Slavenka Drakulić

PRIČE IZ KUPATILA KAKO SMO NORMALNOST POBRKALI SA RAJEM

Sarajevske Sveske br. 23/24

Poljski pisac Andrzej Stasiuk, u svom eseju „Dziennik okretowy,“ opisuje kako je, u svom kupatilu, konačno shvatio da je u Evropi:

Nedavno sam, perući veš, shvatio – odjednom mi je sinulo – da sam građanin Europe. Možda je deterdžent bio Omo, možda Ariel ili neki drugi, upakovan u šarenu kutiju. Daleka, pomalo mitska civilizacija – da li je to Procter & Gamble, ili Henkel, ili Lever? – obraćala mi se na mom maternjem jeziku. I ne samo to, obraćala se i drugim stanovnicima srednje Europe na njihovim maternjim jezicima: Praci prostriedok pre farbeny bielizen. Fekezett habzadzu mosopor szines ruhakra. Detergent pentru rufe colorate. Prašak za pranje rublja u boji... Dok sam stavljao rublje u perilicu i pažljivo dozirao Ariel (ili možda Omo), osjećao sam da je moje postojanje, na jedan bitan i dubok način, priznato. Pogledao sam i druge proizvode po svom kupatilu: pasta za zube, dezodoransi, sredstva za čišćenje, svi su izražavali moje srednjeeuropsko uskrsnuće. Kao da nam se desilo priznanje neovisnosti i uspostava diplomatskih odnosa u isti mah. Skladujte mimo dosah deti.

I ja mogu posvjedočiti o osjećanju pripadanja Europi koje me obuzme svaki put kada bacim pogled na svoje kupatilo (koje je istovremeno i toalet), iako Hrvatska još uvijek nije članica Europske unije. Međutim, postat ćemo članica veoma brzo, za tačno tri godine, kako nas naši političari vole podsjećati. Dakle, samo što nismo – što se da naslutiti i po kutijama deterdženata Ariel i Omo. Izgleda obećavajuće jer se i meni obraćaju na mom maternjem jeziku. Baš kao i Stasiuk, i ja sam zadivljena činjenicom da je moj jezik priznat, ili barem da tržište priznaje Hrvatsku. Konačno, zar tržište ne prethodi politici? Neki kažu da ono diktira politiku. Procter & Gamble sada imaju fabriku u Češkoj Republici i uskoro će vjerovatno otvoriti jednu i u Hrvatskoj. To će osigurati radna mjesta za barem nekolicinu od onih 17% nezaposlenih (to je nezvanična brojka – zvanično ih imamo 11%). Nastavljam se diviti našoj "svjetlijoj budućnosti" i raju in spe. Ali onda, gledajući u kutiju deterdženta, zapažam da postoji razlika između onih koji su u EU i nas koji nismo: iako je informacija na kutiji odštampana na maternjem nam jeziku, uputstvo za upotrebu odštampano je na naljepnici i zalijepljeno na kutiju! Ne, nismo mi još tu; uviđam da je Stasiuk ipak korak ispred mene.

