Mirza Mejdanija
Priča o jednom prijateljstvu i međusobnom književnom uticaju: James Joyce i Italo Svevo
Sarajevske Sveske br. 45-46
Svevov dug spram Joycea je topos u historiji kritike o ovom italijanskom piscu, i odnosi se na Joyceovu intervenciju u vezi sa priznavanjem Tršćanina od strane književne kritike. Prepoznatljiv je u Svevovim djelima uticaj Schopenhauera, Marxa, Darwina, Nietzschea, Freuda i mnogih drugih, ali se ime Joycea uvijek samo veže za njegov doprinos Svevovoj slavi pisca, a u stvari, to baš i nije tako: tršćanski autor je bio i pod uticajem književnih djela irskog pisca, te njegovih ideja, ali je i sam Joyce pretrpio duboki uticaj svog italijanskog kolege, pored činjenice da ih je vezivalo duboko prijateljstvo.
Prijateljstvo Sveva sa Joyceom
Svevo po prvi put poslovno putuje u Englesku 1901. godine i shvata da njegovo poznavanje engleskog jezika nije zadovoljavajuće, mada nije tako loše koliko on pretjeruje. Nakon toga mu se pridružuje supruga i ostaje u Londonu nekoliko mjeseci, vraćajući se tamo redovno sve do 1927. godine, izuzev, naravno, ratnih godina. Plod ovih brojnih putovanja su razni eseji o engleskom životu i kulturi, a njegovi napori da nauči engleski jezik su veliki, i počinje ga ozbiljno izučavati. Učio je on engleski jezik u školi u Seignitzu, zatim u Trgovačkoj školi u Trstu, i vjerovatno ga je htio usavršiti i održati kontakt sa tadašnjom engleskom kulturom. Radi na knjigama gramatike, čita razne engleske novine i revije, vodi duge konverzacije sa osobama koje su mu ponekad dosadne, ide u pozorište i nedjeljom u crkvu da bi slušao propovijedi, a tokom jednog londonskog boravka, uzima privatne časove od jedne sedamdesetogodišnje gospođe. Uprkos svim ovim naporima ostaje nezadovoljan vlastitim napretkom. I upravo zbog toga počinje ići na privatne časove kod Joycea, koji je obzirom na poteškoće u izgovaranju vlastitog imena, samoga sebe u Trstu nazivao „Professor Zois“.
James Joyce napušta Dablin oktobra 1904. godine zbog napetih odnosa sa ocem i dugova koje je gomilao, ali prvenstveno zbog irske političke situacije. Mislio je da ide raditi u Berlitz School u Cirihu ali, kada tamo stigne, otkriva da mjesto profesora više ne postoji. Provodi jedan vrlo stresan period čekanja, i nudi mu se slično mjesto u tršćanskoj Berlitz School, gdje stiže 20 oktobra. I u Trstu otkriva da njegove usluge nisu potrebne, ali novi šef škole, Almidano Artifoni, priprema mu zaposlenje u novom ogranku škole u Puli. Period koji provodi u Puli je prilično sretan, jer mu daje mogućnost da preživi, čita i piše, a u martu 1905. godine seli u Trst. Livija Veneziani Svevo, u svojoj knjizi Život moga muža objašnjava da je on stigao u Trst u jesen 1903. godine, sa svojom mladom suprugom, Norom Barnacle. Bio je mlad, imao je nešto malo više od dvadeset godina, siromašan, na početku svoje veličanstvene književne karijere, stigao je u Trst nakon jedne tragikomične avanture: uzevši voz Beč – Trst, greškom je sišao u Ljubljanu u četiri sata ujutro. Kada je, sutradan, pitao nekog prolaznika za ulicu S. Nicolò, gdje je bilo sjedište tršćanske Berlitz School, shvatio je da je pogriješio grad, te je pun straha, jer je sa sobom imao malo novca, čekao cijeli dan i dio noći na ljubljanskoj stanici voz za Trst. Stigavši u Trst, ostavio je suprugu u malom parku pored stanice i otišao da traži školu da bi dobio pomoć u novcu. Zadesio se greškom u jednoj starogradskoj ulici gdje su se mornari tukli sa prostitutkama. Želio je biti prevodilac i izmiritelj, ali ga je zadesila nesreća: policija ga je uhapsila zajedno sa drugima, zbog čega ostaje u zatvoru cijeli dan, dok ga je jadna supruga čekala sjedeći na klupi u parku, bez novca, ne poznavajući jezik stranog grada.
