Ilija Ladin, Bisera Alikadić, Kemal Mahmutefendić, Ranko Risojević, Abdulah Sidran, Ivan Kordić, Stevan Tontić, Admiral Mahić, Jozefina Dautbegović, Ranko Sladojević, Željko Ivanković, Husein Hasković, Hadžem Hajdarević, Ferida Duraković, Dubravko Brigić, Semezdin Mehmedinović, Zilhad Ključanin, Dragoslav Dedović, Damir Uzunović, Miljenko Jergović, Senadin Musabegović, Asmir Kujović, Aleksandra Čvorović, Tanja Stupar-Trifunović, Šejla Šehabović, Adisa Bašić

SAVREMENO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

Sarajevske Sveske br. 15/16

Ilija Ladin (1929-2001)

KO KRLE KAD PUŠI MARIHUANU

Stvarno Bože
Koliko puta
Propade ti
Svijet?

I ti opet stvaraš
Iznova?
Mučiš se?

Ko Krle kad puši marihuanu
Šta? kaže Jednom? Potegni još jednom
Ništa ti ona ne kaže
Prvi put

Ko Krle kad puši marihuanu

Vas dvojicu
Ja
Ne razumijem

PRAZAN LIST

Ni Euripidove uljanice
Ni Shakespeareove voštanice
U postelektrično doba o

Žalim ti se Bože
Na mrak
Na mrlje na mjesecu
I na pjege na suncu

Uzeo sam olovku s krive strane
I jutros čitam
Prazan
List

I na svod nebeski čitav, Dan Drugi: nešto.
Potop ozgo dođe – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože
Na biljke i drveće, Dan treći: nešto
Ne govori drveće – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Doba godišnja, Dan Četvrti: nešto
Kasne u dolasku kasne u odlasku – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože
Na ptice i ribe, Dan Peti: nešto
Veće guta manje nije to u redu – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Na zvijer i čovjeka, Dan šesti: nešto
Krv – što prolivena što popijena –
Govori meni ne nije dobro bilo
I ti si počeo u mraku Sve si počeo u mraku

S koje si ti strane
Uzeo alatku

Kada si svijet stvarao
Bože svijet stvarao? Ili je stol

Pisaći
Moj
avaj mjesto kušnje tvoje
Još jedno bilo? Što je Bože bilo?

ANTINA ČUDA

Ali Rembrandtu je bilo lako
On je toga dana
Imao i jednu sliku i jednu juhu Trebalo je samo
Skuhati juhu A kako od ništa
Išta?

Čudom, Ante
Veliš mi: tek da me se otarasiš
Čudom
I ponavljaš:
Čudom Pa radim ja na tome

Skupljam pepeo
Zvijezda padalica
U jednu urnu
I nosim na izložbu

To već nije
Da nije
Ništa
To je sad spor moj
Parnica koju vodim sa Nebom

Krv iz desne ruke
Skupim u kalež
I odnesem na izložbu
Lijevom: ranjen

To već nije
Da nije

NA KRAJU STOLJEĆA

«Na kraju stoljeća»
Kad izgovarate
Na kraju stoljeća
Nema vremena
Da išta
Promijenite

U kozmos putuje
Pračovjek
Na vilinom
Konjicu Nema vremena

Ni za Da
Ni za Ne

Bisera Alikadić (1939)

NAŠE SNOVE NE ČITAJTE U SANJARICAMA

Pored ostalog
U snovima Sarajlija
Voće je naprosto voće
U snovima Sarajki
Mrkva je samo mrkva
U snovima djece
Ubice su zaista ubice
Za tumačenje naših snova
Ne tražite sanjarice
Između sna i jave
Kod nas nema granice
Mi smo super stvarni
I super nadrealni
Mi smo estetski pravac
Koji se ispisuje
Krhotinama tijela
Od ponekog našeg mrtvog
Leša uopšte nema
Artiljerijski usitnjen
Odletio je pravo u nebo
Samo krik

ŽENA SA KANDILOM

Voljela bih da me
U časima strašnim
Podupire neko
U noćima nepojmljivo
Tihim da sa nekim bdijem
I moguć život da snijem
Bez ljubavi
Bez poletna stiha
Stradajući sa svima
Ja sam stogodišnja žena
Sama sebi
I svjetlo i sjena

PREDVEČERJE

Moja tužna, prastara mati,
Kisnu plakati
Što pozivaju na moje pjesničko veče
I niz grob našeg oca silna kiša teče.
Predvečerje tvog dana igrom slučaja
Moje ime zlati.
Da smo sve ovo onda mogli znati
Jesmo li ljepše godine i sate
Jedni drugima mogli dati?
Peče ovo veče.
Niz grob našeg oca
Beskrajna kiša teče.
Iz svih svetih knjiga plaču oči
Zar smo samo ime na nadgrobnoj ploči?

NJEŽNOST NAD ZGARIŠTEM

Tako si mala
U mojoj glavi,
Pred mojim očima,
Kao kućica za ptice.
Grlim te srušenu,
Grlim svoj prošli život
U tebi,
Lijep i snažan poput
Mladoga moreplovca.

RUKA, APRIL, MAJ 1992.

Ruka nije htjela
Da piše.
Ponašala se kao
Uvrijeđeno pseto.
Savijala se,
Uz tijelo pripijala se.
Ruka dobronamjerna šapa
Da li nije shvatala
Ili nije htjela da ostavi trag
O onome što mozak, oko i uho
Počinjalo je da shvata.
Ruka veličanstvena,
Šapa moći i nemoći
Što i u sljepoći
Vid svoj ima.

Kemal Mahmutefendić (1942)

OPOMENA

Ne ulazi – nipošto ne ulazi,
presrešće te oči u kojima
je vid davno potonuo,

vidjećeš ruke u kojima
se bljeska praznina, odbjegla riba,

a predmeti koje zatekneš,
biće predmeti kojih nema,
razmješteni u nepostojećoj sobi,
u kojoj nikoga nema,
u svijetu koji je pojeo sebe.

Zato ne ulazi, ostani gdje si!

DOBRO JE ŠTO TE NE SRETOH

Dobro je što te ne sretoh, Sylvia Plath!
Dobro je što nisam bio u prilici
da vidim kamičak tuge
iz tvoje tragično male cipele.

Da sam ti ugledao lice
u ogledalima pustog zimskog pejzaža,
nisam siguran da ti ne bih uputio
krajnji poziv. Koji bi ti shvatila
Dobro je.

Riječi ne bi mogle, gledajući
jedna u drugu, izdržati
taj pogled vječno davno umrlih.

Osluškivali bismo, svako za sebe,
korake onog drugog,
u sobama,
na kraj svijeta, i dalje.

A ono što bi ostalo na stolu, dušom
krvavom pisano, iskrilo bi
suhim mrazom posljednje presude.

I ne bi bilo ruke,
i u toj ruci ruke,
i u njoj ruke
da priđe tom licu, otisku vrištećeg ništavila,
lice i ruka da se sretnu.

Zato je bolje,
potpuno je dobro,
jedno drugome smo bliži – ovako.

GROBLJE U BRAJKOVIĆIMA

«Znaš», rekla je pomičući pramen
kose sa čela, dok su oko nas mirisale trave,
«svaki puta kad odem ujaku
na grob u Brajkoviće, ostavit ću
ti jedno pisamce uz onaj najveći
spomenik… znaš, onaj veliki, srednjovjekovni
na kome su mjesec i zvijezda, i križ…
pa kad god naiđeš tim putem,
uzmi ga i pročitaj»; onaj pramen
ponovo je pao preko njezina čela,
a ona ga ponovo podignula nehajnim pokretom.
Godinama potom, znao sam svaku izbočinu
na bogumilskom spomeniku u brajkovačkom
groblju.
Pisamce u travi nikada nije imalo
nikakvog teksta – samo poljupci.

POMEN

Čekaj, čekaj, kako joj ono bješe ime?
Bosansko, pitomo kao dno potoka,
ili kao cvjetovi graha
u rano jutro,
Vidim je: visoka, starica,
pokreta i gesta djevojke,
imala je dućan u kojem prodavaše
pečenu jagnjetinu. U Busovači,
bosanskoj varoši u kojoj krovovi
miluju avlijsko cvijeće,
u kojoj sniju, bez nasilja,
i krunice i tespisi, raspela na zidu
kao i serdžade pod bosim stopalima.
A tek šljivu kakvu je imala:
otvore ti se sva čula, i ovog
i onog svijeta, samo kad je pomirišeš.
A starica je imala vitice,
i sjaj očiju, i glas «đavolski»,
kao u kakve djevojke!
A panj, tek taj panj
na kome leži pečeno jagnje najslađeg mesa,
slađeg od hekatombi što su ih Danajci
gutali čekajući kraj vječne «Ilijade».

… Umrla je – «odjednom, nenadano» –
prste, noge, stas svoj, sjećanja,
dobrotu Dobre matere,
one riječi! Govor polušaljiv – poluozbiljan,
sve to odjednom u dim, u zemlju,
u nebo, pokoj joj duši,
a za mene oprost što joj ime ne znam.

Zenica, 17. 02. 2000.

MAČKA

Ranjavaju me polipi tvojih očiju
dok te pred vratima gledam
a snijeg proljetni pada na tvoju dlaku
a da ti to i ne primjećuješ
u me zagledana.
Kako li me vidiš? gonetam.
U tvom bunaru vida,
jesam li mačka, čovjek, drvo,
opasna zvijer sa četiri kuke?
A možda sam samo
komad mesa koji bi trajao dugo za jelo?
Podižeš svoju krpenu nogu
– znak da me motriš –
ja ne dižem svoju (zadnju)
ali ćutim da, u zrcaljenju
zjena, postajemo jedno,
svijetom okruženi, ispunjeni,
rijedak primjer
mačko-čovjeka.
Tupnem li nogom,
taj mačkotaur se raspada,
meni mene a njojzi nju
ostavljajući.

Güssing, marta 1996.

MOJA RUKA

Čitavo jedno poslijepodne
moja ruka razmišlja o meni.
Te ovakav je, te onakav je,
dobar, loš, nekad prosto zastrašujući.
Vidim je kako se grči
nastojeći da shvati onoga iz koga raste,
sve više što se dan približava kraju,
a ona postaje tužni izdanak
koji razmišlja o onome
bez koga ne može.
Pustim je – moju ruku –
nek iscrpi sve svoje snage.
A ujutro – moja ruko, budi poslušna:
ili ćemo tući ženu,
il' stihove pisat!

Ranko Risojević (1943)

STRIC MLAĐEN PRERAĐUJE VERANDU

Čovjek koji umije s drvetom
visoko iznad zemlje
zaslužuje duboko poštovanje
nema on potrebe da se s golubovima takmiči
jer spaja sve odjednom
nebo i zemlju i drvo
sve element po element
i uvijek se vraća tamo odakle
svako uzima snagu
u korijen priče, u osnovu tkanja.

Miriše daska, priča čekić
dok visoko podignutim rukama pridržavam
letvu što se nastavlja prema krovu
ali ja se još nisam popeo visoko
nego sa stepenica pokušavam
biti poput njega koji stvara
sigurnom rukom Tvorca svega postojećeg
a ne huli, ne takmiči se s Njim
što ga svojom rukom pridržava
među pticama, mušicama i sunčevim zracima.

SJEČA DRVA

U drva smo krenuli zorom,
dok se nebo tek budilo
a ja sanjiv tonuo u maglu sna.
Sanke su klizile nebom i snijegom
lagano, kao majčina priča.

Drvosječe su oborile hrast
koji je pao u moj san
okresale ga, isjekle,
do gole kože pretresle
rukama svojim crvenim od zime.

Ah, kakvo je ovo drvo,
govorila je moja majka
dok sam ja uveče
tonuo u snove u granama
srušenog hrasta
koji je neprekidno
padao i padao prema meni
sa svom svojom istorijom
lišća, ptica i bezbrojnih buba.

