Beqe Cufaj
PUTOVANJE BALKANOM. JEDNO SJEĆANJE
Sarajevske Sveske br. 32/33
prevod s njemačkog Mira Đorđević
MOJE PUTOVANJE POČINJE SREDINOM NOVEMBRA. Da sam krenuo avionom, ono bi za dva i pol sata bilo završeno. Ali ja sam već i prije 11. septembra nerado letio i zato se za dugo putovanje od Njemačke preko Austrije, Mađarske i Srbije do Kosova radije opredjeljujem za kopneni put.
Voz za Budimpeštu na münchenskoj glavnoj stanici se razlikuje od ostalih vozova. Ima samo dva vagona tamne boje. Pred vagonima čeka kondukter koji ne samo da želi vidjeti vozne karte putnika već, prije nego što će im pokazati kupe u kojem treba da provedu putovanje, traži i njihove pasoše. Kondukter je Mađar. Ima brkove i njemački govori isto tako polako kao i svoj maternji jezik. Predajem mu voznu kartu i pasoš i naručujem dva piva, za koje plaćam dvostruku cijenu. To nije s moje strane nikakav znak pretjerane velikodušnosti, već to činim iz praktičnih razloga. Još uvijek posjedujem jednu od onih crvenih putnih isprava, kakve su se izdavale u Titovoj Jugoslaviji, a u njoj se nalazi čitavo mnoštvo viza i pečata svih mogućih šengenskih i ne-šengenskih država. Takav pasoš zapravo već odavno ne važi, jer sve što je uneseno daje povoda policajcima na granici, pogotovo u Mađarskoj, da nadugo i naširoko ispituju, pri čemu se čovjek ponekad osjeća kao da je ordinarni zločinac. Kondukter razumije moju napojničku poruku, što me je izuzetno smirilo.
Kabinu dijelim s jednim koreanskim turistom. Sporazumijevamo se na engleskom. On je čovjek mojih godina, dolazi iz Seula i putuje Evropom. Razgovaramo o našem kontinentu i ja dolazim do zaključka da Korejanac priča o Evropi kao što mi obično govorimo o Aziji. To znači da je ona za njega knjiga sa sedam pečata. U Budimpešti će, najavljuje, svakako jesti gulaš s paprikom. Interesuje ga šta ja sebi kao Nijemac i Evropljanin namjeravam kupiti u Budimpešti? Pokušavam mu objasniti da nisam Nijemac iako živim u Njemačkoj, i zanemarujem drugi dio pitanja koje se odnosi na mene kao Evropljanina. Ali Evropljanin vjerovatno jeste? Upita me Korejanac, odustajući od daljih informacija o mojoj omiljenoj hrani i razlogu mog putovanja.
Kada se čovjek na putu iz Münchena nakon čitave noći vožnje probudi neposredno pred Budimpeštom, odjednom se nalazi u jednom potpuno drugom svijetu. Tamo, odakle dolazim, sve je sređeno i do detalja propisano pravilima, dok ovdje sve djeluje depresivno, umorno i neizvjesno. Mađarskom kondukteru se na putu od Münchena promijenio čak i izraz lica. Ne pitajući nas jesmo li dobro spavali, vraća nam pasoše i servira kafu. Pošto sam ju popio, ponovo sam u stanju da razgovaram. Tako pokušavam da svog korejanskog saputnika upozorim da bi se u Budimpešti morao čuvati lopova. Pri tom ne mislim toliko na spretne džeparoše koliko na taksiste, a pogotovo na recepcionare u hotelima. Oni se neprestano trude da dospiješ do nekoga s kim su povezani. Taksista te dovozi do hotela u kojem na recepciji radi njegov nećak, ovaj ti preporučuje (vjerovatno kineski) restoran svoga rođaka koji te onda šalje u kafić svog dobrog prijatelja. U Mađarskoj se turista gotovo nikako ne može osloboditi spleta ovakvih veza i vezica. Korejanac mi odlučnim pogledom potvrđuje da je shvatio. Nadam se da jeste. Zatim se voz zaustavlja na željezničkoj stanici Keleti. Samo što čovjek izađe iz voza, već ga salijeće na desetine taksista i starih žena s natpisima, među kojima se na čudnovatom engleskom jeziku mogu pročitati poruke kao hotel for fast free. Za razliku od prethodne večeri sada naš voz među ostalim vozovima na stanici djeluje čak atraktivno.
