Marinko Koščec

REBRO

Sarajevske Sveske br. 10

Mojoj je ženi u snu puklo rebro. To je bio znak da zaista moramo nešto poduzeti. I kad smo se vratili iz bolnice, ona s oklopom od gipsa koji joj je svaki udisaj pretvarao u patnju, sjeli smo i objedinjenih se snaga uhvatili u koštac s problemom. Na kraju dugog razgovora, ostavši gotovo bez krvi uslijed dubokih, ustrajnih urona u rane koje su nam izbrazdale dušu, ali sretni i ponosni, još jače užarenih srca, jedno smo se drugom zavjetovali da ćemo, svatko sa svoje strane, učiniti što god je ljudima moguće da okrenemo novu stranicu.
U bezbroj pogleda, zbog svojih neizmjernih kvaliteta, moja je žena izuzetno biće. Da čitav svoj život posvetim traganju, ne bih pronašao svoju savršeniju polovicu. A i ja sam ljubav njezina života. Onaj kojem su svi prethodni bili predigra, koji je razotkrio sve što oni nisu i ne mogu biti. Oboje smo odmah znali. Čim su nam se tijela prvi put dotaknula i zadrhtala, prepoznavši vrtoglavo više no što um može zamisliti. Svaki je dodir bio barem na granici podnošljivog, češće i preko nje, uznoseći nas tako visoko, pružajući nam tako mnogo, da je sâma pomisao na mogućnost da to nestane, ili se imalo smanji, izazivala tjelesnu bol. Koliko smo boli, gorke boli jedno drugome nanijeli ljubavlju! No ja sam ipak čvršće građe, kao što se i očekuje od muškarca: nisam se dao zgaziti životnim nedaćama, o kako brojnim, pa tako ni činjenici da žena koju volim upravo zbog toga pati.
Tko je mogao sagledati zlu kob naše sljubljenosti, vampirski zamah vrtloga neutažive uzajamne gladi, još u neodložnosti zajedničkog života, a zatim u teškoći koju nam je pričinjalo rastati se makar nakratko? Pri izlasku na posao, do dućana, ljubili smo se na vratima kao da se radi o prekooceanskom putovanju, te se nerijetko napola puta okretali i trčali drugome u zagrljaj, s još jednim iskazom vječnih, neuništivih osjećaja.
Kako moj posao zahtijeva rad u smjenama, međutim, te smo prečesto bili izloženi torturi cjelodnevne razdvojenosti, dakako da je netko morao dati otkaz. Ona je podmetnula leđa, žrtvovala vokaciju prepoznatu još u djetinjstvu, golemi ugled i odgovornosti, neograničen prostor za napredovanje. Ali novca nije nedostajalo; živjeli smo vrlo skromno, bili dovoljni jedno drugome.
Dok se naša zaljubljenost nije popela do vrhunca koji više nismo mogli nadmašiti. Ponovno ga dotaknuti, to je sve što nas je zaokupljalo, iz dana u dan. To je oltar na koji smo u groznici polagali sav naš združeni životni žar. A on se doimao sve višim. Sve smo teže prigrtali snagu za uspon.
Ona je počela pobolijevati. Ja sam trčao k njoj nakon posla, ili već u pauzi, ili sam ujutro javljao da ostajem kod kuće, kako bih je mogao njegovati. Siroto milo moje. Nositi tu pregolemu ljubav na plećima slomilo bi i besprizornog prostaka, kamoli tako precioznu dušu.
Prvotno, posrijedi su bile vrtoglavice, mučnine i nevidljive boli u raznim dijelovima tijela, zbog kojih smo se najprije obratili psihijatrima, zatim travarima, pa vidovnjakinjama. Svi su slijegali ramenima, ne videći ništa za popravljanje. Čak je i tarot pokazivao apsolutnu sreću, bez ijedne zloguke karte. No ubrzo su se pojavile i sasvim opipljive vrućice, teški pušački kašalj premda moja supruga nije nikad zapalila ni cigaretu, i hramanje: ma koliko se trudila, hodala je klateći se kao da je jedna noga kraća. Čak ni stajati više nije mogla ravno već samo pod određenim kutem, što je u njezin izgled unosilo sumnjičavost, kao da me promatra iskosa, neće li prozrijeti kakvu zatajenu misao.
Više je nisam puštao iz stana, zbog straha da ne padne po stepenicama, a i ja sam izlazio samo u krajnjoj nuždi. I najkraća moja odsutnost mogla joj je izazvati čudovišnu patnju, a onda i posljedicu koju se ne usuđujem zamisliti.
Treba istaknuti da su obje naše obitelji pokazale iznimno razumijevanje za situaciju, pomagale nam izdašnim pozajmicama, uz nasmiješena uvjeravanja da to nije nikakav problem, da ćemo vratiti kad ona prizdravi i život se vrati u normalu. Zapravo me sram pred sobom što ponovno spominjem materijalnu stranu, groteskno beznačajnu u našoj tragediji. Ono bitno je susretljivost čitavog okruženja: premda mi nisu mogli čuvati mjesto, u poduzeću su povremeno pronalazili posliće koje sam mogao obaviti kod kuće; prijatelji su prestali navraćati, da nam svojom prisutnošću ne kradu od potpune, hermetične predanosti; susjedi bi, pak, redovito pozvonili iznoseći smeće, s ponudom da ponesu i naše.
Neka je svetost prožela našu ljubav, i zračila kroz zidove. Da je drugi osjećaju, posvjedočilo mi je divljenje u pogledima koje sam susretao na stubištu. Ali unutra, agonija je trajala, i nezaustavljivo rasla. Najteže je bilo noću. U budnom stanju, u trenucima najveće lucidnosti i pažljivo biranim riječima, moglo se zazivati racio; ali u snu, nesvjesno je ubiralo danak: moja je voljena ispuštala jezovite krikove, kao da je ubadaju u slabine. Dok se nije dogodilo i to rebro.
Ponavljam, iz bolnice smo izašli ne samo oklopljeni gipsom nego i armirane odlučnosti da pobijedimo zlo koje nas razdire. I bili smo hrabri. Danju smo se držali za ruke i kao mantru ponavljali: bit će sve u redu. Noću, kad bi počeli njezini košmari, privijao bih je k sebi i mokru od ledena znoja ljuljao kao dojenče. Tako su prolazili tjedni, i čak smo povratili neku vrstu stabilnosti, bolje rečeno staklene ravnoteže. A onda, jedne noći dok je mirno ležala na boku a ja bdio iščekujući da ponovno krene, nešto je škljocnulo, resko i nepovratno: pukla joj je kralješnica.
Upravo sam spalio pismo koje sam joj pisao satima, dvadeset stranica natopljenih suzama. Jer, izvjesno je, dok bi joj ga čitala medicinska sestra, nemoćnoj da pomakne ijedan dio oduzetog tijela a kamoli obriše vlastite suze, prepuklo bi joj srce. Nikada joj više neću pisati, i svima koji je posjećuju zabranit ću spomen mojeg imena. To je posljednja kušnja koju pred nas stavlja ljubav, za tu žrtvu treba prikupiti neizmjernu hrabrost. Ali nas dvoje to možemo, mi smo jači.