Daša Drndić
PRILAGOĐAVANJE RIJEČI: JEZIK I POLITIKA
Sarajevske Sveske br. 10
Čak i kad ideš putem, šumom,
ideš političkim korakom
po političkom tlu.
Apolitične pjesme također su političke,
a nad nama svijetli mjesec
ne više mjesečast…
U međuvremenu, ljudi su nestajali,
životinje krepavale,
kuće gorjele
i polja zarastala,
kao u vremenima davnoprošlim
i manje političkim.
(Wisława Szymborska)
Jedan od progresivnih pogleda na svijet temelji se na obiteljskom modelu koji podrazumijeva međusobnu empatiju i odgovornost prema sebi i drugima. Takav model poima svijet kao inherentno dobar, a cilj mu je učiniti ga boljim. Na širem planu, progresivan pogled na svijet podrazumijeva državno uređenje, odnosno vlast, koja svojim građanima garantira socijalnu sigurnost, dostupno obrazovanje, za sve jednake građanske slobode i prava, pravnu regulativu, ukratko – slobodno i otvoreno društvo koje komunicira bez straha.
Konzervativni pogled na svijet temelji se na strogom patrijarhalnom modelu, na modelu «oca» (oca Nacije, oca Neba, oca Partije) i on polazi od pretpostavke da je svijet opasan a život težak, i da su ljudi inherentno loši te ih treba učiniti dobrima. Strogi «otac» moralni je autoritet koji skrbi za obitelj i štiti je od «neprijatelja», koji svojim «podanicima» govori što i kako trebaju raditi i koji ih uči razlikovati dobro od lošeg. A to radi provodeći disciplinu. U obitelji, u djetinjstvu, otac disciplinu provodi kažnjavanjem, često i fizičkim. U djetinjstvu istrenirani podanik, kao odrastao čovjek svoju disciplinu internalizira jer, «dobar narod – discipliniran je narod». Oni koji, kao odrasli, ostaju neposlušni, podvrgavaju se daljnjem kažnjavanju.
Politički gledano, desničari su uglavnom «dobri građani», disciplinirani građani, oni koje su (vlasti, očevi) disciplinirali. Desničarske vlasti u državi uspostavljaju red, štite naciju od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, vjeruju u pravdu (u kaznu) i propagiraju «urednu» ekonomiju.
Jezik je krvotok politike. Politička moć provodi se prije svega preko jezika, a potom prinudom koju je Lippman još prije osamdeset godina nazvao proizvodnjom pristanaka, a proizvodnja pristanaka jezični je proces ideološke indoktrinacije. To je jednostavan i očigledan proces koji se, pak, izvodi suptilno, a u kriznim trenucima i vrlo direktno - dekretom. Sjetimo se naputaka, bolje rečeno - naredbe pristigle iz nekog od Tuđmanovih Ureda 1991-1992, distribuirane medijima, a s popisom riječi i frazema koje treba eliminirati iz svakodnevne upotrebe i bez pogovora zamijeniti njihovim supstitutima – «lista» u «popis», «izvještaj» u «izvješće», «geografija» u «zemljopis», «radnik» u «djelatnik», «arhiva» u «pismohranu», «sport» u «šport», «čitalac» u «čitatelj», «gledalac» u «gledatelj», i tako dalje.
Sredinom 1990-ih Goran Milić na Hrvatskoj televiziji vodio je «zabavnu emisiju» (čijeg se imena više ne sjećam) u koju je pozivao goste različitog političkog uvjerenja, različite naobrazbe i raznih profesija. Dok je Goran Milić sa svojim gostima čavrljao, u pozadini sjedili su jezikoslovci (također različitih političkih orijentacija) koji su bilježili govorne – jezične «greške» («grješke») gostiju u studiju i na kraju emisije ih komentirali. Ma koliko benevolentno i civilizirano «čuvari hrvatskog nacionalnog korpusa» «opominjali» učesnike Milićevog političko-jezičnog skeča na njihova ne-hrvatska «iskliznuća», oni su ipak djelovali kao članovi kakvog suda, da ne kažem kao kerberi. A koliko je jezik često neposlušan i prevrtljiv, koliko je duboko usađen u matricu naše osobne povijesti i podsvijesti, potvrđuje trenutak u kojem je Milić (unatoč tome što bio pod kontrolom svoje unutarnje lingvističke discipline, odnosno auto-cenzure, pa je govorio hrvatskije od prosječnih Hrvata, a to je, pak, njegov diskurs često pretvaralo u karikaturalnu lingvističku akrobatiku), trenutak kada je umjesto «Bizant» rekao «Vizantija», kao i onomad Tuđman kada je bio «srećan». U studiju je tad nastala mala napetost. Meni je Milićevo «iskliznuće» bilo i zabavno i simpatično, ali vjerujem da se on – sledio.