U gužvi Mađara koji ovdje iznose svoje turističke ponude izgubio sam Korejanca, s kojim nisam imao prilike ni da se pozdravim.
Već dvije godine nisam nogom kročio na tlo Balkana, što je za stanovnika ove evropske regije prilično dugo. Kao što se danas svuda i neprestano govori o Avganistanu i ratu protiv terorizma, tada su još svi listom govorili o Balkanu. Evropa i Amerika su vodile rat za Kosovo, i po prvi put od Drugog svjetskog rata u bombardovanjima su neposredno učestvovali i njemački vojnici.
TRI GODINE PRIJE KOSOVSKOG RATA, negdje sredinom devedesetih godina, imao sam posljednji kontakt sa srpskom policijom. Tada sam bio student i mene su policajci na ulici s još trojicom mojih kolega pretukli do krvi. Jedini razlog za taj napad: „Ilegalno“ smo nastavili studij nakon što su nas istjerali iz državnih učionica. Nakon toga sam napustio zemlju i srpske policajce viđao još samo na televiziji i na fotografijama.
Sada sa strahom i nelagodom očekujem svoj naredni susret s ljudima u plavoj uniformi. Prilikom polaska u rano jutro moj njemački prijatelj me nastoji još jednom riječima osloboditi straha. Sve je u redu, reče, otkako je Milošević u zatvoru, u Den Haagu, u Srbiji se mnogo toga promijenilo. To važi i za policiju.
Strah je nešto sasvim normalno, pokušavam da umirim samoga sebe, dok se približavamo graničnom prelazu prema Jugoslaviji. Prije svega za Albanca sa Kosova, tu na tom mjestu, poslije svega što se dogodilo.
U rano jutro na granici između Mađarske i Vojvodine gotovo da još uopšte nema saobraćaja i tako nije trebalo puno vremena da stignemo pred crveno-bijelu rampu. U kućici s prljavim prozorima sjedi jedan policajac i uzima naše pasoše, koje mu dodaje moj prijatelj Nijemac. Sa sjedišta suvozača posmatram kako nešto zapisuje i kako prije svega pažljivo razgleda pasoš koji nije njemački i to s imenom koje zvuči albanski.
Policajac ipak ne postavlja nikakva pitanja. Mom prijatelju Nijemcu saopštava da mora da plati taksu za automobil i samo nekoliko minuta kasnije nalazimo se u najbogatijoj srpskoj pokrajini, Vojvodini. Tmurno jutro kao da odražava moje raspoloženje dok se vozimo kroz zelenu ravnicu, iznad koje se nadvija tanka sumaglica. Šta li nas još čeka?
Moj prijatelj govori mađarski i zato može da se preko radija mađarske nacionalne manjine u Vojvodini informiše o najnovijim vijestima iz Beograda, što podrazumijeva i aktuelnu temperaturu i vlažnost zraka. Toga dana se međutim u vijestima najviše govori o protestima specijalnih jedinica „Crvenih beretki“ protiv vlade. Po naredbi Miloševića i njegovih visokih policijskih funkcionera pripadnici ovih ozloglašenih trupa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu ubili su na stotine i hiljade ljudi. Razlog za pobunu ovih specijalista za ubistva i teror treba tražiti u Den Haagu. Iako se o tome javno ne govori, gotovo svako zna da u tribunalu za ratne zločine postoje duge liste imena, na kojima se nalaze i imena mnogih od ovih stasitih momaka, uniformisanih u američkom stilu, Miloševićevih štićenika. Osim toga je vrlo važno da taj Damaklov mač visi nad glavama ratnih zločinaca, u prvom redu srpskih, ali i onih koji pripadaju ostalim balkanskim narodima.
