Admiral Mahić

PISMA DOBRIH NAMJERA

Sarajevske Sveske br. 17

Draga Nikolina,
pobjegoh iz doline Neretve ka švicarskoj samoći, samo zbog jednog
razloga: obolio sam od bolesti koja se zove: NESTRPLJENJE! Nisam dorastao
žuljevitim dlanovima Neretvljana koji samo jednim dodirom svoj
san pretvore u budnost! Ja se ne znam smiriti u tvom zagrljaju,
ljubeći tebe, izljubio sam Opuzensko polje, Neretvu koja svijetli kao
čarobna lampa iza smrti...
Sad sam u Švicarskoj. Ulazim u oči švicarskog gradića Biel Bienne,
ulazim u šupljikasti sir, u tvoj vatreni zadah, u tvoje oči pučine,
ulazim u svemir koji tjera svaki strah! Oženjeni parovi opijeni
plesom vodenih kanala ne mogu me zamisliti kao oženjenog lirika.
Opaljen bolešću koja se zove: NESTRPLJENJE, nigdje se nisam skrasio,
bježim iz mjesta a volim te! Dirljivo je seoce u kojem si se rodila,
Stolovi! Dirljivo smo se držali za ruke i čekali PONOĆKU, čekali
Isusa da nam otkrije tajne o tjelesima...Tjelesa krote NESTRPLJENJE u
izmjerenoj ograđenosti. Nije lako, seocetu Stolovi, ono s burom
projektuje konstrukciju materije! Dalmatinski vilinski konjici donose
alat kojim se izrezuju tjelesa...Zaplivala je moja NESTRPLJIVOST u
tijelo i nema joj izlaza sve dok se ne zaljubi u STRPLJIVOST!
Udaram sebe Isusovim riječima: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“,
udara me svilena žutilovka i tješi me glasom: bit će nešto od tebe...
Sad sam u restoranu „Saint;Gervais“, možeš li zamisliti moja ljubavi,
stolovi i stolice vidim kao smokve koje smo brali, uz jadransku
magistralu...! Pita me Piter, profesor koji ima lice irsko sa
dabrovim očima: zašto je rat zagrlio Sarajevo? Ja sam lirik, nisam
političar, rekoh. Rat se još vodi iz principa, lirik ne zna šta je
princip, reče Pascal čije su ruke tetovirane...Ja čekam jutro za
stolom. Da mi jutro hoće dati posao u svojoj firmi, da vaspitam i
ukrotim svoje NESTRPLJENJE...

