Benjamin Korn
PUTOVANJE DO NAKRAJ NOĆI: SLUČAJ CELINE
Sarajevske Sveske br. 10
Prevela Ivica Duhović - Žaknić
- polemika u povodu 100. rođendana pjesnikovog 27. svibnja 1994 -
Louis-Ferdinand Destouches alias Celine bio bi kao kolaboracionist stavljen pred specijalni sud ili po kratkom postupku strijeljan, da su ga se osloboditelji Pariza dočepali 1945. godine. Danas Francuzi stavljaju Louis-Ferdinanda uz bok Marcelu Proustu i slave ga kao jednog od najvećih pjesnika stoljeća.
Kad je točno prije pedeset godina, neposredno nakon iskrcavanja saveznika na Normandiju, Celine pakirao svoje kofere, čistio svoje bankovne račune i imetak od milijun franaka dao ušiti u svoj ogrtač, nije se radilo o njegovoj slavi ni o njegovom ugledu nego o njegovom životu. Ni u snu se nije smio nadati da će književna Francuska u jesen 1993. godine grozničavo iščekivati objavljivanje četvrtog sveska njegovih sabranih djela, da će ga diljem zemlje slaviti kao preporoditelja francuskog jezika, izvornog stilskog genija (prepoznatljiva na prvi pogled na stranicama osutim točkama, kao da je netko po njima mlatio vrškom vretena), niti da će njegove zloglasne, huškačke pisanije biti sasvim zaboravljene, povučene iz prometa, dokinute u svom fizičkom postojanju i da ih, izuzimajući mali broj opčinjenih stručnjaka koji ih po astronomskim cijenama kupuju na crnom tržištu knjiga, nitko neće voditi na svojim popisima, kao što ni Povijesna biblioteka Pariza ne bilježi niti jedan primjerak Malenkosti za pokolj ili Škole kadavera.
Na pojavljivanje istih još će se dugo morati čekati, jer prijatelj i neprijatelj urotili su se u grotesknom savezu kako bi tlačili tri središnja djela svjetski slavnog autora: Celine odredbom svoga testamenta a država zakonom. Želja autora da se ugled njegovih ljepoduhih djela ne umrlja, dvostruko je zapečaćena i zabravljena zabranom spisa koji huškaju narod.
Da jedan službenik Povijesne biblioteke nije pokazao puno razumijevanje za moju posvemašnju bespomoćnost, stavivši mi na raspolaganje svoj primjerak Malenkosti za pokolj, iz opsežne sekundarne literature ne bih osjetio niti djelić onog silovitog električnog naboja mržnje koja Celineove antisemitske pamflete čini mučnima a njihovu zabranu negdašnjim skandalom u suvremenoj europskoj književnosti; skandal o kojemu se izvan Francuske ništa ne zna a unutar Francuske ništa ne govori. Sve dok njegovi središnji rasistički elaborati ne budu dostupni čitateljima, Celine ostaje nepoznat autor o kojemu je sve što se kaže pogrešno. Celine cenzurira sam sebe, Francuska cenzurira Celinea a cenzurirajući njega Francuska cenzurira i svoju vlastitu povijest: povijest antisemitizma i kolaboracije s njemačkom okupatorskom vlašću.
Ernst Jünger, časnik njemačkog Wehrmachta u Parizu, zabilježio je u svoj dnevnik od 22. lipnja 1944. godine sljedeće: "Heller, koji se vratio iz Berlina i čiji vlak je napadnut s brodova..., ispričao mi je da je Celine odmah po iskrcavanju zatražio papire od veleposlanstva i da je već pobjegao u Njemačku. Čudnovato je kako ljudi koji hladnokrvno zahtijevaju glave milijuna drugih strahuju za svoj vlastiti bijedni život."
Jedva 48 sati poslije pomorskih i zračnih napada na francuskoj sjevernoj obali, koji su bili odlučujući za ishod rata, 8. lipnja, Celine si je priskrbio dvije inozemne putovnice s vizom, ispraznio je zlato iz svojega sefa u Credit Lyonnais banci, pohranio svoje rukopise kod prijatelja i suradnika i nikome, osim vlastitoj majci, nije rekao niti riječi o predstojećem bijegu.
Celine se osjećao ugroženim. Bio je primio tri zlokobna mala kovčega i više anonimnih pisama. Nije se usuđivao izlaziti iz kuće bez pištolja, koji mu je kao dokaz povjerenja u okupiranom Parizu, zajedno s dozvolom za nošenje oružja, predao osobno Hermann Bickler, šef političkog prosvjećivanja neprijatelja za Zapadnu Europu. Osjećao se uhođenim, okružen neprijateljima koji su sanjali jedino kako će ga proparati i poslati na onaj svijet. Osjećao je kako pod krovovima Pariza, na koje je gledao iz svog stana na Montmartreu, bujaju milijuni ubojitih nakana usmjerenih protiv njega. Znao je da je na crnoj listi.
Kratko nakon njegovog odlaska, samo koji mjesec prije oslobađanja Pariza, prijetnje su se počele ostvarivati, egzekucije i osude na smrt izvršavane su u kućnim vežama, na vratima stanova ili na ulici. U prosincu 1944. godine prilikom mijenjanja automobilske gume na Bulevaru invalida, pod ni do danas razjašnjenim okolnostima, s leđa je ustrijeljen Celineov izdavač Denoel. Celine, njegov književni ortak, bio je izvan dohvata.
Dana 17. lipnja 1944. godine, saveznici su u međuvremenu podigli mostobran na Normandiji, hitao je Celine sa svojom ženom, plesačicom Lucette Almansor, prema Gare de l'Est. Osim puno kofera s garderobom plesačice, nosili su i njezin čajnik i njezinu mačku Bebert, za koju je Celine također morao zatražiti zdravstvenu putovnicu (i koja u njegovom romanu iz njemačkih vremena Od dvorca do dvorca umire najdirljivijom smrću kakvu nije podario nijednom živom biću iz svojih romana), zatim dvije krivotvorene putovnice s izmišljenim imenima, koje je Celine dobio početkom veljače, no prije svega i za svaki slučaj: dvije ampule cijankalija.
A kamo su hitali? Njegovom novcu. Celine je htio do svoga novca. Bila je to jedina mogućnost za preživljavanje. Još prije rata bio je položio novac u jednu banku u Danskoj. I sada je hitao po taj novac, lavovski dio prihoda stečenih od Putovanja do nakraj noći, koje je prema vlastitom iskazu napisao da bi na posljetku imao novaca. Novac! U šifriranim pismima svojoj nekadanjoj danskoj ljubavnici Karen Marie Jansen s nježnošću naziva ga «moja djeca», a ona je uzvratila da su njegova djeca dobro i dobro se osjećaju u svome vrtu.