Da bi promijenio temu, prijatelj me pita za moj sasvim lični odnos prema Vojvodini. Pričam mu o svom djedu koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prisilno regrutovan u armiju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Poginuo je odmah na početku njemačke invazije. Nikada se neće saznati ko ga je ubio, nacisti, Srbi, Mađari, ili se naprosto ubio sam. Šezdeset i jednu godinu poslije njegove misteriozne pogibije putuje evo, upravo sada, njegov unuk kroz ovaj isti kraj, u kojem negdje na nepoznatom mjestu leže njegove kosti.
Brzo napredujemo i zato postajemo optimistični u očekivanju da ćemo skoro stići u Beograd. Na cestama na prilazu grada nailazi samo po koji kamion i relativno mali broj putničkih automobila. Što se više približavamo centru grada, to se više usporava naša vožnja. Na kraju, promet je posve paralizovan i za nama se formira sve duža kolona vozila, gore nego što je to u nekoj njemačkoj metropoli u vrijeme najveće saobraćajne gužve. Moj njemački prijatelj je uznemiren. Tako nešto on još nikada nije doživio, iako je putujući i ranije na Kosovo ili u Makedoniju, već često vozio ovom trasom. Zaustavljeni smo dakle u Beogradu, koji bi na osnovu svog imena trebalo da bude bijeli grad, međutim on je ustvari siv, nepodnošljivo siv.
Pokušavam da se našalim: Beograđani su vjerovatno načuli da tu prolazi neki kosovski Albanac i zato su ulice zatvorene. U međuvremenu je sve stalo. Moj saputnik telefonira s prijateljima u Beogradu i saznaje da su „Crvene beretke“ blokirale Savski most. Boje se da bi Đinđićeva vlada neke od njih mogla deportovati u Den Haag, kao što se to već desilo Miloševiću.
Moja šala dakle uopće nije bila bez veze. U svakom slučaju čovjek nema dobar osjećaj ukoliko mora proći pored ubica, koje su još k tome blokirale put. Bude se sjećanja. Napredujemo korak po korak. Nakon sat vremena, koji smo proveli uz srpsku narodnu muziku i vijesti na srpskom i mađarskom jeziku, konačno pred sobom imamo stasite mladiće, uniformisane u američkom stilu. Iste onakve kakvih se sjećaju ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Oni u „stavu pozor“ stoje na poluzatvorenom mostu kao na nekoj paradi, primajući zvižduke podrške, uz uobičajeni način pozdravljanja (tri raširena prsta na podignutoj ruci, što je klasični znak srpskih nacionalista), svojih ekstremno patriotski nastrojenih sunarodnika, koji su se tu okupili u velikom broju. Mjestimično se grle ubice sa svojim obožavaocima iz mase naroda. Šta ja osjećam u tom trenutku? Ne mogu to da opišem...
Meni lično je jako stalo da odavde odem što je moguće brže, ali moj njemački prijatelj još želi da se sretne s nekolicinom poznanika iz Njemačke koji rade u Beogradu. Tako sam prisiljen da još neko vrijeme podnosim deprimirajuću atmosferu ovog grada u kojem nisam bio više od pet godina: sve je sivo poput pepela, zgrade, ulice, automobili, lica ljudi... Za vrijeme vožnje moj prijatelj neprestano kažiprstom pokazuje čas lijevo, čas desno, kako bi mi ukazao na rane, koje je Beograd pretrpio za vrijeme NATO-vog bombardovanja: tu ministarstvo odbrane, tamo generalštab, a u pozadini zgrada televizije. Teško oštećene, s razjapljenim šupljinama vrata i prozora, ove zgrade izgledaju kao uginule životinje koje se niko nije potrudio pokopati.
Sastanak mog prijatelja s poznanicima traje nešto duže nego što je bilo predviđeno. To što je auto nepropisno parkiran, umiruju nas poznanici, nema veze, jer u Beogradu svi parkiraju nepropisno. A kad policija još vidi inostrane tablice, ne ostavlja ni opomenu. U međuvremenu se Srbi prema strancima ophode s puno obzira. Dok je moj prijatelj zaokupljen susretom, imam vremena da se malo ogledam po gradu.
