Ferid Muhić, Robert Alađozovski

POWER AND SIZE DO NOT MATTER

Sarajevske Sveske br. 32/33

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Alađozovski: Smatram da prvo treba da otkrijemo nešto o spiralnom krugu našeg druženja i o ulozi koju u vezi s tim imaju „Sarajevske sveske“. Sve je počelo od promocije i okruglog stola „Sarajevskih svesaka“ u Skoplju, u oktobru 2007, kad sam ti ja, uz najbolje namjere i uz splet okolnosti povezan s jednim nesporazumom, onemogućio da budeš učesnik tribine. Izvinio sam ti se duvanom za lulu, ti si mi uzvratio robusnom „Kohibom“, pa smo, sljedećom prilikom, zalili susret i konjakom. Poslije toga uzeli smo i karpačo, i dobro vino. Zatim smo pomislili da bi se i dobar biftek mogao pridružiti seansi. Potom nekoliko salata i pindžur s našeg podneblja. Započeli smo ova svoja druženja kao nekakve anti-stres terapije, uz nizanje anegdota i životnih kredoa. Iznenađeno sam slušao priču o Tetovčaninu koji je pio konjak s „Titanika“, a ti si s pažnjom pratio pripovijesti o stranstvovanjima koja sam imao i čudio si se mojoj deklarisanoj skromnosti, te odsustvu samopouzdanja. Ispitivali smo konstantnost „Serdana“ i fascinantni ukus „Lagavulina“. Prepričavali smo jedan drugom ono što smo znali o posljednjim trenucima Oskara Vajlda i o postupcima Sartra. Povremeno smo razmjenjivali estetičke i filozofske etide; pa je tako uobličavanje ovih naših druženja u razgovor za „Sarajevske sveske“ ličilo na jednu anegdotu koju si ti već u razgovoru bio spomenuo: „nekad smo stajali na pravoj liniji vjetra – osluškivali smo stvari“. Kao da su naša druženja kroz ovaj dijalog dobila svoj oblik i smisao. A uopšte nam to nije bila namjera... Istovremeno je uvođenje novog zakona protiv pušenja (ili „antitabakistička histerija“, kako bi ti to rekao) dostiglo svoj vrhunac i od prvog januara 2010. naši susreti ovog tipa u javnom prostoru postaju i potpuno neostvarljivi, odn. sad se već može slobodno reći da su kompletno zabranjeni.

Muhić: Najbolji razgovori, kao i sve drugo u životu (konačno, kao i sam život!) upravo su oni iz kojih ne znaš što će se tačno izroditi. Krajnji rezultat mora da bude misterija, inače tu nema ni događanja, ni stvaralaštva. Zato je dobro što počinjemo ovako, sa suočenošću istog tipa koju je imao i prvi čovjek – imamo onaj primordijalni akord koji je odjekivao i u njegovoj svijesti u trenucima kad je bio suočen sa svijetom: „što je on sâm i kakvo je ovo čudo pred njim, Svijet!?“ Upravo tako je i svaki razgovor, ako je istinski, istovremeno i izvanredno, beskrajno čudo koje sa sobom nosi fantastične, nevjerovatne, nedohvatljive doživljaje, izazove, opasnosti, radosti... Ako uspiješ da naštimaš dušu, onda se razgovor pretvara u avanturu, u kavalkadu pred kojom se otvaraju novi horizonti i otkrivaju se tajni svjetovi za koje nikad ne bi ni znali da postoje. U suprotnom, ako se u početku promaši taj istinski štimung, ne postoji ni razgovor, već dobijamo samo ponavljanje refleksno upamćenih iskaza i neke rutinske onomatopeje, koje čak više nisu ni riječi. Pritom su nužne i ovakve [pokazuje ka postavljenoj sofri – zajednički smijeh] pretpostavke. Zašto su ovakve pretpostavke potrebne? Pretpostavke su na ovom svijetu neophodne upravo zato da bi se iz tog svijeta moglo lakše izaći jer, da ih sad nema, stalno bi o njima mislili. A kad su one već tu, dozvoljavaju ti da napustiš ovu gravitaciju, budući da sad, kad je sve to već ovdje, možeš da odeš u sferu onoga do čega se dolazi samo u rijetkim trenucima.

Alađozovski: Ipak, i razgovor je svojevrstan rizik. Ideja o tome da treba upoznati drugog postala je aktuelna, kako u filozofiji, tako i u svim drugim diskursima – pa, u tom smislu, moram da priznam da se ni nas dvojica ne znamo baš mnogo, ne znamo se precizno, ne dišemo jedan drugome za vrat. Postoji rizik u vezi s tim da li ćemo se razumjeti...

Muhić: Misliš na identitetne filozofije i na razmišljanje o drugom s velikim D, je l’ tako? Imam jednu apriornu metodološku skepsu u odnosu na sve akcije koje su dobro organizovane. Sad je ideja o upoznavanju Drugog, ne samo veoma aktuelna, već i pretjerano aktuelna, alarmantno aktuelna, obavezna, imperativno nametnuta. Alarmantno je to što je ideja o upoznavanju Drugog, rekao bih, izuzetno tvrdo fokusirana, o čemu upravo svjedoči činjenica da je veoma dobro organizovana. Zbog svega toga, uošte nema sumnje da se ona plasira kao segment u sklopu složenog i dugoročnog globalnog ideološkog projekta. Da se podsjetimo, slično je bilo i prije petnaestak godina, kad je postojala jedna veoma snažna (čak i danas u potpunosti neugašena, već samo u drugim pravcima prisutna) veoma dobro organizovana akcija za afirmaciju tolerancije, kojoj se nešto kasnije pridružila jednako sistematično i detaljno organizovana akcija, odnosno projekat za suzbijanje ksenofobije. Sad – kad povežeš ksenofobiju, toleranciju i problem upoznavanja Drugog – shvataš da sve to čini jednu interesantnu logičku cjelinu i odjednom ti postaje jasno da nije nimalo slučajno bilo to što je projekat bio toliko pažljivo organizovan: svaki od ova tri segmenta ima svoj unaprijed isplanirani cilj – njima se nešto želi postići!
Da krenemo od pitanja motivâ za pokretanje čitavog ovog ogromnog projekta. Otkud odjednom toliki interes za borbu protiv ksenofobije, za upoznavanje s Drugim, za afirmaciju tolerancije i to tamo gdje je tolerancija dio svakodnevnog života bar u toku posljednjih četristo-petsto godina!? Riječ je, naime, o konceptualno detaljno isplaniranom, logistički potkrijepljenom, finansijski sponzorisanom interesu, i to upravo od strane onog dijela svijeta koji je notorno poznat po netolerantnosti, ksenofobičnosti i po totalnom ignorisanju Drugoga – po nacionalnom, kulturnom i političkom egoizmu, koji je i sâm još odavno promovisao u vlastitu istorijsku konstantu!? U pitanju je evropocentričnost, markirana, ne samo kao filozofski koncept, već i kao etički alibi i aksiološka justifikacija spacijalno kolosalne i temporalno impresivne kolonijalne prakse, prepune nasilja, genocidnosti, denacionalizacije – u tolikoj mjeri ostvarene, da se nesumnjivo može ubrojiti u najtragičnije stranice istorije čovječanstva, i baš u tom dijelu svijeta nesumnjivo je locirana najsnažnija konstanta evropskog duha – ma što to inače značilo. Čak ni jedan Fihte, sa svojom apsolutnom afirmacijom integriteta pojedinca (ali samo evropskog pojedinca!), nije mogao odoljeti tvrdnji da evropska civilizacija ima i pravo, i obavezu da svim sredstvima širi duh slobode – uključujući i istrebljivanje naroda koji bi se protivili toj misionarskoj ulozi evropskog duha! Ni Hegel, čak ni Marks, Engels, ili jedan tako suptilan duh kakav je onaj Tejara de Šardena – ni za trenutak nisu dovodili u pitanje pravo Evrope da se nametne kao univerzalni ideal svijetu u cjelini! Pogledaj samo deklaraciju o univerzalnim ljudskim pravima! Ko je to sročio? Koliko je naroda, kultura i civilizacija bilo konsultovano u vezi s osnovnim sadržajima? Dokument je proizašao iz rada trojice-četvorice filozofa, francuskih prosvetitelja i do posljednje zapete je elaborisan u saglasnosti s evropocentričnim modelom vrijednosti, uz kompletno ignorisanje stotina modela karakterističnih za različite antropološke prakse, istorijskih i civilizacijskih modela, tradicija baziranih na vlastitim vrjednosnim premisama... Nije sporno to što je jedna takva deklaracija sastavljena – sporno je što se, bez bilo kakve faktografske potkrijepljenosti, nekritički postulira njena univerzalnost i otud se deducira njen obavezujući karakter i za narode i za kulture koje uopšte nisu bile pitane što misle o tome – a da uopšte ni ne spominjemo to da li je od njih tražena bilo kakva saglasnost! Netolerancija, ksenofobičnost, ignorisanje Drugog – upravo to su determinante socijalnog praksisa i ideološkog poezisa čitave istorije Evrope.

Alađozovski: Ovo o čemu govoriš je interesantno i stoga što me neodoljivo podsjeća na nešto čemu piše i nova zvijezda Univerziteta Kolumbija Gil Anidžar, koji je dolazio na konferencije i u naše krajeve, tačnije u Skoplje i Beograd. On u jednoj svoj knjizi pod naslovom Jevrejin, Arapin: o neprijatelju po prvi put pokušava da filozofski koncipira ideju neprijatelja i pri tom tvrdi da ona u zapadnoj filozofiji nije bila koncipirana uprkos brojnim manifestacijama neprijateljstava. Ipak, po njemu, riječ je o svojevrsnom strukturnom odsustvu, o nečemu što struktuira samo razumijevanje neprijatelja na Zapadu, samorazumijevanje Zapada i njegovo definisanje odnosa između religije i politike. S druge strane, u konfliktnim situacijama uvijek se postavlja pitanje treće strane u konfliktu. On tvrdi da, kad god postoji konflikt između jednoga i drugoga, obje strane postaju gubitnici, a pravo pitanje koje treba postaviti je: ko stimuliše ili ko ima nekakav benefit ili nekakvu korist od tog konflikta. Ko investira u to da se konflikt toliko dugo održi i zbog čega to čini? U vezi s konfliktom između Jevreja i Palestinaca, s kovanjem ujedinjenja, Semitima, a zatim i u vezi s razdvajanjem na dobre Jevreje i loše Palestince – Anidžar korijene vidi u Zapadnom, odnosno istorijskom, evropskom kolonijalzmu. Svjestan toga da se dovodim u opasnost da podlegnem nekakvoj teoriji zavjere i da me neko optuži kako ruku pod ruku koračam s onima koji brane nacionalistički diskurs, pitam se ko je investirao u dugotrajnost naših konflikata, lokalnih i regionalnih, na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Ko je imao i ko danas ima koristi od toga?

