Andrew Wachtel

PISCI I NACIONALIZAM

Sarajevske Sveske br. 04

prevela: Nermina Kožljak

Pitanje nacionalizma i literature u postkomunističkoj istočnoj Evropi izuzetno je složeno, prvenstveno jer nije lako, kako bi se moglo pomisliti, definirati kako shvatiti nacionalizam u tom kontekstu. Drugo, postoji problem kako i pod kojim se okolnostima nacionalizam izražavao u literaturi istočne Evrope prije kraja komunizma. Ovim tekstom ću se usredotočiti iznenađujuću snagu nacionalističke misli u istočnoj Evropi pod komunizmom, iznenađujuću zato jer je marksistička teorija nacionalistički sentiment usko povezivala s buržoaskim kapitalizmom, koji je otud trebao početi da nestaje nakon uvođenja socijalizma. No, komunističke vlasti u praksi nikada nisu bile u stanju da potisnu nacionalističku misao iako su to dobrim dijelom pokušavale postići. Kako je rekao Walter A. Kemp: “I prije svog pada, komunizam je kao ideologija već dugo bio diskreditiran, velikim dijelom zbog svoje nemogućnosti da izađe na kraj s nacionalizmom. Komunizam kao politički sistem sada se također srušio, u velikoj mjeri upravo iz istog razloga. Ukratko, usvajanje internacionalizma bilo je dio komunističkog plana; ironično, nemogućnost komunizma da se nosi sa nacijama i nacionalizmom doprinijela je teškoćama pod kojim je odumro.” Kao što je bio slučaj s mnogim drugim istinama koje se nisu mogle naglas iskazivati u istočnoj Evropi, nacionalistička misao pod komunizmom je općenito bila izražena u literarnim djelima mnogo prije nego što se počela pojavljivati u drugim oblicima.
Većina Zapadnoevropljana i Amerikanaca, vjerujem, skloni su izjednačiti nacionalizam sa šovinizmom, te ga prema tome razumjeti kao potpuno negativan fenomen. Uzimajući u obzir štetu koju je šovinistički nacionalizam prouzročio u istočnoj Evropi, posebno u bivšoj Jugoslaviji, sigurno je da bi takvo stajalište moglo biti rasprostranjeno širom regiona. Ipak, uzimajući u obzir istoriju istočnoevropske literature, posebno njenu ulogu u izgradnji nacionalne svijesti na prvom mjestu, diskusiju o pisanju i nacionalizmu bilo bi pogrešno ograničiti na ona djela koja uključuju diskusiju o nekoj naciji na način koji bi ponizio ili loše govorio o drugim, susjednim nacijama (tj. na šovinistički način). Plausible i šira definicija, koja je više u skladu s načinom na koji je nacionalističko pisanje bilo istorijski shvaćeno u regionu, obuhvatila bi književna djela koja pokušavaju definirati određenu pojedinost jedne nacije, u okviru nacionalne istorije, sudbine ili «duše». Takva djela pokušavaju nadahnuti svoje čitaoce (barem one koji pripadaju njegovoj inicijalnoj ciljnoj publici) osjećanjem pripadnosti naciji koja je simbolički ili detaljno opisana u tekstu. Djelo na taj način istodobno (i u raznim kombinacijama) i opisuje postojeći fenomen i sam ga kreira. Naravno, stvarajući ovakvo djelo, pisac implicitno isključuje sve druge koji nemaju istu istoriju, sudbinu ili «dušu». Ipak, uzimajući u obzir da te osobenosti mogu biti definirane na različite načine, ne mora obavezno značiti da je nacionalistička literatura shvaćena na taj način kodiran oblik šovinizma. Tako, posegnemo li za prilično nekontroverznim primjerom iz 19. stoljeća, Rat i mir Lava Tolstoja sigurno je nacionalističko dijelo utoliko što je jedan od njegovih ciljeva određivanje suštine ruskog nacionalnog karaktera (utjelovljenog u generalu Kutuzovu) i pokazivanje da je taj karakter ono što je omogućilo ruski trijumf nad Napoleonom. Istodobno, Tolstoj pruža prilično slojevitu sliku neprijatelja Francuza i samih Rusa, tako da bi bilo pogrešno ocjeniti njegov roman kao šovinističko dijelo.