Zaista čudno. Ovdje imam toliko prijatelja i poznanika, ali nemam snage da i jednog od njih nazovem. Vjerovatno i sam želim da se u ovom glavnom gradu osjećam kao stranac. Nešto kasnije smo pozvani u jedan kineski restoran. Taj lokal zapravo i ne djeluje sasvim kineski, ali kuvar koji se mogao vidjeti kako u kuhinji za mnogobrojne goste spravlja jela bio je zacijelo Kinez. Za beogradske prilike je bogati „kineski“ mèni gotovo nedostižno skup, košta osam njemačkih maraka...
Odmah nakon ručka krećemo dalje, u pravcu Kosova. Na autoputu iza Beograda ima još samo malo vozila, nikakvo čudo kod tako skupe putarine. Prolazimo kroz središte Srbije, ali ne vozimo uobičajenom trasom preko Niša i Prokuplja već, ne razmišljajući unaprijed, vozimo od Niša prema Leskovcu, da bismo od tamo preko Medveđe stigli na Kosovo.
Nad srpsku pokrajinu se polako spušta noć. Prolazimo kroz varošice i sela, koja u tami djeluju još zapuštenije nego što je to slučaj po danu. Čitava Srbija sa slomljenim, iscrpljenim i deprimiranim ljudima djeluje kao tamna pećina. Nema ništa gorega za jedan narod od takve depresije, kažem. Moj njemački prijatelj misli isto. Prolazimo kroz prljave, slabo osvijetljene ulice Leskovca. Poslije toga se utisak pustoši sve više povećava. Vozimo se uz podužu padinu i stižemo do graničnog prelaza kod Medveđe. Zaustavljaju nas četvorica do zuba naoružanih policajaca. Ovo nisu „ljubezni momci“, ovo su grubi srpski policajci koji su na Kosovu godinama obavljali svoju „dužnost“. Beskrajno dugo listaju naše pasoše, dok se moj njemački prijatelj čudom čudi kako je moguće da nas na granici, koja na osnovu oficijelnog stava Srbije uopće ne postoji, podvrgavaju tako detaljnoj kontroli. Jedan od policajaca nas upozorava da moramo požuriti ukoliko još danas želimo da pređemo prijeko, jer Šveđani na kontrolnom punktu KFOR-a na drugoj strani za pola sata, to znači u 20.00 sati, zatvaraju granicu. Ne obazirući se na to njegovi kolege demonstrativno ne žure s pregledom naših pasoša. Morali bi provjeriti njihovu ispravnost, kaže jedan od njih. To je nemoguće, kaže moj prijatelj, u ovoj kolibi sigurno nema ni kompjutera ni telefona. Hoće namjerno da nas zadržavaju. Sve skupa traje pedeset minuta s posljedicom da bi nam dvojica švedskih vojnika na drugoj strani ljubezno saopštila, da se nažalost moramo vratiti u Srbiju jer je već prošlo 20.00 sati.
Užas! Natrag u tu veliku, crnu rupu! Moj njemački prijatelj me tješi: Neka im bude ta malena pobjeda. Danas ti kradu nekoliko sati, prije dvije godine su te još mogli lišiti života.
Vozimo natrag u pravcu Niša, a od tamo preko Kuršumlije do Merdara. Tri nepotrebna sata. Ali granične formalnosti su ovdje obavljene brzo. Prijeko, u domovini očekuju nas mnogobrojna svjetla. Ulice su asfaltirane, a svjetleće reklame benzinskih pumpi i trgovina daju čovjeku osjećaj da je dospio u jedan drugi svijet. Srpski mrak smo ostavili iza sebe, za danas, zauvijek.
