Dževad Karahasan
Sindikat tajnih poštara
Sarajevske Sveske br. 43-44
PROLOG
Sarajevski list „Hrvatski dnevnik“ u svom je 216. broju, u prilogu Vijesti, na naslovnoj strani objavio desetak članaka. O značenju koje redakcija pripisuje pojedinim člancima teško je bilo šta zaključiti, jer niti jedan nije izdvojen okvirom, fotografijom koja bi ga dokumentirala ili komentirala, naslovom koji pada u oči zbog veličine slova, bojom ili na neki drugi način. Nižu se jedan pored drugoga i jedan ispod drugoga, raspoređeni ravnomjerno u nekoliko stubaca, štampani jednakim slovima, opremljeni vazda jednakim naslovima, koji se od osnovnog teksta odvajaju samo malo većim i masno štampanim slovima. Ako se među objavljenim člancima htjelo uspostaviti neku hijerarhiju, ona je sugerirana izrazito diskretno, recimo redoslijedom i mjestom koje svaki od članaka zauzima na stranici. U tom slučaju bi vjerovatno najvažniji članak bio onaj u gornjem lijevom uglu stranice, dakle prvi u nizu, jer pogled evropskog čitaoca se njemu naprosto mora obratiti kao prvome. Da li bi drugi po važnosti bio onaj koji stoji ispod njega ili onaj usred stranice? Drugi u nizu to sigurno ne bi bio, glavna osobina drugoga, po logici novina, je to da boravi u sjeni prvoga, to znaju svi koji su dvaput prelistali dobro uređene novine. Dobre novine na drugu stranicu sakriju tekstove koje najradije ne bi objavile, ali iz nekog razloga moraju, logično je pretpostaviti da je tako i s drugim po redu tekstom na jednoj stranici. Na drugo mjesto se stavlja tekst koji se ne mora vidjeti i ne treba pročitati, zato se iza prvog članka u nizu uvijek stavlja onaj od kojeg se očekuje nevidljivost.
Drugi po važnosti članak trebalo bi dakle staviti u geometrijsko središte stranice, tamo gdje se sijeku zamišljene dijagonale, jer pogled čovjeka koji gleda, naprosto mora dospjeti tamo. Na stranici Vijesti u „Hrvatskome dnevniku“ to mjesto je pripalo članku „Izbor novoga pape“, koji glasi:
IZBOR NOVOGA PAPE
Rim, 30. kolovoza
Ovdašnja „Tribuna“ piše:
S onim kardinalima, koji su danas stigli u Rim, upotpunjen je sveti kolegij. Od onih, što mogu učestvovati u konklavu (izboru novoga pape), manjkaju još samo dvojica, i to američki kardinali Gibbons i O‘Connel. Od 65 kardinala učestvovat će ih 60 u izboru novoga pape, i to 32 talijanska i 28 inozemskih kardinala. Od onih inostranih je 6 Francuza, 1 Englez, 1 Brazilijanac, 3 Američanina, 1 Irac, 1 Belgijanac, 1 Nizozemac, 2 Nijemca, 3 Austrijanca, 5 Španjolaca, 2 Portugalca, 2 Ugra.
Konklave se otvara dne 31. kolovoza u 5 sati po podne.
A u lijevom gornjem uglu stranice, kao vjerovatno najvažniji članak ili bar članak kojem redakcija pripisuje najviše važnosti, stoji „Dnevna zapovijed generala Dankla“. Tekst glasi:
DNEVNA ZAPOVIJED GENERALA DANKLA. - 6000 RUSA ZAROBLJENIH
Beč, 30. kolovoza
Ratni dopisni stan javlja: Zapovjednik vojske, general konjaništva Dankl, izdao je na 26. kolovoza slijedeću zapovijed vojnog zapovjedništva:
„Naša se je vojska dne 23. i 24. kolovoza u bitci kod Krasnika, Polichne i Goraja sjajno iskazala u prvoj vatri. Svi zborovi su svojim smrtno junačkim držanjem prisilili neprijatelja, da bijegom uzmakne. Koliko je dosada poznato, zaplijenjenje su 3 neprijateljske zastave, 28 topova i mnogo puščanih strojeva, a zarobljeno je preko 6000 neprijatelja. Od sveg srca zahvaljujem svim pripadnicima moje armade za usluge, što su ih učinili našemu najvišemu, vruće ljubljenomu vrhovnom vojskovogji i domovini. Ali naše srce ispunja i tuga: mnogo je naših drugova našlo smrt na polju časti. Sjetimo se njih u ovom uzvišenom času. Još nas čekaju teške borbe i mnoge patnje. Ja sam siguran, da će ih hrabra moja vojska sve svladati.
Dankl.
Ovaj raspored, mislim, dokazuje da je „Hrvatski dnevnik“ bio dobro uređivan list. Izbor novog pape je u svim uvjetima i svim vremenima važna vijest, kojoj se mora posvetiti odgovarajuća pažnja, zato je stavljena u središte stranice. Ali na prvo mjesto, u gornji lijevi ugao, mora doći Dnevna zapovijest glavnoga generala, pogotovo ako se njome objavljuju veliki uspjesi i pobjede, koja je i stavljena na pripadajuće mjesto. Jer bio je rat, riječ je o augustu 1914. godine, a papa u to vrijeme nije raspolagao sa mnogo divizija, prema tome u ratu nije mogao igrati ulogu ravnu onoj velikih generala.
Kratka analiza ove stranice, koja bi uzela u obzir i ono što na njoj nije objavljeno, uvjerila bi i tvrdokornog skeptika da je „Hrvatski dnevnik“ bio dobro uređivan list. Ni u jednoj vijesti se, naime, ne spominje ratište koje bi, po prirodi stvari, Sarajlijama trebalo biti najzanimljivije, već zato što im je najbliže. To je ono na granici prema Srbiji, ono na kojem su vjerovatno ratovali njihovi sugrađani. U to vrijeme na tom ratištu nije bilo pobjeda i uspjeha koje bi se moglo objaviti u dnevnoj zapovijedi nekoga generala, zato je o njemu najbolje naprosto šutjeti. Osim toga, ono je blizu i neposredno se tiče svakog čitaoca, jer svaki od njih ima rođaka, prijatelja ili bar poznanika koji tamo ubija ili gine. Već i zato bi dobre novine i pristojni ljudi izabrali šutnju o tom ratištu i svakom sličnom predmetu, jer o stvarima koje su neposredno prisutne i stvarno bole, govore samo oni odvratni tipovi koji vjeruju da su mudri, pa u svaki razgovor ubacuju uzdahe i napomene o tome da nam se crno piše, a na kraju sugovornika šokiraju otkrićem da ćemo mi najzad svi umrijeti, iako se do tada ugodno razgovaralo o sniženim cijenama cipela.
Blisko ratište na granici sa Srbijom spominje se na drugim stranicama, a i tu samo posredno, naprimjer napomenom da „neće možda proći nekoliko dana, a već će vlakovi sa ratnoga bojišta, da nam dovedu prve ranjenike“ u velikom proglasu Bosansko-hercegovačkoga zemaljskog društva za pomoć i dobrovoljnu sanitarnu njegu. Ta napomena malo zbunjuje onoga ko lista novine, jer je objavljena na petoj stranici, dvije nakon one na kojoj stoji Izvadak iz popisa gubitaka broj 11 sa stotinama imena ranjenih i poginulih građana Bosne i Hercegovine. Između Proglasa koji prijeti vlakovima sa ranjenicima i Izvatka iz popisa gubitaka broj 11, dakle na četvrtoj strani, objavljen je oglas kojim Osmanaga Nuri Prcić reklamira „Prvi tuzlanski električni mlin za meljenje pržene a la turka kave“. Oglas je bogato ukrašen dvjema vinjetama i slikom koja prikazuje bradatog orijentalca udobno zavaljenog na nekom sjedištu, a iznad slike stoji napomena da je to „Zaštitna oznaka Tirjaćlija“. Čitav oglas je bogato opremljen stihovima, među kojima se izdvajaju oni iznad desne vinjete, koji glase:
Pijem pijem kavu crnu,
Pijem zato što je volim
Duši svojoj da odolim
Pijem kavu ali taze
Tirjaćlije na to paze
Zašto se na petoj stranici upozorava da nam prijete vlakovi s ranjenicima, ako su na trećoj odštampana imena ranjenih i poginulih poznanika? Nekoliko Sarajlija je, naprimjer, primijetilo da pri dnu drugog stupca među poginulima stoji ime Lisić Bego, bez napomena, komentara i čak bez mjesta porijekla, između vodnika Kukić Sulje iz Bosanskog Šamca i razvodnika Lovrića Mije iz Brčkog. Jedan od Sarajlija koji su primijetili ime Lisić Bege pokušao se našaliti, primijetivši da je „Begi na onom svijetu izgleda konačno krenulo, uvalio se između dvojice sa činom, iako je bio redov i to sigurno jedan od lošijih“. Ljudi koji s njim sjedili za stolom samo su ga mjerili pogledima, pa je i njemu brzo bilo jasno da mu šala nije uspjela.