Jezik nije i nikada neće biti jednostavan i nedvosmislen instrument. Jezik je uvijek bio i uvijek će ostati fragmentiran i neodgonetljivo složen, neuništiva meta-pojava. Istinsko nacionalno jedinstvo, osjećaj pripadnosti jednoj naciji (čiji je značaj također upitan), neće se postići izgradnjom lažne impresije da će svi pripadnici te nacije (morati) govoriti «istim» jezikom, jer to je naprosto nemoguće. Još jednom, jezik je neorganska, «neprirodna» tvorevina, nekompatibilna sa stabilnim i homogenim identitetima (?!).
U društvima u kojima u domeni političkog diskursa postoji konflikt, postoje i sukobi u ideološkoj i filozofskoj percepciji političkih (partijskih) struktura. Društveni jezik tako postaje ograničen jezik, pogotovo kada je dirigiran političkim, odnosno ideološkim koordinatama. A, s obzirom na to da mu je oduzet prostor slobode, s vremenom taj jezik postaje rogobatan, aljkav i površan, standardiziran i stereotipan, kič jezik, jezik kiča, nemaštovit, opterećen izlizanim i besmislenim metaforama, istrošenim slikama, neprecizan jezik i nenadahnut.
U iluzornom nastojanju da se utvrde ili dokažu neke navodno vječne istine, riječima se pripisuju (propisuju) definitivna, vječita značenja, što se u stvarnosti potvrđuje kao neizvodljivo. Značenja riječi u permanentnom su fluksu, nikada se neće moći prikovati o neko tvrdo, spečeno i suho lingvističko tlo, hvala bogu. Svijet se mijenja, a s njim i naša upotreba jezika.
Prema jednoj od brojnih definicija, jezik je sistem konvencionalnih govornih ili pisanih simbola koje koriste (kojima se koriste) ljudi zajedničke kulture kako bi međusobno komunicirali. Komunikacija, pak, može biti benevolentna i otvorena, a može biti i restriktivna i autoritarna; može podlijegati konvencijama, a i ne mora. Ne postoji čist model komunikacije; komunikacija je kompleksna pojava, sva od suprotnosti sačinjena. Kakva god da je, ona reflektira društvenu i političku zbilju. Bilo je, ima i bit će povijesnih razdoblja u kojima komunikacija postaje nemušta i prizemna, okljaštrena, sabijena u korzet vladajućih ideologija, ograničena i neslobodna (ili ne slobodna?). Ali, jezik je tricky business. Jezik je kao jegulja, neuhvatljiv. Jezik isklizava iz negvi povijesti i tradicije, kad mu se hoće, i vraća se u svoja korita kad za to ima razloga. Jezik reflektira misaoni kôd određene kulture, dok promjene u kulturi utječu na život jezika. Što manje promjena, što više tradicije, to snažnija osifikacija jezika. A purizmi općenito (vjerski, ideološki, umjetnički, seksualni, lingvistički) opasna su i opaka rabota.
Svaki jezik posjeduje vlastitu povijest ali, kao što se to zbiva u svim domenama ljudske kulture, svaka nova generacija donosi promjene pri transmisiji jezika s jedne generacije na drugu. Jezik se mijenja u svim aspektima – mijenja se njegov izgovor, mijenjaju se oblici riječi, mijenja se sintaksa, pa i značenje pojedinih pojmova. Prema tome, da bi ostao zdrav i slobodan, jezik se mora mijenjati.
Srodni jezici jedni od drugih udaljavaju se proporcionalno izoliranosti njihovih govornika. Kada različite govorne zajednice komuniciraju (preko trgovine, kulture ili kroz osvajačke pohode, odnosno kroz rat), njihovi jezici počinju utjecati jedni na druge. Većina postojećih jezika grupiraju se s jezicima koji «genetski» potječu od zajedničkog im jezičnog pretka i, ma koliko to neki pokušavali negirati, jezik - njegovi vječito vitalni dijelovi, tvrdoglavo će «tjerati» po svome.
Jezik je i logika. Jezik je i duh i duhovitost. Jezik je gimnastika duha. Jezik je vlasništvo svih njenih korisnika, on se ne može niti će se ikada zauvijek moći propisati dekretom jer, kad-tad jezik će naći, izdubiti, svoj prolaz prema slobodi, izmigoljit će se čvrstoj ruci okoštale tradicije – bilo one crne, bilo one crvene. Izjeguljit će se.