Za razliku od Stasiuka, ja sam žena. Stoga, moje kupatilo sadrži ne samo deterdžent, nego i svakovrsne kreme i gelove za tuširanje, ulja, i proizvode za njegu kose. I uopšte me nije stid to priznati. Naprotiv, dugo sam čekala da vidim ove Lancôme i Helena Rubinstein, ove Estée Lauder i Givenchy i Chanel i Dior proizvode ovdje, na mojim policama. Ili, bolje rečeno, čekala sam dan kada ću ih moći kupiti u dućanima u Zagrebu, umjesto da ih kupujem u Gratzu ili Trstu ili nekom drugom od zapadnjačkih gradova koje sam posjećivala. Skuplji su u Zagrebu, ali to je cijena koju sam spremna platiti kako bih ih imala ovdje, nadohvat ruke. Zato što, naravno, kao i većina žena, ja vjerujem da će piling-krema za glatku kožu, "hidrirajuća, raskošna krema, obogaćena hiper-oksidantnim biljnim uljima", ne samo ostaviti moju kožu svilenkastom i mekom kao bebina, nego će – što je još važnije – "stvoriti osjećaj tjelesne harmonije i trenutačni doživljaj blagostanja". Ukratko, obećava da će napraviti čudo. Kao i većina žena na Istoku ili na Zapadu, ja vjerujem u ovakva čuda. U tolikoj mjeri da teška srca bacam prazne bočice ovih skupih preparata. S vremena na vrijeme, obuzme me sumnja i postavim svakovrsna razumna, ali savršeno izlišna pitanja, kao što su: Zašto mi je potrebna sva ova kozmetika? (Nije, nikome nije.) Zašto je svakom dijelu moga tijela potrebna drugačija krema? (Nije.) Ali se to dešava sam u rijetkim trenucima slabosti, kada moja vjera u kozmetiku, tržište, reklame, kapitalizam, Zapad, demokraciju, ljudska prava, itd. doživi krizu – nešto što svaka religiozna osoba može razumjeti. Kada ne dovodim u pitanje idiociju trošenja novca na ove beskorisne trivijalnosti, uživam da ih upotrebljavam.
Zapravo, uživam u sadašnjem izgledu svog kupatila zato što sam dovoljno stara da se sjećam kupatila u stanu mojih roditelja iz ranih pedesetih, kada je Plavi radion bio jedini deterdžent koji je postojao. Ili čak i ranijih kupatila, kada nije bilo nikakvog deterdženta, samo sapun Jelen. I sjećam se da smo imali dvije vrste eau de cologne koje je majka kupovala u apoteci, donoseći praznu bocu sa sobom. Apotekar, stariji, ozbiljan gospodin koji ih je sam proizvodio, napunio bi joj bocu dok sam ja udisala čarobni miris. Moja majka je voljela onu koja se zvala Crna mačka. Za vrijeme mog djetinjstva bilo je tako malo kozmetičkih, čak i higijenskih preparata da se jedina dostupna zubna pasta, dostupna u dva okusa, jagoda i mentol, jednostavno zvala "zubna pasta ". To jest, sam proizvod bio je tržišna marka, što je potpuno nezamislivo u današnje doba. Čega je još bilo u tom kupatilu? Ugljena olovka za oči, kakvu su, pretpostavljam, koristili još u drevnom Egiptu, krema za lice Koža iz snova, i sapun za brijanje moga oca. Par puta smo dobili paket iz inostranstva; u njima nekoliko sapuna po imenu Lux, umotanih u predivni papir s fotografijama filmskih diva. Oh, kako su bili meki na dodir – i koža bi zaista postajala "meka kao bebina" a moje "tijelo u harmoniji," učinkovitije od bilo koje kreme danas. Također bih se mogla zapitati čega nije bilo u tom kupatilu. Sjećam se s nepomućenom jasnoćom, ali i sa stidom, da nije bilo higijenskih uložaka. Nije ih bilo za kupiti. Uopšte nisu postojali kao proizvod.

Ono što mi je u današnje doba posebno drago da imam – pri čemu Stasiuk uopšte ne spominje ovaj proizvod – su moje zalihe finog toaletnog papira. Rolne i rolne, još uvijek ih gomilam kao da svaki tren mogu nestati sa polica u supermarketima, kao što je to nekada bio slučaj. Stare navike teško umiru! Mekan je, veoma mekan, i prave ga u raznim pastelnim bojama kao što su svijetloplava, ružičasta, i narančasta: neki imaju cvjetni uzorak, ima i jedan na kojem čovječuljci skijaju (za upotrebu tokom zime, pretpostavljam), a na drugom su smiješne životinje kako bio ponukali djecu da ga koriste. Nedavno sam kupila i zadnji hit, blago naparfemisani toaletni papir iz Italije. Ali sam zaključila da je to malo previše, čak i za kolekcionara. Osim toga, njegov miris mi se nije slagao sa mirisom tekućinom za ispiranje WC školjke, osvježivača zraka, mirisom omekšivača…

Da li se iko u Istočnoj Europi danas sjeća da je, još ne tako davno, toaletni papir bio pravi luksuz? Pretpostavljam da je moja generacija posljednja, a kad nas više ne bude to će se potpuno zaboraviti. Ljudi rođeni nakon 1985. govorit će zapanjeno: Nije bilo toaletnog papira? Ali to je nemoguće! Kako ste mogli živjeti bez njega? Stvarno, kako smo mogli?

