Emir Šaković

TURIST U NEVOLJI

Sarajevske Sveske br. 13

1

Probudio sam se kasno, ne znajući za trenutak gdje sam. Ovo nije moja soba, ali jeste ova torba na podu. A ti nepušači, sjetih se, ti nepušači su gori od pasa. Nijedan kamion sa švercovanim cigaretama ne bi prošao kad bi radili u policiji dolje kod nas. Kresnuh upaljač i povukoh dim.
Sinoć sam stigao. “Uspensky”, rekoh dok smo automobilom prolazili pored velike crkve. Prepoznao sam je po fotografiji iz brošure koju su mi poslali prije polaska. Još sam osjećao bol u ušima i s teškoćom sam spuštao gutljaje niz grlo. “Vidio si sliku u knjizi”, reče ona. “Dobio sam snimke iz satelita”. Htio sam dodati da sam snimke crkve dobio preko svojih krtica u NASA-i CIA-i, ali bol u ušima mi je ubijala želju da se izmotavam. Mislio sam da će mi glava prsnuti dok je avion, prije neka dva sata, slijetao. Promjena pritiska, valjda se previše naglo spuštao, ne znam. Ispod mene su blještala svjetla, a ja sam pomjerio kazaljke na ručnom satu unaprijed. Na pisti sam pljunuo i vidio da je ispljuvak crvenkast od krvi. Ne može ni biti drugačije kada običan vojnik, prašinar kako smo govorili u ratu, kada prašinar pređe u avijatičare. Za prašinare je krv. Krv, znoj i suze.
Od aerodroma do grada rijetko sam progovorao. Gledao sam kroz prozor, i valjda im se to iznenadno i neočekivano “Uspensky” učinilo simpatičnim jer su se nasmijali. On reče da se i njemu često dešavaju problemi sa ušnim pritiskom u avionu, njemu koji je avijatičar svakog mjeseca. Ja sam s obje noge čvrsto na zemlji, na zemlji koje nema, jeste, izgubio sam tlo pod nogama prije ulaska u avion – svašta mi se motalo po glavi. Dovezoše me, sjedosmo da popijemo po pivo i ostaviše me da odspavam. Na vratima me je još jednom zamolila da ne pušim zbog njihovog prijatelja koji mi je ustupio stan.
Vidimo se sutra? Dobro.
Izašao sam van i prošetao ulicom da malo razbistrim misli, a onda se vratio i legao ne svlačeći se. Uzeh englesko-finski rječnik koji su mi ostavili na krevetu. Hvala, dobro, da, ne, čovjek, žena, hljeb, pivo, živjeli, restoran, ulica, hvala se kaže kiitos. Kiitos na pozivu. Otvoriću prozor, šta me briga, mogu jednu - neće se dim osjetiti. Potegnuh iz flaše. Živjeli se, pročitah, kaže kippis.