II

Draga Nikolina,
Phillipe me vodi na izlet. Susret sa rijekom Suze, to je događaj!
Ali, NAŠ SUSRET, isprepleten jadranskim i gorskim vjetrovima,
najslobodniji je naddogađaj! Moju pjenu nemira izbistriti će vjetrovi!
Šum rijeke Suze.
Pod toplom vodom suočavam se sa smrznutim ružama. Rijeka Suze šapće
nešto lijevoj strani jutra koja se pripila uz odvojeni rukavac...Ovim
zastravljenim puteljkom Phillipe je još kao dijete šetao sa ocem...
Rukavac-kanal se vratio rijeci Suze, kao odojče u naručje majke.
„Majka“ i „odojče“, to je samo jedna voda, mrmlja Phillipe. Prilazimo
širokom slapu koji neprestano recituje pjesmicu Wilhelma Millera, koja
dušu ima:“...dolje i uvijek dalje za potokom: sve je svježije šumio i
sve je bistriji postajao potok. Da li je to moj put? Potočiću, kaži, kuda?
Ti si mi svojim šumom posve opio čula. Ali šta da govorim o šumi? To ne
može biti nikakav šum: to zacijelo vile pjevaju u dubini...“
Da, ovdje nedostaješ ti, draga Nikolina, a možda i Blanca, Phillipova
vila koja se ne rastavlja od mobitela. Mahovina razgovora na mobitelu sa
ozbiljnim kanjonom. Ja osjećam da ti mene voliš...Tjelesa su izjurila iz
svog sjemena a mi nemamo porod!
Prolazimo kroz pećinu-tunel, Phillipe, nijednu liniju pećine-tunela ne
može da pročita. Okrnjen je hlad u pećini-tunelu. Kročili smo u
svjetlo koje se istovremeno otvara i zatvara...Prelazimo most. Rijeka
Suze tješi patnju ogromnog kanjona. Visoka drveća su naklonjena alhemiji.
Opet, most. Pišem ti pismo u mislima. Sve što je neplemenito, ne zanima me.
Mahovina mi je otela pismo i uručila ga slapovima...Izvori oblikuju duh!
Praštanje je kormilo duha! Sarajevom hodaju duhovi koji su isčupali
pero iz živine, pa sa perom kopaju tunel spasa...Duhovi rade tihi rad.
Gdje sam ja to obolio od NESTRPLJENJA, pa me duhovi ozdravljuju tihim
radom? Na drvetu, bijeli golub i bijela golubica se ljube. Iako si se
udala za drugog čovjeka, ja sam bijeli golub a ti si bijela golubica,
mi se ljubimo poljupcima iz bajke! Ljubi žuti list, ljubi slap, ljubi
siromah, ljubi gospodin, ljubi kanjon, ljubi mahovina, ljubi pero iz
živine, ljubi pećina-tunel, ljubi seoce Stolovi, ljubi Neretva, ljubi
Opuzensko polje, ljubi Sarajevo, ljubi san, ljubi budnost, ljubi
vatreni zadah, ljubi svilena žutilovka, ljubi šupljikasti sir,
ljube oči pučine, ljube vilinski konjici, ljubi alat koji izrezuje tjelesa,
ljubi NESTRPLJIVOST, ljubi STRPLJIVOST, ljubi tijelo, ljubi NETIJELO,
ljubi mobitel, ljubi granata preko mobitela, ljube jadranski i gorski
vjetrovi, ljubi pijesak sa ušća Neretve, ljube smokve, ljubi kuja, ljubi
pas, ljubi okrnjen hlad u pećini-tunelu, ljubi svjetlo koje se istovremeno
otvara i zatvara, ljubi stablo koje se oslonilo na mokri kamen,
ljubi stablo kojeg je grom oborio na zemlju, ljubi prazna tvornica,
ljubi toranj crkve, ljubi predgrađe Biel Bienna...

III

Draga Nikolina,
U kabini uspinjače koja drhturavo „jedri“ ka planinskom vrhu
Macolin, novinaru Phillipu, ukratko, ali o svemu, pričam sve najbolje
o tebi...Ti si seljačka kći, kraljica koja se okreće oko svoje
osovine, ali koja je rođena da me ozdravi...
Da skratim priču: ja sam bolesnik kojeg ljubi kraljica Opuzenskog
polja!

IV

Draga Nikolina,
Sa planinskog vrha Macolin, nas dva prijatelja, usporeno pješačimo ka
planinskom vrhu Hochmatt...Rat je zagrlio Sarajevo, a ovdje je modra
maglica zagrlila umiljatu šumu. Kasnije je zagrlila i ledinu, pa
krave koje žive kao bubreg u loju, pa se maglica zagrlila sa svjetlom u
krošnji...Sve zvoni! Zvona na kravama su u dobroj formi, zvoni nebeski
svod! O, krave! Ja vas volim, krave! Ako mi je do nečeg stvarno stalo, onda je
to otisak krave u mom srcu. Nitko ne može izvaditi kravu iz mog srca!
Nikako da dovršim san. Sanjao sam da su slatko-tvrdo zapečene reljefe
uokolo Sarajeva – zaposjeli zečevi! Ko su zečevi? Ujedinjene nacije se
prave da ne čuju moje pitanje. Zabolila me glava i srce od tog sna, od
ravnodušnog njuha Ujedinjenih nacija. Shvatih: desiće se zlo, izvan
pameti! Moja radnička obitelj nema dovoljno novaca za ratne potrebe i
propise – a ja imam bogatu ljubavnicu u Švicarskoj – odoh u njen
zagrljaj, da mi posudi 5.000 tisuća švicarskih franaka, jer bitno je
da se ima novaca u ratu, da pripomognem radničku obitelj...Živim za
povezanost radničke obitelji! Poginuti ili ne, novac je jače razorniji od
nuklearne bombe. Sjeo u autobus za Rijeku. Autobus nije ni sanjao da
neće ući u Rijeku. Zečevi su digli u zrak Maslenički most. Bijeli grad,
Zadar, bez plačljive sentimentalnosti – uveo nas u sklonište...Zadra se
uvijek treba sjetiti! Međutim, u skloništu, mršava i mlada majka ninala je
u naručju bebu koja je plakala...Bilo mi je žao bebe koja plače, pa sam
istrčao iz skloništa...Kuda ćeš? Stani! – viče za mnom hrvatski
gardist, ali već lebdim kao duh kroz kišu metaka...Ni sam ne znam kako,
priljubio sam se uz magistralu – stade neko auto – vozač podviknu: Upadaj,
poginut ćeš, još si mlad...! U autu sam zaronio u sebe. Očito, živio sam u
iluziji – da ću posuditi 5.000 švicarskih franaka od bogate ljubavnice
u Švicarskoj! Napokon, stigli smo u Split. Vozač me odveo kući, upoznao sa
suprugom – pa smo večerali i lozu pili...

