Vlada Urošević

PRIPOVETKE

Sarajevske Sveske br. 35-36

prevela sa makedonskog: Seida Beganović

Sudbonosna greška

Sanjate kako ustajete iz vašeg kreveta, izlazite iz sobe, silazite niz stepenice, otvarate ulazna vrata, izlazite na ulicu.
Napolju je noć osvijetljena Mjesecom. Ispod prozirnih sjenki drveća prolaze čudno lijepe žene, pozivaju vas da pođete negdje sa njima. Putujete s njima u potpuno novom gradskom autobusu, penjete se zatim u neki voz, prolazite preko nekakvih nevjerojatno zelenih rijeka, čujete muziku u jednom parku. Žene vas ljube, vode vas u jednu kuću punu statua, trčite sa njima po nekakvim velikim stepenicama.
Previše doživljaja za jednu noć. Vraćate se nazad kući, otvarate vrata, penjete se stepenicama, ulazite u vašu sobu. Ali tamo, u krevetu već leži neko. Gledate: to ste vi, to jest neko veoma sličan vama.
Kako je moglo to da se desi? Da li se u vaš san umiješao neki drugi san, da li se san udvojio, da li ste vi ušli u neki sporedni razgranak sna, da li ste negdje pri povratku pogriješili?
Pokušavate opet: vrata, stepenice, soba. Nepoznati je opet tu. On leži kao u svom krevetu, sanjajući vjerojatno neki drugi san, i ne misli da iščezne. Pokušavate još jednom, pa još jednom. Uzalud. Stojite dole pred ulazom i očajavate.
A uskoro će da svane i onaj gore će da se razbudi u vašem krevetu i u vašem liku, i tada je sve gotovo.

Poruka

Trećeg augusta 1971., u toku leta kosmičke letjelice „Apolo 15“, kosmonauti Dejvid Skot i Irvin Džejms iznenada su izgubili radio-vezu sa svojim centrom na zemlji. Standardna pitanja što su dolazila iz centra na zemlji nisu se čula za tren, a umjesto njih iz etera stigao je jedan drugi glas. Kosmonauti su lijepo čuli riječi: „Lama raba alardi dini endavur esa kuni alim“. „Molim?“, rekao je jedan od kosmonauta, „šta ste rekli?” Ali glas je odmah poslije toga iščezao. Oni što su na zemlji čuli poruku što je došla iz nepoznatog pravca – svemirski eksperti, novinari koji su prisustvovali lansiranju, radio-amateri –obrtali su uzalud rječnike na svim jezicima sa obje polulopte. Zvonili su telefoni kod specijalista za hebrejski, arapski, sanskrit, svahili, kečua... Nikad se nije saznalo šta znači poruka i tko ju je poslao.
Ali – zna se da je nekoliko dana prije ovoga, tj. krajem jula iste godine, na zidu jedne stambene zgrade u Skopju, na uglu ulica Ilindenske i Lenjinove, jedna dječija ruka ispisala, sa crnim sprejom, iste riječi. I prema sjećanju nekih Skopjana, odmah poslije prethodno opisanog događaja koji se odigrao u prostorima daleko od Zemlje, oni su izbrisani na inicijativu stanara zgrade, koji su u tu svrhu kupili jednu kilu boje „polikolor“ (proizvodnje „Ohis“, Skopje). Na kraju kao jedini materijalni dokaz ovog događaja – u dosta nesređenom arhivu kućnog savjeta – ostao je račun za konzervu boje, izdan u bliskoj prodavnici. Ali ispod plaćene sume blagajnikov je potpis potpuno nečitak.