Svojim ideološkim principima, komunizam bi trebao biti oprečan nacionalizmu jer je u njegovoj osnovi internacionalističko vjerovanje da će svjetske radničke klase, nakon što zbace svoje lokalne parazitske buržoazije, postati svjesne svojih zajedničkih odlika. Kada država odumre u idealnom komunizmu, više neće biti vlasti, ni odvojenih nacija. Riječima Ronalda Sunyja: “Marksisti su dugo smatrali da su suvremene nacije rezultat kapitalističkog načina proizvodnje, da su one, ustvari, toliko ovisne o njemu, da će s krajem kapitalizma i same nacije početi da nestaju. Marksisti su odbijali nacionalističko legitimiranje neovisnih nacija–država konstituiranih na etničkoj osnovi, tvrdeći da nacije nisu prirodne ni vječne i da se prioritet mora dati klasi kao osnovi budućeg anacionalnog društva.”
Od najranijih pokušaja da se komunizam isproba u praksi, ipak je postalo jasno da barem u sadašnjosti nacionalizam nije bio zanemarljiva snaga. Prema tome, boljševici su 1917. godine bili prilično neuspješni u ubjeđivanju njemačkih radnika da imaju više zajedničkog sa sovjetskim radnicima nego sa njemačkom vladajućom klasom. I kada se svjetska ili barem stalna revolucija na podučju Evrope, koju su boljševici uvjereno očekivali početkom Prvog svjetskog rata, izjalovila i propala, boljševički vođe su bili primorani da smisle način da «izgrade socijalizam u jednoj zemlji» - SSSR-u. Ta zemlja, pak, bila je izuzetno multinacionalna tako da su boljševici morali kreirati koherentnu politiku prema Rusima, koji su činili najveću grupu stanovništva, i ostalih.
Sovjeti nisu mogli izgraditi sovjetsku naciju jednostavno prisilno sprovodeći rusificiranje drugih naroda u SSSR-u kao što je bila osnovna politika u pogledu nacionalnosti u prethodnoj imperijalnoj državi. Radije nego nametati ruski jezik svim narodima Sovjetskog Saveza, sovjetski vođe su razvili politiku koja je pozivala na razvoj kultura koje bi bile «socijalističke po sadržaju, nacionalne po obliku». Takva je politika, prirodno, tražila širi prevod, kako materijala sa ruskog jezika na bukvalno stotine jezika na kojim se govorilo na teritoriji SSSR-a (koja je također uključivala abecedu za narode koji su bili nepismeni) tako i prevod na ruski jezik kulturnih spomenika ovih naroda. Svakako, urađeni su ogromni napori kako bi se razvili jezici i literatura manjinskih grupa u sklopu SSSR-a. Naravno, ovaj posao je općenito urađen na zahtjev države čiji je glavni grad bila Moskva i čiju elitu su većinom činili Rusi. Ali iako je jednostavno reći da su takvi napori urađeni cinički, prvenstveno kako bi se napravila efikasnija propaganda, ostaje činjenica da je to urađeno na ovaj način, a ne jednostavno ignorišući lokalne jezike i kulture kao što je bila standardna praksa drugih imperijalističkih sila.