V

Draga Nikolina,
Sad zvone tanjiri u restoranu „Bergwirtschaft“ na čijem se pročelju
gurkaju dvije sjekire...Planinski vrh Hochmatt uvukao se u nebo i udiše
ga. Žena sa naočalama srče juhu. Čovjek koji sjedi do mene ima novine, ja
sam radoznao pa gledam kriomice u njegove novine, no čovjek, iako me
ne gleda u oči, osjetio je da zurim u njegove novine, pa je novine
prebacio na drugu stranu klupe na kojoj sjedimo, a Phillipe se uljudno
nasmijao na taj čovjekov gest – možda je zvuk rata skamenio novine.
Poslije ručka odlučili smo da hodamo sve do Twanna, gradića vinskog,
na bilskom jezeru. Sunčane zrake cijepaju drva a putokazi skupljaju
iverje...Gdje god da skrenemo, izaći ćemo na isti put. Kažem Phillipu
da je ovo što vidim...Opuzensko polje! Hlad vreline opija. Mi ne hodamo,
mi letimo...tjelesa ne lete – dušino svjetlo pokreće tjelesa, kretnja
zvana: SVJETLAC ili SVITAC ima krila koja mogu stići gdje god to
požele, eto: iako sam u Švicarskoj, ja sam stigao preko Opuzenskog polja u
Sarajevo, i obrnuto...Nas dva prijatelja, kao dva svjetla letimo ka
hotelu ili skloništu u kojem žive invalidi i – pišemo scenario...
HANA: Što ćemo danas žderati?
HAN: Tvoja vjenčana haljina koju smo ukuhali sa pola kilograma koprive,
bila je dobar zalogaj, to je sve što znam. Da smo se vjenčali nekoliko
puta...
HANA: Pitam te šta ti je. Jedva se usuđujem koraknuti ka ponovnoj
udaji. Da li će nam ikad poslati soli u ovaj grad. Vjenčanica može, ali
kako ćemo spraviti makarone odrezane kose – bez soli!
HAN: Ti si moja naivna noć.
HANA: Sve je otišlo k vragu! Fraze više ne šire moje noge...No, u redu,
mileni moj, šta ćemo danas žderati?
HAN: Kučko, skini sa svog tijela ono što ti je ostalo...gaćice! Slobodni
smo da žderemo kako hoćemo!
HANA: A bijeli golub i bijela golubica?
HAN: Samo ne golubije meso!
HANA: No da, no da, ispravno. Kad god sam uhitila prizor da se golubovi
kupaju u vodi ili sjede u nizu – pljusnula bi kiša iz vedra neba.
HAN: Iako je Sarajevo bez vode, Bog će nam popraviti vodovod.
HANA: Idi, prošetaj po Sarajevu...Nađi nešto za jelo!
HAN: Išao sam. Hm...Zašto je sada zec sam? Pošteno bi mu platili. Zar mu
ne bi bilo mudrije da se oslobodi barem pola kilograma krzna koje bi
odmah iz petnih žila popržili na samo jednom milimetru ulja?
HANA: Zečije krzno je najbolje sa blitvom.
HAN: U hotelu ili skloništu, blitva se opere, očisti od peteljki i kuha se
u slanoj vreloj vodi.
HANA: Potom se ocijedi.
HAN: Blitvu zatim posipamo isjeckanim zečijim krznom, pa se prelije
vrelim uljem. Mast je što i ulje. U Sarajevu nema izbora – ni kravljeg
mlijeka. Naravno, po želji zalije se kiselim vrhnjem majčinog mlijeka.
HANA: Gladna sam. Žedna sam.
HAN: Prvo – kako da dođem do zečijeg krzna kad su svi obrijani u
Sarajevu?
HANA: A eto –
HAN: Drugo – otkud sol? Treće – otkud vrela voda? Četvrto – otkud vrelo
ulje ili mast? Otkud majčinje mlijeko? Otkud kiselo mu vrhnje? Sve što
imamo to su tvoje gaćice? E, da, gaćice!
HANA: Mi smo ludi.
HAN: Kučko, ako si ti luda, nisam ja, lud! Vjenčali smo se u svemiru a
nemamo šta da žderemo...zašto? Čemu? Kome? Naređujem ti da gaćice
ukuhaš sa blitvom!
HANA: Okey! Ja dajem gaćice a ti da si našao blitvu! Neka te Bog prati!
HAN: Evo, kučko najvoljenija – kupih blitvu!!!
HANA: Oboje smo invalidi, ali i mi imamo suze radosnice...
HAN: Geler me svrbi u glavi.
HANA: Iako je moje ruke odsjekla granata – priđi da te zagrlim
poljupcima!
HAN: Neka te Bog prati...
HANA: Neka te Bog prati...