ARGUMENTUM
Teofrast je mislio da je čovjek suma onoga što je nosio u sebi kad je rođen i onoga što je bio (činio, mislio, osjećao) u sveijednom trenutku svog života. Zato je svaki od nas sada (užasnog li blagoslova!) sve ono što je ikad bio, čak i prije rođenja, dok su se uspostavljali odnosi među njegovim tjelesnim sokovima i određivala brzina s kojom ti sokovi kolaju po tijelu. Jedan čovjek je, recimo, jednom u magnovenju, kraćem nego treptaj oka, pojmio koliko je maslina bolja od njega, pa poželio da bude, ili u duhu bio, maslina. Kratko nakon toga on je odselio na sjever i vremenom se obogatio u industriji građevinskih strojeva, maslinu nikad više nije vidio, niti je na nju pomislio, a ipak će do svoje smrti (možda i nakon nje?) biti između ostaloga onaj koji je u mladosti jednom poželio da bude maslina. Kad sluša pohvale upravnog odbora svoje kompanije, kad se spušta na skijama niz padinu švicarskih Alpa, kad liječniku priznaje gdje ga sve boli i kad se sebi ispovijeda pred spavanje – u svakom od tih stanja i svakom trenutku života on je i onaj što je htio biti maslina. To nije bila prava misao, to je bilo nešto između osjećanja, želje i predodžbe, trajalo je kraće od svega što čovjek može zamisliti, a ipak je prisutno u svemu što on sada radi. Način na koji doživljava pohvale upravnog odbora i postupci kojima imponira mladoj suradnici, izbor jela u restoranu i sve drugo, doslovno sve što čini i jeste on, u nekoj je vezi s magnovenjem u kojem je bio ili samo želio biti maslina i nekako je određeno njime.
John Stuart Mill je, možda vođen osjećanjem da je svijet samo veliki čovjek, dakle makrokosmos, prenio Teofrastovu misao na univerzum i došao do logički neporecivog zaključka da bi um, koji bi znao sve o svijetu sada, mogao pouzdano i potpuno saznati i rekonstruirati stanje svijeta, svaku sitnicu i svaki događaj, u svakom trenutku od postanka. Jer sadašnjost je proizvod prošlosti, jedna iz druge proističu, čitaju se i izvode kao sir iz mlijeka, sirišta, topline i miješanja.
Svijet i život na koje sam osuđen stoje dakle u nekoj vezi sa blistavim pobjedama generala Dankla i izborom pape, koji je počeo u pet po podne 31. augusta 1914. godine, kao i odlukom Osmanage Nuri Prcića iz Tuzle da reklamira svoj električni mlin i pogibijom redova Bege Lisića iz sarajevske mahale Sedrenik. U kakvoj vezi? Logički je neporecivo da su oni proizvod i posljedica članaka objavljenih u 216. broju „Hrvatskoga dnevnika“ i događaja o kojima ti članci govore, dakle i Beginog imena u Izvatku popisa gubitaka. Da li bih bolje razumio svoj svijet i sebe samoga, ako bih otkrio u kojoj mjeri i na koji način su Bego, Dankl, gubici i Osmanaga Nuri Prcić umiješani u njih? Koliko su u mom svijetu i meni prisutni članci koje sam citirao i događaji o kojima oni javljaju? Hoće li se u mom žalosnom stanju išta popraviti, ako otkrijem i shvatim bar neke nesumnjive posljedice onih članaka u ovom vremenu, mom gradu, među ljudima s kojima se družim ili bar poznajem?
Jedan niz činjenica, koje povezuju moje vrijeme s onim tekstovima, dakle jedan niz njihovih posljedica, mogao sam pročitati u dozvoljenim i zabranjenim knjigama, prije svega historiografskim, ali i filozofijskim, pripovjedačkim, kulturološkim. Neke od tih činjenica, koje su očigledno neposredne posljedice citiranih članaka, nasumce izabrane, su: Pomor carevina (komada četiri, brojevima: 4) i prava najezda republika na evropskom kontinentu (nepoznat broj). Kraj književnog djelovanja Georga Trakla. Radikalno skraćivanje suknje i kose u ženskoj modi. Nastanak danas raširene predrasude da obaviještenost o vanjskim činjenicama čovjeku daje znanje o životu, ljudima i događajima. Poplava disertacija i popularnih knjiga, koje tumače totalitarizme nastale u 20. stoljeću. Otkaz stana u Spiegelgasse 14 u Zürichu, iz kojeg je neočekivano odselio dotadašnji stanar Vladimir Iljič, koji je doduše korektno platio kiriju do kraja marta 1917. Bitka na Soči. Sistematska upotreba bojnih otrova, tenka, aeroplana i podmornice, kao neporecivi dokazi naučnog napretka. Niz nacionalnih država slavenskih naroda. Skeptična teorija medija, široko prihvaćena u Sarajevu, koju je krajnje precizno formulirao legendarni brico Mujić, rekavši: od novina bi možda i bilo neke koristi, kad bi čovjek iz njih mogao pročitati ono što su namjerno prešutile i ono što nisu primijetile. Odlazak iz Parisa i svjetska slava Henryja Millera. Preimenovanje bezbrojnih ulica i mnogih gradova. I tako dalje i tako dalje, ovo nizanje bi se moglo nastaviti ali ne i završiti.
Drugi niz posljedica objavljenih i ovdje citiranih tekstova nije niz, nego mreža, jer nije historija nego život, ali me i taj niz, koji je ustvari mreža, povezuje s našim tekstovima. Te posljedice se ne može naći u knjigama, one su skrivene odnosno nevidljive, jer su se utopile u život i rastvorile u desetinama sudbina, sjećanja, događaja i želja, ljudskih namjera, odnosa i nesporazuma, krivih sudova i namjernih laži. One se ne mogu naći ni u dozvoljenim, ni u zabranjenim historijama, jer nisu ideologeme (završive i dovršene, zatvorene u neki okvir), nego fluidna supstanca života koja se ne da zatvoriti, dovršiti, zapisati u historiografsku studiju. Zato se njih ne može pročitati, nego saznati kožom i iskustvom, one se ne čuvaju i ne prenose knjigama, nego životom samim, kao nasljedne bolesti. A radoznao čovjek ih može prilično pouzdano saznati i rekonstruirati, ako dovoljno dugo razgovara s ljudima koji žive te posljedice, akšamluči i igra tavle s njima, pamti pijana brbljanja i dosjetke, sjedi kod brice i prisluškuje razgovore mušterija. Kad skupi dovoljno sjećanja, uspomena i tračeva, svjedočanstava o stvarnim sudbinama i vlastitih doživljaja s ljudima koji te sudbine trpe,ostaje mu da to što je skupio ubaci u mirnu vodu i strpljivo čeka. Elementi onoga što je nakupio sami će se, na površini vode, rasporediti u cjeline prema svojoj unutrašnjoj srodnosti, okupljajući se i privlačeći jedan drugoga u skladu sa svojom prirodom. Ako skupljač prepozna ili bar nasluti formu koju te cjeline zajedno grade, možda će i razumjeti kako oni članci djeluju danas u njegovom životu. I kako ne djeluju, jer su se izgubili u drugim životima, a on bi želio da djeluju ili da se bar ponekad oglase.