Poslijepodne, dok sam na bečkom aerodromu čekao avion za Helsinki, upoznao sam Fehima, Bosanca sa američkim pasošem. Sredinom rata je, priča mi, napustio zemlju. Prijatan i opušten; nudi me pićem iz džepne pljoske. “Daj i njoj, možda je žedna”, veli, a ja kucnem po ramenu djevojku koja je sjedila do mene i - ne razmišljajući, kao da se znamo - ponudim je. Prezrivo me je odmjerila, a Fehim se nasmija: “Nisi baš pametan, zemljak”. “Nisam ti ja zemljak, ne laskaj sebi”. Ženska je sklopila novine i ošinula me pogledom, a onda ustala, nešto promrmljala i krenula. “Ode da donese čašu”, smije se Fehim.
“I, kako ide u Americi?”
“Ide nekako. Kako je kod vas?
“Da je bolje, ne bi valjalo”.
“Šta radiš?”.
“Ništa. Nemam pos’o”.
“Imaš zato pare za avion”.
Pare za avion, pojasnih, imaju moji prijatelji iz Finske, na njihov poziv putujem. Otrijeznili smo pljosku, zaželjeli sreću jedan drugom i pozdravili se. Kupio sam poslije još pola litra, u free shopu, pola litra za hiljadu i po kilometara i, evo, to je to - ima još malo na dnu.
Ne znam šta je Ikar pio dok je vozio, ne znam je li u vožnji zaspao, ali ne možeš bez goriva. Ponekad moraš nasuti nešto u sebe i da hodaš, a kamoli da letiš. I tako, smješka se stjuardesa i servira hranu. Ništa ne vidiš kroz prozor, totalni mrak, a onda najednom svjetla, mnoštvo svjetala dukoko ispod mene - prelijećemo neki grad. Sjećam se pogleda na Sarajevo iz rovova na brdima: dolina u potpunoj tami, s vremena na vrijeme iskidanoj farovima automobila i svijetlećim prugama iz protivavionskih mitraljeza i topova. I kako da to nekome u ovom avionu kažem i opišem? A zašto bih govorio, zašto bih ikome opisivao, sve i kad bih mogao opisati? Potegnem iz flaše, spustim je pod sjedište i gledam kroz prozor, u veliko crno ništa. I potegnem opet, nešto me guši, kao da mi nekakva kuka čupa srce kroz rebra. Gospođice, ili gospođo, stjuardeso, nije mi dobro, nešto me steže u grudima i ne da mi disati. Možete li reći pilotu da podigne avion još malo uvis. Molim vas. Gospodine, ovo je, znate, komercijalna linija - trebali ste sjesti u space shuttle da vas odveze u vražiju mater, tamo vam je i mjesto. I još jednom potegnem, iznad mora: vidim svako malo crvena svjetla baltičkih svjetionika. I potegnem još jednom, dok stjuardesa preko zvučnika govori da svežemo sigurnosne pojaseve, i još jednom potegnem. Avion se naginje, krila se tresu, ispod sebe ponovo vidim svjetla: Helsinki. Boli me uho, u dubini uha me nešto boli, jedva gutam knedlu, a onda slijećem, slijećem u ovaj krevet i gledam kroz prozor pokraj sebe, u visinu, u crno ništa, i potežem oproštajni gutljaj. Kako se na finskom kaže: živio, zemljak. Ili “zemljak”. Šta god bio, Fehime, sretno i laku noć.

2

Prije izlaska sam isprao glavobolju pod tušem. U maloj prodavnici na uglu sam kupio jogurt, ispio u hodu i krenuo do prve kafeterije. Čitao sam nedavno o teoriji relativiteta: nisam baš razumio, niti sam se previše trudio da razumijem, život mi je ionako dovoljno komplikovan, ali, ovaj, kako da kažem…Mislim, jučer u Sarajevu, danas jedan sat unaprijed u Helsinkiju, taj moj put i tako to. Pogledah na sat: dva poslijepodne. Tamo odakle dolazim sada je jedan poslijepodne. Idem ulicom, hehe, čitavih šezdeset minuta ispred svoga vremena. Puni su mi džepovi, pomislih, i zato hodam nekako uspravnije nego jučer u mojoj zemlji. Novac, ulaznice za muzeje i galerije, mali rječnik - sve me je to sinoć dočekalo u stanu. Ulica je katu, pivo je olut. Kako se izgovara?