Leksik nije veliki jezični problem; fonetska, morfološka i sintaktička pravila su ono što jezik čine posebnim, što čine njegov identitet. Kako kaže lingvist Dubravko Škiljan, «Gramatičko-leksičke su zakonitosti logične, pa ih treba primjenjivati svugdje gdje 'arbitriraju'. Što je pritom na pravopisu? Na njemu je da kaže da se piše onako kako su odlučile gramatika i leksik. Na njemu je dakle da gramatičko-leksičke zakonitosti slijedi, a ne da im prethodi. Njegove norme ovdje (i u svim sličnim slučajevima) moraju doći post factum, a ne ante factum. Nije na gramatici i leksiku da 'slušaju' pravopis, nego na pravopisu da 'sluša' gramatiku i leksik. Stavljanje pravopisa ispred gramatike i leksika zaustavlja razvoj i gramatike i leksika.»
Zato, rasprave o hrvatskom pravopisu koje se često poimaju kao rasprave o hrvatskom jeziku, za sam jezik nebitne su. Ovakve i njima slične rasprave javljaju se u specifičnim političkim okolnostima, najčešće u vremenima (vrjemenima!!!) retrogradne političke opsjednutosti re-kreiranjem navodno izgubljenog (stranom voljom potisnutog) nacionalnog identiteta, u vremenima nacionalističkog zanosa i rasističke paranoje.
Hoće li neki novi pravopis lakše ili teže uhvatiti korijena, pogotovo ako je njegovo re-kreiranje motivirano dubioznim, ne-lingvističkim porivima – bez obzira na ideološki skrivenu argumentaciju kojom se njegovo donošenje brani, ovisi možda prije o političkom kredibilitetu njegovih kreatora, nego li o njihovoj stručnosti koja, povijest je potvrdila, u stanju je velikodušno se podavati, predavati, podastirati imperativima navodno prioritetnih političkih interesa. Zato, ako se imaju u vidu politička opredjeljenja u proteklih petnaestak godina onih koji zagovaraju uvođenje (vraćanje), u Hrvatski pravopis kao jedine varijante riječi poput «vrjemena», «vrjemenski», (pa bi bilo «vrjemenska prognoza») «vrjemešnost», «strjelica», «strjelovit», «grješka», «grješnost», «drjemnuti», i tako dalje, a ta politička uvjerenja bila su i možda još uvijek jesu u skladu s populističkom i nacionalističkom, autoritarnom, po određenim elementima i fašističkom, politikom Franje Tuđmana, odnosno HDZ-a, jasno je zbog čega će se oglasiti i stručni i nestručni i pozvani i nepozvani defamatori, odnosno protivnici takve politike. Neki od ljudi koji zagovaraju donošenje «novog» Hrvatskog pravopisa, te neki od ljudi koji su u veljači 2005. potpisali «Izjavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o položaju hrvatskog jezika», često su u vezi sa ostalim - političkim, umjetničkim, društvenim, socijalnim i tako dalje i tako dalje pitanjima – u javnosti ili šutjeli ili zastupali tradicijske, konzervativne, ponekad i huškačko-ratoborne ideje. A, i sama «Izjava», kad se pažljivije pročita, otkriva male nervoze nacionalističkog naboja, skrivene netrpeljivosti i nadmenosti koje izmiču razumu i kojima u takvoj izjavi ne bi trebalo biti mjesta. («Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani su - oba po vlastitu izboru - hrvatski najmanje od 18. st., srpski tek u 19. st.» /kurziv i «bold» moji/ … «Kada bi pripadnici hrvatskoga naroda bili prisiljeni govoriti pozorište, kiseonik, sijalica, defile, a ne bi smjeli reći kazalište, kisik, žarulja i mimohod, onda bi se time potirala i diskriminirala njihova kulturna, znanstvena, tehnička i civilizacijska posebnost.» S obzirom na to da uopće ne postoji mogućnost da pripadnike hrvatskoga naroda bilo tko prisiljava govoriti pozorište, kiseonik, sijalica ili defile, o tome u ovoj izjavi zapravo i nije riječ. Navedenom rečenicom perfidno se želi reći da su, ili ako još nisu, onda će novim pravopisom navedene riječi, uz ostale u hrvatskom jeziku još uvijek žive «srbizme», biti eliminirane, brisane, križane, zabranjene. Zatim, što u jednoj izjavi bilo koje znanstvene akademije, ukoliko ta znanstvena akademija nije u službi konzervativne, nacionalističke politike, traži rečenica poput ove: «Treba nastojati da lektorati