VI

Draga Nikolina,
Krava diše u meni. Jedna leži, dvije stoje. Dvije leže, tri stoje. A zvona
zvone. Zvoni sudbina grbe i grba. Kling-kling-kling! Phillipe veli da
Francuzi imaju oroza, Belgijanci lava, a Švicarska, kravu...! Krava je
život Švicarske! Šalim se sa mladom kravom: evo, pojedi moj diktafon,
volio bih da moj glas pliva u tvom mlijeku...ali, dodirnuo sam
električnu žicu koja je opasala ledinu, brh...stresao sam se od kratkog
strujnog udara, bio je to blag udar, blaga opomena...Silazimo niz
čarobni brijeg. U ruci držim franak. Svakih dvadesetak metara, ispadne
franak iz ruke...sagnem se da ga podignem, a Phillipe možda misli da sam
bankar, sadim i žanjem uvijek isti franak! Sjeli smo na klupu. Zapalio sam
cigaretu. Dvoje starih ljudi uspinju se po uzbrdici...Kako bih zaspao na
ovoj klupi! Udišem vatreni zadah planine, udišem tebe, Nikolina...Udišem
svu ovu ljepotu dobre volje! Po Meisteru Eckhartu dobra volja Boga
uopće se ne može izgubiti. Podigli smo se sa klupe i opet ulazimo u
šumu. Puteljak može da se složi sa mnom u svemu što kažem. Stablo se
pretvorilo u korito za kišnicu. Korijenje mi kaže – ako sam bogat da
više ne driješim kesu. Treba pomoći sirotim i poštenim ljudima, a ne
otplaćivati kredit na svoj život! Pitam lišće, koje nije umiješano ni u
jednu igru, hoću li se otresti požude? Gdje je požuda, tu je i kamera. Da li
je svemir, sam po sebi kamera? Sa puteljka sišli smo na asfaltiranu
cestu, ušli smo u prvi restoran i popili po trešnjevu rakiju. Kao
mušica, upala mi je u oko usamljena djevojka, sa naočarima, visoka i
šutljiva. Oni koji su različiti od dobrog srca lagali su nam o ljubavi.
Za mene je Bog slobodno srce. Dobro srce. Osim što Bog hoće to i ja hoću.
Sa asfaltne ceste sišli smo na puteljak, pored samog potoka, sa svojom
mahovinom. Puteljak je zasut lišćem a ja živim suzama u sebi. Nijedan rat
nije moj rat. Svako se nečeg boji, osim dobrog srca. Nijedna nacija nije
univerzalna, osim dobrog srca. Opet most. Opet lišće. Djevojka iz
restorana, puteljka se drži, i puteljak se nje drži...Što radi djevojka u
šumi? Da je lijepa ne bi šetala sama po šumi. Zna li itko kako joj je
umakla ljepota? Potok roni kroz lišće, postaje jezerce koje se slijeva niz
oblu stijenu obučenu u haljinu od mahovine. Iznova smo prestigli
djevojku. Ona osmatra slap, kao da osmatra svog mladića. Plavi cvijet pored
slapa obuzet je sobom. Ne trpi – poniženje! Za njega je, kao i za mene –
mir i ljepota...Silazimo niz stepenice u Twann. Mladić na leđima nosi
bebu. Možda sam to ja.