Bog kukuruza
(Prilog komparativnom proučavanju folklora)

Prema mitologiji Asteka, i njihovih predaka – Huasteka, stvoritelj svijeta i vrhovni bog, Kecalkoatl, podario je ljudima kukuruz. On se jedanput uvukao u neki mravinjak i ukrao odatle kukuruzna zrna koje su mravi sakrili, iznio ih iz podzemlja, i dajući ih ljudima, naučio ih je da odgledaju ovu zemljoradničku kulturu.
Zna se da je u šesnaestom vijeku, kada su španski konkistadori osvojili Srednju Ameriku, kukuruz bio prenesen u Evropu, i poslije jednog vijeka, pojavio se i u Makedoniji.
Manje je bilo poznato da je izvjesni Stojan S. iz strumičkog sela Robovo, kojeg su obično zvali čika Stoliko, posljednjih godina dvadesetog vijeka sreo jednu čudnu figuru u svom polju koje je nasadio kukuruzom u jedno kasno augustovsko popodne kad su se oblaci skupljali na istočnom horizontu najavljujući munje i prolom oblaka.
„Aj, bre, idem tako kroz kukuruze i gledam – nekako mi klipovi sitni, suša, neće biti roda, mislim. Nego, odjednom, kao da sjedi neko između stabljika. Da je dijete – nije dijete, da je neko pašče – nije pašče. Kad bolje zagledam – da ti to bude jedna velika zmija, ama ne obična zmija nego ukrašena. Sva ti ona sa jednim perjem naređena, dugim perjem, zelenim, ama kod nas pticu sa takvim perjem vidio nisam. Sjedi zmija sklupčana, na glavi ima perje, po snazi, svuda. Ispravi se zmija, kada gledam – da ti to bude čovječuljak, starčić sa bijelom bradom, na glavi kapa od krzna neke životinje – žuto krzno sa tamnim pjegama, perjem na kapi, oko vrata nešto kao đerdan od školjki. I drži u ruci zmiju, veliku zmiju – i ona perjem pokrivena. Osjeti me čovječuljak, okrenu se, ugleda me, i da ga nema - (neviđena bist) za tren. Eto, to vidjeh, drugo ne znam, ama kukuruz dobro potjera poslije, klipovi gusti, zbijeni, dobra se godina potrefi“.
Otkako čika Stoliko ovo ispriča susjedima, to nekako stiže do novinara, oni dođoše da slikaju čika Stolika, on to reče pred kamerama, ali emisiju o zemljoradnicima skratiše, više dadoše da govore oni vinari iz Tikvešije, i to sa zmijom otpade.
Da je išla emisija, možda bi neko primijetio da opis koji je čika Stoliko dao o neobičnom stvorenju što ga je sreo u svojoj njivi veoma odgovara astečkom bogu Kecalkoatlu, koji je podario, dakle, ljudima kukuruz.
Ali vi, naravno, reći ćete – otkud sada pa to Kecakoatl, „zmija sa zelenim perjem“ da bude u Makedoniji? Pa, ako zemljoradničke kulture mogu da se sele, zašto sa njima se ne bi doselili i bogovi koji su ih podarili ljudima? U nekom je zrnu bog sjedio, zaspao, i – hop! – kroz drobilice, kroz sušare, kroz vreće, kroz skladišta, po brodovima, po vozovima – našao se u Makedoniji, daleko do kuće, i šta sad? Pa i ovdje će da se brine za svoju biljku, šta bi drugo radio. Kukuruz je kukuruz, u Makedoniji ili u Meksiku.