Dosta posla urađeno je sa rusocentričnog stanovišta, pak, kako sljedeći prikaz u Pravdi pojašnjava. Govor S. K. Kenesbajeva iz 1949. godine, člana Akademije nauka Kazaške republike, izlaže mnoge paradokse sovjetske politike u pogledu kulture u odnosu prema nacionalizmu: “Kazaški narod, uskrsao velikim Oktobrom (revolucija), postao je jedan od socijalističkih nacija obogaćena sopstvenom sovjetskom državnošću i svojom bogatom kulturom, nacionalom u formi i socijalističkom u sadržaju – zahvaljujući tačnoj realizaciji lenjinističko-staljinističkoj nacionalnoj politici. Kao rezultat istorijskih uspjeha koje je kazaški narod ostvario tokom godina sovjetske vladavine, u sferi ekonomije i kulture, Kazaški jezik počinje da se razvija ubrzano. Njihov rječnik, gramatika i fonetika se usavršavaju i standardi za književni jezik su ustanovljeni (...)ruski jezik je ispoljavao i još ispoljava koristan utjecaj na rast i razvoj Kazaškog književnog jezika. Arapsko pismo je bila opresivna sila u rukama reakcionarnih sila – begova i muslimanske vjerski poglavari. Suvremeni kazaški alfabet i ortografija izgrađeni su većinom na tačnom principu posuđivanja u potpunosti ruskog alfabeta uzimajući u obzir osobnosti suvremenog kazaškog jezika. « Ovo je savršen recept za sovjetsku kombinaciju imperijalizma i prevođenja. Kazaškom jeziku je dozvoljeno da se razvije, čak i da procvjeta ali samo kao sredstvo za izražavanje sovjetskog (čitaj: ruskog) dominantnog sadržaja, čak i vanjska forma jezika bila je približena što je više moguće ruskom. Ipak, sve do kraja Sovjetskog Saveza, otvoreni nacionalizam, posebno od strane Rusa, kao sigurno najveće etničke grupi u SSSR-u, bila je jako obeshrabren. Tenzije između nacionalizma i internacionalizma nisu nestale kada su se druge zemlje priključile (ili su bile priključene) komunističkom bloku kao rezultat Drugog svjetskog rata. Iako je bilo razgovora da Bugarska postane 16. republika Sovjetskog Saveza, kao i planovi za balkansku federaciju koja bi se protezala od Albanije do Jugoslavije, na kraju, u poslijeratnom periodu došlo je do spajanja malih nacija-država koje su bile karakteristika Evrope između ratova (s izuzetkom Estonije, Latvije i Litvanije koje su pripojene aneksom SSSR-u kao dio Ribbentropovog pakta iz 1939. godine). Jugoslavija je predstavljala najkompleksniji slučaj. U pogledu «nacionalnog pitanja» nova vlast je hodala po tankoj žici. U godinama između ratova, Komunistička partija Jugoslavije bila je jaka podrška unitarističkom jugoslavenstvu, čak i prije no što je takvu politiku zvanično usvojila vlast. I dok se stav komunista prema unitarizmu mjenjao tokom 30-tih godina, oni ga nikad nisu napustili. Ipak, jugoslovenstvo viđeno od strane komunista bilo je, barem u teoriji, prilično drugačije od onog što su predložili većina drugih međuratnih unitarista.
Međuratni jugoslavenski unitarizam bio je zasnovan fundamentalno na rasnom principu: Srbi, Hrvati i Sloveni, tri konstutivna jugoslavenska naroda, bili su viđeni kao jedan, i razlike između njih nisu bile suštinske. Cilj većine unitarista, prema tome, bio je sinteza pojedinačnih nacionalih kultura u jednu novu jugoslavensku kulturu, tako kreirajući unificirani jugoslavenski narod i naciju. Komunisti su, na drugoj strani, «i dalje tvrdili da je kreacija nove nadnacionalne «univerzalne» kulture bila potpuno kompatibilna sa cvijetanjem pojedinačnih «nacionalnih kultura» u posebno multietničkoj zemlji.» Takva nadnacionalna kultura otišla je izvan nacionalnog do ideologijalnog; ona bi premostila i povezala nacionalne kulture, a ne bi ih eliminirala. Oni su na ovaj način odražavali staljinističko vjerovanje da je kultura koja je socijalistička po sadržaju (tj. konrolirana na nivou sadržaja od strane komunističke vlasti i njenog aparata za cenzuriranje) dovoljno jak ljepak da se prevaziđu formalne osobnosti (uključujuči jezik). No, i Sovjeti i Jugosloveni su predvidjeli vrijeme kada bi svi narodi njihove nacije djelili jednu socijalističku kulturu. Kao rezultat, obje zemlje frowned on the korištenje literature za izražavanje nacionalnog sentimenta partikularista, iako nisu potisnuli upotrebu nacionalih jezika i očuvanje nacionalnog folklora sve dok su osjećali da se ova praksa ne «zloupotrebljava» kako bi se ohrabrila separatistička osjećanja među određenom manjinskom nacijom.
