Davor Beganović, Branislav Jakovljević

Radomir Konstantinović ili Iskušavanje granica: Predgovor

Sarajevske Sveske br. 41-42

Povijest književnosti i povijest kulture mogu se sagledavati i po tome kako se ne čitaju određena djela i određeni pisci. U tom smislu, Konstantinović zauzima posebno mjesto u povijesti novije jugoslavenske i srpske književnosti. Značaj njegove misli u obrnutoj je proporciji sa njegovim prisustvom u ovdašnjoj kulturi. Za ovu nesrazmjeru najodgovorniji su čitaoci Konstantinovića. Pri tome ne mislimo na ovog ili onog pojedinca, i nikako nam nije namjera da bilo kome pojedinačno namećemo osjećaj krivice. Kada govorimo o "čitanju" Konstantinovića, tu prije svega mislimo na institucije koje su životno zainteresirane za čitanje, koje ga omogućavaju i od njega žive; institucije koje profesionaliziraju čitanje i postoje da bi uobličile diskurs i dale mu određen identitet: sveučilišta, instituti, biblioteke, kulturni centri, izdavači, mediji. U tome posebnu ulogu ima njegov odnos prema razarajućim ratovima devedesetih, po kojemu se razlikuje od velike većine pisaca sa ovih prostora. Ne radi se samo o uvjerenju da je Konstantinović anticipirao jugoslovenske ratove 90-ih. O tome su govorili svi koji su komentarisali njegovo djelo u posljednjih 20 godina. Radi se zapravo o tome kako su ovi ratovi iskrivili i na izvjestan način suzili prijem samog Konstantinovićevog djela. Pod „sužavanjem“ mislimo na njegovo svođenje na tek nekoliko knjiga, prije svega na Filosofiju palanke i, donekle, na Dekartovu smrt, i na tek nekoliko tema, osobito onih koje se odnose na izolaciju i nasilje. No, on nudi više, daleko više.
Konstantinović je, tu nema nikakve dvojbe, „težak“ spisatelj. Sužavanje perspektive, o kojemu govorimo, jasan je signal čitateljske lijenosti, odbijanja suočavanja s kompleksnim pripovjednim tekstovima i pokušaj svođenja jednoga opusa na njegove „mekše“, prijemčivije dijelove. Odbijanje, makar bilo i nesvjesno, iščitavanja ranih Konstantinovićevih romana i koncentracija na provokativne tekstove iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih, poput Filosofije palanke i, donekle, Bića i jezika znak je kapitulacije znanosti o književnosti pred izazovom netransparentnih narativa. Opasnost svođenja tako složenog opusa na nekoliko elemenata nije samo znanstvena nepravda prema jednom od najsvestranijih i najsveobuhvatnijih jugoslavenskih književnih djelatnika, nego je i čin kojim ga se želi ideološki zloupotrijebiti, učiniti ga predmetom relativno lake manipulacije, i tu ne treba biti pretjerano obazriv i slijediti vlastite preferencije, kako s jedne tako i s druge strane enormno suženoga i jednostranoga ideološkog spektra.
Postoje dvije stvari koje se nameću u ovom istraživačkom kontekstu. Prva se odnosi na svođenje, pojednostavljivanje, i na kraju manipulaciju i iskrivljenje jednoga djela koje je izuzetno složeno. Ono je takvo napose zato što dolazi iz pera jednog beskompromisnog pisca. Tu složenost je profesor Vladimir Biti nazvao „principom bilješke u Konstantinovićevoj prozi“. Prema Bitiju, taj princip prepoznatljiv je ne samo u famoznim bilješkama u Filosofiji palanke, već se proteže do same sintakse u kojoj je upisana neka vrsta unutrašnjih margina kroz originalnu upotrebu znakova interpunkcije, kao što su zagrade i upitnici koji predstavljaju, kako veli Biti, prepoznatljivu „rekvizitu Konstantinovićeve proze“. Taj interpunkcijski aparat, sastavljen od punktuma, proboja i prekida, naglašava heterotemporalnost proze, odnosno pisanja uopće, ili po Bitiju „nevrijeme“ proznog vremena. Konstantinović uvijek nekako dolazi u ne-vrijeme. On nije neki vjesnik nevremena, recimo katastrofe 90-ih. Ono što se jasnije vidi u njegovoj, za sada nepravedno zapostavljenoj, esejistici iz pedesetih i šezdesetih, nego u novelistici iz istog perioda, jeste da „vrijeme“ nikada nije naklonjeno kritičkom diskursu.
