Željko Ivanković

U GOSTIMA KOD BÖLLA

Sarajevske Sveske br. 11/12

(Iz Njemačkog dnevnika 2000)

1.6.2000.

Čudno vrijeme, ali popravlja se. Bože mili, kud sam zašo? – pitao bi se Preradović. Čitam „Uliksa“. Namjenski poneseno. Raspremam se, ali još nisam siguran je li to dobar potez. Pišem „Romantičnu fazu rata“ koju sam započeo 1993. u Sarajevu, potom pisao u Feuchtwangerovoj kući na Pacificu, pretipkavam, tj. unosim u kompjutor ranije napisano. Šećem po dvorištu. Jacinta i ja razgovaramo. Ona ima dvije knjige priča i roman, sad piše novi roman. Majka joj je Njemica, otac Salvadorac. I ona je bježala od rata, u Nikaragvu. Dobro govori njemački. Malo u Böllovoj biblioteci, tamo gdje je sjedio, vidim na fotosu, sa Solženjicinom i tko zna s kim sve još.
Posjetila me gđa Ludwig koja stanuje preko puta kompleksa Böllove kuće. Priča o svome angažmanu, Böllovoj supruzi, o svom odlasku u SPD koji obrazlaže: „kad može Böll, mogu i ja“. Poslije je Böll otišao u zelene, a ja ostala i dalje u SPD, priča. Gradonačelnik ovdašnji bio je 16 godina iz SPD i on je poslije uložio u obnovu ovog kompleksa 500.000 DEM. Inače, sve su ovo bile štale, a tu gdje vi stanujete, to je najstariji dio i tu je Böll umro. Hvala lijepa, ja sam u njegovom krevetu. Kad ode Jacinta, a ona će za dvadesetak dana, tamo ću, kažu mi. Gospođa Ludwig priča o mojim prethodnicima ovdje Ali Podrimlji, Stevanu Tontiću, Kaći Čelan, Muratu Baltiću...
Šećem, pišem, čitam... Uzeo prevoditi Böllovu „Crnu ovcu“ zbog njemačkog, a sjetio se poslije nekoliko rečenica da je to preveo Zlatko Krasni na srpski za Antologiju njemačke priče. Nema veze, meni je dobro za vježbu, a svakako se može nekad objaviti u Sarajevu ili Zagrebu kad se vratim.
Šteta za e-mail. Čovjek je kao bez ruke, a nema ni tri mjeseca da sam naučio tu elektronsku glupost i već postao njezin ovisnik.

2.6.2000.

Jutros idem u kupovinu hrane i drugih potrepština s dvije dame (Ivetta i Jacinta) u Kreuzau. Lijepo malo njemačko mjestašce. Sve pod konac, čisto, uredno, šarmantno. Ne bi se moglo biciklom, mada su tu četiri bicikla najmanje, jer je povratak nazad za Merxa, dostojan Tour de Francea, a ne za nas obične biciklističke smrtnike. One su otišle dalje do Dürena, pa u Köln, a ja natrag. Tri-četiri kilometra do tamo, taxi za nas belovce 6,50, a natrag autobus 3,20. Poskupio od jučer, kaže mi vozač. Malo je kasnio, ali nije ni Njemačka baš do u svako provincijsko mjesto stigla. Uostalom, bio sam jedini putnik u velikom autobusu. Dobro ikako i vozi, kad ovdje svi imaju aute. Svega kupio za jelo, koliko kao samac uopće mogu sebi prirediti neko jelo.
Ubit ću se, živim zdravo kao Tolstoj: med, čaj, kava, sir, mlijeko, voće, povrće. Što bih od sramote, da me tko vidi? Ni piva kupio nisam... Tko bi ga tako daleko vukao, kad čovjeku nije auto na raspolaganju i za koji ćejf? Kod Feuchwangera je to u Pacific Palisades bilo bolje. Kao da je on dobio Nobelovu nagradu, a ne Böll!
Ponovo gospođa Ludwig. Bila je logoped, pa nije ni čudno što toliko priča. U našoj privatnoj barici krekeće jedna žaba. Ona pomislila da su se vratile dvije divlje patke (to bi bio omen - kaže gospođa) koje su tu nekoć bile. A ja pomislio na staru poslovicu: „Stare žabe mnogo krekeću“.
Ona oduševljeno priča o Clintonu koji je tu, u Njemačkoj, u svom valjda jednom od posljednjih posjeta Europi kao predsjednik, a vjerojatno u povodu svjetske izložbe u Hanoveru – Expo 2000. Da, o Clintonu je riječ. Kennedy je rekao: Ja sam danas Berlinčanin, a Clinton je danas rekao: Ja sam danas Europljanin. Onda o maloj Ivetti koja ima samo 21 godinu, a tako je talentirana i dobila je veliku međunarodnu nagradu za esej. Onda opet o Böllovima, o njihova četiri sina, najstarijem koji je umro kao dijete, drugom koji je umro 1982. od raka limfnih žlijezda, kao i otac mu poslije, a bio je vajar, o dva živa koji su oženjeni Ekvadorijankama, a najmlađi, Vincent, je isti, pljunuti otac. O staroj gospođi koja ove godine puni 90 godina, a koja je bila starija sedam godina od Bölla i nadživjela ga je petnaest godina. Dosada! Inače Annemarie, djevojačko Cech, ustvari i jest Čehinja, i vjenčali su se u ratu. Donijela je gospođa zalijepiti u zajedničke prostorije plakat-najavu za čitanje Jacinte Escudos (r. 1961.). Tako popunjavam svoj fond informacija. A kako gospođa, bivši logoped, priča i koliko govori, ne treba mi Deutschuntericht. Druga sreća od njezinog današnjeg dolaska je sunčanje, mada sam ogladnio dok sam dočekao da ode. Naime, sjedjeli smo vani, a u odnosu na prethodni dan, ovaj je bio lijep i sunčan.
Prevodim i čitam. Prevodim Bölla, a čitam prijevod Luke Paljetka „Uliksa“ o kojemu smo davno, još pred rat razgovarali u sarajevskom hotelu „Europa“ kad mu je kod nas u „Lastavici“ izišla knjiga za djecu, “Roda u drugom stanju“, a u vrijeme dok ga je još prevodio. A počelo je s mojom pričom o tome kako čitam Lowryja „Ispod vulkana“ u nekom beogradskom prijevodu, a on mi rekao da je to loš prijevod i da bih morao pročitati njegov, jer on, budući i sam nekoć alkoholičar bolje razumije „Ispod vulkana“, a k tomu je, to sam dodao ja, bolji prevoditelj, budući da sam već znao njegove prijevode Shakespeareovih soneta, ili Prešernovih soneta. Onda sam mu ja pričao o svojim poteškoćama s prevođenjem Mozartovih „Pisama ocu“ koje sam tada radio i on je otpočeo o svojim mukama s Joyceom, s velikom kartom, planom grada Dublina, koju ima na zidu. Poslije sam se toga s kartom sjećao kad sam u ratu u Sarajevu pisao svoju „Ljubav u Berlinu“ i uz svijeću kao posljednji manijak proučavao ulice u Berlinu, Potsdamu... dok su naše ulice zasipali granatama naše bivše kolege, pisci s okolnih brda.