VII

Draga Nikolina,
Vlak je odlebdio niz jezero. A mali, dječiji vlak prekriven lozovim
lišćem, pun djece, štrapacira kroz Twann. Ogroman grozd vedrine se nadvio
nad Twannom. U daljini, na plavom jezeru, brod krešti, čamci se udvaraju
patkama. Vjetar tka raznobojne zastave i zastavice...Kling-kling-kling!
Stigli smo na vrijeme na vinski festival! I dijete u invalidskim
kolicima, kojem se grči grčko lice, stiglo je na vinski festival! Mamurluk
me još drži za trepavice. Sinoć smo Phillipe, Odrie, Pierre, Olivier,
Jean-Phillipe i ja popili „bure“ vina...Mamurluk zvoni u meni i pita:
gdje je ljuti ajvar? Phillipe je predložio da potražimo neki vinski
podrum u kojem će naše duše omirisati zrelost vina. Poslije vina?
Stariju sočnost zrelog vina. Svi su se opili, osim vina! Što znači sanjati
zečeve? Gospodin Mürset, dobričina, crven u licu kao ajvar, proizvođač
vina, uveo nas je u svoj podrum. Pomilovao sam njegovog, tromog psa koji je
pijan od mirisa vinskog. Probali smo vino u kojem sam našao mir i
ljepotu...Poslije degustacije vina kod gospodina Mürseta obreli smo se
u centru Twanna, u žamoru ljudstva. Sviđa mi se ovaj žamor ljudstva koji
vrata otvara i nudi znanom i neznanom gostu da kroči preko praga sreće...
Phillipe je kupio četvrt litra trešnjeve rakije. Darovao mi rakiju.
Prekjuče, u Biele Biennu, na festivalu luka, ja sam njemu kupio vijenac
luka, pa je vjerovatno zbog tog mog gesta, danas, darovao mi rakiju.
Draga Nikolina, gdje god da pogledam, bebe! Jedne zelene okice u
kolicima, namignule su grozdu vedrine. Mladić i djevojka jedu piletinu.
Polupijani čovjek pokušava da tananim čekićem zabije ekser do kraja, u
deblo. To je nagradna igra. Nije uspio, zato se grohotom smije, kupuje još
dva eksera. Došli su Antoine i Carolina. Hoće da se njihovim autom
prebacimo do Erlacha, potom da pješačimo sve do rodne kuće J.J.Rousseaua.
Da li je Sent-Pieter otok? Bio je otok, sad je poluotok. Sve do Erlacha
srećemo sitnu kišu. Carolina veli da moram imati svoj brod...Trstika
šumori. Dirljiv je šumor trstike u Opuzenskom polju, šumor koji će uvijek
šumiti u mom srcu. Parkirali smo auto ispred nekog čovjeka u plavoj
vindjaci, koji je u ruci držao perušku. Zapahuje nas vodeni zrak sa jezera.
Sve će se naći leteći. Ispred Rousseauove kuće tri konja okreću se
jezeru. Proći će i moja bolest koja se zove NESTRPLJENJE, ponosim se time.
Draga Nikolina, bila su suviše dobra prema meni, opet ćemo se zagrliti!!!
Razgledamo dvije skromne sobe u kojima je obitavao J.J.Rousseau. Pisao o
mojoj bolesti. Izašao sam iz bolesti i prirodnost me predala lirici.
Veliki umivaonik. Po otvorenim prozorskim oknima se nahvatao dah jezera.
Električno prelivanje daha koji ide u drugi dah, a svi dahovi idu u
čulnu igru. Krevet. Ogledalo. Stolica. Kauč brokatni. Plodnosni radni stol.
A ima i jedan otvor u podu, kao otvor u duši čovjeka, sad si ovdje, a sad
tamo...J.J.Rousseau je bježao kroz taj otvor u podu, ako bi dolazili da
ga posjete ljudi koje nije želio da vidi...U Sarajevu su svi imali taj
isti otvor u podu, ali nepoželjni su prvo svraćali tamo, pa onda došli
da pokupe sa pladnja...
I ovaj i zagrobni su jedan život u Bosni i Hercegovini!

