Ozren Kebo

Trideset devet zaključaka, dilema i provala o suštini života, te analitičko preispitivanje sudbine i njenog odnosa prema velikom gospodinu iz reda mačaka

Sarajevske Sveske br. 14

Trideset devet zaključaka, dilema i provala o suštini života,
te analitičko preispitivanje sudbine i njenog odnosa
prema velikom gospodinu iz reda mačaka

Uvodna napomena: Eto nek ovo bude samo uslovna podjela: sve pisce bismo ugrubo mogli razvrstati na književnike i novinare. Vi književnici ste mislioci, uvijek mudri i zapitani, razmišljate o smislu svake forme koja se ispruži pred vas. Mi novinari imamo znatno niže standarde. Mi smo zanatlije. I nikada ne propitujemo formu. Mi je popunjavamo. Tekstovima, karticama, redovima, riječima i karakterima. Čitajući dnevničke bilješke u nekoliko posljednjih izdanja Sarajevskih sveski, vidio sam da većina književnika propituje dnevnik i kao formu i kao smisao. Daleko ste vi književnici odmakli, daleko, moram to iskreno da priznam. Priznanje iskazujem bez zlobe; možda umjereno zavidan.

Rekosmo, novinarski porivi su drukčiji. Pošalju te na sjednicu Gradske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda i kažu da hoće 30 redova izvještaja. U izvještaju nema propitivanja smisla. Ili, moraš otići na autopijacu i otamo donijeti, kako je formulirano prilikom izdavanja direktive, “tekst svog života”. Naravno, opet bez suvišnih pitanja.

I tako, novinar se nikada ne pita, on samo popunjava. Kada me Vojka Đikić zamolila da za Sveske napišem dnevnik, nijedne sekunde nisam se mislio zašto, zbog čega, ili – gluho i daleko bilo – kakvog tog smisla ima, nego kako i čime. Popuniti prostor. Ako je dnevnik, onda u obzir dolazi samo čista esencija života, nešto što me ispunjava 24 sata dnevno. Šta li bi to moglo biti? Politika je vrlo blizu ovog cjelodnevnog ideala, ali mi se ne da. Imam stotine, ako ne i hiljade bilješki razbacanih po stolu i oko njega, o svim mogućim aspektima našeg političkog života. To, međutim, kao što znamo iz prethodnih brojeva Sveski, ne može biti dnevnik. Druga na listi životnih tema mogla bi biti borba za preživljavanja. Za mene izrazito relevantna priča, puna humornih obrata i tragičnih elemenata, ali pretpostavljam da bi to ostatku Planete bilo dosadno. Svi isto proživljavamo. Idemo dalje. Saobraćajna nesreća? Težak i opasan sudar, ja kriv, srećom niko povrijeđen. Zato na obje strane totalna materijalna šteta. Plus, te noći na dnevniku jave da je propala moja osiguravajuća kuća. Ali svom rahmetli autu već sam posvetio roman, previše bi bilo da mu sada dam i dnevnik. Šta mi onda ostaje od važnih i velikih životnih tema? Možda ono o čemu mislim najviše na svijetu, nešto što me okupira više od hrane i pive, više od para, novina i politike zajedno?

april 2006.
Da na početku rekapituliramo dosadašnji život: ako nakon silnih grešaka, strovaljivanja i stranputica ikome smijem dati bilo kakav savjet, ja bih onda to zgusnuo u popularnu doskočicu: nikad ne reci nikad. Šta sam se god u životu zakleo na vječnost, ne bi prošlo mnogo, a isti taj život bi me podsjetio koliko su naše (ili bar moje, oprostite što i vas uključih u sopstvene nedosljednosti) zakletve ništavne. Evo, recimo taj naš mačak Frki. U načelu, ja sam energično protiv držanja životinja po stanovima. To u smislu humanosti i higijene. Priroda ih nije stvorila za ove kutije i blokove, nego za divljinu. Zato sam djeci još u najranijoj fazi, još dok su bili nepismeni, argumentirano objasnio – nikakvih ljubimaca! I tačka. Tri najpodlija napada nisu me pokolebala. Ostao sam stamen, kako i dolikuje ljudima od principa.

četvrti maj
Spomenuh li to principe? Četvrti put pao sam šutke. Bez ispaljenog metka. Da barem protestnu notu uputih nadležnim organima, nego ni to.

peti maj
Tako je u naš život ušao Frki. Dozvolite da ga predstavim. Pretežno je crn. Bijele su mu samo tri i po šape. Četvrta je pola bijela, pola crna. Ima još jedna oaza bjeline u tom moru sjajnog crnog krzna – odmah ispod vrata pružila se duga, snježna kragna. U naš skladni dom doveden je kao bespomoćno mače od 15 dana. Samo su mi rekli: “Ovo je naš novi član porodice.” Odvratio sam jednim odlučnim: “Dobro”. I onda dodao: “Neću da znam za njega. Ne pravite od svojih hirova moju obavezu. Vi ćete ga hraniti, izvoditi i zabavljati. Vi ćete mu hizmetiti. Mene u to ne miješajte. To nije moj rat.” A on, hudnik, nije ništa znao. Prvih 36 sati ni to gdje smo mu odredili mjesto za defekaciju, nego je na nekoliko različitih mjesta, u nekoliko različitih prostorija, položio svoju uvaženu ostavštinu. Sve smo to počistili bez roncanja. A kad je nakon tri dana proizvoljnog lociranja materijala naučio gdje će to ubuduće da radi, svi smo rekli: “Nije što je naš, ali ovo je stvarno inteligentan mačak.” Sad dodajem: jedan od najinteligentijih u nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini, uključujući i distrikt Brčko. Uz sve to i ekstremno lijep. Od kada je došao u naš dom, pregledao sam na Internetu i po ulicama hiljade mačaka i nigdje ne vidjeh makar približno lijepo čeljade.

