Marina Katnić- Bakaršić

RETORIČKE STRATEGIJE I ZAVODLJIVOST TEKSTUALNOSTI

Sarajevske Sveske br. 05

U ozračju danas aktualnih retoričkih i tekstualnih promišljanja već i sam naslov nove knjige Nirman Moranjak-Bamburać postaje intrigantnim toliko da ga odmah posebno treba prokomentirati. Retorika tekstualnosti – prije svega, to je naslov koji zadovoljava sva načela jake pozicije teksta: on privlači, zavodi, te i sam posjeduje dvojnu prirodu, i informativnu i ornamentalnu, postajući i znak i igra znakom. Naime, danas se čini izuzetno i metodološki važnim proučavanje retoričkih strategija u različitim tipovima tekstova, odnosno diskursa. Tekstualnost uvijek implicira retoriku, što je zorno pokazano u kontekstu ove knjige. Autorica zapravo uspješno promišlja, prema vlastitim riječima, "retoričke zamke" intertekstualnosti; ako pri tome na njihovo mjesto dolaze nove retoričke zamke, to je jedino i prirodno jer je danas jasno da nema "nevinog izbora diskursa", uključujući i akademski. U ovoj knjizi zato je stalno prisutno načelo igre: autorica je svjesna vlastite subjektivne, angažirane pozicije, te se stalno poigrava sa čitateljima/čitateljicama nudeći moguće "akademski uozbiljene" odgovore, a zatim ih demistificira i zamjenjuje mogućim alternativnima.

Šta se dogodilo nakon knjige Nirman Moranjak-Bamburać Metatekst (Sarajevo 1991), tako mnogo citirane, a zapravo izgubljene? Kao da se u Retorici tekstualnosti pokazalo da rukopisi možda i ne gore (semiotičari bi rekli – tekstovi ne bivaju uništeni), ali da ipak ne ostaju isti: oni se mijenjaju; ako su nadahnuti rukom Majstora (kako bi ovdje glasio ženski rod?), čak i dobijaju potpuno nove dimenzije i vrijednosti. Zato je intelektualno poticajno pratiti izmijenjena, osavremenjena poglavlja o metatekstu, a zatim postupno kretanje od intertekstualnosti ka kontekstualizaciji. Svjesna da su najzanimljivija i ključna mjesta za interpretaciju upravo rubna mjesta, a da je konflikt različitih tipova diskursa (u ovom slučaju – akademskog diskursa) prava riznica za svaku interpretaciju, Nirman Moranjak-Bamburać posljednjim poglavljem u knjizi, tekstom Ponovljena lektira – čitati i pisati kao žena, označava "mjesto konflikta intertekstualista i kontekstualista". Tako smo ponovo autoričinom retoričkom strategijom dovedeni do nove granične tačke, do mjesta gdje kraj postaje i početak.

Pogledajmo sada koje su osnovne karakteristike Retorike tekstualnosti. Prije svega, knjiga je na tragu svojevrsnoga creda Nirman Moranjak-Bamburać, prema kojemu su važni principi suvremene znanosti o književnosti ovi:

• Nema apsolutnih klasifikacija, jednom zauvijek datih granica među teorijama, žanrovima; svaka granica postaje propusna i istovremeno mjesto novoga značenja; rubna područja, područja granice uvijek po važnosti postaju dominantna za interpretaciju. Analogno tome, nema ni trivijalnih žanrova.

• Deskripcija bez interpretacije postaje besmislena (u ovome je autorica prava predstavnica poststrukturalne kritičke znanosti); nemoguće je odvajati etičko, estetičko i političko; svako pozicioniranje interpretatora/ice duboko je subjektivno i uvijek označava novo iščitavanje smisla u uvijek iznova pregovaranom odnosu. Uostalom, sama autorica kaže u tom smislu: "Putevi kojima se tekstualnost ponovo umeće u povijest i politiku raznoliki su i neizbrojivi. 'Šeherzadin sindrom' postmodernizma upregnut je u proširivanje i razmicanje pojma fikcije do njegovih krajnjih granica."(227. str).