ZEMLJA U KOJU SADA DOLAZIM NIJE VIŠE ISTA KAO DVIJE GODINE RANIJE kada sam posljednji put bio ovdje. Tada, neposredno poslije rata, dvije trećine sela na Kosovu su bile razorene, polovina gradova opljačkana i srušena, čitava (privredna, politička i kulturna) infrastruktura zemlje s dva miliona stanovnika bila je na koljenima. Tu je još uvijek ono za čitav Balkan karakteristično blato. Ali inače se tokom godina mirovne misije KFOR-a dosta toga promijenilo; ljudi (i domaći i stranci), ulice, kuće, trgovine... Nestalo je panike i nervoze od prije dvije godine.
Dvojezični, a ponekad i trojezični (albanski, srpski, engleski) natpisi na svježe asfaltiranim putevima, semafori i prije svega revnosna domaća policija, daju jednu sasvim neuobičajenu sliku. Dvije godine ranije ovdje su dominirali maniri divljeg zapada, zbog vozača bez vozačke dozvole i vozačkih tablica na automobilu cestovni promet je bio nesiguran. Danas je to nezamislivo. Otkako postoji nova kosovska policija u svojim svjetlo plavim uniformama, u čijem su sastavu Albanci, Srbi i pripadnici drugih manjina, muškarci i žene (kakva senzacija na južnom Balkanu!), niko više, kada je riječ o kontroli saobraćaja i borbi protiv svakodnevnog kriminala, ne traži internacionalnu „Coca-cola-policiju“. Da bi se spriječila korupcija, novčane kazne se više ne plaćaju na licu mjesta (što je takođe na Balkanu novina), već policija zadržava ličnu kartu, koja se vraća tek pošto je kazna plaćena. Nove kosovske, tek provizorno izdate lične isprave u međuvremenu su priznale dvadeset i tri države. Vojnici KFOR-a su naravno još uvijek tu, ali se drže diskretno u pozadini.
Danas se u glavnom gradu više ne osjeća ona odvratna tromost javnog života. Danas se više ne provodi čitav dan besposleno u kafani, već se tu samo popije kafa, razmijeni nekoliko riječi s prijateljima i žuri za svojim poslom. Jedan od mojih prijatelja je čvrsto uvjeren da su Kosovari u svom odnosu prema radnoj disciplini i brizi za stečeno vlasništvo u međuvremenu postali kao Nijemci. On doduše još nikada nije bio u Njemačkoj i uopće ne poznaje Nijemce, ali u suštini je u pravu da se nešto ovdje iz temelja promijenilo. Prije su ljudi samo oplakivali svoju napaćenu zemlju i jadali se zbog nedostatka nezavisnosti, danas idu za svojim poslom, ne boje se ničega osim da bi se stranci mogli povući s Kosova. Od četrdeset posto zaposlenih, koliko se vjeruje da ih ima na Kosovu, dvadeset i pet posto radi u internacionalnim institucijama kao što su KFOR, UNMIK i OSCE, ili pak kod različitih nevladinih organizacija.
Postoji međutim velika bojazan da će se Kosovo sa svojom neproduktivnom sivom ekonomijom i rukovodećom političkom nomenklaturom, kojoj je još uvijek najvažnije da velikim riječima tretira pitanje nezavisnosti umjesto da planira budućnost zemlje i uspostavi nezavisne strukture, u narednim godinama razvijati u mnogo sporijem tempu nego što je predviđeno. Najgore bi svakako bilo povlačenje internacionalnih organizacija s Kosova. U međuvremenu su na lokalnom planu ali i na planu čitave zemlje uspješno provedeni izbori, međutim i nadalje je neophodno prisustvo internacionalnog supervizora, koji bi se brinuo da albanski i srpski Kosovari postepeno nauče da zajedničkim snagama i mudro upravljaju zemljom.
