Feđa Borčak

Suprotnost duplog? Savremena bosanskohercegovačka književnost dijaspore u Skandinaviji

Sarajevske Sveske br. 45-46

prevela sa engleskog: Zina Agić

Švedski mediji su u februaru 2013. izvijestili da je imigracijski proces ljudi iz bivše Jugoslavije, u globalu, prošao „poprilično dobro“. Bivši ministar za migracije Erik Ullenhag je zadovoljno objavio da su najnovije statistike pokazale veliku stopu uspjeha, prvenstveno u pogledu obrazovanja i nivoa zaposlenosti, za val imigranata – njih 147 000 – koji su u Švedsku došli tokom rata. Između ostalog, statistike su pokazale da je čak njih 70 posto našlo posao. Nekolicina njih u televizijskim nastupima iskazali su svoje zadovoljstvo kako sa sopstvenim sudbinama u svojim novim zemljama tako i sa načinom na koji su vlasti olakšale njihovu integraciju. S druge strane, brojke su pokazale da jedna trećina ove populacije nije bila uspješna na tržištu rada (što je vjerovatno ono „poprilično“ u izjavi „poprilično dobro“). Ma koliko primamljivo bilo prihvatanje rezultata kao nešto što je dobra vijest, unatoč jednoj trećini od kojih se niko nije pojavio na televiziji, očigledno je bilo da su statistike uzele u obzir parametre koji su se odnosili na, kako mi možemo nazvati, „opće dobro“ društva. O velikom broju ljudi koji žive na društvenoj margini, od kojih se očekuje da se aklimatizuje umjesto da bude dio transkulturalne međuigre, nije se nešto više raspravljalo u javnim debatama niti je taj veliki broj ljudi vidno primjetan. Ipak, jedno je sigurno, iskustvo dolaska u Švedsku, i u Skandinaviju općenito, bilo je sve samo ne bezbolno za mnoge bosanskohercegovačke imigrante.
Jedno područje u kojem je ovo iskustvo naročito izraženo je knjževnost pisaca koji pripadaju imigracijskoj grupi u kojoj se ponavlja tema lične traume i gubitka povezane sa egzistencijalnom nelagodom i osjećajem nepripadnosti novom okruženju. Naravno, ove teme su povezane sa dijasporom u svim dijelovima svijeta; izgnanstvo ima tendenciju da nemilosrdno izazove pitanja, konflikte i aporije kao što već znamo iz književne historije. U jednom poznatom eseju, Claudio Guillén tvrdi da se fundamentalna dinamika književnosti izgnanstva bazira na dijalektici nostalgije i obnove. U jednu ruku kultivira sjećanje i žaljenje za onim što je nekad bilo, a u drugu želi da formulira iskustvo izvan prošlosti, integrirano sa sadašnjošću. Imajući na umu da svi tekstovi o izgnanstvu ne transcendiraju inicijalnu nostalgiju, Guillén je napravio razliku između dvije osnovne kategorije literature izgnanstva: prva koja kroz elegičan način potvrđuje odvajanje od sopstvenog autohtonog društva ili jezika; i druga, koju je nazvao „counter-exile“, i koju je okarakterisao idejama „integracije, širokih vidika ili univerzalizma“, drugim riječima, književnost koja pokazuje tendenciju „nadilaženja prijašnje povezanosti za mjesto ili porijeklo.“ Pitanje je da li se tekstovi dijaspore mogu kvalificirati kao „counter-exile“ literatura, da li je u tom stvaralaštvu prisutno nastojanje da se dođe do univerzalne poetike (ako razumijemo univerzalizam kao izdvojenost od lokalnih, provincijalnih iskustava u korist standarda postavljenih od strane „globalnog“ diskursa koji je neosjetljiv na specifičnosti), tj. da li su autori uopšte, od samog početka, imali tu ambiciju.
Imajući na umu ova pitanja, ovaj tekst će prikazati dijalektiku nostalgije i obnove, ali na način koji nije u potpunosti obuhvaćen Guillénovom definicijom. Neću se telelološki oslanjati na subjektovu krajnju integraciju sa sadašnjošću i na njegovo odbacivanje problematike čežnje za domom. Umjesto toga, smatram da bismo trebali imati otvoren i manje normativan stav prema bosanskohercegovačkim tekstovima dijaspore koji često oslikavaju pesimistične čak i beznadežno nepojmljive slike života u, za njih, ničijoj zemlji, u izgnanstvu. Predlažem tri generalna tematska tipa u dijalektičkoj igri nostalgije i obnove koja treba uzeti u obzir. Prvi i najočigledniji je prikazivanje velikog gubitka (gubitka zavičaja, nedostatak pripadanja, itd), prenijet kroz elegične, sentimentalne i nostalgične slike (poprilično slično Guillénovom prvom tipu). Drugi tematski tip sadrži prikazivanje iskustava življenja u novoj zemlji. Ova prikazivanja su potencijalno ona koja će najviše otkriti okolnosti skandinavskog izgnanstva i i mogu pomoći da se se pisanje skandinavske dijaspore poredi sa pisanjem dijaspore iz drugih dijelova svijeta. Najzad, treći tematski tip oslikava oscilatorsko kretanje između slika stare i nove domovine. Ovaj tip je često i najinteresantniji jer se može doživjeti kao posljedica dva prethodna i kao (krajnje) stanje izgnanstva.