4.6.2000.

Danas sam se u Lisabonu trebao ukrcati na Literature Express Europe 2000 i za četrdesetak dana prokrstariti Europu: Lisabon, Madrid, Paris, Lille, Brussels, Dortmund, Hanover, Malbork, Kaliningrad, Vilnuis, Riga, Tallinn, St. Petersburg, Moscow, Minsk, Brest, Warsaw i završiti 17. 7. u Berlinu. Ali, umjesto toga izabrao sam – Langenbroich! Literature Express, procijenio sam, trenutno je zadovoljstvo, a ovo ipak ulaganje u budućnost.
Na um mi pada; zašto ne bih, naprimjer, s nekom knjigom dnevničko-putopisnog karaktera zatvorio svoj „Njemački trokut“ (1985. četiri mjeseca na Humboldtovom univerzitetu u Istočnom Berlinu; 1996. tri mjeseca u Los Angelesu kod Feuchtwangera i 2000. četiri mjeseca kod Bölla). Vidjet ću. Ipak, je sve to dominantno njemačka priča. Čak Los Angeles ponajviše! Tamo sam uz Feuctwangera i njegovo društvo, dva Manna, Brechta i druge, sreo tajnika Thomasa Manna i osobno Enzensbergera koji su na poseban način ostavili dojam na mene. Dakako, ne spominjem Nizozemca Nootebooma, koji mi je također nekako njemački. Tim više što smo njemački komunicirali.
Njemački kompjutor i hajde što nema hrvatske znakove, i što mi, budući da ima ugrađen njemački pravopis, podvlači sve riječi jer su za njega pravopisno nepoznate, već mi i riječi mene, ih ili uz, ide (evo opet) ispravlja u: meine, ich i zu, die! Hoće li to stroj stvarno preuzeti vlast, kao u SF-u?
Neizbježna gospođa Ludwig. Jučer kiša i nije je bilo. Danas je već tu. Ja radim uz kompjutor, a ona zove ispod prozora. Opet omen – pred mojim vratima ptiče ispalo odnekud iz gnijezda i baš se tu našlo! Da, nosi mi pozdrave od Tontića. Za sve ovdje on je Štefan. Već je, kaže, u avionu za Lisabon. Ide na „Literatur Express“. Šteta za mene. Kaže da Tontiću Rusi nisu dali vizu za dva njihova grada za „Literatur Express“. Donijela mi „Zarez“ koji je stigao na Podrimju i „Letrre internationale“ s Ivettinim nagrađenim esejom među preko 2000 njih iz preko 120 zemalja. Mala se zove Ivetta Gerasimchuk, iz Samare je i rođena je 1979.!!! Esej u formi leksikona, nešto kao moja knjiga „Tko je upalio mrak?“. Nije propustila pričati, uz fotografije, i o ranijim stanovnicima Heinrich-Böll-Haus Langenbroich. I prosto je nevjerojatna njezina memorija i količina sitnica koju pamti. Pričala je o svom slučajnom susretu s Grassom na prošlogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga kad je dobila autogram, ali i o Hansu Werneru Richteru, piscu inicijatoru Gruppe 47 koji se očito Böllu nije dopadao, a zahladili su im odnosi, navodno, nakon jedne Richterove posvete Böllu: „Voliš li i ti novac, kao ja.“ Da, najbolje joj je, kaže, Grassovo djelo „Sastanak u Telgteu“ koji sam davno čitao i doista se sjećam da je na mene ostavio izniman dojam. Ona kaže da je to hommage Grupi 47 i H. W. Richteru, neospornom autoritetu te literarne družine.
„Super Sonntag“ donosi vjesticu o izložbi u povodu 125. obljetnice rođenja Th. Manna, a baš jučer gledam da je 16. srpnja petnaesta obljetnica smrti H. Bölla. Kod kuće u „Izrazu“ objavljujemo tekst Mire Đorđević o Heinrichu Mannu kojemu je ove godine 50. obljetnica smrti u Santa Monici. Stota je obljetnica rođenja i 20. smrti i Ericha Fromma.
I kad sam već kod obljetnica: slušam Bachove orkestarske svite I. i II., kad gle 250. je obljetnica Bachove smrti, a kad sam bio na Humboldtu 1985. cijeli DDR je slavio veliku 300. obljetnicu Bachova rođenja. I tada sam ga slušao, doduše s kazeta. Tada se vjerojatno nije ni moglo pretpostaviti da će nekad postojati kompakt diskovi. Petnaest godina je otada, pa je i Bachu 315. obljetnica rođenja. I kad se već igram ravnih godina 140 godina je od Mahlerovog rođenja. Naime, slušam mu Prvu simfoniju. Treći stav mi se najviše sviđa, mogao bih ga ponavljati do besvijesti. Nosim to kao nepromijenjenu svijest iz LA.
Zvao sam svoje kući. I Roman i Dušanka se valjaju od smijeha kad im pričam o svom zdravom seljačkom, tolstojevskom životu: med, mlijeko, sir, jaja. SKOJ – što bi rekao Nenad Radanović koji je to kao dijete čitao – Sir, Kajmak, Orasi, Jaja. Moji me ne mogu zamisliti u takvoj atmosferi. Konji na livadi, cvrkut ptica, kreket žaba… Mene koji sam sličan jednom svom poznaniku koga sam sreo u Americi. Kao izbjeglica otišao u Kanadu, negdje u neku vukojebinu, divljinu, i otuda, čim se moglo, pobjegao u prvi grad i priča: „Oni mene poslali u šumu, majku im jebem. Ne znaju da ja više volim jedan grbavički neboder, nego svih Sedam šuma!“
Gledao iz Monaca prijenos utrke Formule jedan. I pored dugog vodstva, Schumacher zbog kvara na autu, odustao. Tamo sunčano!

6.6.2000.