Sveti Đorđije i lamja

Začudno je kako legende sa tokom vremena mijenjaju svoja značenja. Evo, svima su nam poznate ikone na kojima neki mladi čovjek, uzjahavši konja, gura svoje koplje u usta strašnoj lamji. Postoji i priča o tome kako je isti junak, kasnije proglašen za sveca, spasio carsku kćer koja je trebala da bude žrtvovana užasnom čudovištu.
Ali upoređujući neke stare sirijske, aramejske, koptske i etiopske legende, možemo da dođemo do zaključka da istina bijaše potpuno drugačija.
Tačno je to da su nekada postojale lamje i da su, sa svojim izgledom, često ulivale strah stanovništvu koje je živjelo u blizini nastambi ovih stvorenja. Međutim, lamje, inače naizgled toliko strašne, bile su sasvim bezopasne. Hranile su se sitnim životinjama i jedinu štetu ponekad su nanosile po nekim nedovoljno čvrsto zatvorenim kokošinjcima.
U jednom određenom periodu, baš istom u kojem je začeta legenda, lamje su počele da pate od neke vrste naslijeđenih genetskih promjena: njihovo grlo počelo je da se sužava i one su, iz generacije u generaciju, počele teže i teže da gutaju hranu u velikim zalogajima, kao što su bile naviknute. I tada, kada je ovim stvorenjima izumiranje ozbiljno priprijetilo, pojavio se ovaj mladi junak, okretan i hrabar, koji je riješio da spasi lamje. Sa svojim poznavanjem anatomije te sa izvjesnim hirurškim iskustvom, on je preuzeo smjele operativne zahvate, proširujući grlo sirotih stvorenja što su patila.
Prve svete slike mladića koji, potaknut najboljim namjerama, zabada svoje koplje u čeljusti lamje, inspirirane su ovim događajima. Kasnije, slikari su s oduševljenjem prihvatili ovaj motiv i scena je počela da mijenja značenje. Spašavanje lamje slikarima je izgledalo kao isuviše sitan povod – oni izmišljaju priču o izbavljenju carske kćerke i o ubijanju lamje. Mala hirururška intervencija vođena milosrđem postade herojski podvig obračunavanja sa strašnim protivnikom.
A onda je seoskim dangubama, siledžijama i kasapima bilo malo potrebno pa da se upute kroz pusta mjesta da traže ova nevina i bezopasna stvorenja, podražavajući žestoke gestove viđene na slikama. I tako lamje iščezoše.

Raščišćavanje računa

1885. godine Artur Rembo, „arhanđel revolta“, koji se tada bavio otkupom kafe, miska i koža divljih životinja u Adenu, odlučio je da uđe u jednu riskantnu trgovinu: upustio se u krijumčarenje vatrenog oružja sa kojim je htio da snabdije vladara Šoe, Menelika, budućeg cara Etiopije. U tu svrhu Rembo je iz Belgije naručio 2.000 pušaka i 75.000 metaka, a prevoz ove robe do obale Etiopije povjerio je kompaniji za pomorski saobraćaj „Messageries maritimes“ iz Pariza.
Po pristanku broda sa oružjem, počele su nedaće: kao prvo Rembo je morao da skrije puške, zakopavajući ih u pijesak, a zatim je uspio nekako da provuče svoj tovar pokraj međunarodne kontrole koji su htjele da spriječe razgorijevanje međuplemenskog rata u Abisiniji, i da ga donese do Menelika. Ali budući je car Rembou platio samo dio dogovorene sume, te je nekadašnji pjesnik ostao dužan pariškoj kompaniji za pomorski saobraćaj. Neumoljive službe „Messageries maritimesa“ progoniće Remboa do kraja njegovog života radi neplaćenog duga.
Sedam godina od pjesnikove smrti, u Makedoniji, u Velesu, osnovana je jedna anarhistička grupa čiji će članovi, oduševljeni Rembovovom pjesmom „Pijani brod“, sebe nazvati Gemidžije. Stih Remboove pjesme „Neka prsne moj brod, neka grunem u more!“, bio je, na izvjestan način njihova deviza. Do ovih mladih ljudi, na neki način, doći će podaci o sudbini francuskog pjesnika i nedaćama što ih je imao posljednjih godina života zbog neraščišćenih računa sa kompanijom za pomorski prevoz. Kada počnu, u aprilu 1903., svoje samoubilačke akcije u Solunu, napadajući najosjetljivije tačke turske administracije i evropskog kapitala, jedan od njihovih ciljeva biće i francuski putnički brod „Gvadalakivir“. U brod će postaviti paklenu mašinu i on će da potone, poslije spektakularne eksplozije, u solunskom pristaništu.
Brod „Gvadalakivir“, naravno, bio je sopstvenost kompanije „ Messageries maritimes“. Provjerite!

