Tonko Maroević

PJEVIDRUZI U ZBOR!

Sarajevske Sveske br. 01

Nikad nije bilo lako okupiti individualce, a pisci, književnici, pjesnici, dramatici, prozaici, kritici uglavnom su jako svojeglava čeljad, često izrazite osobnosti ukoliko ne i pravi osobenjaci. Pa ipak, razni oblici druženja i udruživanja stari su gotovo koliko i sama literatura. Naravno, ne smijemo pritom miješati generacijske grupacije s estetsko-stilskim povezivanjima, nacionalno-jezične aglomeracije s političko-partijskim afinitetima. Ali veze i obaveze ulančavale su također pisce, bilo iz mentorsko-mecenatskih motiva bilo pak iz pragmatično-funkcionalnih razloga boljeg preživljavanja.
U postsocijalističkom razdoblju dovedeni su u pitanje svi oblici ranijih društvenih odnosa, a posebno oni zasnovani na određenim povlasticama ili na specifičnom statusu "općedruštvene važnosti". Ne zavaravajmo se, stanoviti autoritet i obavezu javne podrške nekadašnja društva (ili udruženja) književnika u Jugoslaviji temeljila su još na baštini (socrealističke) uloge pisca kao "inženjera ljudskih duša". I kad je srećom dokinuta takva izravna funkcionalnost, nije sasvim izgubljena aura književnosti kao medija od općeg interesa niti zanijekana proročko-svjedočka narav pisca kao jamca dugoga pamćenja kolektiva ili kao senzora novih, budućnosnih projekcija. Dapače, pod kišobranom povijesne misije ("Specijalnih izaslanika") književne su organizacije prve stekle alibi slobodarskih tendencija i nimalo slučajno su poslužile kao - više ili manje sretni - zametci pluralizma, žarišta višestranačja, gnijezda nacionalnog okupljanja - i već prema tome.
Kriza tradicionalnih modela književnog organiziranja uzrokovana je ponajprije gubitkom spomenutih funkcija, koje su ili nadmašene ili izvršene. S obzirom da su društva bila često privilegirana i posebno stimulirana iz navedenih vanknjiževnih motiva (prvo indoktrinacije, a zatim simuliranja demokracije), jasno je da su danas u tom smislu nepotrebna i nedovoljno od vlasti vrednovana, što pak dekuražira veći broj članova i umanjuje želju za angažmanom na njihovu održavanju. Izloženoj situaciji usprkos, mislim da je Društvo književnika sada potrebno kao možda nikada prije, odnosno da je nakon dugo vremena opet moguće kao okupljanje lišeno bilo kakvih ideoloških (ili anti-ideoloških) premisa, a temeljeno isključivo na sindikalnim, cehovskim i najšire literarnim pretpostavkama.
Ne zaboravljamo da je Društvo hrvatskih književnika osnovano prije više od jednoga stoljeća, te da je preživjelo već razne državne formacije i socijalne poretke. U ne uvijek slavnoj tradiciji postoje ipak i značajni svjetionici i epohe volje za razumijevanjem različitosti. Nešto od priželjkivanih građanskih i slobodarskih načina ponašanja ugrađeno je - čak i nehotice - u njegovu praksu i dijakroniju. U vremenima jakih partijskih polarizacija ("između dva rata" ili još u austrougarskom kontekstu) u tom su Društvu djelovali, mnogi pojedinci spremni da se zauzmu za drugačije mislećega ili ugroženoga, odnosno Društvu su se obraćali mnogi da zaštiti njihovo pravo na rad i riječ. U vremenima totalitarnijih opcija takva je uloga prirodnije pripadala PEN-u, ali ni Društvo književnika nikad nije bilo bez stanovitoga utjecaja na javno mnijenje. Te bi se aktive bilo šteta lišiti, a pogotovo prtljaga intelektualne i kreativne solidarnosti.
Nadajući se da grubih presizanja na književno djelovanje neće biti, ne možemo se nadati da književnost neće biti sve više marginalizirana i potcjenjivana. (Da budemo cinični, upravo iz perspektive umanjene recepcije i difuzije i smijemo vjerovati kako pisanje više neće biti izloženo proganjanju). Kao korektiv umanjenoga društvenog značenja i protuotrov banalizaciji literature neophodna je veća svijest samih pisaca o meritumu vlastitog medija i o vrijednostima koje se isplati afirmirati. Književno društvo, dakako, ne smije propisivati norme, ali može pomoći održavanju kriterija, časti, ozbiljnosti.