25. maj
Jednog dana umalo nije izbio unutarporodični incident ograničenog intenziteta oko toga ko mu je dao ime. Smio bih se zakleti da sam to bio inteligentni ja, ali niko drugi mi ne priznaje autorstvo. Primjećujem da se Frki s najvećom mogućom ignorancijom oglušio povodom rečene rasprave. On je, kao da ga se ništa ne tiče, nastavio da dere zavjese, ruši saksije i svako veče, tačno u dvadeset do dvadeset, dobiva napad grabežljivosti. Tada počinje da grize, reži, frkče i čamba. To traje jedno dva, tri, najviše četiri, vrlo rijetko pet sati. Kada se zvijer u njemu smiri...

28. maj
Kad se zvijer u njemu smiri, ponovo mi se pridruži u čitanju i pisanju. Nas dvojica nikad – ali stvarno nikad – ne gledamo tv. Obožava knjige. Grad u povijesti Lewisa Mumforda pročitao je od korica do korica, a Čitati Lolitu u Teheranu do 270. stranice. Svako veče pred spavanje apsolviramo po jednu, jednu priču Stefana Zweiga. Od Novele o šahu napravili smo prigodan esej. Da, obožava i pisati, pogotovo na laptopu. Stane na tastaturu i onda opali kolo. Sve štamparske greške na koje naiđete u ovIom dnev8yWerdn56niku njeŽgovo su, a ne moje djjjelo.

30. maj
Kažu da su mačak i mačka dvije različite prirode. Mačak ne dozvoljava muškarcima da ga maze, samo ženama. Nisam ni mislio. Sasvim mi je dovoljno što mi je upropastio život. Doručkujem stojeći, a kahvu ispijam hodajući, jer on samo dvije stvari voli više od čitanja i pisanja – to su moj doručak i Vispakova Zlatna džezva.

Ali...

Ne vjerujte mi ništa što vam kažem protiv tog mačka. Stvarno ne znam kako sam u međuvremenu ovako zagrizao. Važniji mi je od bilo čega drugog. Ko mi je životna opsesija? Frki? Ko mi je najbolji drug? Frki? O kome mislim kada sam na poslu? O Frkiju. Kome posvećujem sonete, analize, komentare i eseje? Zna se...

prvi juni
Sređujući stare papirine, nailazim na dnevničke bilješke. Evo jednog postratnog zapisa. Već sam bio zaboravio taj događaj.

17. juni 1996. Stojim na balkonu, brojim građevinske kranove. Jedan, dva, eventualno bi ono mogao biti treći. A rekli su nam da će Sarajevo, čim rat stane, samo ako potpišemo nepravedni mir, postati najveće gradilište Evrope. Dok te mami, šećerom te hrani... Zgrada preko puta: sa sedamnaesatog sprata pada mačka. Na trenutak nisam bio siguran je li to mačka ili kesa sa smećem. Ali samo na trenutak. Nisam upratio početak pada, ne znam je li je neko bacio, ili gurnuo, ili je napravila pogrešan korak, ili se ubila. Tup udarac. Na asfaltu ni kap krvi. Tu se inače cijeli dan igraju djeca. Srećom, dvorište je jutros prazno. Tijelo je dvije, tri sekunde nepomično, zatim slijedi nekoliko trzaja ili, preciznije, izvijanja, ili još preciznije – grčenja, i onda vječni mir.

O čemu sad razmišljam dok čitam ovu bilješku? Kako sam znao da je to bila baš mačka? Povodom ovog pitanja evidentno nasjedam na klasičnu predrasudu. Za mene je svaka mačka – mačka. Nikad mačak, dok se drugačije ne pokaže. Čak sam i za Frkija mislio da je maca sve dok me snagom argumenata nisu uvjerili u suprotno.

treći juni
Teško je povjerovati, ali Frki je u međuvremenu izrastao u pouzdanog zaštitnika našeg stana. Ko vam god kaže da je pas ekskluzivni čuvar doma, taj laže. Evo dokaza, ja nikad ne govorim napamet, niti bez argumenata. Naš problem su golubovi. Kontinuirano pikiraju na balkon, a odatle vrše frontalnu invaziju na kuhinju. Otkako smo doveli Frkija, golubovi se mogu jebati. On ih osjeti još dok su u zraku. Čim nanjuši letećeg štakora koji ima namjeru aterirati na balkon cijenjene obitelji Kebo, Frki se nakostriješi, ukopa u etison i sprema za napad. A i ja ga verbalno nahuškavam: “Puc! Puc! Drž ga, Frki. Trči, eno ti večere.” Kad je Frkijev unutrašnji život posrijedi, zanima me taj odnos zvijeri i lijene, neambiciozne domaće životinje. Ujutro je to razmaženi kućni mačak, koji bi da ga se satima češka i stalno se mota oko nogu. Naveče nije mačka nego ris. A kad proba meso iz našeg ručka, tad je i ris blaga metafora. Tad Frki postane krvoločan poput čovjeka.

sedmi juni
Mačke su relativno pristojni članovi domaćinstva. Same se čiste. Inteligentnije su od pasa, to je dokazano. Ne treba mu puno objašnjavati, zapucaš ga nogom u slabine i on odmah prestane da dosađuje. Ako ne operem kosu tri dana, treće noći on mi se popenje na glavu i počne trijebiti perut. Prepadne se samo kad vidi da peremo zube. Iz neutvrđenih razloga, pjena na ustima, iz koje viri drška četkice za zube, evidentno ga uznemirava. Još nismo ustanovili da li prepoznaje sebe u ogledalu. Izgleda da ne. Jer kad se zagleda tamo, istog trenutka kreće sa zavodničkim plesom, koji ne prestaje po pola sata. Ali zato pouzdano znamo kako je to kad mače otkrije da ima rep. Tad se beskonačno vrti u krug, pokušavajući uhvatiti produžetak koji mu stalno izmiče.

