Evald Flisar

SAFARI

Sarajevske Sveske br. 03

Poslije desetsatnog olujnog leta avion zairske kompanije pristao je u srcu Afrike. Petar i Silvia iznajmili su otučeni taksi i odvezli se prema Duali. Na obje strane ceste stajale su od drveta ili od blata napravljene kolibe, napola raspale, nedovršene ili trajno zapuštene, s ulascima bez vrata ili s vratima, koja su polupolomljena nemarno visjela s šarki. Iz zidova, blatnih kaljuža, gnojnica i hrpa smeća ispred vrata vlažno je izbijao vonj prljavštine, začina, izmeta, gnjilog voća i znoja. »abrovi, lonci, korpe, tačke, motocikli, automobilske gume, sve je to u potpunom neredu ležalo u prašini i blatu. Tu je čučala žena i prodavala osušene ribe koje su očajno zaudarale, tamo je neko na gomili šarafa popravljao bicikle. Ljudi, životinje, motori, automobili, sve je vrvjelo u bezglavom neredu.
Zgrada protestantske misije stajala je usred nasada palmi i stabala manga na maloj uzvisini iznad pristaništa uz rijeku Vourri. “Htjeli biste sobu?”, začudili su se i razgledali ih s radoznalošću. Nažalost, otklimali su glavom. Petar se požalio kako su jako umorni, imaju li moguće kakav kutak, gdje bi mogli bar neko vrijeme prileći?
Otpočelo je strašno prepiranje, jedni su bili za, drugi protiv; ima soba, nema soba. Na koncu je smiren čovječuljak, koji je sigurno bio upravitelj, rekao da imaju sobu, cijena je dvije tisuće franaka, mada moraju sačekati jedan sat. S radošću, i bog neka čuva protestante, rekao je Petar. Silvija nije ništa rekla. Izvrnuli su se na izlizan kauč u dnevnoj sobi i zasisali svak u svoju flašu kokakole. Svijet nije više bio tako neprijatan; ispred vrata je stajao frižider s flašama osvježavajućih pića.
U podne ih je jedan od poslužitelja odveo u sobu koja je bila u prizemlju na uglu zgrade. Vanjski zidovi bili su sazidani u obliku rešetke. Prozorčići su bilu ugrađeni ukoso tako da se izvana nije moglo vidjeti u unutrašnjost, a iz sobe su bez teškoća vidjeli napolje. Pod je bio betonski; iznad kreveta visjela je zaštitna mreža protiv komaraca; dušeci su bili tanki i ulegnuti. Silviju su već pri pogledu na njih zaboljela leđa. U kutu susjedne prostorije, koja je bila jednako velika kao soba, iz tuša je polako kapala hladna voda. Vrata je bilo moguće zaključati tek onda kada si ih snažnim udarcem noge pošteno zatvorio. Klozet ∑ javni, jer su ga upotrebljavali i ljudi s ulice ∑ bio je iza ugla. Po pločniku, koji je opasavao zgradu i zadržavao bujnu travu, skakali su i puzali ogromni gušteri.
Petar je, kao da je to najpotrebnija stvar na svijetu, iz ruksaka izvukao vodič po Kamerunu. Gotovo grozničavo je listao po njemu i počeo Silviji, ne bez primjetnog užitka, prenositi najodvratnije informacije o kraju u kojem su se našli. Kako se iz tepiha u hotelu Akwa Palace u Duali često pojave gljive. Kako na obroncima vulkana Kamerun, koji štrči iznad oblaka šezdeset kilometara od Duale, redovno padne više od deset tisuća milimetara kiše, jedanaest puta više nego u kišovitoj Engleskoj. Kako u okolini Duale i ušća rijeke Vourri leži zloslutna močvara, u kojoj se legu rojevi malaričnih komaraca i zujećih muha. Kako iz blatne vode izbija magličast smrad, a iznad svega leži zagušljiva vrućina. I kako je Kamerun poznat kao pazuho Afrike.
“Zašto to radiš”, upitala ga je Silvija.
“Šta?”, začudio se.
“Ništa”, odgovorila je.