Muhić: Gil Anidžar, Edvard Said, Arundati Roj, Hauard Zin, potom (i naročito radikalno) Vard Čerčil, pripadnik Lakota Sijuksa u SAD... Duga je lista odličnih istraživača s impresivnim intelektualnim integritetom, oslobođenih robovanju vladajućim paradigmama, koje predstavljaju ključnu prepreku kreativnom mišljenju u sferi nauke (podsjetimo se samo Tomasa Kuna!). Ipak, u našem slučaju onaj ko ima koristi nije treća strana, riječ je, naime, o drugoj strani u konfliktu. A naši su konflikti, u stvari, samo unutrašnji. Dvije stvari su interesantne u ovom slučaju. Prva se tiče sljedećega: kako to da jedan tako bogat empirijski događaj nije dobio ni najskromniju teorijsku elaboraciju. To je kao i u stvaralaštvu: ako želiš intenzivnu i bogatu biografiju to će se odraziti na veoma skromnu bibliografiju. Život je rascvjetan i zelen, a pisanje je sivo i logično; u krajnjoj liniji, koliko god iznutra bilo bogato, pisanje traži jednoličnost, traži žrtvu. Svaka bogata bibliografija plaćena je vrlo skromnom biografijom, svaka bogata biografija rezultirala je vrlo skromnom ili nikakvom bibliografijom. Najljepše ljubavne pjesme napisane su u odsustvu voljene ili voljenog, jer kad si zajedno s nekim koga voliš, ako imaš imalo pameti i istinske strasti, nećeš pisati pjesme. Izgleda da je preokupiranost Evrope neprijateljem bila toliko velika da nije ostalo vremena za bilo što drugo, postojala je strast i želja da se stalno stvaraju, nalaze, generišu neprijatelji zato što je Evropa imala ogroman potencijal kad je riječ o konfliktima, o potrebi za sukobom.

Alađozovski: Tu je i psihoanalitička koncepcija stvaranja identiteta. Potrebno je da postoji i drugi da bismo mi, nasuprot njemu, mogli sami sebe definisati. Iako, ako se prebacimo u sadašnjost, neki teoretičari, među kojima je i nama bliski Rastko Močnik, kažu da su SAD faktički bivši gospodar svijeta. Ipak, njihova ideja da sebi pronađu neprijatelja i da na njemu pokažu svoju snagu još uvijek postoji. Kako da, u tom smislu, shvatimo njihovu poziciju? Kao pokušaj da se po svaku cijenu izvuku iz onoga što bi ih neminovno odvelo u propast? I što su svjesniji da propadaju i ekonomski i civilizacijski, te da se nove sile kao što su Kina i Indija bude, utoliko njihova doktrina postaje sve nategnutija. Hantington, jedan blijed filozof, ali i opasan ideolog, u svojoj posljednjoj knjizi pokušava da definiše američke vrijednosti i ono što predstavlja prijetnju tim vrijednostima. U stvari, riječ je o jednoj zastrašujuće tijesnoj definiciji amerikanizma i američkih vrijednosti: anglo-saksonsko pravo, radna etika, engleski jezik, privatno vlasništvo, ideal slobode, jednakosti i individualizma (gdje je isčezlo bratstvo iz buržoarske trijade?). On kaže da je ostvarivanje ovih ključnih vrijednosti potrebno kako bi se došlo do objedinjujuće snage, neophodne za postizanje nacionalne moći i odgovarajuće bezbjednosti. Prijetnjama smatra čak i stvari kao što su bilingvizam, pozitivna akcija, pluralizam, multikulturalizam; stvari za koje tvrdi da su dio anti-evropske i anti-zapadne ideologije. Između ostalog, ta teorija može se sresti i kod lokalnih, regionalnih ideologa i spin-doktora... Prvo se bila pojavila njegova knjiga Sudar civilizacija – i, zaista, činilo se kao da se svjetska politika odvijala prema naznakama te knjige. A sad imamo i tezu iz njegove knjige Ko smo mi, iz 2004. godine, koja je još radikalnija, i u okviru koje nam on, uz jednu projektivističku SWOT analizu, pokazuje koje su jake strane Amerike i koje su prijetnje za nju.

Muhić: O ovome bi se moglo štošta reći, čak i u toku narednih nekoliko decenija. Rastko Močnik odlično razumije vrijeme u kojem živimo, što je jasno demonstrirao ne samo u svojoj knjizi Teorija našeg vremena, već i u svim svojim tekstovima. On je oduvijek bio vizionar i on je uvijek bar desetak godina ispred svog vremena, tako da je i ovo „bivši gospodar“ anticipacija koja će se svakako jednog dana ostvariti, ali SAD su sadašnji gospodar, i to vrlo konkretan. A to nije srećna okolnost ni za Svijet, ni za SAD – jer ako pretpostavimo da je svaka potčinjenost teška, onda je i svako gospodarenje sramno! I da se podsjetimo: „Progonjeni je bolji od gonitelja!“
Dovoljno je da se vidi kako su SAD praktično jedini, dominantni globalizator, dok su drugi globalizovani; da su one neko ko nameće pravila koja za njih nikako ne važe, neko ko uzima sebi za pravo da kažnjava druge svuda po svijetu, ali i zadržava pravo da njegovi građani nigdje u svijetu ne budu kažnjavani. Lista je duga i nema potrebe da se dopunjava, pa je, na osnovu dosad izrečenog, i zaključak jasan: sve manifestacije pravog gospodara su tu – i to je nesumljivo. SAD su danas vjerovatno na vrhu svoje moći, a budući da je svaki korak od vrha korak prema dolje, to znači i da je ono što dalje slijedi silazak. Koliko će on trajati, to je već drugo pitanje.
S druge strane, bilo bi savim nepravedno i netačno, kada bismo samo SAD okrivljivali za sistematsku proizvodnju neprijatelja. Riječ je o univerzalnoj i, rekao bih, perenijalnoj osobenosti čovječanstva, koju neki filozofi društva i politički mislioci promovišu u brend roda homo sapiens sapiens, a koju antropolozi nazivaju intra-species aggresivity (unutar-rodovska agresivnost). Iako žestoko napadan kroz čitav period humanističke tranzicije (i s religiozne, i s moralizatorske pozicije) kao nedostojan, stigmatizovan, kao smrtni grijeh i kao što još ne – rat, ne samo što nije potisnut iz svijesti i iz prakse kad je riječ o ljudskom rodu, nego danas stoji na samom pijedestalu objektivno najjačih motivacijskih struktura svjetskog poretka! Unutar-rodovska agresivnost ili, jednostavnije rečeno, rat (koji je, u osnovi, planiranje i praksa uništavanja predstavnika vlastitog roda u najmasovnijim mogućim razmjerama), na našu sramotu i užas postavljen je u poziciju nedvosmisleno i apsolutno najjačeg pokretača čitave istorije! Rat, kao što je rekao Heraklit, kralj svega i otac svega – zaista jeste mamuza cijelog dosadašnjeg tehnološkog i ekonomskog razvitka, ferment najvećih naučnih otkrića, spiritus movens, ali i kauza finalis civilizacije u kojoj danas živimo.
Kategorije „pobjede“ i „poraza“ su referentne tačke našeg privatnog i socijalnog univerzuma, alfa i omega svakog, makar i najbeznačajnijeg, poduhvata, što je samo dodatna i jedva potrebna potvrda da se naš život definiše striktno i do posljednjeg detalja unutar koordinata koncepta rata. Pogledaj samo formulu Frensisa Bekona, tu svjetsku ideju vodilju u posljednjih pet stoljeća: „Znanje je Moć!“ Pogledaj imanentnu kontradiktornost te somnambulske perverzije ovih aksiomatski jasnih pojmova. Čak i samo Znanje svoje opravdanje ne zasniva na sebi, nego na nečemu što je ne samo različito, već je i direktno suprotno u odnosu na njega. Znanje, koje je stoprocentni destilat racionalnosti, svoj krajnji cilj ima u Moći, koja je najčistija koncentracija iracionalnosti!? Kad se nedavno preminuli Edmond Hilari popeo na najviši vrh u svijetu, inače potpuno neopravdano poznat pod imenom Mont Everest (naime, engleski geograf Everest nikad se nije prošetao ni podnožjem ovog masiva), njegova prva poruka logoru baze bila je (možeš li da povjeruješ, dragi moj Roberte): „Frank, we smash the bastard!” („Rasturili smo kopile!“) – impresivna demonstracija mentaliteta koji i u planinskom vrhu vidi neprijatelja, a čin penjanja na vrh doživljava kao uništenje, ubijanje neprijatelja! Ljudi koji generacijama žive tamo, na njegovim padinama, ovaj vrh doživljavaju kao nešto posebno blisko, drago i prijateljsko, što se ogleda i u njihovom nazivu: Nebeska Majka (odnosno Džomolungma na tibetanskoj, i Sagr’mata na nepalskoj strani). Promovisanjem moći u raison d’etre znanja, dakle, promocijom iracionalnog u krajnji cilj racionalnog, naša epoha dostigla je tačku apsolutne aksiološke anesteziranosti.
Hantington nam, kao i svi radikalni desničarski ksenofobi, ostaje dužan da odgovori na ključno pitanje o tome s kojim pravom se bilo koji civilizacijski model proglašava superiornijim u odnosu na neki drugi, i po kojem to osnovu može da se traži transformisanje drugih civilizacijskih modela na osnovu njegove matrice!? A jasno je i zašto on i slični njemu izbjegavaju da odgovore na takvo pitanje: zato što je očigledno da bi morali da se suoče s elementarnom istinom prema kojoj niko nema niti može da ima takvo pravo kojim će sebe promovisati u superiornu, a sve druge u inferionu instancu! Pravo da se opstane je univerzalno pravo svega što postoji na ovome svijetu, pravo koje se izražava kao apsolutna vrijednost i baš zato ne može da se gradira. Zajednička konstanta svih živih organizama, koja potpuno ravnopravnima čini ljude i mrave, svaku giganteu i najtanju travku, jeste ono što u svojoj najdubljoj suštini ima život kao takav, ono što Spinoza odlično određuje formulacijom: Quod in suo esse perseverare conatur! (Ono što opstanak spoznaje kao sopstvenu bit!)

