Enver Kazaz
TRANZICIJSKA ETNOKULTURNA PUSTINJA
Sarajevske Sveske br. 27/28
1. Tranzcija: etnotrauma, etnokapitalistička gramzivost i socijalna bijeda
Bosanskohercegovačko tranzicijsko, etnonacionalizmom razoreno i podijeljeno društvo obilježeno je nemogućnošću da izađe iz ratnih kolektivnih trauma. Etnoideološka traumatizacija trogetoiziranog bosanskohercegovačkog društva rezultira interpretacijom nedavnog rata kao najvećeg etnčkog povijesnog i kulturnog događaja. Tu ideološku traumu prati na individualnom planu socijalna, ne manje destruktivna i autodekstruktivna, a svojim učincima možda i pogubnija po sociopsihološko stanje društva. Udružene, individualne i kolektivne traumatizacije proizvode u tranzicijskoj, dejtonskoj BiH etnofobične interpretacije i historije i sadašnjosti, političko-ideološku zloupotrebu etnokulturnih polja, ideologizaciju religije i religizaciju ideologije, politizaciju i etnizaciju obrazovnog sistema, te čitav niz drugih fenomena u koje etnoideologije uplivavaju ne dozvoljavajući im nikakav stupanj autonomije. Stoga je dejtonska, tranzicijska BiH etnofobično trodruštvo u kojem se sve životne prakse odvijaju pod ideološkim pritiskom koji etnonacionalizam pretače u praksu etnototalitarizma. Etnototalitarizam, pak, tranzicijsku BiH vidi isključivo kao zemlju nedovršenog rata i nedovršive države, a tranzicija nije kao što je to slučaj u drugim postsocijalističkim zemljama model ekonomsko-zakonodavnog prestrukturiranja i ideološko-kulturološkog izlaska iz totalitarnog oblika socijalizma, bilo da ga se definira kao realni, staljinistički, ili, pak, titoistički, meki etnosocijalizam.
Tranzicija u BiH obilježena je nastojanjem etnonacionalističkih politika da u miru realiziraju ratne ciljeve, ali i da kroz proces privatizacije izvrše kapitalističku mirnu revoluciju, tj. pretvorbu društvenog i državnog vlasništva u privatno, odnosno da namjesto samopuravnog sistema karakterističnog za titoistički etnosocijalizam uvedu divlji oblik etnokapitalizma, koji nije ništa drugo do najsurovija forma tzv. prvobitne akumulacije kapitala. BiH je zemlja siromašnih, strašno siromašnih ljudi i veoma bogatih etnokapitalističkih elita te gotovo do kraja razorene srednje klase, koju danas u svijetu uništava ekonomska kriza, neoliberalizam i globalizacijski kapitalizam kao jedina sveplanterana moć. Zato bosankohercegovačka troetnokratija nastoji ostvariti panoptičku, faucaultovski shvaćenu kapilarnu kontrolu društva, a etnonacionalistička ideologija postaje metaoznačiteljem cjelokupne društvene prakse. Etnonacionalizam je uspio izvršiti mentalnu okupaciju svake od tri etničke zajednice u BiH, a traumatični tranzicijski prezent porađa novu bosanskohercegovačku stvarnost i realizira novu BiH bez bilo kakvih bitnih veza sa različitim modelima ostvarivanja bosanskohercegovačke multietničke, multireligisjke i interkulturalne sadržine u povijesti.
U takvoj situaciji svi su društveni fenomeni i diskursi ne samo ne samo zbog rata već i zarad tranzicijskog beznađa izbačeni iz svojih ležišta, u bitnome mijenjajući svoja predratna značenja. Diskurs kulture pretvorio se u etnokulturalne diskurzivne poretke, politika u etnopolitiku, ideološki u etnonacionalistički diskurs, demokratija u etnokratiju, nauka u etnoznanost, privreda u etnoprivredu gotovo feudalističkih karakteristika zbog administrativne iscjepkanosti državnog teritorija na entite i kantone, obrazovni sistem u etnoškolstvo, religija u etno-religio-nacionalistički stav, književnost u mrežu etnokulturnih naracija, etnokritičke recepcije i etnoknjiževnih povijesti, film (kao umjetnička praksa protežirana od političkih institucija moći i pretvorena u državnu umjetnost prve vrste) u etnofilm, kapitalistčki model vlasništva u etnokapitalizam, državni teriotorij u etnoteritorije, jezik malih razlika u potpuno odijeljenje etnojezički standardizirane prakse, zajednička tradicija intrekulturalnog dijaloga u monološki sistem etnotradicija, povijesno pamćenje u etnopamćenje, socijalizacija u bioetnosocijalizaciju, različite društvene klase u etnoklase, sindikat u etnosindikalne organizacije itd.
Atribut etno – baš kao što je to bio slučaj sa hiper fenomenima visokog modernizma koji su zarad prevelikih utopijskih učinaka moderne postali pseudo fenomeni, kako to naglašava Mihail Epštajn u svojoj glasovitoj knjizi Postmodernizam – zbog pretjerane etnizacije sukladne etnonacionalizmu zadobija, pak, forme pseudo u svakoj od nabrojanih društvenih praksi. Njihova performativnost, pri tom, postaje pervertiranost u samoj realizaciji, jer svaki diskurs nastoji unutar diskurzivne društvene mreže preći preko strogo povučenih međusobnih etnogranica. BiH iza pada socijalističkih metanaracija u ratnu stvarnost, nastaje u tranzciji ne samo kao pseudodržava i troetničko društvo, već i kao kulturološki prostor u kojem odrednica pseudo pokriva ukupan horizont različitih i raznorodnih društvenih praksi.
Iza smjene jednog totalitarnog poretka uma, socijalističkog, drugim, etnonacionalističkim, ukazuje se bosanskohercegovačka tranzicijska pustinja nesposobna za proces bilo kojeg oblika integracije u regionalne, evropske, ili, pak, globalne kontekste. Zemlja – izolirano ostrvo, sa getoizacijom koju provodi međunarodna birokratizirana politička moć i autogetoističkim, te autoegzotističkim težnjama što ih zastupaju domaće etnopolitike u mreži globalizacijom obilježenog suvremenog svijeta, to bi, slikovito rečeno, bila današnja BiH iza genocida, ratnih zločina, masovnih silovanja, urbicida, svakog, dakle, oblika tragedije i destrukcije što su ih na povijesnu scenu donijele nacionalističke ideologije odgovorne za krvavi raspad Jugoslavije.
Ali, zbog beskrupoloznog karaktera ovdašnjeg modela privatizacije i instaliranja surovog etnokapitalističkog poretka, još jedan metaoznačitelj – etnokapitalistička gramzivost – uređuje sve odnose tranzcijskoj BiH.
