Zija Dizdarević

PISMO ZIJE DIZDAREVIĆA MIROSLAVU KRLEŽI

Sarajevske Sveske br. 06/07

Beograd, 25 -XII- 1939
Ne znam kako da vas oslovim, a to je najzad sasvim svejedno. Važno je u ovom slučaju to da ja hoću da vam se obratim ispred jednog dijela omladine beogradskog Univerziteta koja ne misli i neće da misli onako kako to grupa oko „Umjetnosti i Kritike“ propisuje da je „na liniji“. I, molim vas, saslušajte me do kraja.
Pred sam izlazak „Pečata“ lansirana je vijest da će u njemu između ostalih sarađivati i Cina Jote. Kad je to činjenicama demantovano (ukazujući na spisak saradnika u prospektu „Pečata“), prešlo se je ćutke preko toga. Ja sam se usudio jednom da glasno pretpostavim da bi Pečat mogao biti jedan od najboljih časopisa u Srednjoj Evropi, i to sudeći po imenima njegovih saradnika. Ismijan sam, ali ne od ljudi upućenih u književne i umjetničke probleme, i nazvan Krležijanac u podrugljivoomalovažavajućem smislu. Tako je već prije pojave prvog broja Pečata (vi ste to s pravom konstatovali u Besjedi) otvorena hajka i izvršena nasilna podjela na Krležijance i ostale (linijaše) i to tako da su „pozvani“ samo s vremena na vrijeme lansirali pokoju parolu (Cina Jote! Ristićevo pismo i André Gide! Rihtmanov likvidatorski revizionizam!) a hiljada (ili dvije) studenata, u ogromnoj većini Crnogoraca, zemljaka Zogovićevih i Đilasovih sa nekim „politički ispravnim“ ličnostima iz drugih pokrajina, prilježno su raznosili te parole bombardujući njima svaku započetu književnu diskusiju a ne raspolažući zapravo
(2 strana originalnog pisma)
ni sa jednim argumentom ideološke ili teoretski–estetske prirode. I baš oni koji su o pitanjima umjetnosti imali najnejasnije (čak – nikakve) pojmove, ti su bili najgrlatiji. „Ko bude sarađivao u Pečatu ukopaće se zauvijek.“
Stvar je najzad postala samo politička. I mi koji smo počašćeni naslovom „Krležijanci“ bili smo u vrlo neugodnoj situaciji, jer politički radimo u Ujedinjenoj studentskoj omladini a branimo ljude koji sve takve napredne pokrete razbijaju (M. Ristić, V. Bogdanov). Tako smo, bez ikakvih argumenata morali oprezno uzmicati u diskusijama i to ograđujući se obazrivo od afere Ristić i ne donoseći nikakav sud „dok se stvar ne rasvijetli“. Ja lično bio sam mišljenja da bi prije svega trebalo održati jednogodišnji analfabetski tečaj iz književnosti bar, ako već ne iz umjetnosti, a da se politička pitanja politički riješe pred političkim forumom, sa političkim (i neoborivim) dokazima. Nerviralo me je naime to da je Zogovićevo predavanje o B. Stankoviću izazivalo aplauz poslije svake rečenice gdje se je spomenuo „narod“, „bolji život“ itd. ili kada bi predavač napravio slučajno pauzu zaboravljajući tekst (kao na polit. zboru kad se očekuje efekat „tako je! Živio!), pa je čitavo to kulturno veče dobilo plitko politički, agitski karakter i time se nije dobilo ništa ni književno ni politički; drugi put opet dogodilo se da je čitava Fizička sala urnebesno pljeskala kad je Isidora Sekulić (pozvana na liniji okupljanja snaga za odbranu Kulture) pogađajući psihologiju ogromne većine „naprednih“ slušalaca, činila nevjerovatne intelektualne akrobacije kako bi dokazala da je i Njegoš bio – proleter! I to proleter „u jednom višem smislu“, tako je rekla „proleter koji se uzvisio nad...“

(3. strana originalnog pisma)
i tako dalje i zemlja se pod nama nije otvorila. A kad sam ukazujući docnije na taj slučaj protestovao rečeno mi je da to nisu pljeskali „naši ljudi“. Na takvim „sitnicama“ i na književnim večerima gdje je mjerilo za to da li je pjesma odnosno priča dobra bilo to koliko ona sadrži parola (a da to opet nisu parole jer je Harkovska linija skinuta s dnevnog reda!) na takvim nepismenim književnim večerima gdje je jedini argumenat bio taj da „je nadrealizam đubre“ (Zogović) i da je Balzak umjetnik mada privatno reakcionaran (a kako – to niko nije umio objasniti), na tim večerima spoznao sam definitivno da se o pitanjima estetskim ne može i ne smije raspravljati sa ovakvim intelektualnim materijalom i da bi tu bio potreban analfabetski tečaj. Čitaju ljudi po nuždi udžbenike, prolaze kroz škole po petnaest i više godina i onda najzad jalovo čame u drvenim ćelijama parola, ne radeći, ne studirajući, ne pokušavajući da se iz tih ćelija probiju do jasnijih, samostalnih, živih i aktivnih spoznaja.