u svijetu budu hrvatski, za hrvatski jezik, književnost i kulturu uopće. Ipak, znamo da su tu mogućnosti ograničene. Prvo, zbog sveučilišne autonomije, novčanih prilika, a i svijesti pojedinih kolega profesora. Stoga će biti najlakše pomagati onim kolegama slavistima koji stručno zastupaju gledište da je hrvatski jezik poseban književni i standardni jezik.» /kurziv i «bold» moji/. Ukoliko potpisnici Izjave svoju svijest ne vide kao jedinu pravu i pravednu domoljubnu svijest, postojanje drugačijih gledišta, odnosno drugačijih svijesti kao i sveučilišne autonomije, ne bi ih trebalo uznemirivati. Onda: «Čak se i u kulturi svakodnevnoga života jasno razlikuju hrvatski i srpski, i drugi jezici. Govornik hrvatskoga sjest će za stol, te jesti iz tanjura pomoću žlice, vilice i noža, a obrisat će usta ubrusom ili salvetom, a govornik srpskoga sjest će za trpezu ili sto, te jesti iz tanjira pomoću kašike, viljuške i noža, a obrisat će usta servijetom.» Dodala bih da će govornik srpskog jezika prije sjesti za astal negoli za trpezu i da bi se i on mogao obrisati ubrusom, i još bih dodala da će se, s obzirom na to kako kulturološki i civilizacijski trenutno stvari stoje – oba govornika vjerojatno obrisati - rukom. Dalje: «Nemoguće je napisati tekst od nekoliko rečenica, osobito ako se radi o kulturološki obilježenu sadržaju, a da bude i hrvatski i srpski (ili još i bošnjački i crnogorski)!» Tvrdim da moguće je, pa ću i ja, kao što to uskliknuše akademici, staviti uskličnik. Moguće je! Nigdje nitko ne može propisati, a pogotovo ne dokazati, da postoje ili da će igdje ikada postojati čisti /neuprljani, nezagađeni /identiteti, bilo osobni, bilo nacionalni ili bilo koji drugi. Stvoriti takvu čistotu, takvu sveobuhvatnu moralnu, jezičnu, psihološku, teritorijalnu, nacionalnu, gotovo nebesku nevinost, jednostavnost i jednoznačnost, nije uspio ni – Hitler.)
Što se vraćanja tradicionalnim vrijednostima tiče, koje, te tradicionalne vrijednosti, je li, zagovaraju kreatori «novog» tradicionalnog pravopisa, i pisanje guščjim perom je tradicija, život uz ognjište, također. (Nije slučajno da to siroto «ognjište» već petnaest godina tendenciozno raubaju politička desnica i Crkva). Ideja koja se krije iza slogana «Kinder, Kirche, Küche“ tradicionalna je ideja koja u Hrvatskoj doživljava (da li samo verbalni?) revival, kao što je tradicionalna i ona povijesno nešto bliža praksa o imenovanju novčane jedinice Republike Hrvatske u «kunu»; zatim, praksa o uklanjanju nepodobnih (nečistih, nehrvatskih) ljudi i (štetnih, ćiriličnih) knjiga, te srpskih pisaca iz hrvatskih biblioteka, također je «tradicionalna». Restriktivno-prijeteća preporuka koju su Tuđmanovi pripuzi lansirali o «potrebi isticanja hrvatskih naziva za trgovine, tvrtke i društva», sasvim je reminiscentna na članak 3, Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i o pravopisu, koju 1941. donosi poglavnik Ante Pavelić, a potpisuje ministar nastave Mile Budak. («Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, družtvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe.») Tiskanje «Razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika», Zagreb, 1991, u kojem osim brojnih gluposti stoji i da srpska riječ za hrvatsku riječ «mama» glasi – «keva», sve to, a ima još, sve to je tradicija, viđena i proživljena i ne baš od svih zaboravljena.
Kako, pitam, zagovarači purističke lingvističke tradicije (ako takva glupost uopće postoji), u praksi kane regulirati oslovljavanje pojedinca (koji ima svoje ime i prezime) skupnom imenicom koja određuje njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost ili ni jedno ni drugo, nego naprosto odražava nacionalnu netrpeljivost oslovljača? Kao što to činio je profesor Nosić kad se tadašnjem studentu a današnjem pjesniku Ervinu Jahiću obraćao s «Turčine»? Kako? Kako to da baš čovjek tog i takvog profila kao što je gospodin Nosić, podupire «novi», tradicionalni Pravopis hrvatskog jezika, kako?