U samim životnim praksama ona je krajnje bezočna, gotovo robovlasničko-feudalistička po svom karakteru, apsolutno izrabljivačka, ne nehumana, već ahumanistički ustrojena. Gramzivost je to etnokapitalističkih elita što u skupocjenima odijelima na vjerskim svečanostima navlače maske vjernika i licemjerno kleče pred Bogom, svjesne da su postale krvožednim etnonacionalističkim božanstvima na zemlji. U nesretnim deurbaniziranim ovdašnjim gradovima okruženi grobljima boraca besmisleno izginulih u ratu, bošnjački, srpski i hrvatski etnokapitalisti ne rade ništa drugo do surovo izrabljuju djecu tih boraca, kunući se u ideološki programiranu svetost šehidske ili boračke krvi proljevene na frontu. A krvopijska priroda etnokapitalističke gramzivosti prema svojim etničkim podanicima nije projekt samo za društveni prezent nego i za čitavu beznadežnu etnofobijama ispunjenu budućnost. Da bi osigurali svoju gramzivost kao model društvenog života, ovdašnji su etnokapitalistički vlastodršci zakonske procedure postavili tako da se gramzivost legitimira, a etnokapitalistički vampirizam zamaskira ne samo zakonskim procedurama već i etnonacionalističkim i etnokulturalnim narativima i metanarativima.
Gramzivost sržno živi od mentalnih figura prosječnosti, od inflacije znanja i obrazovanja, od klerikalizacije masa, od poništavanja svakog oblika standardizacije društva, od korupcije i nepotizma, od klanovskog udruživanja političkih moćnika, od netransparentnog rada institucija sistema, od logike krize i urušavanja države, da bi etnokapitalisti njeno bogatstvo prisvojili ili privatizirali za bagatelu. Gramzivost podstrekava narcisoidnu bahatost političkih elita, njihov prostakluk, kičeraj i prezir prema siromašnima, ismijava poštenje, ne vjeruje u lični napor i rad, potiče površnost i kulturalnu ideologiju zabave, kič proglašava za umjetnost, merkantilizam i konzumerizam uzdiže na razinu oznake humanizma budućnosti, od loših pisaca pravi nacionalne bardove, vjerski čin davanja sadake i samilosti proglašava za socijalnu pravdu, mrzi nauku i naučni rad i zato forsira i finansira mitomane i paraznanstvenike, iz akademskih elita regrutuje podobne članove svoji bratstveničkih, neobegovskih i neoplemičkih halki koje joj namiču masku etnoideologije, kulturne identitete arhaizira, getoizira i vraća u predmoderno stanje, moral izjednačava sa krajnje konzervativnom repatrijarhaliziranom i reklerikaliziranom ideologijom, mrzi slobodu individue a zaklinje se u etnoprava, ateiste proglašava šehidima, pred komunističkim spomenicima i kosturnicama uči Fatihu, drži misu ili pjeva posmrtno opijelo, ratne zločince pretvara u etnoheroje, tuđoj djeci prodaje opijum mržnje a svoju školuje u inostranstvu, otvara fakultete po raznim ovdašnjim provincijama, vozi se u skupocjenim automobilima, pravi postmodernističke staklene zgrade vlade i visoke kičeraste tronjeve po etnogradovima, javni novac iz razvojnih banaka dodjeljuje svojim neobegovskim i neoplemičkim članovima proglašavajući njihovo renterijerstvo za proces industrijalizacije zemlje i izvoznu djelatnost, okuplja se u superluksuzinim vilama u naseljima za elitu. Ona je majka i maternica tranzicijske BiH što porađa ahumanu, amoralnu društvenu nakazu, uzdižući je u etnosvetinju.
Njeno naličje je socijalna bijeda, beskrajna, sveprisutna, uočljiva na svakom koraku. Tranzicijska BiH je zemlja sirotinje u kojoj trudnice umiru na porođaju zato što nemaju zdravstveno osiguranje; rudari kopaju rudu tehonološkim sredstvima iz 19. stoljeća; mlade žene potpisuju ugovore o radu s obavezom da neće zatrudnjeti, a ako im se to desi, onda ima da dobrovljno napuste posao; radnici ginu na poslu, jer im etnokapitalisti neće da nabave ni nužnu opremu za radnu zaštitu; gotovo svakodnevno se ubijaju demobilizirani borci, zato što nemaju posla a njihove porodice postaju socijalni slučajevi; izmanipulirani i izrabljivani radnici štrajkuju glađu, stoga što im je to zadnje preostalo sredstvo u borbi za svoja prava; svakodnevno raste broj onih koji se prehranjuju u javnim kuhinjama... Socijalna bijeda prepokrila je ukupan društveni horizont, a siromaštvo je postalo norma, mejra egzistencijalnog besmila, oksimoronska svrha života.
Socijalnu bijedu državne statistike obezljuđuju, svodeći životne drame na procente i brojke. Statistika iz socijalne bijede isisava ljudski sadržaj, baš kao što ovdašnja etnokapitalistička država iz svojih podanika isisava ljudsko dostojanstvo. Zemlja poniženih i uvrijeđenih, zemlja bijednih ljudi, rekli bi veliki ruski realisti. Slike socijalne i ljudske bijede ne vide se na televizijskim ekranima, nema ih u novinskim izdanjima, visoka književnost, odana naracijama o ratnim traumama i intimnim dramama – za nju ne haje. Ovdašnji film je prezire. Socijalna bijeda je neizgovoriva, nju niko u javnom prostoru i kulturalnim i umjetničkim praksama ne zastupa. Čitavi nizovi subalternih socijalno ugroženih klasa isključeni su iz svakog oblika društvene rasprave. Nevidljiva, a sveprisutna, socijalna bijeda je neizgovorivo lice zemlje, potisnuto Ja sveopće društvene bešćutnosti. Bezglasna i bezimena, ona je podsvijest etnokapitalizma i njegove gramzivosti, a u javnom prostoru socijalna bijeda dobila je oblike zazornosti o kojoj se ne smije govoriti. Jer bi govorom o njoj ovdašnja religijska praksa kao tranzicijka društvena moralna norma dokazala svoju aljudsku etnosuštinu; jer bi, prikazujući je, kultura p(r)okazala da u njenom središtu nisu ljudske već etničke sadržine; jer bi, analizirajući je, akademski diskursi razotkrili svoju poziciju u kojoj su društvene i humanističke znanosti postale služinčad ovdašnjih troetničkih režima; jer bi visoka umjetnost, nakon što je opisujući rat i isključivo rat dokazala kako je autogetoizirajući i autoegzotistički narativ pretvorila u tržišnu vrijednost, sklapajući pakt sa merakntilizmom koji književnost pretvara u globalizacijsku robu; jer bi mediji, kad bi pokazali njene razmjere, izgubili naklonost moćnika koji na njima reklamiraju svoje proizvode, svoje firme.
Jer, govorom o njoj, raznizali bi se i raspali svi metanarativi na kojima počiva bosanskohrecegovačka tranzcijska društvena i ukupna kulturna etnolaž.