Uloga toaletnog papira u padu komunizma vrlo je specifična. Pri tome ne mislim na fini toaletni papir kakav ja danas imam u kupatilu, nego na bilo koji toaletni papir, bilo kakav. Za mene je nedostatak ovog proizvoda postao simbol promjena kroz koje je naše komunističko društvo prošlo tokom zadnje dvije decenije – jasan pokazatelj da komunizam, kao politički i ekonomski sistem, nije funkcionisao. Sistem koji nije bio u stanju priznati i zadovoljiti osnovne ljudske potrebe, od toaletnog papira pa sve do ljudskih prava, osuđen je na pad. Iako je, iz ove perspektive, to bilo sasvim očito, niko se nije usuđivao očekivati da se to tako brzo i desi.

Moja zainteresovanost za kupatila i toalete Istočne Europe datira od mnogo ranije. U proljeće 1990., posjetila sam Bucharest i vilu u kojoj je nekada živjela obitelj Ceausescu. Kasnije sam tu posjetu opisala u priči "U Zoenom kupatilu". :
Piškila sam u njenu ružičastu WC školjku, oprala sam ruke u njenom ružičastom umivaoniku i popravila šminku u ogledalu iznad umivaonika. Na trenutak sam čak pomislila da se okupam u njenoj kadi – ružičastoj, naravno. Možda je upravo to ono što je svaka Rumunka željela napraviti, uživati u privilegiji kupatila princeze Ceausescu, na prvom katu vile koja je nekada bila obiteljska rezidencija u Bucharestu [...] Zoeno kupatilo uopšte nije luksuzno, zapravo je poprilično patetično u svom nastojanju da bude luksuzno. To je obično, mada prostrano, kupatilo kakva možete vidjeti u domaćinstvima srednje klase na Zapadu. Ali kad je Zoe ovdje živjela, njeno je kupatilo bilo odraz vrhunskog luksuza, uglavnom zato što je funkcionisalo i imalo toplu vodu, sapun i toaletni papir. To što je bilo izuzetak u Rumuniji, označilo ga je kao luksuzno.
Ako je ovo bio san običnih ljudi, onda je njihova stvarnost bila znatno drugačija:
Posjetila sam prijatelja koji je živio u neboderu u Bucharestu. U njegovom je kupatilu istina postojala kada, ali nerijetko nije bilo vode kojom bi je napunio. Vode, kao i struje, često nestaje. Ako posjetite bilo koji državni ili privatni restoran – ili bilo koji javni toalet u gradu – imat ćete osjećaj da ste ušli u podzemni svijet u kojem je civilizovani život prestao postojati. To je vrlo vjerovatno jedna od prvih stvari koju čovjek primijeti po svom dolasku u ovu zemlju: prvo smrad, a zatim i izgled toaleta. Ni slavni restoran Carul cu Bere, smješten u prekrasnoj zgradi iz devetnaestog stoljeća u srcu Bucharesta za koju kažu da je nekad bila crkva, nije izuzetak ovom pravilu. Zadržali su izrezbarenu drvenariju, ornamente po zidu i cijelu atmosferu klasičnog Bierstubea, a i hrana im je dobra, ali se dojam kvaliteta trenutačno ruši ako se odlučite na riskantni potez posjete toaletu. Zatvarajući vrata za sobom, počinjete se gušiti u reskom smrada urina dok očajnički pokušavate locirati suhu tačku na poplavljenom podu. Ne trebam ni spominjati da na školjki nema daske, ali do vaše posjete ovom slavnom restoranu, već ćete naučiti da takvo nešto ne treba ni očekivati. A onda morati potegnuti prljavi komad konopca da saperete školjku. Sapunu ni traga, a toaletni papir je izgleda potpuna nepoznanica. Ne postoji ni jedan javni toalet u Bucharestu gdje ćete ga naći. [...] U Zoenom sam kupatilu shvatila da civilizovano demokratsko društvo ima male šanse da se odmah ukorijeni u zemljama gdje je normalno, čisto kupatilo s tekućom, toplom vodom, toaletnim papirom i sapunom luksuz rezervisan samo za diktatore.
Skoro su dvije decenije prošle od moje priče o Zoenom kupatilu do Stasiukove o njegovom. U međuvremenu, desile su se ogromne historijske promjene u tom dijelu Europe, kao što su pad komunizma, početak demokracije i ekonomije slobodnog tržišta i, u slučaju pojedinih zemalja, pridruživanje EU, tek neke da navedem. Koju smo cijenu morali platiti da bismo imali normalna kupatila – živjeli normalnim životom – i šta je, u ovom kontekstu, uopšte "normalno"? Šta nam se desilo između Zoe i Stasiuka?
Ako bih produžila sa istim metaforama koje sam pokušala ovdje uvesti, kao što su "kupatilo" i "toaletni papir", možemo slobodno reći da nam je san bio da imamo Zoeno kupatilo. Možda ne sa njenim zlatnim pipama i ružičastim pločicama, nego jedno obično, sa izobiljem tople vode i toaletnog papira. Zato što je u to doba čak i normalno kupatilo bilo luksuz, rezervisan samo za članove nomenklature (ili, kako ih je moj nekadašnji zemljak Milovan Đilas jednom nazvao, nove klase).