Hladno, đavolski hladno u odnosu na prethodne dane. Frau Ludwig je tu. Jučer sam je izbjegao, ali jutros ne. Tu je s knjigama Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, katalogom Durieuxovih izdanja, gdje je i mene našla, s izrescima iz novina o južnoslavenskim piscima, „našim“, crnogorskim, političkim temama. Pokazuje mi iz jučerašnjih Dürener Nachrichten tekst o Jacinti s njezinom slikom, donijela mi i fotokopiran esej male Ivette. Zove me večeras na predavanje u povodu 125 godina rođenja Thomasa Manna, a u novinama vidim da je na današnji dan rođen, kao i Puškin 1799. ili Dalaj Lama 1935., a na današnji dan je umro njemački pisac Gerhard Hauptmann. Kad sam već kod novina i umiranja: u Njemačkoj godišnje umre, pišu, 850.000 ljudi, od toga 220.000 od raka!
O ženama: u svijetu je 720 milijuna žena i 240 milijuna muškaraca analfabeta; 2 milijuna djevojčica od 5 do 15 godina godišnje bude prodano kao prostitutke; 60 milijuna djece je moralo umrijeti jer su bile djevojčice; 585.000 žena godišnje umre zbog komplikacija kod trudnoće; 150 milijuna žena nema pristup sredstvima zaštite protiv trudnoće; od 175 milijuna trudnoća godišnje 75 milijuna su neželjene, od čega 45 milijuna abortira, pri čemu 70.000 žena umre; čak u 130 milijuna žena genitalije su abortusima oštećene! Sve ovo prema današnjim Direnskim vijestima, a prema izvoru UNFPA.
Najposlije nešto veselo u novinama i to na prvoj stranici: U Kölnu jedan japanski turist parkirao auto i zapisao sebi ulicu u koju ga je parkirao. Poslije ga tražio, tražio dva dana i našao tek uz pomoć policije. Naime, na papiru je sebi zabilježio ime ulice – Einbahnstrasse (jednosmjerna ulica)!
Da, gospođa Ludwig mi je objasnila etimologiju mjesta Koblenz. Od latinskog con fluenz, jer se tu sastaju dvije rijeke Mosel i Rajna. Ipak je tu bio veoma živ rimski put i velika Colonia, gdje je nađen i veliki mozaik kad je prije nekoga vremena pravljena podzemna garaža. A u priču dođe i Böllov arhiv u Kölnu, kome je na čelu Victor Böll i spomenu riječ kojoj nisam znao značenje – Neffe (nećak, bratov sin) – Heinrichov nećak. I tu mi objasni etimologiju: der Neffe i der Nepotismus su istoga korijena. I kad sam već kod etimologije i sam sam sebi nešto objasnio: Et ne nos inducas in tentationem nađoh kod Joycea. Koliko sam to puta molio na hrvatskom, ali i na latinskom u svom prethodnom životu, ali nikad nisam do sad u tome tentatio (napast) vidio, ono tentanje (napastovanje) o kome je govorila moja majka: ne tentaj ga, znala je reći u smislu ne dosađuj mu, ne izazivaj ga, ne navodi ga, ne napastuj ga!
Ne znam ima li neka unutarnja zakonomjernost, ali ovo svakako ne može biti puka slučajnost. U Berlin sam te, sad već davne, 1985. godine nosio jednu jedinu pjesničku knjigu – Wislawu Szimborsku, svoga maloga pjesničkog Mozarta, koji će mnogo godina potom postati nobelovac. Dakako, u prijevodu neizbježnog Petra Vujičića. Ovaj put opet jednu jedinu pjesničku knjigu (za čitanje, a ne svoju, valjda se podrazumijeva) i to Czeslawa Milosza, opet Poljaka, treba li ga porediti s glazbenikom, nekog muževnijeg, snažnijeg, recimo nekog svog Wagnera, doduše već odavno nobelovca, ako to uopće treba spominjati. Dakako, i opet u Vujičićevom prijevodu. Danas sam tek svjestan te, da li (?) koincidencije. A tražio sam ga u proljeće 1996. u Berkeleyju, u njegovu Zaljevu San Francisco. Već je bio u mirovini. I ne znam zašto sam ga sad ponio. Szimborsku sam tada ponio, jer je nisam čitao, mada argument nečitanja nije argument, jer čovjek uvijek ima kod kuće brdo nepročitanih knjiga. Milosza jesam čitao. Mnogo, i mnogo puta.
EXPO 2000 Hanover. Asocijacije... Nekoć se to zvala Svjetska izložba. Matoš je 1900. bio u Parizu na velikoj izložbi koju je obilježio za tu prigodu sagrađen veliki Eiffelov toranj. Tada je tamo na Austro-Ugarskom paviljonu sreo jednu prelijepu Bosanku-Hrvaticu u narodnoj nošnji, koja se prezivala Jelić i bila iz Vareša. Bit će to poslije majka hrvatskoga književnika rodom iz Vareša – Novaka Simića!
Možda bi se moglo otići na Expo, ali ne zbog prethodne pričice!
Slab posjet Expu, kukaju na svim tv-kanalima. U sklopu kulturnih manifestacija Expa u Lübecku otvorena ponovno, renovirana – Kuća Buddenbrookovih.
Pišem svoj roman, a pretipkavajući Američki dnevnik vidim da sam ga i tamo počeo intenzivno pisati, ali su onda naišle priče, pjesme. I...? Tamo smo imali auto, a Los Angeles ipak nije Langenbroich ili obratno!

7.6.2000.

