Nikica Mihaljević

SVJETINU MORA NETKO UVIJEK NADRAŽIVATI

Sarajevske Sveske br. 04

Najveće zlo koje je pogodilo Hrvate novijega vremena (koncem 20. i početkom 21. stoljeća) nisu bili ni ratovi, ni prirodne katastrofe, ni demografsko odumiranje, ni ekonomsko osiromašenje, nego je to bio: tuđmanizam. Tuđmanizam je unazadio i iznakazio Hrvate do nesposobnosti za samosvojan i samodostatan, koristan i pravedan život. Za život u vlastitoj zajednici, sa svojim sunarodnjacima i inorodnicima podjednako, kao i za život s narodima u okruženju hrvatske države. Nikada ranije u povijesti, čak ni za tzv. Nezavisne Države Hrvatske, Hrvati nisu postigli kritičnu masu zla koja ih samoubilački tjera u propast. Istine radi treba dodati da im stanje u međunarodnoj zajednici, u zapadnoeuropskoj civilizaciji, veoma ide na ruku. Ali to može biti samo element za razumijevanje fenomena tuđmanizma, ali nikako i opravdanje za njegovu pojavu i posljedice koje je izazvao i izaziva.
Tuđmanizam je hrvatska inačica iskrivljene povijesne svijesti koja je pobijedila kritičku svijest o vlastitoj povijesti, tj. vlastitu tradiciju. Da bi tuđmanizam prevladao u hrvatskome društvu morao je imati brojne, uporne i zdušne pomagače. U toj množini širitelja hrvatskih nacionalnih mitova i legenda, falsifikata i montaža povijesti, govora mržnje i političkih strasti, vidnu i značajnu, ako ne i najznačajniju ulogu, imali su i imaju hrvatski književni inteligenti (romanopisci, pjesnici, dramski pisci, esejisti, kritičari, povjesničari književnosti, prevoditelji, sveučilišni i srednjoškolski profesori hrvatskoga jezika i književnosti, poneki knjižničar, publicist i mnoštvo literarnih diletanata).
O začetniku, provoditelju i glavnom nositelju tuđmanizma ili kroatocentričnoga nacionalizma, dr. Franji Tuđmanu (Veliko Trgovišće, 14. V 1922 – Zagreb, 10. XII 1999), iako je bio član Društva hrvatskih književnika, nećemo opširnije govoriti. No govorit ćemo o ideologiji koja je označena njegovim imenom kako bismo označili osnovne značajke fenomena tuđmanizma i to kroz prikaz političke, vojne i ekonomske doktrine F. Tuđmana.
Svoja politička stajališta i vjerovanja iznio je Tuđman u opširnim i – na samo njemu svojstven način – zbrkanim, smušenim i dosadnim knjigama od kojih je svakako najpoznatija Bespuća povijesne zbiljnosti (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990). Međutim, u spisu Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (NZMH, Zagreb 1990) Tuđman piše: “Koliko god ne može biti dvojbe da je uvođenje federativnog, socijalističkog, poretka značilo velik korak u rješavanju nacionalnog pitanja svih naroda u Jugoslaviji, pogotovo za Slovence i Makedonce, koji su se po prvi put u povijesti politički i državnopravno konstituirali kao narod, isto toliko je neprijeporno da su se unitarističko-integralističke tendencije – navlastito u razdobljima velikodržavnog etatizma i centralističkog hegemonizma – osobito teško osjećale na hrvatskom tlu. A kako su se one, osim na političko-upravnom i gospodarskom području, očitovale u još oštrijim oblicima u svakodnevnom životu, u sferi jezika, kulture, športa – to je hrvatsko pitanje ponovno postalo glavno nacionalno pitanje, kao i nekad u monarhističkoj Jugoslaviji, a uređenje srpsko-hrvatskih odnosa opet je težišno pitanje stabilnosti i federativne državne zajednice. Hrvatsko-srpski odnosi posebno su opterećeni problemom Bosne i Hercegovine, koje geografski čine takvu gospodarsko-prometnu cjelinu s južnom i sjeverozapadnom Hrvatskom, da to i laik može zaključiti iz samo letimičnog pogleda na zemljovidnu kartu, a s njome su pretežito vezane i povijesno i etničko-jezičnom istovjetnošću, a velikosrpski je hegemonizam, od stvaranja zajedničke države, činio sve da se te prirodne veze što više smanje i onemoguće, i one što više vežu za Beograd, u čemu nikada nije postigao trajnije rezultate, pogotovo ne u posljednje doba federativnog razvitka.” (str. 164).
Ne mislimo trošiti vrijeme i prostor za pobijanje ovih očitih “improvizacija” samozvanoga povjesničara i kvazistratega o geopolitičkim situacijama i stanjima na južnoslavenskom prostoru. Stavljajući u središte problema jugoslavenskog društva tobožnje hrvatsko nacionalno pitanje, odnosno tobože sam opstanak hrvatskoga naroda u krajnje neprijaznom, takorekuć neprijateljskom okruženju, Tuđman je stvorio tobože znanstvenu osnovu za nekakvo rješavanje toga izmišljenoga pitanja, odnosno svoje potonje politike i prakse, te kasnijega tuđmanizma. Uvjerivši samoga sebe (jer on je se tako osjećao u “svakodnevnom životu” kako nam je jednom prilikom lijepo objasnio M. Krleža) u istinitost svojih teza, godinama je uvjeravao sve oko sebe u ispravnost takvih pogleda (što je korespondiralo s djelatnošću drugih šovensko-nacionalističkih političkih snaga u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, dajući tako jedni drugima svojevrsni kredibilitet), dok broj naivnih i neupućenih Hrvata nije dostigao kritičnu masu, da bi u trenutku samourušavanja komunizma i općoj međunarodnoj pomutnji uspio, uz pomoć svojih trabanata, nametnuti javnosti stav kako je “kucnuo čas” za realiziranje tih stajališta!