HISTORIA
Gospodin Joseph Purgheimer, glavni djelovođa lista „Bosnische Post“, još uvijek je uživao u ritualima kojima je počinjao radni dan, iako teče već sedmi mjesec otkako je on iz redakcije, s mjesta novinara, prešao u upravu, na mjesto djelovođe (Geschaeftsfuehrer) ili direktora, kako su ga ovdje zvali. Poslužitelj Ibro Tuco bi, kratko nakon što je direktor sjeo za veliki pisaći stol, nečujno ušao u njegov ured i pred njega položio vrelu jaku tursku kafu, koju je napravio upravo onako kako gospodin direktor voli (Ibro je toliko uvažavao želje gospodina direktora, da je čak i malu okruglu šoljicu zvanu findžan, koja je ovdje za uživanje kafe obavezna koliko i samljeveno zrno kafe ili voda u kojoj se kafa kuha, zamijenio velikom šoljom, jer je gospodin direktor tako želio). Tada bi Ibro, opet nečujno, nestao iz ureda, da bi se tačno tri minute kasnije pojavio s pismima koja su stigla taj dan. U tih tri minute je gospodin Purgheimer najprije zadovoljno odahnuo, dohvatio s poslužavnika findžan pun vrele vode i kašičicu, kašičicom zahvatio nekoliko puta u findžan i vrelu vodu prelio po pjeni i kafenom prahu na vrhu džezve, nekoliko puta pažljivo promiješao smjesu na vrhu džezve, najprije pokretima koji smjesu prevrću po vertikali, odozdol prema gore, a onda kružnim pokretima koji proizvode horizontalni vrtlog, kašičicom uronjenom do dna džezve, dugo i sporo, čekajući da se kafeni prah slegne na dno. Najzad bi iz findžana dodao još nekoliko kapi vrele vode u džezvu, sačekao da se sve smiri, a onda s novim uzdahom zadovoljstva izlio sadržaj džezve u bijelu porculansku šolju. Kašičicom bi otkinuo komadić rahatlokuma posluženog na maloj porculanskoj tacni (običaj urođenika, ustvari njihovu duboku vjeru da rahatlokum donosi stvarni užitak jedino onda kad se jede rukom, smatrao je azijatskim, dakle barbarskim, i zato ga je striktno odbijao). Pustio bi rahatlokum da mu se rastopi u ustima, a onda srknuo gutljaj vreloga gorkog napitka, koji se sa ljepljivim slatkim okusom rahatlokuma slivao u jednu upravo nebesku harmoniju, koja je izazivala novi uzdah. U tom trenutku je Ibro Tuco ulazio s poštom, ovaj put sasvim zvanično, hoće reći bez buke ali itekako čujno.
Diskretno stojeći pola koraka iza direktorove stolice, Ibro bi spustio na stol, desno od poslužavnika s kafom, veliki poslužavnik s današnjom poštom, dohvatio s njega nož za papir i prvo po redu pismo, a onda otvarati pošiljke jednu za drugom. Iz rasječene kuverte bi izvadio pismo, zadržao ga u lijevoj ruci, desnom bi odložio kuvertu i nož na stol, razmotao pismo i tako razmotano držao ga u ispruženoj lijevoj ruci dok direktor ne posegne za njim. Nakon toga bi Ibro uzimao sa stola nož, s poslužavnika novu kuvertu i postupak bi se ponavljao. A djelovođa Purgheimer je čitao ili, mnogo češće, dijagonalno prelijetao pisma, bilježio po potrebi nešto u svoj notes ili na samo pismo, a onda odlagao pregledano pismo lijevo od sebe, kidao komadić rahatlokuma, zalivao ga kafom, čekao zabačene glave i zatvorenih očiju da se dva okusa slože onako kako to uvijek čine, a onda posezao za novim pismom, koje je Ibro strpljivo držao u ispruženoj lijevoj ruci.
Dana 17. septembra 1914. godine uživao je u tim ritualima kao svaki put do tada. Prijao mu je spori ritam procedure, prijalo mu je što se ni u postupcima, ni u njihovom redoslijedu ne mijenja ni najsitniji detalj, a prijalo mu je i diskretno poštovanje, koje je mjesto djelovođe donosilo čovjeku. Mirno ponavljanje vazda istih postupaka u nepromjenljivom redoslijedu sigurno mu je prijalo zbog osjećanja sigurnosti, koje ponavljanje donosi čovjeku gotovo redovno, ali mnogo više mu je značilo kao miran uvod u radni dan koji je znao donijeti i neugodnih iznenađenja. Nesigurnost i iznenađenje mogu čak i prijati čovjeku punom snage, koji sigurno stoji na svome mjestu i ima dobre izglede da s njima iziđe na kraj, ali je teško vjerovati da iznenađenja voli onaj ko pliva ili se kotrlja niz padinu, tim riječima je Joseph Purgheimer objašnjavao svoj užitak u jutarnjim ritualima i svoju potrebu za njima. Tog dana ga je pri kraju njegovog rituala, koji mu je iz dana u dan potvrđivao stabilnost svijeta, čekalo iznenađenje: dobio je pismo poslano prije 19 mjeseci iz Badena kod Beča. Prije gotovo dvije godine prijavio se na jedno mjesto u gradskoj upravi Badena, ali nije dobio nikakav odgovor, pa po tome zaključio da nije primljen. Sada je dobio odgovor, koji je potvrdio njegov zaključak, ali istovremeno nametao pitanje kako je moguće da pismo od Badena do Sarajeva putuje tako dugo.
Ispričao je to Eduardu Pivnički, odgovornom uredniku lista „Bosnische Post“, u razgovoru koji je Pivnička tražio jer mu je htio ponuditi da opet piše za novine, jer je redakcija zbog rata ostala bez nekoliko važnih ljudi. Rat je štošta poremetio, čak i carsko-kraljevsku poštu, primijetio je Joseph Purgheimer i na stol položio kuvertu ukrašenu grbom grada Badena. Jučer bih se zakleo da naša pošta i na onaj svijet pošiljke dostavlja s najviše pola dana zakašnjenja, i to samo u slučaju vremenskih nepogoda, a danas sam evo dobio pismo koje je do mene putovalo godinu i pol. U nastavku razgovora su on i Pivnička jedan drugome dokazivali da su pravi Bečlije, naime navodili su sve očiglednije dokaze da svijet ide k vragu i sve jače razloge za zabrinutost, a onda pravili viceve s tim razlozima, smijali se i svijetu i vragu koji ga već drži u rukama i bili ponosni na sebe. U neko doba se Pivnička sjetio da mu je Nikola Berković, direktor Landesbanke, nedavno govorio o nekom pismu koje je dobio s upravo kosmičkim zakašnjenjem, pa ga je nazvao da provjeri šta je ono bilo. Da, radilo se o pismu poslanom prije više od dvije godine, službenom pismu, iako je adresirano na njegovu privatnu adresu, ali on srećom nije zbog ovog zakašnjenja imao problema. Predložio je da pismo donese večeras i pokaže mu ga, trebali su vidjeti na ispraćaju bračnog para Preindlsberger, koji je odlazio na ratište.
2.
Na ispraćaju se okupilo pola Sarajeva, takoreći svi čija je riječ u tom gradu nešto značila. Povod je to, uostalom, zasluživao, doktor Preindlsberger je, kao načelnik saniteta, imao i razlog i obavezu da bar povremeno ode na ratište, ali je milostiva gospođa odlučila dobrovoljno krenuti sa svojim suprugom i na ratištu služiti kao obična bolničarka. Ta njezina odluka navela je mnogo patriotsko srce da jače zakuca, a istovremeno je izazvala žučne rasprave i poneki zloban komentar u gradu. Te rasprave su, naravno, planule i večeras, na ispraćaju. Je li ženi mjesto na ratištu, makar joj muž bio načelnik saniteta, a ona sama novinarka i književnica? Ima li više heroizma u rođenju djeteta ili u njegovanju ranjenika na ratištu? Ne bi li bilo bolje da čak i gospodin doktor ostane ovdje, takoreći u centrali, odakle može imati pregled sanitetske službe u cjelini i po potrebi intervenirati brzo i precizno? Tvorničar namještaja Venturini objašnjavao je veoma uvjerljivo da su na samom ratištu, na takozvanoj prvoj liniji, potrebni samo ljudi koji pružaju prvu pomoć, recimo bolničari i sanitetski tehničari, koji mogu zaustaviti krvarenje, namjestiti ranjenika u položaj koji je za njega najpovoljniji i nadgledati transport. Čak je i običan liječnik stažist suvišan na prvoj liniji, i njemu je pravo mjesto u lazaretu, koji treba biti malo dublje u pozadini, a kamoli načelnik saniteta. Po njegovom mišljenju u ovoj odluci je bilo malo više patriotske parade i romantike, nego stvarne potrebe i vojničkog rezona. To mišljenje je naravno navelo nekoliko ljudi da izraze suprotno mišljenje, koje je dokazivalo da upravo romantični poduhvati uzbuđuju srce, a u ratu je srce od presudne važnosti. Rat se ne može dobiti bez heroja, a heroja nema bez primjera i spremnosti za žrtvovanje, čak i protiv svakog rezona i potrebe.