BABINA SMRT

Rodila je mog oca
njegovog brata i dvije sestre
malena kao posljednji uštipak
smežuranog lica i ruku
negdje zaturena na krevetu
da je smrt ne pronađe

Ali došli su po nju
dok smo bili neoprezni
sada je sve kasno
zatečeni ni suza nemamo
ostavljeni među svijetom
spremnim da plače i poručuje

Usred ljeta vidio sam
podzemne vode u grobu
debeo snijeg posvuda
i njeno lice u prozoru
uokvireno bijelom maramom
samo meni nasmiješeno
usred ljeta, cvokoćući od hladnoće
zario sam glavu pod jastuk
odvojen od svijeta punog mana

VAJAR

Od ilovače, pod mojim nevještim prstima
nastaju neobična bića, slična postojećim
ali opet svoja, u nečemu drugačija, nova.
Psi su dobili nešto konjsko a konji pseće,
umjesto repa ispadne peta noga,
zmije, krokodili, dva slona, patka,
spomenik, kuća, stari grad…
Samo ja znam da su to baš oni,
mada bih mogao i druga imena da im dam.
Cijeli dan u poslu, dva dana,
možda i sedmicu cijelu, stvaram
od gline svijet samo meni znan,
mekan dok se ne osuši, potom krt,
zaobadano govedo pogazi sve,
kasnije ništa ne popravljam,
odem na drugo mjesto i radim ponovo –
sam nikada ništa ne uništavam,
priređujem priredbe, izložbe,
poslije ispoklanjam, ko god hoće
može da ima djelić mog svijeta,
sada i ovdje i nikada više nigdje.

Abdulah Sidran (1944)

ZAŠTO TONE VENECIJA

Za Pitera Vira (Peter Weir)

Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika – i po jednu, jednu Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: «Sada
upoznajite jedni druge.» Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
u Njega – čudeći se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. – I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku. Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,
a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazi
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama
– jedna boja manje? Među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred Kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan cvijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara Sudnjega Dana.

(Venecija/Sarajevo, avgust/septembar 1993)

NE MOGU DA ZASPIM

Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku,
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije,
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam,
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim i postojim, samo
sluhom.

Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik.
Cijelu sobu obuima, a više ga nema, nego što ga ima.

Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem,
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.

Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima –
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i
veselju, pominju me djeca: «Ocu je danas stoti
rođendan!» Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Allahu! Svemilosni,
otkloni!

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i
trnem cio, kao da ničemu više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo.
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam
Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo.
I sve da mi bude – i lijepo i milo.
Kako nikad nije bilo.

TUGA

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.

Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam, dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono šta hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žecne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože življenje ljudsko, tegobno i bijedno?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.

Zar nismo,
otkad se znamo,
ja i ona – jedno?

BIJELA NOĆ U KRISTIANSUNDU

Zašto me tako gledaš?

Starija su norveška brda,
starije planine. Slatke i slane,
starije su vode. Stariji zrak,
stariji dan, noć starija.

Čovjek norveški, stariji je.
I žena. Djeca su norveška starija.

Bosanska djeca – mlađa. Žene
mlađe. Bosanski čovjek, mlađi.

Mlađi je bosanski dan, mlađa noć.
mlađi zrak, vode. Brda
bosanska mlađa, i planine mlađe.

Ali je nebo – isto. Norveško
nebo, bosansko nebo – isto nebo.

Ono zna
sve što ne znamo

ti i ja.

Ivan Kordić (1945)

CIGANINA DVA

Vedar je dan, gromka tišina
Nigdje granata, ni pucanja
Nema
Jezivo ništa
Prazno, da čovjek
U nebo samo
Zuriti može

A, onda, ispod prozora
Prolomi pjesma se
Zasu cijeli kvart
Mujo kuje konja po mjesecu

Ciganina dva, naime, idu
Do tada
Ulicom potpuno praznom
Povezana kablom
Prvi nosi veliki tranzistor
A drugi
Nekoliko koraka za njim
Auto – akumulator

Njih, dakle, dvojica
Koji nikada ležali nisu
Na svježoj svili, na meku dušeku,
Niti su iz kristalnih čaša pili,
Niti groblje svoje imaju,
Znaju da život jedan je
A smrt blizu da je
Od koje, eto, i ovako bježe
Vesela srca, u vedroj slici.

Načičkala što je glave na sve
Prozore
I svima promijenilo
Nespokojni ovaj ratni dan.

STVARNOST

Doživio sam to kao praznovjerje.
Još u djetinjstvu, pokraj drača i smreka,
golim stopalom
(vrući kamen, spržena zemlja, u nevidjelu)
sam samcit
(kakvo blagoslovljeno stanje)
Zasigurno, u stvarnoj slobodi,
sa zemljom, nebom i bogom
(kako je stvaran to nikome
uprizoriti moguće nije)

Odviknut, potom, tog trena,
toga sunčanoga dana od stvarnosti,
dnevni mjesečar, teturam
beskrajnome moru izmaglice
u kojoj niti jednu stvar
ne mogu vidjeti, kamoli dotaknuti;

Gdje gubi se sve kao da
bez sluha si i vida,
i nigdje da si, da te nema;

Samo ona stopala, brideća koža,
čestice prašine, najsitnija zemljina tvar
čini ti se jedinom mogućim osloncem!

I tu sam usnio (tu ćeš usniti, zaspati, nestati)
i tu sam lebdio
(tu ćeš lebdjeti, lelujati, lahoriti)
i kret svaki isprazan mi je bio
(svaki će i tebi biti)
lako sam tada mislio
(lako ćeš i ti misliti)
jer ničega se zapravo ne možeš
sjetiti

Sve prozirno i čisto je
i Stvarnost u meni je bila
(i u tebi su sad njezini odrazi)

Ona se, dakle, zapamti
samo jednom –
mrkom olovkom na bijelu papiru

NETAKNUTO

Ovo kamen je na koji nismo sjeli
Val ovo je što ga dotaknuli nismo
Brodica, na obzoru, kojom ne plovismo
Sve tu je po sebi
Ničim nismo narušili ovu različitu
Cjelinu

ZASTOR

Sve zastor je
Iz pjesme Edgara Allana Poa
Tako ubojstven, netaknut
I težak kao
Smola, željezo, neki dragulj, blato

Zastor koji ne pada
Ne miče se a živ
Jasan, pun unutarnje energije
Pun svjetla što ga upija
I tame kojom zrači

Od teške tkanine
Taj zastor
Ili od oblaka pločasta
Od dubine strahotne morske
Hrapavosti kore stoljetnoga drveta

Sveudilj stoji na Tvojemu prozoru
Ko smrknuto čudo
Između tebe i svijeta.

Stevan Tontić (1946)

GROB

Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji
u izbistrenom zviježđu.

U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od istorija.

U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.

U kristalu bez imena,
bez svojine.

Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.

U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.

KONAK

Zamrkavši u centru grada
(ne mogavši se vratiti u stan na periferiji)
dođoh na konak kod prijatelja,
Muslimana.

Domaćica mi raspremi postelju svoje kćerke,
koja je početkom rata izbjegla u Beograd,
sa svojim draganom,
a iz Beograda ubrzo i dalje, sve tražeći spasa
sebi i svojoj ljubavi.

Legoh –
trnci svetogrđa prođoše kičmom i udovima.

U taj čas radio javlja
da je u mome zavičaju poklana veća grupa
prijateljevih saplemenika –
vijest od koje srce poče da se migolji i lupa.

Pomislih
kako bi bilo neke divlje pravde
u tome da me neko od prijateljevih susjeda,
neko od prognanika pod istim krovom,
koji zna ko sam, i šta sam,
zakolje pred zoru kao žrtvenu zvijer,
da se koliko-toliko krv namiri,
i objavi nožem, na suvom grlu mome,
prastari zakon ljudi.

JAJE

Došlo jaje u praznu kuću,
živo jaje!

Dobio ga čovo od prijatelja,
prijatelja s novcem i vezama,
jaje života,
nerazorivo jaje!

Premješta ga s dlana na dlan,
ispituje mu jačinu na zubima,
osluškuje život unutarnji:
pravo, zdravo domaće jaje.

Sada ili sutra,
možda prekosutra,
u nedjelju koja prva dođe?

Ne zna šta nosi dan,
šta noć.

Opra čovo jaje,
stavi tavicu na kartonsku vatricu;
s nekoliko nježnih, promišljenih udaraca nožem
razbi ljupinu iz koje linu
zlato i sjaj.

U kući praznik,
kao kad se kolje prase.

SJAJ I MRAK

Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.

Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.

Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.

Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.

Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.

Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.

TANANA VEČERA

Veče je.
Ja sjedim sa gvozdenom
kašikom u ruci.
Ja svoj mozak kusam.

Mozak je razrijeđena
vojnička supa.
Blažena parica misli
dimi se u onostrano.

Olovna ploča neba
njuši me po tjemenu:
Kiklop mi se ogleda u tanjiru.

Na minus 30
otpadaju prsti.
Ko sada svoga groba nema
neće ga ni imati.

Nešto se na svijetu
mislilo.
Nešto se na svijetu
jelo.

Trese se za stolom
mrtvačko odijelo.

ZGASLA ZVIJEZDA

Moje «ja» je zgasla zvijezda,
neeksplodirano zrno,
ugarak,
nujno sjeme, ničiji znak.

Domoroci, pitomo pleme,
zakopaće ga u pećini
u kojoj sam slučajno rođen,
u zemlji koja ne postoji,
zemlji što je ugašena
kao što se živi
kreč gasi.

PISMO VASKU POPI

O trogodišnjici smrti

Kako je dobro što si otišao,
otišao u tačan čas: ni prije ni poslije;
tačnim odbrojavanjem stiže čun, siđe tvoj trak
pred pokolj, u mrak.

Kako je dobro što si umro, neumrli,
u čas posljednji, dok se to još moglo.
Bolju odluku nisi mogao da doneseš,
iako tužih za tobom: ugovoren sastanak!
I ognjena vučica tuljaše, jezikom maternjim.

Misleći na tebe prilično sam zadovoljan
što te ne srećem na zemlji kojom gazim.
Ovdje se ne roje pčele, radosnim napjevom ne poje,
ovdje je nož propjevao, prijatelj naroda, mio pobratim.

Ne znam zašto, ali nalazim da je velika stvar
što si, izlaz tražeći, na prava udario vrata.
Kući se niko ne vraća više, ni mladić ni lasta,
tek sanduk zapečaćen: poljubac čelom da primi.

Budi zadovoljan časom koji ti je dosuđen
i pomisli na mene što tražim put i način.
Nesnosno je biti ovdje a ne biti pogubljen
s onim što mu, na tvoje oči, zlatnu uzimlju glavu

Najzad si legao u svoju uspravnu zemlju,
pastir ranjenih vukova drži te kao svoga.
Dole: ognjeni urlik cijepa nebesa i mrak.
Potonulo srce učenika daje ti posljednji znak.

Admiral Mahić (1948 - 2015)

BOSNA

Oči njene
svjetlo što prašta
Svagda me vodile

Silno je ljubim
a ne govorim o toj
ljubavi

Sami Bog zna
da se nisam ogriješio o
Njeno Cijelo.

U mašti ušao sam
u njeno
Vječno Bijelo.

Oči njene
svjetlo što prašta
opet me rodile

VIOLONČELO

(Vedranu Smajloviću*)

Svi pijemo jedno jelo:
krv iz krina!
Onaj Vedranov violončelo –
najpotresnija je tišina!

Poslije Palestinaca, Bosanaca, Kurda,
ko će da
guče ko glineni golub
na goloj grani apsurda?

Duša uvijek ista
Raznoj duši veli:
Ne znam da iščeznem iz Jedinstva,
kako to gad želi.

Svi pijemo jedno jelo:
krv iz krina!
Onaj Vedranov violončelo,
najpotresnija je tišina!

*Violončelist koji je u spaljenoj Vijećnici održao koncerat.

PRAVOSLAVNA CRKVA U NOVOM SARAJEVU

Rodila me majka
muslimanka hercegovačka
i poučavala da treba ići
na svadbu svih vjera koje su bliske mom srcu – da
sasvim izbliza gledam lice ljubavi!

Od svih svadbi, čini mi se da je svadba mladog para u
Pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu bila najviše
svadba goluba i
golubice!
Ona u mantilu sašivenom od svjetlosti.
On u farmericama.

Ljepota mladog para me drhteći približila čitavom svijetu!
Zvijezda repatica, čiji glas odjekuje kao šum šampanj-
ca, iskočila je iz
srebrnog kandila i vezala im ruke bijelom maramicom!
Glasovi ore.
Svi putevi pjevaju isto.

O bože, poželih
duhovnu djecu da im daruješ!
Da ne robuju. I da ne gospodare.
Čovječnu djecu za ljude i neraskidivo
romantičnu djecu za tebe, Bože blagi i nevidljivi!

To je nekad bilo.
A sada je rat.
Glasovi se ne ore.

Putevi ne pjevaju isto.
Bijela maramica, gdje je?

Stao sam pred kapiju zaključane Pravoslavne crkve i
pitam se: hoću li ikada sresti mladića i djevojku koji
su se prije
nekoliko ljeta
vjenčali u prekrasnom izrezbarenom kamenu?
Hoću li ih vidjeti kao vjeverice koje skaču po
stablima ili kao kažiprste koji pucaju po
Sarajevu?
Hoću li ikada sasvim izbliza ponovo gledati
lice ljubavi?

MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA

Tačno u 9, 29 devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu i potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9, 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame
koje su zujale kao pčele u Crnoj kući
(tamo urezah potpis: TITO)
Jer prije rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9, 31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9, 32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9, 33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9, 34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9, 35 naslonio sam se na stablo
i mokrio, a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10, 36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10, 37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10, 38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10, 39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i uzviknuo: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10, 40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10, 41 razgovarao sam s anđelima koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10, 42 pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar iz kojeg se danju vide zvijezde –
Tačno u 10, 43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10, 44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10, 45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10, 46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10, 47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10, 48 u vozu za Plitvička rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10, 49 u vozu za Plitvička u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10, 50 ja i Dankinja u pratnji njene psine
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10, 51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poju: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10, 51 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10, 52 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10, 53 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10, 54 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati... Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10, 55 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10, 56 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10, 57 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10, 58 Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 10, 59 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u 11, 00 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu...

Jozefina Dautbegović (1948)

RAZUMAN DIJALOG

Kad smo naposljetku odlučili progovoriti
o nama
brižljivo smo odabrali
riječi u svečanim odorama
za prvi red
Iza njih smo smjestili one koje daju važnost
onima iz prvog reda
Staloženim i razumnim rezervirali smo
sredinu
One bez ambicija stavili smo otraga
Iza kamenih stupova su stale
najopreznije
One koje kazuju suštinu
ostavili smo
pred vratima.

Zagreb, 18. VII 1994.

DVA RUČKA

Kad smo prvi put ručali zajedno Poncije i ja
on je bio rimski prokurator prilično uhranjen
i ne bez izvjesnog šarma
a ja tako mršav da je kroz moje tijelo
prolazila čak i svjetlost bez zadržavanja
Jeo je sasvim otmjeno
meni je pokušao staviti nekoliko zalogaja
u zalivena usta
istom rukom kojom je potpisao presudu
Poslije je to planirano obavljeno
uz poznatu ceremoniju
Mehanizam za uklanjanje meni sličnih
radio je besprijekorno
Sjećam se kako su čavli teško išli
kroz moje suhe kosti
Odlazeći se nije osvrnuo
Kasnije sam od očevidaca čuo da je povraćao
na Gori
slabo zaklonjen kržljavom makijom

II

Vrijeme je izmijenilo poredak stvari
Drugi ručak s Poncijem sam ja uprizorio
vidno uzbuđen skrivajući ožiljke
iz uljudnosti
Tišina je bila mrtvački savršena
pribor za jelo ječao je pri odlaganju
čulo se kako nedovoljno sažvakani zalogaji
stružu niz suha ždrijela
I to su bili jedini zvukovi osim šuštanja
mog ili njegovog rukava u pregibu
On je uspio progutati nekoliko zalogaja
i žurno se udaljio
Ostao je stol pun mrva koje mogu posvjedočiti
iskušao sam sve mogućnosti dovoljno dobrog
opraštanja
Čiji je onda ovaj znak pitanja što vrlo uspješno
imitira cvijet
na rubu svakog tanjura?

Zagreb, 3. II. 1994.

NEPRILAGOĐEN PRIZOR

Ponašam se kao sat koji i dalje
tvrdoglavo odbrojava vrijeme
unatoč činjenici da su kuću
odavno već svi napustili
A što ću reći ako mi se
jednog dana pojave na vratima
istovremeno
svi prosjaci pokraj kojih sam
bez samilosti prolazila
Ili još gore
Ponašam se kao drvo od kojeg je
davno napravljen prozorski okvir
a ono nesvjesno nove uloge
još uvijek luči onu istu smolu
koja se svaki put ponovno skameni
na dnu pukotine
A što ću odgovoriti ako mi se ti
jednog dana pojaviš na vratima
s pitanjem
u što sam potrošila radost
koju si mi donosio.

Zagreb, 12. VI. 1996.

PROSTORI (I PREDJELI) KOJE SU NAPUSTILI LJUBAVNICI

Ima prostora koje su davno napustili ljubavnici
a oni su još uvijek ispunjeni cvrkutom
kao da u njima stanuju lastavice
s tek izleglim ptićima

Ima napuštenih prostora u kojima naizgled vlada tišina
ali kad se malo pažljivije osluhne razgovjetno se čuje
kako njihovo usklađeno bïlo
kao tempirana bomba
ubrzano otkucava

Ima i takvih prostora u kojima uopće nema zraka
kao da su ljubavnici rastajući se ponijeli sa sobom
svatko svoju zalihu
do kraja života

Postoje predjeli u kojima voda ne teče nego kaplje
pa sav predio izgleda kao uplakan

Ima tako žalosnih prostora koje su napustili ljubavnici
da su portreti na zidu u dubokoj crnini
a ima i tako svečanih kao da je u gotičkoj katedrali
tek započela pjevana misa
jer razgovijetan zvuk orgulja
još titra u zraku
Ima tako toplih predjela od njihova vrelog daha
da se na tome mjestu stvaraju
termalni izvori
s nešto paklenske pare unaokolo

Ima od žudnje tako drhtavih predjela
da na njima jedino mogu rasti
breze i trepetljike

Ima predjela u kojima su se ljubavnici zadnji put rastali
jer se upravo tu svakome učini kako po kiši prolazi
beskrajno dugačak sprovod

Ne zna se tko je mrtvac kojeg upravo provoze
ali se okolnom drveću svejedno od bola
guli kora
usred ljeta.

Zagreb, 23. VIII. 1999.

PRAZNO S OŠTRIM RUBOVIMA

Nije to ona praznina kad kažeš
prazno
i znaš da unutra nema ništa
Prazna soba prazan krevet prazne police
prazan prostor u ormaru prazni zidovi
pa je lako zaključiti da su tu bile i slike
jer na zidovima još vise pravilni bijeli kvadrati
i pravokutnici

Zapravo bi se mogla dugo nabrajati prazna mjesta
u takvim situacijama

Kod mene je to drukčije
kad odeš sav je prostor i dalje krcat tobom
samo u predjelu želuca
sasvim je prazno
i u toj praznini visi strah
također pravilno raspoređen na bijele kvadrate
i pravokutnike
ali s oštrim rubovima
kao razbijen kristal.

SLOVO ZA BLANKU I OFELIJU

Tko zna kakva te sad ružna ribetina gleda
u trenutku dok se patetično kao pred kamerama
naginješ nad tu baruštinu s lopočima
u kojoj tvoj odraz izgleda namreškano i vrlo zabrinuto
O danas ćemo imati gozbu
raduje se ribetina i od nestrpljenja iskače iz vode
točno na mjestu gdje ti se zeleni lik još uvijek
neodlučno ljulja između dva vodena cvijeta
Sad vidiš da se ništa bitno neće izmijeniti
ako skočiš

U tim sam godinama kada ti mogu slobodno reći
Zaveži tu kosu u nizak rep spleti je u biblijsku pletenicu
ošišaj se napravi novi look
vrijeme je brzo i surovo nikada dvije iste mogućnosti
Možda je Hamlet bio u pravu
Može se biti mrtav na tisuću drugih načina
može se biti mrtav a živ među visokim zidinama
s golim podom koji miriše na borovinu
i s nekoliko knjiga na policama
u kojima piše sve i o tvom slučaju a ti misliš kako se to
samo tebi događa

U tim sam godinama kada mi možeš potpuno vjerovati
Može se biti mrtav i koristan
a ne kao riblja kost odbačena na rub tanjura
poslije bogate večere

Kažem ti čovjek je sam kao pas čak i kad je u čoporu
postoje drugi tiši razlozi za ono što zovemo život
Odmakni se od obale lezi pod drvo i vidjet ćeš
kako grančice spram plavog neba sliče na šaru koju je ljut mraz
slikao zimi na prozorskom oknu djedove kuće u djetinjstvu
Poslušaj cvrčka u visokoj travi u podne
i za početak oponašaj njegovu bezrazložnu radost.

Zagreb, 10. VIII. 1999.

Ranko Sladojević ( 1951)

LJETOVANJE U PAKLU

To je ovdje. Na pravoj si adresi.
Koja te agencija poslala?
Ima i ljepših mjesta… Sad, gje si
Tu si. Neka te, bogu hvala.

Prvo o kućnom redu. Građani pakla
Žive od eksplozija, vode i hljeba.
Fino žive. U prozorima nema stakla.
Ni u zidovima cigle. Ovdje to ne treba.

Mi ti volimo slobodu. I promjenu.
Evo, sve je ovo do juče bilo cijelo.
Pa nam nekako dosadilo. U trenu

Sve smo to ljudski raščistili.
Nego odmori se, okrijepi tijelo.
Valja ti ovdje ljetovati, mili.

JASTUK

Što je ovaj jastuk crn ovako? –
Dok spušta glavu dječak se čudi.
Otkriju unutra metak. Kako
Je ušao? Kroz prozor, metak ludi!

A koliko crn je prozor tek!
Ništa se ne vidi napolju.
Ni u sobi. Zamračeno je uvijek.
Fuj! Što ne nađu neku bolju

I lakšu igru? Da se može van,
Da prestane gruvat', bio bi red!
Uh, što je ovaj rat dosadan!

Ima li nešto slatko pojesti?
Samo šećera. Da mi je sladoled!
Ničega nema, samo vijesti!

Željko Ivanković (1954)

HVALA BOGU PA JE RAT

Hvala Bogu pa je rat.
Ovo ljeto neću viriti
kroz ključaonicu dok
s mojom britvicom u ruci
uspostavljaš Pitagorin
poučak vlastite intime.
Neću te opet uvjeravati
da ti je plavi kostim
bolji od crvenoga. Nećeš
mi zamjeriti što postoje
mlađe od tebe i što
nose bikini. Neću slušati
plač djece kojoj je vruće
u autu već na ulasku u
Mostar. Neću se usput
preslušavati jesam li
ponio sve uzaludne sitnice
koje svoj smisao imaju
tek uz obalu mora. Neću
morati slušati djecu što
jednako vrište i od radosti
i od straha pred vodom.
Ovo ljeto ću, o hvala
ti Bože za ovaj rat,
provesti u hladu svoga
podruma.

KRIST NA TRANSPORTERU

Dobri pastir, s kažiprstom
ispruženim naprijed i s pogledom
koji rasijeca horizont vrškom
žileta, oklopljen, mehaniziran,
ide u budućnost bez svoga stada.
Slika kakvu Pismo ne pozna:
stado traži svoga izgubljenog
pastira. Kako će stado ocu,
samo, makar i na broju, kako
bez pastira, bez Krista.
A on, vječni i neprolazni,
kažu k tomu još i milosrdni,
na transporteru, tako trijumfalan,
tako dalek, nedokučiv. A stado,
narod njegov, ili čiji već,
ide k svome Bogu, bez svoga
dobrog pastira, i moli, jeca –
Oče, jesmo li dobro stado,
ako ti bez pastira dođemo?

MOJSIJEV PLAČ

Plač Mojsijev –
tako bi se morao
zvati suton u kojem
pustinja na tren
zakorači u plodne
doline misirske
i dodirne ih prstima
crvenim od vatre.
Suze Mojsijeve –
tako bi se morala
zvati vodena koprena
što i sama nevidljiva
odijeli palmu od
kaktusa pa izgledaju
kao nepovratno udaljeni
ljubavnici u čežnji
za istim.

POČAST JEZIKU

Trudili smo se govoriti lijepo,
elegantno, pametno i mudro.
Ali kad bismo se ljutili ili psovali,
govorili bismo na svome jeziku.
Svatko na svome: na ruskom,
na španjolskom, na hrvatskom.
Da nas je tko gledao sa strane
mislio bi da naši jezici i ne služe
nizašta osim za ljutnju i psovku.
A onda smo tiho i stidljivo pitali:
može li se psovati i na jeziku
Thomasa Manna, ili jeziku Eliota,
kao što se može na jeziku Tolstoja,
na jeziku Marqueza ili Krleže.
Nisu nam odgovorili ili nam
nije imao tko odgovoriti.
Radije su bili solidarni s nama,
i učili psovati na španjolskom,
na ruskom, ili na hrvatskom.
(Bože, kako je divno zvučalo!)
I bilo im je smiješno. I nama.
A onda smo se opet trudili
govoriti točno, pametno i lijepo.
Jezikom Nietzschea ili Blakea.
Ali tek sad, poslije tolikih godina,
znam da je psovka radost u jeziku.
Ona je i bol, i tuga, vrisak i očaj.
Ona je i ljubav i mržnja. Strast!
Ona je onaj neodrasli dio jezika,
višak jezika koji drugi nemaju.
Ili imaju, ali se njihov višak nekako
drukčije zove. Možda Sofokle,
Tacit, Šekspir ili Goethe.

