vinovnik. Žena je tu da zadovolji njegove nagone, mašina za rađanje“.
Pročitavši stotinjak pisama mogla bih reći, naknadno – jer sam u djetinjstvu uvijek držala maminu stranu – da je bila u krivu. Tata je sav svoj boravak u Parizu posvetio istraživanju, radu u bibliotekama, predavanjima na Sorboni, a samo subotom, i rjeđe petkom, odlazio je u pozorište ili na koncert. Nedjeljom se šetao; dolazio je iz predgrađa gdje je živio u Pariz, sjedio uvijek u istoj kafani u kojoj je pisao pisma rodbini i prijateljima, patio zbog samoće, zbog odvojenosti od porodice. (Mama je bila uvjerena da je ostalo prešutkivao.) Uz to sam otkrila da je imao nevolja na sarajevskom fakultetu (gdje ću i ja kasnije raditi): jedva su mu produžavali boravak radi izrade doktorata.
Mama nikad nije imala mnogo veze sa onim što normalan svijet zove realnošću. Sa takozvanim praktičnim stvarima. Šta je željela? Da tata ostane s njom kod kuće, mada je znala da je njegov posao vezan za putovanja? Ona se nikad ne bi vezala za trgovca ili zanatliju. Koji, opet, ne bi bili stalno u kući, kraj nje. Ali je teško reći da sa svog stanovišta nije bila u pravu: njena frustracija se pretvorila u patnju koja je bila izrazita, teška. I sve teža. Dok nije postala nesnosna. I kada bismo joj i mi, njena već odrasla djeca, rekli: “Pogledaj kakva nesreća vlada oko tebe, tvoj život je bajka”, odgovarala bi: “Imam i ja svoju muku”. Muku, u koju niko nije vjerovao, jer nije znala naći put ni do čijeg saučešća. To je za nju bila dodatna muka, a za nas potvrda da imamo posla sa razmaženom i dokonom begovicom koju razjeda dosada.
Iz stare porodice, čiji su preci bili slavni kaligrafi, i mama i moja tetka naslijedile su dar za slikanje. Imala je talenta i za spekulativno mišljenje. Sve što je bilo umjetnost, i uopšte duhovnost, za nju je bio istinski dom. “Umjetnost je život”. Ostalo nije primjećivala. Njena mašta je bila golema, a nije bila manja ni njena senzibilnost. Uz koju su, možda, prirodno išli strahovi što su se sve više razvijali u fobije. Lišena vlastitih ambicija, sve svoje želje prenijela je na nas, nastojeći da mi uspijemo u onom što je voljela: umjetnost i književnost, duhovnost općenito.
Sukobi među mojim roditeljima izbijali su redovito zbog političkih neslaganja, ili iz želje moje majke da ocu dokaže da je u pravu, i tatine opreznosti koja je nalagala da nikad ne oda do kraja svoj stav. Mama je, kao cijela njena porodica, bila je iz dna duše protiv komunizma koji ih je oslobodio i posljednje uspomene na blistavu prošlost, “zatočio um” i od “ljudi napravio duhovno roblje”; tata, čija je porodica stradala na sličan način, te stvari je radije prešutkivao, a nju ušutkavao. Njegove razloge sam razumjela mnogo kasnije. Kao dijete, smatrala sam da je od njega obrazovanija, da ima više širine i hrabrosti. Možda je to bilo tačno. Ali je on vrlo dobro znao gdje živi i da nikad ne možeš biti dovoljno oprezan. Što mu nije omogućilo život bez zavisti i spletki, ali, da je bio lišen opreza i dara za diplomatiju, bilo bi sigurno mnogo gore.
Danas njegov oprez izgleda izlišan, pa i žalostan, jer su ga svi zaboravili, zapravo gurnut je u stranu (skupa sa svim priznanjima kojim je bio obasut) s poznatim bosanskim prezrenjem prema svemu svome, pa i prema tradiciji i historiji. Oba moja roditelja voljeli su isto: i književnost, i slikarstvo, i historiju, i matematiku. Oboje su bili izvrsni matematičari. Sve do prije nekoliko godina, mama je pomagala i mlađim rođacima i gotovo nepoznatoj djeci na moru, gdje smo imali kućicu – za mene je to uvijek bila i ostala straćara koju je tata kupio kako mu ne bi zamjerili da je bogat – davala im je besplatne časove iz matematike. Kao i svi intuitivni, predviđala je s lakoćom političke događaje prije mnogih drugih, i dolazila je u sukob sa okolinom koja joj nije htjela priznati da ima pravo.