Bilo je tako da su „mislili“ i sudove donosili drugi (presudna je uvijek bila Zogovićeva ili Đilasova riječ) a mase su sa slijepim povjerenjem slušale i svojim brojem davale podršku najnetačnijim postavkama, besposličeći i onda kad to političke prilike nisu zahtijevale. Povodom Davičovih pjesama i diskusije između njega i M. Nikolića ovaj posljednji rekao je u privatnom razgovoru: „Ko nije mog mišljenja – taj je protiv zvaničnog suda“, a nekoliko dana poslije toga rekao mi je jedan student (koji je nekad nešto negdje i pisao) da će unaprijed potpisati sve što M. Đilas napiše po pitanju umjetnosti, i ne pročitavši.
U takvu atmosferu upao je prvi broj „Pečata“.
(4. strana originala)
Galama, protest, napisi protiv itd. Sve je manje više poznato. Samo to što vi izgleda ne znate treba da vam kažem. I prije i poslije pojave Pečata bilo je na beogradskom Univerzitetu ljudi koji rade i „misle dijalektički svojom glavom“, koji su politički i kulturno angažovani u borbi radnog naroda a koji nisu ni časa posumnjali u vas ni u ono što radite. I među onima koji umiju da govore i pišu broj ovih prvih nije malen. Činjenica je samo to da se ne čuje naš glas dovoljno jer su sve govornice zauzeli Zogovićevci. I kad je Janko Đonović prošle godine napisao prikaz na Pečat uputivši na adresu „linijaša“ poklič „S frazama uza zid!“ – nisu mu ga štampali u „Mladoj kulturi“ jer vas nije napadao. I kad je rečeno da će beogradska stud. omladina objaviti manifest protiv Pečata mi smo zahtijevali da se pisci tog manifesta potpišu jer ne misli sva stud. omladina onako kako se propisuje Avdi Humi da misli (ako hoće da mu štampaju njegove bezglave rečenice). Taj „manifest“ izašao je, nažalost, u istom broju u kome se nalazi i moje i Ćopićevo ime i ja sam se iskreno stidio svega onog što su tu Dragojević i Humo i Davičo i Puniša navaljali sa onoliko neuračunljive pretencioznosti. Otada me stalno muči savjest, nisam miran jer ničim javno ne pokazujem (mada to zaista nije važno) da ne dijelim receptom određeno mišljenje; lomim se između želje da napišem „Pečatu“ pismo u kome se desolidarišem sa mišljenjem „Mlade kulture“ i da na to pismo skupim potpise svih istomišljenika s univerze, i potrebe da negdje javno (ali gdje?) napišem šta ja sve mislim o ovoj pobuni pigmeja pred moralnim i književnim džinom, i tako, eto, dođoh do toga da vam ovako neuredno, zbunjeno i dekomponovano progovorim o našim beogradsko sveučilišnim prilikama. A ako te prilike budu zahtijevale ja ću zaista skupljati potpise da se vidi da beogradski univerzitet nije uniformisan u neznanju. I kao što sam prije mjesec dana javno ustao u odbranu Pečata (mada me je članak u „Proleteru“ zaista zbunio, iako u njemu poznajem stil Umetnosti i Kritike) na jednom književnom večeru povodom referata o vašem stilu, tako sam spreman, naročito poslije Antibarbarusa, da kao čitalac i uglavnom pasivan učesnik koji se interesuje kulturno književnim polemikama, vrisnem jedno glasno i iskreno: Ne!