Andrea Lešić pišući iz Sarajeva („Da li je Beckett Konstantinovićev prijatelj?“), uspostavlja široki europski okvir Konstantinovićeve proze. Njegova veza s Beckettom, u kojoj se literarna afilijacija povezuje i uvezuje s privatnim kontaktima, tema je koja poziva na razmišljanje. Naravno, ono mora biti kudikamo plodotvornije od razmišljanja o tome koliki je dio prepiske dvaju autora postao žrtvom propadanja koje je rat prouzročio u rovinjskoj kući beogradskoga spisatelja. To formalno grebanje po površini kojim se zloupotrebljava naslijeđe velikog autora, kojim se on koristi za razračunavanje sa primitivizmom, u produbljenoj analizi kakvu pruža Andrea Lešić postaje obsoletno. Bitno je, na osnovu tekstova, vidjeti u koliko su mjeri njih dvojica bili prijatelji po peru. Davor Beganović u svom izlaganju i tekstu povezuje Radomira Konstantinovića s filozofskim djelom Razlika i ponavljanje Gilesa Deleuza („Razlika i ponavljanje: Daj nam danas Radomira Konstantinovića“). Ono što još više ohrabruje je svježina koja iz Konstantinovićevog djela izbija kada ga se pročita onako kao što čini Ivana Perica s Bečkog sveučilišta („Nijekanje djeteta i tvrdoglava privrženost imperativu sredine“). Perica iščitava, zapravo otkriva, cijeli kompleks tema djetinjstva i infantilizma, čiji će značaj postati razvidan tek nakon lektire njezina teksta, u kontekstu Zapadne filozofije – od Kanta, preko Hanne Arendt pa sve do Judith Butler.
Prilog Branislava Jakovljevića unosi svjetlo u temu o kojoj se malo, gotovo ništa, govorilo. Konstantinovićeva beskompromisna kritika nacizma počinje daleko prije Filosofije palanke, i odvija se kroz jedno istančano čitanje egzistencijalističke fenomenologije, prije svega Martina Heideggera. Uzimajući pojam igre, centralan kako za kasnu misao Heideggera tako i za njegove nastavljače Hans-Georga Gadamera i Eugena Finka, za polazište njegovog razmatranja umjetnosti i estetike uopće, Konstantinović je izvodi iz sfere estetskog da bi od igru predstavio kao prije svega etičku kategoriju: igru na život i smrt, igru protiv smrti. Stijn Vervaet iz Genta („Pisati subjekt nakon Holokausta: Konstantinovićev Ahasver, ili traktat o pivskoj flaši) na sličnom tragu čita Konstantinovićevog Ahasvera u svjetlu Agambenove studije Homo sacer, prepoznajući u njemu biće „pod zabranom“ a u njegovome pisanju pronalazi prisjećanje na njegovo postojanje prije antisemitizma – upravo je stoga ono tugovanje. Branko Romčević („Svet posle ručka i obris opšte ekonomije“) naizravnije vraća Konstantinovića u njegovo neotkriveno rodno mjesto, filozofiju poststrukturalizma, gdje su ga već „prepoznali“ i Vladimir Biti i Ivana Perica i Davor Beganović. Stalno postavljajući pitanje žanra (doista – gdje možemo svrstati Konstantinovićevo „pismo“) on Filosofiju palanke osvjetljuje s potpuno nove pozicije – ekonomske, sa stajališta deridijanskoga „economimesisa“. Tekst Tanje Zimmermann iz Konstanza („Konstantinović kao autor praga. Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke“) donosi i govor o politici – o „trećem putu“, o vezi između „revolucionarne avangarde“ i jednoga njezinoga sljedbenika.
Konstantinović tako postaje sve fascinantniji. Kako protumačiti njegovu povezanost s poststrukturalizmom? Nemamo dokaza da je on recipirao njegove najznačajnije autore, ali nam se, što se više udubljujemo u lektiru, rastvaraju veze s Derridom, Blanchotom, Deleuzom, koje svjedoče o afinitetu što ga se može protumačiti (možda?) intenzivnom recepcijom iste filozofske tradicije (Descartes, Spinoza, Hegel, Nietzsche, Heidegger). Jesu li to putovi budućeg istraživanja, pretjerujmo malo, uspostavljanja discipline koju ćemo nazvati „konstantinovićologijom“?