Nastavio je s užitkom, koji joj se činio čak veći nego ranije. Kako je Duala puna suprotnosti: na jednoj strani prljavština, otrcanost, siromaštvo, na drugoj francuske šansone, francuski filmovi, francuski restorani, u kojima birokratska i poslovna elita uživa uvoženo francusko vino. Na jednoj strani nered koliba i blatnih tržnica, na drugoj butici i supermarketi sa iznenađujućim izborom sireva, salama, konzervi i čak sladoleda, što sve dolazi zrakom iz Pariza. I kako je Duala grad preprodavača koji za pišljive iznose otkupljuju povrće i voće na sjeveru i za devize ih izvoze u susjedni Gabon, dok ih u zemlji nedostaje.
I kako je Duala istodobno grad misionara…
S trojicom od njih su, sat kasnije, sjedjeli za stolom u trpezariji protestantske misije. Krila propelera lijenog ventilatora hladila su im oznojene potiljke. Ručak se Silviji činio iznenađujuće ukusan: hladne ribice, začinjeno miješano povrće, slatke palačinke od riže. Zdjele su jedna za drugom obredale krug. Svako je pri stavljanju na tanjur malo odvagnuo posljednju žlicu i očima preletio po drugim tanjurima kako ne bi odmjerio previše. Petar je bio tako gladan da bi najrađe sve sam pojeo. Ali to je bila samo grešna misao, jer mu Silvija ne bi nikad oprostila kad bi se u društvu misionara ponašao kao prasac.
A zašto se ne bi, rodila se u njemu pobunjenička misao. Na koncu, misionari su bili oni koji su kolonizirali Afriku, koji su osvojili i okovali afričku dušu. Postigli su nešto što se s ničim u historiji ne može uspoređivati: plemenima, čiji bogovi su nagrađivali odvažnost i borbenost, ucijepili su vjeru u boga koji nagrađuje pokornost i mučeništvo. Kako primjerno!
Sjetio se podataka koje je našao u vodiču za vrijeme leta prema Duali. Da je po drugom svjetskom ratu u Africi, južno od Sahare, bilo četiri tisuće petsto američkih protestantskih misionara. Da su Amerikanci poslije rata namjenjivali za misionarski rad u Africi deset milijuna dolara godišnje. Da su i katolici odrezali komad pogače, posebno u nekadašnjem belgijskom Kongu…
Misionari, s kojima su ručali, zapleli su se u razgovor iz kojeg su bili isključeni, ne samo zato što su govorili francuski, nego i zbog prirode razgovora koji se vrtio oko misionarskih teškoća i privatnih anegdota. Dvojica su bila Europejci, a treći domaćin, crnac. Domaćin je uglavnom slušao i potvrđivao kimanjem glave, a od bijelaca je prevashodno govorio stariji, kojem je bilo šezdeset godina. Mlađi, čovjek srednjih godina, obraćao mu se s poštovanjem i samo onda kad mu je stariji dao riječ. U mlađem je Silvija odmah prepoznala Nizozemca, međutim dok je stariji, kako se pokazalo, bio Švicarac.
Poslije ručka preselili su u naslonjače pored prozora, gdje su ih poslužili kavom. Petar je objasnio da je njegov francuski prilično skroman, dok njegova žena praktično ne zna ni riječi.
Onda su muškarci progovorili engleski.
Počelo je nedužno, ali brzo je stupnjevalo do konflikta i na koncu se pretvorilo u nešto za šta je Silvija znala da neće moći nikada zaboraviti. Petar im je zamjerio, posebno Švicarcu, nadutost zadovoljstva samim sobom, kao što se kasnije izrazio; uvjerenje da kao misionari drže Boga za bradu. Ne čini li im se, bacio je bombu pravo među njih, da su misionarski napori pretvorili milijune Afrikanaca u duhovno roblje? Švicarca je pitanje zaprepastilo. Kršćanski je nauk, nastavio je Petar, jako zamršen, povijesno određen etično-moralni sustav koji nije moguće uspješno presaditi u drugačiju kulturnu sredinu, posebno ne u animističku afričku. A, jer u suprotnosti s tradicionalnom afričkom religijom naglašava značaj pojedinca, u afričkom je duhu stvorio zbrku..
“Izvinite”, rekao je Švicarac. “Izvinite, ali to što govorite čista je glupost. Misionarski napori nisu bili isključivo evanđeljski. U Afriku su donijeli i zapadnu civilizaciju: škole, higijenu, zdravstvenu njegu. I danas su misionari prije svega bolničari i socijalni radnici. O čemu govorite, čovječe božji, kršćanstvu treba pripisati zasluge za sve što je danas u Africi dobro i napredno. Bez misionara ti ljudi ne bi znali ni pisati!”