Trst mu se nije mnogo svidio u početku, vjerovatno zbog svoje kulture koja nije bila evropska već srednjevropska. Ali, malo po malo, on otkriva izvjesne sličnosti sa Dablinom, jer je to provincijski grad koji je po mnogim aspektima kozmopolitski i učen. Kao i njegov rodni grad, ima svoj karakteristični jezik, iredentistički i socijalistički pokret, ima mogućnost da piše članke o Irskoj za “Il Piccolo” između 1907. i 1912. godine i drži konferencije o svojoj rodnoj zemlji na Narodnom Univezitetu. Ali, kao i uvijek, ima ozbiljne finansijske probleme i njegovi dugovi opet rastu i, štaviše, muči ga nemogućnost objavljivanja njegovih književnih djela. Upravo u ovom periodu Berlitz School ima ozbiljan problem kada jedan od njenih članova pobjegne sa dijelom sredstava. Joyce onda postiže da i njegov brat Stanislaus počne tu raditi, ali škola ne može zaposliti dvojicu profesora engleskog jezika tokom ljetnih mjeseci. I zbog toga on sa svojom suprugom Norom odlazi u Rim, gdje radi u sekciji za korespondenciju u banci Nast, Kolb and Schumacher, što je izvrsna priprema za kasnije čitanje Svevovog prvog romana. Vraća se iz Rima više nego ikad u dugovima, i pošto su studenti kojima je predavao, zadovoljni što ga opet vide, i pošto on ima potrebu za novcem da bi preživio, pomažu mu da nađe privatne studente.
A jedan od tih je Italo Svevo, kojem Joyce daje časove engleskog jezika tri puta sedmično u vili Veneziani. Učenik dosta puta unaprijed plaća lekcije, 200 kruna u junu 1908. godine i, na primjer, kvotu za cijelu 1909. godinu da bi pomogao svog profesora. 1915. godine mu obezbjeđuje posao od dva dana sedmično za 100 kruna, u sekciji za prijevode pri korespondenciji tvrtke Veneziani. Ovi podaci bi mogli navesti da mislimo da je njihov odnos bio samo odnos nadređenog i službenika. Poznato je da je Livija Veneziani Schmitz zapošljavala Noru da joj pegla rublje i da se Nora žalila da se Livija pravila da je ne poznaje kada bi se srele na ulici. Očigledno se dva para nisu družila, i ova činjenica ostaje nerazumljiva. Vjerovatno je porodica Svevo znala da irski par nije bio vjenčan iako je Italo, na svojoj konferenciji 1927. godine u grupi na Kongresu o Joyceu tvrdio da su se njih dvoje vjenčali prije nego što su napustili Dablin. To je barem bila oficijelna priča jer je Joyce bio opomenut od strane Berlitz School da se treba pretvarati da su se njih dvoje vjenčali u Dablinu i tvrdio je to kada je prijavio rođenje svoje djece iako su neki od njegovih kolega iz Berlitz School znali da njih dvoje “žive u grijehu”. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da su stanovnici vile Veneziani to znali, ali je Livija zamjerala Nori i njenu rastrošnost. Uostalom, dva autora se nikada nisu prestala persirati, što također čini diskutabilnim njihovu bliskost.