osmi juni
S mačkama je, kažu neupućeni ljudi, mala nevolja što ih se ne može izvoditi u šetnju. Navodno, nezgodno je držati ih i voditi na uzici. Meni bogami nije. Kad je Frki proslavaljao mjesec dana boravka u našem domu, svezao sam ga kanafom oko vrata i izveo na Darivu. Nije prošlo ni deset minuta, a eto ti intelektualca koji je na uzici vodio njemačkog ovčara. Mirno mu se obratih: “Gospodine, sklonite to pašče, da vam ga ova zvijer ne rastrga.” S njim stvarno nema šale. Kad spava, primjenjuje dvije opozitne tehnike. Prvu ćemo nazvati prirodnom: kao spava, a trza na svaki šum, nadajući se da je to zvuk otvaranja vrata od frižidera, gdje je uskladištena njegova hrana. Druga je totalno komirajuća: kad upane u tu fazu, mogao bi mu Ratko Mladić kraj ušiju ispaljivati stopedesetpetice, a da ga ne pomjeri iz nirvane. Mačke su kulturna stvorenja. Nagodne su i spremne na kompromis: ti njega ne diraj kad jede, a on će tebe zauzvrat probuditi kad ti je najslađe.

deveti juni
Noću nema opasnosti, osim ako ti otkrije venu na vratu: pulsiranje dotične ga, čuo sam u jednom bosanskom selu, podsjeća na kucajuće srce njegove majke, pa mučenik od silne ljubavne čežnje zna ugušiti gospodara. Pritisne mu vrat i onda ne popušta. Zato ja uvijek vežem šal prije spavanja. Jeste da je juni, jeste da nam je stigao toplotni udar, ali šta ima veze. Sigurnost je majka opstanka i dugog, skladnog suživota sa mačcima. Naš Frki ima tu divnu osobinu da izleti iz stana ako ulazna vrata ostanu otvorena duže od pet sekundi. U istraživanju svijeta dobacio je do osmog sprata. Tamo je upoznao kaktusa i odlučio da je kući ipak najljepše. Kad je gladan, onda prede, izvrne se na leđa i sve četiri izbaci u zrak. Tom neodoljivom pozom hoće da smekša moje principe. Ali moji principi su nesmekšivi. Zakleo sam se da od njega nikada neće postati onaj pretili, lijeni mačak koji se jedva kreće od sala, kojem je holesterol prignječio i posljednju trun vitalnosti, te stvaralačke radoznalosti. Ovaj naš za sada je vitak, nemiran, radoznao, nestašan i u punoj snazi. Kad se rastrči, u ono vrijeme nakon dvadeset do dvadeset, onda mu je i naša skromna kvadratura sasvim dovoljna za vrhunske rezultate. Da ga uhvati, ne može niko. A kad se sakrije, nemoguće ga je naći, niti dozvati, jer je također odlučio da se ne odaziva na pozive drugih ljudi. Ali ga se može prevariti. Prvo zvecnem posudom za hranu, nakon čega on doleti za sekundu, poslije čega ga uhvatim mrežom za leptirove za manje od pola sekunde. Jednom je u snu pao sa fotelje. Em se dočekao na sve četiri, em se u hipu vratio na fotelju, em je nastavio da spava kao da nikakvog pada nije bilo. To mi je od svega najnejasnije. On, onako garav, ima izrazito bijele brkove. Kad krene vrijeme parenja, ja ne znam kako će mu mačke odoljeti. Ali znam da nikakvo neutvrđeno roditeljstvo neću priznati. Ovdje neće biti nikakvih potomaka. Nikakvih drugih mačića, ili mačaka. A pogotovo ne pasa. Nikad.

Nikad, nikad, nikad...

dvadeseti juli
A onda smo shvatili da više ne možemo starim, utabanim stazama. Valjalo je iznaći nove pravce. Frki je skoro tri mjeseca dio porodice, a još mu nismo odredili etničku pripadnost. O tome govorim, to je ta nedefiniranost, to je ta neizvjesnost s kojom se još danas mora prestati. U ovoj zemlji ništa se ne može početi dok se ne riješe fundamentalna pitanja. Odlučio sam da gledam, analiziram i bilježim. Znao sam da će se sam razotkriti. Kad mi je razbio vaznu, fildžan i saksiju, odlučio sam da je Srbin. Ruši bez milosti i pardona. Dva dana kasnije, bez vidljivog povoda, ostavio je svoje uvažene fekalije posred hodnika. To tretiram kao odsustvo elementarne kulture & uneređenje javnog prostora, i smjesta ga proglašavam Bošnjakom. A kad me prvo ujede, a onda započne samosažaljivo cviliti, fingirajući višestoljetnu ugroženost, obespravljenost etc, on je za mene ništa drugo do Hrvat. Da vam ne pričam kako me podsjeća na Jevreja (svoje igračke krije, a moje su zajedničke), Slovenca (zakuha, pa pobjegne, i nigdje ga dok se konflikt u potpunosti ne stiša). Tu su još Romi, Eskimi, neopredijeljeni... Frki je, dakle, sve to i ko zna šta još, tko zna kakvih se u njemu generiranih identiteta nakupilo, pa sam odlučio da mu podarim neko integrirajuće opredjeljenje, koje bi jednim jedinim zahvatom obuhvatilo sve njegove podlosti. I eto, sad mu i zvanično, ovako pred svima, u rubriku nacionalnost upisujem – Jugosloven. To mu je, uostalom, i gazda bio sve dok u naše živote nije ušla demokratija.

dvadeset sedmi juli
Inače, ovaj vam mačak ima običaj da igračke sakriva po neotkrivenim mjestima našeg malog, ali zato izrazito tijesnog stana. Kupili smo mu deset igračaka i trenutno nijedna nije u prometu. Nijedne nema. Ustvari, ima, samo ih je majstor zaštekao. Kad, vođen ko zna kakvim poslovima, otkrijem neku od njih, prvo mu je sakrijem. Kad on otkrije da mu plijena nema tamo gdje ga je ostavio, jer – zaboravite priručnike i knjige o mačkama – taj ništa i nikad ne zaboravlja, nastaje panika. Nervozan je, uvrijeđen, tumara po stanu i traži. A kad mu vratim plijen, on ga ponovo skrije. Čuo sam da u prodavnici imaju nekakvog miša na navijanje. Čekam prvi honorar, pa da vidimo i to čudo. Hoće li se iskonska zvijer u njemu naložiti na mehaničkog neprijatelja? Ili je mehanika upravo to – obična mehanika, mrtva stvar kojoj fali vis vitalis da bi probudila zvijer u životinji?