Sigurna sam da ste primijetili da vrlo često koristim prvo lice množine. Upravo je ova zamjenica, koja označava množinu, zajednicu, ključ za razumijevanje mnogih stvari u vezi sa nekadašnjim komunističkim zemljama i ondašnjim ponašanjem ljudi, kao i za razumijevanje naših snova i očekivanja. Ali ko su ti "mi", koji – svaki put kada upotrijebim ovu zamjenicu – zvuče kao neki mitski entitet, neko nepostojeće zajedničko tijelo, duh?

Ne, nije duh. Meni, koja sam i sama odrasla u takozvanoj komunističkoj (ili socijalističkoj) zemlji – onoj koja nije bila tako jadna kao one iz Sovjetskog bloka, ali koja će kasnije postati mnogo jadnija, dok su je svi nastojali napustiti (Jugoslavija se raspadala na komadiće u krvavom ratu) – meni, ovo "mi" nije samo obična govorna figura, niti je apstrakcija. To je ključna riječ. To je suma iskustva mog prethodnog života. Koristim je s određenom svrhom, kao što su to činili drug Tito, drug Ceausescu, ili bilo koji drugi bitni drug, kada su se obraćali narodu – mada s potpuno drugačijom svrhom. Meni ona otkriva duh zajedništva u kojem smo odrastali, u vremenu kada su građani tretirani kao jedno tijelo. U školi i na poslu, u javnom životu i politici, ljudi nisu postojali ni u jednom drugom gramatičkom obliku. Svaki ispad "ja" bio je kažnjavan zato što, treba li napominjati, individualizam počinje kao protivljenje kolektivizmu.

Zato koristim ovu zamjenicu za označavanje našeg zajedničkog nazivnika, sličnosti iskustava ljudi koji su živjeli pod komunizmom. Posljedice političke upotrebe ovog gramatičkog oblika bile su razarajuće, i još uvijek su. Još uvijek se vidimo kao grupu, kao naciju, ponekad čak i kao pleme. Još uvijek ne kao pojedince. Teško je početi djelovati kao "ja" zato što je, s obzirom na našu prošlost, teško povjerovati da mišljenje ili inicijativa ili glas pojedinca može išta promijeniti. Još uvijek je sigurnije sakrivati se iza "mi". Osim toga, biti pojedinac također podrazumijeva i pojedinačnu odgovornost, a to tek treba naučiti. To jest, treba vremena.