1929. godine Joyce odbija da napiše predgovor za engleski prijevod Senilnosti, objašnjavajući da je Italo u nekim prilikama bio suviše škrt prema njemu i da ga nikad nije pozvao svojoj kući kao gosta, samo kao nastavnika. Ove optužbe mogu biti rezultat Joyceove opsesije za prevaru, problema koji je uništavao sva njegova prijateljstva kada bi mu posuđivali novac, a u slučaju prijateljstva sa Svevom, opsesija se rađa nakon smrti Tršćanina. Razlike između njih dvojice su bile vrlo velike, budući da je Svevo bio prilično stariji od njega i da su njihovi karakteri i lične navike bili sasvim različiti: Svevo je bio primjer trijeznog čovjeka, dok se Joyce redovno opijao. I njihove su kulture bile mnogo različite: Svevo je uvijek pokušavao prikriti svoju književnu aktivnost, dok je Joyce za sebe uvijek govorio da je pisac.
Joyce nije trebao podučavati Sveva samo pravilima engleske gramatike, nego razgovarati sa njim i o književnosti i mnogim drugim argumentima, te su njihove lekcije bile nesvakidašnje, budući da nisu spominjali gramatiku, već su pričali o književnosti i o mnogim drugim argumentima: obojica se dive Giordanu Bruni kao mučeniku slobode i dužnici su spram Vicoa, čitaju psihoanalitička djela pod čiji uticaj padaju, te obojica istražuju kompleksnost svakodnevnog života. Osim toga, obojica su obrazovani u školama religijskog karaktera, i obojica su se odrekli svoje vjere, ipak ostajući pod njenim velikim uticajem, na različite načine. I mada ih je razdvajala razlika u godinama i u nacionalnosti, njihovo prijateljstvo se odmah rodilo, i Irac je svom učeniku vrlo brzo donio svoje poezije Chamber Music i neka poglavlja Ljudi iz Dublina, mada nikada nikome nije govorio o svojim književnim radovima, a Svevo je, sa druge strane, njemu dao svoja dva zaboravljena romana. Irac ih je odmah pročitao i već je pri sljedećem susretu izjavio da je Svevo bio nepravedno zanemaren, tvrdeći da neke stranice Senilnosti ne bi mogli bolje napisati ni najveći majstori francuskog romana. Nakon tih neočekivanih riječi Svevo ga je gledao očarano, blažen i iznenađen.
Psihološka važnost susreta je značajna za obojicu. Svevo se više nije nadao da će čuti riječi slične pohvale za svoje zaboravljene romane, i susret ponovo gradi njegovu vjeru u sebe kao pisca. Postaju kolege, diskutujući svoje ideje. Svevove posjete Joyceovoj kući se često produžuju do kasno u noć, i obojica otkrivaju jedan drugom svoje buduće poslove i teškoće za trenutne planove. Svevo po prvi put ima povjerenja u nekoga da bi mu govorio o svojim romanima, i pokazuje prijatelju svoje duboko ogorčenje. Prijateljstvo sa Verudom je rođeno nakon smrti Elia koji je ostavio veliku prazninu u Svevu. I kada nestane Veruda, počinje priča o novom prijateljstvu. Vjerovatno je u Joyceu pronašao razumijevanje i divljenje koje je imao u Eliju i Verudi. Bez Joyceovih ohrabrenja, on bi bio apsolutno izgubljen za književnost. Sa druge strane, Joyce govori poznanicima o svom prijatelju i čak i napamet recituje posljednje stranice drugog Svevovog romana, nasrčući protiv nepravde kritike, smatrajući da je Svevo originalan pisac, i ovaj drugi je, ustvari, Joyceov jedini prijatelj pisac nakon što je napustio Dablin. Svevo je u jednom opisu svog slavog profesora načinjenom iz vježbe, vidio u Joyceu prije svega neku vrstu pješaka, čovjeka čija je sudbina bila da bude uvijek u pokretu… Joyce je mnogo hodao, izbrojao toliko koraka kao Lutajući Jevrej, da bi se našao, vjerujući da je obišao univerzum, uvijek na istom mjestu, u Dablinu, tako univerzalnom i tako provincijalnom na koncu.