U nastavku ću raspravljati o tome kako djela bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji korespondiraju sa složenom problematikom izgnanstva. Pošto mi nije namjera da predstavim sveobuhvatni pregled, ograničit ću se na to da dotaknem jedan dio značajnih djela koja predstavljaju neke opće tendencije u ovom dijelu bosanskohercegovačke literature: poezija Mehe Barakovića (Švedska), Muniba Delalića (Norveška) i Alena Meškovića (Danska). Razmatrat ću i Meškovićev hvaljeni roman Ukulele Jam (2011) kao i Nigdje, niotkuda (2010) Bekima Sejranovića, koji se dijelom odvija u Norveškoj ali je izdat u Bosni i Hercegovini, kao i roman Salijevanje strave (2010) Midhata Ajanovića koji je objavljen u Švedskoj.
Prazne ulice
Historijski najtipičnija i najočiglednija karakteristika čitave književnosti izgnanstva je adresiranje pitanja odlaska od kuće i suočavanje sa posljedicama u novom okruženju. Kako bi se i moglo očekivati, pisanje bosanske dijaspore se bavi ovim pitanjem na mnogo raznovrsnih načina i različiti analitički pristupi bi se mogli pokazati kao plodosnosni. Analitički opseg je ovdje ograničen na tematsku dihotomiju čiji svojestveni nerješivi konflikt otkriva srž ambivalentnog iskustva izgnanstva. Prvi način rješavanja problema izgubljenog zavičaja obiluje mnoštvom nostalgije i elegije, koja može da uzima različite oblike, ali je najčešće povezana sa „osjećajem separacije, krajnjeg gubitka i samoće uzrokovane političkim, društvenim ili ličnim okolnostima.“ Švedski teoretičar književnosti Anders Olsson naziva ovaj izraz izgnanstva „estetičko otjelotvorenje historijskih dubokih posjekotina u ljudskom iskustvu.“ Drugi način, s druge strane, podupire „zadatak dijaspore da preispituje fiksiranost identiteta i koncepcije doma i nacije i da pokaže da dom nije nužno ustaljen problem ili samo pozitivno i nezamjenjivo mjesto.“ To je način razočarenja i revalorizacije koji postavlja u pitanje šta je u stvari ostalo od doma/domovine nakon njihovog naglog gubitka i, još bitnije, trudi se da se ono što je ostalo podvrgne kritici. Jedna posljedica ovoga je problematizacija nostalgičnog modusa i, na kraju, dodatno popuštanje čvrstih veza (u pogledu identiteta) sa onim što je nekad bilo.
Opis izgnanstva kao posjekotine u ljudskom iskustvu dobro odgovara opisu razmišljanja u Meškovićevom Ukulele Jam, u kojem pripovjedač, tinejdžer Miki, izražava iznenadni gubitak životnih očekivanja koja su „trebala“ da se dese:
To je dakle bilo to ljeto, ljeto 1992., kom smo se Adi i ja toliko radovali. Trebali smo konačno završiti osnovnu, napuniti petnaest, početi s izlascima u grad. Ja sam trebao naučiti da vozim auto, impresionirati Ninu s Nenom kao suvozačem i instruktorom vožnje. On se trebao konačno vratiti kući. Stari otići u zasluženu prijevremenu penziju.
A sad, kad je ljeto konačno stiglo, stajali smo svi zajedno tu – stari, Neno, ja, Adi, negov stari, njegov buraz i još dvadesetak muškaraca – s rukama na leđima i čelom okrenutim prema zidu i čekali da nas ubiju.

Miki i njegovi roditelji su se zadržali u emigracijskom kampu u Hrvatskoj, kampu u kojem su završili zbog izbijanja rata u njihovom rodnom gradu gdje je nakon učestalih upada srbijanskih paramilitarnih trupa uslijedio niz nasilnih deportacija građana u nepoznatom pravcu. Tokom jedne od racija ovih paravojnih trupa jedna grupa muškaraca u kojoj su bili Miki, njegov otac i brat Neno bila je stavljena ispred streljačkog voda i, u vezi sa ovim događajem, biva izgubljen njegov brat.
Mikijeva žudnja za Nenom prepliće se u cijeloj knjizi sa njegovim tragikomičnim tinejdžerskim avanturama unutar i izvan kampa (romanse, muzika, nastojanje da bude društveno prihvaćen itd). Miki ne žali ni u jednom trenutku isključivo za rodnim gradom ili rodnom grudom, i on nikada ne pripisuje željeni osjećaj sigurnosti mjestu u kojem je odrastao. Umjesto toga, on domom smatra svoju porodicu a najvažnija životna stvar mu je da pronađe svoga brata i da nastavi dalje sa svojim životom. Suprotno od svojih roditelja (i njihove generacije) koji ne mogu da zaborave želju za povratkom u svoje rodne krajeve, Miki brzo – gotovo instinktivno – odbija ideju za povratkom i ulaže sve svoje napore da ubijedi roditelje da traže azil u jednoj od skandinavskih država. Roditelji su sve samo ne zainteresovani za tu ideju i na kraju je raskorak u stavu rezultat različitih nivoa emocionalne uključenosti u gubitak doma. I tako, dok Mikijev otac konstantno sluša radio zbog najnovijih vijesti, Miki se iznova nalazi u situaciji u kojoj zaboravlja stanje i emocionalne preokupacije svoje porodice: „Bio sam potpuno zaboravio da je uopće i rat. Da nisam odavde. Da ću jednog dana možda morati napustiti ovaj grad i otputovati daleko“.