Prijepodne zove Sigrun Reckhaus, vratila se iz Berlina i donosi pozdrave od Petre Streit, pita hoću li večeras na Jacintino čitanje. Dakako, veoma rado. Onda će me voziti gospođa Ludwig. I dok čitam u „Zarezu“ odličan Ecov esej „O krizi krize razuma“, eto ti Ludwig. Uvijek sa fotografijama, uvijek s izrescima iz novina, plakatima, i uvijek nasmijana i s novom pričom. Tu je nekoć bio stipendist, a lani 8. lipnja kad je dobio nagradu Erich Maria Remarque, u Osnabrücku bio je posljednji put, iranski pisac Huschang Golschiri (1938.), a umro je 4. lipnja ove godine u Teheranu i o tome novine izvješćuju. Bio je kritičar iranskog režima. Tu je bio sa ženom i djecom, i obavezno se fotografirao s Frau Ludwig.
I onda druga priča, o kineskom piscu, mitskom Gu Chengu (r.1957. u Pekingu), koji je tu bio i pokušao se objesiti. Nosio je podrezane hlače, priča ona, i šešir na glavi „da ga štiti“, ali bez oboda i „krova“ da ima dodir s duhovima. Bio je genij i psihopat, kaže ona. Tu je bio 1993. sa ženom koja ga je čuvala, brinula se o njemu kao o bebi i koja ga je spasila s vješala. Kad se pokušao ubiti, tu je bila i gospođa Böll, ali u drugoj kući i nisu zbog nje zvali hitnu pomoć, koja bi zavijala i cijelo bi selo mislilo da je njoj pozlilo, pokvario bi se Sommerfest koji je trebao za koji dan početi. Sreća, tu je bila Frau Ludwig, ušla je kolima na drugi ulaz, strpali ga u bolnicu i poslije toga našli načina da ga pošalju u New York, potom na Novi Zeland. Tu su bili u kolovozu, a već su oboje te godine u listopadu umrli (ubili se!) na Novom Zelandu. Oh, da se tu ubio koji bi to bio skandal – kaže ona.
Novine: nepoznati darežljivi posjetitelj s dva prijatelja svratio u neki cafe u Chicagu i naručio tri koktela. Kad je pošao uredno platio karticom i ostavio napojnicu od 10.000 dolara!
Da sam ranije imao kompjutor! A kad sam ga već imao, da mu se toliko dugo i užasno nisam opirao! Kako samo olakšava rad, evo npr. kod prevođenja. Bravo Kolumbo! Uzdišem kad vidim koliko sam uradio u ovih nekoliko dana. Istina, potrebno je i vrijeme koje sad imam i predradnje, a dobar dio sam ih napravio pripremajući se za dolazak ovamo. Doduše, moj radni dan ovdje traje petnaest sati, od čega sat ode na jelo, toaletu i šetnju. Kad dođe Frau Ludwig sat na priču, ali to brojim u učenje njemačkoga i eventualno sat odmora – laganijeg rada popodne ležeći uz Bachovu glazbu i čitanje. A to sebi čovjek ne može kod kuće priuštiti. Osim jučer, nikad nisam zaspao dulje od petnaestak minuta. Moram što više uraditi prije nego krenu neke druge obveze ili putovanja i slično.
Kako sam jučer popodne odspavao jedno sat vremena, to sam praktički dan produljio da sam i iza ponoći bio svjež raditi. Mada je hladno, odmor-pauze koristim da prošećem dvorištem protegnem noge i vrat, da leđa ispravim. Noćas gledam, svud uokolo mrak, jedino moja kuća obasjana kao u onoj Grassovoj pjesmi: „Kuća puna svjetla“! Napisao sam, nakon svega, i nekoliko pisama.
Otkako je Frau Ludwig spomenula „Sastanak u Telgteu“ svako malo mi se vraća asocijacija na Šotolinu „Družbu Isusovu“. Zašto ta dva romana uvijek imam u istom pretincu? Je li to njihov barokni stil, sličnost vremena ili, en general, radnje, što li?
Na dvije je stvari Joyceov Irac ponosan: da nikad nisu progonili Židove, jer ih nisu niti pustili da dođu, i da do njih nije došla prosta rimska civilizacija, koja je, kao poslije i engleska, bila „samo opsjednuta kanalizacijom“: Dobro je što smo ovdje. Napravimo WC. , nasuprot Židovima koji su u pustinji i na vrhu gore rekli: Dobro je što smo ovdje. Podignimo oltar Jehovi. (str. 136)
U osam navečer u August-Klotz-Str. 21 u Dürenu Lesung und Gespräch, Jacinta Escudos. Dva sata trajanja i 27 ljudi. Točnije, feministice i poneki muškarac, šapuće mi jedan muškarac do mene, onako povjerljivo da se ne prevarim, pa se ne počnem kojoj udvarati. A nije da ih nema i za toga. Nije bilo nezanimljivo. Do jeseni to i mene čeka, valjda će tada moj njemački biti bolji. Upoznao svoju, nadam se, buduću učiteljicu njemačkoga Heike Smeets, ali i novinarku Dürener Nachrichten, Margret Hanuschkin koja želi napraviti razgovor i sa mnom. O.K. Sigrun će sutra doći k nama, da vidimo što se u hodu dade riješiti oko problema telefona, e-maila i sl.
U Düren nas vozio sin Frau Ludwig. On mi je objasnio zašto svi Langenbroich izgovaraju bez onoga „i“, jer je to rajnsko naglašeno, produženo „o“. Ima čovjek, osim jake majke, što se na njemu vidi, i znanja i duha, ali je kao stvoren za Nijemca u Šibinim filmovima. Tipičan, ali samo dok se nisu pojavili Prle i Tihi, pa pokazali kako se i s takvima jednostavno izlazi na kraj. Zove se Detlef. S njim sam popio prvi alkohol (dunkles Bier) nakon tjedan dana, mada je on pio alkoholfrei Bier. Dakako, svatko je sebi platio piće.
Konačno, dakle, vidio kafić, Biergarten, vidio žive ljude. Nasmijao me sin Frau Ludwig pričajući o nekom Kubancu koji je bio tu, u Langenbroichu, na stipendiji, i u neko doba pitao: Koliko je daleko najbliža diskoteka?
Jedan opet priča u kafiću, a proveo je sedam godina u srednjoj Americi (Nikaragva, Salvador, Gvatelamala), radeći s isusovcima kako je na neki prijem u povodu dolaska nekog uglednog profesora iz Amerike na Kelnsko sveučilište pozvana bulumenta najuglednijih zvanica. I kad se sve završilo i mercedesi uz veliko osiguranje počeli uglednike razvoziti, on, profesor, u masi ugleda Bölla, koji je također bio uzvanik – s biciklom!
Ako kreneš na vrijeme ništa ovdje nije daleko!
Samo, evo, čim se nekamo ide, manje se radi. I tko je kriv? Sveta lijenost. Kako je lijepo biti lijen!?
Ali ne treba zaboraviti, na današnji dan prije 20 godina umro je u Pacific Palisades Henry Miller. Svojim smatram i njegovo djelo i Pacific Palisades i Big Sur.

8.6.2000.