2. Oni se zovu Nevidljivi Isključeni
Njih je manogo više od onih 500.000 hiljada nezaposlenih, kako tvrdi zvanična državna statistika; mnogo više od ono gotovo 30% stanovništva (pretvoreno u brojke to je oko milion i dvjesto hiljada ljudi u BiH) koje prema zvaničnim statističkim podacima živi ispod granice siromaštava; mnogo više od onih 60% mladih koji jedva čekaju bezvizni režim da bi odmah zdimili iz ove etnotraumom i socijalnim beznađem okupirane zemlje. Oni imju pravo u diskurzivnom poretku društva samo na jedan svoj idenitet – etnoreligijski. Samo su tako priznati. U simboličkom poretku imena imaju pravo jedino na etničko ime. Oni se zovu Nevidljivi Isključeni.
Oni su poniženi i uvrijeđeni, rekao bi Dostojevski. Oni su nezaposleni, oni su radnici na čekanju, oni su demobilizirani borci bez posla, oni su osobe sa posebnim potrebama, oni su vojni invalidi, oni su civilne žrtve rata, oni su invalidi rada, oni su osobe koje trebaju tuđu njegu i pomoć, oni su manjinski povratnici, oni su samohrane majke, oni su djeca sa jednim ili bez idejnog roditelja, oni su bezutješni penzioneri pokorni etničkim elitama, oni su Romi i njihova djeca izložena ovdašnjem rasizmu i asimilaciji, oni su djevojčice koje po ovdašnjim školama prostituišu moćnici, oni su bijelo roblje, oni su Nevidljivi, kako ih opisuje diskurs humanistike, socijalno Isključeni, kako ih kvalificira društvena znanost.
Tako ih imenuje i kvazineoliberalna ideologija u kvazitranzciji kvazidemokratskog, kvazicivilnog bosanskohrecegovačkog društva. Tim jezikom im se udvara ovdašnji nevladin sektor kojemu je zadatak da u socijalistički i etnonacionalistički postuliran društveni pojmovnik implementira i aplicira neoliberani, globlizacijski jezik političke korektnosti civilnog društva Zapada.
Oni su zazorna drugost etnokapitalističkog poretka, bez prava na vlastito ime i ljudsku pojedinačnost, bez mogućnosti iskazivanja u javnom prostoru. Oni su subalterne klase, bez zastupnika i jezika zastupništva, prisutne samo u birokratskom zbiru statističkih podataka.
Njihova svakodnevna patnja u javnom političkom govoru je etnopatnja, njihov egzistencijalni strah politička etnofobija, njihova nada je diskursom etno-nac-religije odaslana u onostranost, njihova žeđ za socijalnom pravdom prebačena u metafizički prostor deženeta i džehenama, raja i pakla, prepuštena Bogu, koji se, kako bi rekao jedan od mnoštva glasova u Vešovićevoj stihozbirci Poljska konjica: „sklonio tamo đe se ne čuje vriska samohranica“.
Zašto Nevidljive Isključene ne zastupa književnost, jer ona bi trebala moralizirati društvo, biti advokaturom pojedinčeve potrage za moralno valjanom normom u bezočenom društvenom poretku, morala bi artikulirati njegovo pravo na slobodu, njegovu svađu sa, Andrić bi rekao, životom krvnikom; u sveopćem društvenom muku ona bi trebala biti glas socijalne tuge i opomene.
Je li se književnost našeg vremena predala pred naletom diktature tržišta i ekonomskog totalitarizma, pa sad na tržište ideja iznosi samo one proizvode koji su kurentni: slike ratnih trauma koje muče pojednica u postratnom, postkonfliktnom društvu, intimine slike pojedinca zatvorenog u svoje minimalne svijetove, sistem malih priča koji destabilizira zvanične intrepretacije velike povijesti, distopijski stav koji joj je namro postmodernistički relativizam, ideju teksta kao intertekstualnog i intermedijalnog tkanja koje ide u različitim smjerovima unutar defabulariziranih romanesknih i pripovijednih naracija, porodične kronike koje odražavaju povijesnu dramu etnosubjekta, liriku ratnog ljudskog krika usred patriotskog, etnonacionalističkog kolektivnog urlika, ironiju, fantastiku i grotesku u formi nasljeđa palog postmodernizma i čitav niz drugih narativa usklađanih sa zahtjevom književnog iskaza kao robe što ih pred njeg postvaljaju metanarativi konstruirani u neoliberalnoj konzumerističko-merkantilističkoj ideologiji umjetnosti.
Je li bosanskohercegovačko književno polje, nakon što je iskazalo poeziju ratne smrti, došlo u fazu da zastupa smrt poezije u vremenu globalne kulture laži? Da li je danas jači diktat tržišta od diktata nekadašnje Partije i njene socrelističke poetike, kako je svojedobno tvrdila Dubravka Ugrešić?
Iza tih pitanja otkriva se horizont književnosti malog tržišta koja čezne da pređe preko granica BiH i uključi se makar u regionalni unutarknjiževni dijalog. Tu književnost ostavila su na cjedilu u tranzicijskom razdoblju ovdašnja entiteska ministarstva kulture, nakon što su književnu infrastrukturu u postraću podigle strane donacije, da bi ona danas tavorila u državi čija ministarstva na svim razinama vlasti u kulturi podržavaju isključivo etnoprojekte. U malim književnostima sve je unaprijed poltitičko, trvdili su Deleuze i Gatari, a ovdašnje etnije književni su proizvodi, kulturološke etnije prve vrste, pa književnost u njima nikad i nije, osim za kratko u vrijeme dekadencije titoističkog etnosocijalizma, te tokom zadnjeg rata i malo iza njega, bila zbirom individualnih naracija što se protežu od zemnog do nebesekog plana ljudske egzistencije, od anđeoske do đavolje zasnovanosti čovjekovog društva. Književnost je na ovim prostorima u glavnini svog karatkog trajanja, od procesa evropeizacije s kraja pretprošlog vijeka, zapravo, bila uvijek etnički funkcionalizirana, bez obzira na sve trzaje prve i druge moderne, odnosno ranog i kasnog modernizma. Kao takvu ju je prije svega određivala njena recepcija, njen kanon, njena upotreba u školskom sistemu, a kao takvu ju je na bosanskohercegovačke novačanice u tranziciji postavio u likovima pisaca politički dogovor tri etnonacionalističke elite. Na tim novčanicama pisci su simboli etnokulturnog ideniteta, a ne stvaraoci u interkulturnoj, internacionalnoj, kozmopolitskoj estetskoj mreži. Književnost je, dakle, na ovom prostoru pretežito bila sistem politika etnoidentiteta i procedura koje su razvijale reprezentacijsko identitarno polje. To je njena društveno-simbolička tradicija, njen puni recepcijski učinak.