Međutim, u Meškićevoj zbirci poezije Første gang tilbage (Prvi put natrag), napisanoj na danskom jeziku, puno više značaja je dato ulozi doma. U ovoj poeziji je, bez sumnje, uloženo mnogo truda da bi se istaklo značenje iskustva povratka ostacima doma a posebno mjesto dobijaju razmišljanja o topografskim krajolicima i imovini. Značajno, fokus se nalazi u detaljima koji su uhvaćeni u kretanju između kategorija: „Između ulice i mnogobrojnih, davno ostavljenih kuća vide se ostaci zalutalih tragova. Jedan olovno težak crtež. Jedan novčić sa mnogo lica“. Ni kuća ni zajednica koja je obuhvaća nisu nikad prikazane jednostavno „iz sjećanja“, nisu nikad prikazane bez filtera sadašnjosti koji podsjeća na destrukciju i bol otvorenih starih rana.
U pjesmi „Orah“ Hercegovca Muniba Delalića (pjesnik i prevodilac niza norveških autora na bosanski) sjećanje je obojeno više sentimentalnim tonom. Pjesma priča o majci koja svojoj djeci pokazuje rascvjetano drvo oraha koje je niklo iz ničega, čak i ako je majka, kako je pomenuto i u pjesmi, kasnije imala svoje sopstveno objašnjenje o njegovom neobičnom nastanku (možda je ispričala mit o Kariji koju je, nakon njene smrti, njen obožavalac Dioniz pretvorio u drvo oraha.) Delalić piše: „U visokoj mu krošnji skupljat ćemo snagu. / U njegovu koštunjavu izdržljivost, s vremenom, / prijeći…“ Ovo je prototipski opis rodnog kraja gdje korijen porijekla asocira na majčinsku nježnost i prva životna znanja koja se dobijaju upravo od majke. U mitologiji i folkloru, drvo oraha simbolizira i žilavost i plodnost. Od ova dva navedena simbola, u pjesmi je više naglašen prvi. Također, u sebi drvo nosi konotacije tranzicije u životu: orasi su, na primjer, korišteni u staro-rimskim i grčkim adolescentnim ritualima da bi zaštitili od zla mlade koji su ostavljali svoju mladost i koji su naglašavali svoju plodnost. U pjesmi je ovaj tip tranzicije suptilno prikazan na način da djeca iznenada otkriju drvo, do tada jedino njima nevidljivo, a to otkrivanje drveta je otkrivanje neminovnosti da se treba pripremiti za suočavanje sa nepredvidivim teškim aspektima života. Drvo je također i memento mori na koji majka podsjeća svoju djecu: „[…] Kad orah dođe na rod, / mene je, dico moja, putovat!“
Nada – tipična za Delilića – izražena u pjesmi je povezana sa zemljom i porodicom. Drvo oraha simbolizira žilavost i mogućnost prevladavanja životnih nedaća. U kontekstu poslijeratne zbilje, i iz cjelikupnog pjesnikovog opusa, nazire se ideja da se čovjek može samo sjećati sigurnosti doma, ali mu se nikada ne može vratiti. Svaki pokušaj da to uradi i uspije u tome završi razočarenjem. Ilustracija ovakvih razmisljanja se može naći i u pjesmi „Otac“ u kojoj povratak subjekta i njegovog oca u zavičaj otkriva bolnu istinu: ispostavi se da je ulica u kojoj su živjeli sasvim iseljena i ta nemilosrdna činjenica rađa potrebu da ubijedi samog sebe i svog oca da je ovo mjesto bilo njihov dom nekada.
A evo i kuće naše, u njoj
si se i ti rodio, u njoj više
neg igdje sunce stanovaše…

Hm, avlija mi se širom činila.
A kao da je i put do mutvaka
bio duži…

Ma, nešto nije u redu. Zar u
mahali baš nikoga da nas dočeka?
Velika je diskrepancija između nostalgičnih sjećanja na avliju koja se kupa u blagosti i toplini sunca i nelagodnosti sadašnjice: odgovor na pitanje koje se postavlja na kraju pjesme je nemoguće naći, i ono u konačnici ostaje neodgovoreno. Stoga, istrgnuće iz sredine koja se osjeća kao „svoja“ ne znači samo promjenu „mjesta prebivališta“ nego aktualizira u najvećem mogućem stepenu problem identiteta gdje se, naizgled banalno i svakodnevno, kao, naprimjer, gubitak mogućnosti pozdravljanja susjeda, osjeća kao gubitak jednog dijela samog sebe. Na kraju krajeva, najgorče otkrivanje je spoznaja o nemogućnosti oporavka društvenih kontakata i uspostavljanja osjećaja sigurnosti, prisnosti i društvenih veza. Sva ova tri aspekta su „afektivni građevni blokovi“ u procesu tzv. home-buildinga (izgradnje doma). Kako u Delalićevoj pjesmi, tako i u njegovim drugim djelima, lako se može primijetiti da sjećanje ima glavnu ulogu u pokušaju da se reflektuje ideja doma. Protiv pozadine mnemoničkih reprezentacija je da se nivo gubitka mjeri u sadašnjosti; a, u isto vrijeme, trenutni osjećaj gubitka utiče na sliku prošlosti i često je čini više pozitivnom nego što bi inače bila ili je bila (tj. nostalgija). Ova recipročnost čini da sjećanje bude ne samo vraćanje slika iz prošlosti već i način uočavanja problematičnosti sadašnje situacije.