Alađozovski: Nameće se pitanje o našoj perspektivi u odnosu na ovu svjetsku konstalaciju. Kad kažem „mi“, imam u vidu cijelu dimenziju regiona, pokušavam čak da razmišljam i van naše lokalne priče zato što nas svi ostali vide kao region i mi jesmo region. Kakva je naša konstalacija u odnosu na ove svjetske procese? Sad je veoma popularan (i sve više se nameće i razmatra) koncept integracije: mi se integrišemo u jedan tzv. Zapadni prostor. Koje su naše šanse i modeli, možemo li mi da ponudimo svoju priču, možemo li i mi našu eventualnu Drugost da unesemo u taj svijet? Tu je i diskurs sa tzv. sekularnim islamom. Odnosno, kakvi treba da budemo mi da bi bili dobri za taj Zapadni svijet i za tu Zapadnu civilizaciju? Kod nas je u toku ubrzani proces integracije u Zapadnu kulturu. Tu se miješaju dva zapadnocentrična koncepta. Postoji teorija o ubrzanom razvoju prema kojoj zemlje koje zaostaju u svom razvoju kulturološki, estetički, civilizacijski, ubrzano usvajaju propuštene modele Zapada i uspijevaju da uhvate ritam, odnosno da smanje razliku. To uključuje i pojam modernizacije, odnosno tvrdnju da su zemlje iz ovog dijela Evrope u nekoj predmodernoj fazi i da im je neophodan proces modernizacije, emancipacije i sl. E sad, integracija je benigniji koncept. On je, u stvari, skovan kako bi smanjio konfliktnost u društvu na mikronivou, odnosno kako bi u širem okviru smanjio razlike – zapravo jaz koji postoji. Britanski premijer Dženkins je šezdesetih godina ovo nazvao trećim putem, nečim što bi se pozicioniralo između etničke konfliktnosti i prisilne asimilacije. Ovaj koncept, smišljen za nove imigrantske zajednice u Zapadnim zemljama, primjenjuje se na čitave države, države koje dobijaju status imigrantskih zemalja u staroj Evropi...

Muhić: Uplašio si me pitanjem, naročito ovom posljednjom formulacijom: „što treba da učinimo da bismo bili dobri za njih“. Je li ti poznat kratki sadržaj razgovora između generala Granta i poglavice plemena Komanči Ten Bears (Deset Medvjeda)? Kad mu je Ten Bears rekao: „Ja dobar Indijanac.“, Grant ga je presjekao komentarom: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac!“ Ovaj aforizam generala bljedolikih je toliko paradigmatičan za kolonijalni i imperijalni mentalitet da čovjek prosto ne zna što je bolje: izbrisati ga zauvijek iz istorijskog pamćenja zbog njegove patološke brutalnosti ili ga zauvijek zapamtiti kao autentičnu demonstraciju jedne tako strašne istine o našem rodu!? Naime, kao što smo već vidjeli, jasno je da „postati dobar“ podrazumijeva akt metafizičkog harikirija, jedan vid autodestrukcije, samoukidanja. Ali, isto tako, jasno je i da se baš to traži od svih Indijanaca koji bi htjeli da postanu dobri za bljedolike generale!
Drugo, pitaš me o „našoj konstalaciji u odnosu na ove svjetske procese“! Tu se nalazi omča kojom smo svi uhvaćeni. Nije riječ o „svjetskim procesima“. Striktno shvaćeni, procesi su događaji koji svoj izvor imaju u sferi uzročno-posljedičnih (kauzalnih) odnosa anonimnih faktora van naše kontrole. Međutim, ono što mi označavamo kao „svjetski proces“, u stvari je „svjetski projekat“. Sve koordinate tog projekta, nedvosmisleno su poznate: njegov nositelj, predmet, motivi i ciljevi, metodi, tehnike i instrumenti, očekivani cilj! Ako pogledamo globalizaciju, jasno ćemo vidjeti da je tu od početka do kraja riječ o jednom krajnje sistematično osmišljenom i organizovanom projektu. S jedne strane je globalizator, a s druge – globalizovani! Globalizator je realizator projekta – aktivna strana, globalizovani su ciljna (targetirana) grupa i pasivna strana. Cilj procesa je brisanje i radikalna promjena identiteta globalizovanih. Tokom čitavog procesa globalizator se ne mijenja ni u jednom bitnom segmentu svog političkog, kulturnog, vrijednosnog i ekonomskog identiteta. Vlastiti kulturni model globalizator nameće kao planetarni uzorak s dodatnom transplantacijom ključnih socijalnih, kulturnuh i političkih organa, adaptiranih na osnovu sopstvenog prototipa. Zašto da se lažemo: planeta zaista postaje Ostrvo doktora Mabuzea, iz košmarnog horor romana Dž. H. Velsa.

Alađozovski: Ali jedna od najvažnijih teza teorije evolucije jeste da je čovjek promjenljivo i prilagodljivo biće i da preživljavaju upravo oni koji znaju da se prilagode...

Muhić: Da, to je teza, koja je, inače, duboko pogrešna. Da razmislimo zajedno: ako opstaju oni koji se prilagođavaju, što je onda najvažnije? Da li je to prilagođavanje ili, naprotiv, ono što je odoljelo promjeni i što je ostalo isto, dakle, ono što se pokazalo imunim na svaku promjenu!? Ako se prilagođavanjem promijenio i onaj koji se prilagodio tako što je prestao da bude onaj isti koji je bio prije prilagođavanja, onda je njegov identitet samo floskula bez bilo kakvog konstantnog sadržaja! Što čuvaš, o ti, bijedniče koji se prilagođavaš? Ako izgubiš sebe, izgubio si sve! I obratno: ako je svako prilagođavanje, ipak, samo površinsko, ako ne zadire u sami identitet, onda sve dok ti ostaneš neizmijenjen, svaka promjena postaje potpuno nebitna i svako prilagođavanje potpuno irelevantno!
Osim toga, teza o živom svijetu kao sferi stalne i nemilosrdne borbe za opstanak u čisto faktografskom smislu je – netačna! Biosfera nije nikakvo bojno polje na kojem se sva živa bića bore do potpunog uništenja onih drugih, već je riječ o nevjerovatno složenom i suptilno koordinisanom području saradnje. Ako bi bila tačna ona besmislica da zakon prirode nalaže da velike ribe jedu male ribe, danas bi u okeanima i morima plivalo samo nekoliko najvećih ajkula, posljednjih živih riba!? Ako samo najsposobniji opstaju, kako to da su pored tigra opstali i crvi!? Ne! U prirodi ne ratuje svako protiv svakoga. Priroda je zaista ogromni integrisani organizam – ona je epitonizacija univerzalne uzajamne povezanosti u kojoj ništa nije višak, niko nije uljez i svi su objedinjeni u održavanju ogromnog čuda nazvanog Život! I ako bi zaista u prirodi vladala situacija označena kao Bellum omnium kontra omnes, kako bi bila moguća ova ogromna harmonija i prefinjena izbalansiranost svih organizama, koja vlada svuda gdje je mi ljudi nismo poremetili ili čak uništili!?
A mnoge stvari ostaju nedorečene i neshvaćene i u odnosu na našu opijenost pojmom promjene! Problem života nije kako da se mijenja, nego kako da prestane da se mijenja! Ne kako da se omogući promjena, nego kako da se spriječi promjena! Imperativ života je: da se spriječi ili da se propadne! Ali budući da se život ne može zaustaviti, njegovo kretanje prema sopstvenom kraju (smrti), brzo se prepoznaje kao glavna opasnost. To je ona promjena na koju niko ne može da se adaptira! U najmanju ruku, niko ne može dovoljno dobro da se adaptira i u bilo kom stepenu zaista da se prilagodi da bi spriječio ili izbjegao ishod ka kojem vodi ta promjena! Sve naše institucije – istorija, arhivi, spomenici, datoteke, knjige, crtanje porodičnih stabala, osnivanje dinastija – sve je to kozmetika i ništa više! Sve je to samoobmana ljepotice koja počinje da stari i zatim sve svoje napore usmjerava ka tome da izbriše tragove koje starost urezuje. Izbrisani ili vidljivi, ili nevidljivi, tragovi ne mijenjaju ništa. Svijest da ono najstrašnije stiže u vidu neopozive kazne i to baš kao posljedica onoga što smo najviše priželjkivali, upravo kao posljedica promjene, vjerovatno je jedno od najtragičnijih čovjekovih samoosvješćujućih saznanja. Siguran sam da ne postoji umrli pisac koji se ne bi odrekao svoje najbolje knjige kako bi se vratio na samo jedan dan života u svoje vlastito tijelo! Ali ako ne može da se zaustavi promjena, jasno je da je vraćanje za makar i jednu stopu u odnosu na već pređeni put sasvim i apsolutno nezamislivo! Kao što je, uz svu svoju ogromnu pobožnost, podvukao i sam Martin Luter: „Nec Deus possite virginem reparare!“ („Čak ni Bog ne može da učini napravljeno da bude nenapravljeno!“)
Dakle, ne preživljava niko, a najduže preživljavaju oni koji najduže ostaju nepromijenjeni i odolijevaju iskušenju da se prilagode! To znači – oni koji uspijevaju da sačuvaju svoj karakter! Lekcija nad lekcijama u tom pogledu su ajkule: one su ostale neizmjenjene najmanje 400 miliona godina!