Književna znanost, pak, i onda kad se zaklanjala iza esencijalistički postuliranih transvremenih i transkulturalnih strategija, kada se htjela ostvariti kao esejistička poezija, provodila je u književnosti etnokulturnu politiku. Ona je operirala bosanskim duhom u književnosti kao metaoznačiteljem koji uređuje sve semantičke potence kod svakog, ama baš svakog književnog teksta nastajalog na ovom tlu a da nije antibosanski, antibošnjački, u konačnici antimuslimanski, što je atribut koji danas ta znanost voli pripisivati Andriću, jedinom književnom nobelovcu sa ovih strana zamagljenih; ona je čeznula da ostvari književne etnopovijesti kao žuđeni, najviši žanr etnoknjiževne nauke; ona operira sintagmama značajan i najznačajniji bošnjački, srpski, hrvatski, bosanskohercegovački pisac, etnizirajući i feminističko pismo, da bi uvijek ispred poetičke uz spisateljsko ime isturila etničku ili, sve rjeđe, državnu pripadnost.
U takvoj situaciji književnost danas i ovdje postaje književnost zasićenja, etnonarativnih klišea, baš kao što se isklišetizirala njena naracija ratnih trauma i intimnih posrnuća lirskog, proznog i romanesknog subjekta koji se gubi u bespućima egzistencije. Tranzicijska književnost nema svoju subverzivnu gestu, svoju disidentsku nakanu, svoje glasove pobune i otpora. Ona je slijepa za socijalnu bijedu, jer se plaši stigme socrealizma, a prezire poetičku praksu socijalne literature stoga što u svojoj liberalno-humanističkoj podlozi hoće maksimalno raskinuti sa tradicijom socijalističke estetske norme visokog modernizma, čak i onda kad se kaćiperasto šepuri jugonostaligijom kao poetičkom gestom. Ona je odana melanholiji i nostalgiji, jer lokalni hrontop vidi isključivo tako – nostalgično i melanholično nakon što je kroz živote njenih autora i autorica protutnjao rat. Ona je pomodarska u decnetrirajućoj poetičkoj gesti kad hoće rasredištiti politike kolektivnih identiteta heterosekusalnog patrijarhata, njegovu herojskost, muškocentričnost, falogocentriranost, njegovu privilegiranost muškosti i sveopću premreženost muškim a marginalizaciju ženskog, ženstvenog, transeksualnog, homoseksualnog i čitavog niza drugih marginaliziranih i diskriminiranih glasova i identiteta. Njenom pomodarskom kičeraju pridružuju se teorija i kritika kad visokoparnim, hermetičnim teorijskim jezikom problematiziraju njene reperezantacijske strategije u konstrukcijama ideniteta, kad ispituju orijentalističke i okcidentalističke diskurse u njoj, kad se bave sistemima granica, kad u transportu postrukturalizma na ovaj kulturni prostor govore deridaovskim, liotarovskim, fukoovskim, deleuzovskim, i inim visokoparnim jezikom teorije u kontekstu književnosti, čiji zakašnjeli postmodernizam i postističke poetike na društvenoj sceni dokida etnički neoromantizam, etno-nac-art kao amblematski znak novih akademskih elita i književnih etnobardova.
Ovdašnja književnost izbjegava suočenje s tranzicijskom pustinjom u istoj onoj mjeri u kojoj se hrabro suočila sa užasom rata. Njoj nedostaje šimićevsko moralno suosjećanje da bi ispjevala nove pjesme siromaha, ili kosovelovska eksperimentalnost u integralima poezije u kojima se odzrcalila revolucionarna utopijska gesta južnoslavenskog interkulturalno postamentiranog ekspresionizma. Ona nema humanizam bez obala kojeg je zacrtao Zija Dizdarević u svojoj angažiranoj lirskoj prozi, opisujući socijalnu bijedu Austro-Ugraske imperije i prve Jugoslavije. Njoj nedostaje kamovoljevski pobunjeni pjesnik koji društvo i kulturu opisuje kao isušenu kaljužu. Ona nema čak ni kranjčevićevsku gestu, koja stoji na početku bosanskohercegovačke moderne, a kojom ovaj pjesnik historizira metafiziku i pometafizičuje historiju da bi ispitao amoralne suštine svoga doba. Ona se gnuša političkog aktivizma i politizacije književnosti, jer je gotovo u iracionalni kompleks prerasto njen strah od političnosti književnosti koju u pravilu povezuje sa diktatom i intervencijom komunista u književno polje. Komemorativna i nekropoetička u svojoj osnovi, ona je u glavnini književnost traumatičnog perfekta kojoj izmiču traume prezenta i fobičnost futura, pa zato i ne može ostvariti naracije socijalne analize koje na tragu balzakovske totalitetne pretenzije romana razvijaju druge tranzicijske literature. Da bi postala advokatom poniženih i uvrijeđenih, ona bi ih trebala prvo ugledati ispod autističnih poetičkih maski obilježenih težnjom da artikuliraju vječne ljudske drame, probleme vječnih ljudskih muka unutar poetičkog pseudoegzistencijalizma, njegove metafizike ljudske samoće, apsurdnosti čovjekove pozicije uhvaćene u zamku između dva velika Ništa, onog rađanja i onog smrti. Njoj temeljno nedostaje revolucionarna brehtovska težnja u utopiji koja je snivala u političkom teatru globalni socijalni raj i prikazivala sistem malih socijalnih, svakodnevnih drama koje prokazuju zlo društveno središte.
U svom tom nemanju i nedostajanju, književnost je marginalni, nezamjetljivi, rubni društveni diskurs kojem etnomoćnici ne dodjeljuju ni mrvice sa javne trpeze. A svako, gotovo svako iz sirotinjskog (etno)spisateljskog bratstva i sestrinstva ili iz republike poezije narcistički čezne da iz književne anonimnosti uđe u etnoknjiževni kanon, u čitanke i lektire, u poredak etnovječnika i time makar malo dotakne etničku besmrtnost.