U početku braka, tata joj je povjeravao u ruke cijelu svoju platu, ali bi je ona potrošila prije desetog u mjesecu. Kasnije joj je određivao, kao liječnik, dnevno nekoliko “kapljica” za pijacu, što je nju posebno vrijeđalo. Imala je i džeparac (veći nego što sam ga ja ikad imala kao zaposlena), koji bi ona potrošila čim ga dobije, a onda zakuka da nema “ni dinara”. Tata se ljutio i zamjerao joj, a ja sam bila na njenoj strani, misleći, kao ona, da je škrt.
Vrlo rijetko je kuhala; donosila je ručak, posebno prvih godina braka, od svoje majke. Nikad nije s nama ručala ni večerala. Preko dana je jela samo jabuke i kriške hljeba s puterom, koje do kraja nikad ne pojede, a ogrisci su se, potom, danima vukli po kredencima i frižideru. Čuvala se, kao zmije, da ne dobije koji gram viška. Kad joj kažu da se “malo popunila”, zakuka: ”Nemoj mi samo to reći!” Ko bi joj povjerio da čuva svoju “liniju”, optužila bi ga za ”glupu pomodarnost”. Mrzjela je vodu i skupa s njom ljude koji joj s vrata, kad svrate s pijace kod nas, u centru, da se odmore, zatraže čašu vode. Nudila im sve drugo, limunadu, sokove, mlijeko, čaj, a kad bi njene ponude bile odbijene, optuživala ih je da su pomodne vodopije.
Voljela je modu, a posebno cvijeće. Kupovala je svježe bukete na pijaci, ali nikad nije zalijevala biljke koje smo imali u kući. Nosila je široke dekoltee i ljeti i zimi.
Ljetovanje u Makarskoj. Imam tri-četiri godine, moj brat godinu manje. Riva, borovi, vjetar puše, ne šetamo, nekamo žurimo, mama nas drži za ruke, ima ljetnu haljinu “na bretele”, a moj brat urliče: ”Što si gola? Obuci se, gola si!” Mama se smije.
Smatrala je da su joj usne previše tanke pa ih je proširivala karminom. Nije nikad zašila ni jedno dugme, nikad oplela ni jedan šal. U djetinjstvu je vezla, ali to je ostavljala zbog knjige koja joj se svidjela. Nije nikad popravila feršlus kada se pokvari, niti bi ga zamijenila novim. Suknju bi zatvarala “bašlijom”.
Kad je počela spravljati jelo, ostavljala je hranu da se sama kuha u šerpama, a iz sanjarija prenuo bi je prasak ili dim u kući. Sve nove šerpe brzo bi bile uništene.
Imala je prefinjen ukus i šarm zbog kojeg su je smatrali Francuskinjom. Iako žestok protivnik “glupih ljevičara”, posebno “komunističke bagre”, mama je imala izrazit osjećaj za nepravdu i za ugnjetene: ne jednom je, pred vlastitom majkom, uzimala u odbranu njene sluškinje, koje je smatrala članovima porodice. Patila je, u stvari, od stida bogatih što su bogati. Zapravo, trebalo bi reći: “što su bili bogati”. Svako ciganče koje bi pokucalo na vrata moglo joj je izvući sve novce koje je trenutno imala u novčaniku. Jedno je pustila u kuću da joj popravi kišobrane. Pričala je kasnije da ga “zna” iz Ferhadije – mama nikad tu ulicu nije zvala Vaso Miskin – u kojoj je, s kišobranima pokidanih žica i poderanim najlon-platnom u naramku, uzvikivao: “Popravljamo stare kišobrane”. Ponudila ga je da sjedne na sećiju i počastila ga limunadom, dala mu je nekoliko pokvarenih ambrela, a potom izvadila iz ladice kožni ”šlajpek” koji je Cigo, čim ga je ugledao, zgrabio iz njenih ruku i potrčao prema vratima, a ona, u panici, zavrištala u pomoć. Ne znajući o čemu je riječ, ali znajući nepromišljenost koja je carevala u kući kad njega nema, tata je iz svog kabineta zaurlao tako snažno “marrrš!” da bi svaki romanijski medvjed, ako bi ga čuo, morao pomisliti: ovaj je naš. Cigo je isti čas bacio kišobrane i novčanik i pobjegao. Slično je bivalo kad se na vratima pojave i drugi “majstori”, oni što su “oštrili noževe”, iz Ferhadije: ako se tata ne bi zadesio u kući u tom času, i noževi i novčanik bi nestajali bestraga. Imala je sreće, jer u doba omraženog komunizma u kome su i lopovi i šveceri, štofari i šibicari, čiji je glavni ured bio u našem haustoru, uvažavali muške glave u kući, a bojali se i samog pomena policije, koju smo od milja zvali milicija.