Izažimanje vojnopolitičke doktrine…

Jedan od glavnih Tuđmanovih trabanata bio je pjesnik, književni kritičar, teoretičar, esejist, antologičar, prvi ministar kulture u eri tuđmanizma, predsjednik Hrvatskoga državnog sabora od 1995. do smrti Franje Tuđmana i obnašatelj dužnosti predsjednika Republike do izbora Stipe Mesića (veljača 2000.), akademik Vlatko Pavletić (Zagreb 1930). Ovaj političar pod krinkom književnika i književnik s nezajažljivim političkim apetitom, dolio je govoru mržnje toliko svježega ulja da raskrinkavanju svih njegovih invektiva protiv razuma, pravdnosti i istine ne bi dostajala zaista debela knjiga. Vrhunac te Pavletićeve rabote je svakako njegov pokušaj znanstvenoga opravdanja tuđmanizma. Taj svoj podvig izveo je akademik Pavletić na proslavi 75. rođendana predsjednika Republike Franje Tuđmana. Prigodni govor, koji je trebao održati kao predsjednik Sabora, akademik Pavletić je naslovio Tuđmanova doktrina i budućim pokoljenjima ostavio nevjerojatan dokument intelektualne bijede (donosimo ga prema novinskom izvještaju u Vjesniku od 15. V 1997).
“U prigodnom govoru Tuđmanova doktrina, predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić istaknuo je kako nema primjera među suvremenim državnicima koji su prošli tako dug i zapleten put kao predsjednik Tuđman, jer nitko od njih nije bio aktivan borac antifašist, niti je svojim osobnim iskustvom vojnih pohoda i pisanjem povijesnih studija proniknuo bit velikih nacionalnih prekretnica.
Nitko nije iz historiografije osmislio filozofiju jednako primjenjivu u ideologiji i politici kao dr. Tuđman, koji je uočio opasnost i raskrinkao velike ideje ispod kojih su se često krili ne samo programi nego i pogromi pogubni za male narode, ustvrdio je Pavletić. Naglasio je da je dr. Tuđman kao znanstvenik odlučno i uvjerljivo branio Hrvate od optužaba da su prigrlili fašizam, te znanstvenički i politički dalekosežno razorio temelj protuhrvatskoga mita o logorima u Drugom svjetskom ratu.
Govoreći o razdoblju donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967., Pavletić je podsjetio kako je dr. Tuđman tada izravno okrivljen za tobožnje nacionalističko ozračje u Hrvatskoj te poslije osuđen na tamnovanje s istaknutim članovima Matice hrvatske. Tada se činilo da je to završni čin hrvatske drame koja se nije pretvorila u tragediju upravo zahvaljujući ljudima među kojima je dr. Tuđman zadobivao karizmatsku ulogu, i koji su pod njegovim vodstvom iskoristili prigodu koja im se pružila na izborima 1990., naglasio je Pavletić.
Podsjetio je na Opći sabor HDZ-a u veljači 1990., koji je spojio domovinsku i iseljenu Hrvatsku, te na opću prisegu na skupovima koje je organizirao: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.
‘Predlažem još jedan ključ razumijevanja sastavljen od sedam točaka Tuđmanove doktrine, primjenjive uspješno u državnoj politici ali i u vojnoj strategiji’, rekao je dalje akademik Pavletić, te uz ostalo iznio:
‘Prva točka te doktrine proishodi iz Tuđmanova znanstvenog opusa: Sve što se dogodilo i prije se događalo, stoga je dubinsko poznavanje povijesti, svjetske i nacionalne, neophodan preduvjet za ispravne političke odluke u sadašnjosti. …Dr. Tuđman je priznavao utjecaj političkih prethodnika na svoja promišljanja, pa je tako upravo druga točka njegove doktrine uistinu umješna primjena Starčevićeva poučka prema kojem je glavno načelo državništva: dopustiti što se nikako ne može uskratiti, pa ne jadikovati za onim što se nikako ne da povratiti. Dopustio je dolazak međunarodnih mirovnih snaga i time zaustavio agresora, a vrijeme je iskoristio da Hrvatsku ojača vojno i u svakom drugom pogledu. …Uspjehe kao političar zahvaljuje dr. Tuđman također trećoj točki, tj. uviđanju imperativa svakog političkog djelovanja, a u kojoj se utvrđuje da i onda, kad politikom obistinjujemo stoljetne snove, ne smijemo se povoditi za iluzijama. …Za provođenje ove četvrte točke svoje doktrine dr. Tuđman je (…) 1989. utemeljio i organizirao jaku stranku sveobuhvatnog programa i prihvatljivu za veliku većinu hrvatskoga naroda. …Peta točka Tuđmanove doktrine posebno je važna, a proishodi iz njegovih osobnih povijesnih spoznaja i iz općeg iskustva: da nam se u životu pojave i predmeti ne otkrivaju otprve u pravom svjetlu, nego je potrebno netremice prodirati pogledom pod lažnu površinu, rastrgati masku. …Šesta točka vojno-strateške, ali i političke doktrine dr. Tuđmana izažeta je iz iskustvenog uviđanja da suprotnike ili protivnike valja uljuljkati u uvjerenju kako je moguće učiniti samo jedno, a zatim ih iznenaditi neočekivanošću odluke ili prijedloga. Ima li boljih dokaza od onih kad je dr. Tuđman na svoju punu odgovornost odlučio: Bljeskom na neprestano palucanje mržnje i terora, a Olujom na neprekidno popirkivanje napuhano prijetećeg vjetra istočnjaka.
Dr. Franjo Tuđman nedokučiv je u svojim prijelomnim odlukama svima kojima je stran poučak važan za svakog državnika: da i u prijateljstvu i u neprijateljstvu valja postaviti granice povjerenju i mržnji, jer bi preveliko povjerenje moglo postati opasno, a slijepa bi mržnja isključila svaku mogućnost izmirenja ili bar obostrano korisne suradnje. (…) Ne prepoznati i ne priznati u svemu tome neponovljiv Tuđmanov pečat znakovit za sedmu točku njegove doktrine mogu samo rušilački motivirani ignoranti ili svjesni obmanjivači naroda, različito motivirani, ali usmjereni prema istom cilju.
Od izbora 1990. kad je HDZ došla na vlast, a dr. Tuđman izabran za predsjednika tadašnjega Predsjedništva Republike Hrvatske, redala su se u paklenom tempu zbivanja o kojima će se pisati studije i knjige. Referendum o državnoj samostalnosti, pa proglašenje samostalnosti s pristankom na tromjesečni moratorij, odluka o oružanom otporu srpskoj agresiji, internacionalizacija problema i pristanak na dolazak Unprofora radi dobijanja vremena za konsolidaciju i vojno jačanje države; uvođenje stabilne kune; akcija Maslenica i spasavanje brane na Peruči od potpunog uništenja; taktiziranje s neprihvatljivim planom Z-4; Washingtonski sporazum, Bljesak i Oluja; Splitska deklaracija o zajedničkoj borbi s bošnjačkom armijom protiv srpskog okupatora u Bosni i Hercegovini; Daytonski sporazum; normalizacija odnosa sa SRJ; oštro suprotstavljanje planu balkanske asocijacije; Pismo namjere radi osiguranja mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i konačno izbori održani 13. travnja ove godine kada je ta reintegracija, bez ikakvih incidenata, uistinu otpočela.
Na kraju, reći ću jednostavno i nepobitno: da je dr. Tuđman desetljećima uporno i hrabro bio na braniku hrvatskih egzistencijalnih i nacionalnih interesa; da je od svih priznatih, zaslužni tvorac samostalne, suverene, demokratske Hrvatske, i da mu je, zahvaljujući tome, nesumnjivo osigurano trajno mjesto istinskoga velikana u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.”.