3. Ratno nasljeđe: etnokulturni i akademski rasizam u etnokulturnim getima
Etnonacionalistička reinterpretacija tradicije iz rakursa njenog tranzicijski postuliranog simboličkog imaginarija, viktimološko poimanje povijesti, heroizacija i monumentalizacija povijesti i simboličkog poretka koji presudno obilježava strategije i procedure izvođenja kolektivnog identiteta, autostereotipizacija, autogetoizacija, autokolonizacija, autoegzotizacija i automitologizacija – samo su neka od obilježja kancerogenog stanja etnokulturnih geta i etnokulturnih identiteta koji su zahvaljujući vladajućem ideologijskom poretku instalirani danas u BiH. Uz ove naznake, etnokulturni identiteti mogu se opisivati i pojmovima repetrijarhalizacije, arhaizacije, klerikalizacije, autizacije, a etnokultura se javlja kao kolektivna ideologijska fantazma koja ima jedini cilj – stvoriti althusserovski shvaćeno polje subjektivizacije i postaviti uvjete za identifikacijske postupke na osnovu kojih će se oformiti i individualni i kolektivni identitet. Kultura na toj osnovi postaje sluškinja ideologije, ali i njen proizvod i proizvođač, pa se u tom frankenštajnovskom zagrljaju kulture i ideologije stvara homogeno društveno polje unutar kojeg svaki oblik subverzije, disidenstva ili obične kulturalne napukline biva izložen jakom javnom pritisku, postupcima discipliniranja, isključivanja, protjerivanja i marginalizacije. Današnja BiH je trogetoizirano područje etnokultura unutar kojeg se svaki oblik drugosti pojavljuje kao ideološki konstruiran povijesni, etnički, religijski i kulturni neprijatelj ili demonski susjed od kojeg se u što većoj mjeri, kao od nemoralne, dijabolične nemani treba distancirati. Pri tom, taj je neprijatelj prema etnoideloškim stajalištima neizlječivo zaražen virusom demonstva, a ono nije samo rezultat povijesnih okolnosti već je to njegova rasna karakteristika, posljedica genske pokvarenosti, jednog u osnovi barbarsko-životinjskog gena svakog etničkog susjeda.
U svom glasovitom eseju o UR-fašizmu Umberto Eco ukazuje na činjenicu da je rasizam i rasistički pogled na Drugog i svaku formu drugosti jedna od temeljnih oznaka fašističke ideologije. Rasizam se danas u BiH ukazuje gotovo kao kulturološka i akademska norma, a njegovi zagovornici i pronositelji dobijaju najpoželjnija mjesta u akademskoj zajednici, preko njega se stječe akademski autoritet, zadobija politička moć i ubiru politički poeni, a rasizam se i finansijski bogato nagrađuje. Činjenica da su akademčiri i akademičarke postali rasisti, da se rasistička interpretacija povijesti infiltrirala na uni(z)verzitete i sve(m)učilišta, da profesori fakulteta ispisuju najrigidnije rasistički postulirane tekstove – nije novost. O njoj su ispisane stranice i stranice kritike, pogotovu o srpskom i hrvatskom rasizmu, dok je bošnjački – zbog toga što je patauljast, reaktivan i izazvan od svojih susjeda, zaklonjen genocidom i zločinom nad Bošnjacima na koje se poziva kao na globalno ustrojenu nepravdu – ostao u zavjetrini, neprimjećen, te u javnom prostoru na neki način tretiran kao opravdana reakcija na rasizam svojih susjeda. No, on je, slijedeći svoje susjede, priskrbio za sebe javnu moć i inflitrirao se u institucije sistema. Upravo zbog javne moći sva tri rasizma nije se mogla ni zasnovati, a kamo li provesti derasizacija akademskog, kao i ukupnog kulturnog polja.
Akademski i kulturni rasizam i neofašizam, te mikrofašističke akademske i kulturne prakse postale su osnov ne samo područja interpretacije povijesti i kulture, nego i maltene osnov epistemološke matrice, a vladajuća epistema u oblasti društvenih i humanističkih znanosti kao da se ne može iskobeljati iz ralja rasizma. Rasisti postaju akademicima, profesorima emiritusima, autorima udžbenika za srednje i osnovno obrazovanje, učestvuju na znanstvenim koferencijama, recenziraju udžbenike povijesti, književnosti i jezika, rade u komisijama za izbor u naučna i nastavna zvanja, uređuju enciklopedije koje već desetljećima ne izlaze iz štampe, mentoriraju magistarske i doktorske radnje, predlažu teme naučnih skupova, organiziraju kongrese intelektualca, zauzimaju prostor u medijima, predsjedavaju kantonalnim društvima pisaca. Jednom riječju, živimo u sistemu u kojem su rasisti, kako bi rekao Stevan Tontić u svojoj pjesmi Govna i kepeci, zauzeli ukrasna prijestolja i katedre.
Živimo među zavađenim narodima, kako podvlači Mile Stojić u naslovu svoje zadnje pjesničke zbirke, mada je nemoguće dokazivati da su se narodi zavađali, već su to učinile zle ideologije i njihove politike, a one se održavaju na tezama o nedovršenom i nedovršivom ratu i svakoj vrsti političkog i kulturološkog sukoba. Ali, među tim zavađenim narodima, da iskoristim pjesničku slobodu koja u ovom slučaju promašuje kad povijesni referent prevodi u pjesničku figuru, nemoguće je uspostaviti razliku između ideologije i kulture. Ova zavađenost, što je, naravno, tek litotično ustrojena ironijska slika rata i krvi, rata kojeg su proizvele ideologije i njoj sukladne političke mafije, i krvi koja je tekla u tom ratu, a ostala iza njega na mjestima političkih rituala za bildanje nove ideologije mržnje – zacario se etnonacionalistički i rasistički diskurs. U bosanskohercegovačkoj etnokulturi i etnonauci uspostavljene su tri odvojne, čvrsto razgraničene inerpretativne strategije i interpretacije prošlosti, pa tri akademske zajednice žive u tri etnoznanstvena geta, u tri razgraničene povijesne interpretacije, u tri istine o istoj prošlosti i istoj društvenoj stvarnosti.
No, pogledajmo rasizam izbliza koji se kao nasljeđe rata održava u tranziciji. Piše Vedad Spahić, tuzlanski univerzitetski profesor, autor i recenzent udžbenika za nastavu književnosti srednjeg obrazovanja, član bosanskohercegovačkog Društva pisaca i šef njegovog odjeljenja u Tuzli, urednik književnonaučnog časopisa, osoba od javne moći i velikog javnog utjecaja na području Tuzlanskog kanotona i šire, piše on u listu kojemu je bio urednikom slijedeće: “Srpsko prokletstvo je genetskog porijekla. Glupost, primitivizam, smrad, zatucanost, zov tuđe krvi hereditarne su kategorije u biću srpskog naroda. Ovaj postulat mora biti temeljom buduće edukacije bosanske mladeži...“ Ili još i ovo: „Srbi moraju postati predmetom i lajt-motivom naše mentalne higijene. Najorganizovanji vid vođenja mentalne higijene je školska nastava (povijest, društvene nauke, književnost, jezik) u kojoj ćemo, dok postojimo ponavljati koliko su puta Srbi nad nama vršili genocid, koliko su nas pobili, koliko protjerali, koliko su nam gradova porušili, koliko granata ispalili... Shvatamo li? I onaj poučak GRANATAMA NAS TUKU SRBI je oblik mentalne higijene. BOŠNJACI/MUSLIMANI VODIMO MENTALNU HIGIJENU!“
Pridružuje mu se u ovakvom pogledu na Srbe Fatmir Alispahić, njegov sugrađanin i kolega po peru, publicist, kritičar, esejist, pisac, osoba koja je nedavno magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kolumnist nekoliko ovdašnjih magazina, predavač po džamijama i studentskim centrima, jednom riječju intelektualac opće prakse, slijedećim stavom: „Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletjeti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica. Teško je reći da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, nažalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu... To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti“.