Moguće, bio je Petar ustrajan. A istina je da su kršćanski misionari, isticanjem kršćanskih krijeposti, kao što su ispovijed, opraštanje, ljubav prema susjedu i neprijatelju, prokrčili put za dolazak i razmah kolonijalizma. Obraćenike su učili da moraju biti odani i poslušni, jer samo takve ih čeka raj na nebu. U Africi su znanost i Bog koračali ruku pod ruku, jer misionari u školama nisu učili samo deset zapovijedi, nego i matematiku, biologiju i strane jezike…
“Vi ste komunist”, izderao se na njega Švicarac.
“Nisam”, odgovorio je Petar, “komunist ste vi, jer vas je strah priznati da niste nepogrešivi.”
“A vi”, triumfalno je zaključio Švicarac, “koji ste došli u Afriku prije svega nekoliko sati, hoćete znati više o njoj nego ljudi koji žive ovdje već trideset godina. Nije sva istina u knjigama.”
“Nije?”
“Nešto je istine i u tlu, pod nogama. Ta je obično zamršenija.”
“Stvarno?”, namrgodio se Petar.
“Stvarno”, odgovorio je Švicarac. “Jeste li kada na tlu?”
Sljedećeg dana je jedan od poslužitelja pokucao na vrata njihove sobe i donio novčanik koji je Petar poslije večere zaboravio u trpezariji. Petar je pregledao dokumente i prebrojao novac. Ništa nije nedostajalo. To ga je podstaklo da izjavi kako su crnci u svojoj suštini pošteni i prije dolaska europskih misionara uopće nisu znali šta je laž.
“Možeš li zamisliti?”, za vrijeme vožnje prema sjeveru okrenuo se ka Silviji. “Da ne znaš šta je laž?”
“Ne mogu”, priznala je Silvija. “Jer onda bih je mogla slučajno izreči, misleći da je istina. To ne bih htjela.”
Glupost, pomislio je Petar. Ali šta bi drugo mogla reći, ona, kojoj su stvari kronično, upravo na ženski način zamršene i koja bi zamrsila i najjednostavniju stvar, samo da bi se sakrila iza magle nejasnosti?
Htjeli su pogledati narodni park Wazzo, kamerunski rezervat divljih životinja. Svi njihovi prijatelji već su bili na kakvom safariju, u Keniji, Tanzaniji, Namibiji, Južnoj Africi, ali još nijedan nije bio u Kamerunu, i nijednom nije palo na pamet da ode tamo gdje još nitko nije bio. Osim Petru, koji je, pak, htio biti drugačiji i Silviji, koja se podredila njegovoj želji kako bi izbjegla prepirku. Zapravo, pomislila je za vrijeme vožnje prema sjeveru, posljednje vrijeme nije bilo mnogo prilika kada bi učinila nešto što ne bi bila želja da izbjegne prepirku.
U Marui trebalo je odlučiti kako dalje. Rezervat je ležao šezdeset kilometara sjeverno. Pješacima ulazak nije bio dozvoljen, jer bi lavovi sigurno nešto smazali za ručak, što bi osjetno smanjilo broj novih turista. Uz to rezervat nije zoološki vrt u kojem se možeš za pola sata prošetati od kaveza do kaveza. Petar je već za vrijeme vožnje u vodiču našao podatak da Wazza ne zahvata ništa manje od stosedamdeset tisuća hektara i da je ta površina većim dijelom otvorena savana. Bez krova nad glavom bi ih sunce za jedan sat ubilo. Redovni autobusi ne voze u rezervat i po njemu, jer domaćini ne osjećaju takvo romantično zanimanje za žirafe i slonove kao Europejci.
Taksist po imenu Amado ponudio se da ih odveze na razgledanje za dvanaest tisuća franaka. U redu, rekla je Silvija, a Petru se cijena činila baš lihvarskom. Ali već su sljedećeg dana trojica taksista zahtijevala jedan za drugim dva puta, dva i pol puta i tri puta više. Po prašnjavim ulicama grada su cijeli dan tražili Amada, ali ga nisu našli. Naposljetku su u turističkom uredu saznali da sljedećeg dana dolazi iz Duale grupa europskih turista koje će organizacija Norcamtour odvesti u Wazzo na dvodnevni izlet; želite li, možete im se pridružiti.