…i ekonomske doktrine

I drugi su doktrinari te, 1997. godine, ispisivali još poneku Tuđmanovu doktrinu (doktrine duhovne i demografske obnove, na primjer). Tako je Hrvoje Šošić (Osijek 1928), jedna od najkomičnijih figura hrvatske nacionalističke politike devedesetih godina, “izažeo” Tuđmanovu ekonomsku doktrinu kao “koncept tuđmanomike” koji je “bio teoretski potpuno čist, bez ijednog elementa ne samo koji bi ga dovodio u pitanje, već i bez ijednog elementa kompromisa. Tuđmanomika je bila isto tako jasno iznesena pred hrvatski narod kao i stav o hrvatskoj državi. Samu bit tuđmanomike, po kojoj se ona razlikuje i od reganomike i bušizma i thatcherizma i Kohlovog demokršćanskog slobodnog poduzetništva, izražava kao sjekirom odsječen stav: ‘Potrebno je što prije provesti ukidanje ničijeg društvenog vlasništva’. No u istom se trenutku, na istom mjestu nalazi stav koji pokazuje koliko je Tuđman bio svjestan što znači provesti takav povijesni čin pa odmah upozorava: ‘Ali reprivatizaciju imovine u dioničarsko vlasništvo banaka i građana a na nekim područjima i države, treba provoditi krajnje promišljeno’.”. A “iscizelirani koncept tuđmanomike”, reći će Šošić, iznio je Tuđman u predizbornom govoru 15. VI 1997. godine sljedećim riječima: “Moja prva i neprestana briga bit će poticanje kulturnog, znanstvenog i gospodarskog razvitka, na temeljima privatnog poduzetništva i promišljene uloge državne uprave, radi podizanja životnog standarda svih staleža.” (v. sve u Vjesniku od 5. VII 1997).
Bode u oči ovaj govor u prvom licu! Država – to sam ja! Za dvije godine Tuđman će biti mrtav. A samo dva mjeseca poslije smrti, malo tko će ga uopće i spominjati! Njegove tobožnje doktrine nastojat će zaboraviti udvornički autori, ali posijano zlo sjeme tuđmanizma donosi svoje plodove još uvijek i tko zna da li će i kada usahnuti. A od “promišljenosti” prilikom pljačkaške privatizacije i zavođenja divljega kapitalizma u Hrvatskoj, sve građane boli glava i danas, a bit će tako i sutra, bez ikakva izgleda za poboljšanje!