U svakoj od ostalih komunističkih zemalja istočne Evrope, postojala je jasno dominantna nacionalna grupa, ali je svaka imala i manjinska stanovništva različitih veličina. Zvanična politika u vezi s tim manjinama bila je politika tolerancije, ali, posebno u vrijeme kriza kada su komunističke vlasti osjećale potrebu očuvanja legitimiteta, ovo bi se moglo obiti o glavu manjinama/this could turn to minority bashing. Već do kasnih 60-ih u Rusiji, i u 70-im u raznim jugoslovenskim republikama, Rumuniji i Bugarskoj, možemo govoriti o postojanju nacionalističke literature dok god se pod tim ne smatra šovinistička nacionalna literatura. Do kraja 80-ih u mnogim istočnoevropskim zemljama nailazimo na širok opseg nacionalističkih djela, uključujući i otvoreno šovinistička. Ipak, ono što je zanimljivo jeste da do 90-ih, perioda koji nam je ovdje najznačajniji, šovinistički nacionalni diskurs u književnosti nije bio posebno značajan. Umjesto toga, iskorištavajući nove mogućnosti koje su im omogućile demokratske države, nacionalisti naginju tome da sa literarnih djela direktno pređu u politiku i novinarstvo. Diskurs o naciji i o njenim pojedinostima, koja nisu šovinistički diskurs, ipak se nalaze na neobičnim mjestima. K tome, literarna djela koja bi se mogla shvatati kao podrška šovinističkim stajalištima nekolicine također se još uvijek mogu naći.
Upečatljiv primjer nacionalističke literature iz komunističke ere daje izvanredna priča Aleksandra Solženjicina “Matrjonina kuća” iz 1963. godine. Priča nam predstavlja iskustvo Solženjicinovskog lika, oslobođenog iz Gulaga, ali ipak prisiljenog da živi u egzilu kao učitelj matematike u malom selu, oko 120 milja udaljenom od Moskve kasnih 50-ih. Tamo stanuje s Matrjonom, ženom koja mu u početku izgleda prilično čudno. Ipak, narator na kraju počinje da se divi njenom poštenju, hrabrosti, veliodušnosti i njenoj odanosti tradiciji, sve ono što on implicitno pretstavlja kao ruske vrijednosti koje erodiraju pod uslovima modernog ruskog života čak i u majušnom zabačenom mjestu gdje Matrjona živi. Na kraju, nju ubija stari simbol modernosti u ruskoj literaturi, voz, dok joj pomaže da usvoji kćerku. Solženjicinov nacionalni pogled se tu više zemelji na religioznoj nego na političkoj osnovi. Tekst nije šovinistički nacionalizam, jer neprijatelja ne predstavlja neka druga nacija nego prije modernizam, općenito utjelovljen u sovjetskoj realnosti. U isto vrijeme, jasno je da u prikazivanju Matrjone, Solženjicin pokušava kreirati lik koji, čak i njenim imenom, utjelovljuje sve osobine Majke Rusije, njene vrijednosti i posebnosti, kako ih on vidi (ili kako ih zamišlja).