Zaputio se Celine prema tom danskom vrtu u kojem je ležalo zakopano njegovo blago, iako je potrajalo dok puno kasnije nije došao do njega putujući posljednjim vlakom pod kišom bombi kroz posljednji izlaz prema sjeveru.
Za početak putovao je prema onoj Njemačkoj na čijim granicama se odigravaju prva poglavlja njegovog legendarnog romana, s ogromnom razlikom što je 1914. branio od zakletih neprijatelja boche-a one kod kojih je sada, na kraju II. svjetskog rata tražio utočište. Hitler je već peti dan napadao Englesku, a toga dana napadima se pridružila i njegova V-r, "svemoćno nacističko oružje", sijući još jedanput prije skončanja svog zločinačkog režima uništavanje i smrt. Točno tjedan dana ranije SS-divizija "Das Reich" zatukla je sve živo u Oradour-sur-Glane. Celine je opet putovao. I noć se činila beskrajnom.
Tko je jedanput pročitao te stranice, od kojih se čovjeku zamuti u glavi, teško da će ih zaboraviti. Kroz beskrajnu noć jezdi oklopljeni konjanik Bardamu na skeletu svoga apokaliptičnoga konja, vraća se iz boja pored povorki ranjenih i redova mrtvih, kroz kišu metaka, ususret smaknućima i strijeljanjima, da bi se na kraju, ugledavši svježe zaklanu telad i svinje, skrhao i pao u nesvjest.
Strah je riječ vodilja romana Putovanje do nakraj noći, uzavreli, sudbinski strah u koji su uvučeni prijatelji i neprijatelji, strah u metežu bitke, bestijalni strah, strah od smrti, strah kreatura, strah što se dimi poput lave, kaotični strah, strahurina kao srž čovjekove duše, strah nezamislivih razmjera, kao da je netko skupio u sebi strah cijelog svemira. Celineovi opisi bitke sliče prizorima iz pakla Hieronima Boscha, a prizori sela, sjenika i zvonika koji nestaju u ognju mogu se po upečatljivosti mjeriti sa strašnim vizijama srednjovjekovnih slikara koji nas pritišću iz naših prasjećanja.
Celine nije 'iznašao' svoj neusporedivi stil pisanja, toliko osoben i srodan mitraljeskom staccatu, rečenice kratka daha sa znamenite tri točke na kraju. One su odraz njegove duše. S njim su u bijegu, s bjelinom u očima, one šikljaju iz točki poput nagaznih mina pod nogama bjegunaca, iznebuha slomljene rečenice koje kao da se pritaje, osluškuju a onda nenadano kao divlji zečevi dadu petama vjetra, otpočete, prekinute rečenice, smrtno pogođene u samo srce.
Celine ne opisuje. On je unutarnji portret čovjeka zapaljenog ratom, kojega proždire plamen, a on urla i psuje i proklinje rat i opčinjen je njime i izgara u njemu. Roman je egzorcist a Celine je opsjednuti. No, strah se češće pretvara u mržnju nego u ljubav i koraljno meka osjećajnost okamenjuje se u Celineu u greben mržnje na koji će se krvavo nasukati njegovi neprijatelji.
Gotovo je nemoguće zamisliti kakav je dojam ostavio na suvremenike ovaj antiratni roman iz 1932. godine. Aragonova supruga Elsa Triolet prevela je knjigu na ruski, a Simone de Beauvoir tvrdi da je Sartre znao napamet cijele pasuse knjige u kojoj je junaštvo životinjsko a kukavičluk ljudski. ("Jesam li ja doista jedini kukavica na kugli zemaljskoj, jedincati zalutali među dva milijuna junačkih, do zuba naoružanih luđaka?")
Celine je bio miljenik francuske ljevice i miljenik francuskih desničara, miljenik plesačica koje je volio i miljenik sviju. Populistička desnica obožavala je cinika ("Čovjek upražnjava bratstvo s dosadom a ubijanje s oduševljenjem"), jer nitko kao on nije vladao argotom i govorio čistim, raskošnim jezikom širokih narodnih masa. Pacifisti su cijenili protivnika rata, premda je Celine mrzeći rat svim svojim protivnicima želio trenutnu smrt i osobno bio najdublje ratničke naravi. Ljevičari su cijenili čovjeka iz naroda, protivnika kolonijalizma koji se rugao francuskoj nazočnosti u Africi, a pritom nisu iščitavali kako su crnci za Celineov alter ego - Bardamu bili "pasivni zbog otupjelosti", a njihova plemena "potpuno oglupavljela totemima".
Tek nakon što se pozabavimo malo lektirom njegovih rasističkih pamfleta, postaje razvidno da on jazz u svojoj profašističkoj tvorbi riječi naziva "židovsko-crnačko-anglosaksonskom glazbom". Trocki, veliki poznavatelj i ljubitelj svjetske književnosti, cijenio je Celinea i svrstavao ga u red sočnih francuskih narodnih pisaca predvođenih Rabelaisom. Samo je Maksim Gorki u svojem izvješću na prvom kongresu sovjetskih pisaca čudesnom vidovitošću prorekao da je "Celine zreo za fašizam".
Da nije bio gost njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, Celine jedva da bi si mogao priuštiti odsjedanje u "Brenner s Park Hotel" u Baden-Badenu. Bio je to hotel samo za tajkune, visoke funkcionere Trećeg Reicha, generale i njihove supruge koji su imali povlasticu boraviti u njemu i koji su si to mogli dopustiti. Usred rata u njemu je bilo svega i svačega. Dok su saveznici nadlijetali lječilište i trusili teret bombi na velike gradove Južne Njemačke, direktor hotela Josef Schelmann dao je dopremati zrakoplovima u Baden-Baden delikatese iz cijeloga svijeta: bilo je tu maslaca i ušećerenog voća, divljači i šampanjca, lososa i kavijara, a znameniti bouillabaisse posluživao se u "Brenner s Park Hotel" možda jednako izdašno i na sve moguće načine kao i u "Tour d'Argent", gdje ga je jeo Ernst Jünger. Riba, školjke i plodovi mora stizali su s novoskrojenih granica Reicha, s maurskih ili španjolskih obala, torte iz Beča, a vino iz Bordeauxa.
Celine je sjedio kao na žeravici, iz Francuske su nadirali kolaboracionisti, uglednici i ministri u bijegu, poput kokoši u jatima. Glavu je morao skloniti u nekakav pregrađeni stan, sobicu, iz koje ga je izvukao Karl Epting, glavar Njemačkog instituta u Parizu, također izbjeglica iz francuskoga glavnog grada. Pribavio mu je propusnicu za Berlin, otvorio put prema sjeveru kamo ga je nezadrživo vuklo.