Samouništenje intelektualaca

Kriterij po kojem prosuđujem o zločinačkom karakteru tuđmanizma i o isto takvom značaju angažmana onih hrvatskih književnih inteligenata koji tuđmanizam zagovaraju, promiču i reproduciraju (zarazno, trujući nove naraštaje) jesu stavovi Juliena Bende (1867-1956), francuskoga književnika i filozofa, iz spisa Izdaja intelektualaca (“Politička kultura”, Zagreb 1997) i njegova razgovora s Bogdanom Radicom (1904-1993) u knjizi Agonija Evrope (Geca Kon, Beograd 1940). Dakako, na osnovi našega ljevičarskoga svjetonazora i baštini hrvatske ljevice s bardom Miroslavom Krležom na čelu, te Marxovih Ranih radova i tekstova filozofâ Frankfurtske škole, odnosno kritičke teorije, i njihovih nastavljača. No Benda je za našu temu najzahvalniji autoritet jer neposredno, bez uvijanja i kalkuliranja govori o neporecivoj intelektualčevoj izdaji, izdaji vlastite pozicije i misije koju je stoljećima ranije njegovao i izvršavao.
Intelektualci (klerici, kako ih naziva Benda) bili su sloj duhovnih vođa, “oni koji po naravi svog poziva, ne teže za ostvarenjem praktičnih ciljeva, nego nalaze radost u bavljenju umjetnošću ili znanošću, ili u metafizičkim spekulacijama, ukratko, koji uživaju u nezemaljskim dobrima, ističući otprilike ovo: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta’. Doista, više od dvije tisuće godina u povijesti možemo slijediti neprekinuti niz filozofa, svećenika, umjetnika i znanstvenika, djelovanje kojih se kategorički suprotstavlja realizmu mnoštva. Političkim strastima, o kojima je ovdje riječ, ti su se ljudi suprotstavljali dvojako: bilo tako što su se sasvim udaljavali od tih strasti, poput Leonarda, Malebranchea ili Goethea, koji su pokazivali da im je stalo samo do sasvim nepraktičnog duhovnog djelovanja i primjerom su poticali vjeru u takav način života kao najvredniji; ili su se, kao moralisti u pravom smislu riječi, koji se bave konfliktima ljudskih egoizama i propovijedaju humanizam ili pravdu, poput Erazma, Kanta ili Renana, zalagali za prihvaćanje apstraktnog moralnog načela, nadmoćnog tim strastima ili posve različitog od njih. Premda su postavili temelje modernoj državi kao obliku upravljanja kojim se prevladavaju individualni egoizmi, djelovanje pripadnika tog staleža prije svega je teorijsko; oni nisu mogli spriječiti laike (niži i viši slojevi, seljaci, radnici, obrtnici, ali i kraljevi, ministri, političke vođe, “svi koji po naravi svoga poziva tragaju za zemaljskim dobrima”- op. N.M.) da cijelu povijest ispune svojim mržnjama i klaonicama; ali ih jesu spriječili u tome da ta djela pretvore u religije, da ih usavršavaju, vjerujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima možemo reći da je čovječanstvo tijekom dvije tisuće godina činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovječanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudba.” (J.Benda, ibidem, str. 85/86).
Međutim, koncem 19. stoljeća, tvrdi Benda (a sav daljnji razvoj daje mu više negoli za pravo), dolazi do potpunoga obrata, do bitne promjene: “intelektualci pristaju na igru političkih strasti; oni koji su dotad obuzdavali realizam narodâ počinju ga poticati” (ibidem, str. 86). To je izdaja netom nabrojenih ideala. Izdaja, prije svega, zbog i radi tobožnjih interesa nacije. Benda ima pred očima Barresa i Maurrasa, ali tu su i Mommsen, Treitschke, Ostwald, Brunetiere, Lemaitre, Peguy, D’Annunzio, Kipling i mnoštvo potonjih sljedbenika, u raznim narodima, te onih koji su produbili i proširili ovu izdaju do neslućenih razmjera.
Srž izdaje je u tome što su intelektualci prihvatili političke strasti, što su se zdušno, dobrovoljno, pa i radosno prihvatili “intelektualnog organiziranja političke mržnje”. Sadržaj njihove nove uloge je: “želja za praktičnim djelovanjem, žeđ za neposrednim uspjehom, isključiva usmjerenost na postizanje cilja, prezir spram argumenata, preuveličavanje, mržnja, fiksne ideje. Moderni je intelektualac sasvim raskinuo s običajem ostavljanja političara samog na javnoj govornici. On je svjestan da je građanin i da kao takav mora djelovati; on se time ponosi; njegove su knjige pune prezira spram onoga koji se zatvara u područje svoje umjetnosti ili znanosti ne pokazujući zanimanje za ono što uzbuđuje građanstvo… Moderni intelektualac, kojemu je poziv traganje za vječnim istinama, vjeruje da će biti veći ako se bude bavio politikom. Prirodno je i opće poznato da su intelektualci, prigrlivši strasti laika, rasplamsali te strasti u njihovu srcu. Time su im uskratili dojmljiv prizor ljudi koji predmet svog zanimanja, kao što smo već rekli, smještaju izvan praktičnog svijeta; posvećujući se politici, intelektualac joj, ako je umjetnik, daje pečat svog senzibiliteta, ako je mislilac, svoje moći uvjeravanja, a u oba slučaja svoj moralni ugled.” (ibidem, str. 87).
Prvo izdanje svoga spisa Izdaja intelektualaca Benda je objavio 1927. godine i već je tada sumnjao da li se uopće još može biti intelektualcem (ibidem, str. 144), odnosno da se uistinu odvija proces nestajanja sloja intelektualaca, pošto okruženje u kojem djeluju potpuno onemogućuje ispunjenje njihove uloge i misije, odnosno obavljanje njihova poziva i utjecaja. Dok je na početku spisa još računao s onom “pukotinom kroz koju se mogla provući uljudba”, na kraju spisa njegovoga optimizma je potpuno nestalo: “Već smo rekli da su u prošlosti, točnije u srednjem vijeku, intelektualci čovječanstvu nametali vrijednosti koje su ljude poticale da hvale dobro, iako su činili zlo. Možemo reći da moderna Europa, s njezinim duhovnim autoritetima koji joj govore o ljepoti njezinih realističkih poriva, i čini zlo i hvali ga.” (ibidem, str. 155).
Jedan drugi velikan duha, zaista pravi klerk (iako nije uvažavao Bendine ideje i stavove o izuzetnosti intelektualaca), Miguel de Unamuno (1846-1936), na sljedeći način potvrđuje Bendu (1928. godine!): “Podigli su na žrtveniku boginje Italiju, Španiju, Nemačku. Pobeda paganizma. Agonija hrišćanstva. To sve dolazi od Baresa. On je, razočaran (desperado) svojom ličnom i vlastitom nebesmrtnošću, vaskrsnuo božanstvo zemlje, nacije, kolektivizma, i naročito zemlje mrtvih. Bares, Moras, Dode, pesnici državnog interesa pre svega, vesnici su velike nacionalne smrti… Oni su sahranili istoriskog Hrista i, sa Dancem Nilzenom, proklamovali fatalnost Iskariotovog izdajstva i Pilatovog državnog razloga. Pretorijanac hrišćanstva, Bares je pilatizam izdigao do etike i, što je najtragičnije, do vere… U doba Inkvizicije spaljivali su čoveka koji je poricao da se supstanca tela Hristova nalazi pod oblikom hleba i vina. Danas ubijaju, streljaju i vešaju ljude koji neće da priznaju da se supstanca domovine nalazi u boji narodne zastave… Evropa se etatizovala, što znači da se ona paganizovala… Agonija Evrope.” (B. Radica, ibidem, str. 511/12).