Nakon objavljivanja Zenove svijesti, italijanska kritika ne opaža roman, i samo tršćanski kritičari Benco, Pasini i D'Orazio govore sa naklonošću o njemu u lokalnim novinama, i Svevo čak ima i zdravstvenih problema zbog ovog neuspjeha u Italiji. Piše Joyceu, i odmah dobija vrlo umirujući odgovor, jer ga Joyce, i prije nego je okončao čitanje, uvjerava da je ovo apsolutno njegovo najbolje djelo, i savjetuje mu da pošalje kopiju Valéryu Larbaudu, Benjaminu Crémieuxu i drugim poznatim evropskim italijanistima. Svevo to i čini i ujutro 15. januara 1925. godine prima pohvalno pismo od Larbauda koji mu saopštava njegovo lansiranje u Francuskoj. U međuvremenu i Bazlen otkriva Sveva i piše u “Esame” 1925. godine pohvalu tršćanskom piscu. Počinje tako slučaj Svevo, koji okupira pažnju ljudi koji su posvećeni književnosti u Francuskoj i Italiji, a u prvom periodu Svevo ne može vjerovati u ovu nevjerovatnu promjenu sudbine. Tokom boravka supružnika Svevo u Londonu 1926. godine, Svevo u Francuskoj biva proglašen novom zvijezdom italijanske književnosti, i nazvan “Italijanski Proust”, a nakon ovog poslovnog puta u London, supružnici se zaustavljaju u Parizu da bi upoznali strastvene francuske štovaoce. Joyce organizuje večeru kojoj prisustvuju Valéry Larbaud, Benjamin Crémieux i drugi italijanisti, koji izražavaju divljenje koje začuđuje tršćanskog pisca.
Svevo kao Joyceov lik
Tršćanin također Joycea snabdijeva materijalom za Ulyssea, odgovarajući mu na mnoga pitanja koja se tiču Jevreja i hebraizma, jer je Joyce na početku samo mislio napisati kratku novelu o slučaju jednog jevrejskog razvoda u Dablinu. U svom ciriškom uredu Joyce kači na zid iznad pisaćeg stola Svevovu fotografiju, tvrdeći da je on poslužio kao model za Leopolda Blooma: njih dvojica su često šetali ulicama Trsta, i ove šetnje se ogledaju u noćnim lutanjima Stephena Dedalusa i Leopolda Blooma u Joyceovom remekdjelu, u kojem mlađi čovjek pronalazi u starijem očinsku i zaštitničku figuru. Joyce je u neka doba stigao do tačke kada je svoj položaj u Evropi vidio sličnom poziciji Jevreja, jer je bio dvosmislen, a mnogi su Jevreji sa kojima se družio bili žrtve historije, jezika i društva. On i oni su bili zatvorenici situacije u kojoj su bili marginalizirani, dok su u isto vrijeme težili da budu u centru evropske kulture – centru koji je za Joycea bio Pariz, dok je to za Sveva bio Beč.
Upravo u trenutku kada piše Ulyssea, Joyce se druži sa Svevom, učenim i obrazovanim Jevrejem koji je gorko svjestan ironije i dvosmislenosti svog položaja prekrštenog Jevreja, i zasigurno Tršćanin ima odlučujuću ulogu u genezi romana. Vjerovatno je on bio taj koji je Ircu pomogao da se odvoji od mita superčovjeka, budući da je Joyce, prije nego što je stigao u Trst, bio veliki ljubitelj D’Annunzijevih romana. Svevo mu daje informacije o tradicionalnim jevrejskim vjerovanjima i postaje model za Blooma, sina oca Mađara iz porodice koja je pola pravoslavna a pola jevrejska i majke pola Jevrejke, pola Irkinje, dok se ne može zaboraviti da je i sam Svevov djed bio Mađar, a baka Italijanka. Odrastao kao Jevrej, onda prekršten, nikada nije zaboravio svoje porijeklo. Odnos između Blooma i Stephena, njihova razlika u godinama, njihove šetnje kroz grad su dokaz da je Ulysse neka vrsta izraza poštovanja prema Svevu.