Starac i štakori
(Istinita priča)

Nikada čovjek ne može da bude siguran iza kojeg ugla ga čeka fantastičan događaj.
Bijah na pregledu u Očnoj klinici, kod jedne prijateljice, oftalmologa. Dok mi je ta ispitivala očno dno, objašnjavajući mi šta sve može da se otkrije iz njegovog stanja, u ordinaciju uđe jedan njen kolega i, izvinjavajući se što ju prekida u poslu, upita:
- Stari sa repovima štakora prošao je danas?
- Ne, odgovori ona. Nema ga već nekoliko dana.
- Dobro, reče njen kolega, kada dođe, javi mi.

Čim on iziđe, ja ne mogah da skrijem svoju znatiželju.

- Repovi štakora znače nešto u vašoj stručnoj terminologiji, upitah.
- Repovi štakora su repovi štakora, reče ona jednostavno. Veoma su korisni. Upotrebljavamo ih kod operacije očiju.

Primijetivši moj zabezeknuti pogled, ona mi doobjasni.

- Znaš, žilice što u gustom snopu sačinjavaju te repove su jedna od najsnažnijih vlakana među prirodnim tkivima. Upotrebljavamo ih kao konac kod zašivanja. Imaju jednu veliku prednost pred plastičnim koncima – organizam ih ne odbacuje, nego ih, poslije izvjesnog vremena, apsorbira.
- A on, starac, prvo ubija štakore, pa im zatim sječe repove, ili tako, na živo.
- Mislim da je bolje ako je na živo, nasmija se doktorka. On nam nosi, mi mu plaćamo neke male pare, on se zahvaljuje i odlazi, a mi vadimo žilice iz repa, stavljamo u frižider, pa kada pritrebaju... Ali, eto, nema ga.
Poslije nekoliko dana vidjeh opet prijateljicu-oftalmologa.

- Starac sa repovima se pojavi, upitah.
- Ne, odgovori ona. Čudno, obično je bio redovan. Svakog ponedjeljka je dolazio i nosio ih – po deset, petnaest.
Prođe nekoliko dana i ja odjednom, iznenada, slučajno, prelistavajući neke novine, vidjeh vijest koja je nosila naslov: „Mrtav starac u napuštenoj kući“.
Ispod naslova je pisalo:
U jednoj napuštenoj kući u vinogradu iznad skopskog naselja Crniče nađen je ovih dana trup još uvijek neidentifikovanog starca. Njega su našla djeca koja ponekad dolaze ovdje da se igraju i koja su za svoj nalazak odmah obavijestila policiju. Pokraj trupa pronađen je satar, koji je najvjerojatnije bio sopstvenost preminulog, i na kojem su bili tragovi krvi životinjskog porijekla. Na trupu, prema tragovima forenzičara, nije bilo tragova nasilja, osim što su štakori, kojih ima u izobilju u napuštenoj kući, nesretnom starcu, pojeli oči.

Subjektivni odraz objektivne stvarnosti
Za vrijeme svog školovanja obrazovao sam se skroz nesistematično. U znanju sam imao ogromne praznine.
Tako, dugo vremena sam mislio da su Ivan Petrovič Pavlov i Todor Dosev Pavlov jedan te isti čovjek. O, blaženo neznanje! Ne znam radi čega su se u mojoj svijesti spojili likovi istraživača uslovnih refleksa i estetičara čija je knjiga „Teorija odraza“ veoma često citirana u to doba.
Miješanje se produžilo dalje. U udžbeniku biologije bila je slika psa sa sondom u postavljenom u stomak. Pas, naučen da dobiva hranu poslije piska svirale, počinjao je poslije tog zvuka da luči želudačne sokove. Na crtežu je lijepo moglo da se vidi kako kroz sondu kaplje želudačni sok u sud koji je postavljen ispod psa. Bijah ubjeđen da to ima neke veze sa estetikom.
Radi ovoga, uvijek kad se spomene „Teorija odraza“, ja bih zamišljao pisca koji, poslije piska svirale, počinje da luči sve vjernije odraze stvarnosti.
Ruku na srce, čini mi se da odatle vodi moja odbojnost prema realizmu.