Alađozovski: Ja mislim da je u raspravama vrlo važno da se odrede polovi, u smislu ko je dobar, a ko loš, i ko se u kakvoj poziciji nalazi. Region je u jednom snažnom procesu modernizacije, u smislu stvaranja nacionalnih država, i u tom smislu nas trese mit o nacionalnim pričama i o etnički čistim identitetima, kao posljedica tog procesa. A paradoksalno je da taj proces treba da se završi našom integracijom u Zapadnu kulturu. Zapadna kultura širi priču o multikulturalizmu i toleranciji, poštovanju različitosti, a s druge stane baš oni koji su obuzeti procesom modernizacije jesu oni koji na neki način ne prihvataju ili manje prihvataju i multikulturalizam, i toleranciju kao koncept. U tom smislu i Grčka, koja pripada Zapadnoj civilizaciji, jeste jedan vid ostatka ili tamna mrlja te prosvjetiteljske aure koja dolazi sa Zapada. I nacionalističke sile na Balkanu bliže su Grčkoj poziciji, nego što je Grčka bliska jednoj evropskoj priči.

Muhić: Uvijek mi je bila zabavna teza da „Grčka pripada Zapadnoj civilizaciji“! Kako to, po kojim parametrima, prema kojim kriterijumima, na bazi čega!? Odličan primjer onoga što ja nazivam robovanje konceptualnim navikama, nečega što je pogubno ne samo za kreativno mišljenje, nego i za demonstriranje zabluda! Kao geografska odrednica pojam zapad i suprotni pojam istok uobičajeno se određuju prema meridijanu konvencionalno lociranom u Griniču. Ako se zna da je Grinič u zapadnom dijelu Londona, to znači, čisto geografski, da veći dio Londona predstavlja istok, a ne zapad. Razumljivo, kao i praktično 90% onoga što nazivamo Zapadnom Evropom. Grčka je na krajnjem jugozapadu krajnjeg jugozapadnog poluostrva Evrope - Balkana! Tako su, cijela Grčka, kao i čitav Balkan, sasvim na istoku, pa tako ostaje otvoreno pitanje: zašto bi oni trebalo da se smatraju dijelom Zapadne civilizacije!? Da pretpostavimo da pojam Zapadna civilizacija, ipak, ima primarno spiritualnu, konkretno religioznu konotaciju. Tako, za razliku od Istočnih religija, koje su najzastupljenije u Aziji, dakle, na istoku, hrišćanstvo, koje je dominantno u Evropi, treba da smatramo Zapadnom religijom!? E, ali ni to ne ide, budući da su hrišćanstvo, judaizam i islam djeca iz istog dvorišta! Iz dvorišta koje, ne samo što se ne nalazi u istočnom dijelu Evrope, već nije locirano nigdje u Evropi, nego u Aziji!
I tako, umjesto da tvrdimo da Grčka pripada Zapadnoj civilizaciji, faktografski jedino korektno je da kažemo da Zapadna civilizacija potiče iz jugoistočne Evrope, konkretno sa prostora Balkana!
U odnosu na Evropu, njena sadašnja priča je samo naizgled prosvjetiteljska, i to u onoj svojoj vidljivoj, javnoj ekspoziciji. Po svojoj suštini, to je radikalno antiprosvjetiteljska pozicija. Multikulturalizam o kome se govori je samo privremena i strateški prazna oznaka, koncepcija. U osnovi, sadašnji trend afirmisanja „multikulturalizma“ u tom svom htonskom, podzemnom toku, usmjeren je ka postepenom, ali permanentnom gubljenju identiteta i ka njegovom pretopljavanju u jedan opšti, anonimni, rekao bih: drugorazedni identitet! Identitet koji će, u svim svojim manifestacijama, u budućnosti moći da se kontroliše u saglasnosti sa Skinerovim modelom manipulisanog socijalnog ponašanja! Ako pogledamo pažljivo, vidjećemo da etnocentrizam nije bio stanje koje je bilo zatečeno onda kad je počelo mijenjanje, odnosno kad je tranzicija promovisana kao nadilaženje kontingentnih, lokalnih etnocentričkih država! Zar ne zbunjuje činjenica da je čitavoj ovoj agitpropovskoj akciji za afirmisanje vrijednosti multikulturalizma prethodila jedna sistematska, energično i dosljedno sprovedena, potpuno nova, administrativna podjela postojećih država i to baš po njihovim unutrašnjim etničkim granicama. Kako da se objasni činjenica da su razbijene postojeće multikulturne države i da je od njih formirano dvadesetak novih država, i to striktno na etničkoj, odnosno nacionalnoj osnovi!? Od nekadašnje SFR Jugoslavije, kao objektivno multietničke i multinacionalne države, rasparčavanjem po etničkom kriterijumu, stvorene su nove nacionalne (etničke) države! Pored Slovenije, Hrvatske i Makedonije, poslije kratkog perioda manje ili više formalnog postojanja karikaturalne povampirene SR Jugoslavije sa Srbijom i Crnom Gorom u svom sastavu, odvojila se najprije Crna Gora, a nedavno i Kosovo, dok je, kroz cijelu svoju hiljadugodišnju istoriju administrativno jedinstvena i integralna, Bosna i Hercegovina Dejtonskim dogovorom po prvi put bila objektivno podijeljena na dva dijela (a sad je u toku i pokušaj oficijaliziranja trećeg) – baš prema primjeru stvaranja nacionalne Bošnjačke, Srpske i Hrvatske države (teritorije). Nekadašnji SSSR (Sovjetski Savez) samo u evropskom dijelu podijeljen je na Rusiju, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvaniju, Letoniju, dok se azijski dio raspao na desetak visoko samostalnih novih i po etničkom principu konstituisanih jedinica. Od Rumunije se izdvojila Moldavija, nekadašnja Čehoslovačka je presječena na dva dijela, kao glista, i oba dijela su, baš kao i kod gliste, produžila samostalno da žive inkarnirana u Češku i Slovačku!
Koji je smisao tako detaljnog i dosljednog etničkog razdvajanja, karakterističnog za prvu fazu takozvane tranzicije!? Naročito ako se ima u vidu kontekst imperativa objedinjavanja ovih fragmentarnih država u integralno tkivo EU, što bi trebalo da karakteriše drugu fazu te iste tranzicije!? Zar nije jedno takvo pitanje, ne samo legitimno, nego i nužno!? Nije li bilo jednostavnije da se integrišu sve te države takve kakve jesu i da se prethodno ne dijele!? Da se ne dijele uz toliko stradanja, žrtava, tako konvulzivno, što je, inače, moralo biti očekivano s obzirom na to da je riječ o direktnim najbrutalnijim auto-amputacijama, realizovanim bez narkoze! Lisica uhvaćena u klopku prinuđena je da sama sebi odgrize nogu kako bi joj je poslije veterinari transplantirali (s ogromnim rizicima od gangrene, do koje je i došlo baš kod nas) – eto, kroz što su prošle sve ove države, naročito ona naša u kojoj su rođeni svi građani sa ovih prostora stariji od 18 godina!

Alađozovski: Svaki nacionalni proces traje i transformiše se. To je jedan agregat koji je promjenljiv, koji se u određenim istorijskim procesima kanonizuje, ali se istovremeno i dalje mijenja. Odnosno, ako su Otomanci stvorili amalgam koji je omogućio da se kasnije formiraju makedonska, srpska i druge nacije – pitam se: da li sada postoji nešto što je Pax Europeana, što će, s druge strane, detabuizirati miješanje? Da li svi mi na Balkanu, ako odbacimo model asimilacije, genocida i nasilnog odricanja od identiteta i njegovog mijenjanja, možemo da stvorimo nacionalni amalgam. Evo, konkretno, mi kao Republika Makedonija. Dilema je da li mi možemo da stremimo ka jednom Habermasovskom ustavnom patriotizmu koji bi objedinio sve njene građane bez ostatka, pod istom zastavom? Moramo da priznamo da je u Makedoniji tabu nemiješanja po osnovu religiozne ili etničke pripadnosti još uvijek veoma prisutan. Pitam se: kad bi to mi (i da li bi uopšte) mogli dobiti šansu da stvorimo ponovo jednu mješavinu, jedan amalgam i jednu naciju bez obzira na to od koliko disparatnih unutrašnjih podgrupa i agregata bi se ona sastojala?