Izletnički autobus ih je u pet ujutro pokupio u hotelu Porte Mayo i odvezao ih pred Novotel, u kojem su prenoćili europski safaristi. Kroz prozor trpezarije vidjeli su kako upravo doručkuju. Sjedjeli su u autobusu i čekali. Autobus je bio jako mali, najviše za petnaest osoba, a imao je udobna sjedišta, što se Petru činilo jako značajnim, dok je Silviju više zanimalo iz kakve blizine će vidjeti lavove nakon što su doletjeli tako strašno daleko i potom se još tri dana truckali po razrovanim cestama.
Kada su turisti počeli ulaziti, njihovo prisustvo ih je jako iznenadilo. Zurili su, pogledavali se, stavljali primjedbe na francuskom jeziku. Na kraju im je službenica Norcamtoura neprijazno zapovjedila da se presele u sličan autobus koji je bio parkiran iza prvog. Pokupili su torbu i premjestila se. Drugi autobus je bio još prazan. Kada su turisti počeli ulaziti i u taj, njihovo iznenadjenje je bilo i veće od onih u prvom. Ohola crnkinja ih je osorno upozorila da sjede na njenom sjedištu. Neka se presele u prvi autobus. Pošto je bila jedina crnkinja među putnicima, pretpostavljali su da je i ona službenica Norcamtoura, zato su je poslušali. Ali prvi autobus je bio već pun.
Vozač ih je odveo natrag ka drugom. Petar mu je pokušao objasniti da su ih otamo upravo protjerali.
“Ko je vođa ovog izleta?”, najednom je planuo. “Htjeli bi natrag svoj novac.”
Približavao se crnac koji je očito bio predstavnik Norcamtoura. Petar mu je rekao kako za njih nema mjesta, htjeli bi natrag svoj novac. Dakako, postoji mjesto, rekao je crnac i pokazao na usku klupicu u repu autobusa. Ne, rekao je Petar, u repu nećemo sjedjeti, moja žena je krhkog zdravlja, vratite nam novac. Crnac ih je molio da imaju razumijevanja za situaciju i zadovolje se s klupom u repu autobusa, a Petar je tvrdoglavo ustrajavao na svome. Naposljetku su se turisti u autobusu počeli premještati. Æurilo im se na put, dvoje ih se žrtvovalo, umjesto klupe, Petru i Silviji su ponudili sjedišta tik na zadnjem lijevom točku. Ta su bila manje udobna nego što bi bila klupa u repu autobusa, ali to Petru nije smetalo; glavno je bilo da je pobijedio. “Dozvoli li nam gospođa da se s njom vozimo u istom autobusu?”, na putu do sjedišta je osorno dobacio crnkinji koja ih je prije toga otjerala iz autobusa. Pokazalo se da nije službenica Norcamtoura, nego turistkinja. Bez riječi je zurila u sjedište ispred sebe.
Autobusi su krenuli na put.
Nebeska peć je počela pržiti prije nego što su vozila došla na isušenu visoravan. Petar je kroz debele naočale buljio u vodič po Africi, Silvija je posmatrala putnike. Gotovo svi su bili naoružani kamerama, fotoaparatima, svjetlomjerima, dodatnim objektivima i rezervnim filmovima. Jedan Tirolac je imao objektiv takvih dimenzija da je njegov aparat podsjećao na minobacač. A prije svega turisti su bili snabdjeveni s plastičnim bocama destilirane vode, koje je šofer složio između komada leda u metalnom sanduku iza svog sjedišta. Petar i Silvija su donijeli samo termosku, u kojoj je mučkalo nešto ugrijane oranžade. Ali vodu u sanduku je sigurno nabavio organizator izleta…
Po uskim, razrovanim putevima vozikali su se po beskrajnoj visoravni i tražili životinje. Nebo je bilo sinje plavo i bez oblaka, i sunce je bilo bezobličan izvor pekućih-zasljepljujućih zraka. Savana je u Silviji, s nepreglednom osmuđenom travom, grmljem i rijetkim iskrivljenim drvećem, budila osjećaj potresne sjete. Kad je vodič, koji je sjedio pored vozača, ugledao kakvu životinju, auto se zaustavio ili je polako domilio bliže. Prozorska stakla su se otvorila i slobodno su izvirile streljačke cijevi fotografskih naprava. Potom se čulo klik-brr-kljoc i dioničari kompanije Kodak postajali su bogatiji, milina, nema šta.