“No esspresso?”
“No, sorry”.
Stajao sam na kiosku na buvljoj pijaci i gledao čovjeka sa dugom kosom pored stola sa gramofonskim pločama.
Helsinki. Na mojoj džepnoj mapi, na poluostrvu, mnoštvo malih ostrva blizu obale. Prespavao sam ovdje: to je u centru grada, u širem centru. Zaokruženo je hemijskom olovkom - to je ona zaokružila na ovoj karti. Gdje je ovaj buvljak, gdje sjedim, gdje pijem kafu? Dobro. A onaj brod tamo u daljini, taj brod je usidren ovdje, jeste. Jednom mi je, sjećam se, rekla da je more ponekad zaleđeno i po pet mjeseci. Kakav tek tada vjetar puše? Trebao sam obući jaknu, hladno mi je u košulji. I češalj sam trebao ponijeti, ili možda kapu umjesto češlja. Pet mjeseci? Onda bi pomoć mogli doturati preko mora, kao što su preko zimi zaleđenog Ladoškog jezera pomoć doturali u opkoljeni Lenjingrad. A ko bi im i odakle slao pomoć i zašto bi je uopšte slao, ko bi ih napao? Rusi? Rusi potpomognuti Švedima? Grad je opkoljen, brani se posljednim atomima snage, finski ministar spoljnih poslova u Ujedinjenim nacijama drži paničan govor u kojem moli da svijet pomogne njegovoj bespomoćnoj zemlji napadnutoj sa svih strana. Branioci Helsinkija pružaju herojski otpor, posebno ovdje u luci i ovdje, na ovim ostrvcima blizu obale.
Helsinki, grad prepoznatljivog šarma i gostoljubivih ljudi, poznat i kao Venecija sjevera…Čekaj malo. I Štokholm je, koliko ja znam, poznat kao Venecija sjevera. Pa da, inostrani gost je u pitanju. Valjda je u sličnim knjižicama i Kopenhagen poznat kao Venecija Sjevera, vjerovatno se i Hamburg, Gdanjsk, Sankt-Petersburg nazivaju Venecijama sjevera.
Šta ti misliš, Fehime?
Hladno je, puše vjetar, nestaje hrane, udar granate u zaleđeno more, hladan tuš za domaćine. Zaledila se filter-kafa na buvljoj pijaci, rocker u crvenim pantalonama puca iz kalašnjikova, prodavačica iz kioska ljubi muža koji kreće na liniju odbrane, a tenk prodire prema baru preko puta ulice. Izvini, djevojko, zaledila mi se kafa. Nema problema, evo druga šolja. Hvala lijepa. Oprosti, rekao si da ti se zaledila kafa? Ti, ko god da si, imaš bujnu maštu ili si jeftin. Ili sam i jedno drugo? Ili sam stigao, hoćeš da kažeš, pravo iz one glupave hollywoodske ekranizacije Pasternakovog Doktora Živaga u kojoj Omar Shariff u daći okovanoj ledom piše pjesme u vunenim rukavicama, a njegova muza Julie Christie zaljubljeno trepće očima - to hoćeš da kažeš? Vrati mi bakšiš. Da, da, dobro si čula: šalim se, jako se volim šaliti.
Na klupi pored mene žena pije pivo. Što nije uzela ono slatko vino? Ono koje su mi njezini zemljaci ponudili kada smo u Sarajevu skupa slavili Novu godinu, ono od 22 stepena jačine, koje prije pijenja malo podgriju na štednjaku. Probao sam i rekao da ipak ne bih pio jer je preslatko. Da i ja uzmem pivo? U redu, može i filter-kafa ako nema druge.