Muhić: Pitanje je kompleksno i vrlo je teško rekonstruisati pravce koji bi mogli da povuku proceduru ka takvim promjenama. Habermasovski ustavni patriotizam de fakto je konstrukcija koja je teoretski jasna, ali koja funkcioniše samo u oblacima pravno-administrativne sfere. Tabui o nemiješanju još uvijek su veoma jaki u svim državama. To se vidi u odnosu prema Romima, Turcima, Arapima, Crncima, u državama s dominantnim ne-turskim, ne-arapskim, ne-crnačkim stanovništvom – kao i obratno, naravno! Rasna, kulturna i religiozna distanca ostaje i danas, što se jasno vidi i iz rezultata na posljednjem referendumu u Švajcarskoj, kojim je izglasana zabrana postavljanja minareta.
Evo jednog komentara na tvoje inspirativne opservacije! Prvo, nijedna nacija nije izmišljena! Priče o makedonskoj naciji kao izmišljotini Kominterne, ili kao o ličnoj Titovoj izmišljotini, kao i o bilo kojoj drugoj „izmišljenoj“ naciji, samo su eho bespomoćnog gnijeva, koji se odbija o prazninu totalne neargumentovanosti! Kako može da se izmisli nacija!? I ko može da je izmisli!? Drugo, stvaranje amalgama, dakle, ukidanje tabua i relativizacija etničkog aparthejda, vodi ka relativizaciji prethodno postojećeg, zatečenog etničkog, nacionalnog, rasnog, socijalnog itd. poretka, a ne ka stvaranju novih „samoizmišljenih“ etnosa i nacija! A sad, pitanje o tome možemo li ovdje, u Makedoniji, da stvorimo jedan nov amalgam, jednu mješavinu koja će se integrisati u koherentni entitet bez obzira na broj disparatnih sastojaka!? Eto pravog problema! Sad kad imamo svoju državu, svjesni smo koliko nam treba politički ujedinjen građanski korpus i marginalizovanje faktora etničkih razlika! Zašto se motiv etnocentričkih aspiracija tako jako protivio istom zahtjevu u vrijeme kada je SFRJ nastojala da ga marginalizuje s ciljem da konstituše „jugoslovensku naciju“? Hoćemo li ponovo da slušamo priče o „vještačkoj naciji“? Pa kakva nacija su Francuzi!? S tolikim procentom Alžiraca, Marokanaca, stanovnika ekvatorijalne Afrike („Afriljue noire“), sa značajnim njemačkim i italijanskim, korzikanskim i španskim primjesama, kakav homogen etnički identitet oni stvaraju!? A šta da se kaže o notorno nerješivoj zagonetki etničkog fundamenta takozvane „američke nacije“, o prisustvu svih tih rasnih, kulturnih, etničkih, jezičkih, religioznih elemenata, o takvim nevjerovatnim istorijskim iskustvima kroz koja je ona bila formirana? Kako je ona prerasla u koherentan i integralan politički amalgam!? Jugosloveni kao nacija, u poređenju s njima bili su prosto dosadno obeshrabrujući, depresivno jedinstveni, homogeni, integrisani i rasno, i kulturno, i jezički, kako teritorijalno, tako i prema svom istorijskom iskustvu! Nismo htjeli da postanemo Jugosloveni iako smo svi živjeli u zajedničkoj državi Jugoslaviji, već smo preferirali da ostanemo Makedonci, Srbi, Hrvati i dr., sa svojim sopstvenim etnički profilisanim državama. Sad, kad imamo svoje države, hoćemo da sve druge etničke grupe prihvate nacionalni status Makedonaca, Srba, Hrvata, dakle, da učine ono što mi nikako nismo htjeli!? I pored svega, u Jugoslaviji se nismo slagali da nam djeca uče na zajedničkom jeziku, ali sasvim lako prihvatamo da u Njemačkoj uče na njemačkom, u SAD na engleskom i da već u drugoj generaciji potpuno zaborave maternji jezik!

Alađozovski: Ali, s druge strane, administrativno-politički, na nivou legislative i deklaracije, ipak funkcioniše kulturni diverzitet. On je zaštićen deklaracijom Uneska i dio je Lisabonskog ugovora.

Muhić: Da, zaštićen je, to je jasno, ali nije stimulisan. Gdje je locirana zabluda u vezi s pravom i kapacitetom prava? Zabluda je u onome što ja nazivam pravnim fundamentalizmom. Pravo nema konstitutivni kapacitet. Ništa ne nastaje pravnim ukazom niti zakonskom odlukom. Pravo je regulativno, a ne konstitutivno, ono samo reguliše odnose na način za koji je postignuta saglasnost na određenom pravno definisanom nivou. Legislativa koja priznaje kulturni i jezički diverzitet, ne može da stvori situaciju diverziteta! Disproporcije u ekonomskoj, političkoj, vojnoj moći, razlike u međunarodnom statusu i autoritetu kojim može da se pokrije svaki nastup i zahtjev, toliko su velike da sve deklaracije na ovom svijetu ne mogu da promijene ništa u prilog „malim“ nacijama, jezicima, kulturama. S jedne strane, dominacija evropskih jezika – o engleskom koji je već u planetarnim razmjerama postao lingva franka i da ne govorimo! – objektivno stavlja van snage svaki propis o ravnopravnosti, na primjer, makedonskog jezika! Na evropskim i svjetskim susretima s američkim predsjednicima, jedino francuski predsjednici govore na svom maternjem jeziku! Na svim drugim nivoima, od ministarskog do ambasadorskog, govori se na engleskom jeziku! Osim toga, ozbiljni problem se sastoji u tome da li može da se uspostavi pravo duhovno jedinstvo u Evropi sve dok ono ne znači ukidanje disproporcija, u najmanju ruku ukidanje već spomenute majorizacije jednog jezika i jedne kulturne matrice!?
Lično, mislim da je ovdje riječ o jednom vidu antinomije. Bez ravnopravnog tretmana jezika nema ni realizacije kulturnih prava. S druge strane, kultura kojoj je potrebna zaštita, osuđena je na propast. Budući da nijedna kultura i nijedan jezik nisu nastali u inkubatoru, pod specijalnom zaštitom neke institucije, nego su se izborili nasuprot svim preprekama, oni se bolje razvijaju u relativno teškim, nepovoljnim i kompetitivnim okolnostima. Vitalnost i virtuelnost jezika i kulture rezultat su okolnosti pod kojima su oni stavljeni na iskušenja. Kad su pod zaštitom, kultura i, naročito, jezik gube svoj imunitet, suše se. Mislim da svi mi koji pripadamo malim jezičkim grupama mnogo griješimo kad nastojimo da institucionalno zaštitimo svoj jezik, plašeći se uticaja drugih jezika. Ako treba od nečeg da se plašimo, to je od zatvaranja, od smanjenja interakcije, od stavljanja jezika pod stakleno zvono. Jezik se nikad neće zasititi, njegov apetit nema granice, on je omnivoras, njegov metabolizam vari sve! Ono što ne prihvata, jezik jednostavno odbacuje, odbija! Sa semantičke tačke gledišta, savremeni engleski jezik ima 85% riječi neengleskog porijekla, koje imaju primarno latinski i grčki korijen. Ipak, on ih proguta, svari, asimiluje i ugradi u svoje ćelije, napravi ih sopstvenom hranom, tako da te riječi danas sasvim normalno funkcionišu kao autentično njegove. Svakom jeziku potrebna je ogromna količina termina i novih pojmova da bi opstao, a ne samo živio.

Alađozovski: Da li ovdje misliš na tendenciju rascjepkavanja balkanskih jezika? Već dijelimo jezik koji smo ranije zvali srpskohrvatski na hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Jasno je da jezik, s jedne strane, ima političku funkciju, odnosno, da bi zadovoljio određeni politički cilj, jezik mora da dobije status, ako to želi politička zajednica ili politička nacija, razumljivo je tako da se taj jezik odredi kao bosanski, kao crnogorski, bez obzira na to što će lingvisti reći da je to jedan isti jezik. Ali, s druge strane, slažem se s tobom da insistiranje na razlikama određenog jezika i stimulisanje i razvijanje samo određenih karakteristika, dijalekatskih ili leksičkih, samo jedne jezičke podgrupe, jeste isto tako pogubno. Oni koji izaberu da oficijalizuju samo jednu grupu dijalekata ili da je učine osnovicom standardnog jezika na neki način možda ograničavaju ulazak drugih dijalekata i jezičkih svojstava u sistem, a jezik se obogaćuje i nezavisno od normi standardnog jezika. Dešava se da standardni jezik stagnira, a da se određeni dijalekti, iz raznih razloga, pod različitim uticajima razvijaju. I sad se njihovi kreativni potencijali ne iskorišćavaju samo zato što nisu kanonizovani kao oficijalni jezici.

Muhić: U sklopu pojačanih etnocentričnih tendencija, insistiranje na sopstvenom jeziku je logički i egzistencijalni imperativ! U istom kontekstu balkanski jezici se ne rascjepkavaju, nego se oslobađaju ideološki nametnute unifikacije i asimilacije istorijski samostalnih jezičkih modela. Ovdje ima nekoliko aspekata zbog kojih je jezička unfikacija u suštini neizbježna, i s političkog i s kulturnog aspekta.
Konkretno, baš kao izraz političke dominacije Srbije i Hrvatske, hegemonizacija ova dva jezika, kao i pokušaji njihovog objedinjavanja u „srpskohrvatski/hrvatskosrpski“ izražavaju ovu tendenciju. Poslije izvjesnog vremena, slabljenjem kohezivnih i paralelnim jačanjem divergentnih procesa, naročito sedamdesetih, on se u Hrvatskoj nazivao samo hrvatski, kao što se zove i sad, a kod Srba se zvao samo srpski.
Interesantno je koliko su temeljno i za relativno kratko vrijeme, bili izbrisani bosanski i crnogorski jezik, ne samo iz upotrebe nego i iz sjećanja! E, otišli smo dotle da se pitamo da li su Crnogorci i Bosanci imali nekada sopstveni jezik!? Sasvim smo zaboravili na činjenicu da je država Bosna stvorena prije, a da je propala poslije države Srbije i države Hrvatske, dok Crna Gora praktično ni u jednom trenutku nije bila potpuno okupirana, nego je zadržala jednu vrstu vazalskog odnosa. Uzgred, u ovom smjeru upućujem na izuzetno temeljno argumentovanu dvotomnu studiju Ibrahima Pašića. Izvorna dokumentacija ukazuje na to da, kad su Osmanlije osvojile Bosnu 1463. godine, tamo nisu zatekli ni Srbe, ni Hrvate. U pogledu etničke osobenosti i autohtonosti stanovnika postojeće činjenice ne ostavljaju prostora za nikakvu sumnju. Ti ljudi imali su svoj jezik i nikad ga nisu zvali ni srpski, ni hrvatski, a naročito ne srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Isto važi i za Crnogorce, koji su isto tako govorili svojim jezikom, niti su bili gluvonijemi, niti su ih Srbi naučili da govore.

Alađozovski: S druge strane, Makedonija ima jednu drugu situaciju...

Muhić: ...U jezičkom smislu, svakako, ali i u jednom drugom kontekstu situacija u Makedoniji bitno se razlikuje od one u Švajcarskoj, zbog čega navođenje Švajcarske kao mogućeg modela za Makedoniju i nije najsrećnije odabran primjer. Naime, nijedan narod u Švajcarskoj ne zove se švajcarski narod, tako da niko ne pravi ustupke, uslovno rečeno, niko se ne odriče svog identiteta na račun nekog drugog i niko ne majorizira svoj identitet na račun drugih. U Švajcarskoj žive etnički i jezički Nijemci, Francuzi, Italijani i, u malom broju, autohtono stanovništvo. Ali ime Švajcarska ne supsumira u sebi identitet nijedne od ovih etničkih grupa, tako da realno nema nikakve kompetitivnosti, niti ime implicira nekakvu etničku, jezičku ili kulturnu subordinaciju ili majorizaciju bilo kojeg kolektiviteta. Ali ako bi se Švajcarska preimenovala u Južnu Njemačku, Sjevernu Francusku ili Zapadnu Italiju, odmah bi došlo do ozbiljnih rasprava. Zašto? Budući da bi se uspostavio odnos kulturne supremacije jednih i marginalizacije drugih! Kod nas se multietnička država zove Makedonija i samim tim direktno implicira određenu relaciju subordiniranih etničkih kolektiviteta. Da Makedonija ima neko neutralno ime, kao u primjeru Švajcarske, ne bi bilo nikakvih problema da svi prihvate taj naziv kao zajednički imenitelj i kao oznaku nacionalnog identiteta, u smislu državne pripadnosti. Baš zbog toga, ljudima spolja nije jasno kako mi ovdje ne možemo da primijenimo model koji sasvim dobro funkcioniše u Švajcarskoj! Ali situacija uopšte nije ista...