Tih mjeseci Epting se pokazao Celineovim velikim svecem zaštitnikom. Otvorio mu je svaki mogući put za bijeg između Pariza i Kopenhagena. Još u Parizu nabavljao je piscu papir za tiskanje i pretisak njegovih djela kojim se oskudijevalo, još u travnju 1944. u časopisu La Gerbe glorificirao je Celineovo prednjačenje u kolaboraciji s Nijemcima: "Bespoštedni Celineov antisemitizam bio je tada (1937) istinski čin hrabrosti, značajan kao uzor... Celine pripada Francuzima koji su duboko ukorijenjeni u europskom duhu. On nam je srodna duša..." 'Europski duh' je biološki rasizam i nauk o "arijskom" nadčovjeku. Celine ("Fanatični, savršeni rasizam ili smrt!") neumorno je ukazivao na svoje bretonsko i flamansko podrijetlo nazivajući sebe biserom bijele rase.
Neizbježno je pitanje gdje je njegova neizmjerna mržnja prema Židovima našla svoj vrutak. Što su mu Židovi učinili? Celineova neusporediva zloća nadilazi sve što se u usporedivim spisima dade pročitati. On Židove vidi posvuda, u svakoj uroti, oni vladaju Hollywoodom, Ujedinjenim narodima, pariškim medijima, zapovijedaju Roosveltu, vode rusku revoluciju, liječničke komore, književnu kritiku, banke, pare se s najdražesnijim arijevkama, uniformiraju i razvodnjavaju kulturu, razrijeđuju bijelu krv (Židov je neka vrsta bijelog crnca, i kao kod svih crnaca njihov duhovni razvoj okončava se u devetoj godini života, sposobni su samo za lijenost, parazitizam, bez istinskih nadarenosti i s golemim seksualnim apetitom).
No, u Celineovoj odvratnosti prema svemu židovskome ne čuči biološki rasizam, kojega dijeli sa stotinama tisuća nacionalsocijalista u Njemačkoj i nebrojenim tisućama u Francuskoj, u toj odvratnosti čuči bajoslovna doza tjelesnog gnušanja, gađenja, vrijeđanja uha i čula mirisa, podražaja na bljuvanje po Židovima i svemu židovskome, tako da je nužno predočiti najmučnije karikature njemačkih novina koje Židove predstavljaju kao štakore, govnovalje i vampire, da bi se pojmio samo djelić mržnje utjelovljene u Celineovu biću. U Beaux draps (1942) opisuje način govora blazirane, "požidovljene" francuske kulturne elite: "Način kojim kroz usta seru po svemu što nema okus po Židovima i što ne vonja na dragocjeno židovsko govno."
U ovom svom trećem rasističkom spisu Celine ide tako daleko da Židove optužuje za prevlast u Francuskoj, iako su im ukinuta sva civilna prava, iako su zatvoreni u internacijske logore gdje je "meso štakora postalo delikatesa" kao što veli emigrant Hans Sahl, iako bivaju uhićeni na ulicama Pariza i deportirani. Ernst Jünger ganut je prizorom djevojaka koje nose židovsku zvijezdu, Parižani na ulicama stanu kao gromom ošinuti kad trinaestogodišnji dječak, koji je ne želi nositi, sebi oduzima život skokom kroz prozor. Celinea to ne dira. Emocionalna smrt gora je od teoretskog rasizma. Između nje i naših pojašnjenja zjapi provalija, koja nas dovodi do očajanja.
"Rasizam iznad svega! Dezinfekcija! Čišćenje! Jedna jedincata rasa u Europi, arijska! ... Židovi, afro-azijatski polutani, polucrnci ili četvrtcrnci, bliskoistočnjaci, revni priležnici nemaju što tražiti u našoj zemlji. Moraju otići! ... To su paraziti koji se ne daju asimilirati, pogubni i rušilački u svakom pogledu, biološki, moralno i društveno, krvopije koje smrde na gnjiloću. Židovi su na našu nesreću tu. I donose nam samo nesreću... Ili ćemo se osloboditi Židova ili ćemo krepati sa Židovima, u ratu, u burlesknom križanju, u ubojstvenom pocrnčenju. Problem rase prevladava, poništava i briše sve druge probleme" (Škola kadavera, 1939).
Celineova škola rasizma bila je "Dreyfus afera stoljeća", koja je oko 1900. godine rasizam u Francuskoj dovela do točke usijanja. Otac mu je nezaustavljivo bjesnio na masone, bochese, Židove, tiradama mržnje protiv tobožnjih izdajnika domovine kao vrućim željezom u podatni i poput toplog voska meki dječji mozak utiskivao je otpor prema svemu židovskome.
Onaj tko je pročitao Celineov autobiografski roman Smrt na kredit, ne može zaboraviti sliku pariške četvrti u kojoj je Celine odrastao, među "urinom, izmetom i glibom", gdje kuće tonu u smradu začepljenih zahoda u kojima "mu ne dopuštaju ni guzicu obrisati" (obrisao ju je kasnije o ljude, društvo i svijet), gdje se "zidovi znoje od straha pred oskudicom", i gdje je drama njegova djetinjstva prolazila toliko nemilosrdno i brutalno da se čovjek više nego jedanput osjeća ponukanim pomilovati po glavi maloga Ferdinanda i zaštititi ga od mržnje koja pustoši u njemu brišući svaku mekoću i nježnost: "Istinska mržnja dolazi iz samog dna dubine, iz mladosti koja se bespomoćno krhala među huljama. I ona je onda tolika da se od nje krepava..."
Kod Celinea se može govoriti o otupljivanju jedne polovine mozga, o svojevrsnoj sljepoći na jedno oko uz istodobnu prenaglašenu izoštrenost drugoga. Njegov klavir ne poznaje srednje oktave, još u djetinjstvu su mu ih iščupali, a između idealiziranja ljubavlju (koju nikad nije imenovao: "Ljubav nije riječ koju izgovara muškarac") i zasljepljivanja mržnjom - između prekrasnog opisa one Engleskinje "čije je meso bilo slatkoće od koje se raspadaš" i napadaja mahnitosti njegovog oca koji se iskaljivao na namještaju (ili na njemu i majci), Celine je tražio pribježište, izlaz u bezosjećajnosti.
"Nikad nije govorio o osjećajima, zbog toga ga obožavam", pisao je o svojemu ujaku, a majka, ona gnusna šepavica iz Smrti na kredit koja se nije umjela smijati, rekla mu je: "Imaš ti srce, Ferdinande, no ono je izmučeno". A Celine, kojemu je sve bilo jasno i koji se od svega branio pišući, podigao je svojim roditeljima strašan spomenik, spomenik ženi opsjednutoj bacilima koja ga je prisiljavala neprestano prati ruke i koja je danonoćno kuhala tjesteninu kako bi čipke iz svog dućana zaštitila od mirisa jela; spomenik ocu, naprasitu i mrzovoljnu čovjeku "mučenu umobolnim slikama... U njegovoj tikvi rojili su se mrakovi u mjeri dostatnoj za dvadeset umobolnica..."