dvadeset osmi juli
Ljeto u bosanskom selu. Za razliku od hercegovačkog zvizdana, na kojem ništa ne pomaže, ovdje hlad zna biti ugodan. Poveli smo i velemajstora. Sjedim zavaljen ispod šljive i učim napamet pojmove iz Suvremene katoličke enciklopedije. Iz mješovitog sam braka, pa još blizanac; sa tako prevrtljivim tipovima nikad se ne zna. Tamo iza kuće, u najboljoj bosanskoj tradiciji, što će reći satima, ispijaju kahvu punica, svastika i uvažena supruga. Nezainteresirano i s pola uha pratim šta pričaju. Sve dok se ne povede eglen o Frkiju. E tu sam načulio uši. Odložim Enciklopediju, uzmem blok, olovku i bilježim. Svaki razgovor o Frkiju za mene je povijesni.

- Da vidiš ti kako se samo ukeketi kad ga Ozren mazi.
- E?
- Sve je on obletio, sve obišao.
- A kad sam ja korpu stavila, on je odmah u nju uskočio. Obožava korpu.
- Ti bi trebala ovog Frkija, mama, ostaviti kod sebe.
- Bih, ali šta ću kad se vratim u Sarajevo. Lahko je ovdje s njim.
- A šta kaže Ševala?
- Kaže nikad nisam vidjela mačka da se ovoliko igra?
- E?
- Nije što je naš, ali stvarno se voli igrati. Kad sam digla tepihe, svu noć nisam oka sklopila, on se samo igrao.
- E da ga samo vidite. Ozren se izvalio pod šljivu i nešto čita, a on iznad njega proviruje na knjigu.
- Ozren je miran pa to i njega smiruje.
- A vidi ga što se ukeketio...
- Vidi, vidi. Čita, boga mi.
- Ovo bi tebi bila prava zabava.
- Po islamu, nije dozvoljeno držati nijednu životinju u kući. Osim mačke, koja je toliko čista da može.
- Znaš kako se kaže: gdje mačka sjedne, tu može i čovjek.
- To je toliko zanimljivo posmatrati.
- Takvi su ti i ljudi – kad im trebaš, u đavla se pretvore...
- Mak njega voli, znaš, poljubi on njega, ali ga onda ovaj očamba i eto belaja. Znaš kako je, gdje ćeš pubertetliju očambati.
- Onda mi nećemo mačka. Jedan pubertet bjesni, a drugi se tek sprema.
- Jedne je noći spavao između Ozrena i mene. A sve se gnijezdi između. Pa malo Ozrenu, malo meni.
- Uzmi sat sa ruke. Pa mu ga prisloni uz uho. Mačka od kucanja misli da je to srce njene majke i ne odvaja se od sata.
- Našao je on već zamjenu. Imamo jednog plišanog medu sa crvenim srcem na prsima. E to mu je supstitucija. Dudla tog medu i ne da nikom da mu priđe. Životom bi ga branio.

deseti kolovoz
Da ne pričam šta se desilo u međuvremenu. Četvrtog kolovoza. Imam i ja mrvu samopoštovanja. Jeste li ikada vidjeli mačku kako jede? Niste? E to biste morali vidjeti, ako je imalo radoznalosti ostalo u vama. To ne može biti glad. Ja ne znam šta je, ali obična glad nije. On tako iracionalno i temeljito jede da razlozi moraju biti dublji. Njegova halapljivost, spojena sa žurbom, u oštroj je suprotnosti sa njegovim uobičajenim spokojem. Nagađam: tako je to u životinjskom svijetu. Ono što nadješ, ili uloviš, moraš pojesti brzo, da i sam u međuvremenu ne bi bio pojeden. Jer, kad jedeš, posvećen si hrani i zapostavljaš okolinu, odakle naviru opasnosti razne. A ako su svi tvoji unazad 14.000 godina jeli u panici, isti ćeš biti i ti, pa makar ti ja, ovaj Kebo što piše, garantirao sva zamisliva i nezamisliva ljudska prava. Ali Frki je takav, bez stila i otmjenosti samo u jelu. U ostalim aspektima života i ponašanja vrlo je plemićki osebujan, da se tako izrazim. Čim se probudim on od mene traži svoje sledovanje maženja. Mačke su taktilna bića, mnogo polažu na dodir. Ako ignoriram te zahtjeve, on će me povući za ruku, možda i malo gricnuti i tako podsjetiti šta su mi dužnosti i obaveze. Uostalom, lakše mi ga je pomaziti minut, dva, nego da ga svako jutro, ljeti, zimi, moram izvoditi na ulicu da urinira i obavlja ostale formalnosti administrativne prirode. Ali njemu je malo minut, dva...

trideseti septembar
Evo djelomičnog i neovjerenog spiska zijana koj je Frki do sada napravio u stanu:
- tri saksije sa cvijećem; razbijene
- jedna pepeljara – raspičkana ko da je nikad Bog nije dao
- dvije čaše; slupane
- poster Stari most; pocijepan
- dvije kile sitnog šećera, tek kupljene u Interexu; kesa pocijepana, šećer prosut pa ugazan; pometeno i bačeno, šta ću;
- jedan tanjur; pao, okrnjen
- skupocjeni fildžan iz Biškeka; emotivni, kulturološki i porculanski raritet. Halal bilo.
- Bulova, sat, 350 KM 1998; sve sam pretražio i nigdje ga.