(Posljednja, 5. strana originala)
Ne! Nije svak na ovom univerzitetu megafon na koji može da govori šta hoće jedan M. Nikolić i jedan Zogović. Književnost ovamo vapi za talentom, za djelom, a oni nam serviraju žuč u polemici! I sve to iz potrebe da se kompenziraju makar kako jer osjećaju da su se umjetnički, lirski izjalovili. Tu je jedna istinska veličina (glupo je kad moram da vam se obraćam kao laskavac a to baš neću) koja stvara, Krleža, a ovi sićušni duhovi kad sami snagom svog talenta ne mogu da se afirmišu, htjeli bi bar da umanje tu veličinu, da je svedu (makar i drugim, moralnim ili političkim stazama) na prosječan, njihov nivo pa da je popljuju i nametnu joj se kao naredbodavci. I kakva sve sredstva nisu upotrebljena za to! U početku su vas uvijek izdvajali „niko ništa direktno Krleži ne prigovara“, a docnije je stvar objašnjena: „I Krležin položaj među trockistima vrlo je nezgodan! On će morati da kapitulira!“ I tako dalje. Ne! Čovjek ne mora i neće da stane „mirno!“ i da sluša dnevnu zapovijest „Umjetnosti i Kritike“, iako se nalazi postrojen u redovima Mlade kulture. I sve što sam rekao i još mnogo toga što, zbunjen i nesređen, nisam rekao, sve sam to spreman javno viknuti u lice beogradskom frontu. Poražen vašom iskrenošću i pobuđen rečenicama upućenim beogradskim studentima ja, jedan iz mase vaših čitalaca, morao sam da vam napišem ovo pismo, da bih postigao svoj unutarnji mir jer vas i suviše cijenim a da bih ćutao. Sad, upravo u ovom retku nalazim se na granici bolećivo–suvišnih priznanja čisto intimnog karaktera i koja s načelnim stavom nemaju nikakve veze, a eto, javljaju mi se u obliku potrebe da vam kažem bar jednu toplu a sadržajnu i iskrenu riječ, kao zahvalu jednog čovjeka, zahvalu na svemu što ste do sada napisali onako duboko ljudski i što sam kroz vaše tekstove progledao. A te riječi, kao i uvijek, nema.
Zija Dizdarević, student filozofije, Beograd

NAPOMENE UZ TEKST PISMA

Ovom prilikom ne može biti govora o istoriji, aspektima i rezonanci „sukoba na ljevici“. Literatura o toj iznimno složenoj temi zaprema danas cijelu biblioteku višestranih studija, rasprava i sinteza širokog raspona. Ovdje je riječ o pojedinačnom iskazu i individualnoj percepciji konkretne situacije koja reflektuje komponente rascjepa među „lijevo“ orijentisanim intelektualcima između dva svjetska rata. Implicitni plan nekih činjenica u pismu, asocijacije i aluzije napose, iziskuju komentar, da bi odnosi i značenja danas bili razgovijetni. Kontekst je ključ za čitanje i može se, kao sveden podsjetnik, rekonstruisati na osnovu pregleda primarnih izvora spomenutih u pismu i postojeće literature.
Pismo nije objavljeno i ide u red malobrojnih dokumenata o životu Zije Dizdarevića, rođenog 1916., ubijenog u Jasenovcu 1942. godine. Neposredan doživljaj jedne situacije „sukoba na ljevici“, dramatična reakcija na faktografskoj podlozi, autentična atmosfera, mjesto i vrijeme zbivanja, oblikuju nedvosmislen lični stav autora.