Roditelje je Celine opisao s mučnom, fantastičnom podrobnošću, prezirao ih je, rugao im se. Ipak, kao usuprot njegovoj volji, slika oca izranjala je u njemu poput negativa koji se nenadano razvija u original. Fašizam koji je uzlijetao u Europi, probudio je u njemu, tri godine nakon iznimnog psihičkog otpora njegovog autobiografskog romana stare febrilne fantazije i užegao ranu antisemitizma u njegovom mozgu.
Celineov rasizam nepobitno dokazuje da predrasuda, ukoliko je dovoljno žestoka, ne posustaje ni pred kakvim iskustvenim saznanjima i, usprkos neospornim nadarenostima, inficira glupošću i opustjelošću cijela područja mozga. Antisemitizam, koji je u Celineu djelovao poput morskih mijena, nevidljiv na obzoru za vrijeme oseke dok je za vrijeme plime sve silovito potapao, toliko je snažan da čovjek ostaje preneražen pred spoznajom kolika je poznanstva sa Židovima Celine u životu imao i kolike ljubavi sa Židovkama.
Židova Freuda Celine je nazivao svojim velikim uzorom, "velikim učiteljem sviju nas". Židovkama Cillie Pam i Eriki Irrgang pisao je još prijateljska, pomalo seksualno obojena pisma kad je Sitnice... dao u tisak. I Celineova karakterna crta da su mu pojedini znanci Židovi i dalje dragi i da im se divi, iako ih kao cjelinu mrzi kao kugu, doživljava tek krajem tridesetih godina svoju punu i nerješivu proturječnost, izazivajući iskričave sukobe, dok Celine u pismima proganjanim židovskim kolegama liječnicima u Njemačkoj ne zamijeni uloge predstavljajući sebe kao žrtvu čije napuštanje Pariza posljedica je urote Židova.
On je žrtva a Židovi su napadači. On je postupao u samoobrani u ime cijele Francuske. I postao je pas čuvar rasizma.
U mnogobrojnim pismima koje je potpisujući kao čitatelj objavljivao u francuskim novinama Celine je denuncirao Židove, direktora Nacionalne biblioteke Huysmansa, ministra Spinassea, znamenitog koreografa Sergea Lifara čije sposobnosti je poricao i prijavio ga Gestapou samo zato što je odbio jedan njegov libreto za balet, denuncirao je i plesačicu Pavlovu kao "polužidovku".
No, za Celinea nije bilo polužidova, isto kao što nije bilo "polubacila". Polužidov Proust provlačio je svoj "talmudski sluzavi trag" kroz francusku književnost poput stopostotnog Židova. Crkva je za Celinea predstavljala najveću smjesu svih rasa i nacisti su je trebali likvidirati ali su zaboravili; ovakvo razmišljanje dijelio je s ostalima upućenima u strog nauk kao naprimjer s Martinom Heideggerom u Njemačkoj. Krist je bio Židov, papa je požidovljen, kršćanstvo je židovski izum.
Francuze, koji su usuprot rasnim zakonima tri četvrtine francuskih Židova sakrili po samostanima, na seljačkim imanjima, po privatnim stanovima, u podrumima i ambarima, riskirajući time vlastiti život, koji su zviždali njemačkim kino žurnalima sve dok okupatori nisu počeli ostavljati upaljeno svjetlo u gledalištu, nazvao je nepopravljivim prijateljima Židova, "drogiranim filosemitima neosjetljivima na rasnu ugroženost. Naravno da smo ugroženi, pedeset tisuća židovskih zvijezda ne mijenja ništa na stvari!" Rasna mržnja utisnuta u njegovu glavu plamtjela je poput Kainova usuda, i ona izvjesnost osjećaja o kojemu je pisao: "Beskrajna mržnja drži me na životu, živio bih još tisuću godina kad bih bio siguran u crkavanje ovoga svijeta", potpuno ga je obuzela, "mržnja koja je tako golema da se od nje krepava... preplavit će svijet, zatrovati ga tako da će u njemu cvjetati još samo svinjarije, između mrtvih, između živih..."
Kad je Celine krajem listopada 1944. došao vlakom u Sigmaringen, imao je za sobom uzbudljivo putovanje preko Berlina do Rostocka. Berlin je izgledao puput dimnih kulisa s redovima kuća iza čijih lica zjapila je ruševna praznina. U Rostocku se uvjerio koliko je ilegalno prebacivanje u Dansku, kroz njemačku ratnu flotu i patrolne čamce bilo samoubojstveni poduhvat.
Odlučio se potražiti francusku koloniju u Sigmaringenu, stvorenu dva mjeseca ranije oko dvorca Hohenzollern, gdje su na veoma uskom prostoru - stiješnjeni uz stanovnike dvorca - živjeli vrhunski francuski kolaboracionisti, krema francuskih suradnika s okupatorom. U potkrovlju je živio maršal Petain sa svojom pratnjom i cijelim generalštabom, smatrajući sebe ratnim zarobljenikom nakon što su ga Nijemci 20. kolovoza silom odveli iz Francuske. Luksuzne prostore Hohenzollerna dijelili su s njim njegov zamjenik Laval i cijeli buket izabranih ministara. Gostoprimstvo sela oko dvorca uživalo je još 2000 kolaboracionista, kojima je nad glavom visjelo 100.000 godina strogog zatvora i utamničenja, uračunavajući i smrtne kazne. Nastanjivali su prenoćišta, škole i adaptirane sportske dvorane. Žene, koje su kao što je Celine rekao, zgriješile "horizontalnu kolaboraciju", rađale su djecu u jednoj dvorani samostana Fidelis, posebno prilagođenoj za tu svrhu.
U Sigmaringenu, u dvorcu i u selu, posvetio se Celine svom liječničkom zanimanju, požrtvovan kao uvijek. Svojim pacijentima bio je na usluzi besplatno, nabavljao im je lijekove i analgetike podmićivanjem i krijumčarenjem, plaćajući ih iz vlastitog džepa. (Istina je da je Celine cijeli život bio siromašni liječnik siromašnih, no istina je i to da je pišući o tome postao bogati književnik). Svaki stanovnik Sigmaringena bolovao je od svraba i skoro se svaki razbolijevao od hladnoće.
Uz trpezu gdje je jelo bogato zalivano crnim vinom i za kojom su sjedili intelektualci, Celine je ne samo ponovio svoje proročanstvo o porazu Njemačke, nego je i predskazao da će na kraju ovog plesa luđaka francuski kolaboratori sve izgubiti: čast, posjed, život. Konferencija je održavana uz paklenu buku avionskih eskadrila koje su uništavale Dresden a iz daljina su se čuli topovi francuske vojske koja je prodirala u Schwarzwald.
Dvorska luda Celine svakako je znao granicu pristojnoga i dopuštenoga i plesao je na njoj mjesečarski drsko, nazivajući sebe kasnije zbog te i sličnih besramnosti "oporbenjakom Sigmaringena, koji je teutonskom čudovištu... usred fosfornih oluja" hladnokrvno prorekao poraz.