Nipodaštavala je materijalno, ali cijenila sve što je starinsko i umjetnički vrijedno, pa je nemilice rasipala po ulici, a možda i kanalizaciji, skupocjeni nakit koji je naslijedila od predaka, iz osmanskog i austrougarskog doba.
Još jedno sjećanje: te noći, iz meni neznanih razloga, mnogo nas je u kući, stoga brat i ja spavamo na podu, s lijeve i desne strane su kauči. Mama, u spavaćici, podrazumijeva se - širokog dekoltea, sjedi s moje desne strane, a tata u pidžami, u čijem gornjem džepu je zadjenut svileni rupčić, lijevo od mene. Kroz san mi promiču grdnje upućene mami preko naših, još uvijek malih tijela: van sebe je, jer je saznao da je izgubila skupocjeni vjenčani prsten koji joj je poklonio. Njegovi prigušeni krici miješaju se s njenim, koji liče na krkljanje davljenika; suviše nevješto pravda sebe i “ženu” što im je tog dana “radila kuću”. Mama joj je pomagala i morala kuhati, a onda, prije no što će oprati suđe, odložila starinski, zlatni prsten, s pravim dijamantima, na kredenac, da se drago kamenje ne ošteti u splačinama. Kako joj je bilo žao prstena, ali i žene, kako joj je bilo krivo što je “njihova žena” greškom pokupila prsten; bila je ubijeđena da će ga sutradan vratiti! (Kad izgubi nakit koji je naslijedila od svojih predaka, tati nije bilo ni malo krivo.) Te noći, tatina majka, koja je živjela s nama, mirno je spavala u svojoj sobi. Možda nije čula ovaj nokturno, ili su njene uši bile svikle na slične ponoćne preludije?
Nekoliko noći prije toga, probudili su je tatini krici u hodniku: “Tu si! Gotovo je s tobom, sad ću te dokrajčiti!” Iza ovih uzvika, uslijedio je mamin cijuk, a odmah potom tupi zvuk metle i zvonak udar, ko zna čega, lopate, čekića, sjekire? Nije bilo sumnje da se moji roditelji ili vole na prilično originalan način, ili vode jednu od brojnih intelektualnih rasprava. Nana je izletjela iz sobe i zakukala: “Šta vam je boni u ’va doba?!” Tata je razjaren viknuo: “Zatvaraj vrata, uteče mi miš!” Naoružani metlama, lopatama, drškom od metle, čekićem i sjekirom, gonili su cijelu noć miša zalutalog u naš stan i tek pred zoru ga uspjeli uloviti i “dokrajčiti”. Tatine krvoločne izjave bile su upućene maloj mrcini koja im je izmicala, kao vazelinska kuglica, ispod ćilima u predsoblju, a ne mojoj mami, koja mu je bila potrebna više kao publika - kao gladijatoru u areni - nego kao saučesnik u ubistvu strašne životinje.
Prvo što bi učinila ujutro, kad bi se probudila, bilo je da oko vrata stavi nekoliko niski “đerdana”, najčešće od ćilibara, i barem jednu narukvicu na zglob. Kad je počela koristiti naočale za čitanje, gubila je i naočale.
Žalila je što stanujemo u “nehumanim sandučarama”, u centru, mjesto da preselimo van grada, u kuću sa baštom. Ljutila se što tata na to ne pristaje.
Za razliku od svoje sestre, nije voljela ni mace ni cuke. Kad bismo ih donosili s ulice, zaključavala bi ih u klozet gdje bi oni cvilili i smetali joj da spava. Potom ih je davala ženama što su nam čistile.
Išla je u krevet na spavanje pred zoru, a dizala se gotovo kad je bilo vrijeme ručku.
Nikad nije znala koji je datum i koliko je sati. I uvijek je svuda kasnila. Oblačila se tako što je skidala prema dolje “kućne kombinezone”, tačnije puštala da joj kliznu niz noge, a odozgo, preko glave, navlačila “one za izlaske”. Dok se oblačila, izvukla bi iz ormara sve što je imala.
Tradicija je nalagala da cijela porodica ide u kino subotom, u “Romaniju”, u centru grada, blizu naše kuće. Žureći da ne zakasni, jednom je zaboravila do kraja svući “kućni kombinezon” i na ulici se čudila što je ljudi gledaju, i to u noge. Spustivši pogled, ugledala je svoju “svilenu kućnu potkošulju” kako se šeta oko gležnjeva.