Probudio se s glavoboljom. Dovršio prevođenje Böllove priče „Crne ovce“. Došla Sigrun. Uz kavu o svemu pomalo, najviše o tehničkim problemima. Vjerojatno ću seliti kad se dovrši kupatilo u susjednom, većem apartmanu. Hausmajstor se, navratio i on, ustinu zove Željko Schmitz, a njegova je majka, kaže Sigrun, iz Hrvatske. A ja mislio kad smo se upoznavali pred koji dan da čovjek pravi dosjetku i kaže, na njemačkom: – I ja sam Željko.
Iz tog susjednog apartmana uzeli, osim velikog Dudenovog rječnika koji mi je već trebao i knjigu-spomenicu „Literatur und Kunst im Heinrich Böll – Haus Langenbroich“ s portretima, tekstovima, fotografijama i reprodukcijama pisaca, slikara, skulptora, glazbenika stipendista Heinrich-Böll-Haus 1990.-1994. s prvih četrdeset gostiju, od prvoga Abdul Kadira Konuka iz Kurdistana/Turske do četrdesetog Ali Podrimje s Kosova. Našao sam tu i brojne o kojima je Frau Ludwig imala svoje priče, pa i Bosance: Tontića, Ostija, Dedovića, Valeriju Skrinjar-Tvrz i Kaću Čelan.
Poslije je tu bilo neko dvoje, zajedno sa Sigurn imali su sastanak, za koje naknadno saznajem da je dama, jedna zgodna dama, Ogla Zoller iz centrale iz Berlina (majka joj Ruskinja, bila je tu prije Sigrun na istim poslovima, ambiciozna, ne tako davno završila fakultet, premda ima godina, imala dugogodišnju ljubav, bez djece, itd. – informacije Frau Ludwig, dakako) sada voditeljica financijskog odjela Stiftunga, a muškarac s kojim sam također razgovarao i koji je bio vedar i šarmantan, čupave kose kao da se počešljao petardom i inače pomalo šlampav i neobavezan, a Olgi za mene kaže kako sam miran, ironičan i pomalo ciničan, mada ne znam iz čega je sve to ili bilo što zaključio (osim s lica, očiju, pogleda), jer se prvi put vidimo i posve smo kratko razgovarali ili – zezali se, poznati je pisac o kome mi je govorila Frau Ludwig – Dieter Kühn.
Jezik mi se danas malo više razvezao sa Sigrun, Olgom i Dieterom, malo su moje jezično-perfekcionističke kočnice popustile, pa moj njemački, osjećam to, dobiva na lakoći i kvaliteti. Nakon svega i neizbježna i preopširna gospođa Ludwig, osim što mi je u povodu spomenute spomenice sama odčitala historijsku čitanku o kući, a onda me opet opširno, sva oduševljena, davila pričom o njemačkom piscu Dieteru Kühnu, koji je tu danas bio, i kako ga nisam poznao sa slike, ta on je ovdje zastupnik predsjednika, tj. gospođe Annemarie Böll, u Društvu „Heinrich Böllhaus“, a napisao je tolike romane, fikcionalne historijske romane, teatarska djela, knjige za djecu (jedan od plodnijih pisaca novije njemačke književnosti: „N“, kao Napoleon, roman o Napoleonu „Stanislaw der Schweiger“, „Die Präsidentin“ „Ich Wolkenstein“, „Der Pazival des Wolfram von Eschenbach“, „Die Kammer des schwarzen Lichts“, „Beethoven und der schwarze Geiger“, „Tristan und Isolde des Gottfried von Strassburg“...). Premda, kaže Frau Ludwig, nije toliko poznat vani, ali je ovdje odmah iza top-pisaca: Bölla, Grassa, Lenza, Walsera, Enzensbergera, Johnsona, Christe Wolf...
Inače, Böll je ovu kuću, priča, kupio 1966., zapravo njezin dio, jer su u cijelom kompleksu stanovala dva stanara, za 80.000 maraka. Htio je, naime, imati kuću u zavičaju svoje majke, koja je iz Dürena, a gdje je on često u djetinjstvu dolazio svojoj baki. Poslije je, nakon požara, koji je podmetnuo neki mladi piroman, od susjeda otkupio ostatak za još 120.000 maraka i tako, praktički, zaokružio i zatvorio ovaj kompleks, koji je 8. 6. 1991., budući obnovljen, svečano otvoren. Na ovom mjestu, očito postoji kuća, prema kamenu koji je uzidan, a poslije premješten na vidljivo mjesto kod obnove, od 1626. godine, a Broich znači vlažnu, mokru zemlju. Nekoć se ova, sada Böllova ulica, zvala „Zum Tagebau“ (K dnevnom kopu), jer je ovo još od XV. stoljeća rudarski kraj i ovaj se kraj spominje i u Böllovim djelima, npr. u „Brižljivoj opsadi“ (u nas je to objavio Crnković u hit biblioteci). Ovdje su dolazili brojni gosti, najčešće Lew Kopolew, pisac, germanist, izbjeglica iz SSSR i Böllov prevoditelj na ruski, ali najspektakularniji je bio posjet Solženjicina u veljači 1974., kad su ga ruske vlasti prognale na Zapad. Tad je ovo bio centar svijeta. Dva nobelovca na jednom mjestu, u nekakvom malom i beznačajnom Langenbroichu.
Toga se čina i tih dana dobro sjećam, toga da ga je Böll pozvao k sebi. Tada sam bio u novicijatu na Humcu i čitali smo tada top-knjige „U prvom krugu“ i „Odjel za rak“, a svaku večer na Deutsche Welle i Glasu Amerike slušali smo vijesti o Solženjicinu. I ne samo o njemu, jer bio je to vrhunac hladnoga rata, a mi mladi intelektualci željni informacija. Tada je u nastavcima neka od tih postaja emitirala ulomke iz „Arhipelaga Gulaga“ koji je tek bio izišao, ako se ne varam u Švicarskoj, i mi smo to snimali, a poslije, skidali, pretipkavali i umnožavali. Tek će mnogo godina potom, mada ga je Ivan Lovrenović, kao glavni urednik u „Veselinu Masleši“ imao na stolu i planirao to objaviti u Sarajevu, ali to mu nije dozvolila tvrda bosanska komunistička politička nomenklatura, knjiga biti objavljena u Beogradu, u „Radu“, kod Jovice Aćina i dostupna nam za čitanje.
To Böllovo pozivanje k sebi i ugošćavanje jednog drugog velikana, pobudit će ideju za ovu kuću i ovakav tip kuće u kojoj sam, evo, i ja danas. Zato ovo meni znači više nego emotivno vezivanje za neke moje godine kad sam imao dvadesetak i mislio da sam najpametniji na svijetu ili za mjesto smrti Heinricha Bölla koga mi je, nakon što je 1972. dobio Nobelovu nagradu, otkrio moj tadašnji profesor njemačkog jezika u visočkoj gimnaziji fra Ladislav Fišić spominjući neke Böllove naslove koje je znao i(li) čitao, a ja od njih upamtio samo dva: „Wo warst du, Adam?“ i „Wanderer kommst du nach Spa...“ i samo zato što je, hvala mu, imao potrebu objasniti nam naslove, mada do vlastitog čitanja nisam znao je li riječ o romanima ili pripovijetkama.
Mislim da je bio sretan i što nam je mogao reći da je Böll praktični katolik. To je i meni tada bilo važno, jer mi se u to doba komunistički ateizam izvan samostanskih zidina činio mnogo strašnijim nego kad sam ga poslije upoznavao na vlastitoj koži. Vjerojatno je to „katolik“ u meni odjeknulo i kao „kritika“ jednog od ranijih naših kontakata, kad sam izrekao da volim Heinea, a on me „upozorio“ na njegov raskalašen život, i to od čega je umro i sl. Tek koju godinu poslije imao sam prigodu čitati Böllova djela u nas prevedena: Izgubljena čast Katarine Blum; Kruh ranih godina; Vlak je bio točan; Bilijar u pola deset; Gdje si bio Adame?; Grupna slika s damom; Pogledi jednog klauna; Prečesto odlaziš u Heidelberg; Brižljiva opsada...
Zvao sam kuću. Sutra ujutro Boris putuje na more – škola u prirodi. Drago mi je da je i Roman sa Severinom Montinom sredio stvari oko hrvatske putovnice.
Zvao me Murat Baltić, moj prethodnik u ovoj kući. Ljubazan kao da se ne znam koliko dugo znamo, a ja, nažalost, uopće ne znam o kome je riječ. Doduše, on je ovdje govorio da mene zna, i vjerojatno zna. Pita me za Šimu Ešića, kad sam ga vidio, čuo... Kod njega mu treba izići roman. Potom me zvao Mladen Radoš iz Švedske. Sprema se u Bosnu i javlja se.
Velika promenada kroz kuću. Srećom, odspavao sam popodne jedan sat, pa mogu evo dokasno, a već sam zašao u novi dan, još ponešto i uraditi.

5.7.2000.