Opereta je dopjevana. Prije nego što je umjetnik preživljavanja Celine, koji je među prvima pobjegao u Njemačku i sada ju je prvi napuštao, okrenuo leđa dekoru, maštovitim uniformama i kitnjastom dvorcu koji ga je podsjećao na "bijelog konjića", razmijenio je s Lavalom dozu cijankalija za naslov guvernera francuskog prekomorskog otoka Saint-Pierre-Miquelon. U međuvremenu se general Leclerc sa svojim elitnim afričkim postrojbama, nazvanim od Celinea "senegalski krvnici", zaputio na Sigmaringen.
Treba spašavati goli život, kako se zna i umije. Domoljubni osjećaji preobražavaju se u instinkt kokošjeg jata. Celine se sa suprugom Lucette i jednim pratiteljem ukrcao u vlak 22. ožujka. Prošli su pored Ulma, gledali iz daljine kako ga proždire plamen, onda preko Nuernberga, Fuertha, Bebra, Goettingena, Hannovera, do Hamburga. Dvadeset puta su presjedali. Nije bilo ni putnih karata ni kontrolora, šalteri su bili prazni. Izgubili su dio svojih kofera, Lucettine kastanjete i nakit. Rat je u svoje pandže zgrabio Celinea i činilo se da ga silovito drži. Dana 26. ožujka u šest sati izjutra prolazio je konvoj švedskog Crvenog križa polako kroz željezničku postaju u Flensburgu. Priča se da je Lucette Almansor, kako bi ga zaustavila, skočila na jedan vagon pri čemu bi jamačno završila pod kotačima da vlakovođa nije zakočio. Tako su u svitanje brzali k nepoznatoj obali.
Iza njih rušio se Treći Reich. U Sigmaringenu je zavladala panika. Peten je otputovao u Francusku. "Verdunski junak", na čiji grob je predsjednik Mitterrand donedavno još polagao cvijeće, dobio je doživotnu robiju. Laval je pobjegao u Španjolsku odakle ga je Franco protjerao; po kratkom postupku osuđen je na smrt i strijeljan. Le Vigan je protjeran najprije iz Švicarske, a potom i iz Austrije, Luchaire iz Italije. Novinar Brasillach izveden je pred poseban sud i strijeljan. Pisac Alphonse de Chateaubriant nestao je u šumama Tirola. U Parizu antisemitski autor Drieu la Rochelle, oženjen Židovkom samo zbog njezina miraza a mrzio ju je!, izvršio je samoubojstvo istodobno plinom, otrovom i prerezavši vene. No, Celine je i ovaj put bio neuhvatljiv.
Točno osam mjeseci nakon svog dolaska u Kopenhagen, 17. prosinca 1945. godine, Celine je uhićen. Prilikom uhićenja najprije je mislio da su tri muškarca u civilu plaćeni ubojice, napunjen revolver strpao je u džep i pokušao pobjeći preko krova. Još po dolasku u Kopenhagen pustio je bradu da ne bi bio prepoznat, no netko ga je vidio, prepoznao i prijavio. Pariz je zahtijevao njegovo izručenje optužujući ga za izdaju, kolaboraciju i urotu s neprijateljem. Optužbe koje su za posljedicu imale smrtnu kaznu.
Pred zatvorom stražarili su stari pripadnici pokreta otpora i članovi komunističke partije kako bi Celinea, koji je ionako bio iscrpljen i bolovao stare ratne rane, onemogućili u bijegu. U međuvremenu Celine je napisao roman Feerie, u kojemu poriče bilo kakvu suodgovornost za strahote rata i sebe predstavlja kao žrtvu koja ispašta i sjedi u zatvoru za sve kolaboracioniste, profitere i njihove sljedbenike, od Montherlanta do Guitrya, od Cocteaua s njegovom svečanom pjesmom posvećenoj Arnou Brekeru, do Claudela s njegovom odom Petaineu.
Celine se ne kaje i ne opoziva ono što je govorio ni ono što je činio. Niti jednom jedinom riječju. Niti jedna vjerodostojna riječ žaljenja nije prešla preko njegovih usana; vijesti o logorima uništenja i plinskim komorama mogle su mu biti povod da zastane i postavi si pitanje nisu li riječi njegove i riječi svih drugih koji su u svojim glavama ubijali i istrjebljivali, proizvodile noževe, mučilačke sprave, smrtne muke i visoke peći kojima je činjen genocid.
Jer Celineovi branitelji, neprestano dokazujući kako Celine u stvarnome životu ni mrava ne bi zgazio, zaboravljaju kako su našem stoljeću riječi jednako ubijale kao i ruke, govori jednako kao i vojske a knjige jednako kao i odličnici koji su ih pisali i svoje čitatelje i učenike potom slali u rat, kao što je činio i Ferdinand Celine. Svoje mlađe podložnike - za pravog "Celineovca" svaka riječ, svaki prdac učiteljev su poput hostije i truna križa - odgajao je kao oduševljene pristaše francuske legije Doriots koja je uništavala po Rusiji. Ili kao što je činio u Njemačkoj Heidegger, koji je ideološko trabunjanje nacista pretvorio na njemačkim sveučilištima u dostojanstven nauk upućujući svoje poslušnike studente u fašističke bande..., ili pak Ernst Jünger koji je paranje trbuha i skidanje glava proglasio aktivnošću koja dolikuje čovjeku i svoje mlade čitatelje oduševljavao umijećem klanja.
Tko je brojio mrtve na njihovoj savjesti? Ili ih oni možda i nemaju na svojoj savjesti, budući da nitko od navedenih muškaraca nije sebi bio upitan i nijedan se nije izjasnio kako je pogriješio. Kad je nakon rata od Heideggera neki kolega zatražio confessiones, on je to grubo izbjegao, a Celine je u romanu Ferrie napisao "Moja savjest je bez ijedne mrlje."
Obožavatelji Celinea naravno pokušavaju, pokazujući sve simptome zaslijepljenosti zaljubljenošću, svoga idola prikazivati boljim, iako on nikad nije prihvatio prosječne moralne vrijednosti svojih pristaša; a takozvana "Heideggerova šutnja" u Njemačkoj jednako je prezriva koliko i isprazno Celineovo govorenje i samo su dokaz koliko su oni do kraja života ostali privrženi svojim idejama. A možebit je kod obožavatelja riječ o samoprijevari, jer njih upravo najviše privlače i vežu barbarske namisli njihovih učitelja kojima posramljeni okreću leđa.