U Sejranovićevom romanu Nigdje, niotkuda, mnemonički procesi su temelj iskustva o svijetu koji je uzastopno, temeljno, propitivan. U sljedećem pasusu opet nalazimo motiv prazne ulice koji aktualizira pitanja identiteta i doma ali također i istinitost iskustva pojedinca.
Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znam ni sam što te više boli: sjećanje ili istina. Sjećanju i ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.
Otkrivanje društvenog otuđenja koje uzrokuje prazna ulica na kraju se pretvori u osjećaj usamljenosti i neprijateljstva usmjerenog, primarno, prema zemljacima Bosancima, posebno prema onima koje je pripovjedač sreo u izgnanstvu. Ovo je prilično cinično izraženo u Sejranovićevoj knjizi: „Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me.“ Ali je također izraženo i drugdje, kao u Delalićevoj pjesmi „Nadgrobni kamen“: „Evo, usamljeniji sam za svakog našeg čovjeka / kojeg sretnem. Koji kaže đe si e baš fino što sam te sreo upravo sam o tebi mislio…“ Pojedinac u izgnanstvu više ne osjeća povezanost sa ostalim zemljacima, bar ne u nekoj većoj mjeri, već osjeća nepovjerenje i sumnju i mirno izbjegava pojedince koji insistiraju na pretpostavljenom zajedničkom identitetu. Kod Ajanovića, jedan od tri pripovjedača, Mustafa, čak je još grublji prema svojim sunarodnjacima. On polazi od činjenice da bivši Jugosloveni imaju vrlo malo zajedničkog, posebno poslije rata, ali je ipak našao zajednički imenilac: „Jer šta je nama Bosancima i Hercegovcima prirođenije i sličnije od toga, po čemu bi se mi prepoznavali nego po tome, kako bi mi znali jedni za druge da se međusobno ne opanjkavamo i ne mrzimo, da jedni drugima ne podmećemo nogu i ne lomimo kičmu?“ Ovaj stav nepovjerenja prema zemljacima Bosancima, bilo u izgnanstvu ili rodnoj grudi, prisutan je u cjelokupnoj književnosti izgnanstva. Ne pojavljuje se u etničkim okvirima, jer autori pišu vrlo eksplicitno protiv etničke kategorizacije da bi pokazali njenu nestabilnost i nelegitimnost. Vrlo je vjerovatno da je veliki dio ovog nepovjerenja izazvan osjećajem gubitka pripadnosti, ili kulturnog identiteta, u dva međusobno povezana smisla. To se ogleda, prije svega, u dramatičnom sukobu između došljakovih sjećanja i očekivanja i sada „praznih“ ulica gdje su se nastanile nove, strane, „face“ sa veoma drugačijim mentalitetom, ili šta bi Etienne Balibar preciznije nazvao sa novim „ritualnim karakteristikama“, koje su u suprotnosti sa prepoznatljivim aspektima društvenog „vanjskog izgleda, ponašanja i geste.“ Zlonamjerno, sjećanje nagoni egzilante da se vrate u prošlost kako bi našli polaznu tačku za definisanje samih sebe u bezkompromisnoj sadašnjosti. Otuđenje se također pojavljuje na nivou poimanja ideološkog, simboličnog, društvenog „bratstva“ koje je ranije institucionalno pothranjivano sa idejama o zajedničkoj sudbini ili „transhistorijskoj misiji“, u ovom slučaju jugoslovenski komunizam.
Koncept doma je u ovom konceptu dio nacionalno-državnog diskursa i kad se država razruši, to za pojedinca znači gubitak mjesta unutar nekada jasno definisanih granica. Iako je komunistička misija široko i oštro ismijana – najstereotipičnije i preeksplicitno u romanu Fausta Marianovića, pisanom na švedskom, Sista kulan sparar jag åt grannen (Zadnji metak čuvam za komšiju, 2008), ali također i kod, recimo, Sejranovića i Meškovića – prekid sa tom misijom definitivno izaziva zbunjenost u pogledu identiteta kad saznanje da su prošla zajednička ideološka uvjerenja rasturena postane očigledna činjenica.
Iskustvo izgnanstva izgledno podstiče revalorizaciju ideje rodne grude, odnosno zemlje gdje, Mešković piše, „niko se više ne usuđuje nasloniti na san“, kao i kritiku izvornog identiteta koji je nekada bio jasno definisan i siguran ali je sada okrnjen, maglovit i difuzan. Konflikt između elegičnog žaljenja za prošlošću i sumnjičavost, nemogućnost da se zauzme jasan stav prema onome što je ostalo od nečije pripadnosti toj prošlosti olabavljuje veze sa rodnom grudom.