Nije samo naša komunistička prošlost ta koja nas drži zarobljenim u zbirnoj zamjenici, već i naš san da se izvučemo iz tog zarobljeništva. Njegovali smo zajednički san o bijegu iz svakodnevnice. Sanjali smo o drugačijoj normalnosti. Ali o kakvoj?

Kratki odgovor bi bio da smo očekivali ništa manje od raja. Zašto raj? I kako ičija normalnost može postati raj? Jednostavno zato što, u poređenju s onim što smo mi imali – odnosno, nismo imali – ono što su drugi (naime zapadni Evropljani) imali, svojim izobiljem činilo nam se kao raj.

Komunistički blok nije bio tako čvrst kao što se činilo. Zahvaljujući isječcima iz života na drugoj strani, zahvaljujući – često prokrijumčarenim – filmovima, magazinima, i TV reklamama, kao i nekim sitnicama kao što su fina čokolada i parfemi, donje rublje, kozmetika, igračke i muzika – i meki i paperjasti toaletni papir kakav sam nekada i sama nosila prijateljici u Varšavu – naša vjera u potrošački raj olako je zamijenila zvaničnu komunističku vjeru.

U takvoj situaciji, svaki "suptilni" argument o razlikama između komunizma i kapitalizma, ili u prilog činjenici da je u komunizmu većina ljudi podjednako siromašna, dok u kapitalizmu nisu svi podjednako bogati, nije igrao nikakvu ulogu, barem ne tada.

Tako se i desila velika zabuna: mi smo od zapadnoevropske normalnosti koja nam se činila tako predivnom, ali isto tako nedokučivom, mislili da je sam raj, iako to nismo zvali rajem, nego jednostavno Europa. Baš kao i Zoeno kupatilo – kupatilo podjednako poželjno i podjednako nedokučivo za prosječnog Rumuna.

Ali tu je bilo još nečega zahvaljujući čemu nam je bilo tako lako povjerovati u raj: činjenica da se život pod komunizmom također zasnivao na vjeri u neku vrstu raja. Zato nam je bilo lako jednu religiju zamijeniti drugom.

U komunističkoj ideologiji, iako ne i u praksi, biblijski raj zamijenila je vjera u "svjetliju budućnost", to jest u besklasno društvo jednakih u kojem, prema Marxu, "svako će raditi prema svojim sposobnostima i dobivati prema svojim potrebama". Istina, ideja je bila da se takvo društvo ostvari na ovom svijetu, a ne na onom, što je samo nevažna sitnica, naročito imajući u vidu da "svjetlija budućnost" nikada zapravo nije imala šansu i stoga je ostala plod mašte baš kao i kršćanski raj.

Međutim, upravo kao i u svakom drugom religijskom sistemu, treniralo nas se da vjerujemo. Ta je vjera stvorila određenu vrstu mentaliteta kojega se nije bilo lako riješiti, čak i nakon što su se okolnosti dramatično izmijenile. Izgleda da je to bilo teško čak i za generaciju koja je sada u tridesetim. Bili smo i još uvijek smo naviknuti da promišljamo, doživljavamo i reagujemo na svoju stvarnost na ovaj religiozni i kolektivni način.

Pitanje je, naravno, šta smo dobili umjesto normalnosti koju smo pobrkali sa rajem?

Normalnost koju su istočnoeuropske zemlje doživjele nakon pada komunizma i, kasnije, nakon ulaska u EU, bila je nešto potpuno drugačije od onog što su očekivali. Prelazak iz totalitarističkog političkog uređenja u demokratsko, iz planske ekonomije u (divlji) kapitalizam, nije automatski stvorilo bolji život za sve. Novo iskustvo slobode došlo je u paketu s novom vrstom siromaštva i nesigurnosti. Kako je vrijeme prolazilo, počeli smo shvaćati da postoji i druga strana normalnosti (raja, Europe): sve veći jaz između bogatih i siromašnih, visoka nezaposlenost, korupcija na svim nivoima, da spomenem tek neke aspekte.