Ventorinijev ortak Buttazzoni, možda i pod utjecajem teškoga lokalnog vina, već je bio u žustroj diskusiji s nekim starim pukovnikom, kojega ni djelovođa Purgheimer ni urednik Pivnička nisu poznavali. Nesu mogli znati šta je na početku razgovora govorio gospodin Buttazzoni, ali su jasno vidjeli da je onim što je onim što je rekao naljutio pukovnika koji je, dovoljno glasno da ga svi čuju i s dosta bijesa u glasu, uzviknuo: „My country, right or wrong! Right or wrong, moj gospodine! Ja moram biti uz domovinu i onda kad ona griješi, ja sam njezin i kad čini zločine. Englezi to znaju, za njih ništa nije zločin ako je za domovinu, zato oni jesu prva sila.“ Buttazzoni je odgovarao pristojno tiho, ali mnogo glasnije nego u prvom dijelu razgovora, pa ga se moglo dobro čuti. Tvrdio je da postoje stvari koje su dublje, važnije i starije od domovine, podsjetio na Antigonu, koja je znala da su zakoni bogova smrti i obitelji stariji od državnih, ona je sahranila brata iako je državni zakon to branio i time zaslužila divljenje svih ljudi do današnjeg dana. „Ali je Kreont pobijedio, moj gospodine“, trubio je u odgovor pukovnik. „Vaša Antigona se objesila kao svaka defetistička bena, a Kreont je ostao da vlada, i vlada do danas. Ni Antigone, ni njezinih bogova već stoljećima nema ni u tragu, a Kreont i njegovi zakoni su i danas na snazi.“
U razgovor se, reklo bi se na strani pukovnika, umiješao mladi pravnik iz Narodne skupštine, koji je podsjetio na to da je čovjek biće zakona, to jest jedina životinja koja donosi i poštuje zakone. A zakone donosi i za njihovo provođenje se brine država, oni se odnose samo na zajednicu i vrijede za cijelu zajednicu, zato je krivo tvrditi da je čovjek pojedinac stariji od države. Možda smo mi fizički postojali i prije nego što smo bili dio zajednice i podanici neke države, ali tada još uvijek nismo bili ljudi. Otkako smo ljudi, mi znamo zakone i državu, jer smo ljudi postali kad su nam se objavili zakoni, govorio je mladi pravnik. „Ali smrt, gospodine, smrt je bar minutu starija od zakona i države!“ molećivo je uzviknuo Buttazzoni. „Naravno, u pravu ste, mi u smrti jesmo sami, ali dok živimo - mi pripadamo nekoj zajednici, dakle državi, inače nismo ljudi“, zaključio je pravnik, obraćajući se, koliko Buttazzoniju, toliko i starom pukovniku od kojeg je po svemu sudeći očekivao podršku. Prije nego što se pukovnik mogao suglasiti, u razgovor se upleo dr. Viktor Jankjevič, advokat i zastupnik u Narodnoj skupštini, koji je mladoga kolegu želio podsjetiti na to da su zakoni dobri samo dotle dok se čovjek kao pojedinac može u njima prepoznati i vidjeti svoj interes u njihovom poštivanju, inače su ti zakoni despotski.
Nije bilo razloga da njih dvojica dalje slušaju taj razgovor, pogotovo zato što bi se na kraju i oni sukobili jedan s drugim. Znali su naime da je Pivnička oduševljeni zagovornik rata, takozvani bellicist, a Purgheimer izraziti skeptik i protivnik rata. U drugoj sobi su gotovo naletjeli na Nikolu Berkovića, koji je došao nešto kasnije nego što je očekivao, i praktično od tada ih traži. Mora se ispričati, počeo je Berković, njegovo pismo nije putovalo više od dvije godine, kako je on tvrdio u telefonskom razgovoru, nego nekoliko mjeseci manje. Radilo se o dopisu osiguravajućeg društva Danubius, kod kojega je Berković imao ugovor o životnom osiguranju za sve članove obitelji. Pismo koje je dobio istovremeno je bilo čestitka za rođendan i za godišnjicu sklapanja ugovora o osiguranju, jer su se dva datuma praktično poklapala, mimoilazila su se u dva dana. Valjda je zato pismo bilo upakovano u prelijepu, upravo raskošnu kuvertu, na kojoj je bila naslikana plava mašna u kraljevskoplavoj boji, ali tako da je izgledalo kako je kuverta uvezana plavom svilenom mašnom. „Ništa značajno, nisam ja imao ni problema, ni gubitaka, ali je glupo“, zaključio je Berković i primijetio da su mu još neki ljudi govorili da su u posljednje vrijeme dobili pošiljke poslane Bog zna kad. Nije se mogao sjetiti ko je to bio, ali su sigurno bila dvojica, možda i trojica.
- Da, bojati se da se naša draga pošta raspada pod utjecajem rata- zabrinuto je izjavio Purgheimer, koji je u rukama još uvijek vrtio pismo Danubius-osiguranja i poredio ga sa svojim pismom od grada Badena.
- Ja ću Vas izvesti pred vojni sud, ako čujem da ste to ponovili pred svjedocima, pogotovo pred ljudima izvan našeg najužeg kruga – gotovo u uho mu je objavio jedan miran, ugodan glas. To je bio Emil Gaberle, rukovodilac vojne pošte i telegrafa. - To što Vi radite zove se propaganda, mladi čovječe, i to, na Vašu nevolju, neprijateljska propaganda usred ratnog stanja.
- Oprostite, molim, ja inače nisam osoba sposobna za propagandu, kolega će mi to posvjedočiti – uzvratio je Purgheimer, pokazujući na Pivničku – a ovo što sada činim najmanje na svijetu ima veze s tim.
- To je neprijateljska propaganda, koliko god „ne imalo veze s tim“. Tvrditi da se raspada služba koja besprijekorno funkcionira, u normalnim okolnostima je laž, a u ratnim uvjetima je neprijateljska propaganda.
- Ali ja upravo u rukama držim dva pisma, koja moju tvrdnju, to jest moju patriotsku zabrinutost potvrđuju, ili bar opravdavaju. To je, takoreći, corpus delicti, gospodine predsjedniče – branio se Purgheimer.
- Dozvolite da vidim.
- Izvolite, molim, oba odjednom – pružio je Purgheimer svoje i Berkovićevo pismo. - A gospodin direktor je upravo spominjao dvojicu ili trojicu ljudi koji su, poput nas, primili poštanske pošiljke s astronomskim zakašnjenjem.
- Je li to istina? - pitao je Emil Gaberle direktora Berkovića.
- Da, ovo bih mogao posvjedočiti, ako me nećete izvesti na sud - pokušao se našaliti direktor Berković.
- Neću, jer ja svjedočim da naša pošta radi upravo savršeno. Do mene svakodnevno dolaze hiljade, desetine hiljada vijesti, telegrama, poruka, pisama, paketa iz cijelog svijeta, s tačnošću koja upravo impresionira.
- Ali rat je, gospodine predsjedniče, niko ne prigovara zbog ponekog propusta u ratnim uvjetima - pomirljivo je primijetio Pivnička. - Ako to spominjemo, onda samo zato što nam je žao ili što smo zabrinuti.
- U ratu pošta mora raditi još bolje, jer tada je ona presudno važna, odgovorio je Gaberle, premećući u rukama zakašnjela pisma, koja mu je dao Purgheimer. Razgledao je kuverte, vadio pisma, studirao ih pa vraćao, dugo prstima ispitivao kuverte i razgledao mjesta na kojima su sastavljene. - Ne znam jeste li zapazili, gospodo, da prije dvije godine, pa ni prije godinu dana, nije bilo rata.