Alađozovski: Ja sam baš ovdje govorio da bi možda Pax Europeana omogućio da se smanje razlike i linije podjele....

Muhić: Donekle. Mislim da, iako građani svih država EU prihvataju činjenicu da su evropski narod, ipak ne bi prihvatili da budu Evropljani, a ne Nijemci, Francuzi, Italijani, čak i da budu Flamanci, a ne Valonci, iako su Belgijanci...

Alađozovski: Proširenje političkog, ekonomskog i kulturnog prostora i Makedonije, i cijelog regiona smanjiće razornu moć razlika, budući da su one svuda prisutne, posvuda postoje. Slične probleme ima i Izrael: da li su Jevreji ili Izraelci, i da li su Muslimani: Arapi ili Palestinci? I naš problem s idejom o etničkim Makedoncima je sličan. Svako mora da odstupi, to su nužni kompromisi...

Muhić: Baš ovo „mora da odstupi“ je floskula bez ontološkog pokrića... Hajde, da se vratimo malo u vrijeme kad je počela da se konstituiše jugoslovenska nacija. Pokazalo se da taj otpor nije nešto novo, možda je iracionalan, ali očigledno je ukotvljen, nataložen, sedimentiran na neku mnogo trajniju i dublju podlogu koja transcendira i odolijeva i sadašnjim i srednjovjekovnim temeljima. To je nešto starije, vjerovatno problem povezan s već spomenutim temama, pitanje volje, ali i tenzije koja vlada između želje da se promijeniš i jednog drugog (ne manje snažnog, ali kontradiktornog) procesa – da ostaneš ono što jesi. U svakom slučaju, Izrael ni iz daleka nije prevazišao sopstvenu religioznu, kulturnu i etničku fiksaciju, kao ni Palestinci, Kopti, hrišćani, muslimani.

Alađozovski: Mislim da ovom razgovoru možemo dati i jednu ljepšu, naglašeno ličnu notu. Baš me interesuje gdje je takozvana tranzicija, odnosno raspad Jugoslavije zatekao Ferida Muhića. Mene je zatekla na kraju puberteta, na početku adolescencije, očovječavao sam se i na neki način sam završavanje te jugoslovenske i socijalističke priče i tog bivšeg sistema mogao samo vrlo površno da osjetim. Ali smatram da je dobro što imam sjećanja na prethodnu državu za razliku od onih koji ga nemaju zato što, ako ništa drugo, život i iskustva iz različitih svjetova nude mogućnost i za poređenja i za sagledavanja. Smatram da sam bogatiji od onih koji su se rodili u tranziciji, tranziciji koja predugo traje, cijeli životni vijek. E, sad se mi, moja generacija, snalazimo. Kako se odvijala tranzicija, tako se odvijao i moj životni put. Rastao sam, radio, snalazio se van pravila, najčešće u saglasnosti s konkretnom situacijom, u institucijama koje ili nisu funkcionisale, ili su se raspadale, ili su se zatvarale. Mnogo kratkotrajnih novih pokušaja u jednom sistemu koji je bio dosta haotičan i nedefinisan.

Muhić: „Alhambra daleka i sama“, to je slika u kojoj vidiš nekakav svoj cilj, ali više ne možeš da dođeš do nje; i to je stih koji mi prvi pada na pamet kad pomislim da je naša generacija doživjela jednu ne sasvim rijetku, pa ipak izuzetnu sudbinu, da definitivno izgubi svoju domovinu! I kad neki kažu u jako pežorativnoj, zlobno impregniranoj konotaciji „jugonostalgičar“, pomišljam na Burkharda i na to kako mu se gadilo od onih koje je žigosao kao terrible simplificateur - strašne simplifikatore! Zaista, ovdje je riječ o drami koja je direktno potresla živote 22 miliona ljudskih bića, na najbrutalniji način uništila je stotine hiljada, milionima je stvorila traume koje ne prolaze i zadala rane koje ne zacjeljuju! A oni koji se legitimišu kao „jugohijene“ rade najužasniju stvar koju čovjek može da napravi – degradiraju jednu ogromnu kolektivnu konvulziju: mentalnu, emotivnu, političku, idejnu, filozofsku, ukratko – tragediju života i smrti. Ona je za njih predmet ismijavanja, svode je na temu posvećenu sadističkim verbalnim iživljavanjima i psihopatskim šalama! Ja smatram da su etikete mjerilo prostakluka i nepristojnosti u odsustvu bilo kakvog ozbiljnog duha. Ali ako treba da se zalijepi nekakva etiketa onima koji su tom i takvom državom izgubili svoju „Alhambru daleku i samu“, s obzirom na veličinu tog gubika, malo bi bilo kad bi se za njih reklo da su „jugomelanholici“ i „jugoočajnici“! Bilo je brutalnosti, političkih obračuna, bilo je stradanja, progona na vjerskoj osnovi, sve to ja razumijem. Ne osporavam ničije pravo na gnijev prema toj državi, niti zluradost zbog njenog propadanja. Ali apsolutno ne dozvoljavam da se ospori i moja perspektiva.
Gdje je mene zateklo? Mene je zateklo u trenucima kad je moja vlastita igra u suštinskom smislu već bila dobijena. Ono najbolje koje se po nekim standardima smatra najvrijednijim u ljudskom životu, tj. period u kojem učiš, sakupljaš, kupuješ, tražiš materijal koji bi ti omogućio put do zvijezda, iz kojeg se nadaš da ćeš na kraju moći da izdvojiš nešto za jednu knjigu (zaista mislim da je dovoljno i koliko za jednu pjesmu, pa čak i za jedan dobar stih kojim si zaista zadovoljan), u stvari se poklopio s tim periodom socijalizma.
Ono što mi je pomoglo da ovu veliku razliku prebrodim de fakto bez posljedica, bez velikih potresa, jeste to što me ta kataklizma zahvatila baš kad sam bio najjači, u zenitu svoje akme – „Saranda hronia palikari“, što bi rekli Heraklitovi prijatelji, ili što bi rekao Niče: „Tuđ svakoj volji i nevolji“ – s ove strane i dobra i zla. I jači od oboje! Bio sam dovoljno jak da se suočim s bilo čim. Čovjek ima faze u životu kad, ako samo dovoljno pažljivo slijedi unutrašnje damare, osjeća da je besmrtan. Da se u tom trenutku na tebe sruši cijela zgrada, jasno znaš da ćeš je na svojim plećima iznijeti cijelu, bez muke – u redu možda s jednom ili dvije ogrebotine, pa čak i ako tog dana nisi baš u top formi.

Alađozovski: S tranzicijom se istovremeno odvijao i jedan proces egzotizacije Balkana, bivšeg jugoslovenskog prostora. Ako je svojevremeno, evo i prema tvom svjedočenju, ljevica na jugoslovenskom prostoru bila jedan superioran i svjetski relevantan model, za koji su naročito Skandinavci bili živo zainteresovani; to je, tzv. tranzicijom bilo gurnuto na periferiju, periferija je bila shvaćena kao id u odnosu na Zapadnu civilizaciju o čemu svjedoči cijeli diskurs balkanizma koji je vani bio prihvaćen kao popularni novinarsko-esejistički i kvaziakademski žanr, pun negativne stereotipizacije Balkana, poslije čega je slijedila metareakcija s akademske scene širom Balkana. Upravo je samorefleksivni, odbrambeni balkanizam dao šansu nekim autorima da objave djela u svjetski renomiranim izdavačkim kućama ili da učestvuju na relevantnim konferencijama. Interesovanje za ovaj region ipak je bilo najbliže jednoj postkolinijalnoj fascinaciji. Paradoksalno: ali i pored toga što je zainteresovanost bila veća, ipak nije mnogo ljudi s Balkana postalo poznato, relevantno ili afirmisano. Imam utisak da su na Zapadnim univerzitetima i na Zapadnoj sceni čak i indijski, afrički i kineski filozofi, teoretičari i umjetnici dobijali mnogo veću pažnju i izgradili mnogo uspješnije karijere od ljudi iz bivše Jugoslavije. Faktički, osim Slavoja Žižeka, koji je dobio afirmaciju i svjetsku slavu, nije bilo previše sličnih primjera.