U početku je bila “neorganizovana”, a potom postala neuredna. U kući je voljela da se oblači u gore rite nego njihova jedina služavka koja je ostala da živi s njenom majkom, nakon što su im oduzeli i kuće i imanje, i nakon što je bio potrošen i posljednji dukat za jaja i brašno u drugom svjetskom ratu. Uža specijalnost te stare služavke, koju smo mi djeca veoma voljeli, bila je da čisti odžake; tad bi stavljala vreću oko struka, a na glavu nekoliko marama. Mama je oblačila najpoderanije haljine kada bi spremala kuću. Kao da ih je cijepala specijalno za tu priliku. I to jednom nedjeljno, kada bi joj dolazila “žena” da čisti i kada bi u stvari ona mnogo više “radila” od te žene (opet postiđena što izrabljuje). Njena specijalnost, pak, bila je da svaku veče, oko ponoći, riba ćilime i pere nagomilano suđe, izneseno iz kredenca i upotrebljeno koliko god ga je bilo u kući da bi spravila ručak. Ujutro je stan, iz misterioznih razloga, opet ličio na ruševinu nakon eksplozije.
Nije ni pušila ni pila. Kao ni tata. Kada bi sa Francuzima izlazili u restoran, popila bi tri gutljaja vina, i cijelu noć povraćala.
Uvijek ju je nešto boljelo. Često se na podu previjala. Doktor Pinto iz naše zgrade jedini je znao postaviti pravu dijagnozu: žučni napadi. Operisana je više puta, jer se kamenac vraćao. Bila je sitne i nježne građe, i nosila uvijek veoma visoke potpetice, nezadovoljna svojom visinom. Imala je ogromne oči i gustu kosu, kao niko u porodici. Nije voljela ići frizeru. Stidljiva i šutljiva u društvu van kuće, u kući je padala u vatru ne samo zbog “ideoloških neslaganja” s tatom, nego i sa rodbinom i prijateljima koje je pozivala u goste. Tada je pravila pitu i francuske torte i izvinjavala se “što joj ništa nije uspjelo”. A onda načne teme iz historije, filozofije, literature i politike. Rijetko ko bi joj se pridružio u diskusiji. Naša rodbina nije voljela žustre intelektualne rasprave, još manje ogovaranja. Mama je voljela nekad primijetiti poneku lošu osobinu kod čovjeka, što nije bio običaj ostalih. Ali nije ogovarala nikoga osim jednu blisku rodicu, koju sam takođe zvala tetka, i kod koje smo godinama ljetovali u Poreču. Zapravo, manje ju je ogovarala a više se žalila na nju koja ju je, pored ostalog, kritikovala što je na brodiću za Svetog Nikolu nije branila kad su neki mladi Talijani ismijavali njen trošni šešir.
Izgledalo je da voli Sarajevo više nego išta u životu - što je vremenom postalo čak vrsta opsesije - ali, začudo, ne i Sarajlije. Nije “podnosila njihovu ironiju”.
Njena dražest osobe kao satkane od same paučine pretvarala se povremeno u vulkansku lavu, gazela u vukodlaka.
Najviše je čitala filozofska djela. Studirala je književnost i jezike, prvo njemački i ruski, a onda francuski. Nikad ništa nije privela kraju, pa ni studije. Ruski nije završila, jer je nas rađala, a od francuskog, koji je upisala kad smo mi već bili đaci, ostala je zauvijek osmina usmenog ispita na koji joj se nije dalo da izađe. Pričala je kako ju je stalno mučio isti san: sjedi u razredu, svi đaci su već napustili školu, a ona nikako da izađe iz klupe. Dobro je vladala i talijanskim. Vraćala se uvijek iznova Tolstoju, Čehovu i Dostojevskom. Jedan od njenih najomiljenih autora bio je Baudelaire. Kad je pričala o izgubljenom porodičnom imanju i kući na obali Bosne, sjetila bi se i Baudelairovog stiha: “Drage uspomene, teže od stijenja”. Njen diplomski rad o ovom pjesniku proglašen je najboljim na fakultetu. Profesor filozofije, koji je kasnije postao i moj kolega, nikad me nije sreo a da mi nije rekao da je moja mama bila njegov najinteligentniji student. “Ona je jedina razumjela”. Tatine kolege su bile iznenađene njenom inteligencijom i obrazovanjem, a ona se čudila visokim ocjenama koje je dobivala. “Rekla sam samo ono što mislim i što sam od ranije znala”. Naravno da nije učila na način na koji to čine ostali studenti, uz bilješke i “ponavljajući gradivo”. Čitala je, takorekuć usput, i uzdala se u svoje pamćenje, na koje se u stvari neprestano žalila da je izdaje. Nije zaboravljala pročitano, nego ono što je bilo u vezi sa praktičnim životom. Za ispit je “radila” popodne, kada bi “sjela da se odmori”, od vlastitog nerada. Novine je gutala čim bi se probudila, a uživala je u svojoj lektiri za stolom, dok bismo mi ručali, što je tatu dodatno nerviralo. Nije dala da se baci ni jedan list ni najstarije štampe. Ponekad se naglas svađala sa člancima, ispravljajući autore. Podvlačila je ono što joj se dopadalo, ili križala ono što ju je iritiralo. Svoje komentare obavezno je pisala sa strane, na marginama.