Film iz vremena Montgomeri-mantila

Jedna mlada i lijepa žena obučena u Montgomeri-mantil, onakav kakvi su se nosili pedesetih godina prošlog vijeka, trči sva pokisla kroz šumu jer se njen automobil pokvario usred noći na jednom lošem putu, a progone je neki mračni tipovi koji žele da je ubiju da bi joj oteli nasljedstvo. Pri tome ona treba da stigne u udaljeni grad gdje se održava proces na kojem treba da dokaže da je njen vjerenik pogrešno okrivljen za zločin koji se desio u jednom starom kinu. Na jednoj čistini ona nekako ugleda osvijetljeno zdanje, ulazi unutra i tek tada postaje svjesna da je riječ o jednom skoro napuštenom kinu u kojem se, pred nekom malobrojnom publikom, daje upravo film čija ključna scena nosi u sebi dokaze da je njen vjerenik potpuno nevin. Po nekom slučaju ovdje se nalaze i sudije iz procesa čije glavno zasjedanje treba da se održi sutra, ali kojima je jedan vješt advokat ponudio besplatne karte i laku zabavu odvlačeći ih na tu predstavu s namjerom da oni sutra zakasne i proces bude odložen. Ali prilikom projekcije konstatira se da u filmu nema glavne scene: traku su izgrizli miševi. I šta sada? Razrješenje zapleta nastaje kada vjerenik djevojke u Montgomeri-mantilu (a ona se zove Meri!), koji je u međuvremenu pobjegao iz zatvora da bi mogao da nađe dokaze za svoju nevinost, upada usred predstave i obračunava sa onim nitkovima koji progone lijepu nasljednicu i otkriva pred svima da su ga ovi – uz pomoć onih istih miševa koji su prije toga uništili najvažniji dio filma – pokvarili kočnice na njenom automobilu. Sudije su sada ubijeđene u nevinost mladića, sretna nasljednica nasljeđuje staro kino koje sada njih dvoje žele da obnove (deratizacija i drugo) i da ovdje priređuju ekskluzivne projekcije starih filmova. Kraj je izuzetno efektan: na platnu kina projektirani film završava, dok se u prednjem planu glave srećnog mladog para približavaju.. Ali poljubac se ne vidi jer svi gledaoci ustaju, zasjenjujući ekran, oblače Montgomeri-mantile. Preko toga ide natpis: Happy End. Kakva vremena!

Telegram

Ja moram da budem oslobođen. Ja sam nevin. Na mene su bačene teške optužbe, najžešće klevete, ali ja još uvijek tvrdim da nisam izvršio nikakav zločin. Svo moje ležanje po mračnim zindanima, svo to mučno istraživanje, sve je to jedan nesporazum. Jednog dana, veoma brzo, sve će se to dokazati. Ja vjerujem.
Ja vjerujem u to makar što, evo, dolaze dželati da me odvedu pred visoki zid u dvorištu, iza tamnih zatvorskih zgrada.
Ja vjerujem da će istina dospjeti do najviših sudija, da će zatim naći način da spriječe izvršenje kazne.
I evo, zaista, dok stojim pred zidom, a vojnici pripremaju puške, stiže glasnik. On pristupa zapovjedniku straže i daje mu telegram.
Zapovjednik dolazi do mene i sa teatralnim gestom cijepa koverat. On se, svakako, raduje da je jedan nevin čovjek spašen.
Zatim gleda hartiju. Ja mogu da vidim preko njegovog ramena da ona sadrži jedan red i čak i da ga pročitam:
Mnhtzuip č98i 2gbnzzztuigg ug ug aanbmbnttvf.