Muhić: Kad bih počeo od samog pojma tranzicije, kazao bih nešto što sam već kazao drugdje, da se promjene nisu dogodile tamo gdje se misli da su se dogodile, već tamo gdje se ne vidi ili ne misli da su se dogodile. Definicija socijalizma je da je to prelazni period – prelazni period je isto što i tranzicija. Nije šija nego vrat. Isto sa istim. Inače može da se kaže da je cijeli život tranzicija. Od ovog do onog statusa, od ove do one situacije, i to ne kazuje ništa. Razlika je u tome što je u onoj tranziciji ili prelaznom periodu barem bilo precizirano kuda se ide, dok se sad zna samo odakle se polazi, ali se ne zna ka čemu se i kud se ide. Zašto nisu napravili karijeru!? Pa to je jasno. Na primjer, časopis „Praksis“ i Korčulanska škola bili su izuzetno uticajne institucije, ne samo u evropskim nego i u svjetskim razmjerama; institucije koje su diktirale i teme i način elaboracije – predstavljale su posljednju riječ u socijalnim, filozofskim i antropološkim istraživanjima za veći dio svijeta. Kasnije ovi ljudi nisu napravili karijeru zato što su bili eksperti za komunističku ideju, ideju koja je nakon pada komunizma bila degradirana demonizacijom svega što je vezano za Marksa i za komuniste koji su nazivani „komunjarama“, bilo je nepopularno o tome čak i govoriti, a kamoli sistematski i argumentovano raspravljati. Ugasilo se stotinjak časopisa i zamro je interes za štampanje takvih knjiga, knjiga kojima su oni posvetili čitav svoj život, dvadeset-trideset godina cijela jedna generacija ljudi vaspitavala se i educirala za eksperte iz te oblasti. Baš uspjeh Slavoja Žižeka pokazuje da je to tako. Naime, on nije postao popularan zato što je marksistički orjentisan, bez obzira na to da li jeste ili nije, nego je postao poznat zato što se priključio temama i diskursima koji su njima bili interesantni, zato što je pothranio njihovu iskrivljenu negativnu percepciju ovog dijela svijeta! Ili uspijeh Kusturice i Milča Mančevskog – ovi filmovi dobijaju nagrade zato što prikazuju onu, inače iskrivljenu, sliku Balkana koju na Zapadu primarno žele da vide. Ne žele da vide sliku u kojoj ima vrijednosti, u kojoj ima superiornih vrijednosti, oni žele da vide degradirane slike: ubijanje, krvoločnost. Krleža bi rekao – pijana balkanska krčma. Moram da kažem, i Krleža ovdje pada u stereotip. Svaka pijana krčma je ista, bez obzira na to da li je pab ili je salun, a balkanska pijana krčma nema nikakav ekskluzivitet, nije izuzetak. Problem je u tome što negativan stereotip o Balkanu – u kojem postoje samo pijanice, samo psihopate i divlje iracionalno nasilje i mržnja – jednostavno prolazi. Ukažite mi na jedan film, na jedno umjetničko djelo s ovih prostora koje s nekom finom humanističkom idejom uspijeva da prođe dva festivala u Evropi. Bez izuzetka, filmovi koji privlače pažnju jesu filmovi o nasilju, filmovi o ubistvu. Eto, i Danis Tanović, koji je dobio Oskara, i Jasmila Žbanić, koja je bila nagrađena u Berlinu, autori su filmova sa strašnom problematikom, filmova koji, u stvari, otkrivaju Balkan kao područje ubistava, nasilja i zločina. Sve to pokazuje da je ideja bila u tome da se afirmišu oni koji u njihovim očima nisu bili opasnost. Afrika ili Indija nastoje da se priključe tom modelu prilično pasivno, budući da nisu izgradili svoju autentičnu političku poziciju integriteta. Mi smo imali neki ugled. Zato je degradiranje one zemlje, kad je propala, značilo simbolično skidanje s dnevnog reda jedne opasnosti – mogućeg trećeg puta. Zato nijedno od književnih djela (a ima izvanrednih primjera) u kojima se afirmiše bilo što naše ili s Balkana – ne prolazi. Koji su pisci prošli? Svi koji bi pokušali da pišu o nečemu što na neki način daje realnu sliku našeg svijeta (ne uljepšanu sliku) – apsolutno nisu imali šanse.
Najžešće kritike čule su se u vezi s krajem jednoumlja. Ako pogledamo pažljivo, uočićemo da su tada postojala tri saveza - Zapadna ili NATO alijansa, Istočni ili Varšavski pakt i Zemlje trećeg svijeta, kojih je po brojnosti bilo najviše. Globalizacija je apsolutna afirmacija ideje jednoumlja, u suštini predstavlja svođenje svega, od Bolonjske deklaracije do MMF-a (modela finansiranja, modela edukacije, modela ishrane, modela stvaranja muzike, svih sfera do tehnologije) – na isti uzorak, na uniformisanje. To je apsolutna dominacija jednoumlja. Sjećam se jednog vrlo interesantnog primjera. Kad sam početkom sedamdesetih bio u Lajpcigu, na moje veliko iznenađenje, kad god bih naručivao isto jelo u različitim djelovima grada, imao sam osjećaj da su mi donijeli istu porciju iz prethodnog restorana. Kad sam otišao u Berlin, bilo je potpuno isto. I mislio sam da prosto negdje u Istočnom Berlinu postoji neki centralni kazan odakle se ekspresnim vozovima ili trabantima raznosi hrana po svim kafanama u Istočnoj Njemačkoj. Zatim sam pokušao i u manjim kafanama – dobio sam potpuno isto jelo, isti dizajn tanjira, istu količinu, isti ukus, sastav. Kod nas u istoj kafani nisi mogao da dobiješ jelo istovjetno prethodnom, naročito ne jelo istog ukusa, a posebno ne u to vrijeme. Što je Mekdonalds - centralni kazan? Ali oni su izašli van granica, van granica Berlinskog zida, raširili su se posvuda. Otišli su u Johanesburg, Kuala Lumpur, Buenos Ajres, svuda je isto i, u stvari, sve vodi ka afirmaciji jednoumlja.

Alađozovski: To je već legislativa, regulativa EU. Format svega - HASAP. Zabrana domaće proizvodnje.

Muhić: I niko ne vidi da je to jednoumlje! Vječna ambicija ljudskog roda da nametne samo jedan model. Naravno, sopstveni i opet, naravno – obavezan za sve!
Mi već pola vijeka gledamo kako pred našim očima to raste, razvija se, postaje sve jače i sve „ljepše i strašnije, kao vojska pod zastavama“, što bi rekao Umberto Eko. Pitam se kako je moguće da još uvijek ne vidimo da je riječ o konstituciji totalitarnog tijela (pozajmljujem naslov izvanredne studije Senadina Musabegovića) – tačnije, o jednoj vrsti rata između već konstituisanih totalitarnih tijela!? Nema tu ni „b“ od nekakve borbe za i protiv prava na razlike, niti bobe za i protiv identiteta, još manje borbe za i protiv „otvorenog društva“, da citiram Karla Popera, kad sam već počeo, i da završim sa citatima. Njegov model određen i prezentiran u djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji predstavlja odličan primjer za ovo: više nego bilo što drugo, djelo je afirmacija jednog društva koje će biti otvoreno – ali samo za jednu vrstu ideja i za (iz tih ideja) izvedene prakse! Ujedno, riječ je o društvu koje će biti zatvoreno, zaključano, voskom zapečaćeno, za sve druge koncepte i prakse! Ono je onoliko striktno zatvoreno za Spensera, za Marksa, za Frojda, koliko je širom otvoreno za ideje za koje se zalagao Poper, ali upravo zato – to nije otvoreno društvo! To je „otvoreno-zatvoreno“ ili „inkluzivno-ekskluzivno“ društvo i to, ne samo što ga ne izdvaja od drugih modela, nego ga suštinski izjednačava s bilo kojim drugim totalitarnim modelom! Model izbora liberalne doktrine danas ne postoji u svijetu. To je interesantno. Mislim da je Džon Stjuart Mil, osnivač doktrine, danas apsolutno neprihvatljiv baš za tzv. zapadnu liberalnu poziciju budući da sintagma „liberalna demokratija“ jeste imanentno kontradiktorna – u pitanju je oksimoron. Demokratija – tu je ključna riječ „kratein“ - vladavina! Vladavina većine nad manjinom. Već čujem one koji odobravaju i skandiraju: „Razumljivo, a ne obratno, manjina da vlada većinom!“ Ako smijem da pitam, zašto bi deset ljudi imalo pravo da vlada nad devet - s kojim pravom!? Ne vide da je svaka vlast - samo vlast! Demokratija je situacija prihvatanja vlasti pedeset plus jedan, čak i na pedeset miliona ljudi plus jedan čovjek nad preostalih pedeset miliona; realizovana samo kao konvencija, kao jedan vid dogovora, ali apsolutno lišena supstancijalne argumentacije! S druge strane, izvorno shvaćena, liberalna ideja podrazumijeva situaciju u kojoj sloboda pojedinca ne može da bude limitirana od strane društva ili da zavisi od broja njegovih stanovnika, tako da demokratski princip postaje apsolutno protivrječan upravo liberarnoj ideji! Na osnovu onoga što kaže Mil, čak i kad bi se svi stanovnici planete složili u vezi s nekim stavom i kad bi samo jedan čovjek imao suprotno mišljenje, oni ne bi imali ništa veće pravo da traže od njega da se usaglasi s njima, nego što bi on imao pravo da traži od njih da se svi usaglase s njim! I imali bi isto toliko prava da mu nametnu svoju kolektivnu volju, koliko bi i on od njih imao prava da traži da se potčine njegovoj individualnoj volji! Dakle, u liberterskoj tradiciji, odnosno, za klasičnu liberalnu ideju, broj ne znači ništa, dok u demokratiji broj znači sve!
Koncepcija koja bi zastupala Milov liberalizam u suštini je nespojiva sa savremenim svijetom, zato što svijet danas ide baš prema ukidanju prava na razliku, čak i prava na to da se pomisli na razliku. Anticipirajući ovakav rasplet, Mil predlaže osnivanje „školâ za greške“, u kojima bi se djeca učila da namjerno griješe, kako bi se amortizovao represivni karakter apsolutne istine. Zaista, da parafraziramo Aktona: Svaka istina represira; apsolutna istina apsolutno represira!

Alađozovski: U istom tom Zapadnom svijetu marksizam nikad nije bio dominantna ideologija. Ali je postojao i kao filozofski i, prije svega, kao aktivistički pravac. Paradoksalno je što se on snažno manifestovao devedesetih, u isto vrijeme kad smo mi imali kolaps sistema i kad je liberalna ideologija kod nas preovladala, te kad su ljevičarske ideje bile prognane. On je tada u Zapadnom svijetu kroz niz uličnih protesta i uz koordinisanu podršku dijela akademske javnosti, faktički cvjetao. Naročito je akademski svijet, ljevica, doživjela renesansu. Između ostalog, u Grčkoj je desnica dominantna u oficijalnoj politici, a ljevica zauzima sve vaninstitucionalne forme. Mi nekako ne uspijevamo ponovo da se povežemo. Čak i da kažemo da je taj tzv. tranzicijski period pri kraju (pri tom mislim da su naše perspektive za integraciju gore-dolje jasne) i da deset do dvadeset godina ne znači ništa, čini se da potpuno usvajamo njihov pogled na svijet i način na koji oni prihvataju i tretiraju probleme. Pitam se da li mi želimo i možemo da se povežemo iznova (ovo se, naravno, odnosi na one koji se opredjeljuju za ljevičarsku opciju) s tokovima u svijetu. Bezuspješni su čak i neki pokušaji da se povežemo putem učestvovanja na svjetskim forumima. Da li ljevica treba ponovo da osvoji i akademski svijet i svijet koji generiše moć? Ideologija u smislu uticaja.