Često je prepričavala meni posve nezanimljivu anegdotu: na času književnosti koju predaje Pisac govore o Ani Karenjini. Moja mama analizira. On je prekida pitanjem: “A gdje je tu socijalna podloga?” Mama “drsko odgovara”: “Mislila sam da je ovo čas književnosti, a ne marskizma”. Zamišljala sam, slušajući je, način na koji izgovara tu “drskost”, jedva čujnim glasom, i ustima iskrivljenim od podsmijeha. Taj incident je, navodno, veoma povrijedio Pisca, zato je mojoj majci dao nepravično nisku ocjenu. Ovoga se mama s posebenim zadovoljstvom prisjećala kad se Pisac, inače naš susjed, proslavi diljem zemlje.
Nije podnosila da joj se kaže da nema pravo, a još manje da je lijena i da je dokona. Smatrala je da naporno radi, više nego iko: “baviti se domaćinstvom sizifovski je posao”. Nije podnosila što su joj u formularima, pod rubrikom “profesija”, komunisti upisivali domaćica jer nije “privređivala”. Patila je što ne zarađuje. Imala je više ponuda, između ostalog i za kustosa Muzeja grada, ali je tata smatrao da je bolje da se bavi nama, djecom. Lijepo je prevodila i veoma lijepo pisala, a imala je i zapažene emisije na radiju. Ako je vjerovati testovima za inteligenciju, nije bila izuzetno inteligentna, nego genij.
Među pismima koje sam pronašla, ima i njenih tekstova na francuskom, napisanih jednostavno, maštovito, izuzetnim stilom. Tu je i notes, potpuno išaran, gdje je uz krokije crteža koje je pravila upisivala i misli književnika koje je voljela. “Umjetnost je bez ikakve sumnje jedan od najvažnijih i najuzvišenijih sastojaka ljudske sreće…”
A potom, još nekoliko zapisa o umjetnosti kao nečem što nadvisuje i samu prirodu. Priroda u kojoj je odrasla i koju je voljela, bila je samo dio umjetnosti. Citati su u glavnom Geteovi i Zolini, rukopis nečitak, sitan, pisan tintom koja se vremenom razlila. Među mislima ima i jedna o kraju života, na francuskom: “Le soir de la vie absorbe avec soi sa lampe” (Sumrak života upija u sebe i svoju svjetiljku). Ima maksima i na njemačkom i na ruskom. Prava mala biblija životnih mudrosti koje bi trebalo da olakšavaju život. Moja mama je, međutim, dokaz da literatura i misao ne pomažu mnogo. Sve pročitano, naučeno, sve što je služilo kao stub na koji se naslanjamo da se ne srušimo, sve što je bilo zrcalo gdje smo ogledali svoje težnje i iskustva, nestaje u magli neizlječive bolesti, zvane starost.
Cijeli život, bila je tatina sekretarica i savjetnik. Pored toga što je bila i naša učiteljica.
Čitala nam je i izmišljala priče; one su često bile ispričana historija, ili biografija slavnih ljudi, koje su nama zvučale kao njena izmišljotina. Sjećam se da je govorila o očima kao o baštama prepunim šarenila, koje se kriju iza mračne koprene. Posebno je moj brat volio da mu ona čita i priča, a ja sam, naučivši i čitati i pisati prije škole, uživala u tome da se zatvaram sama sa knjigom. Kasnije je nastavila sa lektirom i svojim unucima; toliko se uživljavala da su oni imali osjećaj da su u pozorištu, čak više od toga, da upravo žive doživljaje junaka knjige. Predavali su se tim večernjim predstavama, ležeći u krevetu, sve dok ih san ne obori, a sutradan su je ismijavali i zbog glume, i zbog specifičnog izgovora francuskog – kad bi im čitala na tom jeziku – izgovora koji je, pak, davao posebnu, čak dramatičnu notu djelu.