Katkada su smjeli izaći kako bi vidjeli jato ptica na pojilištu, dopola oglodano truplo antilope, vratove žirafa koje su ušima strigle iznad krošanja bagremova. Ili krdo slonova pri tuširanju ili brčkanju u blatnoj kaljuži. Onda dalje. I dalje. I dalje. Katkada prosto pravo kroz suho granje i travu, preko ispucale, isušene zemlje. Između zaustavljanja protezali su se kilometri gluhe praznine, kilometri neudobnosti i monotonije, vrućine i žeđi.
Plastične boce vode počele su napuštati sanduk. Vrela usta turista pila su i mljaskala kao da je to posljednji gutljaj prije smrti. Starija Francuskinja, koja je s mužem sjedjela ispred Petra i Silvije, okrenula se. Kada je vidjela da su od isušenosti već blago omamljeni, s ljubaznim smiješkom im je ponudila bocu. Hvala, hvala, zadihano su brbljali i drhtavim rukama je davali od usta do usta. Naposljetku su je vratili. Taj obred se ponovio još pet puta. Uvijek kada su pili Francuskinja i njen muž nekoliko su gutljaja dobili i Petar i Silvija.
Potom je Silvija uočila da samo neki turisti uzimaju vodu iz sanduka. Primijetila je i da su na bocama križevi, krugovi i drugi znaci. Na koncu joj je u raskuhanom mozgu sinulo da to nije voda za sve, da je nije nabavila putnička agencija. Ta je obezbijedila samo sanduk s ledom, a vodu je donio svaki turist sam. U stvari donijeli su je samo neki, oni koji su znali šta ih čeka. Francuskinja im je dakle, bog zna zašto, moguće iz samilosti, poklanjala svoju vlastitu vodu. Njena ljubazna briga za to kako se osjećaju, pa još poslije Petrove grube galame, Silviju je jako ganula. Nije mogla sebi ni predstaviti šta bi učinila bez tih gutljaja. Vjerojatno bi doživjela toplotni udar. Pet sati po dolasku u rezervat još uvijek su kružili po usijanoj visoravni i tražili znake života.
Zaustavili su se pored pojilišta. Voda je ishlapjela. Dno je pokrivalo polustvrdnuto ljepljivo blato. U njemu su polako umirale ptice koje su greškom pristale na površini, prilijepile se i nisu više mogle uzletjeti. Silviju je taj prizor jako podsjetio na nešto poznato, ali je uzalud preturala po glavi kako bi ustanovila na šta. Mimo njih je protrčala hijena. Osjećaj čudne prisutnosti bog zna čega trajao je i dalje. I snažio, kada su sreli usamljenog lovca koji je upravo uhvatio malog majmuna. Prstima ga je držao za kožu na vratu. Pokazao je prema zapadu. Rekao je da je tamo vidio nekoliko lavova. Turisti su se jedan za drugim vratili u autobus i odvezli se prema zapadu.
“Ovdje piše”, rekao je Petar, koji je još uvijek češće buljio u knjigu nego što je razgledao po savani, “da lav neće nikada napasti bijelca ako može dobiti crnca. Najčešće će izbjeći čovjeka i jurnuti za zebrom. Zebra ima više mesa i ne zna pucati.”
Konačno su ih ugledali. U sjeni grmlja su dahtavo disale četiri zvijeri. Bile su tako mršave i pospane da bi čak punjene izazivale više straha. Kralj životinja?, začudila se Silvija. Lav, kojeg je, bog zna zašto, godinu dana išla gledati u zoološki vrt, kao da ga hoće zauvijek utisnuti u sjećanje, možda bi zaslužio takav naziv, ali ovdje, u svojem habitatu, grivaste mačke su podsjećale na neumivene i nepočešljane starce. Drijemale su s njuškama na prednjim šapama, potpuno nepomične. Samo ponekad je neka od njih mrdnula repom. Tu i tamo je poneki mužjak podigao očne kapke i upro bezbrižan pogled prema autobusu. Silviji se učinilo u nju. Možda je bezbrižnost bila samo prikrivena opreznost. Možda bi se u trenutku opasnosti mlohavo meso zgrčilo u masu mišića i skočilo lako i munjevito.