Victor Klemperer, inače veteran Prvog svjetskog rata, bio je profesor francuske književnosti na Sveučilištu u Dresdenu. Iako je 1935, kao Židov, izbačen sa sveučilišta, bilo mu je dopušteno ostati u Dresdenu jer mu je supruga Eva bila «Arijevka». Osim što je redovito vodio dnevnik (od 1933. do 1954), koji je nakon rata tiskan na mnogim jezicima i u brojnim izdanjima, Klemperer je tajno ali detaljno proučavao nacističku retoriku Trećeg Reicha. Rezultati njegovog istraživanja (zapisivani pod šifrom LTI – što bila je kratica za «Lingua Tertii Imperii»), također su nakon rata objavljeni u Njemačkoj pod naslovom «Jezik Trećeg Reicha», da bi 1968. postali kultno štivo evropskih studenata. Središnje pitanje Klempererovog istraživanja jest: Kako, i do kojih razmjera, može sveobuhvatni manipulativni jezični sistem, uz ostale simboličke sisteme, zatrovati svakodnevno razmišljanje i govor običnih ljudi. Klemperer je zatečen brzinom kojom se širi nacistička terminologija ali i spremnošću naroda da vjeruje u nacističku propagandu, pogotovo onih koji i nisu nacisti. Klemperer analizira govor obrazovanih i neobrazovanih, svoj govor, govor Židova – žrtava nacističkog režima, i pokazuje do koje se mjere službeni nacistički vokabular «ugnijezdio» u svakodnevnu komunikaciju, zaključujući, poput Schillera, da je to govor koji «misli umjesto tebe».
Navodeći brojne primjere, Klemperer analizira sve do čega može doći (pristup knjižnicama bio mu je zabranjen): tekstove u reklamama, novinske članke, pisma, raznorazne natpise, svakodnevnu komunikaciju običnih ljudi i govore nacističkih vođa, te razotkriva kič-matricu propagande i kolektivne hipnoze koje izravno ugrožavaju bit njemačkog jezika. Pa, zaključuje: NACISTIČKA UPOTREBA JEZIKA NADŽIVJELA JE VLADAVINU NACIZMA.
Dalje, Klemperer pokazuje kako su se u vrijeme Trećeg Reicha u jezik «uvukli» pseudo-tradicijski izrazi staronjemačkog jezika, pogotovo oni koji simboliziraju pobjedu instinkta nad razumom (vidjeti Pričicu drugu ), te poziva na kritički odnos prema jeziku, uvjeren da se moć manipulativnog jezika može rušiti zdravim razumom.
Michael Geis u svojoj knjizi The Language of Politics, kaže da «politički jezik, s jedne strane odražava lingvističko značenje onoga što se izgovara, ali i korpus, ili dio korpusa, političkih uvjerenja onih koji se njime služe». U svakom slučaju, politički jezik promovira poseban vid racionalnog, linearnog mišljenja. Društveno mišljenje modelira naš jezik koji, pak, potiče društveno mišljenje. Svako politički motivirano poigravanje jezikom (kamuflirano angažiranjem «struke») ima za cilj stvaranje novog čovjeka u novoj naciji. Kad god se iz postojećih sličnosti dvaju jezika (recimo, hrvatskog i srpskog) pokušavaju stvarati nove različitosti, na djelu je radikalni nacionalizam u službi jačanja nacije. Jezik je ključni element u procesu izgradnje grupnog identiteta. On predstavlja akustičnu simbolizaciju politične različitosti, to jest osobenosti. Tako se proces stvaranja «čistog» hrvatskog jezika uklapa u ideju o jačanju nacionalnog identiteta, što je, povijesno gledano – legitimni proces. Hrvatski graditelji nacije, stoga, ne GRADE jezik, nego ga re-kreiraju, odnosno restauriraju, u namjeri da ga dovedu u njegovo izvorno, etnolingvističko purističko stanje. Ali, jezik teško podnosi ovakvu simbolizaciju. Jezik je poput vrsnog akrobate s bogatim repertoarom različitih vježbi. Dob, spol, klasna i geografska pripadnost, obrazovanje, profesija, jedinstvene individualne osobine – sve to utječe na formiranje jezičnih varijanti koje lingvisti teško mogu kontrolirati. Tad na scenu stupa standard, odnosno proces standardizacije jezika sa svojim shizofrenim odrednicama i zbunjujućim pravilima koje kao da imaju za cilj (a nerijetko taj cilj u određenom stupnju i postižu) standardizirati (mentalno, sociološki, znanstveno, politički, etički, vjerski) svoje nacionalno kanonizirane govornike, nudeći im restriktivnu, strogo definiranu jezičnu i ne samo jezičnu ideologiju.