NEKE PJESME U NAŠIM KNJIGAMA

Neke pjesme u našim knjigama nismo mi napisali,
čak ne znamo ni otkud one tamo.
A tu su kao nekoć davno u obiteljsku Bibliju
ubačen tek ubran list ili otkinut cvijetak, pa potom,
kao u herbariju, osušen i zaboravljen kroz godine duge.
I više se nitko ne sjeća tko ga je tu stavio.
Neke od naših pjesama napisala je milenijska ruka,
neko daleko, tamno i nama nepoznato iskustvo,
glazba sfera u dodiru s paučinom naših života.
I sad su tu, naše a nisu naše, kao osušen cvijetak,
kao svjedok, nesvjesni svjedok, obezličen
u vremenu, u prostoru, u sudbini. Vječan takoreći.

Husein Hasković (1955)

NEĆE GA PJESMA

Buljubašu Veja, Jukina oca,
nije htjelo obično zrno –
i zrno je imalo biti spram junaka.
Komite su salile zrno čista zlata
kako bi izdrli srce iz junaka.
Pretekla tek riječ naustica –
nije se znala u pjesmu odjeti,
ili je tražila pjesmu od zlata.

Otkud u pjesmi Bajro s Međa!

Insan može ostati bez života –
može ga priložiti bilo čemu.
Bajro: za života – bez providjela,
na koncu ga i kruna smrti zaobišla –
on je i smrt priložio drugom.
I smrt mu po mjeri života:
živio, a ko da i nije,
pa i umro, ko da i nije.
Širim mu pjesmu, on – iza vrata,
ni hrom se u riječ ne da,
pjesmu bi drugom da oslobodi –
snaći će se i na Onom svijetu,
tek, u pjesmi će se izgubiti.
Možda je tako i najbolje –
da mu i pjesma bude bez njega.
Ili – da bude s onu stranu riječi.
Kanda bi ga zlatna riječ ubila.

VESELICA

Majkina priča

Samo džanarika ima dušu.
Ona sa prvim plodom pohiti
da prekine proljetnju suhotinju
i zalije sasušena nepca.

Na Veselice ne bi džanarike,
već samo jedna trešnja crnica:
izbehara kad snijezi s brda odu,
zacrni se kad se žita zabijele.
Pod njom sam prohodala sa godinu dana,
pod njom sam sebe našla.
S njom i zarudjela.

I žudjela da mi je samo do prve grane,
da ne živim od onog što mi bace vrane.
Kad sam bila na prvoj grani,
nisam se na njoj ni okrenula –
bila sam već u vrhovima.
Pustila sam da vrijeme mimo me teče.
Veče, kada je padalo na zemlju,
sjetila sam se da siđem s crnice –

crnog lica
kose pune njenog behara
stàra –
veselica s Veselice.

HRAST

Niko u gradu ne zazire
od golotinje do li hrast.
On listom ne porumeni ko stid,
niti promijeni boje.
Sprljeno mrazom, lišće
samo se skvrči i učavi.

Ne kolaju sokovi, stala krv –
davljenički se drži mrtva lišća,
u kožuh da se njim zagrne.
Tek novim pupom list odbaci,
da povije njime klicu žira –
i s nevida se ogrne zelenju.

I nije to od studeni –
većma od zazora
da se ne kaže nag.

Hrast je moj otac.

KOMPAS

Ma i stored zašlac skitnik
u ovoj bosjačkoj zemlji
nikad izgubljen nisi –
zemlja je ispisana biljezima.

Ne gledaš u sunce, vid će ti sažeći,
crn, sve ćeš crnijem zrjeti,
ne bišćeš nebo, ako ga još ima,
ne tražiš zvijezde Sjevernjače…
Gdje god te noga zanese,
usput prosuti nišani bijeli –
sa pravcem sjever – jug.

Zagledan u ruke, u sebi proučiš,
pa kad ih licem svedeš,
za putem se okreneš.

Ono što, mniš, najdilje je
za leđima ti na te čeka –
na pravi put da te izvede.

Hadžem Hajdarević (1956)

RUŽIČASTI MJESEČAR

Jagomir, Sarajevo

Sa dva, sa pet, osam, sa stotinu debla
hrastovih se ljubim sred uštapne noći.
Ne znam otkud idem, kamo mi je poći,
nesanica gusta u kosti se slegla…

Odasvud zrikavci: bjesomučna zuka
sjecka ludi prostor u tople kristale.
Sve živo i mrtvo rastvorilo žvale
pa pjeva, sijeva, skače uvis. Muka

već stišće mi prsa, rovi sve do mošnji…
Istom, iznad krošnji zvižde đavolice
u proljetnoj nošnji – ko da su u prošnji

carice nebeske. Ja uklanjam lice
od svjetlosna trnja, gledajuć vrh krošnji
iznad kojih lete sve ljudskije ptice…

SLIKAREVA RATNA LJUBAV

Dok stubama slazi, ovlaš dlanom mazi
ogradu hladniju od zmijine kože.
Ćuti da sve može i da kućni vrazi
nisu kadri da se s njenom ćudi glože.

Prošetat će stazom koja vodi k moru,
izmišljenom ili stvarnom – sve je isto…
Dat će kosu čistom vjetru da, uz goru,
razvihori miris… Sve te trene kistom

povezat će slikar čija ruka istom
vuče nit svjetlosti niz stube… na vrata…
Kad sijevnu, ko vazda, svojim nožnim listom

i koraknu u dan pun prhkoga zlata,
cio dan, pod kistom, snažno je zablisto
- kao da je sišla s tisućega kata…

VALI

Ribarski sonet

Vali, lavlji, slave, love uz obalu
tople gležnje, nježne vlasi pjanih vila.
A labuđi lahor s pjenom pravi šalu –
oblikuje od nje Venerina krila.

Vali plavet slave? Pučina je pukla
diljem horizonta. Kroz indigo sneno,
sram je opjevao kad se zora svukla
i bljesnulo kopnom njezino koljeno.

More zna da ništa neće mimo njega
proći. Zato vale pušta neizmjerno
da pokažu radost: život je od svega

čemu se nadamo, i služimo smjerno.
Kroz val lavlji teče silina brijega
Venerina, kojem doranjamo vjerno.

Brela, 24. VII. 2003.

PREPOZNAVANJE

Zalud tražiš izlaz! Kuća je bez vrata.
Prozori su, kradom, zazidani – jučer.
Krov je previsoko, izvan rukohvata.
Ostalo je samo da progutaš ključe

i otkriješ brave u srcu dok tuče…
Hodnici su mračni, puni znoja, vonja,
guste strahe što se u zle uzle suče.
Zidove i lica osula je tonja…

Ne znaš kamo krenut sad, oholi vuče?
Mrak osvaja prste, riječi, i volju.
Demonski potoci ispod praga huče;

neki drugi vuci krotke ovce kolju –
stjerane pod strehe, avlijske obruče,
namamljene tvojom mikrofonskom solju…

DŽAMIJE U SARAJEVU

I.

Džamijske munare! Božji uskličnici
nakon vrhunosnih Poruka i Teza
koje pomno štite bogougodnici
od zemaljskih zamki, pošasti, herezā…

Da bi ih vidio, moraš se odmaći
a da bi ih čuo, moraš prići bliže,
makar načas bio od sveg živa kraći
i prašku svog bića nagnao da stiže

mujezinov poziv: sponu općeg mira
i zemaljske strepnje. Šta nas još prožima
kad ezan međ smrtnim evlije sortira

i zove drveće, insekte i ptice,
sve što još u sebi Višnjeg Svjetla ima,
da ohrabri dušu kad Mu vidi lice?

Ferida Duraković (1957)

POHVALA DRVETU ISPRED KUĆE

I ti ćeš umrijeti
kao što je umro Lee Marwin!

I on je stvarao čist zrak
kao ti.

SPISATELJICA SAGLEDAVA DOMOVINU DOK UČENI POSTMODERNIST ULAZI U NJEN GRAD

Surovo i dugo ponavlja se sve
i sve se dešava po prvi put:
lice mladića čiji je život čitavu noć
oticao kroz tvoje ruke, kroz rupu
na njegovim leđima.

Lice vojnika
kraj autobuske stanice, otvorenih očiju,
gdje se zaustavilo pitamo majsko nebo – Izmišljaš,
kažem – nije to mirno i daleko lice Historije.

I jezerce krvi: usred jezerca kruh
natopljen krvlju kao u jutarnjem mleku z bregov –
Izmišljaš, ponavljam, opet po prvi put:
olovnu sarajevsku glinu što pada na dječakova
velika stopala u Reebok patikama
na prekratkom tabutu od ormarskih vrata… Ne, tebi
ne treba vjerovati, ti stižeš iz srca
tame što je pukla i pokuljala u dan.

Nepouzdan si svjedok, pristrasan pri tom. Došao
zato je Profesor, pariski sasvim:

Mes enfants,
počeo je, i prsti njegovi ponavljali su:
Mes enfants, mes enfants, mes enfants, usred
Akademije nauka sijede su glave mislile
samo o njegovoj košulji do vriska bijeloj…
Mes enfants, ovdje umire Evropa. Potom sve je
u film poredao, u slike, u riječi velike, kao
histoire, Europe, kao responsabilité i, naravno,
les Bosniacs. Tako se, eto, gleda u lice Historije,
ne kao ti: u sirovim neodgovornim ulomcima,
u snajperskom hicu što se zabija u lobanju,

u grobove koje je već pokrila neumorna trava,
u tvoje dlanove položene preko
Edvarda Muncha, koji je i sam, jednom,
izmislio sve, uzalud.
Za B.H. Levyja, sa šakom soli 1993.

NESTAJANJE DOMOVINE

Prvo je bila talijanska lutka na bračnom krevetu prekrivenom bordo
pokrivačem
preko kojeg se prebacivala koperdeka od bijele čipke.

Kad je domovina počela da nestaje, lutka se preselila u srce što boli,
a bračni krevet izgorio je zajedno sa koperdekom i kućom.

Onda je bilo more: ti si bila mala, a ono veliko plavo.

Kad je domovina počela da nestaje, ti si bila velika i stara kao bol,
a more se smanjilo do Neuma i postalo krvavo.

Zatim je bilo narodnjaka, kojima je sve bilo u šaci. Patila si
zbog pogibije Silvane Armenulić kao da ti je majka.

Kad je domovina počela da nestaje, nestalo je, napokon, i Silvane,
koja uostalom i nije bila Silvana nego Zilha. Narodnjaci su otišli:

patili su i pjevali o svojoj domovini daleko od nje, što dalje, toliko daleko
da se rat koji je buknuo smanjio u njihovom pogledu na ništicu, i time
prestao da bude njihov a postao tvoj.

Bilo je i kolektivne smrti, ali samo u knjigama: logori su bili noćna mora
djedova i roditelja.

Kad je domovina počela da nestaje, Srebrenica je postala tvoja noćna mora.
Djeca su ostala pod zemljom, a djedovi i roditelji sklupčali su se među
srušenim
zidovima kuća, umirali od stida i odbijali da odu.

Na kraju, bila je tvoja ulica, strma kao put u komunizam:
juriš na gvozdenim sankama, s vrha do dna, kao da sanjaš,
misleći o tome kako će ti neko jednog dana u uho šapnuti:

– Ja vas volim, Nađenjka!…

Kad je domovina počela da nestaje, sjurila si niz strmu ulicu
posljednji put,
zajedno s komunizmom, odvodeći djedove i roditelje, i njihove
djedove i roditelje, što dalje od plamena koji je, napokon,
zacvrčao i ispekao plastično meso talijanske lutke. Lutka se preselila
u srce što boli, s plamenom koji je tri duga dana radosno gutao tvoje knjige.

Knjige su vikale za tobom:
– Rukopisi ne gore! Rukopisi ne gore! Ja vas volim, Nađenjka!

Od svega je ostala država.
Domovina je ionako bila démodé.

OTAC JE ZBUNJEN OD PUTA KOJIM HODI

Tren prije smrti 2005.