Krenuh i nakon nekoliko minuta ugledah grupu, pretpostavljam, Japanaca sa foto-aparatima i kamerama. Uvijek sam se pitao odakle taj poriv da slikaš i snimaš sve što vidiš. Onda to kući pokazuješ prijateljima i rođacima: evo, vidite, ovo smo mi u Veneciji, ovo smo mi u Parizu, pored piramida u Egiptu, ovo smo mi u... Gdje? Šta je ovo? Vide se samo nekakve cipele. Čekaj, čekaj, to je sigurno napravio onaj tip kojeg smo zamolili da nas slika u Helsinkiju. Đubre! Najljubaznije smo ga zamolili da nas slika. Možda čovjek ne vidi dobro? Nije, koliko se sjećamo, nosio naočale.
Koračao sam lagano, s vremena na vrijeme bacajući pogled na kartu. Pored mene je prolazila cura koja je držala cigaretu i otpuhivala dimove tako kao da je cijelom svijetu htjela dati na znanje da puši. Začuh sirenu i ugledah kola hitne pomoći koja zaobilaze automobile na semaforu. Na uličnom prelazu je čekao biciklista sa kacigom na glavi. Jeste, jeste, to je bio onaj koji nam je govorio gdje da stanemo, kako da se namjestimo, da se nasmijemo, koji je rekao da se pomalo bavi fotografijom. Svaki put kad smo mislili da će konačno pritisnuti dugme, spuštao je aparat i govorio da se ponovo pomaknemo, da se približimo jedno drugom, da nas nema sve u objektivu – stvarno je uspio da nas iznervira.
Stigoh do kraja ulice Bulevardi i izađoh na skver imenom Erottaja. Iza skvera se prostire veliki park, a u parku se pridružih gomili ljudi koja je posmatrala malu predstavu. Žena i djevojčica od desetak godina, sigurno njezina kćerka, i maleni pas kojeg su naučili da se provuče kroz nekakvu plastičnu cijev i potom skoči kroz obruč u ženinoj ruci. Djevojčica maše vrpcom za ritmičku gimnastiku, i svaki put kad se pas provuče kroz cijev i skoči kroz obruč baci mu na zemlju nekoliko psećih bombona kao nagradu. I dok pas jede, žena vrti obruč oko ruke, djevojčica pleše i vitla šarenu traku, a ljudi ubacuju sitni novac u kartonsku kutiji na zemlji. Lako je, pomislih, ovdje: uvijek možeš preživjeti kao cirkusant. Možeš i folirati da si umjetnik. Uzmeš, recimo, krede u boji, šaraš po asfaltu i stojiš pored škrabotine tobože zamišljeno, sa prstom na sljepočnici, glumiš da razmišljaš o nerednom potezu kredom i čekaš da ti neko naivan ili neko mekog srca spusti koju kovanicu u šešir. Palo mi je to kući jednom na pamet dok sam mislio kako da dođem ručka, ali sam odustao znajući da bih samo napravio budalu od sebe. U zemljama poput moje ljudi misle na bitnije nevolje od umjetnosti.
Spustih novčanicu u kartonsku kutiju, a potom začuh krupan, bijesan muški glas. Bradati pijanac sa flašom u ruci izdirao se na ženu; bilo je očigledno da se poznaju. Okrenuo se potom publici, i pretpostavljam da je govorio da ne ostavljamo pare kurvi ili lopovu, ili i kurvi i lopovu. Djevojčica je uspaničeno tražila pomoć u očima majke, koja je u posljednoj odbrani vrtila obruč oko ruke pokušavajući djelovati staloženo. Trzajima glave je pokazivala maloj da pusti psa iz zagrljaja i nastavi mahati trakom. Bradonja je bio sumanuto uporan, nije se prestajao derati: Ne znate vi s kim imate posla, ali ja znam. To je kurva, to je lopov, pazite novčanike, ne bacajte pare u kutiju – mogao bih se zakleti da je to ili tako nešto govorio. Stajao sam u nelagodi oborene glave i pitao se šta šapuću ljudi koji su počeli da se razilazile. Umiješaj se, nemoj stajati kao kip, reci mu da ide. Zašto se niko ne umiješa? Ja sam stranac, prekinite ga. Tip potegnu iz flaše, ispljunu piće na ženu i krenu zanoseći ustranu. Mala je još uvijek mahala trakom i gledala mater. Zašto se nisi umiješao? Zašto da se miješam, nisam odavde? Nema to veze, zašto si čekao da to uradi neko drugi? Pogledaj ženu: povrijeđena je toliko da ne može ni da zaplače. Zašto se nisi umiješao? Ama, nisam ja vitez koji spašava dame u opasnosti. Uostalom, možda je zaslužila sve ovo, možda se zbog nje propio. Možda je zbog nje ovako žalosno zapušten.
Na drugom kraju parka nekoliko ljudi je postavljalo ozvučenje na tek podignutu koncertnu binu. Ispred bine su bili redovi klupa za publiku, a ja sam sjedio sam, poput Henryja Mancinija na kraju jedne od epizoda Pink Panthera, ali za razliku od Mancinija nisam pljeskao, nisam imao čemu pljeskati.

