Nirha Efendić
Rosa damascena in Bosnia Argentaria
Sarajevske Sveske br. 47-48
Sudbina me donese u jedan bogati ružičnjak. Kako sam se tamo našla ni sama vam ne bih znala reći, ali eto, našla sam se, u čudu čudeći se ljepotama oko sebe. Imadoh tamo jednu lijehu, a u njoj sve same ruže đulbešećerke. Obrađivala sam ih i uređivala prilježno; donosila nove sorte, kalemila na postojeće; pokazivala svima i divila se svojim ružama neobičnog latinskog naziva, a koje sam dobro poznavala odnekud ranije, zajedno sa dobronamjernim gostima. Mnogi su dolazili u moj vrt da vide to čudesno cvijeće; nerijetko se zaustavljali duže nego li su planirali uživajući u bajkovitom prizoru, miomirisnom zraku i plodnoj berbi. Sve drugo oko mene bijaše sasvim prosječno i svakodnevno; običan život sa svim nevoljama i radostima uz vječiti strah od gubitka i siromaštva. A ružičnjak – eh, on mi je ulijevao posebnu snagu: bio je, zapravo, moj izvor radosti i života, učinio me ponosnom, a ponos je veoma zahtjevno osjećanje. Što sam bila ponosnija na ružičnjak, moja odgovornost prema njemu se uvećavala.
Da budem posve iskrena, nisam se baš dobro razumjela u ponos – neprestano sam se ustvari pitala šta li je to ponos: da li se to tako naziva ono mukotrpno stanje kada nešto potrebujemo, a ne možemo niotkog da zatražimo ili, može biti, da je ponosan onaj koji ne želi pobjeći pred teškim zadatkom ili poniženjem, ili je ponosan onaj koji ne pristaje ni na kakvu nagodbu ili nešto sasvim treće. Kako god da premislim, ponos mi se činio besmislenim pred pukim preživljavanjem, a s druge strane, ovo naporno osjećanje nametalo mi se kao nesavladivo teška prepreka pred mojim težnjama da živim bezbrižno i lepršavo. Pomislih da nije ružičnjaka, ne bi bilo ni ovog napornog ponosa, ali ne bi bilo ni ljepote i živosti, ne bi bilo ni radosti i miomirisa: bila bih tužna i usamljena, tek tad bi sva druga životna borba izgledala poprilično ogoljeno. Ovaj ponos me učio da ne pružam ruku olahko, tjerao me da se sama pozabavim rješenjem kad se nađem u kakvom tjesnacu, da u svojoj glavi nađem tajnu i put do izlaza; da uvijek i najprije sama poduzmem sve što mogu. A zatreba pomoć svakome – i ponosnom i poniznom; i bogatom i siromašnom; i lijepom i ružnom i naivnom i mudrom.
Zbog ponosa radila sam neumorno. Bila sam krajnje predana svemu što sam već znala da uradim, a toga nije bilo malo, a zatim i onome što tek trebam da naučim kako se radi, čega je uvijek bilo beskrajno mnogo.
Najednom se moje mirisave ruže nađoše u neviđenoj opasnosti, a cijeli vrt napade opaka bolest pepelnica. Nađoh se u muci i panici ne znajući u prvi mah šta mi je činiti. Ružičnjak bijaše ono najljepše od života što imadoh, nije ni mene bez njega, pomislih, moram se boriti kako znam i umijem da ga spasim i sačuvam! S druge strane, onaj ponos se sve češće protivio mojim odlukama i donosio mi dodatni nemir. U tom razmišljanju sjetih se ovčice Aske kada se našla u nevolji i sjetih se kako ni Aska nije slušala ponos, nego je plesala zbog iskonskog nagona da traje – i to da traje živa i zdrava. Ja sam također, kao i ovčica, kao i svi drugi, naprosto imala želju da živim; a moj život i sreća bijahoše mogući jedino u ružičnjaku među đulbešećerkama koje zahvati nenadana bolest. Ali šta sad, kako da nađem izlaz iz ove muke, zamišljala sam i panično vikala u pomoć, golim rukama skidala uljeza, pravila razne pripravke od onoga šta sam imala i zalijevala ih, borila se sa sve jačom napasti i čekala da se dogodi čudo.
Čekala sam dugo. Moj ponos također se nađe na neviđenom udaru. Najzad, odlučih da se posvađam s njim i raspitam za mogući lijek kod neznanaca. Rekoše mi da postoji spas jedino među članovima porodice Cappa caeruleus, a oni mi bijahoše sasvim strani. Pomislih da nemam drugog izlaza; ali ne dođoše ni oni odmah. Zapravo, ne dođoše sve dok surova bolešćina ne spali skoro sav ružičnjak. Najzad se pojaviše i ponudiše mi nagodbu. Rekoše mi da će se oni nadalje brinuti za preživjele ruže pod uvjetom da im predam sve bespotrebne pripravke kojim sam ih liječila, jer tu su sada ugledni stručnjaci i spasonosni iscjelitelji. Teška srca pristadoh, a ponos, eeh ponos, kako sam samo naivno vjerovala da znam dovoljno...
Pokupiše sve moje iladže, a zatim nakratko nestadoše. Sa njima se, kao nekim čudom, poče povlačiti i pepelnica. Najzad se iscjelitelji ponovo pojaviše sa neobičnim klompama na nogama. Ono malo preživjelih đulbešećerki pođe cvjetati, a ja konačno osjetih mrvicu dugo priželjkivanog mira. No ne potraja dugo.
Ubrzo zatim Cappa caeruleus u klompama objaviše ponovnu najezdu pepelnice i saopštiše mi da nema više nikakvog spasa za moje mirisave ruže. Osjetih prevaru i mukotrpan bol te neviđeno poniženje. Zaboga, šta sam uradila, šta sam sebi uradila! – hroptala sam u dubokom očaju. Uz strašnu bolest cijeli vrt zahvati najezda velikog povodnja. U tom sluđujućem vrtlogu posvuda odjekivaše samo krici, posve nečujni pred silovitom vodom u kojoj se utapala čitava vrsta ruže nazvana Rosa damascena, tamo negdje u čudesnoj zemlji koja se zvala Bosnia Argentaria. Uzalud bijaše i glasova i slika i ponosa i sreće i nevolje i straha i hropca i želje i očaja i borbe i vriske i panike i miomirisnog ružičnjaka – sve odnese veliki povodanj!
Dugo je vladao muk. U proljeće osjetih kako sam već oronula starica bez igdje ikoga, a na mjestu moga ružičnjaka ostade samo nanos, duboko uzrovljen. Pođoh razgrtati nataloženi mulj i ugledah kako se posvuda oko mene, u razrovljenoj crnici, nalazi korijenje đulbešećerki. Umorena, upitah ima li ikog – i nikog bližnjeg ne bi osim onog napornog osjećanja ponosa, koji me povuče na površinu već stegnute zemlje. Ugledah kako se iz pijeska ponegdje promaljaju mladi i sočni izdanci i ja iznenada dobih neobičnu snagu i volju da ponovo podižem ružičnjak. Tako moj rad ne prestade nikada. A ponos, eeh ponos – njegov doživotni čuvar ostade tek jedan od rijetkih strahova koje je priznavao: bijaše to strah od nerada.