• Znanost o književnosti nije otok za sebe: ona nužno mora interdisciplinarno djelovati sa semiotikom, naročito sa socijalnom semiotikom (otuda i važna odrednica socijalnog teksta), filozofijom, lingvistikom, posebno stilistikom i pragmalingvistikom, kulturnim studijama.

Duboko svjesna da narativnost predstavlja provodnu nit među različitim tipovima diskursa – akademskim, književnoumjetničkim, svakodnevnim, znanstvenim, autorica postupno razvija svoju priču o tekstualnosti (opet nam je ovdje nametnuta metafora teksta kao tkanja!). Knjiga se stoga može alternativno nazvati i Priča o sudbini Teksta i Metateksta u ozračju Konteksta, jer tako prati razvoj teorije od od strukturalizma prema postmoderni i ostalim nužnim riječima sa nezaobilaznim prefiksom post-. Sama autorica na jednom mjestu imenuje svoj rukopis kao pripovijest o "interteorijskim zapletima" poststrukturalističke i postmodernističke provenijencije.

Nije nimalo slučajan ni izbor tekstova koji se analiziraju i interpretiraju u knjizi. Analizirajući roman I. Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik... i Ecov tekst Lector in fabula, autorica ponovo pokazuje kako metafikcija i znanost počivaju na bazično istim principima: ona također pokazuje kako se i čitanje i pričanje javljaju u potrazi za Drugim/ Drugom, u svojevrsnoj Žudnji za zapletom, te se ponovo pokazuje da je Brooksov pojam narativne žudnje medalja sa dvije strane, gdje ravnopravno postoji i spisateljska i čitateljska žudnja. A neko ko se kao Nirman Moranjak-Bamburać bavi znanošću o književnosti mora posjedovati i žudnju za pričanjem priče analognu onoj spisateljskoj; ta je žudnja opipljiva u ovoj knjizi.

Uvijek mi je zanimljiva kreativnost uma i otvaranje novih puteva u radovima ove autorice. Dok se ponekad znanost o književnosti danas doima kao prepričavanje već viđenog (a to valjda i logično proizlazi iz Univerzalne Vladavine Citata), u ovoj knjizi, ali i inače u radovima ove autorice, uvijek postoji jedna "kvaka", ono nešto što je individualno, sjajno uočavanje dotad neuočenih odnosa, dekonstrukcija i rekonstrukcija tekstualnih modela, ali i modela Kulture u cjelini. Ovdje ću spomenuti kako se u radovima u knjizi često nalaze retorička pitanja, koja čak i završavaju neke od tih tekstova, izražavajući time otvorenost koncepcije i stalno promišljanje svih postavki. Tako mi se jednim od ključnih pitanja čini ovo:

"Suštinsko je pitanje da li je utopijska dimenzija dijalogiciteta u svom polifonijskom raznorječju doista sposobna politiku Kulture zamijeniti ravnopravnim poetikama kultura, ili će energija negacije dovesti do 'nove' potrage za 'još neizgovorenom riječju'?" (str. 143)

Da li je još neizgovorena riječ uopće moguća u svijetu u kojem se oko svakog iskaza mogu staviti navodnici, kako bi rekao Derrida, ostaje da se vidi.