Ima, Boga mi – boga s malijem i s velikijem slovom – godinâ
I godinâ kako krenuh u svijet. Majku, udovu blagu,
Ostavih s četiri živa i četiri mrtva čeda. Polovina,
Dakle, život, a smrt pola druga, već bijaše u dragu

Mi dušu u ranom dobu ušla. Od dušmanina stranog
To četvero ona sačuva s lavorom govana u kući što je
Proglasiše kužnom: tako se, vidiš mi ti, život od probranog
Gada znade spasiti njime samim! To, vidiš, dvoje

Taj dual – dva lica jednoga kala – pomože mi da bez nje prije roka
Ne ostah. Pa, vrativ se kući iz vojne, četrestpete, na jedan i dva dana,
Jastuk ušljiv nađoh, a na jastuku: kosa mi sestrice vrâna
Spava ko crna zmija, a seja kućom, tifusar, razrooka,

Radost materi čini pričajuć svima tek njojzi svojstvenu bajku
O tome kako će, jednom, imati hrane svako, i svakom
Toliko će je davat da više nikad nećeš rođenu svoju majku
Glodat ko gladno štene… Ljudi su, potom, neki, s petokrakom,

Došli u našu kuću. Trumanova su jaja, patike bijele, i so,
I nekakav gospocki kućni kaput, i sahat su donijeli,
I lijek nekakav od kojeg seji rasli su kosa, i mašta, i za sve to
Ne rekoše Daj! neg' Evo! I moji tad prvi put jeli

Kruha su bijela, k'o kolač, prismačuć ga sa tvrdom
Kukuruzom i s vodom. Svi sanjat tada smo pošli
I nikad nismo ni stali, sa povelikim brdom
Od godina i bola u duši, cijeloga vijeka pola. Onda opet smo došli

Do ruba zbog ljudskoga gada – na kraju dvades'tog vijeka!
Al' više ni majke da me brani, ni seje da mi gudi
Ne osta na svijetu ovom... Ama ni čestita čovjeka,
Ni žene, ni Božjeg stvora, sem djece – velikih ljudi

Što postaju sve manji kad bivaju sve viši!
Sačuvaj, mili Bože! Sve ovo naopako se krenu:
Najpametniji postaše tihi, i mudri najtiši,
A zli s magarca na konja popinju se u trenu!

Al' vidio je babo, prolazeć kroz svit ovi kao što čine gosti:
Prošao život je kroz nas k'o kroz mrtve vojnike…
I – nikom ništa. Tek: djece nejma pa nejma… Ostadoše tek kosti
Što pašče glođe ih po gori i po dolu… Ni slike

Od te djece, a kamoli im smijeha… Ni ruke da te smiri
I da ti nadu u bolje mladošću svojom dade.
Samo se gadost i kuga, od usta do usta, širi,
Od srca pa do drugog, bez Boga i bez nade…

Meni je, da kažem, dobro. I dobra vidjeh tàman
Onoliko koliko moja djeca neće ga vidjet šale.

Ne živjeh ipak život ko ovca i uzaman!

Dubravko Brigić (1959-1998)

NOKTURNO

Podrum. Pljusak. Pasijans – andol pijanca.
Sreća: još mogu prepoznati kad grmi!
al noć sve duža. Noć je puštena s lanca,
dugo se patilo u plišu i srmi.

Sva Božija s lanca puštena je tuga:
mom znancu s gitarom desna ruka fali!
Neba glas, crijeva – to sad je za me fuga.
Noć puna. Samo – da li to grmi? Da li?

KAO SVIJET I SAKSAFON

Kao roščići kamufliranjem podmlađenog đavola,
tornjevi se, kao barokni, banke, u mrak
zarivaju. I krov je njen, pod kasnim neonom,
tirkizno zelen, nesvjetovno sasma, kao dvorac
u nekom Diznijevu crtiću – gdje duh prebiva
zao. I sijalice, jajima nalik, u krošnjama, mjesto
lišća, gore, rasipnički – kao da je Božić,
a dob je Uskrsa – proljeće valjda. I sve je,
u ovom svijetu stvari – kao. Kao tek nisu
čemer i čama, i smrt: u kostima, u snu, u biću
besmrtnom. Jer sve je ovdje, pomislih, za me
tuđe, kad u ulici Granville, trolejbus dok čekah
saksa se melankolija, poput zlata, izli
na me. I kao da, za tren, mrtvu čujem pticu:
u puni uđoh trolejbus, kako čovjek sretan,
nakon rata, u svoj pusti vrt,
il u grobnicu,
uđe.

DJECA S ISTOKA

Tenk u kapi rose, trošno veče,
oduvijek je u nama. Do kraja.
Pećinske drhte sjene. I teče
Krv ko voda – istočno od raja.

Avlija Bjelava, snježno veče,
behar se ruši na očne kapke –
dok tuđom krvlju djeca se liječe
rogato grmlje navlači šapke.

Istočni Hestings, prokislo veče,
oko bez neona, nož i droga –
djeca bez djetinjstva u snu ječe:
vrag se leže iz usnulog Boga.

Kad odrastu – drugare iz «žmire»
djeca će klati, djeca će klati.
Pogledajmo: u nas vrazi zure
iz oka što pati. Koje pamti.

KOLIKO JE VELIKI TUMOR

Dok me zrače među sestrama,
među komedijama,
nešto o novom filmu.

Prošao sam pod cerekom,
privikavam se na ekstazu muzike
(prošao sam 15 hiljada ljudi od pepela!)
Dok spavam zijevam, zijevam od tumora,
dok ležim ne žurim se:
pod ovom ću zastavom ležati
prostrt kao leš: sklopi ruke do doba kad treba:
spavaj moja krvi, taj grob je moj i ja sam njegov.

Na moj grob slijeću golubovi mira:
sve je bilo na svom, sve će biti na svom

Sve, i tama!

BOLESNIČKA POSTELJA

– Amen,

žena u kutu stenje.
Anđeli izlijeću iz njena daha,
iz njenih leđa povrijeđenih.

Do nje Talijan «Come sta»,
čujem, dok zavoje s ruku,
kao listove kupusa, odmotava.

«Ja želim seks» govori djevojka
do mene glasom
one koja ne oprašta.

Slušam sa svog kreveta,
kome je od nas najteže,
ko od nas nema budućnosti?

Grije me tuđa krv
anđeli lete oko mene
krv je čovjekova jedna jedina!

Amen!

ZLATO KANADE

Predragu Matvejeviću

Odavno već zrak sam, a valja mi tek mrijeti,
miris po miris dječaštvo sapiru kiše:
trule čula; eterska java – život prijeti.
Tek u snu lovor, sol, drevna riječ zamiriše.

Rijetko, stog, jutrom razgrćem store.
Šta gledati? Ocean, zvijezde ocvale?
Al' jednom ko da začuh: šumi, šumi more.
Proćurih, kad u staklu – pliva E. Montale.

«Mediteran» šanuh. Il' jeknuh: «Poezija»?
Cvat kupine iz ruine, sipine kosti,
lovor, koza – množina a kohezija.
Miris gdje su znani nismo samo gosti!

Mimoza, badem, žalfija, vrijes,
majka: u kamenu maslina. Žal bjegunca
razgrnu, ko zastore, dažd. U moj pusti lijes
linu zlato: tlapnje, Bože! Gospode – sunca!

U IME OCA

Već noć gnijezdi se sred vjeđa,
već disanje prlja, gledanje vrijeđa,
(preveć je duše ukopano,
preveć odnesoše puti!),
let galeba stravi,
paniku šute stvari
I ja šutim.

Kad strah mu je snove uzeo,
moj otac tako je zanijemio!
Dvije godine nije se osmjehnuo,
a liječniku, uz «da» i «ne», tek je rekao:
«Da mi je zaplakati, čini mi se,
ponovo bih se rodio».

Semezdin Mehmedević (1960)

RAT

Rat je
i ništa se ne događa –
u grad idem da nam izmolim cigarete

znam tvoj miris oduvijek
a opet mi nisi nikada bila bliže –
u hladna jutra nekada si greškom
u žurbi oblačila moje donje rublje

za deset godina nismo bili skupa
koliko za ovih pet mjeseci –
sad si u mome džemperu po cijeli dan

veseli me i rastužuje istovremeno
tvoje radovanje
paketićima humanitarne pomoći

pitam se gdje nalaziš kafu
za svaku božiju večer?

ni jednog stakla na našim prozorima nema –
iz sobe se kasne muhe
ne daju istjerati

DEVET ALEXANDRIJA

Prema mome proračunu, koji mogućno nije potpun,
U Americi je devet gradova s imenom Alexandria.
Kartografija novog
Nastala je na principu ucrtavanja
Starog svijeta preko oceanskog indiga…

Jedino tako je zamisliv
Moj put preko kontinenta:
U prelasku iz jedne Alexandrije u drugu
Neprestano stižući u isti grad.

I samo uz potpuno uvjerenje
Da je cjelina svijeta sačuvana
Mogu zamisliti pokret
Iz jedne u drugu američku Alexandriju,
Na isti egipatski dok

JFK

Nimalo ne držim do ideje kraja svijeta
Iako sam svjestan njene zavodljivosti.
Svijet postoji, jer me oči u to uvjeravaju
I ovaj ushit u kojem postajem svjestan sebe:

Polje lavande se dodiruje s nebom
I nema druge boje osim spektra plave.
Toliko lijepo, da može poslužiti
Sceni za novi komad Sama Sheparda
U kojem svaka zemaljska ideja
Nalazi svoj odraz u nebu.

Spektralna pastorala, svijet
Postoji,
Istina, kao stalno produžavanje dana
U kojem gine J. F. Kennedy

HOTELSKA SOBA

U hotelu, koji se poletno zove Royal Palace
Vrata sobe preko puta – stalno su otvorena:
Umireno u postelji, tijelo muškarca potmulo diše.
Mislim da umire. I da to zna.

Iz tame sobe čuju se vedri glasovi nevidljiva djeteta
Zbog čega stičeš utisak da to i nije stvaran glas
Već ono što umirući čuje na kraju
Kao vlastiti govor u prvom iskustvu jezika.

Ne znam zašto su hotelske sobe beskonačne
Tako da iz njih izlazim bez sjećanja:
Dva dana i tri noći
Putovao s Istočne na Zapadnu obalu
I umoran odbijam povjerovati
Da je kontinent manji od hotelske sobe

ZA TUGU KONTINENTA

Putujući s jedne američke obale na drugu,
Vidio sam ljude usamljene, u tugi i bijesu,
Vidio sam dobre, i one
Koji toplinu prenose još samo na prsten –

I mislim da u meni postoji sačuvan izraz tuge
Za tugu kontinenta
Kao što voz čuva sjećanje na galiju
Jer sve poruke do mene stižu iz stopala.

Hoću reći, na svakom putu
Ja sam politički emigrant:
Uvijek na tlu kojeg pomjera voda
Osjećam da ne bih trebao biti tu
I da stojim na globusu ukoso
Kao na čestitki Unicefa nacrtano dijete

***
On je stručnjak za govor ptica
Živi na sjeveru Californije i

Tvrdi da ista ptičija vrsta pjeva
Drukčije u različitim geografskim
Prostorima, što je obična
dijalekatska anomalija
U zimskom mjesecu on putuje

Dole u Costa Ricu da razgovara s
Kalifornijskim pticama, da umiri

Tugu vrste odvojene od doma
Ali ja nisam oduševljen njegovim darom

Jer mislim da je najveće čovjekovo
Dostignuće šutnja, otkad znam

Da se ničim ne da umiriti
tuga izgnanstva zbog tuge
Razlikovanja južnoslavenskih dijalekata

Zilhad Ključanin (1960)

O JEZIKU, JOŠ JEDANPUT

Nekad sam pisao: mliko, vrime, svit,
dok ne bi propjevale stvari.
Dakle, u vrijeme kad je vidit

normalno bilo blagog čovjeka
kako ljudski ni Božiji ne kvari
red, noseći oduvijek i dovijeka

glavu svoju ispod pazuha.
Potom je došao rat: stvari su
postale oči, prsti, uho do uha

na ogrlici skupljača trofeja. Ljudi
sa glavom ispod pazuha nisu mogli
nikog iz mrtvih u žive probudit.

Ne postoje više nijedna usta
u kojima lipo neće zaškrgutati.
Jer, poezija je suha kao ustav,

a elementi su ostali bez maske:
cijeli bosanski rječnik može stati
u hropac logoraša iz Omarske.
(Bihać, 29. 2. 2000)

ANNO DOMINI MM

Na početku svakog milenija
Adem posegne za jabukom.
Rebro i glina.

Kost i humus.
Kosti nevinih
u narednom će stoljeću

postati zmijske kosti:
doći će kroz krv,
i pogoditi naše srce,

precizno, poput pravde.
Dotad, zastave će se bojiti
očima predaka.