Jabuke
Osjećanje nepripadnosti doprinosi da situacija u državi u koju je čovjek emigrirao postaje akutna. Kako pojedinac u izgnanstvu nastavlja da se bori sa rastankom od rodne grude, tako se suočava sa izazovima vezanim za orijentaciju u potpuno novom društvu, sa drugim jezikom, društvenim normama, i mentalitetom. Kako je ovaj kontakt opisan, šta je naglašeno? Kao i svaka druga regija, Skandinavija je povezana sa specifičnim setom stereotipa, pozitivnim i negativnim, koji su do neke mjere ponovljeni u literaturi bosanskohercegovačke dijaspore. U Meškovićevoj Ukulele Jam tinejdžer Miki, koji je završio u hrvatskom imigracijskom kampu nakon što je izbio rat (nešto slično autorovoj sudbini), uskoro vidi kako i njegovi prijatelji iz kampa migriraju i raspršuju se u svim smjerovima, uključujući i Skandinaviju. Neki od njih pišu iz Švedske, zemlje koja za Mikija postaje „zemlja snova“. Jedan prijatelj zaključuje da je „Švedska pravi raj, jer ima nešto što se zove muzičke biblioteke. Samo se učlaniš i posudiš bilo koju kasetu. Sasvim besplatno. Sve, od najsladunjavijeg popa do najžešćeg metala“. Također mu je, između ostalog, rečeno da njegovi prijatelji „[b]are ženske ko ludi, jašu konje i papaju trešnje“ . Ovo je prikaz koji izražava idealiziranu želju da se pobjegne iz ničije zemlje hrvatskog imigrantskog kampa. A i u drugim djelima, skandinavsko društvo je opisano pozitivnim pojmovima: kao visoko razvijeno društveno, sa radnim institucijama i sistemom socijalne pomoći koji funkcioniše perfektno. Ono šta ove zemlje mogu od starta ponuditi je sigurnost u smislu mira, sklonište i hranu na stolu. Ono što mi možemo nazvati društveno-ekonomsko izobilje, što pisci iz dijaspore hvale i jako poštuju, međutim je samo jedna strana imigrantske svakodnevnice. Društveno-ekonomsko izobilje nije dovoljno i ne može pomoći u procesu izgradnje novog identiteta. To se ogleda se u kritičkim tonovima u Delalićevoj pjesmi „Skandinavsko pismo”. On piše: „[…] Ovdje pak, na sjeveru, sve je / nekako drukčije, stanje, naravno, nije ratno, i sve ti / se nudi, a ništa opet nije tvoje. […]” Delalić se iznova vraća na ovaj konflikt između materijalnog dobra i otuđenog udaljavanja:
[…] U zemlji
svojoj, u jedinoj, u kojoj je i gubitnicima dobro,
i u kojoj ništa ne svršava, nego sve tek počima,
stalno, i tako brzo da nemaš kad ni nevinost
izgubiti, prvo svjetlo u očima.
Motiv konstantnih početaka i osjećaj ambivalentnosti vezanog za njih odjekuje također u Meškovićevoj poeziji, kao što je u „Ponovni sastanak“: „[…] i tamo, na drugoj strani, će te toliko mnogo početaka dočekati, da ćeš poželiti da nikad nisi ni otišao.“ Ovi počeci, u jednu ruku, predstavljaju mogućnost i priliku da pojedinac postigne nešto u životu i da uspije. Ali, u drugu ruku, teško je, gotovo nemoguće, iskoristiti ove okolnosti tako da to rezultira pravom i solidnom identifikacijom koja je dovoljno zrela da ide dublje od onoga što je u stvari samo površan, udaljen i udoban postmodernistički način življenja. Pojedinac nikad nije dovoljno izazvan da nevinost izgubi, ono „prvo svjetlo u očima“.
Drugi tipični prikaz skandinavskog društva usmjerava fokus na velike, hladne, skandinavske krajolike i društvenu hladnoću. Baraković, naprimjer, konstanto predstavlja svoj novi grad Göteborg kao hladno i odbačeno mjesto („Neću reći Nikada da nisam Smrtan stranac / u Krugu promukle Švedske hladnoće“) i mjesto mučeno kišom („U Göteborgu se Ništa značajno ne Događa / već Danima sitna Kiša silazi sa Nebesa“). Drugi tekstovi su puni sličnih, deprimirajućih slika kao što je Ajanovićev prikaz gradskog trga u malom švedskom gradu Eksjö: „Jedan bager besposleno kruži trgom jer je blagi vjetar obavio njegov posao. Jučerašnji snijeg se već otopio i pretvorio u prljavi i bljuzgavi žele smećkaste boje. “ Jedna od Sejranovićevih slika sjevernog norveškog predjela je jednako sumorna:
Lagano, poput lošeg predosjećanja, preda mnom iskrsava slika jednog mračnog, norveškog, jesenjeg popodneva kroz koje se probijam noseći [...] vrećice, pune hrane i kojekakvih namirnica. Žurim prema trošnoj, drvenoj kućici, potpuno osamljenoj na jednom tupom i golom brežuljku opkoljenom šumom. Po okolnim močvarnim njivama, uokvirenim rijetkim, gluhonijemim stablima breza, povalila se magla. Kiša se tegobno cijedi iz niskih, tmastih oblaka. Gledam ispred sebe dok gacam po mokrom puteljku.