prvi oktobar
Na stranu svi zijani, sve muke, obaveze i troškovi. Ovo biće trajno me zaokuplja. Kod njega najviše fascinira gracioznost tijela i pokreta. Priroda nije smislila ništa ljepše od mlade, vitalne, uhranjene, a vitke mačke. Kakva vrhunska elegancija. Frki je integrirana divljina, u njemu pritajeno i skladno egzistiraju lav, ris, leopard, šta li? Pogotovo naveče, kad se kičmeni luk izvije u pripremi za skok. Tad napada sve što mu se nađe na putu. Tj. svoje najmilije. Nas četvoro kao da dolazimo iz Kraljeve Sutjeske. Svi smo istetovirani do lakata. Tetovaže se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe – ugrizi i ogrebotine. Majstor iz Alipašine ulice živi dva života, jedan ujutro, kad je umiljati ljubimac, drugi naveče, kad je kombinacija risa i ratnog zločinca. U zavisnosti od toga u koje mu se doba dana obraćamo, možemo podijeliti i nadimke u dvije osnovne grupe. Ujutro je Frki (oficijelno dozivanje), Frkica (sentimentalno), Čovik (e ovo je antropološko-humanistički koncept, kad nam se posebno omili; Gdje je Čovik?; Je li Čovik jeo?). A naveče je Monstrum (upravo je ujeo nekoga), Konj (Šta ti je konju jedan, poklič čest nakon grebanja), ili kao što neki dan čuh, najdramtičniji iskaz neprijateljstva – Životinjo jedna (kombinirano – ujed plus ugriz)...

drugi oktobar
Imao bih ja tu svašta da ispričam. Recimo, naveče kada legnemo, nas dvoje ne gledamo Free X TV , kao što rade svi normalni parovi na svijetu, nego satima u mraku prebiremo utiske.

- Ma šta će on, jadan, stvarno mu nije lako. Cijeli dan je zatvoren. Haj ti izdrži, a da ne pobjesniš na kraju...

- Ma i ja to nešto mislim. Meni ne smeta što me grebe i ujeda. Ja ću da šutim i trpim. Proći će ga to, neće dovijeka biti ovakav.

- Znaš šta mi je jutros uradio?

- Šta?

- Ja mu stavila hranu u posudu, a on neće da jede, nego došao mi u krilo da ga mazim. Ja ga mazila, mazila, a on me na kraju ujede i zbrisa.

- Vidiš. Usamljen je. Ljuti se na nas što idemo na posao.

- Šta misliš da jedno da otkaz...

- Kako misliš?

- Pa tako. Da sjedi kući i da brine o Frkiju.

- Evo ja ću. I onako mi se ne radi.

- Tebi se nikad nije ni radilo. Duže možeš izdržati pod vodom, nego da si zaposlen.

- Pa šta je sad? U čemu je problem? Prvo kažeš da dam otkaz, pa kad ja pristanem, odmah si zajedljiva.

- Nisam mislila da ti daš otkaz.

- Ali mene više voli.

- Triput.

- Šta triput?

- Tačno te tri puta više voli.

četvrti oktobar:
U stvari, mi nismo u stanju rekonstruirati tačan slijed događaja. Možemo samo da nagađamo. A prema našim nagađanjima, ima u tom dijelu dana jedna rupa. Samo jedna rupa, kraća od pet minuta, bila je dovoljna da stvari izmaknu kontroli. Kad smo se vratili s posla, vidjeli smo da se Frki ponovo iživljavao na zemlji u kojoj počiva i raste naše novo Drvo života. Nismo čestito uspjeli ni da vratimo zemlju u saksiju, a zazvonili su majstori za čišćenje tepiha. Naručili smo ih zorom, čim smo vidjeli šta je zijančer prvi put uradio od one zemlje. Nahrupiše u kuću sa mašinama i usisivačima. Od velike buke, Frki se uznemirio i počeo uobičajeni trk iz sobe u sobu. U jednom trenutku zavukao se u neku od svojih loga za koje niko ne zna. Zvali smo ga i tražili, ali bez uspjeha. I to je ta rupa o kojoj govorim. On se, otkako je intelektualno sazrio, uvijek odazove i doleti gdje god da je prije toga bio sakriven. Ali sad ga više nije bilo. Dva puta sam provjeravao dvorište, da se nije slučajno smandrljao s prozora. Nema ga dole. Srećom, jer se radi o 25 metara visine. Ali nema ga ni u kući. Tri puta smo pročešljali stan. Ništa. Pregledali smo haustor od prizemlja do osmog sprata. Opet ništa.