Dotad: pišem pjesmice,
uredne, kao kućice
za paraplegičare. Sanjam

doba u kojem se kolijevka
njihala sama od sebe.
Jutarnja krila meleka.

Zemlja u kojoj svako novorođenče
liči na Isusa Krista. Zemlja ljupka
kao poljski zahod.

I maćuhicê ispod pendžera
po kojima smo jedino razlikovali
dan od noći. Škrinja

iz koje iskače mali bog
Tir. Majko, ko to godinama
tuli u svrnut jelenji rog?

Kosti, ipak, i glina. Kosti
su pleteće igle XX vijeka.

Glina je Božji kvasac.

Milenij čitav zabacismo
za leđa, kao đubretarac.
A nijedan dan nije naš.

Ali, ubrat ću, evo, paradajz;
I to je moj doprinos da se jaz
od adema premosti do Adema.

ISTOK JE UVIJEK DESNO

(Tuzla, 1993.)

Proljeće kasni dvije godine.
Jedino zelenilo što katkad mine
vojničke su bluze.

Ledenice, doduše, daju
infuziju zemlji: suza do suze.
Al' oči koje u nebo gledaju

ne čekaju sunce nakon kiše,
već svjetlost što se jednom
pojavi – i nikad više.

Istok je uvijek desno.
To znam. I da neko briše,
znam, u svijetu moje mjesto,

i bol pretvara u kovanicu.
Ipak, moja sudbina je mala
Knjiga ušuškana u hamajli'cu.

Sanjam: sa duboke slazim gore,
a djeca kraj puta nude jagode
u šoljama od lijeskine kore.

Dovoljno je da visibaba prokine
snježnu skramu. Da poljubim
svoga meleka na desnom ramenu.
(Bihać, 8. 2. 2000.)

BOŽIJE DRVO

Tamo, gdje vjetar miješa
kosti i kreč
krikove i romor kiše

plijesan nagriza stvari
koje su nekad bile
nečija želja

na javi
u snu
na ahiretu

gdje se sudara
dah ubice
sa dahom žrtve, i cigla se osiplje
kao štaub po dječijim kolačima

tamo, gdje nema zore
ni bijela dana, ni lica
da se izmjeri s licem danice –

izraslo je drvo:
nijednom drvetu nalik
sa lišćem bez šûma

i granama okrenutim
prema istoku –
plače umjesto svih nas.

(Bihać, 29. 9. 1999.)

ZNAMEN

Hamo Pupovac
Titin prvoborac
izašao je pred četnike

okićen ordenjem
kao da je pošao na smotru
svoje Prve muslimanske

I rekao:
ja sam Tito
ovoga svijeta

Četnici su se nasmijali
i odveli ga iza taraba
seoskog greblja

Posljednje što je vidio
bila je petokraka na čelu
onoga koji ga je zaklao

(Ljubljana, 20. 8. 1996.)

Dragoslav Dedović (1963)

MRTVI IZ BROCKHAUSA

dječačka frizura je čini vitkijom
ali razdjeljak je na pogrešnom mjestu
ženski nemilosrdno zuri u ogledalo i
ucrtava sjenilom za oči debele brčiće
kao adolf kaže i iskrivi lice u
neodoljivu grimasu mržnje
smijemo se dugo i okrutno

trenutak savršene lakoće
na kojem nam zavide
svi mrtvi iz brockhausa

ŠVAJCARSKI VOZ

da me vidiš majčice u švajcarskom vozu
osam godina daleko
za svaku godinu po kilogram sala
krupan sam majčice i ćutljiv jer
velika se tuga s vremenom stvrdne
u sićušno zrno soli pod jezikom i isuši usta kao joint

da vidiš konduktera u švajcarskom vozu
pokazujem mu kartu i oči nam se okrznu
on kaže merci! a ja samo kimnem –
ovdje već sporedne rečenice
prikuju glagol uz svoj kraj i
ljepše je ćutati

gle majčice nakon kiše
od bezljudnih postaja ka zaseocima na planini
odmotavaju se ceste poput rolni mrkog toalet-papira
a u oblake bih mogao zagristi kao u gužve šećerne vate

nasloni ovaj pjesmuljak kao razglednicu na vazu
kada ugasiš televizor i u sobu nahrupi
gusti bosanski mrak neka sa lažne pozlate
blago zasjakti moja odsutnost

ZAVIČAJNI ŠUND

prekoputa praznog kafea
na vjetru se talasa bršljenom obrastao zid
čisti ritam & blues reklo bi se
to će pred noć u grad donijeti kišu

a u unutrašnjem uhu zatreperi
kao lampica sa praistorijskog radija
jeftini kafanski zavičajni pjev
duboko iz prozorskog stakla tvoj odraz
mutan poput lica teroriste pod čarapom
nasmiješi se vučje – i u lošoj je muzici
dovoljno svjetlosti da lijene ljigave sjene
u svakom – u svakom ko još pamti –
otpočnu trbušni ples

treba im dati dovoljno vremena da iščeznu
da prije no iščeznu za tren izmire
odvratno sa uzvišenim

Köln, avgusta 1999.

PALAIS JALTA

Katolički svećenik iz Boke
Prebire po klaviru a bivši dragovoljac
Naduvan šalje sisatu emigrantkinju u
Pičku materinu – on je nepročitani pisac

A ona poznaje njemačke izdavače –
Sarma je odlična a vino špansko
Itd.
Sa nekakvog neba gleda me Jasko
Ljevoruki plejmejker kalesijskog Jedinstva
Na kamionu sa leševima
Brat ga je prepoznao po najkama

POMRLI OD SMIJEHA

Posljednjeg predratnog ljeta
Duvamo na terasi iznad Ohrida
I smijemo se do iznemoglosti.
Kelnera smo prozvali Biljana.
Momak će to uzeti odveć lično
I neće se više pojaviti.

Trava ti ponekad pomogne da
Vrijeme posmatraš kao mreškanje vode
I mjesečinu – zlaćanu riblju krljušt u mlakoj tami.
Niko nije vidovit dok se smije inače bismo
Vidjeli leševe kako iz svijetle budućnosti
Plutaju ka nama, po sličnoj vodi, u sličnoj noći.
Sa zida restoranske kuhinje kroz užareni prozor
smješka nam se mrtvi Tito, djetinjstvo je
dalje od pleistocena, a ruke stranaca
još nisu navukle pamučne rukavice
da finom četkicom očiste suhu ilovaču
sa lične karte.

U međuvremenu – smijemo se.
Dabome, smijeh nije vidovit
I nikoga, da nagovijesti toliku smrt.
Uozbiljimo se samo da kažemo:
Šteta što Biljana više ne donosi piće.

Damir Uzunović (1965)

LUDACI

Ti si ovaj svijet smijući se stvorio.
Sve ti pjeva pjesmu zahvalnicu,
Ali koji ono hodaju
Kao da su ih tresnuli budaci –
Ti kad kažeš Hajd' ovamo!
Oni ne slušaju, to sigurno su ludaci.
Mada su ono jedino
Što nisi stvorio
Mada je ludilo jedina zemlja
Iz koje si se prognao, kad sastaviš ih
Zajedno pod jedan krov
Nijedan red od njih bolje te ne služi.
Vidio sam – ugovor si s njima raskinuo
I u ruke, u mahnite oči
Sudbinu im vratio.
Eto nečeg što pored tebe besmrtnog
Kraj svoj samo bira i traži.
Da l' u sažaljenju ili divljenju
Ludaci su ono jedino čemu si dao
Da te vidi, ne cijelog al bar onako
Kako igrač vidi pikovog kralja.

INTERVJU

Patriotizam? Kao vanredna emisija
vijesti, traje kratko ali u naletima.

Naše žene? Lijepe i čiste. Pripremane
su za svijet koji ne postoji. I to
još uvijek traje!

Odlazak iz grada? Jer su pod njim
izvučene cigle? Mi smo njime zapravo
samo plašili nama drage ljude.

Zašto vic? Da se bar nešto ima
nasmijati umiranju.
Bojim se da ćemo živjeti kao Žeriko,
kratko i samo onu bolju polovicu
života.
Ponekad se čini da u to pola
spada i rat.

A. Sidran kaže nakon povratka iz Pariza:
Moja crna, zemlja je crnica. Tvoja crna,
crna je rupa u svemiru.

Nagnimo se malo, jedan prema drugom:
Slušaj? Ženske potpetice. Šuštanje
odjeće. Prigušen smijeh koji otiče
u rupe na lijepim austrijskim fasadama –
sve to nepogrešivo najavljuje kišu.

A po čemu bih htio da budem poznat?
Prosto, da budem taj koji će izmisliti
Lahko prenosivu dasku za premoštavanje
oslonaca nekadašnjih klupa.
Ili taj, koji će pomjeriti policijski sat
bar za još nekoliko
poljubaca na haustorskim stepenicama.

KASNI JEZIK

Kasni jezik! Riječ smrt kasni
za smrću, riječ život je pismo
generala u džepu mrtvog vojnika –
tamo se moli njegovo izuzeće s fronta.

O čemu ćeš mi pričati kad
kažeš da grobari umjesto
slova «S» na nišane stave
obrnute petice, pa kao da je usred
imena oštar srp ili kosa.

Ne maši rukama već reci šta hoćeš
da kažeš sa dvoje staraca
koji pehlivaneći uz strmi nasip
ne vide da pred njima
leprša jedan leptir.

Šta ima u tom da požuriš sa ovog
mjesta na ono drugo, ili naprotiv,
da usporiš. Najradije da se ukopaš.

Koliko jezik kasni tamo gdje čitav
život stane između: «Nije došao,
mora da je pogođen!» i «Gle! Živ je!»

I šta hoću da kažem (dok jezik kasni
kao voz iz prošlog vijeka)
da kažem kad kažem da te volim.

TOLIKA JE LJUBAV MEĐU NAMA

Ako te budem zaprosio
Bit će to u ljeto.
Okupat ću te, obući u bijelo
Kao da ćeš mi na hadž.
Takva ćeš biti
I bit ćeš zbunjena i neispavana
Jer si me svu noć gurkala
Jer ti je ovo prvi put
Jer bi te mogli i za magarca udati.
U džep ću da stavim
Srebrn prsten mali
I kad nam se da znak
Ja ću kleći
Sandalu tvoju boje pijeska svući
I staviti ga na prst domali,
I tebi će biti svejedno,
I ti nećeš ni primijetiti
Tolika je ljubav među nama.

Miljenko Jergović (1966)

DŽENAZA JEDNOG REVOLUCIONARA

Ispred Madrida za Republiku samo što nije pao, pod Prozorom ginuo za
komunizam
I uvijek bi ostao živ, jer se Hanifa majka tako usrdno molila Bogu da se nije
usuđivao
Ni on: kako ubiti sina kojem svaki korak molitve prate, a ne vjeruje u boga i
protiv
Njega Se bori, to Hanifi majki učiniti mogao nije, taman da ga po sto
puta nema
Umrijet će sinovi nakon što majke već budu mrtve, takav je u čaršiji red, od
Madrida
Sve do Darive i do Staljingrada do Višegradskih vrata, a onda će i njega
Partizana i Španca, u zemlju spustiti ruke od srca, i neka je rahmet toj čistoj
duši.