Suprotno od bilo kojeg vida skrašavanja ili integracije, slike Skandinavije i prostranstvo njenih geografskih krajolika izražavaju isključenje i izolaciju. Opisi društevnog kontakta sa populacijom nove zemlje ili, bolje rečeno, manjak društvenog kontakta, poklapaju se sa ovim opisima prirode. Želja da se subjekt pomiješa sa domaćim ljudima (Šveđanima, Norvežanima, Dancima) je vrlo često jaka, ali skoro uvijek ostaje samo želja – stvarnih susreta sa njima nema. U Ajanovićevom romanu pripovjedač Mustafa kristalizira ovaj aspekt izgnanstva: „Ovdje sam usamljen svaki dan, a najviše nedjeljom. Ljudi ovdje tada idu u crkvu da se mole Bogu i poslije posjeću groblja, a ja ostanem sam na praznim cestama jer moja groblja su daleko, a moj Bog još dalje. Tako daleko da ne daje nikakve znake svog postojanja.“
Dakle, bilo bi potpuno moguće odbaciti ova afektivna razmišljanja kao selektivne klišeje tmurne, beskrajne i izolirane sredine (klišeje koje su se do sada poznati skandinavski krimi romani pretvorili u svjetski uspjeh na tržištu). Usprkos toga nemoguće je osporiti da ti klišeji funkcionišu kao pokušaji da se sredina objektivno opiše; radije ih treba posmatrati kao rezultat projektiranja unutarnjeg života protagonista u izgnanstvu i njihovi pokušaji prekoračivanja granica identifikacije i pripadanja. Moć uma o tome kako mi percipiramo stvari vezane za pripadnost i kako možemo biti sumnjičavi prema onome što mislimo da nije naše, da čak jabuke mogu biti „tuđe“, izražena je u Delalićevoj pjesmi o norveškom drvetu jabuke:
Gledam je, danima, pun nevjerice.
Oblikom jest, i bojom je. A i stablo joj
nastanjuju ptice. Al’ talasatim potkorjem
je li? Nudi li se, unutra, istim šumjem?

Jedina stvar koja pravi razliku između norveškog jabukovog drveta i drveta poznatog pojedincu je prepoznatljivo okruženje. Stvari i fenomeni dobijaju svoju važnost i istinsko značenje u kontekstu, u ovom slučaju u krajoliku (i na kraju u društvenim okolnostima) koji okružuje drvo. Iskustvo norveškog drveta razlikuje se od prethodnog iskustva jabukovog drveća duboko usađenog u drugom „mjestu sjećanja“, možda u dvorištu u rodnom gradu. Fenomen kao što je ovaj u novoj zemlji povlači za sobom poređenja koja afirmišu slike prošlosti, što ukazuje na to da se bilo koja forma novog iskustva javlja u pozadini predrasuda koje mi smatramo nostalgijom. Ovo je okolnost koja pridonosi općenito otuđenim prikazivanjima subjekata u izgnanstvu u skandinavskom društvu.
Duplo i polovice
Vidjeli smo da skandinavsko izgnanstvo povlači za sobom dubok smisao gubitka na oba kraja: mjesta podrijetla (ulice, gradovi, zajednice) nedostaju u sadašnjosti, a dezorijentacija i izolacija u novoj zemlji nastavlja da dodijava ljudima/subjektima u izgnanstvu. Šta onda čovjeku ostane? Jean-Luc Nancy je iz historijske perspektive naznačio izgnanstvo kao nešto što je paradoksalno shvaćeno: i kao nesreća i kao pozitivna mogućnost u kojoj izgnanik ostavlja svoje da bi ponovo ispunio sebe, da bi dobio nove, potencijalno raznovrsne egzistencijalne perspektive. U proteklim desetljećima teorije, dominantna pažnja je data ovoj eventualnoj mogućnosti redefinisanja pitanja identita i mnogo se truda uložilo u nadu za izgradnju potencijala „nomadskog“ (Deleuze i Guattari) ili „kreolskog“ (Glissant) subjekta, o najviše u postmodernoj ili poststrukturalnoj misli gdje su ideje teritorijalnih veza i društvenog pripadanja nastavile biti dekonstruirane. Ja se slažem sa Olssonom koji upozorava da najradikalnija shvatanja ove problematike mogu izgledati više kao „teorijski utopizam“ nego kao rješenje problema koji se odnosi na stvarna iskustva izgnanstva. Balibar je jednako sumnjičav i smatra da analitički fokus treba da bude negdje između nacionalističkog „nedvosmislenog identiteta“ i postmodernističke „slobodne“ identifikacije, jer su i institucionalne kontrole i transnacionalne (centrifugalne) moći u igri u procesima identifikacije. Želja, koja je vidno intelektualno najprimamljiva, da je moguće odreći se tvrdnji o fiksnom identitetu, jednostavno se vrlo teško ostvariva u ambivalentnom, globaliziranom, svijetu.