Uljudbeni korak nazad

Koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća dobar dio hrvatskih književnih inteligenata – od vrlo poznatih i uglednih do minornih i spomena nevrijednih imena – dobrovoljno, po vlastitom izboru, zdušno i prilježno prigrlilo je onaj svjetonazorski stav, onaj ideološko-politički angažman koji danas označavamo tuđmanizmom. Revidiranje povijesnih događaja iz nedaleke prošlosti (uglavnom 20. vijek, ali i “spuštanje” sve do “stoljeća sedmog”), relativiziranje ustaških zločina u vrijeme tzv. NDH, uveličavanje i stalno zastrašivanje velikosrpskom i četničkom opasnošću, poticanje i razvijanje protusrpstva kao najčvršćeg uporišta hrvatske nacionalističke ideologije, isticanje antikomunizma, antiliberalizma i antidemokratizma kao tobože trajnih opasnosti po opstanak hrvatskoga naroda i čitav niz drugih šovenskih i ksenofobičnih ponašanja, bitne su značajke tuđmanizma. Pozivanje ideologa tuđmanizma na demokraciju, evropske kulturne, političke i znanstvene stečevine, te organiziranje hrvatske političke scene kao višestranačke parlamentarne demokracije zapravo je postavljanje kulisa za autokratsku vlast Franje Tuđmana i totalitarističku državu u kojoj je vladavina tek po imenu republikanska, a vlast tek po nazivu demokratska.
Još gore od toga, nastavilo se s kobnom praksom (što nije samo hrvatskia posebnost) prilikom izmjena sistema vladanja, tj. da se napuštaju ili uništavaju dobra ostvarenja ancien régimea a zdržavaju loša, uz uvođenje nekih oblika proizvodnje bilo kojih oblika vrijednosti koji su ispod razine dostignute u prethodnom režimu. Tako se i u hrvatskom slučaju – poslije secesije od jugoslavenske zajednice – razaraju i napuštaju dobro organizirana socijalna zaštita radno zavisnih slojeva društva (od radnika i seljaka, preko svih vidova inteligencije, do znanstvenika, umjetnika, pa i političara); kvalitetno i svim slojevima pristupačno obrazovanje; široko razgranata (vertikalno i horizontalno) zdravstvena zaštita; višeslojna i više negoli solidna medijska informiranost; dobro uređeno i pravno zaštićeno tržište rada, roba, usluga; solidna sigurnost i policijsko-pravna zaštita građana; ravnopravnost pred zakonom i mogućnost društvene promocije (zapravo jedini oblici egalitarizma, kao i u svim suvremenim demokratskim društvima); zaštita nacionalnoga identiteta, kulture i umjetnosti, te naročito nacionalne baštine, pred devastatorskim naletima iz svijeta; izvrsna komunalna i regionalna samuprava; njegovanje univerzalnih nasuprot partikularističkim vrijednostima; dostignuta zavidna razina zaštite manjina i slabijih (od etničkih manjina, preko žena, do djece); sve snažnija, otvorenija i slobodnija (bez opasnosti od bilo kojeg oblika kažnjavanja) javna društvena kritika kojekakvih negativnosti u tadašnjem socijalističkom društvu (koje najčešće nisu proizlazile iz karaktera socijalističke vladavine, nego upravo obratno zbog njegova slabljenja ili neispunjavanja), što je značilo prodiranje i jačanje stvarne demokracije u sve brojnijim sferama života (a ne samo u političkoj, kao danas) itd, itd.
Da bi tuđmanizam pobijedio trebalo je mnogo što razoriti i uništiti. Da bi se učvrstio kao oblik političke vladavine trebalo je mnoge osiromašiti, “očistiti” s političke (što je često značilo i sa životne) scene, ukloniti ili barem utišati nepoćudne i neposlušne. A da bi nastavio svoju misiju i poslije Tuđmanove smrti trebalo je oslabiti i onemogućiti svaku ozbiljniju kritiku režima. U Hrvatskoj se u svemu tome, na žalost, veoma dobro uspjelo! Vrlo velik doprinos toj (samo)ubilačkoj pobjedi dali su upravo hrvatski književni inteligenti.