Godine susreta sa Ircem su upravo one u kojima Svevo postaje svjestan očiglednosti vlastitog porijekla. Naime, iredentizam Svevovih nastaje iz zamjeranja jevrejske buržoazije Francescu Giuseppeu što nikada nije mislio da spriječi rašireni antisemitizam koji je nastavljao da vijuga Carstvom. A Svevo, u svojim književnim tekstovima, nikada ne govori o iredentističkim pitanjima, ispaštajući tu svoju šutnju upravo na polju umjetničkog kredibiliteta u gradu.
Svevovi likovi u Ljudima iz Dablina
U novelama Ljudi iz Dablina ponekada imamo utisak da smo naišli na Svevove junake: James Duffy, koji u Teškom slučaju čita Nietzschea i pokušava formulisati teorije o odnosima muškaraca i žena, ali koji rijetko piše na papirima nagomilanim na radnom stolu, podsjeća na Alfonsa Nittija iz Jednog života, ali i na dobrog starca iz Novele o dobrom starcu i lijepoj djevojci, koji pokušava teoretisati o odnosima između mladih i starih; heroj Malog oblaka, Little Chandler, sa svoje 32 godine nije mnogo mlađi od Emilija Brentanija iz Svevove Senilnosti, koji ima simboličnih 35 godina. Chandler je skromni pravni službenik, dok je Brentani zaposlenik osiguravajućeg društva. Chandler više ne čita knjige poezije koje je napustio na policama svoje kućne biblioteke, ali smatra sebe pjesnikom koji sazrijeva, dok Brentani sebe smatra moćnim genijem u sazrijevanju, koji ne uspijeva započeti pisanje svoga drugog romana, i zasigurno bi pozdravio Chandlera kao svog brata. Chandler čak uspijeva zamisliti i književne kritike koje će jednoga dana izazvati objavljivanje njegove knjige poezija koje još uvijek nije napisao, a koje će biti cijenjene u kružoku eksperata. Uvjerenje da mu je prijatelj novinar Gallaher inferioran po rođenju i obrazovanju, i da bi on mogao učiniti mnogo više od svoga prijatelja, da je za to imao mogućnosti, čini ga prvim rođakom Alfonsa Nittija, junakom Svevovog prvog romana Jedan život.
Ali od postojećih sličnosti između književnih likova dvojice pisaca, možda je važnija sličnost njihovih ironija: stanje duše, raspoloženje i atmosfera Joyceovih novela su često nježni i melanholični, mada je ovaj osjećaj tek površan, i pod njim djeluje implicitna i okrutna ironija, a isto vrijedi i za Sveva. Na primjer, prva novela Ljudi iz Dablina, Sestre, opisuje smrt jednog starog katoličkog sveštenika, analiziranu sa dva različita gledišta, od strane mladog i naivnog studenta koji mu je bio prijatelj, te od strane pobožnih neudatih sestara preminulog. Nažalost, stari Cotter, porodični prijatelj, govori neke zabrinjavajuće stvari o preminulom svešteniku, i mladi student zamišlja da vidi, u pomrčini svoje sobe, lice paralizovanog starca na samrti kako se želi ispovijediti, ali u isto vrijeme, želi privući mladu dušu na neko privlačno ali griješno mjesto. Veza između „dobre smrti“ sveštenika i nekih grijehova je otkrivena u pomenutom snu pridjevom „paralizovan“, jer ako se pokušaju rekonstruisati simptomi starčeve bolesti i njenog napredovanja, shvatamo da je njegova smrt prouzrokovana totalnom paralizom mentalnih bolesnika, odnosno sifilisom, bolešću koja se prenosi seksualnim putem. Na drugim mjestima Joyce koristi sifilis, paralizu i stagnaciju kao metaforu moralne korupcije koju smatra karakterističnom za Dablin. Svevo, u Senilnosti, opisuje stagnirajuću atmosferu u kojoj je Amalija nesvjesno provela svoj život, a kasnije u Kratkom osjećajnom putovanju i zatvoreni ambijent u kojem se nalaze hrđa i plijesan, i u kojem žive njegovi likovi, a u koji se Aghios, nakon svoje avanture u vozu, mora vratiti. Zeno se u Starcu žali na svoj osjećaj zahrđalosti.