Štoviše, nema olakšanja, zato što patnja nikada ne prestaje: činjenica da ono što je nekome raj, mnogima je pakao, jednostavno boli – između ostalog i zato što je to nepravedno. Olako se zaboravlja da je jednakost bila vjerovatno najprivlačniji dio u komunističkoj religiji.

U kontekstu moje metafore, rekla bih da smo ne samo sanjali o Zoenom kupatilu, nego su nas uvjerili da na to imamo i pravo. Ako smo bili otrovani vjerovanjem u komunistički raj jednakosti, naši su post-komunistički političari, u svojim obećanjima, otišli skoro jednako daleko u nastojanju da nas opet otruju.

Uskoro su propali ne samo naši snovi, nego su nas izdala i skoro sva nova obećanja. Nisu stvoreni nikakvi efikasni odbrambeni mehanizmi, ni psihološki ni materijalni. Stara sigurnosna mreža socijalne zaštite, i onako slaba, potpuno se raspala zajedno sa starim sistemom. Nema radničkih sindikata da štite naša prava, nema socijalne države, nema dobrih i pristojnih zakona koje se poštivalo, nema socijalne strukture koja bi pomogla – i nema jasne svijesti o potrebi za svim ovim, ili barem još ne.

Mnogi od nas, suočeni s takvim strahovitim promjenama, obmanuti i razočarani u pogledu naše nove situacije – te normalnosti za kojom smo čeznuli – počeli su se osjećati kao žrtve. Neke političke vođe spremno su našu tjeskobu i nesigurnost prepoznali kao "krizu nacionalnog identiteta". Nesigurnost rađa strah – a strah, zauzvrat, obično podrazumijeva zatvaranje, odbranu onoga što imaš, ili misliš da imaš i nisi još izgubio.

Međutim, "nacija" i "religija" još uvijek su nam bili na raspolaganju – zapravo, više nego ikada. Frustrirani i ogorčeni, usamljeni i uplašeni, mnogi su se sakrili u okrilje pravoslavlja, katoličanstva, islama, ili nekog drugog religijskog utočišta. Mnogi su se poveli za populističkom retorikom nacionalističkih vođa koji nisu imali baš puno za ponuditi, osim nekoga ili nečega za okriviti: globalizaciju, hedonizam, dekadenciju, kapitalizam, korupciju, demokraciju, stare komuniste, nove oligarhiste, Zapad, Židove, Cigane… uopšte nije bilo bitno koga ili šta.

Činjenica da su poneki dobili Zoeno kupatilo, ali da mnogi nisu, postala je problem. Neko bi mogao ustvrditi i da je to jedan od izvora svih Kaczynskih, Slota, i Orbána današnjice.

Da li je normalnost (mislim raj, Europa) kakvu smo zamišljali i priželjkivali jednostavno pogrešna? Da i ne. Učimo na teži način da takva normalnost – to jeste, udoban život – nije nešto što se automatski desi, i iznad svega, nije jeftina.

Sada doživljavamo normalnost u njenoj drugoj dimenziji, kao napornu, sitno-šićarsku borbu koja svakom od nas predstoji. Daleko od ružičastih toaleta, boja normalnosti je siva. To je loša vijest. A borba nikada ne prestaje, bilo za Zoeno kupatilo, za pravdu, za veću slobodu – ili protiv korupcije, manipulacije, ili straha. Međutim, dobra je vijest da postoji nova šansa za pobjedu u ovoj borbi. Vrijeme je da shvatimo da je na svakom od nas pojedinačno da se prihvatimo posla. Ne možemo više nikoga kriviti, iz jednostavnog razloga što svaka osoba može dovesti do promjene. Ili, barem, može pokušati.

prevela sa engleskog: Irena Žlof