Najprije perom, pa nožem…

Dakako, stvari se nisu odigrale i dogodile preko noći! Čak se ni samo preuzimanje vlasti nije dogodilo naglo, nego su odigrane one farse s referendumom i “prvim slobodnim višestranačkim izborima”. A prije i poslije toga, intrelektualnu i duhovnu logistiku pružali su književnici. Tako je u Društvu književnika Hrvatske, 28. veljače 1989. godine, održana osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj su, pored F. Tuđmana i Vladimira Šeksa (Osijek, 1943), književnici Stjepan Čuić (Bukovica, 1945), Dubravko Horvatić (Zagreb, 1939), Neven Jurica (Dubrovnik, 1952), akademik Dalibor Brozović (Sarajevo, 1927) i Hrvoje Hitrec (Zagreb, 1943) samozvano, ni od koga izabrani i delegirani, uzeli stvaru u svoje ruke, tj. spašavanje – ni manje ni više – hrvatskoga naroda pred velikosrpskim uništenjem! Kasnije su tankoćutni zavjerenici ovaj svoj skup okrstili kao izlazak iz hrvatske šutnje (o čemu se mogu znatiželjniji obavijestiti u knjižici istoga naslova [HKZ Hrvatsko slovo, Zagreb 1999]). Istinabog – prema vlastitim priznanjima – nisu ovi inteligenti ni znali što žele, za što se zalažu i što predlažu (o eventualnim posljedicama nije ih bolila glava!). Idemo iz Jugoslavije i socijalizma u slobodni svijet i demokraciju! Svi nas očekuju raširenih ruku, a mi – ovako genijalni! – ostvarit ćemo neslućeni prosperitet! Kako? Pa već ćemo se nekako snaći. Improvizacija je naša jaka strana…
Budući da batina ima dva kraja, na hrvatske nacionalističke prijetnje i zveckanje oružjem i duhovnim praporcima, stali su srpski šovinisti uzvraćati istom mjerom. Od uboda perom do uboda nožem nije trebalo proći puno vremena.
I opet su književnici strelohitro djelovali, okupivši se 4. listopada 1991. godine u, sad već, Društvu hrvatskih književnika, te na prijedlog pisca “humorističke provenijencije” Hrvoja Hitreca utemeljiše vojnu jedinicu (četu) sastavljenu od hrvatskih umjetnika-dragovoljaca, kasnije poznatu kao satnija Hrvatski umjetnici (o toj jedinici v. “Satnija Hrvatski umjetnici”, izdanje Udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskog rata, Zagreb 1997). Među prijavljenim umjetnicima (248) prednjačili su književnici, njih 80 na broju. Sam Hitrec u navedenoj knjižici kaže: “bez obzira jesu li poslije navukli odoru ili ne, za povijest treba zabilježiti njihova imena. Bili su tu, stali su bez ograde uz hrvatski narod i njegovu borbu za nezavisnost, u borbu za opstanak hrvatskoga narodnog bića.” (str. 13). Međutim, “bjelodano je, također, da je popis književnika-dragovoljaca poprilično dug, a da je odoru navukao podosta manji broj pisaca (pazi: podosta manji!), što je i objašnjivo ako se zna da članovima Društva hrvatskih pisaca (društva s takvim imenom nije bilo ni tada, kao što ga nema ni danas; društvo sličnoga imena – Hrvatsko društvo pisaca – osnovano je u listopadu 2002. godine!) u pravilu ne postaju vrlo mladi ljudi, a i inače da se radi o krhkim (tjelesno) premda ponekad (pazi: ponekad!) duhovno čvrstim ljudima.” (str. 16/17).
Da su ove riječi dotični pisci pročitali, a sumnjam da jesu, tužili bi Hitreca za uvredu i klevetu! Reći nekome da je tjelesno slab i tek ponekad duhovno čvrst, što će reći da je uglavnom duhovno labilan, rastrojen i nesabran – za običnu ljudsku logiku jeste uvreda. Ali za hrvatske književne vitezove obična ljudska logika ne vrijedi! Jer – pogledajmo na spisak – zar su “krhki” Milorad Stojević ili Borivoj Radaković, Pajo Kanižaj ili Branimir Donat, Slobodan Novak ili Stijepo Mijović Kočan!? Koliko su, kad su “ponekad čvrsti duhovno”, zaista čvrsti – ne bismo procjenjivali. Neka o tome govore njihova djela, postupci i riječi.
No satnija nije dugo pozadinski djelovala. “Divlju umjetničku hordu”, kako joj je tepao sam Hitrec, raspustila je Hrvatska vojska u rujnu 1992. godine, bez većih objašnjenja i tko zna zbog čega. Ali otrov bojovnoga nacionalizma koji su ovi intelektualci ostavili iza sebe još će dugo djelovati. Njih 248 pokazalo je kako se aktivno izdaje intelektualčeva uloga, poziv i misija, ali i sama nacija u čijem tobožnjem interesu su poduzeli svoju akciju. Usađujući u svoje sunarodnjake duh mržnje, učeći ih da im je važnija jaka a ne pravedna država, snažna a ne humana i racionalna nacija, učinili su ih invalidima, emotivno i mentalno osakaćenim bićima, svodeći ih na pripadnike stada, koja jedino reagiraju na nadražujuće podražaje manipulatora.

Sirovi okrutnici

Visok nivo krvožednosti, bezosjećajnosti i surovosti pokazali su neki hrvatski književni inteligenti kroz razne vidove ksenofobičnosti (protusrpstvo, antisemitizam, želja za uništavanjem neistomišljenika iz svojih redova itd.). Tako će Ante Armanini (Rab, 1943) ostaviti jedan od najmorbidnijih dokaza o hrvatskom protusrpstvu: “Uistinu, 21. će stoljeće pojave side i Srba razmatrati, kao u nekom strašnom snu, kao srodne tvorevine izrasle iz rascijepana civilizacijskog i moralnog tkiva zapadne civilizacije. Problem najveće težine: kakve će sve civilizacijske i kulturološke poremećaje izazivati pojava tih dviju malignih genetičkih mutacija, one na razini spolne higijene nazvane sida a na razini civilizacijske i političke higijene Srbi.” (v. “Vijenac”, br. 43, 24. 8. 1995).
No još bjesomučniji pokazao se Dubravko Horvatić iskazujući svoj (na žalost, nimalo usamljen) antisemitizam (u javnom govoru na Trgu bana Jelačića, 19. VIII 1991.): “I zato je danas stravično čuti glasove da su Hrvati progonili Židove, a apsurdno je kada se ti glasi čuju od onih (tj. od Srba – op. N.M.), koji su na svom tlu istrebljivali Židove s pomoću svoje autokefalne crkve, i to istodobno dok je nadbiskup Stepinac grmio s propovjedaonice zagrebačke katedrale protiv takvih neljudskih čina… Ali savjest svih nas danas je toliko čista da se ni ne trudimo dokazivati kako na nama nema nikakve krivnje, nikakve ljage.” (v. Hrvatsko slovo, br. 248, 21. I. 2000., str. 6).
Neviđenu okrutnost za jednoga intelektualca pokazao je Horvatić u svome uvodniku, kao glavni urednik Hrvatskoga slova, i to u svečarskom raspoloženju (!) prilikom proslave Dana državnosti, napisavši: “Oni koji su išli tenkovima protiv hrvatskoga naroda danas bi trebali biti pred streljačkim strojem kao i oni koji ih pozivaju (istakao N.M.), pa bilo da ih pozivaju iz Amerike ili iz Hrvatske kao tobožnji Hrvati” (“Hrvatska i vampiri”, Hrvatsko slovo, br. 58, 31. V 1996.). I autor ovih redova osjetio je (i još uvijek osjeća posljedice takve prozivke u Hrvatskoj) zloćudost Horvatićeva nauma kada je reagirao na moje tekstove objavljene u ljubljanskome Delu (jer mi je u Hrvatskoj bilo onemogućeno obavljanje novinarske profesije) ovakvim pokušajem diskvalifikacije: “Čitajući Nikicu Mihaljevića mogu se samo upitati zašto i za što hrvatski i slovenski državni odvjetnik primaju plaću.” (v. Vjesnik, 28. IV 1994.).
A pravi zločinački karakter pokazao je Pajo Pavao Kanižaj (Đelekovac, 1939) kada je javno tvrdio da je najbolji Srbin, mrtav Srbin, tj. kad je u – glini (Žalac, br. 1, 15. IX 1995)!