Kad se uzmu u obzir tema i datum teksta, a prema Lasićevoj hronologiji „sukoba na ljevici u Jugoslaviji“, jasno je da pismo pripada drugoj etapi, to jest visokom stupnju rasta ove drame (1935-1941). „Ulazimo u kulminacijsku fazu sukoba na književnoj ljevici. Po intenzitetu i po posljedicama ta je faza najpotresnija.“
Nekoliko časopisa i listova spomenuto je u pismu: Pečat, Umetnost i kritika, Mlada kultura i Proleter.
Pečat, „mjesečnik za umjetnost, nauku i sve kulturne probleme“, pokrenuo je Miroslav Krleža sa prijateljima i istomišljenicima početkom 1939. godine, potom se krug saradnika znatno proširio (M. Krleža, M. Ristić, V. Bogdanov, K. Hegedušić, Z. Rihtman, S. Batušić, M. Mirković, Lj. Babić, O. Davičo, R. Marinković, P. Dobrović, H. Kikić, M. Matković i dr.)
Umetnost i kritika. Pismo bilježi kritičko-polemičku recepciju Pečata, njegovog koncepta i autorskih priloga u časopisu Umetnost i kritika, koji se pojavio
(na inicijativu KPJ) u Beogradu maja 1939. godine, nakon što su četiri broja Pečata već bila objavljena. Urednici Umetnosti i kritike bili su Velibor Gligorić i Radovan Zogović, a saradnici M. Đilas, J. Popović, O. Keršovani, K. Racin, Đ. Jovanović, P. Bihalji, V. Masleša, T. Pavlov i drugi. Već u prvom broju štampan je oštar komentar E. Fincija o „krležijanskom priviđenju“ Marka Ristića povodom njegovog eseja „San i istina Don Kihota“ objavljenog u Pečatu. Potom se pojavio kritički prilog Otokara Keršovanija „San i istina Marka Ristića“ potpisan pseudonimom V. Dragin, objavljen u narednom broju Umetnosti i kritike. O toj temi, ali i drugim povodima, napadi na Krležu, Ristića, Rihtmana i Bogdanova se nastavljaju, a jedinice tog vokabulara negativnih kvalifikativa citirane su i u pismu („likvidatorski revizionizam“, „trockisti“). Neke asocijacije odnose se na konkretne tvrdnje iz tekstova objavljenih u ovom časopisu (na primjer, detalj o Balzaku aludira na Zogovićev članak „Odražavaju li umjetnici odraze“ u trećem broju ovog glasila.)
Još nekoliko činjenica i pojedinosti.
Od pseudonima u pismu su apostrofirani: prvo, Cina Jote, čije je pravo ime Milica Jocić, spomenuta je i u „Nekulturnoj hronici“ časopisa Umetnost i kritika u okviru opskurnog biografskog portreta Branka Teodosića; drugo, M. Nikolić, to jest Milo Nikolić, pseudonim je Milovana Đilasa.
Ime A. Žida (André Gide) uputnica je na njegove knjige i dnevničke zapise po povratku iz SSSR-a , prelomno iskustvo („razočaranje“) koje je opisao (osamnaest godina poslije Oktobarske revolucije), što je bio raskid s „lijevom“ orijentacijom i Komunističkom partijom Francuske.
„Diskusija“ o pjesmama Oskara Daviča (saradnika Pečata) odnosi se na napade M. Đilasa i R. Zogovića na Davičovu poeziju.
Harkovska linija. Izraz kojim se označava dominantan stav Druge međunarodne konferencije revolucionarnih pisaca u Harkovu 1930. godine. Sloboda stvaranja se ograničava i književnost determinira konkretnim političkim zadacima (zahtjev Ruske asocijacije proleterskih pisaca, RAPP). U pismu Zije Dizdarevića rečeno je da je harkovska linija „skinuta s dnevnog reda“. To upućuje na Moskovski kongres pisaca 1934. godine kad je harkovska isključivost unekoliko revidirana. Tada je, naime, N. I. Buharin održao referat o poeziji čiji se prevod (ne bi se reklo integralan) pojavio u zagrebačkom časopisu Ars 37 pod naslovom „O poeziji“, s karakterističnim podnaslovom „Korektura harkovske linije“ i s potpisom N. Bn. Razložna je pretpostavka da je upravo taj tekst čitao autor pisma.