IZGUBLJENI PRSTEN

Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato
Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke ga u korak znaju
Jer svakog ljeta, čim juli je i august
Moj bratić Rudi u Fojnici provodi godišnji odmor
Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima to je čudo
I razlog dobar da zbunjeni budu
Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako što ispire zlato
Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i među bukvama traži gljive
On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna bila
A danas više nije, jer su tragači izgubili vjeru
Moj bratić Rudi ima vjere da ju po crkvama prodavati može
Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu iskovati
Najbolji zlatar čaršijski
Da ga noću niz ulicu našu baci
I ko ga nađe – njegov da bude

FURDA

Kad djeca mu loptom razbiju prozor, Furda u pidžami trči na ulicu i psuje
narod
Milicija jedanaest puta dolazila i uvijek ga isto pita: kojem narodu, druže,
oca i majku
Drži u ruci olovku i blok, pa kao konobar u najboljem restoranu, mami
Furdu da kaže
A on isto: narodu boga i mrtvu majku, narodu sestru, oca i sve po spisku
I neka mu se zatre sjeme, i neka ga munja spali, i život neka ga jedu crvi, ali

nikad
Evo, dvadeset godina u našoj ulici živi, narodna ga milicija namamila nije
Da narodu kaže ime, misliš li ti na radni narod, misliš li na one koji se
križaju i krste
Ili one koji klanjaju, koji narod za razbijene prozore kriviš, morao bi to
Furda znati
Ali on neće i neće, a ne možeš hapsiti onoga koji nacionalnu mržnju širi
A da nijednu naciju spomenuo nije, za takve zatvora nema, ni ludnice u
društvu ovom
I državi, koja za svaku mržnju kaznu ima, osim za Furdu koji kao
sirotinjska, majka
Svakome jednako dijeli

STVARANJE SVIJETA PO HALJITIJU

Mrznu se kaćuni u brdima dok Haljiti na avliji cijepa drva, majstore slušaj
Kako je počelo i zašto smo nas dvojica tu: Bog je Svijet stvorio kao Ženu
A oni su rekli: nećeš ti nama soliti šerbet, ako si jači, nisi nam Staljin
I tako su Svijet za muškim učinili zato su degenek i rat od ljudi, a ne od
Boga pošli
Bog je čovjeka stvorio kao Šiptara ili Ciganina, kojeg od njih to ti ne mogu
reći
A on je rekao: ako si me od blata napravio, nisi mi iz oka ispao da me u
mojoj kući vrijeđaš
I opsovao je Bogu šiptarsku majku, a Bog se pomirio: dobro, odsad goni po
svom
Zato Haljiti cijepa drva i zato se ljudi plaše da će im dijete vašljivo biti
Ako mu Haljitijevi prsti maknu suhi list niz kose, eto, tako je, majstore,
počelo
I zato smo nas dvojica tu, samo što ne znam od koje si fele ti, Šiptar nisi
Ne bih rekao ni da si Ciganin i sve mi se nešto čini da te je Bog od brašna
A ne od blata pravio, jer i takvih je slučajeva bilo i nije raj Vučja luka
Da se od samog blata čovječanstvo stvori

KOD BLAGOJE KOJI DRUGU GODINU LEŽI U KOMI

Mirno spavaj Blagoja, nećemo nigdje bez tebe, nemamo s kim i zašto
Na tvome ćošku ničiji se ne kokaju kukuruzi, nitko ne prodaje kikiriki i
sjemenke
Jer nema tko i zašto, mirno spavaj Blagoja, u asfaltu četiri su rupe
Kao četiri roše za igru klikera, u njih samo tvoj kiosk stane i ničije
Više to mjesto nije, mirno, bez snova spavaj Blagoja, ne budi se
Ako nećeš, jer nemaš kome i zašto

BOLEST RIZE ABADŽIJE

Tamo leži Rizo abadžija, žena mu prozore ne otvara
Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi kosti, jer njemu leptir
Proleti li, sve zglobove u staklenu prašinu mrvi,
I tako već treća godina, u perju, u svili, u tišini
Muke svoje u dušu već zna, Rizo abadžija
a doktor kad dođe govori isto: brzo će on, nema u njemu
Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jadna je gluha
Od rođenja, nego dan po dan, dever po dever, oko postelje igra
Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeruje, od leptira lakša, buru
Za nju trpi Rizo abadžija.
Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj ne uzme jedino što ima
Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok ovo slušaš
U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je lakše: Voljen biti
Ili mrtav

Senadin Musabegović (1970)

NABRAJANJA

Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.

Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.

TU, IZVAN NAS

Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala, sekundu prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bîlo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod
svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.

POROĐAJNA

Geleri rastavljaju ulicu u bezbroj fotografskih bljeskova.
Izmrvljeno staklo odražava crvenu dugmad na bijeloj košulji.
Iz ispale cipele vire končići ženske čarape.
Vjetar koluta bijelu maramicu u kojoj je ostalo lice one
koja je skidala ruž.
Smeđa saksija, nad kojom se cvijeće nagelo, u rušenju
se rascvjetala prema suncu.

Ulica se izoštrava, sklapa sliku svojih razlupanih
prozora, rubova krovova, ćoškova odškrinutih vrata, kroz
porođajno rastavljanje nogu pogođene žene, iz koje se
čuje molitva što, spajajući prasak granate sa
unutrašnjim krikom, dotiče tišinu prije stvaranja svijeta.

SVITANJE U AUŠVICU

Jutros,
stvari su nam konačno
kroz pisak oficireve pištaljke,
što prodire kroz ispucale daske barake
šapnule svoje ime.

Dok otvaram oči,
dva miša ulaze u svoju rupu,
prestrašeni našim slijepljenim licima.
Trzaju se nogicama i stišću
kako bi se u toplini svojih tijela
hranili našim mirisima.

Slike što promiču kroz jutarnju izmaglicu:
- sve pseće šape čiji tragovi ostaju na snijegu
kao tamne očne duplje sa pogledom okrenutim ka nebu,
u kojem se bijeli beskraj ledi,
- žica električne ograde koja mojim pomjeranjem
dotiče linije neba i snijega,
u zvuku harfe sudnjeg časa,
- oficirova svijetleća značka iz koje mi
orao raširenih krila
kljuca komade mesa

ulaze u mene
kao što u dječije oči
ulazi mrak.

Dim iz krematorijuma omekšava oštrinu predjela,
stvara u njemu obrise ženskog tijela
što mi zavodljivo priča o nježnosti neba.

Ovdje smrt nema grča,
trzaja.
Sve je isto.
Svitanje i zalazak sunca su isti,
kao linija horizonta
išarana zrakama na snijegu
u koju će me položiti majčine ruke što su me doticale
u snu.

Samo red i čvrstina postoje.

POLJUBAC NA ŠAMIJI MOJE MAJKE

Sjedimo na klupi u parku.
Otvaraš usta kako bi me poljubila,
i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak što mi se približava.

U njemu vidim
uhvaćeno šarenilo ptičijeg perja što se u
mačijem zijevu ogleda.

U njemu vidim psa,
ratnom pustoši luta,
nostalgično se prisjeća gospodareve ogrlice,
zabija njušku u sive haustorske kante za đubre,
pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodičnog ručka
nalijepljeni za listove
pornografskog časopisa.

U njemu vidim titraj djevojke,
kako se na telefonskoj slušalici
došaptava sa svojim mladićem,
dok joj se približava poljubac snajperskog metka
što dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka
kroz koje
u poslijepodnevnu tišinu sobe
proviruju:
klupa u parku na čijim crvenim daskama zahrđali ekseri
ispuštaju oblačiće boje;
vrh jablana čiji zeleni listovi ližu vjetar zvukom
jevrejske molitve;
nas dvoje po čijim skamenjenim licima krik kao opali
crni pramen kose
klizi.

U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo frižider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke,
čije se lice,
pod šarenom šamijom,
s dženetskim paunovima
tankim koncem izvezenim,
topi.
Dok ispušta posljednji dah
ispucale ružičaste usne joj se
uz klimavu protezu
priljubljuju.

Asmir Kujović (1973)

SVJETIONIČAR

Ka svjetlu u noći sve stvari su sjeni.
Šejtani su danju crni, a noću vatreni.

Opleo sam mrežu, oko pučine,
i vučem je, vučem, očima,
vadeći sa dna potopljene brodove
da sastavim šarene vagone.

Mjesec je nestao. Možda sam ja Mjesec?
Evo, šest koraka u jednom koraku.
Jašući, ja krotim i učim svoga konja
i tu se ne vidi: ko je kome vođ.

Neko je sad isključio ton
i zbog prehlade ne poznajem svoj glas.
Dodirujem zidove tuđim rukama.
A kada nešto krivo izgovorim,
Mjesec se skrije iza oblaka.

Svjetiljka srca počadila
od prejakog plamena.
Znojem svojim uprljana
noć dogorijeva upaljena
svjetiljka srca sjenke sija.

Zatim, izlazim iz tog trena
i posmatram sebe k'o krpenu lutku.
Dok svjetioničar priča sam sa sobom.
Vrijeme je spalo, k'o lanac na biciklu,
i pedale se okreću uprazno.

Vrata se, sama, ponekad, odškrinu
i tako ostanu
kao na kapiji kuće u žalosti.

ŽUČ

Za deset minuta kreće akcija.
Ne znam otkud mi se toliko spava
dok granate sipaju zemlju i lice.
Kroz otvor puškarnice
vidim: jedno drvo, drugo drvo
- stupovi što drže oblake
i veo magle što uzmiče pred okom.
To je veo nad majčinim likom.

Hadis veli: Jedna noć na straži
važi kao sto godina molitve.
Jer jedna noć provedena na straži
teče sporo
kao sto godina iskrene molitve.

Kišne kapi šuškaju u lišću
kao oprezni koraci diverzanata.
Za pet minuta kreće akcija.
Jedva gledam, oči mi se same sklapaju.

RUČAK U ROVU

Ljiljani k'o tragovi kokoške u blatu,
stvrdnuo margarin k'o peraći sapun.

Stojećke on lovi krompire u čorbi
mlin za kahvu u futroli pištolja
poslužiće u borbi.
Prsti žuti, k'o u žena, što stavljaju kanu.

Šuma je svukla maskirnu uniformu.
Za dezinfekciju mozga
tri apaurina sa konjakom
i Bosna sva ispeglana dolje do mora.

Na brdu mermerni grobovi k'o rasute kosti
oblici ruševna –
skulpture u galeriji moderne umjetnosti.

SAN VRHOVNIKA

Granata mi je srušila kuću
te sam se privremeno smjestio u Muzej
sa svojom užom familijom.
Narodna nošnja iz drevnih vremena
kao da je krojena za mene.
Jedemo iz glinenih posuda koje su
iskopane u pećini, kraj Vrela Bosne.
Žene se prepiru oko Katarinine krune
a djeca prave papirne avione
sa firmom Tvrtkovog potpisa.
Dolazim tako umoran s posla
i pogledam, uzgred, slike kraljeva
a u svakog kralja zelene oči.
Djeca im docrtala fesove,
brade, naočare, ljiljane i polumjesece.
Stadoh vikati al' niko se ne odazva
moj stari drug iz škole ležaše pijan
bješe navukao kaput preko lica.
Vidjeh: sva vrata bjehu bez brave.
Pođoh hodnikom, gore, na sprat,
kad gore ona Kuća cvijeća.
Potpisah se, opet, u knjigu žalosti
tek toliko da ne budem sumnjiv.
Zatim, strčah niza stepenice, dolje na ulicu,
al' nigdje ne bješe mog šofera.

Preda mnom se sjajio Kalemegdan.

OBEĆANA ZEMLJA

Ulicom Maršala Tita – Isus te vodi za ruku.
Vodi te – kao dječaka kroz Samoposlugu;
I ti si očaran pokretnim stepenicama,
Očaran vožnjom u invalidskim kolicima

Kolone mrtvih, kolone nerođenih,
Kolone mrtvorođenih, pored vas prolaze –
I svi su tužitelji, svi su optuženi,
Svi su advokati – i svi vas mimoilaze

Isus te vodi kroz zadimljene kafane
Gdje starci-Dječaci plešu acid-jazz,
Dok glave osciluju poput atomskih kuglica
Sparene il rasparene, po zakonu čestica

Hipici u kožnim 500 DEM jaknama
Reklamiraju sumporne aure mučenika –
«Ja nisam hipik!», urla Isus,
«Ja nisam žrtva totalitarnog režima!»

Isus te vodi kroz kapije Interneta
Gdje te upoznaje sa Virtualnom Nensi,
Ona priča kako je Sotona pravi džentlmen –
«Šta će, jadnik, kad je nevidljiv…»,
Dok pripiti Petar za šankom ponavlja:
Sotona je samo iskusan političar

Preko pješačkog prijelaza Isus korača
Odjeven u uniformu vojnog trubača –
Krst raskrsnice sjeća na Golgotu

Razapet na lančiću između obnaženih grudi
neke djevojke sa Marijinim licem

Isus te doziva: Jahja! Jahja! –
Jer ti si prošao kroz vatru
I sad se zoveš Jahja

Njegov štap se pretvara u Zmiju
I Zmija se ponovo pretvara u štap –

Gledaš kako štapom razdvaja dva mora
I probija put kroz radio-talase.

MEKKA

Ima jedno djevičansko mjestu u meni,
odasvud popločano bijelim mermerom;
vidljivo samo kroz
zasljepljujuću čistotu sunčevog svjetla

Prijatelje prepoznajem
kad lica okreću
ka tom mjestu u meni.