Demodirani barresovac

No nitko nije bolje, pregnantnije i nedvosmislenije od Nedjeljka Mihanovića (Sitno Donje, 1930.) izrazio suštinu ovovremenoga hrvatskog nacionalizma. Čak bolje i jasnije i od Franje Tuđmana. Stoga je njegov doprinos ratnohuškačkim aktivnostima i održavanju stanja permanentne ratne opasnosti, borbi protiv unutrašnjega i vanjskoga neprijatelja, golem i trajan. Pozivajući se na “Mauricea Barresa, tvorca nacionalne orijentacije u Francuskoj” (v. Hrvatsko slovo, br. 5, 29. V 1995.) i sam se trudio ne bi li postao ideologom suvremenoga hrvatskog nacionalizma po barresovskom receptu (šovinizam+rasizam+ksenofobija = kroatocentrizam). Međutim, Mihanović za takvu misiju nije imao nikakvih preduvjeta. Kao književnik nije se isticao nikakvim djelom koje bi bilo koga ponijelo u željenom pravcu. Kao književni povjesnik još je manje mogao bilo koga povesti. A kao političar djelovao je konfuzno, izazivao dosadu i nerazumijevanje (dociranjem i jezično-stilističkom izvještačenom “akademskom” frazom), te zagovaranjem jednoga zakašnjeloga, demodiranoga, otrcanoga romantičarskog hrvatskog nacionalizma doimao se neuvjerljivo čak i mnogim članovima vlastite stranke (HDZ).
Pozivajući se na Barresa, dakle, sa zakašnjenjem od najmanje stotinu godina, oponašajući A.G. Matoša (ideologa moderne) i Krležu (ideologa hrvatske ljevice) izgradio je retoriku koja je groteskna parodija revolucinarne, lijeve krležijanske retorike četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća. Stavljena u službu uskogrudoga hrvatskog nacionalizma (iliti tuđmanizma) ova retorika djeluje ne samo nesuvremeno, nego izaziva – gađenje! Naime, Mihanović kao suputnik lijevoga pokreta i drugorazredni teoretičar lijeve orijentacije nikad nije pisao iz uvjerenja nego iz oportuniteta, pa je tako isti postupak primijenio i u novoj situaciji koja se otvorila 1990. godine. No svojega izraza, svoj jezično-stilistički repertoar, svoj rječnik, frazeologiju, poimanje organizacije jezičnoga materijala, osim ključnih termina i pojmova (zamjenjujući Klasu Državom, revoluciju demokracijom, patriotizam domoljubljem, socijalizam kapitalizmom i sl.), nije mijenjao. Izgleda, brzo je shvatio da taj njegov tobože visoki i pomno njegovani izraz nailazi na odobravanje i prijem kod poglavara države, Franje Tuđmana (koji se i sam trudio u istom pravcu). Boljega rezultata Mihanović nije mogao polučiti!
U politiku je Mihanović uletio kao muha s veoma dobrim njuhom. Nije ga bilo ni blizu kod “izlaženja iz hrvatske šutnje”, ali će kasnije – kad su sve opasnosti prošle a novi angažman se pokazao itekako isplativ – ovako obrazlagati svoj čin izdajstva intelektualnoga zvanja i podređivanja političkim strastima: “Promatrati sav ovaj, gotovo bezizlazni, tragični razvoj srpske ratne agresije, s prijetnjom neminovne opasnosti, osluškivati ovu balkanskosrpsku mrtvačku koračnicu (poznate su nam trijumfalne, svadbene, pogrebne, obredne koračnice ili marševi, ali za mrtvačku znaju izgleda samo ovakvi vrsni stilisti! - op. N.M.) i gledati ovu političko moralnu pomrčinu, moja literarna svijest morala je postati politična (istakao N.M.), jer bi odstupanje od angažiranosti značilo moralnu i duhovnu neosjetljivost i posvemašnju indolentnost prema sudbini vlastita naroda i Domovine. Osjećao sam da ne možemo biti izdvojeni od sudbinskih i odlučujućih događanja koja su stoljećima sazrijevala i sada se snagom životne volje hrvatskog naroda pokrenula.” (v. Na putu do hrvatske državnosti, “Meditor” i Politička uprava Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb 1996., Predgovor, str. 1). Svaka riječ i svaka rečenica u ovom kratkom citatu jednostavno se utrkuju u što temeljitijem potkrepljivanju Bendinih dijagnoza!

Ne daj, Bože, katarze!