Novine – U Berlinu konferencija OUN o budućnosti gradova „Urban 21“. U skoroj će budućnosti dva od tri stanovnika Zemlje živjeti u gradovima. Sad na Zemlji ima 300 milijunskih gradova, a od toga 100 mega-gradova, dakle s više od 5 milijuna stanovnika. Najveći je Tokio koji s okolicom ima 28,8 milijuna, a potom su Mexico-City, Sao Paolo i Bombay svi na granici 20 milijuna stanovnika.
Vjetrovit dan. Glavobolan dan. Pretjerujem sa sjedenjem pred monitorom kompjutora, mada sve sad treba prebaciti na hrvatsko pismo, to jest, slovima, gdje im pripada, podijeliti, kao ordenje, kvačice. A to nikako nije mali posao. U svemu tomu dobro i utješno je što čovjek radi još jednu, ako ne već doradu, ono barem korekturu.
Zvala me Azra Džajić iz Berlina. Tu je u Njemačkoj već danima, po konferencijama. Malo razgovaramo i oko Inićeve smrti. Ona nije znala za to, mislila da nije što sebi učinio...
Kasno popodne se počelo malo razvedravati, a u Tagesschauu vidim da je u Ateni 43°C, a slično je i nad cijelim Balkanom, u Temišvaru npr., dok je u Hanoveru kiša i s poplavljenih ulica autima samo krovovi vire!

12.7.2000.

Hladno. Do Kreuzaua pješice, onda u Düren autobusom. Blaga kišica. Na e-mailu. Javio mi se Ivan iz Makarske, bili mu Zdravko i Mladen Radoš, dobio i knjigu Radoševu, sviđa mu se. I Zdravko mi se javio prije polaska, a već je u BiH. Duša mi kaže da je navraćao i k nama. Svratio malo i na direnski Bahnhof da vidim kud i kako se može u svijet, ako još ne zapada snijeg i ne zamete putove.
U knjižari. Kupio sebi Dudenov “Die sinn- und sachverwandten Wörter” na koji sam odavno pukao i “Jüdische Märchen”. Duden mi mnogo pomaže oko prijevoda, jer moj Hurm je kupljen još 1971. (mada izdanje iz 1968.), iz vremena kad me fra Ladislav učio njemački, a to je u stvarima jezika ipak malo passe. Primjer: već je ovaj moj Duden od prethodnoga iz 1986. za oko šezdesetak stranica opsežniji! Ovdje je u biblioteci u Dudenu, sigurno neki Bosanac, iskinuo stranicu, dakle list, samo taj i fali, na kojoj su one svijetle riječi - “koitiren” i “Koitus” (očito je i moj Bosanac imao Hurma, a zna se da u Hurmovo vrijeme Nijemci nisu koitiren, niti Koitus, der, a kamoli što drugo na lijepim narodnim, primitivnim jezicima, kako se kulturno ili, točnije, licemjerno, ponašaju svi naši rječnici, pa kad ga se on dočepao...) – i to otkrijem slučajno tražeći pola dana po svim knjigama ovdje sve o Caesaru, njegovom ”De bello gallico”, o Kölnu kao Colonia Agrippiniensis. Međutim, Kölln i Koitus su na istom listu! A ono nekom braci trebalo koitiranje, pa zato nema ni Kölna. Očito ne zna za onu: “Post coitem omne animal trieste.” Jebe se Bosancu!

Iz “Židovskih bajki” mislim prevesti štogod za “Cvitak”. Naručio u knjižari i Wittgensteinove “Tagebücher”, poklon za moga druga Mirsada Mulabegovića, ali ja kao pravi Škot poklon kupim na vrijeme, pa ga i ja pročitam! Trebalo bi već sutra da su tu, a Herr Knodel bi ih dobacio do mene prvom prigodom. I oko Einladunga za Dušu i Borisa. Dobio njihovu razglednicu iz Slovenije.
Cijene knjiga: Duden 38, Židovi 12,90 i Filozof 18,90.

“Zarez”: Visković otpisuje Dudi na njegovu kritiku prvoga kola novog izdanja Krležinih djela i nudi argumente za njihov priređivački pristup Krleži. Konačno u Hrvatskoj i prava polemika oko pravih stvari, jer je ona mnogo više nego konkretan povod. Ipak je stvar principijelne teorijske naravi. Samo, veoma bih volio i sam vidjeti te knjige. Moj je Krleža onaj u sarajevskom (Malinar-Čengićevu) izdanju i jedino me još ostavština zanima.
Zvali me večeras Harris Džajić (Azra je već u Sarajevu), Ivo Kobaš (spremaju se na odmor), a i Marijan Karaula (izabrali provincijala Džolana, Ladislav pita za priču za Kalendar, spomenuh li ja ono danas već Ladislava?), a ja opet zvao kuću (Roman bio kod tetke na Palama. Dobro su.)
Pišem, devet je, pola deset, deset, vani se razvedrava, pa još ima mnogo dnevnoga svjetla, hladno je, a meni je, mada sam zdrav kao drijen, posebno hladno, kao nijedan dan otkako sam ovdje. Iziđem, provjerim na termometru na apartmanu gđe Böll kolika je vani temperatura, kad ono 12°C, i ne znam je li to malo ili mnogo, ali se smrzavam. Doduše, u ovo doba dana sam znao još hvatati posljednje trake sunca i sunčati se prije ovoga zahlađenja, ali sad sam u kući, uz podno grijanje, na meni potkošulja, majica i džemper... Da je kako prezimiti ovo njemačko ljeto!

29.7.2000.