Pismo Zuki Džumhuru

Dragi Zuko,
sad sam u avionu. Radio na jednoj ribarskoj lađi. Zaradio dolare.
Kupio avionsku kartu za Meksiko. Na milanskom aerodromu, očekujući
avion za Meksiko, tri puta sam isčitao Ničeovu upečatljivu
scenu „ludog čovjeka“.
„Niste li čuli o onom ludom čovjeku koji je u vedro prijepodne
pripalio fenjer, otrčao na trg i povikao da ga svi čuju: 'Tražim Boga!...
Gdje je Bog?...Hoću to da vam kažem! MI SMO GA UBILI – vi i ja! Mi
smo svi njegove ubice! Ali kako smo to mogli da učinimo? Kako smo
mogli da ispijemo more? Ko nam je dao sunđer da obrišemo sav
horizont? Šta smo učinili kada smo ovu zemlju razvezali od njenog
sunca? Kuda se ona sad kreće? Kuda nas nosi? Dalje od svih sunaca?
Hoćemo li se neprestano survavati? Natrag, postrance, naprijed, u svim
pravcima? Postoje li još neko gore i dole? Ne bludimo li kao kroz
neko beskonačno Ništa? Neće li nas oduvati prazan prostor? Nije li postalo
hladnije? Ne stiže li jednako noć i još više noći? Ne moraju li fenjeri
da budu upaljeni usred dana?... Kako da se utješimo, mi, ubice nad
ubicama? Najsvetije i najmoćnije što je svijet do sada posjedovao,
iskrvarilo je pod našim noževima – ko bi obrisao tu krv sa nas? Kojom
vodom bismo mogli da se operemo? Kakvu pokajničku svetkovinu, kakvu
svetu igru ćemo morati da pronađemo? Nije li veličina tog čina
prevelika za nas? Ne moramo li sami da postanemo bogovima, kako bismo
im se samo ukazali dostojnima?'...Tu ludi čovjek ućuta i ponovo
pogleda svoje slušaoce: i oni su ćutali i začuđeno gledali u njega.
Konačno on baci fenjer na tlo, tako da se raspao u komade i ugasio.
'Došao sam prerano', reče on tada, 'još nije vrijeme. Taj strašni
događaj je još na putu i luta – još nije dopro do ušiju ljudi.“
...potom sam se opio kao škripa rada i muke i u mislima krenuo na
„juriš u Meksiko“, o časni Zuko, zajedno sa tvojim glasom opio sam se
kao „svijest koja je utonula u samotnost“ i koja je skočila s motkom
u vis da dokuči izdaju duha, naravno – kročio sam u pogrešan avion i
osvanuo u Gvatemali!!!
Gdje vam je ulazna viza za našu državu, upitao me policajac koji
najvjerodostojnije prelistava moj pasoš...Rekoh da sam krenuo u
Meksiko, ali ne znam kako sam osvanuo u Gvatemali! Hoćete li konačno
shvatiti da sam se rodio samo zbog jednog razloga: da pokrenem
proces protiv sebe, da riješim zagonetku svoje naivnosti koja me je
pretvorila u jednog usamljenog šetača...
Policajac sa licem pamučnog sladoleda zastao je sa prelistavanjem
pasoša i krotko rekao: Niste vi ničija zagonetka, vi ste pijanac koji
mora imati ulaznu vizu za našu državu Gvatemalu...Preznojio sam se u
italijanskoj bundi. Gvatemalsko ljeto savilo je gnijezdo na mojoj
glavi i prošaptalo: Niste vi krivi što volite travaricu...Skoro sve
policijske, vojničke i civilne oči koje kao osušene grožđice zure u
mene...pitaju se, otkud ovaj ludak i pijanac u zimskoj bundi na
vrelom gvatemalskom aerodromu!!! Ali, ja – čekao i dočekao da na
ijekavskom pozdravim našeg ambasadora koji je govorio ekavski...
„otkud ti, bre, sarajlijo, ovde na vrhu ponora!? Znaš li ti, bre, da je ovde,
u Gvatemali, izveden državni udar...“ A šta ja imam sa državnim
udarom? – rekoh. Ambasador me sa osmjehom u obliku špage za veš,
skoro natjerao da obratim pažnju – da skinem zimsku bundu – jer
„uredio“ je da me prvi avion prenese do Venecuele, a iz Venecuele da
letim kao kondor do Milana!