- Kako ovo trebamo shvatiti? - pitao je Pivnička.
- Kao tvrdnju da ova pisma, to jest njihovo kašnjenje, nema veze s ratom. Ona su poslana prije godinu-dvije, pa su se negdje zagubila, slučajno ili namjerno, pa su tu boravila do sada, a sada su uručena primaocima.
- Zanimljivo! - začudio se Purgheimer – nije mi to palo u oči, a moglo bi biti sasvim tačno. Oprostite, ako sam Vas naljutio ili povrijedio svojom primjedbom, gospodine predsjedniče.
- Pod uvjetom da primijetite jednu stvar.
- A to je?
- Ako bi se sudilo po ovim pismima, moralo bi se zaključiti da pošta sada u ratu bolje radi, nego što je činila u miru. Vaša pisma su zalutala i dugo lutala u miru, a uručena su sada, u jeku rata - našalio se Gaberle i izazvao odobravajući smijeh. - Mogu li na par dana zadržati ova pisma?
- Naravno - odgovorila su sva trojica uglas, a onda su se ponovo nasmijali jer su svi pogledali Pivničku koji je odobrio da se zadrže tuđa pisma.
- Javit će vam se moj čovjek, gospodo novinari, vjerujem već sutra ili prekosutra, ovdje je potrebna jedna mala istraga, onako, za svaki slučaj. Možete li mi reći imena ostalih ljudi, koji su dobili zakašnjela pisma? - upitao je Gaberle na kraju Nikolu Berkovića. A kako se ovaj nije mogao sjetiti, zamolio je da ga nazove kad se sjeti ili otkrije nešto novo, pa se oprostio.
3.
Tri-četiri dana kasnije Purgheimera je nazvao Kalikst Petrović, koji se predstavio kao „jedne vrste sekretar“ kod gospodina Emila Gaberlea. Objasnio je da zove u vezi sa pismima koja kasne i predložio da se vide što je moguće prije. „Dođite ovamo“, predložio je Purgheimer, „mi smo u Čukovića ulici, to vam je ni mačiji skok.“
- Ali vi ne znate odakle zovem, možda mi i nije tako blizu kako vi mislite - nasmijao se Kalikst Petrović. - Šef me je upozorio da Vi najprije iznesete zaključak, a onda tražite pretpostavke. dobro Vas je ocijenio, zar ne. I to na temelju jednog uzgrednog razgovora, stvarno rijetka sposobnost, zar ne.
Predložio je da se vide u četiri popodne u Cafe Marienhof.
- Ja ću biti sam za stolom i pijuckati ono crno vino kojim gospodin Ružić stalno napada naše zdravlje i dokazuje nam da nismo sposobni odoljeti iskušenju - napomenuo je veseli Petrović i prekinuo vezu.
Bio je veseo i u kafeu, ne samo na telefonu. Razdragano se rukovao s Purgheimerom, razdragano izrazio žaljenje što gospodin urednik Pivnička nije mogao doći („Ni u dobrim vremenima novinari ne znaju gdje će pojesti idući objed, kako bi to mogli znati u ratu, zar ne“), razdragano se sjetio da Purgheimeru to mora biti poznato iz prve ruke, jer je i sam par godina jeo tvrdi novinarski hljeb, pa sebe ukorio zbog brbljivosti. Predložio je da odmah pređu na stvar, to jest na vino. I naručio kod konobara „pola litre ovoga“ pokazujući na svoju čašu.
- Gospodin Ružić tvrdi da njegovo vino vraća iz mrtvih. Može biti da ste u pravu, kažem mu ja, ali prije toga nas ono mora ubiti, zar ne, jer iz mrtvih možete vratiti samo onoga ko je među njih dospio.
Kad se konobar udaljio, Petrović je odnekud izvadio svežanj pisama i poslagao ih po stolu jedno pored drugoga, navodeći uza svako pismo ime onoga kome je upućeno. „Gospodin Jovanović, veliki Modehaus u ulici Franza Josefa. Jošua Salom. Jovanović, fabrikacija svijeća. Mihajlo Petrović. Ahmed Muhtar-beg...“
- Pada li Vam šta u oči? - pitao je Kalikst Petrović nakon jednog intervala napete šutnje.
- Ne, ne bih rekao - odgovorio je Purgheimer, kojemu se pogled kolebao između kuverata poslaganih po stolu pred njim i lica sugovornika, koji je svojim očima uporno slao neke signale i upozoravao na nešto u vezi s pismima.
- Čuli ste imena, i Vaše se nalazi među njima, sada ih možete i pročitati. Pogledajte, imate vremena, razmislite i recite mi - nagovarao ga je Petrović. - Ma sve je jasno, zar ne.
Kako njegovom sugovorniku ipak nije bilo sve jasno, Petrović je izložio rezultate svoje „male istrage“. Ne može biti govora o sabotaži ili nečem sličnome, dakle stvar ne spada u njegovu nadležnost i on se njome ne treba baviti. Sva pisma o kojima se radi imaju četiri zajedničke osobine (istraga mora ustanoviti zakonitosti, zar ne, a zakonitost smo otkrili kad smo ustanovili šta je zajedničko svim predmetnim činjenicama): 1. adresirana su na ugledne ljude; 2. poslana su u toku posljednje dvije godine; 3. otvorena su, pa naknadno zalijepljena škrobom, prilično traljavo, svaki amater bi to otkrio; 4. zapakovana su u lijepe luksuzne kuverte, pogledajte Vi samo tu ljepotu. Ne sadrže otrov ili neke druge opasne supstance. Ne ucjenjuju i ne prijete, što bi čovjek s mojim iskustvom očekivao od ugledničkog pisma koje je otvarano, zar ne. Naime ako uglednom čovjeku nestaje pošta, jasno je da je neko odstranjuje, ne bi li u njoj našao nešto kompromitirajuće. Tada samo čekate da se dotični javi uglednom čovjeku kojemu je krao poštu i počne ga ucjenjivati, tako imate u ruci i njega i onog uglednika, zlu ne trebalo. Ovdje međutim stvari ne stoje tako, ovo odudara od mojih iskustava. Prvo, izbor ljudi kojima se pošta krade je konfuzan, da ne kažem imbecilan - ko, lijepo Vas molim, može imati koristi od toga da ucjenjuje Vas? A i Vi ste u ovom izboru, zar ne. Drugo, to su redovno službena ili formalna pisma, u kojima u pravilu nema kompromitirajućih stvari. Treće, to traje već dvije godine, a nigdje traga ucjene ili pokušaja da se nekog od vas ucijeni. A i kako, čime me može ucijeniti onaj ko je pročitao čestitku za rođendan koju mi je poslala moja banka?! Sve je tu jasno, zar ne.
- Ne baš - priznao je Purkheimer.
- Naravno da jeste - odmahivao je Petrović, kao da ne pristaje o svemu ovome ozbiljno razgovarati. - Neki sitni namještenik je u posljednjih dvije godine sklanjao ustranu pisma uglednih Sarajlija, ilegalno ih otvarao i čitao, toliko je sigurno, o tome nećemo razgovarati. Možemo razgovarati o njegovim namjerama, one sigurno nisu čiste, a nisu ni jasne. Iskustvo me uči da je u otvorenim pismima tražio nešto čime bi te ljude mogao ucjenjivati, uglavnom se o tome radi kod ukradenih pisama. To me uči, međutim, samo jedna strana mog iskustva, ona druga me uči da, uz pokvarenjake, među ljudima ima i budala, a ima i ona dragocjena i najčešća sorta pokvarenih budala. Vjerujem da se ovdje radi o ovoj sorti, zato i ne slutim ništa o njegovim namjerama. Nije teško otkriti namjere pametna čovjeka, samo treba poznavati njegovu situaciju i logično misliti, ali šta je budala namjeravala i smislila - to mi ne možemo naslutiti ni u snu.
- Ostanimo kod pisama, molim - pokušao je Purgheimer umiriti filozofijsku euforiju svog sugovornika.