Pogledajmo kako i mentalno i lingvistički, te do koje mjere autonomno i kritički funkcioniraju a) nestandardiziran, samosvojni govornik i b) standardiziran (uškopljen) govornik, te koji i kakvi su njihovi umjetnički valeri:
Pričica prva
Kanadski novinar sasvim je pristojan novinar, suosjećajan, osjetljiv prema sudbinama onih izbjeglih iz Bosne i Hercegovine jer i sam se nekoć, premda elegantnije, doselio u tu veliku benevolentnu zemlju Kanadu. Taj novinar došao je iz Engleske pa nije imao problema s jezikom, možda se petljao s malim akcentološkim neujednačenostima koje vladaju između britanskog engleskog i američkog engleskog, ali to za ovu pričicu nije bitno. Stoje Branko i taj novinar na platformi podzemne željeznice, u pozadini neki violinist svira madžarski čardaš, picikato, prolaznici zuje naokolo, odjekuje tapkanje koraka, odzvanjaju riječi na raznoraznim jezicima jer Kanada je golema multietnička zemlja, kakofonija jezika, scena je filmski sveobuhvatna, vrlo širokokutna.
U Kanadi ima toliko vrsnih muzičara, kaže Branko, mislim da nisam dovoljno dobar da bih svirao u hodnicima podzemne željeznice, kaže, oni prolaze kroz audiciju, jeste li to znali?
Kasnije, u svom stanu Branko iznosi neku novu violinu, priča novinaru Kanadske državne televizije i prebire po žicama te jeftine nove violine, priča kako je njegova petnaest tisuća maraka vrijedna violina izgorjela u Sarajevu.
Ovu sam violinu posudio, kaže Branko, pozajmio sam je. Ušao sam u dućan s muzičkim instrumentima, kaže, onako, da me želja mine, a za pultom je stajao Kinez. Pitao sam ga, iznajmljujete li violine, a on je rekao, zapravo ne, ne iznajmljujem, ali dat ću vam violinu, ne morate ništa platiti, rekao je. Zadržite je tri mjeseca; ako vam se svidi, platit ćete, ako vam se ne svidi, vratit ćete je. Bila je to prva osoba u Kanadi koja mi je, ne postavljajući mnoga pitanja, nešto ponudila, priča Branko, ni legitimaciju mi nije tražio. Samo me je pitao znam li što je s bosanskim drvetom, jer bosansko drvo bilo je vrlo poznato, znate, kaže Branko, negdje sam pročitao da je čak Stradivari pravio violine od bosanskog drveta koje se iz Bosne izvozilo u Italiju. Kinezu sam rekao da ne znam što je s bosanskim drvetom, rekao sam mu, ne znam što je s bosanskim drvetom, ne znam ima li u Bosni još drveća.
Prije neki dan, kaže Branko, uočio sam da mi Beethoven postaje pomalo dosadan. Posljednje što sam svirao bio je Mendelssohnov violinski concerto. Prije toga svirao sam Mozarta i radio sam devet godina kao muzički urednik u Radio-Sarajevu. Ovdje radim kao prodavač. U jednoj trgovini s muzičkim instrumentima prodajem violine, klavire, čela, kaže. Prvi posao, kaže, dobio sam preko svojih sarajevskih veza, na jednom gradilištu i tako sam započeo svoju glazbenu karijeru u Kanadi, svoju kanadsku muzičku karijeru. Zakleo sam se da neću odustati, ma što da se desi. Ali oni su odustali. Izgleda, bio sam prespor. Teško je u četrdesetosmoj bildati mišiće. Kasnije sam radio s onim jadnicima koji s ogromnim vrećama preko leđa obilaze tvrtke i nude raznoraznu robu na prodaju. Ja sam nudio igračke, kaže Branko, male automobile na daljinsku komandu, lutke koje pričaju i pišaju. Bio je kolovoz, august, a ja sam kucao na vrata tih tvrtki i pitao: Zanimaju li vas možda božićni darovi za vašu djecu? Radio sam od osam do osam. Jednog dana prodavali smo na ulici, ja i moj nadzornik, s tim ogromnim vrećama na leđima, ljudi prolaze, ne gledaju, sažalijevaju, izgledali smo vrlo mali pod tim velikim vrećama, bilo je vruće. Tog dana nisam ništa prodao. Onda sam rekao, neću više nositi te vreće i gotovo.
Od gazde, kaže Branko, od gazde sam dobio stare audio kazete klasične glazbe, ali na njima se samo skuplja prašina, na njima se samo hvata prašina, kaže Branko, jer nemam ih kada slušati. Ovdje sam četiri godine, ovdje u Kanadi, kaže, i još nisam bio na odmoru. Kupio sam aparat za pravljenje kruha, mnogi iz bivše Jugoslavije ovdje kupuju aparate za pravljenje kruha, kaže, pa peku ogromne količine svog kruha, ovdje u Kanadi, kaže Branko.