Mlada kultura. Časopis je izlazio u Beogradu s potpisom Aleksandra Čelebonovića u ime Odbora kulturnih studentskih udruženja na Univerzitetu u Beogradu. Pismo Zije Dizdarevića u cjelini je negativno određeno prema napadima na Krležu i hajci na Pečat, a dodatno je djelovala činjenica što se u to uključio i ovaj studentski časopis u kojem je on sarađivao. Pozivajući se na Krležinu „Besjedu“, pismo se konkretno ograđuje („desolidariše“) od „manifesta“, to jest članka objavljenog u Mladoj kulturi pod naslovom „O ’Pečatu’ i Besjedi o njegovoj svrsi“. Imena potpisnika nisu u pismu potpuna: Humo (Avdo), Davičo (Mirko), Puniša (Perović). Potpisnici su zasuli Krležu optužbama, relativno obzirno zato što „ne vidi“, ali su „pečatovce“ ozloglasili grubim rječnikom (u ime „narodnog pokreta“), poimence i napose M. Ristića, „nadrealističkog popečatelja“, „dekadenta“, prijatelja „poznatog pariskog bandita“ A. Bretona i „neprijatelja naroda i kulture“, potom i revizioniste u nauci Rihtmana i Bogdanova. Apostrofirana naslovom „manifesta“, a spomenuta i u pismu, „Besjeda“ je skraćen naslov Krležinog programskog teksta
„Svrha ’Pečata’ i o njojzi besjeda“ objavljenog u Pečatu.
Distanciranje Zije Dizdarevića od Mlade kulture, doslovno izdvajanje svoga
imena i imena svoga prijatelja Branka Ćopića iz negativnog konteksta, prouzročila je, pokraj već navedenog, još jedna konkretna okolnost. U istom broju tog časopisa objavljena je, naime, Ćopićeva priča „Pokojnik na podušju“, a prikaz pripovijedaka M. Gajića, s potpisom Zije Dizdarevića, našao se neposredno iza nepovoljne kritike Krležinog romana Na rubu pameti iz pera Save Dragojevića (prezime apostrofirano u pismu).
Proleter. Autor pisma navodi da ga je članak u Proleteru „zaista zbunio“. S obzirom na datum pisma (terminus post quem), to može da se odnosi samo na tekst „Trockizam i njegovi pomagači“ potpisan slovom T.
Proleter je bio glasilo CK KPJ, a članak je, kako je utvrđeno, napisao generalni sekretar Josip Broz. Optužba je adresirana na „neke naše časopise“ (aluzija na Pečat) zato što pružaju „gostoprimstvo“ „nadrealistima“, „trockistima“, „revizionistima“, čija su imena izravno navedena (Rihtman, Ristić, Bogdanov). Poznato je da se Krleža solidarisao sa svojim saradnicima u članku „Izjava Miroslava Krleže“.
Antibarbarus. „Dijalektički antibarbarus“ objavljen je decembra 1939. u Pečatu , dakle u mjesecu i godini kada je datirano pismo. Krležine riječi „upućene beogradskim studentima“ spominje Zija Dizdarević na kraju pisma. To se odnosi na rečenice pri kraju „Dijalektičkog antibarbarusa“: „Svrha je ovog Antibarbarusa (između ostaloga) i ta, da bude jednoga dana pročitan i na beogradskom univerzitetu“/.../

POST SCRIPTUM

Prvu vijest o pismu čula sam davno od Predraga Matvejevića. Ispričao mi je kako je Krleža, tokom njihovih razgovora, kazao da u prepisci ima jedno pismo Zije Dizdarevića. Tom prilikom Matvejević je prepričao i neke autentične detalje iz teksta pisma, na primjer Zijinu zamisao da skuplja potpise za Krležu među beogradskim studentima. To više nisam mogla zaboraviti.