Onda je Adi Kebo, Frkijev zakoniti vlasnik, dvadesetjednogodišnji student koji je proljetos u džepu donio ni petnaest dana staro mače u naš skladni dom, napravio posljednju provjeru. Sišao je u dvorište. Ispod auta parkiranog pod prozorom dječije sobe ugledao je izbezumljenu, prljavu, krvavu crnu masu koju u prvi mah nije uspio prepoznati. Frki je neprirodno mjaukao, slomljen od bola i straha. Adi ga sa zakašnjenjem prepoznaje, pažljivo uzima u naručje. U liftu, Frki – bez ikakve kontrole nad tijelom i njegovim funkcijama – prazni crijeva. Adi ga unosi u kuću i spušta na keramičke pločice u hodniku. Strašan prizor. Od one elegantne figure nije ostalo ništa. To sad više nije mačak. To je tek slomljena struktura mačijeg tijela. Druga nesvjesna defekacija. Strašan metalni jauk. Kakve li samo bolove proživljava to razoreno klupko? U kući očaj. Majstori dijele našu izbezumljenost. Ako sam išta naučio za onih 1390 dana opsade, onda je to reakcija u kriznim momentima. Ne dozvoliti da biće izloženo bolu pati. Od trenutka kada je Adi zgužvanog Frkija spustio na pod hodnika, pa do časa kada smo upalili majstorov auto, nije prošlo više od dvije i po minute. U tih 150 sekundi uspio sam se skinuti, odjenuti, obući, napraviti kratak dogovor ( ako mu je išta slomljeno, dat ćemo mu injekciju; nek ga uspavaju; samo je važno da ne pati, da ne trpi bolove) i snijeti mačka do parkinga. Ovi majstori što su došli radi tepiha, mladi i sposobni momci, evidentno i sami imaju iskustvo opsade. U trenu su se dogovorili koji ostaje da čisti i završi posao, a koji će nas voziti. Pravi poslovni nerv koji ne leti slijepo za dinarom. Odbili su našu ponudu da se ne zahmete i da mi posao završimo uz pomoć taksija. Ali ulaskom u auto problemi nisu bili riješeni. Mogli bismo reći da su tek počeli. U Kemal Begovoj ulici, ni pola minute nakon što smo pošli, zatičemo kamion sa otvorenom ceradom. Na prikolici je 300 nekakvih paketa koje radnici istovaraju. Neće ni za pola sata, a nama se radi o sekundama. Vraćamo se u rikverc, ulazimo u zabranjeni smjer i iz Danijela Ozme pokušavamo - kršeći sve zamislive propise – uletjeti u haos Alipašine ulice. Bez uspjeha, sve dok ne izađem iz auta, zaustavim kolonu koja dolazi iz pravca Skenderije i omogućim našem golfu da se prebaci u suprotnu traku. Vozači vide da nešto nije regularno, solidarni su i ne trube. Kad bi znali da je sva frka zbog jednog mačka, ne znam bi li solidarnost ostala istog intenziteta. Ne kažem ni da bi, ni da ne bi, samo da ne znam.

I sve je to bilo zalud. Na Veterinarskom fakultetu nas obavještavaju da nijedna klinika ne radi već 20 dana. Šta poduzeti? Frki se gasi, a ne možemo mu pomoći. One krupne oči su nestale, sad je to prepolovljeni pogled pun – Bože mi oprosti – nekakvog nedefiniranog zla. Baš tako. Taj me grubi pogled najviše bolio. Povremeno bi iz Frkija izašao onaj teški metalni mjauk. Jedan nepodnošljiv, hladan i bolan zvuk. Nismo više imali nikakve dileme, naš jedini cilj je dokopati se bilo kakve klinike i priuštiti mu laku i brzu smrt. Lišiti ga bolova i patnje. Portir nam kaže da 300 metara dalje ima nekakva veterinarska stanica. Odemo tamo. Stanica, naravno, zatvorena. Na vratima telefonski brojevi. U slučaju hitnosti, zovite ovaj broj. Hvala Bogu. Konačno neko rješenje. Zovem. I niko se ne javlja. Bez dvoumljenja okrećem one druge, nehitne brojeve i dobijam ženski glas koji mi kaže da mačka dovedemo u stanicu na Stupu. Stup je daleko, Frkijeva patnja se nastavlja. Naš je vozač solidarno i suosjećajno biće, izignorirao je semafore i Stup na kraju postaje jednu dragocjenu zeru bliži nego što smo očekivali.

Čim smo došli u veterinarsku stanicu, medicinska sestra zgrabi Frkija za vrat, izvuče ga iz korpe, spusti na prednje pa na zadnje noge. On vrišti, ako sam se tačno izrazio. Sve ga vrijeđa. “Ne bih rekla da će umrijeti. Ima šanse. Vidite da se oslanja na noge. A i refleksi su očuvani.“ Dolazi i doktor. Odmah ga odnose na slikanje. Dok čekamo snimke, daju mu dvije injekcije analgina, da mu smire bolove. ”Osamdeset posto šanse da će vam se mačak izvući”. To je rekao doktor. “Ali nemojte potcjenjivati onih dvadeset posto.” Snimci pokazuju da ništa nije slomljeno od kostiju. Što se ne bi moglo reći za unutrašnje organe. Na usta mu izlaze pjena i krv. “Ako preživi do ujutro, šanse mu se povećavaju”. Doktor nam daje analgin i šprice. Noć će evidentno biti duga. Medicinski tehničar na snimku upisuje mačkove generalije. Starost? Pet mjeseci. Uzrok? Pad s 25 metara. Ime? Frki Kebo. U autu, dok se vraćamo kući, svi podliježemo napadu euforije. Živ je, živ je Frki. Naš drug, brat, prijatelj i saborac. Euforija ne dotiče mačka. Teško mu je. Kad smo ga doveli kući, pušta da ga okupamo, iako ga svaki dodir boli. (M)jauče. U jednom trenutku pusti nekakav mučan krik, onda povrati krv. Naš entuzijazam brutalno se gasi. Stavili smo ga u korpu, pokrili i pustili da spava. Sjedimo u sobi i prepričavamo minule sate. Odjednom svi ušutimo. U sobi se pojavljuje Frki. Hramljući, nepodnošljivo spor, dijagonalno prelazi sobu i zalazi iza cvijeća. Tamo se sakriva i liježe. Odlazimo na spavanje. Odnosno na bdijenje. U neke me san prevari. Nakratko. Šta se ovo desilo? Jesam li možda ja kriv? Nije možda, nego jesam. Niko u kući ne otvara prozor, da slučajno Frki ne bi ispao, niko osim mene. Ja sam to uradio.

Ujutro, ponovo nema Frkija. Rekli su nam, kada mačka predosjeti da će umrijeti, onda se povuče, neće da je ljudi gledaju dok krepava. Eto znaka. Sve je time rečeno. Zašto ga nema? Deset minuta ga tražimo i na kraju nalazimo šćućurenog i zgužvanog u naborima namještaja. Ne možemo ga dokučiti, ali ne odustajemo od namjere da ga izvučemo. Ako ga dohvatimo i vratimo u naše društvo, možda će to odvratiti smrt?

peti oktobar
Drugi odlazak veterinaru. Još jedan snimak. Ništa od unutrašnjih organa nije slomljeno. “Ako vam doživi slijedeće jutro, završena priča. Spašen je.”