Uz novine i kavu zove me iz Münchena Hajrudin Isović, jedan od ljudi koje sam upoznao (Majstorović, Dominković) dok sam tamo dolazio i u dva-tri navrata radio na jačanju HSS-a, opozicije HDZ-u, među Posavljacima. Zove da dođem. Vidjet ćemo u rujnu.
Na današnji je dan rođen Mikis Theodorakis (1925.) koga sam, čini mi se u ljeto 1972., u Zagrebu išao vidjeti na velikom koncertu, valjda je to bilo u “Kutiji šibica”. U to je doba živio u Parizu i nije mogao kući. Bilo je to vrijeme kad je već imao napisanu glazbu i za film “Sutjeska”, pa je tada, među ostalim, i to izvođeno pod njegovom dirigentskom palicom. Danas je rođendan i Mussoliniju (1883.-1945.) i dan smrti van Gogha (1853.-1890.)
Čitao Malgorzatu. Bože, kako je to tanak rad. (Pa moj diplomski je za ovo doktorat! Uostalom, prof. Duraković je i rekao tada: “Čestitam! Da je ovdje prof. Begić odmah bi Vam ponudio da ostanete na fakultetu!”) No, dragocjene su mi informacije koje nalazim u njemu. Jutros sam provjeravao tri teksta kod Bölla u kojima ona nalazi ovaj kraj, ovaj dio Eifela: “You enter Germany” (1967.); “Die Juden von Drove” (1983.) i “Lauter Belästigungen” (1984.). Tu sam našao i odgovor za ove vojne avione što nerijetko kvare seosku idilu.
A od eminentno književnih djela: “Izgubljena čast Katharine Blum” (1974.) je Böllov romaneskni odgovor na novinsku kampanju (“Bilda”) protiv njega 1972. i upad policije, ovdje u Langenbroichu, ali i kod njegovoga sina Raimunda u Kölnu 1974. godine. Katharina Blum se u teškim situacijama zove i “Ludwig”, kao zamjenik šefa policije, koji će poslije postati njegov susjed u Langenbroichu. “Brižljiva opsada” (1979.) prepisuje neke Böllove životne situacije iz Langenbroicha, koje su našoj autorici potvrdili i Frau Ludwig i Herr Rollersbroich iz sela u svojim sjećanjima na Bölla.
Poljakinja govori i o smrti i crkvenoj sahrani čovjeka koji je istupio iz Crkve. Na noćnom stoliću umrloga bila je Biblija, a svećenik koji ga je sahranio rekao je: “Moja i njegova vjera se nisu razlikovale!”, jer on istupom iz Crkve (1976.) nije odbio od sebe vjeru, nego službenu crkvu. U dodacima doznajem i da mu je sin Vincent koga sam ovdje upoznao najmlađi, rođen je 1950. godine. Još je živ i Rene (1948.). Dva starija su umrla: Raimund (1947.-1982.) i Christoph (1945. i rođen i umro).
Krešimir Šego i Zdravko Kordić mi poslali “Osvit” 1-2 / 2000. sa njihovom panoramom “Mnogoglasje”, Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine na 470 stranica, Zdravkovim predgovorom, i bilješkama o piscima i sa 123 zastupljena pjesnika od Ive Andrića (1892.) do Ivana Vukoje (1969.). Cijelo stoljeće. Ali bit će buke: Šimić ima 17 pjesama, Koroman 11, Šop 10, sa po 9 su Ladin i Pavlović, a sa po 8 Vuletić, J. Bubalo, G. Sušac i ja. Ne znam što ih je rukovodilo, ali dvojica su i ozbiljni ljudi: potcijenjeni su Mile Stojić, Ivan Kordić i Mario Suško. Moje je mjesto precijenjeno! U ovakvim izborima je broj uvrštenih pjesama uvijek kriterij (koliko god Kordić od toga u Proslovu bježao!), pa mislim da su tu morali biti malo pažljiviji. No, ovo je njihov autorski čin, pa se i to mora do kraja uvažavati.
Doduše, Stojićeva je antologija, nedavno objavljena, s druge strane (Duraković, Stojić, Vešović u “Alefu”) rigorozno redukcionistička (bez Suška, Pešorde, Šege ili Petrovića, ako se dobro sjećam), ako se tako može eufemistički reći i za nečitanje, ili barem neažurno i neaktualno čitanje. Lovrenovićeva (u istoj ediciji), u priči i pripovijeci je također rigorozna (bez Šubića ili Marjanovića npr.), mada se za njega ne mogu reći kvalifikacije kao za Milu Stojića koji očito nije napravio potpun uvid u novije bh. hrvatsko pjesništvo. I dok su mi jasni njihovi (inače općepoznati!) stavovi o ljudskim (ne)kvalitetima nekih od neuvrštenih, o ponekim od njihovih djela ja ipak malo drukčije mislim. Pogotovu kad se samjeravaju s uvrštenima od Muslimana i Srba (a antologija je ipak tripartitna!).
Ja nisam kao npr. Marjanović, koji napiše svoj dnevnik i (htio je neke stranice objaviti u drugom broju “Stećka”, u kojem sam još i ja bio urednikom, pa sam ga molio da ne objavljuje, jer ne bi bio fer da o meni, kao o kolegi iz redakcije, u vrijeme dok me još portretirao i dok smo bili stranačke kolege u HSS-u – poslije je zbog novca otišao desno – piše u superlativima, tako da to slučajno znam) kad je onda vidio moj dnevnik, otrči kući i izmijenja stavove, dopisuje cijele stranice, pasuse u kojima onda nudi neku drugu sliku o meni i o sebi (čak punu materijalnih grešaka, kao što je to i njegov potonji leksikon hrvatskih pisaca BiH!) od one koja je bila u prvoj verziji...
I pogotovu nisam kao Pešorda, kojega ne znam ni zašto uopće spominjem, a koji je, npr. tužio “Durieux”, Nenada Popovića, zbog objavljivanja moje knjige, a kad mu je umro Tuđman i izgubio mu HDZ povukao tužbu... Ali ipak bih ih i čitao i djela im uvrštavao onoliko koliko zaslužuju (bez obzira na npr. Pešordino kukavičko sudjelovanje u slučaju Ćimić, pjesmu o Titu, pokušaj da objavi Kardeljeve “Pravce razvoja...” u ediciji zajedno s Kvintilijanom, Bachelardom..., podmetanja Koromanu, Pavloviću, Lovrenoviću, Stojiću...), jer sam ja i intelektualno i moralno superiorniji od njihove male provincijalne pameti i moralnosti i to im uvijek demonstriram, pa bih i tu. Uostalom, čuvaj se čovjeka koji ne zna plivati, još je Puhovski* rekao dosjetku za Šešelja. A to važi i za Pešordu! I ne samo za njega i Šešelja!

Sjedili Mehmet i ja uz piće i meze. Zvala me Dunja Melčić iz Frankfurta. Knjigu u kojoj sam surađivao dobacila je do Zagreba kod svoje majke i javlja se samo što je odozdo stigla, a onda će je u Sarajevo donijeti Srđan Dvornik i za mene ostaviti kod Azre. Konačno!

14.8.2000.

Danas je Romanov rođendan, 22. rođendan moga starijeg sina. Sačekali da mu ga telefonski čestitamo i otišli taxijem u Düren. Kako Boris i Dušanka odlaze prekosutra, to valja dokupiti poklone, prošetati vjerojatno po posljednji put najbližim gradom i još malo trošiti novac. Prije toga sam otkazao Heike njemački, što je ona svakako mislila nama uraditi, jer joj je auto u kvaru. Onda u kupovinu: po rođendanski dar Romanu (tri CD-a s filmskom glazbom i trenirka), Borisu igračke, Aci dar iz Njemačke, a mami... sve ostalo! I nazad vlakom Düren – Kreuzau, da još i to osjete, dožive, a i ja s njima, jer je i meni prvi put da se vozim vlakom Rurskom dolinom. U Kreuzau, osim Aldija, postoji i Rewe, pa da se i to iskusi i kupovinom i kavanom!
Predvečer s Mehmetom kava, whisky i crno vino za Romanov rođendan. Kao da uopće treba razlog za piće i ugodno sjedenje!? Ali dobro dođe.
“Uživanje u tijelu”, španjolski erotski film, Bigasa Lune, u okviru ciklusa ponedjeljkom na ZDF u 22 i 15! Jedna kvalitetna priča o tjelesnoj strasti s europskim južnjačkim (španjolskim) temperamentom.