Celine je do kraja mrzio Židove. Prikazivao je sebe njihovom žrtvom, "novim Dreyfusom" nad kojim je počinjen pravni zločin, kad je ponovno htio biti građanin koji se umije ponašati poslužio se njima uspoređujući svoje jade s njihovima; svoja tri "njemačka" romana, u kojima je početni entuzijazam njegovih djela zamijenjen ledenim sarkazmom, počistio je temeljito, iz svojih komentara o epohalnim zbivanjima, o ratu u Alžiru, hladnom ratu, Hirošimi i rock and rollu pomeo je sve što je u njima mirisalo na ubojstvo naroda.
U njegovim kasnim djelima preovladava jadikovanje nad vlastitom sudbinom i šutnja o ubijenima. Celine je majstor blebetanja koja ne kazuju ništa, jer iako mu ne manjka divnih i šaljivih primjećivanja, iako u romanu Od dvorca do dvorca, koji je napisao u Sigmaringenu, vapaj osuđenika na smrt za posljednom cigaretom pojašnjava tvrdnjom da su ljudi u naravi rođeni sanjari, cijela njegova (uspješna!) strategija sastoji se u tome da izgoni mrtve koji se skupljaju pred vratima njegovih kasnih romana, da im začepi usta i spriječi ih ući u roman i ukazati na njegove riječi koje su u rukama drugih postale ubojito oružje, riječi koje uskršavaju danas kroz usta Žirinovskog, Le Pena i svih europskih fašista od Beograda do Rima, od Moskve do Muenchena, uskršavaju i zahtijevaju nova ubijanja i skidanja glava.
Celine je svoj proces vodio majstorskom rukom iz Danske, najprije iz zatvora a potom s imanja svoga danskog odvjetnika Mikkelsena, koji je spriječio njegovo izručenje Francuskoj. U odsutnosti osuđen je 21. veljače 1950. na godinu dana zatvora, kaznu koju je već odsjedio u Danskoj, na novčanu kaznu od 50.000 franaka i gubitak građanskih prava. Pet godina poslije svršetka rata i s obzirom da je bio optužen za izdaju, presuda je sličila oslobađajućoj.
Mogli bismo sada slučaj Celine proglasiti zaključenim, mogli bismo ga pohraniti zajedno sa spisima drugih pjesnika koji su se, možda malo manje strasno, zapisali kod fašista: Ezre Pounda, koji je iz Mussolinijeva Rima na kratkom valu obasipao pogrdama Roosvelta i Židove, ili velikog Knuta Hamsuna čija su djela nakon rata građani u Oslu bacali u njegov vrt, Gottfrieda Benna koji je simpatizirao naciste u Njemačkoj, prije nego je utekao u svoju, kako ju je običavao nazvati "unutarnju emigraciju", d'Annunzia koji je Mussolinija proglasio uzorom Nietzscheova Übermensch-a, i zauzvrat bio kneževski uzdržavan od dučea - da se slučaju Celine, koji ipak nije samo sudski slučaj, ujesen 1951. godine nije pridružio i drugi koji je također došao pred sud i postao veoma važan za njemačku povijest: slučaj Ernst Jünger - Celine.
Ernst Jünger kao da je imao sreću doživjeti svoju posmrtnu slavu, doživjeti naime da čovječanstvo iskazuje privrženost ratničkim idejama više nego miroljubivim i da je stara desnica opet mlada, a mlada ljevica ostarjela.
Kao što je Celine proživio oba svjetska rata, Jünger je proživio cijelo stoljeće. No, kad su se oba spisatelja, jedan uvjereni nacist a drugi nacistički plaćenik, sreli u Parizu nisu ni slutili da će svaki od njih kroz svoja djela simbolizirati jedan dio povijesti svojega naroda. Među njima razvila se netrpeljivost na prvi pogled, nijednoj osobi u Jüngerovim dnevnicima nije dodijeljeno toliko nenaklonosti, psihičkog gnušanja kao Celineu - ali ne zato što je Celine nacist.
Jünger pripada onoj vrsti njemačkih intelektualaca koji su poslušno, u stopu slijedili svoje zemaljske nalogodavce a svoje pobunjeničke porive zadovoljavali time što su ih u dnevnicima nazivali slobodom mišljenja. Tom slobodom mišljenja nepravedno se hrani naše sjećanje. Jer Jünger je u stvarnosti prijateljevao sa svima s popisa pariških kolaboracionista, primao je darove od kazalištarca Sache Guitrya koji je bio više ratni profiter nego kolaboracionist, pisma od Leona Bloya, Octave Mirbeau i Debussya, posjećivao je često novinare antisemitskog tiska poput Drieua La Rochella i Abela Bonnarda i naravno sjedište Wehrmachta u Parizu. Vraćajući se sa strijeljanja jednog dezertera, pisao je o emocionalnim bojama samoglasnika, a nakon jednog bombardiranja Pariza izjavio je sjajeći od sreće kako je konačno pročitao oba dijela Biblije. Prijatelji su mu bili nacistički državnopravni službenik Carl Schmidt i nacistički kipar Arno Breker, a u vlaku, kojim pred kraj rata putuje kroz Njemačku, označava razgovor između dva njemačka časnika koji zahtijevaju strijeljanja više talaca kao "pocrnčen", što je dokaz u prilog tvrdnji da nije moguće nekažnjeno biti plaćenik barbara, jer ideje tih barbara zaraze i plaćenike.
Ovaj junački svijetli lik njemačke povijesti, antinacist Ernst Jünger, koji se u Parizu zabavlja poslovima nacista, susreće Louis-Ferdinanda Celinea i taj susret je pikantan i paradoksalan jer je riječ o najznamenitijem njemačkom ratnom piscu I. svjetskog rata koji je u svojim Čeličnim olujama vođe jurišnih postrojbi nazvao "kneževima rovova", i najznamenitijem antiratnom piscu Francuske koji je nazaboravnim riječima opjevao kukavičluk pred neprijateljem.
Celine u svojim djelima nikad nije otvoreno zahtijevao ubijanje Židova. Htio ih je doduše protjerati, poslati na Mjesec, htio im je vratiti biračko pravo samo pod uvjetom: "Francuzima biračko pravo, Židovima urne" - no, izuzimajući ove lako odgonetljive dvosmislenosti, izrečene žargonom primjerenim fašistima, nikad nije pozivao na ubijanje.
I odjedanput, u rujnu 1951. godine, u izdanju Julliarda pojavljuje se pariški ratni dnevnik Ernsta Jüngera, nazvan Zračenja. U njemu je pod datumom 7. prosinca 1941. godine zabilježeno izjašnjavanje glumice Arletti o Celineu kao dojmljivo lijepom čovjeku, kojega Jünger opisuje kao "visokog, koščatog i snažnog, s pogledom manično okrenutim u sebe... Izrazio je svoje čuđenje i zaprepaštenje da mi vojnici ne strijeljamo, vješamo i ne istrebljujemo Židove - čudno je da netko tko ima bajunete u rukama ne upotrebljava ih neograničeno". "Boljševici bi trebali doći u Pariz i naučiti vas poslu, pokazati vam kako se čisti i pročešljava stanovništvo, kuću po kuću. Da imam bajunete znao bih što mi je činiti..."