3

Ležao sam na krevetu kada je zavonio telefon: Maarit, pitala je jesam li za piće. Bio sam za piće na bosanskom, ali ne i na engleskom jeziku. Nisam bio ni za kafu na engleskom, a cup of tea ne pijem ni kada sam bolestan. Pitala je gdje sam bio cijeli dan. Rekoh gdje sam bio i da ću je nazvati ujutro. “Jeste, ja ću tebe zvati”. Večeras ću još samo svratiti u onaj mali bar preko puta buvljaka.
“Pivo”, rekoh. Popiću samo jedno, nisam ja kriv što nema esspressa. “Koje pivo?” upita konobarica. “Finsko, po tvom izboru”. Samo jedno, a onda ću prošetati, da lakše zaspem. Nisam se ništa drugo sjetio da kažem nego da me muči stomak. Nema veze, vidjećemo se sutra. Svidio mi se danas onaj rocker na buvljaku. Pogledao sam šta prodaje, popričali smo i ispostavilo se da slušamo manje-više iste stvari. Kad bih kupio pet ploča, šestu bi mi dao besplatno, garantujem.
Savjetujem vam da nikada ne vjerujete ljudima, Japanci. Nećete dobro završiti budete li vjerovali ikome osim sebi.
Nije loše ovo pivo, Fehime, zove se Lapin kulta. Bio si u rodnom kraju preko ljeta i vratio se u Ameriku. Šta piješ tamo i da li piješ solo? S nostalgijom ili bez? Na kojem jeziku pričaš sa djecom? Maarit, vidimo se sutra, dok se aklimatiziram. Izvini. Idem sutra u Helsinški komitet da se žalim zato što ovdje nema esspressa. Izvolite, zbog čega ste došli? Nisam mogao dobiti esspresso-kafu. Izađite van, gospodine, imamo posla, ovo je ozbiljna institucija. Pored toliko problema na Balkanu i u bivšem Sovjetskom Savezu, vi dolazite sa idiotskom pričom o nekakvoj kafi. Van! Neću, ja sam iz Bosne. Stvarno? Jesam. Donio sam nekoliko kutija dokumentacije o kršenju ljudskih prava u mojoj zemlji nakon rata. Kakvih kutija? Kartonskih, od televizora. Dobro, dobro, recite u čemu je problem, možda možemo pomoći. Mislim da ne možete.
A na Jadranu, na drugačijem moru od ovoga, tamo ljudi ubijaju vrijeme boćanjem. To liči na onu igru koja se igra i na ledu, kada ljudi nekakvim kefama glancaju led ispred čunja u pokretu, što mi je uvijek izgledalo blesavo. Na Jadranu, i valjda na cijelom Mediteranu, igra se na pijesku i sa drvenim kuglama malo manjim od rukometne lopte. Neki igraju sa kuglama u koje su gusto ukucani ekseri. Negdje sam pročitao -ne znam je li tačno- da svako ima srce veličine vlastite šake. Gdje se može ukucati više eksera, u šaku ili u srce? Gdje, u boću ili u rukometnu loptu?
Maarit, nazvaću te ujutro. Život ide dalje, čovječe. Reci to nekom drugom. Patetičan si. Opet? Opet. To je zato što nisam iz Evropske Unije. Ni moj djed nije bio pa je preživio rat. Kakav djed? Moj djed. Nije bio patetičan? Nisi duhovit. Ali sam stariji od tebe, Maarit. Pa šta onda? Ništa, samo kažem. Konobarica priđe da promijeni pepeljaru. “Još jedno, i da platim”.
Ovdje bi i Božo Biljka progovorio. Osmoro nas je u baru: par za stolom do prozora, do njih trojica koji kartaju, mortus-pijani starčić u uglu, konobarica i ja. Na zidu iznad moje glave je nekakvo kormilo, a iznad kormila luster koji jedva baca svjetlo. Toliko je depresivno i tiho da bi i Božo Biljka progovorio. Priča mi nedavno poznanik: Pije Božo i gleda televiziju. Nije mi se sjedilo samom, ponesem piće i pređem kod njega. Znaš šta gleda? Ništa. Ugašena televizija. Upali, kažem, Božo, ima utakmica. Šta on? Ništa, jarane, gleda televiziju. Ne registruje taj ni bijele miševe na reveru.
“Još jedno Lapin kulta?” Klimnuh glavom. Pijanac u parku imao je oči mrtvaca i bio je uporan kao pitbul kad zagrize. Ništa od njega, pala mu je treća linija odbrane. Šta li mu je to eksplodiralo u duši? Da popijem još ovo pivo, za mrtve i za žive, za žive mrtvace i za mrtve mudrace.
Zamolio sam konobaricu da mi donese olovku i papir. Stare novine ako ima, bilo šta. Nekad bilježim šta mi se mota po glavi, onako, da prekratim vrijeme. Imaću ovdje književno veče, u jednom restoranu. Maarit je sve smislila i organizovala, cijeli ovaj put, da se malo odmorim. Pojma nemam šta ću govoriti i zašto bi moja priča pet i kusur godina nakon rata ikoga ovdje zanimala osim mene. Smisliću nešto, da zadovoljim formu, neke budalaštine o ljudskim pravima, o kulturi kao univerzalnom jeziku, o kulturi koja ruši administrativne granice, tako nešto. Nisam to prije radio, ali valjda ću se snaći. Umislim da sam bitan i sve ide kao podmazano.