Imala je dva lica: jedno anđeosko, drugo lucifersko. Bila je i vila i vještica, i pahulja i tenk koji je bio u stanju da te pregazi. Razjedala ju je ljubomora. Znala je danima da se duri i ne razgovara s tatom, a ni jedno nije htjelo popustiti. Mjesecima su se dopisivali kad je trebalo prenijeti važnu poruku. Kad je zamolim, ispravljala je moje literarne sastave, i bila nevjerovatno strog kritičar. Gotovo jedini stvarni prijatelj bila joj je mlađa sestra, ljekar, koja se brinula na isti način i o nama, o njoj, o njihovoj usvojenoj sestri i o njihovoj majci. Kada je moja tetka umrla, mama se osjetila bespomoćna, i bez igdje ikoga. Više nije imala s kim izlaziti, kao do tada, svaki dan “u čaršiju”; zaustavljale su se od jednog do drugog izloga, ulazile u dućane, u kojima se nikad, ni jedna ni druga, nisu mogle odlučiti šta da kupe. A kad bi nešto kupile, kasnije bi se kajale. Posebno je mama imala težak ukus i nikad nije pokazala oduševljenje ni jednim poklonom. Nakon šetnje po radnjama, odlazile bi “na sijelo kod mame”. To je mojoj mami bio sav provod. S tatom nigdje nije htjela ići. Pa ni u Dubrovnik, gdje je godišnje boravio više sedmica, u hotelu Excelsior. Pristala je jedino da mu se pridruži u Parizu. Jedva bi ga ponekad, kad je tata postao potpredsjednik Akademije nauka i umjetnosti, iz protokolarnih razloga, pratila na svečane ručkove, večere i koktele. Najviše je voljela ostati kod kuće, u “svom ćošku” salona, preuređenog od kuhinje, i listati staru štampu. Iz novina je izrezivala i recepte za raznovrsna jela koja nikad nije spravljala.
Nije se družila ni s kim iz susjedstva, ni s kim ispijala kafe, a gotovo da nikog nije ni poznavala u zgradi gdje su se svi učtivo pozdravljali i bili rezervisani. Sa stidljivim i ironičnim osmijehom, prepričavala je kako je inženjer Heiner, vidjevši da joj je pao “leibchen”, koji je uredno istresala kroz prozor sa ostalom robom, pokupio ga u dvorištu, pozvonio na vrata, prethodno zakačivši “trofej” na šteku. Kad je mama otvorila, drug Heiner je bio već na četvrtom spratu, odakle joj se poklonio, skinuvši šešir.
Nije nikom telefonirala osim svojoj majci i sestri. Nije voljela ići u banku i često se u pismima, upućenim tati u Pariz, raspitivala je li mu pristigla plata na račun u sarajevskoj banci. “Mnogo je jednostavnije otići u banku i pitati”, odgovarao je tata, ali bi ona nastavljala po svome. Nije voljela ići ni na poštu. Nije znala ni kako se djeca upisuju u školu. Ništa od toga nije ju zanimalo. Ali je znala popraviti i peglu koja više nije radila, i sijalice koje više nisu svijetlile. Da, gotovo kao čarobnjak; razumjela se općenito u sve što ima veze sa strujom i proklinjala tehnološku civilizaciju i mašine koje je tata kupovao.
Mrzjela je mašine. I imala bogat rječnik. Govorila je i elegantnim francuskim kakvim su pisali samo izuzetni Francuzi, ali je smatrala da je njen izrazito slavenski akcenat sprečava da se slobodno kreće u tom jeziku; nije mogla izgovoriti “francusko r”, muklo “e”, zatvoreno ili otvoreno “e”, kao ni jedan drugi fonem kojeg nije bilo u našem jeziku. Govoreći, razvlačila je koketno usne, koje su se pretvarale u dugačku crvenu nit, dajući njenom izgovoru pečat originalnosti. Tvrdila je da nije imala sluha jer je “kod njih u kući” bilo zabranjeno pjevati zbog čestih smrtnih slučajeva: otac joj je umro kad je bila mala, kao i dva brata, takođe dok je bila dijete. A potom su umrli djed, koga je zvala “dido”, i baka, koju je zvala “majka”. Voljela je često reći kako je njen dido imao prijatelje svih religija, a najviše među katolicima i jevrejima. Žalila je što im je nestala skupa sa oduzetom zemljom i njegova ogromna biblioteka i što “su ona i sestra bile glupe pa spriječile mamu da ponese stari namještaj u kuću u Sarajevu”.