Joyceov uticaj na Svevove novele
U godinama druženja sa Ircem, Svevo posmatra karakteristike lika vezanog za svijet radnika, prilično drukčijeg od onog gradskog koji teži književnoj slavi. Plod godina provedenih u Muranu su tri nezavršene novele, nazvane “muranske”, i koje su apsolutno neobične za njegov uobičajeni repertoar, očigledno nastale pod jakim uticajem Joyceovih Ljudi iz Dablina. Moguće je vidjeti Joyceov umjetnički uticaj u muranskim novelama Sveva koji je pročitao novele Ljudi iz Dablina kao prvo prijateljevo djelo, u kojima je predstavljena kompleksna slika iskvarenog i komičnog naroda, koji zaslužuje sažaljenje. Ton ovih novela je ironičan i sažaljiv, vjerovatno su one inspirisale Sveva u pisanju muranskih novela koje su nastale tokom perioda prijateljstva sa Ircem. Zasigurno je treća muranska novela, Marianno rezultat čitanja Olivera Twista, ali napisana na ironičan način, to jest Joyceov. Muranske novele su pisane od 1908. do 1912. godine, i budući da ih je samo tri, ne postoji struktura koja održava Ljude iz Dablina, koji sadrže petnaest novela organizovanih po preciznom planu: prve tri imaju za protagoniste djecu, sljedeće tri adoloscente, da bi prešli na grupu novela koje tretiraju aspekte društvenog života Dablina. I, najzad, Mrtvi predstavljaju zaključak djela sa strukturalne i tematske tačke gledišta. Glavne teme su korupcija i bijeg. Svijet Dablinaca je pun moralne korupcije koja je predstavljena slikama paralizovanosti i nepokretnosti. Pokušaji bijega su brojni iako nikada ne uspijevaju. I upravo ove teme nalaze svoj izražaj i u muranskim novelama Tršćanina.
U novelama Ljudi iz Dablina moralna je korupcija predstavljena prvenstveno seksualnim ponašanjem likova, od sifilisa do usamljene masturbacije, od odbijanja ljubavi do ciničnog ljubakanja. U muranskim novelama, međutim, simbol korupcije je upotreba alkohola od strane ljudi koji su velike ispičuture: Cimutti, ustvari, mora piti da bi preživio, a pije čak i Andrea koji je propio cijelu jednu prodavnicu ribe i jednu pozlatara koje je bio naslijedio. U Mariannu, Alessandro se opija svakog ponedjeljka, poštujući tradiciju trgovaca. Prvi utisak je da je navika odavanja alkoholu tretirana od strane Sveva sa ljudskim razumijevanjem, kao da je neka slabost ili porok, ali, ustvari, posljedice alkoholizma su siromaštvo i bolest, i to je porok radničke klase, dok gazda Cimutti ne pije već sanja otvorenih očiju, što je njegov način bjekstva od realnosti.
Bijeg, koji je druga velika tema Ljudi iz Dablina, u muranskim novelama je predstavljen pićem i snom: Marianno sanja da će se obogatiti, ali će se prije ili kasnije uništiti opijanjem i priželjkivanjem mogućeg priznavanja, dok Cimutti bježi samo kada ide u krčmu.