Muhić: Akademski svijet treba prvo da sakupi svoje unutrašnje snage. Akademski svijet prvo mora da iščisti princip selekcije tih vertikalnih stratifikacionih kanala. Vertikalna promocija u akademskom svijetu u posljednjih dvadeset godina dešava se putem naglašenog distanciranja, da ne kažem pljuvanja na čitavu tu lijevu opciju, na sveukupnu ljevičarsku tradiciju. Plašim se da je priča o reinstaliranju ljevice u akademski svijet zadugo, možda i za nedogledno dugo vrijeme, završena priča!

Alađozovski: S aspekta tvoje poetike, uvjek si mi bio interesantan, a za naše uslove imaš i veliki broj čitalaca i slušalaca po promocijama, koji s ogromnim zadovoljstvom gutaju tvoj stil. Mislim da je kod nas u toku proteklih dvadeset godina, a naročito devedesetih, bio dominantan jedan hipercitatan stil teorije i filozofije, čiji sam učenik i ja, ali ti si zadržao taj, pod navodnicima, „staromodni“ stil iskaza, koji je išao na alegoričnost, na paraboličnost, na jedan vid estetizacije teorijskog iskaza. Devedesetih je završio taj talas, talas hipercitatne postmoderne, a sad primjećujem da se opet vraća ovaj drugi stil. Interesuju me tvoje autopoetičke pozicije. Kakav je osjećaj da se nađeš u struji ili van nje, u mejnstrimu, u glavnoj tendenciji, ali i nasuprot njoj?

Muhić: Ja nikad ne biram svoju poetiku, upotrebu ekspresivnih tehnika ili arhaičnih tehnika ekstaze [smijeh], niti sam nekad na neki način pokušavao da se prilagodim. Čini mi se da sam od samog početka svog pisanja – sa 14 godina napisao sam jedan roman (o dječaku i velikom sibirskom tigru), sa 17 jednu dramu (o bandi adolescenata narkomana, s tragičnim raspletom), sa 19 jednu studiju o rekonstrukciji osnovnih faktora za stvaranje fenomena kulture (oko 350 strana) – sasvim jasno formulisao glavni princip svoje poetike: Onaj ko razmišlja – pripovijeda! Onaj što zna – citira! I to je sve. Ja sam pripovjedač, ja sam bio pripovjedač i sa pet-šest godina kad su me djeca od osam-devet godina (to je velika razlika) poslije fudbala zvala: „Hajde, sad da nam ispričaš priču“. Ja mislim da je čovječanstvo jedna ogromna dječja grupa koja je najradosnija kad prepričava priče. Filozofija, kroz čitavu svoju istoriju, stalno ukazuje na to – na priču, na narativne tehnike, na narativne strategije, na način na koji pričate priču: ljudi vole priče. Ja mislim da su priče, a to znači, direktno, sve varijante alegorije, trajno i imperativno potrebne ljudima. Platon je punokrvni pripovjedač! Sve što je Platon kazao je alegorija (u redu, sa izuzetkom Zakona), sve je priča. Mi očigledno imamo potrebu za jednim fokusiranim, žestoko komprimiranim, sintetiziranim iskazom čije je zračenje u tolikoj mjeri važno da daleko prevazilazi ono što je čista suva supstanca u njemu. Uzmi bilo koji Platonov tekst, sve je to alegorija, od toga da čovjek postaje nevidljiv – do priče o Atlantidi, sve je to alegorija. Hegel je ogromna priča, ogromna alegorija, beskonačna. U njegovom govoru za promociju prvog izdanja „Fenomenologije duha“ svi pečati univerzumskih tajni padaju pred umom. Na kraju tog govora, odjednom se jačaju potpuno opozitni stavovi. Od pozitivističke redukcionističke forme u filozofiji, do striktno egzaktnih modela mišljenja u psihologiji, materijalizam odjednom potpuno potiskuje idealizam, i to jedan radikalni i eksperimentalni materijalizam. I pošto je imao vremena da se malo razvije, upravo on prelazi u najfantastičniju metafiziku. Ponovo dominira alegoričnost svakog iskaza. Ne znam da li to mi alegoriji samo pridajemo određeno značenje ili zaista postoji neko dublje i uzvišenije značenje koje se samo kroz alegorije može razumjeti. Pogledajte stanje u filmu, vidjećete da i bilo koji intelektualni, besprekorno napravljen film, ipak ni iz daleka nema onoliko publike koliko ima film s jasnom pričom, s fabulom. Vidite nevjerovatan uspjeh priča, koje su sve redom dječje, od Zvjezdanih ratova, preko Tolkina, do Harija Potera i sad Avatara!? Ljudi vole priče, čovječanstvo je, u stvari, onoliko živo koliko su u njemu živa djeca. Djeca koja vole priče. I dok ima vrhunskih pripovjedača ili, jednostavno, onih koji znaju da pričaju priče, ljudi funkcionišu kao zajednica. Fina zajednica djece, u kojoj ima i zločeste i dobre, zbog čega ima i priča o jednima i o drugima. U ovom trenutku glavni svjetski pripovijedači pripovijedaju dvije vrste priča: 1. o zločestima; 2. o glupavima. Ali to je snaga priče, snaga alegorije – ne može im se odoljeti.

Alađozovski: Koja je naša priča, ona koja bi došla iz regiona i što bi ona trebalo da podrazumijeva? Koje su to priče naše, one u kojima se mi osjećamo svojima i na osnovu kojih možemo da tražimo određenu legitimizaciju. Desni spin-doktori u ideologiji, politička filozofija, tvrde da postoji potreba da se povežemo s Hegelom da bismo izgradili nacionalne države, veće državne projekte, nacionalne projekte, društvene i socijalne formacije. Zastupamo i ideju za oživljavanje Marksa i ljevičarskih stavova. Ima i pokušaja da zastupamo postkolonijalizam, čime vučemo paralele na bazi naše nepriznatosti, zavisnosti, egzotizacije. Spomenuli smo i priču o Sokratu, Platonu i demokratiji. S druge strane, naša realnost, kao što si sam razjasnio, jesu i azijski modeli, orijent, islam, kao naše imanentne odrednice. Ponovo sve ovo treba stavi pod navodnike, imajući u vidu prethodnu diskusiju.

Muhić: Priča o ovom regionu, uopšteno uzevši, ako se dobro pogleda, već je ispričana i ne treba da se traži, samo treba da se na nju podsjetimo. To je priča, ukratko rečeno, o tome da veličina i snaga uopšte nisu bitni; s vremena na vrijeme nešto znače, ali nisu bitni. Ono što je od Bekona do danas moderirajući faktor osnovne fizionomije svijeta jeste da je moć bitna. Međutim, mi ne stremimo ka moći, ono što je iznad moći je nemoć. I najmoćniji popušta pred uvjerljivo saopštenom nemoći ili čak pred bespomoćnošću, odnosno: upravo ono što je zaista važno ne može da se izmjeri.
Iako u svijetu dominira naša opsesija vidljivim, mjerljivim, mi treba da se zalažemo za ono što razni filozofi sugerišu kao razliku između situacije da se ima i da se bude – mjerljivo u odnosu na nemjerljivo. Treba da se zalažemo za jednu kvalitativnu metodologiju, u stvari, da pokažemo da nam za prezentaciju svojih vrijednosti ne treba Power Point. Ne postoji Power Point kojim može da se pokaže nešto vrijedno. Ako ono što ste našli u životu može da se vidi – znajte da to nije ono što ste tražili! Budući da, čim nešto može da se projektuje na video-bimu, čim može da se vidi – to nije ono što ste tražili, nije ono što vrijedi da bude viđeno. Prave vrijednosti, u tom smislu, nisu ni veličina, ni moć.
To je naša priča, mi moramo da se izborimo protiv jedne same po sebi shvatljive (pri tom i reducirane našom maloumnošću) ekspanzije arogancije veličine i snage! U tom smislu, moć i veličina nisu bitni. Eto, to je naša priča koju prepričavamo barem dvije hiljade godina. Konkretno, to bi značilo razvijanje, njegovanje potpune indiferentnosti u odnosu na samu ideju uklapanja ili neuklapanja u nametnute modele, u programe s listom prethodno postavljenih uslova! Na taj način, koliko god bila velika moć, bez naše saglasnosti, bez našeg uključivanja u priču u kojoj je glavni pripovjedač moć (kobna greška!) – neće biti subjekta na kojem će se ta moć realizovati, što znači da neće biti nikakvih fermenata da je pokrenu. Ostavljena da samuje, svaka moć je kao kamen ili parče gvožđa – osuđena je na vječnu hladnoću! I u tom kontekstu indiferentnost prema moći i veličini treba da je, ne samo odbrambeni mehanizam onoga koji nije mnogo moćan ni mnogo velik, nego i njegova filozofska opcija.
U kontekstu suverenosti svakog ljudskog bića (ne samo da bih podsjetio, već i da bih to ucrtao u krljušt pastrmke i urezao u koru pradrevnog hrasta) pripovijedam ovu priču, kao sokratovsku ili platonovsku alegoriju. U stvari, priča je jednostavna i besprekorna: budi onaj koji jesi, kadar svoje malo ime i kratki život da braniš s ponosom i žestoko, mjeri se prema svom najvišem idealu, s onim najboljim, najvrednijim i najljepšim za koje si sposoban, stremi ka najplemenitijem i nemoj se pri tom mjeriti i upoređivati s bilo kim drugim! Niko nije toliko bogat da može da ti da ono što imaš samo ti! To bi bila naša priča, a vjerovatno je najbolje i za nas, i za svijet u cijelini, da ne ostavimo prostor ni za što drugo što bi stalo između te priče i našeg osmjeha.