Mnogi drugi ruski pisci, uključujući Valentina Rasputina, Borisa Astafijeva, Vladimira Solovkina i Vasilija Šukšin, pratili bi Solženjicina pokušavajući, putem evociranja i općenito elegijskih opisa, okarakterisati osnovu ruske duše kakva je očuvana u ruralnoj stvarnosti. Sam Solženjenicin, ipak, kao nacionalni pisac, nije ostao vjeran ovoj vrsti nostalgičnog nacionalizma. Radije, u njegovij slavnoj noveli Jedan dan u životu Ivana Denisoviča i njegovog kolosalnog Arhipelaga Gulag (kojem je dao podnaslov «Jedan eksperiment u književnoj istrazi»), pozabavio se u literarnoj formi drugačijim problemom – popunjavanjem praznina nacionalne istorije. U drugim zemljama i u drugo vrijeme, ovaj posao bi bio povjeren istoričarima ili novinarima-istražiteljima, a ne piscima fikcije. U istočnoj Evropi, pak, ovo je bio zadatak koji su pisci preuzeli na sebe, a činjenica da su oni ponekad bili i ohrabrivani da to učine je samo još jedan indikator ogromnog prestiža koji je tradicionalno davan književnicima. Solženjicin, na primjer, je bio prva osoba koja je mogla objaviti bilo šta što kritički opisuje Gulag, i to je bilo samo zato jer je njegova novela skrenula pažnju Aleksandra Tvardovskija, urednika književnog časopisa Novyi mir, i zato što je priča bila lično odobrena od strane Nikite Hruščeva, koji je kao prvi sekretar Komunističke partije upravo tada tražio način da produbi svoj napad na svog predhodnika Staljina. Kao rezultat izuzetne popularnosti dijela, nakon njegovog objavljivanja 1962. godine, Solzhenitsynu je bio dozvoljen neviđen pristup arhivama da piše dijelo koje je na kraju postalo Arhipelag Gulag. U vrijeme kada je završio dijelo, naravno, raspoloženje Komunističke partije se promijenilo, i njegov «eksperiment» je postao klasično dijelo disidenta.
Solženjicinova daljnja karijera nastavila se razvijati pod znakom nacionalizma. Jedna posebno interesantna manifestacija ovoga bila je notorno prvo obraćanje na Harvardu, koje se desilo ubrzo nakon što je bio primoran napustiti SSSR. Zapadnjačka publika, koja je očekivala da on kritikuje Sovjetski Savez, bila je užasnuta kada ga je čula da umjesto toga napada zla materijalističkog i ateističkog zapadnjačkog društva i da tvrdi da su samo Rusi, kao rezultat vjekovne patnje, koja se nastavila i pod surovim sovjetskim režimom, štitili duhovne vrijednosti kojima će biti spašen svijet. Kako bi se izbjegao teret sovjetskog eksperimenta i kako bi se postigla veličina koja je potencijalno njihova, Rusi su morali prepoznati istinu o svojoj istoriji, posebno, im se mora dozvoliti da vide gdje je, na početku 20-tog vijeka njihova istorija počela gubiti svoju veličinu. Solženjicinov ogroman ciklus novela Crveni točak je upravo pokušaj da se obezbijedi ta istorija, da se dozvoli naciji da dođe i vidi sebe. Kako je to rekao Solženjicin u jednom trenutku u avgustu 1914. godine, u prvoj noveli iz ciklusa: “Autor ne bi sebi dopustio tako flagrantan raskid sa formom novele da sama ruska istorija i cijelo njeno pamćenje nije bilo ranije flagrantno raskinuto i da nisu bili uništeni njeni istoričari.”