Slično kako je Fuad Saltaga, profesor i donedavno dekan sarajevskog Pravnog fakulteta, u svom djelu Anatomija srspske destruktivnosti, koje je uvršteno u literaturu na nekoliko ovdašnjih fakulteta, rasitički obrazalagao uzorke nastanaka Ćosić–Milošević–Karadžićeve ideologije, pripisujući Srbima kroz povijest stalnu potrebu da vrše kontinuirani genocid nad Bošnjacima, isto tako Fatmir Alispahić rasistički gleda na Srbe. Ali, za razliku od drugih bošnjačkih rasista i neorasista, Alispahić spušta svoj rasistički okular do djece. On čak i u djeci vidi rasizam, nekakvu prirodnost krvi, mračnjački gradeći čitav niz rasističkih sterotipa, prema kojima je su srpskoj prirodi i u malom Srbinu iz Beča krv, klanje, hropci, suze, prljavština. Rasistički pogled na djecu magistra književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu inovatini je doprinos općoj povijesti beščašća, slijepa mržnja koja dok rasistički satire, satanizira srpsku djecu, vlastito dijete uzdiže u tankoćutnu lirsku dušu koja se ushićuje cvrkutom ptica, a mali Srbin iz Beča ushićuje se krvlju. Pri tom, Alispahić rasistički povlači i razliku između kulturnih kodova. Srpski je kulturni kod izjednačio sa genetskom predodređenošću za estetiku krvi, a bošnjački sa istom takvom predorđenošću za estetiku behara. Rukovanje stereotipima i najcrnjim predrasudama, te razvijanje mržnje kao da su postali pseuodnaučnim manirom, razlogom za sticanje naučnih zvanja i akademskih titula, a akademska zajednica, korumpirana svojom malograđanštinom, glasa za izvještaje o magistarskim radnjama, dolazi u svečanim odijelama na odbranu tih radnji, prihvata mentorstvo, legitmirajući rasizam kao akademsku normu.
No, vratimo se profesoru na tuzlanskom Filozofskom fakultetu, Vedadu Spahiću. Iz priloženih citata jasno je da Spahić „amnestirao“ Ćosić–Milošević–Karadžićevu ideologiju, jer ako su glupost, primitivizam, zatucanost, smrad i zov tuđe krvi kategorije nasljedne u biću srpskog naroda, onda nije kriva ideologija i na njoj zasnovan politički, državni, vojni i policijski projekt i sistem za genocid i zločine u prošlom ratu, već to spahićevski, rasistički shvaćeno biće naroda. Ideologija je nedužna, politički sistem nije kriv, vojska je nevina, policija nema veze sa zločinima, politika nema nikakvu odgovornost, svaki individualni zločinac mora biti oslobođen, jer nad njima i u njima, po profesoru Spahiću, lebdi i radi esencijalna kategorija bića srpskog naroda. Njoj, toj kategoriji se ne može umaći, ona ulazi u gene, formira ličnosti usklađene s tim bićem i gradi društevni sistem sukladan njemu, tom biću. Zato u konačnici ne treba ratnim zločincima suditi u Hagu ili na drugim sudovima, već treba izvesti na sud to spahićevski, rasistički shvaćeno biće srpskog naroda. Neka ono snosi odgvornost, a za sudiju im treba postaviti Spahića lično, neka se on bori, rasistički mejdanuje i sudi s tim bićem kao junak sa šejtanom u Ibrišimovićevoj drami Voland u Sarajevu.
No, ironiju na stranu. Ozbiljno postavljeno pitanje glasi: je li ovakvim stavom univerzitetskog profesora delegitimiran u ovdašnjoj tranziciji jasperosovki zahtjev za moralnom, zakonskom, metafizičkom i političkom odgovornošću i krivicom za ratne zločine i rat što ih ovaj filozof postavlja pred njemačko društvo nakon Drugog svjetskog rata u svom čuvenom predavanju O duhovnoj situaciji u Njemačkoj. A spoje li se dva Spahićeva stava, pogotovo ako se ima u vidu njegov zahtjev za mentalnu higijenu koju treba provoditi u školama nad bosanskom djecom, onda se nameće pitanje kakva će ta djeca biti nakon što ih Spahić u svom školskom sistemu obrazuje, da ne kažem: rasistički izdresira. Pridoda li se Spahiću najveći živi bošnjački intelektualac, kako ga mediji tituliraju, akademik Muhamed Filipović i njegov slijedeći stav: „Ako se tome doda u etnografskoj i etnološkoj literaturi opisana sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izraza u ratu, i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda.“ – onda se postavlja novo teško pitanje. Naime, ovo: do koje mjere i na koje sve načine rasizam zauzima akademski prostor od dna do vrha njegove vertikale, te zašto nije izvršena dekonstrukcija ovakvih rasističkih stereotipa i predrasuda.
Jasno je da bilo koji društveni poredak mora u sebi razviti sistem i hijerarhiju vrijednosti, mono ili pluralno centriran, na kojem se temelji njegovo usustavljenje i njegov razvoj. Na kojem poretku vrijednosti počiva današnje bosanskohercegovačko društvo, ili, preciznije rečeno, trogetoizirano društvo, ako se u njemu provodi spahićevsko-filipovićevska mentalna higijena. Koliko je školskih generacija mentalno higijenizirano prema Spahićevom modelu i koje su posljedice te mentalne higijenizacije po bosanskohercegovačko društvo i njegovu budućnost, po njegov interkulturalni supstrat, multietničnost i multireligioznost. Nadalje, da li se tom mentalnom higijenizacijom razradio znanstveni sistem koji bi mogao osvijetliti nakazni rad fašističkih ideologija koje su proizvele rat i ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, a u BiH ostavile iza sebe genocid u Srebrenici, zvanično presuđen, i onaj u Prijedoru, nezvaničan i međunarodno nepriznat, te Dubrovnik i Vukovar u Hrvatskoj, kao simboličke topose ratnog zla i užasa, ideološkog i političkog bestijarija najniže vrste. Ili se sve u intrepertacijama nesporedne i ukupne prošlosti svelo na goli, primitivni, stereotipni rasizam i ecoovski shvaćen UR-fašizam koji probija iz magistrovih, profesorovih i akademikovih riječi.