šesti oktobar
Tako i bi.

sedmi oktobar
Je li ovo cijena života? Slupan, više mrtav nego živ, evidentno pati, ništa ne jede. Bolno ječi. Naveče smo mu na špricu dali malo juhe i od tada kreće njegov oporavak. Svakog dana mogli smo uočavati i pratiti znake ozdravljenja.

osmi oktobar
Počeo jesti krutu hranu.

deveti oktobar:
Počeo piti vodu.

deseti oktobar
Počeo se ponovo lizati, biskati i čistiti.

jedanaesti oktobar:
Kao da mu je trebao ovaj belaj, kao da mu je ovo iskušenje omogućilo, ili bar pomoglo, da ostvari duboki uvid u suštinu i porijeklo stvari. Ponaša se tolerantno, blago, pun je razumijevanja za nas humanoide. Kad mu smetamo, više nit ujeda niti grebe, nego blago, pazeći da nas ne dodirne kandžama, odgurne šapom naše ruke. Glavno pitanje. Šta je ova mudrost? Znak zahvalnosti zbog pažnje kojom smo ga obasuli, prolazna slabost emotivne naravi ili ortodoksna fizička nemoć, koja će ishlapjeti čim nosilac rečene slabosti nadokandi sve one vitamine, minerale i oligoelemente koje je izgubio usljed nemilih događaja od četvrtog listopada o.g.?

dvanaesti oktobar
Gdje su oni sretni dani kad nas je nekritički grizao i grebao? Gdje je ono divno vrijeme kada smo vijećali da li ga zadržati ili pustiti na slobodu, jer nam on tim napadima poručuje da mu je ovdje tijesno, nefunkcionalno i neprirodno. Da ovo nije život za njega. Ma sve bih mu pustio, nek me istetovira od glave do pete, samo nek mu se vrati staro zdravlje, stara vitalnost. Pređašnja obijest.

petnaesti oktobar
Počeo gristi. Opozivam ono zapomaganje od dvanaestog oktobra.

dvadeset i sedmi oktobar
E, gdje su oni divni dani kada je bio toliko slab, razvaljen i bolestan pa nije mogao da grebe i grize.

Dvadeset deveti oktobar
Počeo je period integracija i resocijalizacija. Mačak je društveno biće, ali samo kad to njemu odgovara. Sve je isto kao i prije pada. Ujutro ga na ljutu ranu previti. Naveče, udarnički proizvodi ljute rane, uglavnom po našim rukama i nogama.

trideseti oktobar
Reducirati ishranu na Whiskas kobna je greška. Što nam Frki ne bi probao malo pive? Kompeks B vitamina, hmelj i ti fazoni. Da vidimo šta nam ima reći po tom pitanju? Još nikom nisam izložio ovaj podli naum. Čekam da se kuća istrijebi, da svi negdje odlepršaju, pa da onda nas dvojica malo proakšamlučimo.

drugi novembar
Uskoro će mjesec dana od onog kobnog pada. Frki se devedesetpostotno oporavio. Ostale su dvije posljedice. Prva, kada prede, grlo mu proizvodi samo vibracije, ne i zvuk. Druga – više se ne odaziva kada ga zovemo Frki. Zaboravio je kako se zove. Promijenit ćemo mu ime. Striktno odlučujem da ga nazovem po nekom savremenom bosanskohercegovačkom političaru. U početku sam tabirio imena operativaca iz drugog ešalona. Sredoje, Amir, Vinko, ali onda sam odustao. Za prvoklasnog mačka prvorazredni brand. Frki može dobiti ime samo po nekom iz prvog saffa. I tu nastaju problemi, kako odabrati nejm koji će biti u skladu sa karakterom, sudbinom i ISO 9002 standardom. Neki su me optužili da sam, birajući ime Frki, predodredio i njegovo ponašanje, uključujući i onaj pad. Nije isključeno. Pa sad moram biti krajnje pažljiv. Suptilan. Svjestan i promišljen. Dakle:

Željko ne može jer, kažu, iako me nisu ubijedili – da bi mi mačak u tom slučaju bio legalan, ali ne i legitiman. Milorad – ma ni u kom slučaju. Ne treba mi u kući veseljak koji pjeva narodnjake i raspiruje netrp. između različitih entiteta u stanu. Haris? Možda bi i moglo kad bi mi neko objasnio kako to ja, sa 47 godina i razbuktalom krizom srednjeg doba, mogu živjeti zajedno i smisleno sa šesnaestogodišnjakom kojem je glavna rečenica “E, moj tata, ne znaš ti šta je život”. Borislav – taj bi nosao čakiju i hvalio se okolo kako su mu svi u mačijem rodu bili domaći kolaboranti. Fikret – taj bi pobio više svojih nego tuđih. A i alergičan je na polen. Zlatko – e taj bi mogao. Iz fine porodice, luzer a samouvjeren, obrazovan, pakostan, sposoban, dobro vodio MIP. Ali ima etičku hipoteku – izručio one Alžirce Georgeu W. Bushu.

treći novembar
I onda sam se sjetio.
I onda sam se stvarno sjetio.
Ko kaže da to mora biti neki živi političar?
Kombinacijom egzogenih i endogenih faktora došao sam do idealnog rješenja. Među onima koji više nisu s nama ima jedan, najveći sin naših naroda i narodnosti, čiju sudbinu hoću da interpoliram u Frkijevu. Dakle: Josip, Tito, Joža, Broz, Stari, generalni sekretar, Šaban, drug Marko... Trostruki narodni heroj. Priznaje samo sud svoje Partije. U danima odluke, dok smišljam i promišljam, neću da me iko ometa. Ako ostanem pri ovom genijalnom prijedlogu, promijenit ću Frkijevu karmu. Živjet će 88 godina. Kad umre, Plavi voz pronosat će ga od Ljubljane do Beograda, a u Splitu će Hajduk i Zaprešić plakati, cviljeti, proklinjati, kose čupati. Život će mu biti bogat, ispunjen, uzbudljiv, pun protokola i egzotičnih putovanja, viskija i kaubojskih filmova, kredita, maserki i lijepih kraljica...