- Stalno smo kod njih. U dvije godine, koliko pisma nestaju, nije pokušana nijedna ucjena, počinitelj je dakle ili budala, ili neviđen baksuz, pod pretpostavkom, naravno, da mu je ucjena bila cilj, ako je dakle djelovao iz ljudskih motiva. Njegova je stvar šta je od to dvoje, a moja stvar je da nije počinjen zločin, nego samo ogrješenje o red službe, što znači da se ja ne mogu više baviti njime. Rado ću Vas ipak upozoriti na neke stvari. To se događa u zadnje godine, počinitelj je dakle ili neko ko je prije dvije godine primljen u službu kod pošte, ili neko ko je tada zapao u poteškoće s novcem. Tražite dakle kockara ili mladića koji je prije dvije godine dobio prvu službu, samo neko takav može raditi ovakve gluposti, zar ne.
- Zašto mislite da ga ja trebam tražiti? - zbunjeno je pitao Purgheimer.
- Ja nisam nadležan, nema ni zločina ni sabotaže, a Vi ste u tome, Vi ste i zakuhali cijelu priču, zar ne - vedro je odgovorio Petrović i naručio još jednu bocu od pola litre. - Na kraju bi od svega moglo biti i neke koristi za Vas ako nešto otkrijete, možda dobijete odlikovanje ili bar dobru priču za Vaše novine.
Konobar je uz naručeno crno vino donio i pladanj s tanko narezanim kriškama livanjskog sira i pozdrave od Ernsta Ružića, koji se nada da će gospoda dobrostivo primiti ovaj skromni dar. U razgovoru koji je uslijedio, Petrović je obavijestio sugovornika da policija drži u zatvoru nekog urođenika zatečenog prije desetak dana u stubištu kuće velikog industrijalca Augusta Brauna. Gospodinu Braunu on nije ništa odnio, nego donio, naime pismo koje mu je trebalo biti uručeno prije godinu dana. Zato ga ne mogu dalje držati u zatvoru, a ne bi ga htjeli ni pustiti, jer znaju da nije baš uzoran građanin. Možda bi bilo korisno posjetiti ga u društvu s nekim ko dobro govori jezik domaćih, po mogućnosti i bez akcenta, ljudi znaju nakon kraće izolacije postati jako sentimentalni na jezik.
- Ko bi mene pustio da razgovaram sa zatvorenicima u istražnom zatvoru? - glasno se upitao Purgheimer, iako nije ni pomislio ići da razgovara.
- To sam Vam već uredio, samo se pozovite na mene. Ali povedite nekoga s jezikom, bez toga Vam je svaki trud uzaludan.
Petrović je naglasio da bi trebalo požuriti, jer policija nema osnove da čovjeka duže drži u zatvoru. Moglo se njega privesti na temelju sumnje, jer se motao po tuđem stubištu u ratno vrijeme. Ali mu se za to ne može suditi. On nije provalio u predmetno stubište, nije ništa ukrao, nije zatečen pri pokušaju krađe - on je samo ubacio pismo u poštanski sandučić čovjeka na kojeg je to pismo adresirano. Za takve stvari se čovjeka ne drži u istražnom zatvoru, još manje ga se izvodi pred sud. Nije moguće uostalom dokazati čak ni to da je predmetno pismo ubacio upravo on.
Dva dana kasnije Joseph Purgheimer je s dr. Milanom Paranosom, predsjednikom češko-moravskog trgovačkog društva, posjetio istražni zatvor i bez problema dobio dozvolu da razgovara s pritvorenikom o kojem je govorio Kalikst Petrović. To je bio jedan blijedi mršavi mladić s Bistrika, koji se vidno obradovao posjeti i prilici da razgovara s razumnim ljudima, kako se on izrazio, a još više cigaretama koje je dobio od posjetilaca.
Kao da već mjesecima čeka na priliku da govori o sebi i svom slučaju, Lutvo, zatvorenik kojeg su posjetili, zasuo ih je priznanjima, objašnjenjima, pitanjima i ispovijestima. Istina je da su ga zatekli u tuđoj kući, ali nigdje ne piše da je zabranjeno ući u tu kuću. On nije krao, nije ništa odnio, nikom nije prijetio ili ga napao, on ima pravo miroljubivo ući u sve kuće u ovom gradu. A što se njegovog ugleda tiče, to su uglavnom nesporazumi. Jeste on ponekad prodavao ukradenu robu, ali svi ponekad prodaju ukradenu robu, to je osnovni posao trgovaca. Policija dobro zna da nije on ukrao ono što je prodavao, to bi policija i priznala kad bi bila poštena, ali bi ga tada morala pustiti, pa se pravi luda. Možda se dogodilo da on ponekad, od prilike do prilike, kupi ponešto onda kad niko ne vidi, ali samo ondje gdje je toga što je kupio bilo više nego što vlasniku treba. Pa nije valjda to razlog da ga se ovako drži u zatvoru, a ako jeste - trebali su ga odvesti u zatvor onda kad je to radio, a ne sada, kad je čist kao dijete nevino. Ako je njima stalo do istine, nek pošalju svog šefa da na Bistriku proživi samo deset dana, sigurno će u tih deset dana postati ili džeparoš ili njihova žrtva, jer su ljudi tamo ili jedno ili drugo. Ne bude li tako, neka njega, Lutvu, sude doživotno.
Posjetioci su se slagali s njim i odobravali mu, a on se sve bolje osjećao i sve više govorio. Najzad se razgovor zadržao kod onoga što ga je dovelo ovamo. Naravno da on smije ulaziti u zgrade u kojima ne živi, ali to nije svakodnevno i ne događa se bez nekog razloga, mislio je Milan Paranos. Lutvo se opet zaklinjao u svoju nevinost, podsjećao da on nije dana proveo u zatvoru, pitao bi li sjedio ovdje da je bogat, ma koliko ga zateklo u tuđoj zgradi. Obojica su se opet složila s njim, Paranos je kao dokaz za istinitost Lutvinih riječi naveo svoj primjer, jer njemu se, recimo, još nije dogodilo da bude priveden jer je ulazio u neku stambenu zgradu. Ali se, istini za volju, nije mogao sjetiti da je makar jednom ušao u bilo koju zgradu onako, bez razloga i bez namjere da nešto uradi. „Zašto bih ja, recimo, sad ušao u kuću Resul-effendije, ako nemam nikakva posla s njim, a nismo prijatelji i ne idem u posjetu?“ čudio se Paranos. Tu je on vidio razlog za ponašanje policije. Kad bi Lutvo naveo neki razlog, neki posao, da je nosio recimo neko pismo ili poruku... „Šta s tim i ako je bilo pismo?“ pitao je Lutvo. „Gdje bi stigli kad uhapsili svakoga ko ubaci neko pismo, morali bi pohapsiti sve poštare, i to svakog nekoliko puta, jer svaki od njih ubaci po pedeset i više.“ Naravno da nema problema u tome, uvjeravali su ga posjetioci, ni budala ne bi hapsila ljude zato što ubace pismo tamo gdje treba, ali bi trebalo reći da je bilo pismo i da se to uradilo. Najzad je Lutvo u povjerenju, naglasivši da se ne radi o priznanju, ispričao da jeste ubacio pismo u sandučić u toj kući i da je to bilo sve što je trebao i namjeravao tamo uraditi. Uz molbu da to zadrže u strogoj tajnosti, rekao je da nema pojma o čemu se radi, a pismo koje je gore, na Koševu, ubacio u sandučić, dobio je od Zejnila, svog prijatelja i zaštitnika. Nije pitao o čemu se radi, on ima sve razloge da Zejnilu vjeruje. A i Zejnil je sve do sada mogao njemu vjerovati, zato je silno važno da oni zadrže za sebe sve što se ovdje govori, ni ljudski ni poslovno ne bi po njega bilo dobro ako mu Zejnil ne bi više vjerovao. Opet su ga uvjeravali da može biti miran, jer oni ni slučajno, ni greškom ili zbog nepažnje, a pogotovo ne namjerno neće bilo kome ponoviti jednu riječ izgovorenu među njima. Tada im je Lutvo rekao da Zejnila mogu naći u vatrogasnom domu na Vratniku i ponovio da se sve što bi on mogao reći o pismu koje ga je dovelo ovamo svodi na ono što je već rekao - Zejnil ga pozvao, dao mu pismo i rekao gdje ga treba ubaciti. Njemu nije trebalo ništa više, još jednom i još deset puta bi uradio to što je ovaj put učinio.