Sablazan ovog dnevničkog zapisa i danas ima svoj učinak. Celineovi biografi Gibault, Vitoux, čak i kritični Almeras pokušavaju naći drugi smisao rečenog: Jünger nije razumio Celineov "crni humor", njegovu potrebu za "pretjerivanjem i provokacijom", ili je ipak pretjerivao Jünger a ne Celine et cetera.
No, Celine je neosporno izrekao navedene riječi, a Jünger nije imao razloga izmisliti ih i znao je koliko dalekosežne će biti posljedice objavljivanja istih, pa je u svojemu rukopisu ime Celine zamijenio imenom Merline. Nejasno ostaje tko je potom, neka sotona tiskarske greške ili pak neki anđeo, potajno vratio pravo ime u spis; kako bilo da bilo ono se pojavilo jasno i bjelodano.
Jünger je ponudio Celineu, kako bi ga izvukao iz neprilike, da će pod prisegom dati izjavu kako nije mislio na Celinea, nego nekog esesovca imenom Merline, koji je uistinu i postojao. Celine, pak, koji sadržaj ovih riječi nikad nije porekao, već je samo običavao reći kako to nije njegov stil, pokrivan Jüngerom - jer obojica su od vrste umjetnika preživljavanja koja se bez obzira na sva razmimoilaženja međusobno pokriva - tužio je sudu Jüngerova izdavača. Ovaj je opet sudu predočio pismo Ernsta Jüngera u kojemu on pojašnjava kako iza imena Merline doista stoji Celine. Proces tijekom kojega su suprotstavljene strane kao krunski dokaz sucu prezentirale dva međusobno isključiva Jüngerova pisma, pretvorio se u lakrdiju. Svoje krivokletstvo Jünger je kasnije obrazložio riječima da nikome nije htio nauditi.
No, zar nije već Hannah Arendt rekla za intelektualce, misleći pritom na svojega bivšeg ljubavnika Martina Heideggera, da su opasniji nego obični ljudi, jer ne samo da su sposobni za svakakve nitkovluke, nego su ih u stanju i moralno opravdati?
Ujesen 1992. godine Louis-Ferdinand Celine pljeskom publike i hvalospjevima kritičara javno je rehabilitiran. Dramu "Crkva", napisanu krajem dvadesetih kad je zapravo bila stanovita najava Putovanja do nakraj noći, veličali su iznimnom jednodušnošću svi, od takozvanih desnih do isto takozvanih lijevih novina, od Figaroa do Liberationa. Nikome se nije učinilo spornim što je Celineov literarni prvijenac, koji je i sam kasnije držao promašajem, zapravo njegovo prvo žestoko antisemitsko djelo. Doista je redatelj najopakije antižidovske dijaloge pobrisao iz trećeg čina, čina u kojemu Celine Savez naroda predstavlja kao svjetsku organizaciju kojom vlada židovski novac a Židovi vuku sve konce. I doista psihološke osobine ljigavog Židova, koje su u naputcima za pozornicu iskarikirane, u predstavi pretvorene su u vrline dostojne ljubavi, ("odjeven kao poljski Židov, dugi crni ogrtač, mala kapa, debele naočale, izraženo svinuti nos, kišobran, nazuvci..., on izlazi na pozornicu, prikrada se, skriva" et cetera), što predstavlja varanje Celinea, obmanjivanje gledatelja i uskraćivanje obojice za nužno sukobljavanje.
No, gledatelji su se ionako pokazali kao suigrači u igri s preostalim rasističkim izjavama, a kad je dobri Bardamu rekao o ženama: "S rugobama je gore nego biti sam", cijela dvorana je prasnula u oduševljeni smijeh i kad je u pratnji jednog malog crnca upitan što je s njim nakanio, odgovorio da će popiti njegovu krv pomiješanu s kavom, veličanstvenog je okusa!, gledalište je gromoglasno radosno odobravalo. Celineov proračunat način da svoje rasističke izgrede pretoči u dušu kulturnog čovjeka putem šale, vica kao najpouzdanijeg sredstva i pretovarnog kolodvora, doživio je vrišteći uspjeh.
Ne uživaju mase u Celineovim djelima samo zbog njihovih reakcionarnih sadržaja, niti intelektualci samo zbog njihova stila. I jedni i drugi uživaju meso, kobasicu sa senfom ili kobasicu odjevenu u jutarnje haljine kulture. I jedni i drugi uživaju njegove misli. Inače užitak ne bi bio tako snažan. Svi uživaju istu ksenofobiju i istu filozofiju okruglog stola, jedni odmahujući glavama a drugi povlađujući, no ta razlika ne mijenja istost užitka. Rasizam je oslobađajući osjećaj; on razdvaja ali i najdublje spaja, zakiva. Celine je s većinom svojih Gala sjedinjen dublje nego što to oni sami znaju ili naslućuju. Oni govore o njegovom stilu, no lijepe se poput muha na njegovo razmišljanje.
U dvorani stupova Biblioteke de la Pleiade stoji Celine pored Chateaubrianda i Cervantesa. U Njemačkoj knjižari u Parizu stoji Celine pored Celana. Miroljubivo jedan pokraj drugog, židovski pjesnik koji se 1970. godine utopio u Seini i francuski pisac, koji je 1961. godine umro u svojoj kući u Meudonu. U životu se nisu poznavali a danas su nerazdvojivi, prijatelj nacista i njegova žrtva. Celine koji je mrzio Židove pored Celana, koji je umro od mržnje, leđa uz leđa dodiruju se zavazda.
Kad danas u Francuskoj otvorite neku knjiga o Celineu, uvijek ćete nanovo čitati kako ga se mora braniti od klevetnika; a knjige koje su napisali tobožnji klevetnici tražit ćete uzalud. I primjećujemo ih upravo zbog toga što ih nema. Taj izostanak nije zanemariv jer svi ga osjećaju, no mora da se dogodilo nešto ozbiljno kad svi o tome šute.
Diskusije koje su protekle godine oživjele u Njemačkoj, tekstovi Enzensbergera, Walsera, Straussa i Heinera Müllera, mogu se svesti pod zajednički nazivnik koji označujemo kao nepostojanje nečega, izostanak nečega. Ono što izostaje jest da se neki od navedenih njemačkih naprednih filozofa s nekoliko jasnih, snažnih i strastvenih riječi zalaže za strance, azilante i izjasni protiv nacista. Kad su prošle godine gorjele kuće, mislio sam kako je teško bilo biti Turčin, Afrikanac ili Rumunj u Njemačkoj. Svi prilozi za diskusiju participirali su na visokoj razini u sažaljenju mišljenja i bankovnih računa i masturbirali su s dosadom nad pojmom nacionalnog, planetarnog i molekularnog, a doseg im je bio manji od vjedra vode kojim se gasio požar zapaljenih kuća.