Nakon žučnih napada, imala je redovite krize pritiska. Ubijeđena da ima “anginu pectoris”, svakog je ubjeđivala u to. I često “umirala”, dahćući na kauču na kom je obično čitala. Kriza bi prestajala istog časa kada bi došla hitna pomoć, ili njena sestra, ljekar.
Voljela je selo, gdje se gotovo pretvarala u cvijet i leptira. Žalila što su im oduzeli i kuće i imanje sa šumama, i stalno o tome sanjala. Mrzjela komuniste ne samo zbog toga što su dokrajčili posao oko “oslobođenja” koje je započela Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Govorila je : “Glupani, zemlja je bogata kada su pojedinci bogati”. Bila je oduvijek za bosansku naciju, govorila da je muslimanska besmislica i podvala. Ponavljala je i ovo: “Glupani i njihova ‘slobodoumnost’”. Mislila bi pri tom najviše na Sartra i Simone de Beauvoir i njihove “nakaradne ideje koje truju generacije mladih ljudi”. Mislila naglas, kad to niko nije smio ni šapnuti, da su Srbi nacionalisti. “Malo ih je koji to nisu”. Ponavljala je to rodbini koju je pozivala u goste, a među kojima je bilo prilično Srba, i uzvikivala na kraju večere: “Vidjećete jednog dana”. Voljela je više od svih carstava Austrougarsku. Bila za francuski kolonijalizam. Mislila da su Francuzi donijeli novo bogatstvo na već postojeće, i da nisu izrabljivali stanovništvo. “To su takođe bile samo predrasude glupih komunista”. Prezirala je partizane, a bila je i sama u partizanima pri kraju rata. Govorila je: “Kad sam ja bila u vojsci” i smijala se tome. Onda bi dodala : “I kad mi je opala kosa”. Imala je sliku s partizanskom kapom. Mi smo joj kasnije spočitavali, takođe u šali, što nije tražila boračku knjižicu, na osnovu čega bi dobila niz privilegija: “svakako si u ratu bila duže od stotina onih među kojima su neki proglašeni čak za narodne heroje”. Već je i u to doba bila na snazi istina: da je bilo toliko boraca koliko je bilo boračkih penzija, neprijatelj ne bi mogao ostati duže od nekoliko sati u zemlji.
Od muzičara je najviše voljela Bacha, sviđalo joj se kako ga ja sviram kad sam u Muzičkoj školi imala koncerte, na koje je dolazila sama, jer tata nije imao vremena.
Voljela je da kriomice čita dnevnike koje sam poečela pisati čim sam pošla u školu, i da mi kriomice zaviruje u spomenar. Tu špijunsku crtu kod nje sam mrzjela.
Popodne je kosu uvijala viklerima, umočenim u pivo. Kremu je stavljala na lice i ruke; ruke je trljala od jutra do večeri i korama od limuna: držala ih je na kredencu i na njih su se lijepile mušice. Najviše novaca trošila je na “pomade” i nije imala ni jedne bore. Stane pred ogledalo u hodniku i žali mu se, razvlačeći usne: “Kako sam ostarila, to je strašno”. Nikad nije htjela reći kada je rođena. Krila je godine, kao i tata. Govorila je da sam ja rođena drugog, a da su glupani u bolnici upisali prvi u mjesecu. “Znala je to bolje od sviju”, ona, koja nikad nije znala koji je dan u sedmici.
Voljela je moje prijateljice koje je, ako dođu u vrijeme objeda, uvijek pozivala da mi se pridruže.
Posebno je bila ljubomorna na moju tetku, tatinu mlađu sestru, koju je inače voljela, ali i, onako, apstraktno, mrzjela, jer smo je mi svi u porodici, i ne samo u porodici, izuzetno voljeli: “Ona je za sviju savršena, a ja nikome ne valjam”. Žalila se da sviju volimo više od nje. Ja sam, naravno, bila ponosna kad bi mi neko rekao da fizički ličim na tetku, tog “plavog anđela”, sigurna da je to tek neznatno tačno, da su mi crte lica drukčije, nepravilnije, da sam stasom niža, da sam lišena svih kvaliteta kojim je ona obdarena: finoćom, osjećanjem mjere, elegancijom, i mnogim drugim anđeoskim osobinama. Ja nikad nisam ličila na Engleskinju, kakvom su smatrali tatinu sestru, uvjereni da je to najveći kompliment koji su mogli nekome uputiti. U kodeksu ljepote pisalo je: visoka i elegantna kao Engleskinja; sićušna i šarmantna kao Francuskinja.