Svakim danom nalijećem na neki novi problem, još kaže Branko novinaru kanadskog radija, pa se problemi gomilaju. Najnoviji problem je što sad sve više sužavam tok svojih misli. Nije bitno radiš li kao dostavljač, kao taksist ili kao građevinski radnik, jer s vremenom doista postaneš to, kaže Branko, postaneš dostavljač, taksist ili građevinski radnik. Kako da kažem, kaže Branko, moraš uprostiti misli. A uprošćavajući svoje misli, postaješ jednostavniji jer se navikavaš uprošćavati svoje misli, pa ti tako mozak postaje sve bljeđi, pa ti se prazni, kaže Branko. («Bold» moj)
Pričica druga
U kulturnom dodatku «Vjesnika», od 5. travnja, 2005. godine pojavio se tekst akademika, pisca i sveučilišnog profesora Pavla Pavličića pod naslovom «Tuga književnog profesionalca». U tom tekstu akademik, pisac i sveučilišni profesor objašnjava svoju zabrinutost nad činjenicom da knjige čita, a filmove gleda, s razumijevanjem, ne uspijevajući, pri tom, identificirati se s junacima i doživjeti ekstazu. Zatim, objašnjava akademik, pisac i sveučilišni profesor kako se i zbog čega njegova teška profesionalna tuga, njegova intelektualna mora, nakon dugih godina analitičkog pregalaštva naglo raspršila, kada je na Uskrs, gledao osmu epizodu serije 'Duga mračna noć', pri čemu su mu se, onako totalno zahvaćenom i prepuštenom emocijama, pred ekranom - OČI OROSILE. (!!!) Akademika je tada «steglo» u grlu i odjednom je osjetio da više nije profesionalac, nego da se raduje i da pati zajedno «s onim likovima». Scena je bila jednostavna, objašnjava dalje akademik, te nastavlja do tančina prepričavati potisnutim emocijama bremenite kadrove koji su ga toliko uzdrmali i prizemljili. Akademik, pisac i sveučilišni profesor dalje se pita, odnosno pita nas koji čitamo njegove meditacije i njegovu glorifikaciju jeftinih kič sentimenata, staromodne režije i diskursa ušančenog u kolektivnu nacionalnu mitologiju o «napaćenom hrvatskom narodu», pita se, dakle - što ga je toliko dirnulo. Bio je uvjeren, kaže, da ga nisu dirnuli ni dijalog ni režija, jer dijalog je, kaže profesor i pisac, tu malo odviše aforističan, a režija je vrlo samozatajna. Također, objašnjava akademik, bio je siguran da to nije ni gluma, jer, piše akademik, u toj sceni sudjeluje četvero sjajnih glumca, ali ono što oni ondje rade, teško da bi se moglo nazvati glumom. Nema tu zasljepljujućeg vatrometa vještine, kaže pisac, nema ničega čemu bi se čovjek divio kao nekakvome artizmu. To što ti ljudi doživljavaju, kaže akademik, naprosto se ne da odglumiti. A ako glumci ne glume i ako režiser ne režira, što onda u toj sceni toliko čovjeka pogađa, pita se akademik, podrazumijevajući valjda da ta scena mora pogoditi svakog gledaoca baš onako kako pogodila je njega, ekstatično. Pa, zaključuje pisac, profesor i akademik, vjerojatno upravo to što glumci ne glume, a režiser ne režira. Reklo bi se jednostavno: svi su oni povjerovali da se sve to uistinu događa, i da se događa njima, kaže akademik. Zato u scenu nisu uložili svoje profesionalno znanje, nego svoj vlastiti život, kaže pisac. Ta je scena postala dio njihovih biografija, kaže sveučilišni profesor. Ima još nečega, nečega što se ne da analizirati, kaže pisac, akademik i sveučilišni profesor Pavao Pavličić, i zato, kaže, ono što se ne da analizirati uvijek djeluje. Akademika je scena potresla kad ju je gledao u kinu, piše, potresla ga je kad ju je gledao na televizijskom ekranu («na Uskrs»), i kaže, tako će valjda biti svaki idući put, iz čega bi se moglo zaključiti kako se profesor toj sceni kani učestalo vraćati u nadi da će svaki put gledajući je doživljavati ekstazu i pročišćenje kakve mu neki drugi uradci visoke kulture nisu u stanju pružiti. Pisac i akademik kaže da je ta scena za njega veliki dobitak, jer govori o hrvatskoj povijesti koja ga je uzdrmala, njega, pripadnika napaćenog hrvatskog naroda. Akademik se, na kraju, od svog potencijalnog čitaoca oprašta sretan, sa zahvalnošću shvativši da za njega ekstaza nije zauvijek izgubljena. (Kapitalizacija i «bold» moji)
No comment. Pametnom dovoljno.