Afektivni ulog u ovom konfliktu je vidljiv u mnogim djelima, možda najkonkretnije u epizodi Sejranovićevog romana u kojem norveške imigracione vlasti unajmljuju pripovijedača da prevodi iskaze azilanata koji su tek stigli. On se jako brzo nađe u teškoj poziciji, najviše moralnoj, gdje je rastrgan između striktnih, bezličnih pravnih regulacija koje su postavili njegovi poslodavci i poziva na empatiju njegovih ispitanika.
Svi su azilanti tražili da im se predstavim i kažem tko sam i što sam, ali smo imali takozvani zaštićeni identitet. Samo broj i ništa više [...] A oni su meni govorili sve. Skidali su se goli, pokušavali svojim zbrkanim mislima dati oblik i objasniti svoju patnju i nanesenu im nepravdu službenicima koje, čast iznimkama, uglavnom nije bilo briga za sve to.
Cilj ovih razgovora (koji su nekada trajali i po šest, sedam sati) je da prikupe što više detaljnijih informacija o biografiji ispitanika i da ih u skladu s tim klasificiraju u sistem. Krutost sistema se manifestuje različito u različitim situacijama, ali je najviše izražena kada pitaju osobu da kaže svoju nacionalnost, a azilant odbije da kaže bilo šta drugo sem „Bosanac“. Intervju se jednostavno prekine, čeka se odgovor koji je prihvatljiv i u skladu sa pitanjima koje službenica čita sa svoga kompjutera. Dva učesnika u procesu institucionalne kontrole i lične identifikacije se na trenutak nađu na mrtvoj tački u najednom tihoj, ispitaničkoj sobi u kojoj samo treptući kursor miša na ekranu kompjutera odaje neku aktivnost. Pripovijedač, prevodilac, koji se nakon svakog razgovora iscrpi, onaj je koji se nalazi između dvije vatre. Njegova pozicija je amblematična za cijelu knjigu, jer je on stalno na granicama kategorija identiteta; on je, također, uvijek u pokretu između Norveške, Hrvatske i Bosne. U suštini, on nije nikad u dodiru ni sa jednom od tih zajednica, samo traži način da ublaži svoju bol velikom količinom hašiša i kratkih trenutaka besmislenog zadovoljstva. Naprimjer, dok je provodio određeni dio vremena u sjevernoj Norveškoj, zajedno sa ljudima koji su bili slomljeni i izgubljeni poput njega, izolirao se od ostatka zajednice. Usred ove sumaglice, tranzicionalne okolnosti koje okružuju pripovjedača ne razvijaju se ni u kakvo integracijsko, heterokulturno stanje uma. Osjećanje nepripadnosti i bola je sve što je ostalo.
Stvarnost izgnanstva nekako uvijek oslikava bol uzrokovanu početnom traumom praćenu slikom nepripadanja koja prouzrokuje stalno kretanje od jednog mjesta do drugog. Ovo stanje rastrzanosti i nemogućnosti samodefinisanja je u jednoj Delalićevoj pjesmi označeno kao „permanentno privremeno“, stanje uma prožeto tugom i tjeskobom, sa klicom potencijalnih budućih trauma. Slične emocije i stanje na granici gubljenja nade ilustruju Barakovićevi stihovi„i Nikada ne reci / Najgore je prošlo / Jer Nije.“
Forma života neutemeljenog na čvrstim i stabilnim osnovama može se također naći u Ajanovićevom romanu:
Uvijek, cijeli moj život, ja se nalazim na mjestu gdje sam stranac, pripadnik manje-više nepoželjnih dođoša, a mjesta gdje pripadam samo urijetko posjetim. Uvijek me neki vjetar otpuše odande gdje bih trebao biti i samo neke kratke dane i sedmice navraćam do tamo gdje se moj život zapravo nalazi. I čim se sviknem na novo boravište i čim to boravište mene primi i prihvati, ja iz nekog razloga moram ići dalje. Nikad nisam uspio pustiti korijene jer sam stalno žurio da stignem negdje i na kraju nisam stigao nigdje. Stigao sam ovjde, a to je nigdje.
Unutrašnja nelagoda se pretvara u metafizički osjećaj neminovnosti, a vjetar koji čini subjekta neuravnoteženim vuče ga brže nego što se korijeni učvrste u zemlji. Slična slika vjetra se može naći i u Meškićevoj poeziji: „Zaražen vjetrom koji dobija na snazi, ulaziš i izlaziš iz krajolika koji se dio po dio, zemlja iza zemlje, nagomila i gubi, djeli i umnožava.“
Kako se oblik krajolika mijenja i umnožava u serijama promjena koje su uzrokovane stalnim kretanjem, najvažniji oblik promjene je „polovljenje“ i „dupliciranje“ čime je Mešković zaokupiran u svojoj poeziji. Ono što se može smatrati produktivnim dupliciranjem perspektiva, identiteta i (rodnih) zemalja nije rezultat neafirmativne otvorenosti nomada nego neophodnosti polovljenja, proces u kojem se cjelina usitnjava.