Iz života muzičara

Zakazani koncerti po gradovima Srednje Azije nikad nisu sigurni: dešava se, tako, koncertna sala da bude, u međuvremenu, pretvorena u džamiju ili, jednostavno, da bude prekrivena pijeskom. A pri tome da se nema vremena da bude obaviješten ansambl što treba da gostuje.
Ali postoje i druge nezgode. Radi toga ništa nije čudno da sretnete, duboko usred pustinje, grupu muzičara u svečanim crnim kostimima kako vuku svoje instrumente niz bespuća, proklinjući svoju umjetničku sudbinu. A šta da se radi kada su svi avionski letovi otkazani!
Dobro, violinisti imaju svoje violine u futrolama, u koje mogu da se stave i nekoliko sendviča, ama onaj jadnik sa kontrabasom! Da, onaj sa brkovima i leptir-mašnom; da, da, on! Uopšte mu nije lako – u kutiju njegovog kontrabasa svi stavljaju svoje rezerve limunade, što uopšte nije pravedno prema njemu.
Stižu oni, tako, do neke vrste agencije na čijoj firmi piše: „Rent-a-camel“. Nude im jednogrbe kamile. „Tražimo dvogrbe!“ „Nema, sve su već iznajmljene!“ Objašnjenje: ima neki koncert i svi jure tamo, a u ovo vrijeme godine putevi svile su zakrčeni karavanima.
I sada oni jašu: nije previše udobno, ali ipak – do koncertne sale stići će sa zakašnjenjem od tri dana i trideset minuta. Jadne kamile su izmorene, nemilosrdni muzičari ih neprestano bičuju gudalima.
Naprijed se vidi dirigent u fraku. Dok jaše, on svojom palicom maše praveći svečane i patetične gestove: nesumnjivo diriguju Betovenovu Devetu. Ma, ne: on, ustvari, tjera dosadne pustinjske muhe što ih slijede u rojevima.

O spanaću i psihoanalizi

U kratkoj studiji „O snu“ (koja je objavljena1901., godinu dana poslije izlaska knjige „Tumačenje snova“), Sigmund Frojd prepričava neki svoj san u kome je, na nekoj večeri, bio poslužen spanać. U analizi sna, osnivač psihoanalize ovaj detalj dovodi u vezu sa realnim događajem koji se desio neposredno prije toga, kada je, u vrijeme večere u Frojdovom domu, jedno od njegove djece odbilo da jede spanać. I Frojd se sjeća: „Kada sam bio dijete, ja sam se isto tako ponašao: spanać je izvjesno vrijeme izazivao pravu odbojnost sve dok se moj ukus nije kasnije promijenio i ovo povrće nisam stavio među svoja najomiljenija jela“.
U svojim sjećanjima na Franca Kafku, Ana Pucarova iz Čeških Budjejovica – koja je jednu godinu (1902 – 1903) služila kao vaspitačica u kući Kafkinih roditelja – priča o gastronomskom ukusu autora priče „Umjetnik u gladovanju“: „A ako već govorimo o nečemu što je bilo naročito ukusno, treba da se kaže da je Franc veoma rado jeo spanać. Čim bi se u proljeće pojavio na pijacama, spanać bi u porodici Kafka bio skoro redovan dodatak mesu i drugim jelima“.
U jesen 1986. godine u Parizu, u salama Bobura, bijaše organizirana velika izložba „Beč 1900 – jedna vesela apokalipsa“. U okviru izložbe rekonstruiran je Frojdov kabinet: u jednom uglu bilo je postavljen famozni kanabe pokriven nekakvom orijentalnom tkaninom, a pokraj njega stajala je staklena vitrina sa jednim dijelom Frojdove biblioteke. Polica ne bijaše zaključana i ja, koristeći trenutak kada je čuvar bio okrenut na drugu stranu, otvorih je i počeh da preturam po policama. I – između prvih knjiga koje su mi se našle u ruci bio je Kafkin „Preobražaj“, prvo izdanje, objavljeno kod Kurta Volfa u Lajpcigu, 1916. godine, sa onim uznemirujućim crtežom Otomara Štarkea na koricama. To znači da je Frojd čitao Kafku i da je, možda...
- To je zabranjeno, razvika mi se odjednom čuvar izložbe, kada je opazio šta radim. Vratite odmah knjigu na mjesto!
I tako, sa tom rigoroznom zabranom, bila su prekinuta moja daljnja istraživanja veza između Frojda i Kafke.
A kakve li su se samo sve tajne krile, siguran sam, u tim njihovim zajedničkim afinitetima prema spanaću!