4.
Vatrogasni dom na Vratniku bio je ustvari prastara kafana „Pod orahom“ Vejsila Hrenovice. Ljudi iz mahale su osnovali dobrovoljno vatrogasno društvo i kafanu registrirali kao svoj dom, da bi Vejsila oslobodili poreza i tako kod njega dobili znatno niže cijene. Svi su u tom poslu bili na dobitku. Ljudi iz jedne mahale su dobrovoljno vatrogasno društvo bez obzira na to znaju li i hoće li oni to, jer svaki mora gasiti kad komšija gori kuća, da ne bi vatra prešla na njegovu. Kao prijavljeno vatrogasno društvo dobili su još od države pomoć, obuku, raznu opremu. A i Vejsilova kafana im jeste nekakav dom, jer kod njega sjede kad god su slobodni, igraju tavle i domina, pijuckaju svoju kahvu ili rakiju, razgovaraju i podvaljuju jedan drugome - jašta je, dakle, nego dom.
Zejnil je jedan od onih koji kod Vejsila sjede svaki dan po cijeli dan, tako da mu je tu bio i dom i radno mjesto. Joseph Purgheimer i Milan Paranos su, nakon svoje posjete Lutvi u zatvoru, saznali od predusretljivih ljudi kod policije ono osnovno o Zejnilu, kojega su željeli upoznati. On je važio za glavu dosta brojne grupe džeparoša, provalnika i kradljivaca u kojoj se okupila raja sa Vratnika, Sedrenika i Bistrika. Već dugo je u tom poslu i neki ga smatraju glavnim poglavicom lopova u Sarajevu. Oni sposobni i ambiciozni, koji su htjeli više od sitnih krađa, nisu ga dirali jer su odlazili iz Sarajeva koje je premalo za svaku veliku stvar, a oni koji su ostajali u Sarajevu, nisu ga mogli ugroziti jer su počinjali na njegovom terenu i morali su od samog početka igrati po njegovim pravilima. Nije imao posla ni s policijom, a kamoli sa sudom, jer mu se nije moglo prigovoriti da je uradio bilo šta protuzakonito, a nije imao sukoba ili drugih problema ni s konkurentima, jer su to, kao i on, uglavnom bili ljudi kojima je više stalo do mirnog života, nego do velikih poslova.
Zejnil je pitao Milana Paranosa odakle je, pa se iznenadio kad je saznao da je ovaj iz Brna.
- Čuj Čeh! Ma života ti?! - čudio se Zejnil. - Svašta! Bio sam siguran da si naš, doduše neki došljo, iz ovih novih mahala, recimo s Marindvora ili iz Velešića, ali naš. A ono – ti Čeh.
- Nisam baš ni Čeh - s osmijehom se pravdao Paranos.
- Iz Brna?
- To je Moravska. A ja sam Rusin.
- Neka si ti živ i zdrav, Rusko jarane, šta god da si. Ali ti se mora priznati da govoriš k‘o hafiz, ma pola naših ne bi moglo tako.
Nabrojao je šta sve Vejsil i vatrogasni dom nude, ostavio im da izaberu ono što žele i naglasio da su oni njegovi gosti, kad su čak iz grada potegli ovamo da njega vide.
- Ovako ti je meni svaki dan, Rusko jarane, ama baš svaki dan: piće, meza i jarani, udri tavle, nekad domina, a nekad bogme i karata, ama muka živa. Hajde ti svaki dan odluči, hoćeš li tavlu ili domine, hoćeš li lozu ili šljivu. Ponekad priskoči dost i prijatelj, pomogne i posavjetuje me da uzmem šljivu, jer nije loza za razumne ljude. Ali mene time stavi na novu muku, jer ne znam hoću li ljutu ili mehku, pa onda valja odlučiti hoću li s mezom ili bez meze... Muka je to, dobri moj Rusko, ljuta muka je to.
Zejnil je dugo izbjegavao razgovor o pismima, praveći se najprije da ne zna šta ga gosti pitaju, a onda zaobilazeći svako pitanje općenitim mudrovanjem o ljudskoj sudbini i odgovornosti za drugog čovjeka. Nakon dugog mudrovanja i pregovaranja dozvolio je mogućnost da je možda i čuo nešto o pismima koja su ljudima uručena s određenim zakašnjenjem, ali u tome nije vidio ništa čudno, jer pisma, vlakovi i slične stvari imaju red vožnje da bi mogli zakasniti. Nova runda razgovora navela ga je da objasni kako nema ničeg protuzakonitog u tome da se čovjeku dostavi pismo adresirano na njega, neki ljudi za to čak od države dobivaju plaću, dakle ako je neko od prisutnih s tim pretpostavimo nešto i imao, on je zaslužio priznanje a ne kaznu ili prigovor, to će im potvrditi i doktor Jozo Sunarić. Posjetioci su mu dokumentima dokazali da nemaju ništa s policijom, uvjeravali da su spremni odati svako priznanje onome ko se pobrinuo da pisma dođu do primalaca, ali to ne mogu učiniti jer ga ne znaju i čak ne znaju gdje da ga traže, rado bi mu čak dali i neku simboličnu nagradu.
Joseph Purgheimer je priznao da njega zanima priča, on se ne bi u sve ovo uplitao ni ako bi mislio da u cijeloj stvari s pismima ima Bog zna šta zakonito ili nezakonito, opasno ili bezopasno - on istražuje samo priču u koju ga je upleo slučaj. Sam je dobio pismo koje je do njega putovalo oko godinu i pol, time je upleten u cijelu ovu stvar i sad se trudi da je upozna i shvati. Ništa više. Volio bi, doduše, za svoje novine napisati dobru priču, ako bi se pokazalo da je materijal dobar i on sposoban za to, ali to je zaista sve što njega ovdje zanima.
- Ne može za novine - presjekao je Zejnil. - Pa on je bio vas ko djevojačka duša, ne može to u novine.
Bio je spreman ponešto im ispričati o kasnim pismima, ali ni riječ od toga ne smije u novine, jer je Zejnil mislio da dobrim i nevinim ljudima nije mjesto u novinama. Njegovi gosti su ga uvjeravali u suprotno, Purgheimer je, govoreći iz vlastitog iskustva, navodio dobre ljude o kojima su njegove novine pisale, ali je Zejnil sve to pobijao žučno i dosta uvjerljivo, možda zato što novine nije čitao. Tek kad se Purgheimer zarekao da u njegovim novinama neće izići ni riječ o cijelom slučaju, Zejnil je pristao da im ispriča ono što zna o Begi Lisiću, o kojemu se ovdje ustvari radi.
Bego je bio mali, četiri-pet godina, kad mu je oca diglo da služi vojsku. Otac se više nije ni javio, ni pojavio, pa je Bego rastao s majkom u kućici od ćerpiča na Sedreniku. Ona ih je prehranjivala koliko je mogla vezom, pletivom i sličnim poslovima, a malo je priskakala i mahala, koliko se moglo i ponekad moralo. I Bego je rano počeo doprinositi, već sa šest godina je počeo uzgajati golubove i znao od tog posla ponešto zaraditi. Uz kuću su, nad šupom za drva, zalijepili malo golubinjaka u kojem je Bego poput nekog odraslog čovjeka uzgajao svoje prevrtanere, pismonoše, gaćane i kako su mu se sve zvale razne vrste. U to vrijeme ga je dalo i u školu, ali se tamo nije proslavio. Nekad se provlačio, nekad propadao, nekad bježao pa ga vraćalo, a nekad se i sam vraćao nakon bijega. Zar je moglo biti drugačije, kad su mu golubovi bili draži i važniji od svake knjige i od cijele škole? Ni majci nije bilo krivo što je tako, jer su golubovi znali donijeti i zarade, a škola samo troškove.
Mi smo htjeli pomoći, ali se svaki pokušaj izjalovio. Nije tu bilo nade, bio je, rahmet mu duši, plah kao djevojče, a spretan... Bolje da ne kažem kako je bio spretan. Nije znao uvijek ovarisati ni na otvorena vrata, možeš misliti kako bi se uvlačio kroz prozore i krovove.