Ova tendencija, da se koristi fikcija kako bi se otkrila istina o nacionalnoj istoriji, nije bila prisutna samo u SSSR-u. U drugim istočnoevropskim zemljama, bolne istine o nacionaloj istoriji su često istraživane u formi fikcije od strane književnika mnogo prije nego su se time pozabavili novinari ili istoričari. Prema tome, na primjer, iako Imre Kertesz, nobelovac iz 2002. godine, naglašava univerzalnu poruku svoje novele, mnogi su procijenili da je bar dio njegovog doprinosa bio da prisili Mađare da se suoče sa realnošću iskustva mađarskih Jevreja tokom II svjetskog rata, tema koja je manje-više bila tabu u toku komunističkog perioda do objavljivanja Kerteszevog dijela. Čak i u svom govoru na dodijeli Nobelove nagrade, Kertesz je insistirao na posebnoj važnosti svoga mađarstva, implicitno prisiljavajući u zajednicu jevrejstvo i mađarstvo na način koji šovinistički mađarski nacionalisti sigurno ne bi prihvatili: “Posebno mi je drago da iskažem svoje misli na mom maternjem jeziku: mađarskom. Rođen sam u Budimpešti, u jevrejskoj porodici, gdje je majčina strana porodice dolazila iz transilvanijskog grada Kolozsvar (Cluj), a očeva strana dolazila je iz jugozapadnog dijela regiona jezera Balaton. Moji baka i djed još uvijek pale svijeće svakog petka navečer za Sabat, ali su oni svoje ime promijenili u mađarsko i za njih je bilo prirodno da smatraju Jevrejstvo svojom religiom i Mađarsku svojom domovinom. Baka i djed s majčine strane nestali su u holokaustu, životi moje bake i djeda sa očeve strane bili su uništeni od strane komunističke vlasti Matyasa Rakosija, kada je stari jevrejski dom iz Budimpešte bio preseljen u region na sjevernoj granici zemlje. Smatram da ovaj kratak porodični istorijat obuhvata i simbolizira putovanja ove zemlje u moderno vrijeme.” Možemo vidjeti da je i u svojim javnim istupima (eksplicitno) i u svojim romanima (implicitno), Kertesz mađarski nacionalista. Ipak, vizija nacije koju on posjeduje, bazirana na korištenju mađarskog jezika i lični izbor, u sukobu je sa etnički baziranim mađarskim nacionalizmom koji je izrazio, na primjer, bivši književnik Istvan Csurka, vođa političke partije MIEP.
Može se analogno analizirati opus Danila Kiša, koji pokušava, u formi fikcije, odgovoriti na pitanja koja su prema Kišu dva najveća zla 20. stoljeća – nacizam i komunizam. Upravo zato što se Jugoslavija ponosila svojim antifašističkim otporom, kada se Kišova fikcija fokusirala na to – novela Pješčanik, koja je najsnažniji primjer – jugoslovenski kritičari i politički akteri su je mogli dočekati raširenih ruku. Ipak, 1975. godine Grobnica za Borisa Davidoviča (s podnaslovom ‘Sedam poglavlja jedne priče’) uzrokovala je ogromnu pometnju kada je objavljena u Jugoslaviji, iako niti jedan lik nije Jugosloven, niti se ijedna priča događa u Jugoslaviji. Ipak, iako to nisu otvoreno rekli (preferirajući da napadnu dijelo na lažno književnom terenu) Kišovi kritičari su jasno prepoznali da je ovo dijelo fikcije upravo o Jugoslaviji. Kao što je autor zabilježio: “Pisao sam u zemlji s određenim manifestacijama staljinizma, koje sam i sam vidio i doživio. Kada sam napisao Grobnicu za Borisa Davidoviča bio sam ubijeđen da takva knjiga u Jugoslaviji neće biti primljena bez problema. I nisam pogriješio.” Prema tome, uprkos tome što se nije govorilo o nekom određenom liku Jugoslovena, smatrano je da govori istinitu priču jugoslovenskog iskustva s komunizmom i da pokazuje, uprkos tvrdnjama vlasti, da jugoslovenska istorija zaista nije bila drugačija od bilo koje druge istočnoevropske zemlje, koje su bile obilježene u 20-tom vijeku traumama blizankama, fašizmom i komunizmom. U ovom smislu, Kiš, pola mađarski Jevrej, a pola Crnogorac, pokušao je definirati suštinu jugoslovenske nacije kojoj je smatrao da pripada, i povezati iskustvo te nacije s drugim nacijama iz regiona.