Ali, nisu Saltaga, Alispahić, Spahić i Filipović jedini zastupnici rasizma. Njima se pridružuje čitav niz imena (i onih srpskih, i onih hrvatskih, i onih bošnjačkih akademskih elita) čija su rasistička djela ušla u spisak obavezne literature na ovdašnjim fakultetima. Obrazovna, akademska i kulturna etnopolja premrežena su rasističkim metanarativima, a interkulturna matrica na kojoj se održavala bosanskohrecegovačka specifičnost u regionalnom i širim kulturnim kontekstima, zamijenjena je etnonacionalistički profiliranim kulturalnim strategijama i arhaičnim etnokulturnim romantizmom kao kulutrnim projektom, čiji je zadatak redefinirati osnove etničkog, političkog, povijesnog i kulturnog etnoidentiteta. Namjesto interkulturnog dijaloga, naše vrijeme obilježava uspostvaljanje črvstih, nepremostivih granica među etnokulturama, pa se etnokultura u konačnici pojavljuje kao simboličko i svako drugo obilježavanje etničkog teritorija. Jezik je pao na zemljište i sad ga melijorizira kako bi ga učinio etničkim teritorijem, etnogetom. Ako su na južnoslavenskom kulturnom prostoru čitav devetanesti pa i dvadeseti vijek do polovine osamdesetih godina uz sve hibridne razlike bili obilježeni ilirskom, jugoslavenskom ili panslavenskom ideologijom kao antikolonizatorskim stavom, ako su i prva i druga Jugoslavija nastajale kao rezultat spoja ideologije i kulture, velikih utopijskih naracija jugoslavenskog tipa mono ili policentričnog multikulturalizma, kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog vijeka obilježeni su rasističkim konceptom etnokulture.
Pri tom, na južnoslavenskom kulturnom prostoru postmodernistički pluralizam, relativizacija, nekropoetika, svijest o kulturnoj istrošenosti, ideologija kulturnog tržišta, distopija, decentriranje, otkrivanje margine, periferije i ruba, igra performativnim diskursima, meki subjekt misli i čitav niz drugih postmoderno shvaćenih distopijskih karakteristika zamijenjen već polovinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u kulturi etničkim, nacionalističkim i neofašističkim ideologijama. Kultura je postala rodno mjesto ideologija mržnje, etničkih i nacionalnih strahova, u njoj su oživljene rasističke i nacionalističke mitološke naracije o izabranim narodima, karakteristične za nacionalizam svih etnija i nacija nastajao u okrilju abrahamskog tipa monoteizama. Dvadeset i prvi vijek u interkulturno polje BiH donio je monokulturne pustinje koje neprestano narastaju u etnofobičnim kulturalnim diskursima. I definitivno je spao sa polja kulture oreol etike, autonomije, lapurlartističke fantazme o kulturi kao tvornici ljepote, esencijalistički sistem transvremenih i transkulturalnih ukrasa, a zabog kulture se, kako bi rekao engleski teoritičar Terry Eagleton, počelo ubijati. Kultura je postala ideološka zastava etnije, drugo lice etno-naci-religije, naličje ideološkog zla.
Da li je rat sržno promijenio kulturne sadržaje i njihove smislove, jesu li se udružili pseudopostmoderni populizam i etnički radikalizam, pa sad imamo na društvenoj sceni kulturu shvaćenu isključivo kao unutaretničku razmjenu etnoideoloških dobara. Koliko tom etnoideološkom projektu doprinose potpuno urušavanje kulturalnih standarda i s njima usklađenih vrijednosti; hoće li ovdje do kraja trijumfovati logika trogetoiziranog etnodruštva obilježenog intelektualnim i akademskim konformizmom, mediokretstvom, karijerizmom, te u, konačnici, do kraja ostvareni etnonarcistički trijumf banalnosti. Hoće li folklor i njegova sakralizacija u kulturnom polju, tradicionalna narodna nošnja i kola, trubofolk i sekstička upotreba polugolih silikonskih tijela pjevačica što unjkaju na ovdašnjim mnogobrojnim televizijama – hoće li to postati jedini prepoznatljivi znak ovdašnjih kulturalnih identiteta uzdignutih na nivo svetih etničkih tradicija. U skladu s tim, hoće li i samo ime postati simbolom pripadanja tlu, etnokulturi, krvi, naciji, dakle, svim onim ideološkim fantazmama s kojima je i otpočeo neofašizam na južnoslavenskom tlu unutar Srpske akademije nauka i umjetnosti, one akademske elite koju Mirko Kovač označuje elitom gorom od rulje.
Iza ovih retorskih pitanja ne nastaje samo kulturna pustinja, već nova kultura kao simbol etničkih i individualnih imena, simbol tla i etničkog prava na njega unutar postmodernog multipolarno koncipiranog svijeta, kojeg proces globalizacije nastoji zapadnocentrirati, uniformizirati, vesternizirati, amerikanizirati u potpunom trijumfu neoliberalističkog koncepta tržišta kapitala i logike finansijske dobiti, te ideologije prema kojoj je jedino slobodan kapital, dok sve druge vrijednosti, u skladu sa ideološkim politikama idenititeta, moraju stati na bilo kojoj vrsti granice.
Hoće li na ovdašnjem tlu, na kraju, unutar getoističke ideološke i kulturne fantazme u potrazi za rasnom čistotom etnije, trijumfovati parola Vedada Spahića – Nejma više nina nana, izrečena u naslovu njegovog teksta, čiji odlomak vrijedi citirati: „Prošli sistem mješance je tetošio, ukazivao im šansu za probitak eo ipso, samim faktom da su čeljad iz mješovitog braka. Jer, zaboga, njihovi roditelji nikako ne mogu biti sumnjivi, oni bratstvo-jedinstvo, tu zjenicu oka komunističke diktature učvršćuju u svojoj postelji. (...) Status predestiniranih favorita jamčen im u bivšem režimu od Triglava do Đevđelije učinio je i to da su mješanci u intelektualnom pogledu bivali poglavito tipični mediokriteti. Zašto? Pa ranom spoznajom da im bez plaho zahmeta u životu ide uglavnom ko po loju, mješanci se obrazovno, intelektualno, počesto i moralno zapuštaju i ostaju duduci i tokmaci cijelog života.“
Nepristojno i nemoralno ulazeći u bračne postelje, pisac, esejist, kritičar, profesor ne napada samo na elementarno ljudsko pravo nepovredivosti intime i privatnosti, već gazeći to pravo razvija rasizam, kao i čitav niz drugih akademičara koji su svojedobno u ovdašnjem magazinu Ljiljan na sličan način pisali o tzv. miješanim brakovima. A iza ovog stava, etnokulture su se međusobno razgraničavale, gradile međusobne bedeme i kulturalne puškarnice nastavljajući razvoj arhaičnih etnomitologija, one kroatocentrične o hrvatskom kulturnom i etničkom identitetu kao predziđu kršćanstva, one srbocentrične o Kosovo-polju i izbaranom nebeskom narodu, one bošnjakocentrične o bogumilskoj Bosni i osmanofilijskom uzdizanju mita o milet-sistemu kao izvorištu bosanskohercegovačkog multireligijskog, multietničkog i multikulturnog sklada. Mitološke laži su postale ideološkim istinama, a potom ih je etnokulturni model sakralizirao, normirao, kanonizirao, da bi tranzicija u kulturi bila ne postupak kulturne univerzalizacije i interkulturne norme u procesu evropezacije BiH, koja se suočila sa simboličkim drugim nakon što ju je tobože komunizam isključio iz razmjene univerzalistički pojmljenih kulturnih vrijednosti. Utjeloviti se i ukorijeniti u etnomitu, u rasno čistoj etniji, u etnofolkloru, u etnotradciji imena, u religiocentričnom etnokulturnom polju, arhaizirati se, getoizirati, autizirati – to su postali nalozi etnokulturnih politika i etnokultunih strategija u bosankohercegovačkoj tranziciji. Akademski konformizam i mediokritetstvo udružili su se sa onim kulturnih radnika, a banalnost je postala osna vrijednost tranzicijske bosanskohercegovačke akademske i ukupne kulture laži.