Kad se zamomčio, zagledao se u nekakvu Šefiku iz Faletića. Najprije smo primijetili da ga nikad nema kod nas, a inače je rado sjedio ovdje i slušao naše razgovore, šale, doživljaje. Malo smo ga kao pratili, otkrili da je stalno u Faletićima, pogledali šta tamo radi i sve nam se objasnilo. Ja šta smo šege s njim vidjeli! Pozovemo ga da dođe ovamo, imamo se k‘o bajagi nešto dogovoriti, počnemo se kao i dogovarati, a onda neko ubaci sa strane da je prosilo neku Šefiku iz Faletića i da je veliki belaj ispao. Bego blijedi, zvjera očima okolo, da provjeri je li to treha ili je ozbiljno, nešto bi i upitao, ali njemu se glas oduzme, siromahu, kad je jako uznemiren, pa ne može dočekati da štogod sazna, nego ustane i odjuri, beli u Faletiće. Drugi put neko ispriča da je bio s njezinim ocem, da je čovjek i tužan i žalostan, jer je sirotinja i ne može joj dati miraz, a zna da je niko neće uzeti bez miraza. „Kako neće?!“ bjesni Bego i vas plamti, „to su gluposti, što će onakvoj curi miraz“. Ma zavaljivali smo se od šege, kad god smo ga namamili ovamo. Ali to nije bilo često, Bego je svaki čas koji je mogao provodio u Faletićima. Nije se on viđao sa Šefikom ili barem razgovarao s njom, rekoh da je bio plah k‘o djevojče. On bi otišao u Faletiće, našao zgodno mjesto s kojeg vidi u njihovu avliju i čekao da se ona pojavi. Ako bi je bar jednom vidio, njemu dosta, mogao je živjeti do iduće prilike.
Prije nekih dvije i pol godine primilo ga je u poštu, pa su se stvari u njegovom životu uozbiljile. Imao je majku, kuću, plaću i djevojku koju voli, prema tome sve što treba za ženidbu. Ali je trebalo nekako obavijestiti djevojku da je on voli i pridobiti je da se uda za njega, a Bego to, onako stidljiv i čeda, sam nikako nije mogao izvesti. Ne zna se ko je ovdje prvi spomenuo ljubavno pismo kao moguće rješenje i time pripremio nove šale i smijeh s Begom i njegovom ljubavlju. Neko bi naprimjer ustvrdio da Bego sigurno već ima spremno pismo u kojem će se objasniti Šefiki i da ona tom pismu neće odoljeti, kao što ni jedno žensko ne bi, a Bego bi se crvenio, mucao, uzdisao i na kraju priznavao da ih je započeo desetine, ali ni s jednim nije bio na polovini kad je shvatio da ono nije vrijedno Šefikinog čitanja, tako da ih je sve bacio. Drugi put bi neko uzdahnuo i objavio da je pokušao napisati ljubavno pismo, koje bi Begi moglo poslužiti kao mustra za sudbinsko pismo Šefiki, ali da nije išlo; tri dana se mučio kao rob, probao i ovako, i onako, pa na kraju odustao, jer „to je posebna cura, ne može se njoj poslati makar šta“. To je Begu navelo na to da glasno uzdahne, odmahne rukom i izjuri iz vatrogasnog doma, s primjedbom da niko od njih ne zna šta je to prava muka s pismima. Jednom je sam Bego priznao da je kupio veliku pisansku teku, veću od onih za školu, i svu je potrošio da uvježba pisanje, ali mu ni to nije pomoglo da sroči pismo koje bi ga objasnilo Šefiki.
U neko doba je Bego našao rješenje za svoju muku. Shvatio je da će svako pismo, koje Šefiki dođe od njega, biti njegovo, bez obzira na to ko ga je napisao, jer će ljubav, i duša, i srce sadržani u riječima, biti njegovi. Otkrilo mu se da će ona u neko doba shvatiti da joj pisma dolaze od njega i ako ih on ne potpisuje, i ako joj niko ne kaže od koga su, i ako ih samo nijemo donose njegovi golubovi. Znao je da će ona, prije ili kasnije, preko pisama i golubova, doći do njega.
Počeo je otvarati posebno lijepe kuverte, sve koje su mu mirisale na ljubavno pismo, i dresirati golubove pismonoše da lete do Šefikina pendžera. Ako mu je ono što je našao u kuverti makar ličilo na ljubavno pismo, slao ga je Šefiki, bez obzira na jezik kojim je napisano, jer „srce govori sve jezike“. Tako je Šefika u kratkom vremenu od nepune dvije godine imala solidnu zbirku pisama na talijanskom, mađarskom, njemačkom, poljskom, češkom, ali i nekoliko lijepih ljubavnih pisama na bosanskom. Znao je da ono što ima štampano zaglavlje s imenom firme mora biti neka poslovna stvar, pa je ta pisma vraćao u njihove kuverte i uredno slagao na skrovitome mjestu u golubinjaku, jer mu poštarska savjest nije dala da tek tako baci pismo. Tako se sve lijepo uredilo, ostalo je samo da Šefika shvati.
Begu je međutim diglo u vojsku i poslalo u rat prije nego što je Šefika shvatila. A nedavno je, bit će 23. augusta, stigla vijest da je Bego, kao prvi Sarajlija, poginuo pri pokušaju forsiranja Drine. Već tada se pričalo da su u noći s 22. na 23. august golubovi na cijelom Sedreniku bili nemirni i uplašeni kao da je požar. Već tada se proširio glas da je 23. augusta Begina kuća osvanula prekrivena golubovima, a da su tokom dana stalno dolazili novi. Pričalo se da je sve Begino - kuća i golubinjak, ono malo bašče i ograda, bilo prekriveno tijesno naguranim golubovima koji su šutjeli i samo se ponekad oglašavali glasom nalik na krik. Ne može se više provjeriti je li ta priča istinita ili nije, ona je počela kružiti među ljudima, pustila je korijen u njihovoj fantaziji i sjećanjima, tako da će je sada posvjedočiti i oni koji u nju nisu vjerovali, kad su je prvi put čuli.
Zejnil je lično otišao do Begine majke da pomogne koliko može. Trebalo je rasprodati golubove, pregledati ono što je iza njega ostalo, provjeriti ima li dugova ili tragova da njemu neko nešto duguje. Pri tom je otkrio pisma složena u golubinjaku, od majke saznao koliko je trebalo da shvati koje rješenje je Bego našao za svoje probleme i shvatio šta je njemu činiti. „E neće vala ni to ležati na duši mog malog jarana“, rekao je glas u Zejnilu i tako se odlučilo da on organizira lijepljenje i dostavljanje pisama koja su ležala u golubinjaku. Mislio je da ona ostala trebaju ostati kod Šefike, ondje im je beli pravo mjesto.
Nakon duge šutnje Milan Paranos je zamolio za dozvolu da pita nešto sasvim osobno, možda i nepristojno u ovom trenutku, pa pitao Zejnila je li ga stvarno samo dobrota duše navela da se brine za mladića, njegovu majku i za uspomenu na njega.
- Dobro si pogodio, Rusko, nije samo dobrota duše, bio je on nama od velike koristi. On je ulazio u mnogu dobru kuću, pa smo od njega mogli saznati kakav je gdje raspored, kakvo osiguranje, kako se gdje ulazi i izlazi. Ali nikad on nije bio u nekoj akciji ili poslu, nije čak znao zašto se ponekad raspitujemo za te stvari. Nije, obraza mi - naglasio je Zejnil, reagirajući na Milanov izraz pun nevjerice - a ti znaš koliko vrijedi kad se lopov kune obrazom.
- Razumijem - nasmijao se Milan Paranos.
- Mnogo vrijedi, Rusko jarane, mnogo - potvrdio je Zejnil - samo ti to još nisi otkrio. Vi imate vojsku, policiju, zakone, sudove, banke i sve moguće petljavine, a lopov ima samo sebe, svog druga i obraz koji ih povezuje. Zato je velika stvar kad se lopov zakune obrazom.
Tome se nije imalo šta dodati, pa su se oprostili i razišli, znajući već tada da će priča o Begi Lisiću nastaviti da živi i prenosi se na Vratniku, Bistriku i Sedreniku s koljena na koljeno, kao obiteljski nakit i nasljedne bolesti.