Dotičem ga bosim stopalima.
Osjećam njegovu toplinu
pod površinom bijelog peškira
što prekriva moju golotinju –
upija moj znoj i vodu Zemzema

Tu su redovi poredani
Indonežani, Iranci, Turci, Sudanci
svijaju krugove latica
oko istoka, zapada, sjevera, juga

I čujem šum kolanja zajedničke krvi,
i hiljade glasova tuđih u mome glasu,
i moj glas opet budi hiljade tuđih glasova

I ti si taj koji zastupaš sve njih
i svi oni zastupaju tebe

Usnama dotičeš grumen zemlje
što ga je Adem donio iz dženneta

I svi su ovdje mladi
i svi su ovdje istih godina

Kraj česme te pozdravlja djevojka
sa stopalima najnježnijim
sa očima crnim, po danu zvjezdanim

Uzimam liru i sviram
mada nikad nisam znao da znam da sviram

Ovdje, na mjestu mog stida
spominjem se svega
nepovratno izgubljenog
dok se sjećam onog tamo, sadašnjeg.

Aleksandra Čvorović (1976)

ZEMLJA PLAMENIH PTICA

Ne bih smjela da izgubim pjesmu. Nestane li,
ugasnuće sunce u Zemlji plamenih ptica.
Moji vjerni crni psi neće htjeti
da zavijaju na mjesec i prestaće iskreno da laju.
Istina će ućutati. Veliki duh će plakati.
Ako me napusti moja pjesma,
i ode jedino Sunce koje poznajem,
odletjeće plamene ptice
I niko više neće stanovati u mojoj zemlji.
Ko bi živio tamo gdje ni lavež nije iskren?
Tada ću morati da iščeznem jer ja sam
Samo misao stvorena od muzike i svjetlosti.
A šta će onda biti sa bijelom ružom?
Samo ja znam njeno ime,
pravljeno od četiri najjača slova
donesena od zapadnih vjetrova.
Njenu bjelinu će orositi tri kapi krvi,
kristališući rubine. Ako ne bude mene
bijela ruža će ostati bezimena.
Doletjeće bijeli anđeo, sa sedam
pari krila da je čuva. To će biti moj anđeo
koji zna priču o Zemlji plamenih ptica.

CVIJET ZABORAVA

Gazila sam vodu do koljena,
kroz guste spletove golih žila,
omamljena mirisom vodenog bilja,
tražila cvijet zaborava.
Nada mnom ječalo bakarno nebo
i oblaci letjeli kao ptice.
Bosim nogama zapinjah za korjenje
i slijedih lelujanje prozirne latice.
Svud oko mene, u svim pravcima
brujahu glasovi nerođenih bića.
Danima lutah komadom zemlje
lebdeći između svjetova.
Tumarah dugo, predugo
preklinjući nebo da pokaže put,
jer davno usnih tajnu
biljke što odnosi bol.
Slatka varka bludi pred očima
hraneći duševnu glad. Na plodnom
tlu niče cvijet zaborava,
ta tamna duša njegov je dar.

NAPITAK

Kada je došao poznavao je sve istorije
lažnih kraljeva. Otkrivao posljednja
utočišta druida i pričao o
ubjedljivosti afričkih vračeva.
Ona je crtala nepoznate putanje, računala
vrijeme unazad i govorila stihove
mješavinom starih jezika.
Upoznali su se na poljani gdje su,
ne znajući jedno za drugo počeli
graditi krug od velikog uspravnog kamenja.
Kad su se ugledali krug se zatvorio.
Tako su znali da nije slučajno što
oboje poznaju izumrli jezik vjetrova.
Govorio joj je o noćnim fantomima
koji žive pod zemljom, a ona njemu
o troglavom psu što zavija na vrhu planine.
Odlučiše da hram njine ljubavi bude
maglovita kula na obali tri mora.
Živjeli su izvan znakova vremena,
koje je imalo miris mokrih
stijena i osoljenog vazduha.
Kula je bila puna crnih mačaka,
pele su se po zidovima i cijepale
bijele čaršave. Niko ih nije mogao
spriječiti. Kroz kuću su jurili vjetrovi,
donosili su mirise i snove o sreći.
Ona je počela rađati mrtvu djecu.
Noću su ih njihovi glasovi dozivali.
Plakala je nad crnim pelenama

Tanja Stupar- Trifunović (1977)

KUTIJA

Poklanjaš mi praznu kutiju
Radosna plačem
Trpam sve svoje u kutiju i bježim
Sada putujem (ali samo noću)
Podijelili smo grad na tvoje osvijetljene ulice
i moje mračne ćoškove (tamo gdje lutalice
naslanjaju na zid leđa noću da čuju srce
kuće kako damara i svoje u odjeku i da ih
otud ispuni toplina koja im je zabranjena)
Učim od njih
Prislanjam leđa na zidove tuđih kuća
i kradem
Čujem tanjire čaše vodu glasove
Čujem ljude i kuću kako im jedno
srce damara i svoje srce u odjeku čujem
Sve to brzo strpam u kutiju i bježim
Poslije slušam kako jedno veliko srce
u kutiji jako udara

LJUBAV

Otvorila si jedno oko
I ptica je izletjela iz ptice
Otvorila si drugo oko
I sunce je iskočilo iz sunca
I to je bila ljubav
I plašiš se novog otvaranja očiju
Jer ne znaš ima li još ptica ima li
još sunca
U tebi

IGRA S LUTKAMA

U sobi
nižemo plastične lutke
na konopce svuda uokolo
O ovoj magiji ne znamo ništa
iskustveno smo prazni
kao ni Bog ne znamo
imamo li dobro opravdanje
za krajnji cilj
A one vrište
uvjeravajući nas da su žive
Ti nag bolje razmišljaš
Kažeš
«Ma jebeš im mater
sve ćemo ih pobiti»
Divim se hladnokrvnosti i razboritosti
U krevet ulazim sramežljivo
Preplašena da ćeš pod rukama osjetiti
hladnoću udove lutke
Razmišljam da ćutim ili da vrištim
Tebe naša igra nikad ne zamara

Šejla Šehabović (1977)

LJUBAV, NI NA ŠTA

Za D. M.

Ljubav, ni na šta, dušo,
Nalik nije.
Nije to kao kad se probudiš
poslije dugog pijenja
i strah te bude samoće
i lice ti se tuđe u ogledalu nudi
pa želiš vječnosti.
Nije to.
Kad piješ, to je samo vino
i samoća je jedino samoća
A lice nije ništa nego lice
svako drugačije.

Ni na šta ne liči ljubav.
Fontanela na dječijoj glavi kad srasta
prvo se raširi u dužinu
da bi se sklopila potom
Drugo su tvoji užas i strah
a to su jedino šavovi za kosti
koje uvijek mogu poći krivo.
Lobanje, ipak, najčešće opstanu cijele
a beba nema sjećanja.

Nije to, dušo, ljubav:
Posve sam sigurna –
Drugi put kad budemo pili
Sami ćemo piti.
Drugi put gledat ću tuđu djecu
Samo kroz vlastite oči.

Ničeg se neću bojati, dušo.
Hiljade oblika ima ljubav
Koja je jedna od hiljada ljubavi.

A poslije ćemo spavati bez sjećanja
Na mehki dio mozga
Koji nam se, nekad,
Rijetko, zaista,
Vrha glave darnuti može
Pažljivom rukom

Svakakva, kažu, budu djeca
koju se previše dira.
Svega se sjećaju
I ni na šta ne liče.

STANICA

U autobusu pišem pjesmu.
Pjesme nastaju od dugog puta
i zamornog čekanja.

Na stanici starac,
što je upravo pomeo čekaonicu
skupi opušak ispod mog stopala.

Nisam ni trepnula:
Svi ćemo ostariti.
To mu je posao.
Kanta je daleko.

U autobusu pišem pjesmu.
Pjesme nastaju od dugog puta
i zamornog čekanja.

Dug je, dug put
do kante za smeće.

ANTIGONA

Svuda je previše svjetla.
Unutrašnjost automobila
smrdi na zamorno putovanje,
i svi osvježivači ovoga svijeta
nemaju snage da se suprotstave.
Malko smo umorni.

Više je tužan
ovaj osjećaj
da nemaš kuda
iz kabine
prijevoznog sredstva.
Dakle:
nije toplota kriva, nego svjetlo.

I previše pročitanih knjiga
o putovanjima
na kojima je sve bilo blještavo i svijetlo,
a nije bilo vruće.
Zato se kuhamo.

Vruće mi je
i tange me grebu.

Jako bih željela
da budem
sposobna
za avanturu:
i lijepo da izgledam
na +35.

Kao kraljice egzistencijalizma,
ali počešljana
i danas.

Nakon svih ovih knjiga.

Nema kompromisa:
Sahranjuješ
dio po dio sebe
ni jedni
ni drugi
Neće ti oprostiti
Amin

SREBRENICA, POTOČARI,

9.5.2004.

Ispod marama virile su im kose.
Jedna se zagrnula sa dvije marame;
drugu je držala preko ramena. Boje se nisu slagale
Mirisala je na sapun

Šal je padao preko svilene bluze u zlaćanim odsjajima
Ruke je, držeći ga, preklopila na stomaku.

Jedna je imala ruž.

Doveli smo grupu holandskih tinejdžera
Na dva jezika prevodili

Jeste dobro putovali?
rekle su nam
Kako ste?
pitale su,
na ulazu u groblje

Lijepa su vam djeca!
Zagledale su, svako

Kasnije su rekle:
Dođite!

Zaplakale, jedna za drugom;
redom pokazale albume sa fotografijama
mrtvih
Stali smo ukrug, kao na ugaonoj sećiji što se sjedi
One u sredinu
s rukama na stomaku
Domaćinski.

Nudile su
da nas vode
Kod Hrasta
(Tamo staneš i vidiš sve gdje su doveli narod na klanje!)
I u fabriku akumulatora
gdje su vezani probdjeli tri dana.
Sinove su odveli kasnije, gladne.

Nudile su
da pokažu
kako su umproforci četnicima davali uniforme
kao jelom i pićem što se nudi, namjernika.

Jednu po jednu sam zagrlila na odlasku.
Tako se tetke grle
kad goste ispraćaju
Na vratima
Kućnim

Adisa Bašić (1979)

MOJA SOBA

Ćilim – vuna sto posto: ručni rad.
Poklon od komšinice.
Našla je na njemu
(vrativši se s odmora u Baškoj Vodi)
umrlog muža.

Vitrina od punog drveta: rezbarena.
U kući naših prijatelja,
jedino nju
(davnog ratnog jutra)
geleri nisu dokrajčili.

Krevet presvučen plišem: talijanski dizajn.
Na njemu se,
(od umora i bolesti)
ubio nedavno mamin brat.

Na krevetu ja. Mirna. Dišem.

VETERAN

Uglađeni bivši marinac.

Najbolji prijatelj: vijetnamski pjesnik. Zimuju zajedno, na
granici prema Kambodži – nestvarna svitanja.
Svake godine, bar jedno u Vijetnam. Zna i jezik. Voli
tamošnju hranu. Prati književnu scenu.
Uglađeni američki intelektualac. Vozi Jeep. Sluša
Pavarottija. Čita Sylviju Plath.
Kroz mene gleda kao kroz čašu.

Bosnia?
Zna, sjeća se. Zanimljivo. Lijepa zemlja, sigurno.
Nikad nije bio tamo. Nikad u vojsci. Ne poznaje pjesnika
iz Bosnie. Ne zimuje tamo. Nema ni kuću. Nije se borio.
Tamo nije ubio nikoga.
A volio bi da dođe. Jednom i hoće, sigurno. Pa pričati
prijateljima. Uzbudljiva zemlja. Iako sunce izlazi rijetko.

Veteran. Intelektualac. Uglađen bivši marinac.
Jeep. Pavarotti. Sylvia Plath.
Vijetnam. Kambodža. Bosnia.
Sunce i rat.
Američki intelektualac.
Veteran –
siroti, siroti
son
of
a bitch.

MAŠINOVOĐA

Pravila službe su jasna:
da spasiš jednog
ne smiješ ubiti stotinu.

Vidiš
a ne kočiš.
Sve bliže.
Razaznaješ
lice jadnika
ukočeno
od straha
i odlučnosti.
Ne kočiš
a vidiš.
Sve bliže.
Raznosiš
tijelo jadnika
što te gleda
sa šina
tvojim očima.

GASTARBAJTERKA

Pazi svoju kosu i kožu,
kako samo skupo miriše,
ona voli svoju novu domovinu, novi posao,
sve mi želi pokazati,
nisam sigurna da li se hvali,
ali jesam da bjesomučno sakriva ruke,
izdajnički izjedene,
kaže – sredstvo za čišćenje,
ona čisti polumrtvace,
kaže – voli svoj posao,
(u staračkom domu, gdje je
na stolici, za ljubavnim romanom
ili u sramnom aktu pranja poluodumrlih
čmarova
redovno
zatiče
jutro).