Mislim da do sada misija UN-a nigdje nije bila uspješnija, reče mi Tom Koenigs, njemački zamjenik danskog opunomoćenika UN-a, Hansa Haekerupa. Kada je prije dvije godine tek preuzeo ovu dužnost u Prištini, još me je prilikom šetnje salijetao kojekakvim pitanjima. Danas je on taj koji mi daje informacije o onome što se događa u mojoj domovini. Nema toga što on ne bi znao. A naročito je ponosan na kosovsku policiju. Čistači ulica u Prištini imaju ista radna odijela kao njihove kolege u Frankfurtu. I to je njegovo djelo. Mračno poglavlje poslijeratnog Kosova je međutim pitanje snabdijevanja strujom, što još uvijek ne funkcioniše kako bi trebalo. Investirano je više od osamsto miliona maraka, a niko tačno ne zna kuda je taj novac nestao, čak ni oni za koje se govori da su oni ti koji su ga uglavnom ukrali, to znači nekolicina briselskih birokrata i domaći rukovodni kadrovi kosovske energo-privrede. Niko ne zna kuda teče struja koja se tu proizvodi. I Tom Koenigs može samo nagađati. Ipak su stranci, ali i mnogi Kosovari, za problem struje našli rješenje. Čitavom Prištinom odjekuje buka rezervnih agregata za struju. Čovjek od njih ne čuje samoga sebe kad hoće da telefonira. A grad se guši u izduvnim gasovima.
Polako se opet navikavam na život ovdje. Ali ne mogu a da ne konstatujem da više ne pripadam istinski ovamo, da nisam dio ove nove stvarnosti koja bi se mogla označiti kao početak normalizacije.
Zacijelo se ne može očekivati da se nakon deset godina ratovanja na Balkanu problemi među susjedima mogu riješiti od danas na sutra. Doduše u međuvremenu na Kosovu opet radi čitav niz slovenačkih i hrvatskih firmi, ali gotovo niti jedna srpska. Srbi su – dobrovoljno ili prisilno – napustili zemlju, pa se privredna djelatnost Srbije ograničava uglavnom na to da se preko posrednika iz Srbije Albancima prodaju kuće i imanja na Kosovu. Tako su vremenom nekada srpski stanovi, koje su poslije rata zauzeli Albanci, do sada i pravno promijenili svoje vlasnike. I u domenu sporta i kulture, život Kosova izlazi iz izolacije. Hrvatski košarkaški i fudbalski klubovi igraju u Prištini, a kosovski timovi nastupaju u Hrvatskoj. Od iduće godine će na Kosovu postojati njemačko-francuska škola i američki koledž. Prije svega velike zemlje se sa svojim predstavništvima postepeno spremaju na duže prisustvo u zemlji.
JOŠ MI PREOSTAJE SAMO NEKOLIKO DANA do povratka u zemlju u kojoj se u međuvremenu osjećam bolje. Ali svakako želim da imam kosovsku ličnu kartu. Nju moram da izvadim u Dečanima, mom rodnom mjestu na zapadu Kosova. Vožnja autom po asfaltiranoj cesti sada ide mnogo brže nego dvije godine ranije. Saobraćaj je prilično gust. Na krovovima benzinskih stanica vijore se zastave iz čitavog svijeta. Neprestano se mimoilazimo s patrolnim kolima kosovske policije ili patrolama KFOR-a. Na spaljenim kućama pored ceste postavljeni su novi krovovi. Gradovi koji su u ratu najviše oštećeni, Peć i Đakovica, mogu se jedva prepoznati. Oni su gotovo potpuno obnovljeni. Prije dvije godine su tu još spaljene ruševine podsjećale na rat, danas to čini čitavo mnoštvo gotovo nepodnošljivo kičastih spomenika. Opravdavam ove izrode prenaglašenog nacionalnog patosa historijskom potrebom da se nadoknadi ono što su Kosovari sticajem okolnosti propustili. Osim toga, danas u svakodnevnoj stvarnosti malo ko razmišlja o patriotizmu. Jedino od čega Kosovari s pravom ne odstupaju je uvjerenje da Kosovo više nikada neće pripadati Srbiji. Milošević je u Den Haagu pred sudom pa više niko nema želje za daljim ratnim sukobima. Naravno da su osjećaji prema Srbima još uvijek neprijateljski, ali ti se konflikti u međuvremenu izražavaju na kako tako normalnoj razini, a to znači u politici i u medijima.