Već na prvi pogled mogu se izdvojiti dva dijela knjige – prvi je onaj onaj u čijem je centru metatekst, sada preosmišljen, ali ipak i te kako aktuelan; tipologija metatekstova, postanaliza kao žanr, i sl; pri tome autorica i ovdje uvodi pojam metatekstualnih strategija koje razvija autor. Možda nigdje u suvremenoj znanosti o književnosti nije do te mjere precizno i samosvojno uspostavljena distinkcija među terminima intertekstualnost i metatekst, te će već po tome teorija N. Moranjak-Bamburać biti nezaobilazna u svim budućim promišljanjima slične provenijencije. Drugi dio knjige jeste onaj koji već donosi i kontekstualizaciju teksta, u interpretacijama Ecovog Ostrva dana pređašnjeg kao priručnika retoričkih figura, "Mramora" J. Brodskog, Borgesovog teksta o Prevodiocima 1001 noći..., o teoriji R. Lahman... Posebnu pažnju želim skrenuti na posljednji tekst u knjizi, Ponovljena lektira – čitati i pisati kao žena, gdje se više nego igdje u prethodnim tekstovima izražava stav o "temporalnosti svih identitarnih pozicija" (str. 256) i gdje se strategijom ponovljene lektire autorica koristi ne samo da bi dekonstruirala i rekonstruirala Antigonin, Kasandrin, Medejin lik kao svojevrsne mitove, slijedeći sjajnu koncepciju J. Butler, već još više u cilju stvaranja "obrnutog diskursa" koji će biti usmjereni protiv ksenofobičnih rječnika, rekla bih, i protiv ksenofobičnog mapiranja svijeta. Ovdje se iščitava dalji put kojim će autorica nesumnjivo dalje ići u svojim istraživanjima i interpretacijama. Poseban kvalitet knjizi daje kritički stav prema svim teorijskim promišljanjima, pa tako i u sjajno koncipiranom poglavlju o metafikciji nalazimo oprez prema metafikcijskim postupcima, koji su tako zavodljivi da bi mogli otupjeti oštricu manje kritičkoga uma:

" Ali to ne znači da jedan/ jedna zagovornik/ -ica kritičkih potencijala ludičkog univerzuma metafikcije kao protuprojekta rigidno dualnim suprotstavljenim predstavama ne mora biti svjestan/-sna da se u sporu oko izvanjskih i unutarnjih predstava istine, upravo preko metafikcionalnih strateških manipulacija, i 'teorijska fikcija' i 'fikcionalna teorija' mogu zateći u ćorsokaku autoreferencijske petlje, ili – upasti u komercijalne stereotipe, u beskonačno vraćanje Istog." (str. 232).

Možda je suvišno i naglasiti da autorica ne vjeruje u zatvaranje disciplina u zasebne pretince – njeno je mišljenje, čini mi se, odraz one propusnosti granica koja je našem dobu primjerena – bez rigidnosti i zatvaranja u male uske okvire što guše svaku misao i kreativnost. A ako sam ovdje imala potrebu bar posredno, implicitno dekonstruirati jedan drugi akademski diskurs, onaj što čuva postojeće odnose moći i dominacije u uzaludnom grčevitom strahu od svega novoga i kreativnoga, gdje mjerilo nije užitak spoznaje, već ona dosada o kojoj Foht sjajno govori u svome eseju o eseju, to je onda rezultat one tekstualne politike koju Nirman Moranjak-Bamburać vješto uvodi u naše horizonte promišljanja.

Posebno bi trebalo govoriti o retoričkim strategijama Nirman Moranjak-Bamburać. Budući da i sama patim od već spomenutog "sindroma" o kojem je autorica govorila, sve rečeno nije ništa prema onome što ću ispričati u idućoj priči, kada o tim strategijama budem govorila.

Retorika tekstualnosti Nirman Moranjak Bamburać tako se i sama može okarakterizirati riječima same autorice o modelu R. Lahman, kao knjiga čiji je cilj "misliti tekstualnost i obznanjivati retoričke kodove koji osiguravaju makar minimum 'čitljivosti' za diferencirajući rad pisma u neprekidnom pokretu" (str. 136). Posebnu pažnju zaslužuju retoričke strategije ove autorice, vidljive već u naslovima poglavlja, gdje su zastupljene metafore (Pogledi iza kulisa: autointerpretacija / postanaliza), ludičke i intertekstualne igre (U šumama fikcije s Aristotelovim dalekozorom), ali i u brojnim epigrafima što počinju poglavlja i doprinose igri zavođenja čitatelja/-ica. Riječ je o otvorenom djelu u najboljem smislu toga pojma, o djelu što omogućava različita do-pisivanja i nove u-pise, iš-čitavanja i do-čitavanja.