4. Umjesto zaključka: usamljeni glasovi pobune i otpora
Nije bosankohercegovačka tranzicijska pustinja ostala bez unutarnjih pobunjenika. Romanopisac i muzičar, Damir Avdić Graha na svom albumu Mrtvi su mrtvi uz pratnju bas-gitare, pjeva o nužnosti izvlačenja ideala, da bi se sve u BiH poslalo u tri pičke materine. U njoj stoka sa Istoka poništava u svom autogetoizmu vize i ambasade, da bi ostala tu gdje su njena groblja, mlado meso bijelog roblja, religija, familija. Svo je moje pleme parlamentarno, jebo ovce, jebo njive – vi ste moje stado, uzvikuje subjekt Grahine pjesme Komunist, sabirajući ideologeme i fantazme koje su oblikovale tranzicijske autogetoističke identitete u silovanoj zemlji po čijem asfaltu i betonu idu čete profitera, blago naše raznose, a vođei su noževe razdijelili i groblja nam podijelili, mezare utabali, šume posjekli, sunce naše spakovali, a na radiju i tv-u igra i pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave, dok mladim rukama što neće radit ideali su socijala i utoka kad idu bosnaskim izrovanim asfaltom kao stoka sa istoka... Tvrdim, žestokim jezikom Graha opisuje etnokulturna geta, arhaičnu gestu new bosnische cultural revolution, socijalnu i svaku drugu ovdašnju bijedu, a pobunjenički subjekt njegovih pjesma ne preza da se spusti u smrdljivi gnoj stvarnosti, u njenu malignost, pri tom utopijski zazivajući revolucinoranu gestu koja će razderati profitersku etnonacionalističku ideologiju, razbiti okove getostičke kulture, progovoriti u ime prevarenih, poniženih i uvrijeđenih, postati njihovim moralnim advokatom. Niko tako tačno, fotografski precizno ne opisuje kancerogenost etnokulturnih identiteta i niko tako precizno ne demaskira ovdašnji tranzicijski neofašizam i mikrofašističke prakse, socijalnu bijedu, užas siromaštva. Ali, Graha to može, jer unaprijed prihvata losseersku poziciju urbanog marginalaca, kulturnog i intelektualnog nomada u ruraliziranoj, arhaiziranoj, klerikaliziranoj kulturi koja i nije ništa drugo do pokorna sluškinja etnokapitalističkih moćnika. Njegov, ne samo ovaj album, već i drugi, pokazuje moć političke pjesme, njenu subevrzivnu sjajnu potencu koja funkcionira kao optužnica moćnika, ideoloških, religijskih, političkih, akademskih, kulturnih, i to optužnica u ime humanističkih ideala, u ime slobode i prava pojedinca na vlastiti izbor unutar totalitarnih kolektivnih praksi identiteta.
Urabaniziran, intelektualstički postamentiran, njegov album Mrtvi su mrtvi nema pratnju ovdašnje poezije, osim u pjesništvu Frauka Šehića iz Hit-depoa, a djelomice i iz zbirke TransSarajevo. U svojoj poeziji Šehić je ušao u maligno lice ovdašnje socijalne bijede, opjevao njen stravični izgled, ušao u konzumerističku i merkantilističku ideologiju, pa je on, djelimično uz Ahmeda Burića, praktički, prvi i zasada jedini pjesnik bosanskohercegovačke tranzicijske pustinje. Drugi su ostajali vjerni poeziji ratne traume i intimističkih slika, a Šehić ih je prevazilazio i udruživao sa slikama socijalnog užasa, političkih obmana, etnonacionalističke ideološke banalnosti. U tom nastojanju djelomice ga prati Dinko Kreho, pjesnik najmlađe generacije koja je pokretanjem studentskog književnog glasila Sic! uvela u ovdašnju autističnu književnost satiru, baš kao što je to učino i Emir Šaković u svojoj poeziji, pogotovo u satiričnoj desteračkoj poeziji koja ne preza da kritički žestoko opiše prevare i moralnu bijedu ovdašnjih klerikalnih elita i njihovih biznismena, političke mafije i njenih privrednih poslušnika. Slično je u svom romanu Sam kriminalni milje, kriminalističku suštinu bosanske tranzcije opisao i Namik Kabil. I to bi bilo sve od književnosti, od njenog novog, socijalnog i političkog humanizma, od njenih usamljenih glasova pobune i otpora.
Na sličan način, ali ne tako sugestivno kao Graha pjeva i grupa Culttur schok zagovarajući socijalnu revoluciju, šokirajući javnu scenu, skandalizirajući malograđanski kulturni kod, njegovu kič našminkanost koja se pokazuje na crvenim tepisima Sarajevo film festivala što ga je ustoličio i privatizirao ovdašnji neobeogoski jat-set. Culttur schok je pri tom gupa internacionalna po svom sastavu, antiglobalistička po svojoj muzičkoj filozofiji, potpuno suprotna estradizaciji karakterističnoj za (psedo)političke pjesmuljke Ede Maajke.
Etika pobune i optora kao podloga novoj, socijalno senzibiliziranoj, politički angažiranoj umjetnosti može se naći i na fotografijama Dženata Drekovića, čiji aparat fotografira gorku poeziju siromaštva, prizore gladi i bijede, starce u beznađu na prljavim gradskim ulicama, sve one prizore društvenog gnoja pred kojim konformističke, mediokritetske akademske i umjetničke elite ostaju slijepe, nijeme, gluhe, kako bi spasile udobnost svojih malograđanskih života.
U trijumfu banalnosti, tranzicijska BiH nije samo trogetoizirana etnokulturna pustinja. Ona je uz to, možda i ponajviše, zemlja malograđana, jeftinih, blaziranih skorojevića, šminke što svakodnevno šeće po gradskim ulicama svoju sekusalnu frustiranost i uzaludnost, fashion weekova na kojima se regrutuju anoreksične manekenke, nepismenih medijskih zvijezda – jednom riječju, uz sva svoja geta, zemlja karikatura globalizacijskog Zapada.
Mart, 2010.