Druže Frki, mi ti se kunemo...

peti novembar
Kada zaboravi svoju gorku sudbinu, onda funkcionira savršeno. Recimo, pred nama se folira i hramlje, s očiglednom namjerom da izazove sažaljenje i prisvoji svu moguću pažnju ukućana. Ali postoje situacije u kojima se ne može kontrolirati. Iz nekog nepoznatog prostora, razloga i vremena, u naš stan uleti muha. Novembar je, u normalnim klimatskim uslovima muha bi već trebalo da je relikt prošlosti. Pošto živimo u situaciji u kojoj je studeni topliji od lipnja, ni muha nije nikakvo čudo. Za nas nije, za Frkija jeste. Kakav strašan izazov mačku pripetom u dvije sobe i jedan hodnik. Zaboravio je da ga boli noga, zaboravio je na sve zajedničke patnje kroz koje smo prošli u procesu rekonvalescencije, zaboravio je da valja izigravati žrtvu teškog incidenta. Četiri puta je neuspješno i peti put uspješno skočio u lovu na taj neidentificirani leteći objekat. Taj peti put bio je koban za muhu. Mačak skače, obara iskonskog neprijatelja šapom, a onda prinosi usta žrtvi i guta istu. Bez žvakanja. Nikada više ona neće poleći svoja pogana jaja u našu hranu, nikada više svojim letom uznemiravati poštene građane. Tako je to kada u kući živi pouzdan čuvar njenih moralnih, higijenskih i prehrambenih vrijednosti.

šesti novembar:
Sjedim u tramvaju. Prije sam u tom nesnosnom položaju mislima bludio po voznom parku Sarajlija. Gledao sam automobile i na osnovu starosti procjenjivao materijalna postignuća, intelektualni status i psihološki profil vlasnika. S posebnim osvrtom na vlasnice. Sad se sam sa sobom igram nekih drugih igara. Smišljam nadimke i njihove izvedenice. Evo nekih: Frkljuš, Frkoni, Frkondžil, Frkenzi, Frkula, Frkadžon, Frkadol, Frkton, Frki W. Kebo, Frkenjac, Frkelanđelo, Frktolino, Frktal, Frpanjola, Frketina, Zlojkan, Zlojki, Zlojević, Zlonamjerić, Zlonamjeranović, Zlonakanović, Banda, Bandit, Banditos, dr Vojislav Šešelj, Hašimaga, Bjeskulja, Terorista, Osama... I, moram priznati, nikad mi nije dosadno. Hoću reći, Josip mu je oficijelno ime, a ovo su samo nadimci...

osmi novembar:
Mislim, ja sam potpuno u njegovoj vlasti. Može mi raditi šta god hoće, nema načina da ga odbijem, niti da se naljutim na njega. On ultimativno zahtijeva da mu se tepa dok ga se mazi. Nijemo milovanje ne priznaje. Hoće kombinaciju taktilnih i audio senzacija. Gospodin je izvolio poželjeti i dodatne, verbalne iskaze ljubavi, na šta sam bez pogovora pristao. Ali ne možeš samo izbiflati svoj tekst i gotovo. Sve to moraš izgovarati egzaltirano, glasno i osjećajno, s dikcijom koja ne dozvoljava zabušavanje. Radi se o zahtjevnom i kompleksnom psihološkom procesu u kojem se od mene očekuje, šta očekuje – energično zahtijeva, da krajnje tendenciozno harangiram protiv ostatka životinja iz reda mačaka i hvalim njegove posebnosti.
Npr:
Ma nema ljepše mace od moje. Ma ovo je najljepša moja maca. Ma sve one sijamske mačketine, ma nisu ni za kurac. Ovo je jedina lijepa maca.

deveti novembar
Rano jutro. Devet i trideset. Ustao sam samo da olakšam život prostati, teturajući se vraćam u krevet. On to ne shvata tako. Čim me vidio, ispružio se na leđa, istegao i namjestio da ga pomazim. Ne pada mi na pamet. Ignoriram taj evidentni cat speach i vraćam se najdražoj posteljini.
Ko si ti?
Ja te ne znam.
Od kojih si ti Keba?
S Bivolja Brda ili iz Gnojnica?
Kakav si ti prema meni naveče, takav sam ja prema tebi na sabahu.
Naravno, odmah dobijam moralni napad. Savjest i srodni problemi. Iznevjerio sam njegova očekivanja. Namjestio se za maženje, jer zna da to redovno radim, a ja sam ga prevario. Podlo i mučki. Kako li se osjećao? Mislim na njega, i samo na njega, 24 sata dnevno. Sedam dana u sedmici. Svima koje sretnem pričam da mi je mačak pao sa 25 metara. Ljude procjenjujem na osnovu njihovih reakcija. Ko sasluša, taj je dobar čovjek. Ko sasluša i saučestvuje, on je odličan. Ko se nastavi raspitivati narednih dana, zauvijek me kupio, njega prebacujem na listu prioriteta. Ko odsutno sluša, marš. A ko se nasmije – bilo je i takvih monstruma – zauvijek je prekrižen. Neljudi u ljudskoj koži. Ako nečija reakcija ne zadovoljava, prebacujem ga u niži rang takmičenja. Prijatelj degradira u kolegu. Kolega u poznanika. A poznanik postaje prolaznik. O čijem bih nacističkom potencijalu mogao nadugo i naširoko. O, ljudi! Ko ste svi vi? Čemu težite? Ima li u vama ikakve esencije? Šta vam je vizija, a šta misija? Ja ne znam kako sam 47 godina mogao živjeti bez mačka. To su dva različita života. Morali bismo izvršiti pozitivnu diferencijaciju u našim redovima. Ovo sam samo jednom napisao. Neću više ponavljati. Ovo sam samo jednom napisao. Neću više ponavljati. Ovo sam samo jednom