Na tragu Mihanovićeva kroatocentrično (tj. barresovski) usmjerenoga angažmana intelektualaca nalazi se i dvojac Ante Stamać (Molat, 1939), teoretičar književnosti, književnik i prevodilac, čovjek koji je za vladavine tuđmanizma izveo nekoliko teških napadaja nacionalističkoga bjesnila, pokazujući zorno, svojim primjerom, da se u malim posudama nalaze najžešći otrovi, i Ivo Sanader (Split, 1953), političar i književnik, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice poslije Tuđmanove smrti. Oni su apsolutno svjesno, s potpuno određenom namjerom i sasvim jasnim ciljem uspaljivanja, nadraživanja mase i manipuliranja njihovim osjećajnim mogućnostima 1992. godine objavili antologiju U ovom strašnom času (“Laus”, Split; služim se drugim izdanjem “Školske knjige”, Zagreb 1994). U predgovoru prvom izdanju sastavljači to i sami dokazuju potpisujući sljedeće rečenice: “Mala antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva, koju u ovom strašnom času predajemo u čitateljeve ruke, posljedak je brige njezinih sastavljača za temeljne odrednice: gradivno joj je ishodište strahotni rat što ga srpske i crnogorske divljačke horde vode protiv demokratski ustrojene Republike Hrvatske, a autorski joj je ‘bokor’ oveća skupina suvremenih hrvatskih pjesnika koji su, potvrđujući vlastite poetičke značajke, taj rat ‘pretvorili’ u rječite tvorevine pjesničkog naboja. U ovom je ‘cvjetoberu’ posrijedi dakle tema rata i vrijednost pjesničkog sloga… Rat udruženih neprijatelja – Srba, Crnogoraca, komunista, jugorazbojnika i svjetskopovijesnih hulja svake vrsti – a protiv naše prelijepe domovine Hrvatske jamačno će dokraja izmijeniti i hrvatsko pjesništvo. Naša mala antologija trenutka tomu je već bjelodani dokaz.”.
Da sastavljačima antologije nisu na umu prvenstveno literarni ciljevi nego propagandni, ideološki, u službi organiziranja političke mržnje protiv vanjskih neprijatelja (stvarnih, kao i izmišljenih) a koji po teoriji zavjere služe za obračunavanje s unutarnjim neistomišljenicima ili za upozorenje onima koji se još nisu odlučili, vidi se i po tome što 1) ističu da je napadnuta “demokratska Republika Hrvatska”, dakle država a ne domovina; a kada im je potrebno pojačati emotivni intenzitet onda domovinu zamataju u metaforičku oblandu “naša prelijepa domovina Hrvatska”; 2) naglašuju da je napadnuta bez njezine krivnje, od strane divljaka, barbara, razbojnika, dakle od strane onih koji čak ne zaslužuju po međunarodnom ratnom pravu ni status ratujuće strane; dakle, izvan svakoga su zakona a takvima se onda može činiti što je naše bojovnike volja; 3) premda ističu da su se služili nekim poetičko-poetskim kriterijima prilikom izbora pjesnika, već nekoliko redaka niže sami sebe dezavuiraju navodeći “da gotovo i nema suvremenoga hrvatskog pjesnika od imena i djela (istakao N.M.) koji se ne bi bio izrazio o strašnoj zbilji u kojoj živi Hrvatska, te da su pritom mnogi od njih, sučeljeni baš s takvom zbiljom potvrdili svoju vrsnoću. Bio je to sastavljačima i putokaz i kriterij izbora.”; dakle, ovdje se ne radi ni o kakvom izboru po nekom vrednosnom kriteriju, nego o sabiranju istomišljenika po kriteriju pripadnosti istoj grupi, svjetonazoru i ideologiji, dakle o svojevrsnoj pjesničkoj homogenizaciji s jasnim ciljem da izabrana grupa vještih manipulatora, mistifikatora i pjesmotvoraca nepogrešivo i krajnje učinkovito upravlja emotivnim resursima preostaloga dijela čopora svojih sunarodnjaka; 4) na koncu, ova “antologija trenutka” ima itekako dobro promišljenu svrhu i u budućnosti, a to potvrđuju i sami sastavljači: “Nije naime moguće pretpostaviti da će se jednom, kad se nad Hrvatskom bude nadvilo blaženo stanje nanovo zadobivne pravde i mira, zaboraviti sva okrutnost što ju je ona proživljavala. Nesreće su ostavile preduboke biljege, i oni će, oblikovani jezikom, svjedočiti o nemilu opstanku za duga vremena.”.
Nitko ne zna što će buduće generacije misliti o dagađajima i ljudima iz našega vremena. Ali pomoću tako moćnih sredstava kakva su pjesništvo i jezik, ono najsuštinskije po čemu se jedan narod razlikuje od drugih, može se vrlo snažno utjecati na to buduće mišljenje u pravcu i sa ciljem kojega hrvatski nacionalisti priželjkuju. Njima je do posvećenja tuđmanizma, do njegova uzdizanja na razinu svevremenske vrijednosti hrvatskoga naroda.
O takvoj ulozi književnih inteligenata i o strahotnim dimenzijama njihove izdaje J. Benda je početkom 20. stoljeća pisao: “Oni u narodima potiču osjećaj privrženosti onom što ih čini sasvim posebnima: pjesnicima a ne znanstvenicima, legendama a ne filozofijama, jer je poezija, kao što su dobro uočili, mnogo više nacionalna, više razdvaja, nego plodovi čistog uma… Oni ljude potiču na to da ističu ne samo jezik, umjetnost i književnost nego sve po čemu se razlikuju od drugih: odijevanje, stanovanje, namještaj, prehranu… Oni ljude potiču na to da se ponose čak svojim porocima, pozivajući svoj narod da se opija svojom posebnošću do barbarstva.” (ibidem, str. 105/6). A da bi što bolje potkrijepio svoje mišljenje u bilješci ispod crte navodi: “U malim istočnoeuropskim zemljama djela koja služe za nacionalnu promidžbu gotovo su uvijek antologije poezije, a vrlo rijetko znanstvena djela.” (str. 106).
Eto tako, jednom uzbibana, uspaljena i nadražena svjetina ostat će uvijek podatna za nove uspaljivače, antologije i manipulatore. Antologičara, vrhunskih šampiona intelektualne izdaje, zaista ima mnogo i vješto manipuliraju – kako kažu Stamać i Sanader – “mrtvom rešetkom jezika, koju pjesnici, vještaci govora, bacaju preko pojavnoga svijeta”. Doista, premrežili su svojom smrtonosnom paučinom i Hrvatsku, i Europu, i Zemlju. Odnekuda mora doći oštar vjetar…