Dupliciranje je rezultat negacije cjeline tako što čini izgnanstvo konfliktom između dvije polovine (gdje je nova domovina jedna od polovina), ali nikada nije taljenje tih polovina. U drugoj pjesmi, Mešković se dotiče problema na ambivalentniji način kada pita: „Šta je suprotno onom dvostrukom? Jedna polovina? Nesto čitavo? U izvoru duše – čista i jednostavna bol.“
Pitanje je da li je dupla perspektiva – izgnanstvo – povoljnija perspektiva i više poželjna nego ona „ne-dupla“. Ako je suprotno od duplog polovina onda bi iskustvo izgnanstva trebalo zahtijevati oslobađajući, pobunjujući način života; a ako je umjesto toga opozit cjelina, to znači da je izgnanstvo putpuno iskustvo gubitka. Treba primjetiti da Mešković izbjegava da, striktno govoreći, ponudi logičan odgovor da je opozit duplog jedno. Stapanje dvije (pozitivne) cjeline čini se nemogućim: modus izgnanstva (kao moguća perspektiva za razumijevanje novih spoznajnih istina, identiteta, itd) uvijek zahtijeva gubitak. Ovo dobro odgovara Joseph P. Strelkinom opisu subjekta u izgnanstvu kao duplog (!) subjekta sa dvije jednako oslabljene pripadnosti, pa se ne može, bez teškoća, plasirati ni u bivšu ni u sadašnju domovinu.
U određenom trenutku, Mešković pomjera ovo negdje-između stanje u metafizičke dimenzije, opisujući ga kao vječnu kaznu: „Most stoji i tinja na kiši, on je vječan. // Slušaj kako tvoja čeznja za kućom u povratku pucketa.“ Prelazak mosta koji puca je melanholični prelazak slike Bosne i Hercegovine kao mosta između kulturnih horizonata u simbol beskrajnog izgnanstva. Skoro identična slika stanja izgnanstva kao prelazak mosta se može naći u Ajanovićevom romanu u kojem Mustafa stalno sanja isti san o „most[u] preko velike, zelene rijeke. Kao krenuo sam na drugu obalu. Most se ljulja pod mojim čvrstim koracima, drvena građa u njegovoj konstrukciji, ustvari neke nagorjele daske, škripe i povijaju se ispod mojih nogu. Kiša neprestano pada stalno podiže razinu vode.“
Most je vjerovatno jedna od najboljih metafora za opće stanje izgnanstva jer simbolički uključuje neke od najvažnijih njegovih aspekata: predstavlja i transgresiju i stasis (prelazak mosta uvijek je napuštanje sigurnosti poznatog) i nelimitiranost koja se ogleda u tome da je pojedinac slobodan da ide naprijed-nazad. Most spaja dvije obale i zamagljuje jasnu granicu koju predstavlja voda što može da se poveže sa poteškoćama egzilanta da jasno odredi svoje vlastite granice i da se nađe između sigurnih polariteta u beskrajno oscilirajućem pokretu.

LITERATURA
Ajanović, Midhat (2010): Salijevanje strave, Gothenburg: Una,
Balibar, Étienne (2011): Politics and the Other Scene, preveli Christine Jones, James Swenson & Chris Turner, London & New York: Vertigo.
Baraković, Meho (2010): Göteborg i još neke bolesti, Göteborg: Broarna-Mostovi
Castles, Stephen & Alastair Davidson (2000): Citizenship and Migration. Globalization and the Politics of Belonging, Basingstoke: Macmillan.
Delalić, Munib (2009) Svijetu sučelice: izabrane pjesme, Sarajevo: Dobra knjiga.
Erll, Astrid (2011): Memory in Culture, prevela Sara B. Young, Basingstoke: Palgrave McMillan.
Guillén, Claudio (1976): „On the Literature of Exile and Counter-Exile,“ Books Abroad, Vol. 50, No. 2, pp. 271-280.
Gutthy, Agnieszka (2010): „Introduction“, Exile and the Narrative/poetic Imagination, Agnieszka Gutthy (red.), Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars, str. 1-6.
Hage, Ghassan (1997): „At Home in the Entrails of the West“, Home/World. Space, Community and Marginality in Sydney’s West, Sydney: Pluto, pp. 93-153.
King, Russel, John Connell & Paul White (1995): „Preface“,Writing across Worlds. Literature and Migration, Russel King, John Connell & Paul White (red.), London: Routledge, ix-xvi.
Lešić-Thomas, Andrea (2004): „Miljenko Jergović’s Art of Memory. Lying, Imagining, and Forgetting in Mama Leone and Historijska čitanka,“ The Modern Language Review, 99:2, str. 430-444.
Mešković, Alen (2009): Første gang tilbage, Copenhagen: Gyldendal.
Mešković, Alen (2014): Ukulele Jam, prevela Đurđica Žlebačić Sørensen, Zagbreb: Algoritam.
Nancy, Jean-Luc (2001): „L’existence exilée“, Intersignes, 14-15.
Nyman, Jopi (2009): Home, Identity, and Mobility in Contemporary Diasporic Fiction, Amsterdam: Rodopi.
Olsson, Anders (2011): Ordens asyl. Inledning till den moderna exillitteraturen, Stockholm: Bonnier.
Sejranović, Bekim (2010): Nigdje, niotkuda, Sarajevo: Buybook.
Strelka, Joseph P. (1983): Exilliteratur. Grundprobleme der Theorie. Aspekte der Geschichte und Kritik, Frankfurt am Main: Peter Lang.