Ali, kao što smo rekli, izostanak, nepostojanje se također rasađuje, i tamo gdje je Njemačka nekad imala prisilno iseljene ili likvidirane intelektualce koji su svoje zvanje, novac i život stavili na kocku braneći temeljna načela čovječanstva, zjapi rupa. Mrtvi nisu tako glasni kao živi, njihovi glasovi se sporije razmnožavaju; neslućeno bogat i snažan potencijal njemačkih mislilaca, koji su se oduprijeli fašizmu, umirali, skapavali od gladi, ubijali se poput Ernsta Tollera koji se u New Yorku objesio o kvaku na vratima, poput Ernsta Weissa, Alfreda Wolfensteina, Waltera Hasenclevera koji su prilikom ulaska njemačkih trupa u Francusku počinili samoubojstvo, taj izgubljeni potencijal Nijemcima nedostaje.
Gotovo već 150 godina, no u svakom slučaju od Nietzscheova duhovitog proglasa ili objave prokletstva, moralna osuda najomiljenija je osveta duhovno siromašnih nad onima koji to nisu, a moral ima samo pričuvno sjedalo u gledalištu umjetnosti i u trenutku kad glasnim uzvikivanjima ometa predstavu biva izbačen iz dvorane. No, on se ne da. Izbaci ga se kroz vrata, on se vraća kroz prozor ili se provuče kroz dimnjak. Moral je poput psa kojem smo dali nogu; što češće ga nagazimo to on vraćajući se glasnije cvili. I naše stoljeće, previše zabavljeno izgonom morala iz umjetnosti, neprestano će nosom udarati o neizbježno, uporno pitanje: kako stvari stoje s moralnim vrijednostima umjetnosti i da li ih umjetnici istinski žive, upravo to je ključno pitanje kojim se bavi i muči njemačka književnost od Lessinga, čiji je odgovor bio potvrdan, sve do I. i II. svjetskog rata, do pada Berlinskog zida. Celineovi obožavatelji skrušeno priznaju da je za vrijeme okupacije činio neoprostive stvari, ali mu istodobno opraštaju i daju odriješenje, prelazeći hitro na svetost njegovog vrhunskog književnog djela. Henri Godard, izdavač Celineovih sabranih djela u Pleiade, piše za sve druge: "Romani... posjeduju snagu i unutarnju povezanost, kojima ni pamfleti ne mogu nauditi. Moralno osuđivanje njihovo tako malo može nauditi Celineovom književnom postojanju, kao što malo ono može izbrisati moralnu osudu: ova dvojaka izvjesnost nas neprestano kida."
U stvarnosti naše razmišljanje bi moralo, bez obzira na komoditet ovog sučeljavanja koje u prometu knjiga donosi dobit, odrediti Arhimedovu točku u kojoj se križaju navodno paralelne istine, mjesto na kojem se sukobljavaju, osporavaju, međusobno vrijeđaju i uništavaju: Poetski moral u umjetnosti, oštrovidnost pjesnikova trpe zasljepljivanje i zamućivanje predrasudom.
Predrasuda u razmišljanju uzročnik je predrasude u gledanju i vodi u estetsku propast. Celineov pogled otklizava mimo čovjeka pripadnika druge rase i mimo žene pače. Kod žena on gotovo uvijek zamjećuje samo stražnjicu preko koje se napinje tek uska suknja. One se pojavljuju u čoporu kao što se crnci pojavljuju u plemenu ili Židovi i Arapi u skupinama. Englezi su smjesa infantilnog i duhovničkog i najdraže im je jebati odpozadi. Ali izvan dosega ovakvog maloumnog zatajivanja njegove moći zapažanja, kao i svi koji proizvode predrasude priključujući se time nijemoj većini, Celine stječe vrlo širok krug publike. On "poznaje" svoje Francuze i uvlači ih u ples prema glazbi koju dijeli s njima.
Predrasuda je veliki križ čovječanstva, a umjetnost je stavlja izvan snage: proces je to pri kojemu nam se zavrti u glavi, pri kojemu nas okreću naglavu i tako dugo istresaju dok nam sve pogrešne, prostačke, perfidne i cinične misli ne ispadnu iz glave i džepova poput krivotvorenih novčića, kako bi se u njima opet stvorilo malo prostora za svježe vjetrove Svijeta, za ljubav i nježnost, ljubaznost i srčanost.
Da postoje ljudi vrhunskih umjetničkih nadarenosti a misaono krajnje ograničeni, u književnosti se čini manje vjerojatnim nego naprimjer u glazbi ili slikarstvu, no Celine je živ dokaz ove tvrdnje. Celine je komičar, prepredeni stilističar prvoga reda, čist pripovjedački talent, njegova sposobnost oslikavanja, opisivanja, preuveličavanja, karikiranja neke osobe ili događaja je začuđujuća i istinski plijeni; on je majstor umijeća kojim od grude snijega pravi lavinu, njegovu juhu ne jedemo žlicom, on nam nudi ispijanje izravno iz lonca, kabla ili bačve. No do vrutka njegovih ideja put nam ostaje zatvoren.
Potvrdan odgovor na pitanje može li rasist biti veliki književnik, dalo je samo Celineovo djelo. Drugo je pitanje da li bi bilo bolje da se nikad nije rodio. Celineovo "mišljenje" izdiže ga jedva za milimetar iznad francuskog malograđanina koji ne podnosi ni Arape ni Crnce, ni Engleze ni Amerikance, ni Židove ni Kineze, nikoga i ništa osim sebe sama i svojega sira. Celineu su samo Francuzi dobroga srca, makar malo i otupavjeli od loših utjecaja i puno alkohola. Svakom rečenicom zapravo, onom koja počinje s "Nijemci", "Englezi", "Židovi", "Rusi", i svakim iskazom o karakternim osobinama jednoga naroda, Celine odašilje u svijet jednu laž; on negira pojedinca. On isključuje sve što nije u seriji. On likvidira čovjeka, najprije mišlju a potom i djelom.
Celine je umro 1. srpnja 1961. Njegova žena Lucette dala je na nadgrobni spomenik ugravirati sliku njegova jedrenjaka. Stojimo pred time pokušavajući dokučiti kako je čovjek obdaren najljepšim darovima bio sposoban počiniti neizmjerno sramotna djela i niskosti. Gajio je snažnu ljubav prema prijateljima, bolesnima, starima, zatočenicima, životinjama. Njegova nježnost prema patnicima u svemiru je gotovo bezgranična. Bezgranična bila je samo njegova mržnja.
No, je li teret na manjem jedrenjaku kojim brodimo, druge vrste? Ne sliči li naš razum zaražen predrasudama stražnjici, sve debljoj i ljenijoj, stražnjici koja išće jastuke sve mekše i mekše, kako bi se u njih svalila. Nudi li netko od nas ovom Svijetu više ljubavi nego mržnje?