Vodič je rekao da kamioni doduše prevoze vodu i izlijevaju je u pojilište, ali voda ubrzo ishlapi, a kamiona nije dovoljno, zato životinje skapavaju i umiru. »itava krda slonova su se odselila. A moguće suša nije jedina koja usmrćuje životinje u Wazzi. Ljudi šuškaju da kamioni, koji danju prevoze vodu, u zavjetrini noći odvoze sanduke pune slonovskih kljova. Možda si nešto ljudi, nedaleko odatle, gradi nove kuće.
“Slušaj ovo”, rekao je Petar. Zvijeri u sjeni ga, začudo, uopće nisu zanimale, i dalje je listao knjigu. “Ovdje piše da se svakih nekoliko godina pojavi lav kojem miriše samo ljudsko meso…”
Možda bi se morali pojaviti češće, pomislila je Silvija, koja se već odavno naučila potisnuti Petrov glas iz svijesti, bez obzira na to kako je blizu njenih ušiju raspredao mišljenja koja su bila skoro uvijek mišljenja drugih, nepoznatih, mrtvih ljudi. Odvezli su se dalje. Na visoravni narodnog parka, koja se proteže iz Kameruna u »ad i Nigeriju, otkrili su dva krda slonova. I nekoliko žirafa, nekoliko lavova. Dvije antilope. I nekoliko gavranova. I kojota. I hijenu. »ak je kod kuće, u zoološkom vrtu, vidio više životinja.
Kasno poslijepodne zaustavili su se pored još jedne isušene mlake. Nešto je privuklo pažnju vodiča. Silvija je odvila prozorsko staklo, nagnula se napolje i uzviknula: “Joj, pogledaj!” U suhoj travi ležalo je lavlje mladunče. Mala lavica imala je slomljenu nogu, bila je izgladnjela, po gnojnoj rani na leđima vrvjele su joj muhe. A u njenim očima nije bilo ni sjene straha. Tog puta nije bilo sumnje: upirala ih je pravo u Silviju. Moguće ju je privukao njen usklik, ili iznenadna kretnja, kojom se nagnula kroz prozor, gotovo kao da bi ugledala nešto drago, blisko, što joj je strašno nedostajalo. Kratak zagrljaj dva para očiju, dvije srodne patnje, svakom bi nametnuo misao na ponovni susret dvije prijateljice.
Potom je Silvija, za nju nekarakterističnom grubošću, odgurnula Petrova koljena i mimo njih se probila ka prolazu između sjedišta. Gotovo je otrčala prema vratima autobusa i Francuskinji, usput, istrgla iz ruku plastičnu bocu, već drugu iz sanduka, u kojoj je bilo još nešto vode. “Ne, gospođice, opasno je!”, uzviknuo je vodič, ali bilo je prekasno, Silvija je već odgurnula vrata i više pala nego kročila na zemlju, već je žurila oko autobusa, a tamo je usporila korake u oprezne, gotovo mačje kretnje, s kojim se približavala ranjenoj divljoj mački, koja je bila, usprkos mladosti, skoro tako velika kao ona i, kao da ne zna šta radi, spustila se kraj nje na koljena. Otvorila je bocu, lijevi dlan je oblikovala u zdjelicu, u nju izlila nešto vode i iscrpljena lavlja mladunica je vodu zahvalno mljaskajući popila.
Potom joj je stavila glavu u krilo. Htjela ju je odmoriti na mekom i sugurnom.
Taj skoro biblijski prizor je turiste u autobusu podstakao na grozničavo snimanje, škljocanje i fotografiranje; niko nije htio propustiti priliku da ukrasi svoj obiteljski album slikom primirja, gotovo povjerenja, skoro već međusobnog tješenja između dva svijeta, između nagona i osjećaja, između zajedničke patnje i ljudskog milosrđa koje je sijalo na Silvijinom iznenada lijepom blagom licu poput nadzemaljske svjetlosti.
Ni Petar. Prvi put, otkad su dospjeli u rezervat, izvukao je iz torbe svoj automatski pentax i usmjerio ga prema svojoj ženi, koja mu je kroz objektiv gledala u dušu prkosnije nego ikad otkad ju je udomaćio i istrenirao u prilagodljivu kućnu životinju. U njenom pogledu osjećao je da mu je pobjegla iz kuće, koju je s mukom sazidao i ogradio, kako bi u njoj oboje bili sigurni. Pobjegla mu je u svijet koji nije razumio, natrag u savanu, u vrućinu, samoću i nečujni vjetar.