Dakle, aktualnu funkciju Društva književnika vidim ponajprije na sindikalnoj i na kolegijalnoj razini. U prvom aspektu riječ je o autorskim pravima, o brizi za otkup knjiga, o tiskanju časopisa, o socijalnoj zaštiti, o konstituiranju fondova za pomoć (uz korištenje tzv. minulih prava i eventualnih ostavština), o sudjelovanju u svim strukturama gdje je pisac kao neposredni proizvođač knjige ili teksta nemimoilazan. U drugom aspektu riječ je o poštivanju tuđega rada i različitoga stava, o uvažavanju stanovitog minimuma strukovne verifikacije (dara, imaginacije, pismenosti, civilizacijskih tekovina, poetičke otvorenosti). Upravo u trenutku kad nam Društvo književnika više ne treba kao zamjena za saborsku govornicu, kad se pisac kao zoon politicon može realizirati u nekoj od stranaka (bilo kao običan glasač, kao simpatizer, kao član ili čak kao funkcioner), sudjelovanje u književnoj organizaciji izrazitih neistomišljenika (jakih individualnosti) može poslužiti kao ispit demokratičnosti, provjera tolerantnosti, jamstvo pluralizma - zasnovanog na spoznaji o potrebi višeglasja (da ne kažemo "cvjetanja tisuću cvjetova").
Razumije se da cehovska solidarnost ne isključuje plodnu polarizaciju. Unutar samoga Društva književnika logične su podjele po različitim "interesnim sferama", kako po horizontali (dramatičari, romanopisci, esejisti) tako i po vertikali (estetski ideali, ideološki rezidui, naraštajni i klapski afiniteti). Čak sam uvjeren da konfrontacija stajališta nudi dijalektičku platformu koja može značiti realnost spisateljskog ceha i aktualnost književnog života.
Naivnu projekciju lijepog suživljenja naizgled ruši autoritet stvarnih hrvatskih književnih veličina kojima nije bilo do suradnje s Društvom hrvatskih književnika. Doista, od Matoša koji je ratovao s ondašnjom upravom, preko A. B. Šimića, koji je polemizirao sa svim etabliranim funkcionerima i inima, preko Krleže, koji je organizaciju ironično nazvao "Društvom hromih klokana" (slično Tinu koji se hiperironično izjašnjavao o PEN-u), pa do Gotovca i Dragojevića (da uzmemo najamblematičnije i međusobno daleke pojave iz niza onih koji su istupili iz sadašnjega društva) imamo čitavu antologiju više no nespokojnih i bilo kakvoj "uravnilovci" logično neprilagođenih pisaca.
Ali o svođenju na zajednički nazivnik i ne bi smjela biti riječ. Zlobnici mogu kazati kako se slabi udružuju da bi bili jači (nešto nalik pozivu: "Le vkup, uboga gmajna!"). Ljubitelji velikih gesta mogu smatrati da slijede presedane spomenutih velikana kad se suprotstavljaju književnom udruživanju. Urođeni samostalci logično zaziru od svakoga okupljanja koje im naliči na četu ili jato (da ne kažemo nešto gore). Naravno da ne može za sve postojati obaveza učlanjivanja (kao što ne vrijedi ni odveć liberalna mogućnost učlanjivanja), ali stogodišnja zbilja Društva hrvatskih književnika obavezuje one koji su voljni raditi na dobrobit književnosti i za jači, konkretniji i dublji odjek knjige, protiv erozije i inflacije, mimo poruge i obezvređivanja. Dapače, uvjeren sam da je naše Društvo baštinilo i matoševsku grabancijašku žicu (svjedoči Šoljan) i tinovski unanimizam ("Nisi sam. Ima i drugih kao ti") i krležijansku invektivnost (a ne samo faktično materijalno nasljedstvo), te da je i na taj način cijepljeno da odoli dječjim bolestima, ako već protiv starenja nema lijeka. "Pjevidruzi u zbor!" - završimo samopodrugljivo, kao znak da ne gajimo pretjeranih iluzija, ali sasvim bez iluzija ne znamo i ne možemo.