- Neću ja u Milano, hoću u Meksiko! Ja, Niče i Zuko da se „olešimo“ od
tekile u Meksiku!
- Slušaj, bre, sarajlijo. Ne znam ko ti je taj Niče, ali pročitao sam u
„Oslobođenju“ da su Zuku vanzemaljci odveli u nepoznatom pravcu...
Važno je da ti izvučeš cijeli svoj mamurluk iz Gvatemale! A posle...
Osjećajni Zuko, sad sam u Venecueli. Rekli mi Venecuelanci da su svi
avioni za Italiju prebukirani...za narednih mjesec dana! I još mi ovo
rekli: Hrabri mladiću, letiš do Argentine, a iz Argentine do Italije...
Nikako da shvatim: jesam li trijezan ili pijan! Da mi je telefonirati
Ibn'Arabiju, da ga pitam: Drevni filozofe Ibn'Arabi, imaš li ikakvu vezu
sa Apsolutom, potrebna mi je pomoć...Ako je život san, da li je i ovaj
sarajevski mamurluk, otkucaj buđenja? Ali, u mojim mislima, linije su u
kvaru. Niko me ništa ne pita, stave me u avion...pa leti! Zajahujem
vjetar i jarkožuti oblak i uspinjem se na nebo, kao Lao-tzu, koji se
dao usporediti jedino s dragonom! Nije ugodno neprestano sjediti u
prvoj klasi, avionskoj...od države do države! Odjednom, zamislio sam sebe
kao američkog marinca koji je s padobranom iskočio iz aviona i
„aterirao“ na dimnjak Predsjedništva BiH i delirijski kliknuo:
I love you! Naposljetku zaključujem da mjedene stjuardese vjerovatno
misle da sam dobrostojeći bubuljičavi putnik – a ja sarajlija i
antinacionalista, patim u duši dušom dragona! Gdje je moja krvava Bosna,
gdje je moja hercegovačka majka koja ponajbolje razvija jufke na
nebu, kako da iskidam čudovišni svijet koji pjeva u mojoj glavi,
zašto se ovdje ne vidi i ne čuje Ferlingetijev „zvuk vođenja
ljubavi“, gdje je moj otac u formi Sunca i uopšte – može li on ikako
zamisliti da mu sin pije ljubušku travaricu u avionu, iznad Srednje i
Južne Amerike!
Slikoviti Zuko, u Argentini, državni udar. U mom mozgu, državni udar.
U naranči koju ljuštim, državni udar. U avionskom teretu, državni udar.
U dimnjaku Predsjedništva BiH, državni udar. U stjuardesinim bijelim
rukavicama, državni udar. Ali, ambasador iz Šumadije veli meni telefonom
da je sredio...da letim za Brazil! U avionu za Brazil – pao mi na pamet
jako pismen policajac iz Gvatemale kojem sam poklonio zimsku bundu
kupljenu u snjegovitom Milanu...On me, zauzvrat, poveo u vožnju
vojnim džipom ka centru Gvatemale...Zaista, siromaštvo je nadljepota!
Ovo siromaštvo ima okus divlje jabuke koja vodi ljubav sa dosadom,
porokom i nuždom...Ovo siromaštvo odista pleše u ritmu autentičnog
glasa Božijeg u svojoj savjesti. Divovski riječni tok siromaštva koji
u filcanom centru Gvatemale prodaje voće i povrće, nakite od kamena i
parfeme – i mrtav ću da zapamtim! Vojnici pod punom ratnom spremom,
policajci i reklamni panoi COCA COLE, povremeno kontroliraju moralnost
„partije Bijede“ koja je po Kantu, uzvišena tajna svijeta.
Vatreno nepokoreni Zuko, avion je aterirao na aerodrom Sao Paolo.
Mesnata vrelina! Od neprestanog letenja u prehladnim avionima, već sam
sebe zamislio kao vječitog avionskog putnika koji će se pretvoriti u
kazaljke kuhinjskog sata, ali, sutradan, brazilski policajci i vojnici
vratili me prvim avionom u Milano!
Išamaran stranama svoda, ošamućen sarajevskim mamurlukom – i naravno,
u kratkim pantalonama i u majici na kojoj je Šiler ispisao stihove iz
ode radosti: „Grlite se, milioni!“ – izašao sam iz milanske aerodromske
košnice – u snježnu mećavu...!

šifra: Divlja jabuka