U mom rodnom gradu, Dečanima, opet se potvrđuje utisak da jugozapad Kosova pripada najkarakterističnijim krajevima Balkana. Ovdje, u gradovima i selima doline Dukagjini, u podnožju planinskog masiva Prokletija, čovjek se osjeća kao da je na kraju svijeta. U zaleđu planina se nalazi nepoznata zemlja. Nebo je gotovo zastrašujuće plavo. Većinu ljudi, koje susrećem na ulicama ovog gradića, ne poznajem. Ponekad, ako mi se neko lice i učini poznatim, pokušavam da rujem po vlastitom sjećanju, ali to baš nije jednostavno. Neko je u međuvremenu stekao više bora, kod drugog je kosa gotovo sasvim osijedjela. Ono što se nije promijenilo je veo prašine koji ovdje prekriva naprosto sve. Nekoliko zgrada više ne postoji. Na jednoj banderi stoji osmrtnica: otac Albana, mog prijatelja iz mladosti. Obojicu, ni Albana ni njegovog oca, nisam već vidio godinama. Zapravo bi bio red da posjetim porodicu i izrazim saučešće, ali to bi za mene, mislim, bilo previše.
Svuda naokolo prašina, a stare podne daske užasno škripe čim na njih stanem. U hodniku je mračno. Pogledi ljudi koji stoje pred ulazom u općinsku kancelariju zapravo ne bi smjeli biti isti kao ranije, dok su ovdje još drugi vladali. Na vratima visi mnoštvo saopćenja, odluka i cirkularnih dopisa, i sve to prekriveno tamnim slojem prašine. Pošto ne znam gdje treba da počnem čitati, radije kucam na vrata i ulazim, ne sačekavši obavezno „Uđi!“. Tu sam suočen s četiri ili pet ljudi koji sjede naokolo na stolicama i stolovima. S desne strane se nalazi stativ s fotografskim aparatom, koji vjerovatno služi za izradu fotografija, neophodnih za registraciju. Konstatujem da većinu prisutnih u prostoriji poznajem od ranije, ali se ne usuđujem pretpostavljati da se oni mogu sjećati mene, dječaka iz kvarta. Počinjem da govorim i objašnjavam da dolazim iz daleka, da sam došao ovamo iz velike daljine isključivo da bih se registrovao. Mladić koji je za to nadležan, oko kojeg stoje njegov otac i sestra, mi objašnjava da je to apsolutno nemoguće... u pogrešno vrijeme i uopšte... Ostali pažljivo slušaju dok ja pokušavam da ga nagovorim da mi učini nemoguće. Ubrzo obojica uviđamo da po svojoj prilici nećemo naći zajednički jezik i zato krećemo u kancelariju šefice. Dok prolazimo hodnikom, neumitno pomišljam na pitanje Milana Kundere: šta je čovjek kada nije u svojoj domovini. Kancelarija šefice je takođe puna ljudi, ali svjetlija je i znatno čistija. Ispostavlja se da je šefica jedna neobično lijepa dama koju sam, upitavši odakle je, kao i mojim smiješkom na odgovor da dolazi iz Ugande, vjerovatno uvrijedio. Kako se čovjek ne bi glupo nasmijao kada izdaleka dođe u svoj rodni gradić i tu na odgovornom mjestu zatekne nekoga čija je domovina još mnogo, mnogo dalje. U svakom slučaju nisam se mogao dogovoriti ni sa šeficom, koja uporno insistira da se neko može registrovati samo u mjestu svog stalnog boravka.
Propis koji mi čita ta lijepa žena iz Ugande potiče od mog njemačkog prijatelja, supervizora. A ovaj me onda na telefonu podučava kako sam ovaj propis mogao lako zaobići, samo da sam dami jednostavno prešutio da ne stanujem stalno u mjestu svog porijekla. Ali sada je prekasno. Osim toga, iskreno rečeno, više nemam ni najmanje volje da se i dalje izlažem škripanju poda i pogledima familije, okupljene u velikoj, ali ne sasvim čistoj kancelariji. Radije ću to još jednom pokušati u Prištini.