Mnogi čitaoci mogu smatrati čudnim da govorim o ovim djelima i piscima u kontekstu nacionalizma. Iako su često bili napadani (i ponekad su još uvijek napadani) kao anti-patriotski orijentirani, ovi autori identificiraju sebe kao patriote i vide svoja djela kao neophodna za izlječenje nacije od rana koje je nanijela sama sebi. Kritičarima koji kažu da je najbolje ostaviti na miru tako teške periode i incidente, oni bi odgovorili kao što je i Solženjicin: “Zaboravi prošlost i ostat ćeš bez oba oka” (X). Oni vide svoje knjige kao “zajednički kolektivni spomenik svima onima koji su bili mučeni i ubijeni” (XI).
Ipak, sve novele koje popunjavaju praznine nacionalne istorije nisu primjeri nešovinističkog nacionalizma. Kako bi istražili očekivaniju kombinaciju literarnih dijela i istorijskog revizionizma u nacionalnom ključu, pogledajmo srbijansku literaturu, posebno rad romanopisca (a kasnije političara) Dobrice Ćosića. Započevši karijeru kao privrženi komunista, Ćosić je prvo postao poznat kao autor popularnog i utjecajnog partizanskog romana Daleko je sunce. Kao i mnogi slični romani, i ovaj se fokusira na mali, izolirani partizanski odred koji se bori protiv nadmoćnog neprijatelja. Partizani većinom potječu iz jedne nacije, ali dijele univerzalistički izgled koji ih dijeli od njihovih neprijatelja (koji su i strani i domaći). Kao takav, ovaj roman i mnogi njemu slični pružali su, u formi fikcije, dopadljivo utjelovljenje projekta ‘bratstva i jedinstva’ kojim se ponosila Titova zemlja. Ipak, do 60-ih Ćosić postaje ubijeđen da komunizam uništava srpski narod. Odigrat će glavnu ulogu u uvođenu diskusija o nacionalizmu na centralnu pozornicu Jugoslavije. Iako je Ćosić u svojim člancima konstantno pobijao da je njegovo jugoslavenstvo umrljano «srbijanskim hegemonističkim tendencijama između ratova», njegovi protivnici nisu bili razuvjereni tematikom koju je obrađivao u novelama nakon romana Daleko je sunce.
U Korenima (1954.) i Deobama (1961), Ćosić pruža široku panoramu srbijanskog života od sredine 19. vijeka do II svjetskog rata. I, iako naizgled nije suosjećajan sa srbijanskim nacionalističkim idejama u ovim djelima, njegovo duboko poštovanje prema srbijanskoj tradiciji je prilično jasno, kao što je i njegov pokušaj da izgradi novi mit srbijanske kulture i identiteta. Da je svoju ulogu ovako vidio može se jasno vidjeti iz njegovog govora kada je primljen u Srpsku akademiju nauke i umjetnosti 1977. godine: “U mnogostrukosti svojih motivacija, istorijska novela je potraga za izgubljenim individualnim i kolektivnim identitetom, potraga kroz vrijeme u kojem taj identitet može biti pronađen.” Odnosno, prema Ćosićevom mišljenju modernizam je sakrio ili uništio identitet savremenog čovjeka, odvajajući ga od korijena i zbunjenog u samom procesu. Kreirajući živopisne slike prošlih događaja uspješan istorijski novelista ne priča samo priču nego služi višem cilju vraćanja identiteta pojedincu, u kojem individualni i zajednički problemi ne mogu biti podijeljeni.
Od kraja 60-ih do ranih 90-ih, Ćosić je imao aktivnu ulogu na srbijanskoj političkoj sceni, na početku izvan direktne političke arene (koju je kontrolirala Komunistička partija iz koje je bio izbačen 1968.), ali kasnije u kvazi-zvaničnoj ulozi (iako zvanično anoniman) kao jedan od prvih autora nacrta «Memoranduma» koji je sponzorirala Srpska akademija nauke i umjetnosti, posvećena krizi u Jugoslaviji. Na kraju, nakon kolapsa komunističke Jugoslavije, prešao je u zvanični politički život kao predsjednik preostale Jugoslavije 1992. i 1993. godine. Ovdje bih želio istražiti razvoj Ćosićevih nacionalističkih pogleda na način kako su viđeni u njegovim kasnijim djelima fikcije.