29.8.2000.

Na današnji dan prije 46 godina rodio se u Varešu Željko Ivanković. Ovo ne piše u “Dürener Nacrichten”. Zaboravili. Kako i ne bi, previše je važnih godišnjica i datuma bilo u posljednje vrijeme: te Hegel, te Nietzsche, te Goethe, te Bach... Ono što nisu zaboravili je da je na današnji dan 1958. godine rođen Michael Jackson, a 1997. umro Lee Marvin (rođ. 1924.).

Tema o bolesnim ruskim temeljima: nakon nedavne bombe u Moskvi kad je poginulo desetak osoba, katastrofe u atomskoj podmornici sa 118 mrtvih, sad još i požar na moskovskom televizijskom tornju s najmanje četvero mrtvih... Rusija je pokazala da nema suvremenu tehniku, a da postojeću tehniku nema novaca održavati: nema tehniku kojom može do podmornice, u Čečeniji je ratovala starim i neodržavanim oružjem i to ju je koštalo preko 2.500 ljudi, električna i plinska mreža svako malo su u prekidu, ili se događa kao ovaj put s instalacijama na televizijskom tornju, avioni su im zastarjeli...
Gadafi, koji je u dugododišnjoj međunarodnoj izolaciji, platio je 25 milijuna $ za oslobađanje iz tromjesečnog zatočeništva talaca na filipinskom otoku Jolo. Time, očito, kupuje svoju političku budućnost, jer već mu Schröder zahvaljuje... Amerikanci odbijaju rješenja takvih kriza plaćanjem otkupnine, ovaj put filipinskim islamskim fundamentalistima (Moslemrebellen, kako ih zovu njemački mediji)...

Ceste su u saveznoj državi Nordrhein-Westfalen, u kojoj sam, nesigurne, pišu novine, jer u prvih je šest mjeseci na njima poginula je 521 osoba, 12 više nego lani u istom periodu. Vozio sam se brojnim njihovim cestama raznih kategorija (od auto-cesta do seoskih puteva) u ova tri mjeseca, vidio ih, doživio s mjesta suvozača (prema Aachenu, Kölnu, Bonnu, Düsseldorfu Nizozemskoj, po Eifelu) i pitam se što bi se onda tek reklo o našim cestama i putevima, i njihovoj sigurnosti?!
Cijeli dan telefon zvoni, kao u Pentagonu. Valjda da nadoknadi šutnju prethodnih dana. Pero Ćosić me zove k sebi u Fuldu. Vidjet ćemo to kad Pero Anušić bude sređivao gostovanje u Kasselu...

14.9.2000.

Jutros zvao Ljupko Lukić iz “Napretka”. On me upoznao s novim sarajevskim novostima iz kruga ljudi (naših prijatelja) koji se kod njega okupljaju: Srećo Šimić, Zdravko Pujić, Martin Raguž, Hrvoje Ištuk, Danko Čulina, Radovan Marušić... Tko je živ, tko mrtav, tko je zdrav, a tko bolestan... Pripreme za povratak?!
I mada je dan nizašta i samo što nije kiša, pojavila se i gospođa Böll, a čim je ona tu eto i Frau Ludwig, koja čuči iza forange i samo gleda što se zbiva u selu, točnije dijelu sela koji ona kontrolira, u kompleksu Böllovih...
Sigrun zvala da kaže da je poslala karte, ali i da ima problema s rezervacijom hotela, jer je sve puno. Ako bude kao za Norvešku, otkazat ću! S Heike njemački. Dobar za provjeru nekih prevedenih mjesta, oko kojih i u povodu kojih se onda izoštrava moja prevoditeljska optika.
Javio mi se iz Turske prevodilac Suat Engüllü. Zainteresiran je nešto moje prevesti na turski, pa poslat ću mu ono što traži: poeziju i “Ljubav u Berlinu”.
Došao i novi (kolovoški) broj “Bobovca”. Sad i ja imam neke informacije kao i Vlado jučer. Zanimljivo da se fra Ignacije recenzijom osvrnuo na Radoševu knjigu. Drago mi je to i zbog “Bobovca” i zbog Mladena. To će njemu mnogo značiti, mada to ponajviše koristi knjizi! Napravili su i dostojan oproštaj fra Mati, a tu je i moja priča napisana ovdje. U “Bobovcu” čitam i da će mi Šimićeva nagrada biti uručena u studenome, mada pred spavanje, popodnevno ili večernje (ovih dana) čitam bajke Ljerke Anić.
Zvali me moji od kuće. Sa svima se ispričao, a onda mi Roman profaksao Žanićev predgovor prvoj fra Petrovoj knjizi iz 1995. Sad ću ovaj vikend i ja napisati svoj tekst. Pošto vežem ove dvije knjige, a već jesam priređujući drugu, još samo da ovu “svoju” u predgovoru “opišem i pošaljem u svijet”.
Dugo radio na svome fajlu “Vareš”. Budući da se bliži trenutak odlaska odavde, upisivao u njega novoskupljene elemente, opisivao ih i tehnički sređivao i pripremao materijal za printanje koje će uslijediti za kojih petnaestak dana...

29.9.2000.

Već od pet sati na nogama. Gospođa Marija došla u pola šest i autom me dobacila do kolodvora u Dürenu, onda vlakom u Köln, pa autobusom na aerodrom. Stvari užasno teške. Kao kad sam se tijekom rata vraćao s puta kući. Iščupaše mi ruke iz ramena i pored njemačkih liftova i dobrih staza za kofere s točkićima. Mada kelnski aerodrom nije velik
(kao frankfurtski, minhenski ili diseldorfski), baš sam se napješačio dok sam od autobusnog stajališta došao do odredišta za čekiranje karata i predaju prtljaga. Ostalo mi je dovoljno
(i previše) vremena da popijem kavu, telefoniram još jednom kući i svratim u free shop.
Tyrolean ovaj put loš, k tomu je gotovo sat kasnio. Plašio sam se da neću stići na let za Sarajevo, ali još uvijek sam stigao i u Beču malo prošetati aerodromom i prije leta u Sarajevo svratiti u free shop. Ovaj put iznimno udobna Austria Airlines.
U Sarajevo stigli kad i airbus iz Turske, a za nama i Švicarci i sve nas nagurali na četiri šaltera. Neviđena gužva. Poludio sam – Alija ni u ovom segmentu ne zna praviti državu. Na pasoškoj kontroli i dalje, kao za rata, rukom i kemijskom olovkom upisuju prispjele putnike?! Kofere onda od tri aviona sve izmiješali na jedan smiješni ulaz i tri metra pokretne trake. Tek oko pola četiri završio... Još sam bio među prvima... Četrdeset i pet minuta dok ti pogledaju putovnicu... Dočekali me Kamelija i Roman. Ponovno od aerodroma prema gradu naša bijeda i sirotinja, ali zato raskošna džamija!? Baš sam poželio kuću... Ipak, duga su, duga četiri mjeseca!