Obje dame na prijavnom uredu glavnog grada Prištine ophode se prema meni veoma susretljivo. Učtivo mi saopštavaju da registracija nažalost ovdje nije moguća, da se ona mora obaviti kod nadležnih vlasti u rodnom mjestu. Dakle, kod dame iz Ugande. Ja im govorim da je to nažalost nemoguće, okrećem se da idem i pozdravljam ih, ne gledajući im u oči. Ne mogu se sjetiti da sam se ikada ranije od bilo koga opraštao, a da ga pri tom nisam gledao u oči.
Nakon što su moji pokušaji da se registrujem potpuno propali, moram se polako pomiriti s konačnim rastankom od svoje domovine, što se na kraju i događa. A pri tom sam začuđen ali i zadovoljan s onim što sam vidio, i čime sam ponovo potvrdio sopstveno mišljenje da čovjek i onda kada se svojoj zemlji približava bez gorčine, može iskusiti da ga ona odbaci, da bi se onda sretan konačno mogao vratiti svom vjernom pisaćem stolu.
Napuštam visoki planinski masiv i to s pitanjem punim bojazni, kakva li još skrivena, neizvjesna budućnost predstoji njegovom podnožju, dakle mom zavičaju, a i onoj drugoj strani, dakle Albaniji.
Moj povratak me ponovo vodi kroz Srbiju. Ustvari bih bio radije putovao preko Albanije, pa bih preko Jadrana prešao u Italiju i onda nastavio put za Njemačku, ali to se nažalost ne može, jer s Kosova nema ceste koja vodi u Albaniju. Doduše, postoji cesta duga 250 kilometara koja povezuje Prizren s lučkim gradom Durrës, ali ta je u očajnom stanju, osim toga opasna (odroni, duboki klanci, drumski razbojnici), a putovanje traje najmanje četrnaest sati. Čitava se Evropa boji velike Albanije, a kad tamo, nema ni poštene ceste između njena dva potencijalna dijela! Ali pustimo to! U svakom slučaju ponovo se vraćam pravcem preko Srbije i Mađarske, ovaj put doduše bez pratnje njemačkog prijatelja, već se vozim autobusom austrijske registracije, punim Albanaca iz čitavog Kosova. Usput se potvrđuje moje uvjerenje da prekršajne kazne koje se plaćaju na licu mjesta podstiču korumpiranost policije. Svaki od Đinđićevih policajaca koji nas zaustavlja uzima pet maraka, pa tek onda autobus može da nastavi put. Kontrole su doduše na svih pet mjesta obavljene uz smiješak, brzo i bez problema. S druge strane granice mađarski policajci nastavljaju tamo gdje su njihove srpske kolege stale. Toj se lakrdiji izlaže svako ko putuje tim dijelom Balkana bar tako dugo dok ostatak Evrope to bude dozvoljavao.
U BERLINU sjedim s ambasadorom Michaelom Schäferom, opunomoćenikom njemačkog ministra za inostrane poslove za Jugoistočnu Evropu. On misli da za Kosovo postoji samo jedan put: da se tamošnje društvo najprije otvori prema susjedima a tek onda prema Evropi. To isto važi za Srbe, koji se, kao što obojica znamo, još uvijek nalaze u stanju najdublje depresije. Zacijelo će proći još nekoliko godina pa da Kosovari shvate da samo otvorenost prema susjedima i zaštita manjina može pomoći njihovom privrednom napretku i poboljšanju životnog standarda, a isto toliko će još vremena proći da se Srbi oslobode iz svoje duboke depresije. Važno je međutim da je Balkan, kako se čini, prevazišao fazu divljeg nacionalizma. To prije svega treba zahvaliti intervenciji i pomoći Zapada najprije u domenu ljudskih prava, a zatim i u pogledu razvoja demokratskog društva. Ta pomoć će u budućnosti biti data i ostalim zemljama, ukoliko im bude potrebno.