Mnogo kasnije, pismo me uvjerilo da se Krleža tih godina, to jest sedamdesetih
godina prošloga vijeka, sjećao sadržine pisma, a da je Matvejević, što je već poznato, odlično pamtio piščeve iskaze.
U dogovoru s Matvejevićem, ja sam početkom marta 1975. pisala Krleži, zamolila za fotokopiju i nekako, ipak, napomenula šta bi to značilo za Zijinu porodicu, svjesna da je lični ton u toj rečenici prekoračio određenu granicu. Uostalom, to je bio jedini način da se predstavim.
Poslije nešto više od mjesec dana, a meni se činilo mnogo duže, dobila sam odgovor:
Ovdje moram pribjeći jednoj, samo prividno digresiji, jer je zapravo riječ o istom vremenu. Prije razmjene ovih pisama, tačnije 31. januara 1975., Krleža je u razgovoru sa Enesom Čengićem, objavljenom kasnije, sasvim određeno rekao: „Relativno sam malo dokumenata i korespondencije sačuvao, ali u jednom svežnju pronašao sam pismo Zije Dizdarevića iz 1939. /.../ Točno govori o stanju fakata u našem pokretu i kulturnom životu neposredno uoči posljednjeg rata.“
Nepuna tri mjeseca potom Krleža je poslao odgovor na moju molbu. Na tome je ostalo.
Naravno, i dalje sam pokušavala da nešto saznam, doduše suzdržano, ali bez uspjeha. A poslije Krležine smrti bilo mi je jasno da ću vidjeti pismo (ako je
sačuvano) tek kada piščeva ostavština bude razvrstana i popisana. Prošlo je bezmalo
trideset godina od datuma na Krležinom pismu. Reklo bi se da je ova priča išla svojim
putem prema nekome ko će je skružiti. Tako se i dogodilo.
Proteklih godina odlazila sam povremeno u Zagreb i svaki put sam se sastajala s Majom Bošković Stulli, prijateljem i znanstvenikom. Znala sam za tragediju cijele njene porodice smaknute u pogromu Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Iza jedine sestre – poslije ustaških i nacističkih logora kroz koje je prošla – ostao je samo zavežljaj stvari s njenim imenom i kratka poruka da ide „na rad“ u Njemačku. Fašistička hajka gonila je Majine roditelje. I kad su ih stigli, majka je imala spremljen otrov, popila ga je i umrla, a oca su odveli u Jasenovac i usmrtili.
U dugim dijalozima, negdje početkom 2002. godine, rekla sam joj šta već godinama tražim. Maja se u mahu sjetila da je Ziju upoznala, vjerovatno 1941. kad je bio u Zagrebu, jer i ona je, kao gimnazijalka, bila u krugu „krležijanske“ omladine i opisala je to vrijeme i ljude („Krleža u žarištu nekih davnih mladića“). Pričala je divno o toj mladosti.
Maja Bošković Stulli založila se svim srcem da dođe do Zijinog pisma. U januaru ove godine javila mi je da je pismo sačuvano, zatim broj pod kojim je evidentirano u već objavljenom Katalogu Krležine ostavštine (2003). Na kraju, poslala mi je fotokopiju. Rekla je da joj je atmosfera opisana u pismu posve bliska, ponavljala je „ja to znam“, kao što se govori o vlastitom iskustvu. Maja je dovršila priču, a ja sam se zagledala u nepoznatu životnu ispovijest dvadesettrogodišnjeg studenta „krležijanca“ u predvečerje Drugog svjetskog rata. Otputovala sam u Zagreb da vidim rukopis, da ga u tišini knjižnice pročitam, i da se sretnem s Majom.
Autograf je ovdje prenesen kao dokument, u izvornom obliku, bez ikakvih redaktorskih intervencija. Poštujući to načelo, napomene sam napisala u zasebnom segmentu da bi se izbjeglo upisivanje brojki u original. Rukopis je pisan modrim mastilom na pet paginiranih stranica velikog formata i čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

mart, 2004 Hatidža Dizdarević .