Zatim, i opis lagune u muranskim novelama otkriva inerciju u kojoj boje variraju cijelo vrijeme.
„Ona se mirno svlačila i sjedala na veliki prozor koji je gledao u veliko more lagune tako često izmijenjeno u ogromnu baru koja bi odmah postajala blago zelena pri sunčevim zrakama, zlatkasta pri zalasku sunca, naseljena galebovima koji su zajedno graktali, u nepomičnosti refleksnih bića.“ (prijevod Mirza Mejdanija)
U lagunarnom pejzažu, uprkos zelenoj i zlatnoj boji osjeća se smisao očajanja, i ono što najviše impresionira je veliko lagunarno more koje se često pretvara u ogromnu močvaru.
„Iznad močvare se pojavljivao grad sa svojim skromnim izgledom koji ima sa te strane, izgledao je kao nenaseljena košnica. Močvara je u ta doba bila crvenkasta; gledana izbliza se činila prljavom, napuštenom kao što je i bila već par sati od kiše koja je padala. Kanal koji je močvaru dijelio od ostrva se već smiješio, pretvarajući u dobro određenu boju još blijedu i transparentnu i plavu svjetlost koja je zatim postajala žuta i crvena tamo gdje je zapljuskivala najmanje duboka močvara. Na plaži je gazdina kuća koja se izvana činila duga nadstrešnica sa raznim dijelovima šiljastih krovova izgledala još zatvorena i tiha. Nasuprot njoj sa druge strane obale se nalazila kuća radnika Cimuttija koja je davala poneki znak života. U prizemlju je gorila slaba lampa a na kaminu se palila slaba vatra.“ (prijevod Mirza Mejdanija)
Jedini znak vitalnosti se ne nalazi u Serenelli, već u dalekom gradu, i laguna ne predstavlja samo lijepu panoramu, već izlazak sunca otkriva močvaru i blato. Riječi koje karakterišu lagunu su nepomičnost, samoća, usamljen i pust, to jest inercija, koje su karakteristike Joyceovog Dablina iz Ljudi iz Dablina.
Uostalom, i inspiracija za Novelu o dobrom starcu i lijepoj djevojci je očigledno Joyceova. 1907. godine Svevo saopštava prijatelju da ima namjeru napisati novelu o jednom starcu i jednoj djevojci, vjerovatno je da ju je počeo pisati 1908. godine, ali ju je završio tek 1927-28. godine. Jedna od glavnih tema je seksualna korupcija, koja je jedna od tema Ljudi iz Dablina koja nema svoje mjesto u muranskim novelama. Novela postaje u poslijeratnom periodu najironičnija koju je Svevo ikada napisao, a sam susret dobrog starca sa lijepom djevojkom u tramvaju liči na onaj starog gospodina u tramvaju jedne dablinske novele, Prah. Zatim, u Ljudima iz Dablina, Joyce detaljno pokazuje ekonomske manifestacije socijalne i moralne propasti, prazno ognjište u Sestrama pokazuje da one nemaju potrebni novac za zagrijavanje dnevnog boravka, dok sestre Markham iz Mrtvih, nekoć tako gostoljubive, sada sebi ne mogu dozvoliti toliku velikodušnost. I sam Svevo brižno bilježi naznake društvene i moralne krize, kako u romanima, tako i u novelama. U svakom slučaju, u Noveli o dobrom starcu i lijepoj djevojci, Svevo pokazuje ove ekonomske naznake sa Joyceovom preciznošću: lijepa se djevojka žali na neprestana poskupljenja životnih potrepština koja joj više ne omogućuju da preživi sa svojom platom vozačice tramvaja, i zbog toga moli starca da joj nađe bolje plaćen posao.