Gdje je Bosna, iza šanka ili iza ovog kormila? Pojma nemam. Daj mi pivo. Ukoliko nemamo kompas, orijentišemo se prema suncu. Ukoliko nema sunca, orijentišemo se prema mahovini koja uvijek raste na sjevernoj strani drveta. Ukoliko nema drveta, popijemo još jedno pivo na bogatom Sjeveru i raširimo ruke: u pravcu desne ruke je pijani starčić, u pravcu lijeve sto za kojim kartaju. Iza mene je siromašni Jug, a iznad mene kormilo i luster koji jedva baca svjetlost. Gdje je Bosna? Ni na nebu ni na zemlji. Dijelom na nebu, dijelom u zemlji, dijelom u prekomorskim zemljama, ne znam tačne procente.
Upoznam dolje u Sarajevu Maarit, novinar, poslom u Bosni, kaže ona: zašto da ne? I šta bih trebao govoriti? Ja bih rado došao gore, ali bih volio, ako ikako može, da izbjegnemo tu književnu večer. Nije meni lako govoriti o ratu, vjeruj mi. Pusti me da se odmorim, nije mi ni do čega. Ko sam ja da bi mi organizovala književnu večer? Objavio sam knjigu koju su pročitali moji poznanici i to je sve. Ali nisu, znaš, pisci ni ovi koji svakog mjeseca objave novu knjigu. Kažu nestaje šuma, nestaje ozona, a svakog mjeseca obore po jedno drvo. Bolje bi im bilo da više čitaju a manje pišu, barem bi knjižare bile knjižare, a ne supermarketi.
Sjetio sam se šta ću reći! Reći ću ono što sam jednom rekao i njoj: U kinu uvijek polovica ljudi navija za negativce, za ubice i manijake. Zašto, pita ona, i zar baš polovica? Zato što su ljudi takvi kakvi su i, jeste, sigurno polovica. Kaže ona: ti si ogorčen. Bio ogorčen ili ne, govorim ti istinu. Pa dobro, reci to, reci šta god hoćeš, ali bilo bi dobro da govoriš – ima, vjeruj mi, dosta ljudi koje taj rat još uvijek zanima. Hm, izvući ću se ja nekako, smisliću nešto, eskiviraću. Kakvo književno veče, kakav rat i kakvo pisanje, daj bježi, ko još misli o tome - bilo pa prošlo. Daj ti meni, šefice, još jedno pivo. Dobri su ti ovi u kafani, mogli bi na konferenciju za štampu s Božom Biljkom. “Zatvarate? Može li još samo jedno prije zatvaranja? Hvala”.
I onda…zadnji put, pred embargo na piće, tu negdje, razveze mi se jezik i počnu se ova dva majmuna šprdati sa mnom. Dođe konobar, a ja kažem: daj nam još četiri štoka. Njih dvojica gledaju blijedo u mene: zašto četiri? Za vas dvojicu, jer vidite duplo, i za nas. A ja zagrlio rukom zrak, pantomima i po, kao držim ruku oko njezinog struka. Ipak sam ja pametniji od vas, kažem i smijem se od muke. Probudim se ujutro pored kreveta, sa smotanim sakoom ispod glave. Sjećam se do tog sa pantomimom, pojma nemam šta je dalje bilo. Šta ja znam, popiješ i vineš se u visine, kao Feniks iz pepela. Ne Feniks, nego Feliks, što reče jedan u ratu. Pamtim ga po izjavi da će se Bosna vinuti kao Feliks iz pepela čim dođe mir. Koji Feliks, je li Feliks Đeržinjski? pitao sam, a on je odgovorio da uopšte nije riječ o čovjeku, nego o ptici.
Papirić je bio ispisan sitnim slovima; zgužvah ga i ubacih u džep. U prodavnici na uglu sam pitao zašto je frižider zaključan i saznao da se pivo prodaje do osam sati uvečer i da je poslije na svakom frižideru prohibicioni katanac. Htio sam da platim po duploj cijeni, ali prodavačica je bila neumoljiva.

Probudio sam se oko podneva, otvorio prozor i pušio gledajući niz ulicu: lijep grad, barem ono što sam dosad uspio da vidim. Bio sam tamo u onom malom kafeu na skveru gdje se okuplja mlađi svijet i koji radi do sitnih sati. Tu sam šarao po računima da prođe noć; bila je dobra muzika, odlična. Sjeo sam licem okrenut prema vratima kako bih mogao vidjeti ko sve ulazi u kafanu, ali ovdje nije bilo potrebe za tolikim oprezom. Satima sam hodao gradom i nisam vidio nijednog policajca. Osmijehnuh se pomislivši kako je šteta što mi niko sinoć nije mogao prevoditi riječi konobarice koja je prije zatvaranja izružila onog starčića kao da mu je majka. Nazvao sam Maarit i krenuo u kupatilo na ispiranje mozga.

(odlomak iz romana)