Mama je mislila da je tata često nepravičan prema meni i branila me pred njim. Ali je znala i da ga podbada protiv mene, posebno kada joj se učini da sam zaljubljena. Petnaest mi je godina. Sviram klavir i jecam. Mama ulazi u moju sobu, stavlja ruke na bokove, potom ih širi, natkriljuje se poput strašila za ptice iznad sonate u “be - molu”, i u povisilicama viče: ”Nisi valjda za…?! Hoćeš li ko Beba?” Beba je u porodici bila simbol lakomislenosti, nedoličnog ponašanja, nemorala, možda i više od toga, uličarke, jer se drznula da rodi dijete prije nego što se udala za njegovog oca.
Ljubav je bila nešto dostojno prezira, ni ta riječ nikad nije izrečena naglas. Je li znala za anegdotu s begom koji je rekao kćeri zaljubljenoj u hamala da je ljubav izmislila fukara da bi došla do seksa? Podrazumijevalo se da je zaljubljenost svojstvena samo osobama lišenim duhovnosti. A biti avanturista, bilo je takođe nešto što nije zasluživalo pomena.
Prvo istinsko ispunjenje u životu doživjela je, reklo bi se, kada se rodila bratova kćerka. Bila je ozarena. Nastavila je sa istim žarom, možda i većim nego meni i bratu, da joj čita, da je uči crtanju i pisanju, a kasnije je to nastavila i sa dvojicom unuka, bratovim i mojim sinom.
Kad se tata razbolio, saživjela se s njegovom bolešću. Čudili smo se kako je ona, čije su sve rečenice počinjale sa “brinem se” i “bojim se”, ostala mirna za vrijeme tatine bolesti i kad je umro. Rekla je: “Klekla bih pred njim, kao starac Zosima iz Karamazovih, da mi oprosti. Da mi oprosti što je toliko patio”.
To “brinem se” pretvaralo se sve više u tik i posve se udaljilo od semantike. Drhtala je, skupa s mojom tetkom, nad njihovom majkom, vrišteći prigušenim glasom: “Mama, šta ti je?” Cijelo djetinjstvo bilo mi je ispunjeno iščekivanjem nečije smrti, odnosno smrti moje bake, koju smo zvali nena, a kad je ona umrla, za mene je to bio najteži čas u životu. Za razliku od mame, nena je bila stroga, autoritativna, jaka, staložena; znala je vesti i lijepo kuhati i, kao mama, neprestano je čitala i filozofirala. Cijeli život je žalila što joj otac nije održao obećanje i kupio joj glasovir. Zadržala je svježinu do posljednjeg trenutka. Gotovo pred smrt, otkrila je ljubavne romane, “ljubiće”, koje je naprosto gutala. Vjerovala je u Boga i od religije usvojila najplemenitije stvari, posebno što se odnosilo na “zekat”, pomoć sirotinji koju je, iako ostavši bez bogatstva, nesebično pomagala. Tu njenu plemenitu crtu (ili glupost?), iskorištavali su i oni kojima pomoć nije trebala. Umrla je s knjigom u rukama u osamdeset drugoj godini.
Sjećam se porodice iz Rogatice koja je bježeći od četničkog noža našla utočište u neninoj kući u Sarajevu: majka i dva sina – otac nije preživio masakr – živjeli su u jednoj sobi, a kad su odrasli i oženili se, u toj sobi su jedno vrijeme živjele i njihove mlade supruge. Jedna od njih nije imala sve zube; za neki važan izlazak za koji se spremala, moja mama joj je “isklesala” umjetne, od svijeće.
Da, moja mama je imala nešto od genija. Rekla sam ovo francuskom prijatelju, Gérardu. “Je li imala ljubavnika?”, pitao je. Nije, odgovorila sam. “Onda nije imala nešto od genija”, dodao je.
Posve nerealizirana osoba izuzetne i senzibilnosti i senzualnosti. Sve je kod nje, uz dobro odnjegovanu oštrinu gotovo katoličkog moralisanja, izgledalo nedovršeno, nedefinirano, neostvareno, neostvarivo. Rudnik talenata i znanja koji smo spoznali, i to jedva, samo nas nekoliko najbližih. Rudnik, neiscrpan i potpuno neiskorišten. Čije je unutrašnje bogatstvo napokon prožderalo samo sebe.

(odlomak iz romana Carstvo sjenki)