Joyce kao Svevov junak
U četvrtom poglavlju Zenove svijesti, protagonista priča kako je jedne večeri sreo jednog prijatelja:
„Jedne večeri pod konac ožujka vratih se kući malo kasnije nego obično. Nikakvo zlo: bio sam upao u šake nekom učenom prijatelju koji mi je želio povjeriti svoje određene ideje o podrijetlu kršćanstva. Bilo je to prvi put da se od mene ište da razmišljam o tom podrijetlu, pa ipak pristadoh na dugo predavanje da ugodim prijatelju. Bilo je kišovito i hladno. Sve je bilo neugodno i tmurno, uključujući Grke i Židove o kojima moj prijatelj govoraše, ali svejedno se pokorih toj patnji puna dva sata. Obična moja slabost!“
Zasigurno je ovaj učeni prijatelj Joyce, i očito su diskusije dvaju prijatelja o književnim problemima i o strukturi i tehnici romana imale utjecaja na treći Svevov roman, koji sa Joyceovim načinom predstavlja više od jedne analogije ako ništa drugo onda po rješenju priče u potpunosti dominirane radnjom, i kao napunjene protagonistom.
Zatim, postoji jedan mali dio Dablinca i u samom Zenu koji mijenja fakultetske kurseve, kao što je radio Joyce, koji je neredovno studirao medicinu, nakon mature iz savremenih jezika, upisujući se u aprilu 1902. godine na Medicinski fakultet Santa Cecilia u Dablinu. Nastava je počinjala u oktobru iste godine, ali Joyce odmah odustaje, odlučujući da će studirati medicinu u Parizu. Kasnije, 1903. godine, vraća se u Dablin, odlučan da sljedeće godine počne studirati na Medicinskom fakultetu Trinity Collegea.
Osim toga, Irca su zabrinjavali kalendarski datumi i godišnjice, i patio je cijelog života od neobičnih bolova za koje nikada nije pronađena nikakva medicinska dijagnoza, što se desilo i sa Zenovom bolešću.
I najzad, Nora je za Joycea predstavljala figuru koja mu je opraštala sve njegove grijehe i poklanjala mu majčinsku ljubav koja mu je bila potrebna, kao što je Zenu potrebna majčinska ljubav Auguste.
Opšte poznato je da je James Joyce svojim uticajem pomogao otkriće djela Itala Sveva, ali pored toga je i izvršio književni uticaj na tršćanskog autora, dok je i ovaj drugi izvršio neosporivi uticaj na njega. Očiti su izborni afiniteti koji su postojali između dva čovjeka koji su se, u periodu kada su se upoznali, nalazili u istoj tami i istoj izolovanosti i kojima je, krećući od iste gorke indiferentnosti Naturalizma, bilo suđeno da u romanu postanu predstavnici psihoanalize.
IZVORI:
Joyce, James Augustine Aloysius (1960) Ulisse, Mondadori, Milano.
Joyce, James Augustine Aloysius (1971) Gente di Dublino, Mondadori, Milano.
Svevo, Italo (1982): Zenova svijest, Sveučilišna naklada Liber., Zagreb.
Svevo, Italo (1985): I racconti, Garzanti Libri S.P.A., Milano.
Svevo, Italo (2002): Senilità, RCS Libri S.P.A., Milano.
Svevo, Italo (2003): Una vita, Garzanti libri s.p.a., Milano.
LITERATURA:
Benussi, Cristina (2007): La forma delle forme, Edizioni EUT, Trieste.
Maier, Bruno (1968): Italo Svevo, Mursia, Milano.
Museo Sveviano (1999): “Caro signor Schmitz... My dear Mr. Joyce. Un'amicizia tra le righe“, Comune di Trieste, Museo Sveviano, Trieste.
Svevo Veneziani, Livia (1958): Vita di mio marito, Edizioni dello Zibaldone, Trieste.
Testa, Antonio (1968): Italo Svevo, A. Longo-Ravenna, Longo.