Jezikoslovci napominju da, iako je priroda standarda restriktivna, a cilj uspostavljanja standarda - da ograničava, pisci, kažu jezikoslovci, imaju slobodu rušiti jezični standard, odnosno «dopušteno im je» (tko dopušta – struka ili politika, gdje su granice «dopuštanja» i granice «uzimanja» slobode, mogu li se one propisati i po koju cijenu?), dakle piscima dopušteno je «proširivati» jezični standard. Ako se u govoru pisac mora pridržavati standarda, a kad piše – ne mora – on/ona je onda (shizofreno) raslojen/a, i to ne samo jezično. U javnim diskusijama često se nameće floskula kako se standardi prave da bi se opismenili nepismeni. Znači li to da je nepismenima i polupismenima dopušteno govoriti izvan standarda (dijalektima) ali kad se prethodno nepismeni, zahvaljujući standardu, opismene i, ne daj bože, pokušaju pisati, morat će pisati onako kako nalaže standard? Znači, pisac se ne mora u svom pisanju pridržavati standarda – dopuštena su mu «iskliznuća», a oni koji nisu pisci, ne smiju ni u što i nikamo «isklizavati»? Logika? Ako riječ «restrikcija» znači «zadržavanje unutar granica, ograničenje, sužavanje, umanjenje», a ona znači upravo to, onda je cilj uspostavljanja standarda – suziti jezik i – u krajnjem slučaju – osiromašiti ga. («Norme standardnoga jezika određuju našu jezičnu i pravopisnu slobodu… Književnici ih mogu rušiti namjerice; dapače, pomak od norme nerijetko je važnim izražajnim književničkim sredstvom… Ali ono što je dopušteno u tom funkcionalnom stilu, nije u drugom, i to mora imati na umu svatko tko se javno služi jezikom... Pravopisna sloboda jednaka je jezičnoj. Pravopisne se norme smiju rušiti samo u onim funkcionalnim stilovima koji dopuštaju i rušenje jezičnih norma. Drugim riječima: jezične i pravopisne norme smiju rušiti i ruše znalci.» Nataša Bašić u «Glasu Koncila od 2. siječnja 2005. Kurziv i «bold» moji. Tko je tu pametan, tko lud?)
Standardiziran jezik neminovno proizvodi standardizirane emocije, potom standardizirane reakcije, potom standardizirane (poslušne) ljude. Standard stvara iluziju o homogenosti nacije, zato se o njega neki toliko kešaju (vješaju). Jezični standard nalik je na državu. Oboje bi trebalo ukinuti, ali dotle mnogo će vode proteći Savom. Ili Drinom.
Kaže Chomsky: «Jezik je proces slobodnog stvaranja; njegovi su zakoni i načela određeni, ali način na koji se načela stvaranja upotrebljavaju (upotrjebljavaju?!) slobodan je i bezgranično primjenljiv. … Bez napetosti između nužnosti i slobode, pravila i izbora, uopće ne može biti stvaranja, komunikacije, bitnog djelovanja.» Zato, ne daj bože da se lingvisti slože.
Jezik je legitimacija za psihološki, politički, društveni, intelektualni, etički, pa i inteligencijski profil svakog njegovog korisnika. Prema tome, da, s jezikom treba oprezno i znalački, ali i veselo and with love.
ó
U knjižici koja je 1992. rashodovana iz jedne riječke biblioteke, te bačena na kup pred ulazom, a koju sam onda odnijela kući, nalazi se i ova pjesma:
Sada je to još uvek opasnost koja peva
Plamen koji prozirnost proglašava za prijateljstvo
Muzikalnije ptice umaknu sudbini
Ali umaknu i rečima
Reči greše pesma se stvara
Drugačije niko nije postao pesnik
Svet se deli na one koji su zapevali
I na one koji su ostali robovi
Ali dolazi dan velikog oslobođenja
pesme će se otvoriti ko tamnice
pesnici će biti uništeni
pesme će biti prilagođene
Kad narod otkrije tajnu kako se postaje velik
Trgovi će ostati bez spomenika
Nekad samo pesnicima dostupne tajne
Biće proglašene svojinom naroda
(Branko Miljković)