Poređenje Daleko je sunce s epom od četiri toma Vreme smrti pokazuje kako se Ćosićeva perspektiva jugoslovenske situacije pomjerila tokom nekih 20 godina. Što se tiče literarne tehnike, pisac se prilično malo razvio od ranih 1950-tih do sredine 70-tih. Nalazimo osnovnu tematiku – rat i istraživanje psihe ljudi koji su uhvaćeni u njemu. Osvajajući dalekosežni epski ton je također isti, kao što su i efikasni opisi zategnute realnosti na bojnom polju. Ono što se pomjerilo, pak, je tematika i raspon konverzacije koja ispunjava vrijeme između pucnjava. Dok su one bile relativno kratke i usko povezane sa radnjom u Daleko je sunce, dotle su u Vremenu smrti konverzacije šire i prave digresiju od trenutnih problema u vezi s bitkom kako bi pokrile mnogo veći raspon likova, situacija i događaja. Primarni očiti razlog ovoga je pomjeranje sa koncentracije na mali odred partizanskih boraca koji su zainteresirani samo za opstanak pod ekstremnim ratnim uslovima u Daleko je sunce na panoramu srbijanskoj života, vojnog i političkog, tokom ključnih godina I svjetskog rata u Vremenu smrti.
U kasnijim romanima, Ćosić se fokusira na oca i sina, Vukašina i Ivana Katića. Stariji Katić je zvijezda u usponu u srbijanskoj radikalnoj partiji, ali se posvađao sa svojim vođom i sada je vođa opozicione partije. Njegov sin je mladi student koji je, kao i mnogi njegovi vršnjaci, dobrovoljac u srbijanskoj vojsci na početku rata, unatoč njegovoj neprilagođenosti vojnom životu. Iako opisi bitaka zauzimaju veliki dio naracije, oni su prisutni samo da motiviraju seriju strateški planiranih diskusija među glavnim likovima posvećenih pitanju da li se Južni Slaveni trebaju ujediniti ili ne i ako trebaju, na koji način. Oni raspravljaju, sa jedne strane, Vukašin Katić, njegov sin, sinove kolege idealisti i strpljivog dr. Radić (svi oni vjeruju da je poželjno južnoslavensko ujedinjenje), nasuprot, sa druge strane, grupe likova koji vjeruju da je jedinstvo nepoželjno ili nemoguće. Ovi razgovori su razlog postojanja za novelu u cjelosti i oni na kraju služe kao prvi korak prema diskreditiranju mitova bratstva i jedinstva na kojima se zasnivala posleratna Jugoslavija. Ćosićeva narativna tehnika je prilično vješta, i on oživljava ove debate bez nezgrapnosti koja bi mogla biti očekivana u noveli koja je u svojoj suštini novela koja nastoji podrivati nadnacionalni koncezus koji je podupirao cijeli žanr ratnih novela u posleratnoj Jugoslaviji. Na početku nije očigledno koju grupu likova Ćosić zapravo podržava. No, kako se čita postaje jasno da iako Ćosić nije u potpunosti nesuosjećajan prema projugoslovenskim argumentima Katića, snaga događaja i način na koji su predstavljeni prisiljava čitaoca da vidi Katiće kao utopističke sanjare koji ne mogu prepoznati realnost koja im bulji u lice: ne može biti jugoslavenskog jedinstva jer su različitosti koje dijele Srbe i Hrvate prevelike.
Razgovor koji se odvija pri kraju trećeg toma Vremena smrti ilustrira kako Ćosić predstavlja svoje argumente i kakve utiske oni ostavljaju na čitaoca. Razgovaraju tvrdolinijaš, no istodobno suosjećajan dr. Radić (požrtvovani doktor koji je pokušao staviti pod kontrolu epidemiju tifusa koja je više nego bilo šta drugo porazila napore Srbijanaca u ratu 1915. godine, koji je detaljno opisan) i otac Božidar, podjednako suosjećajan srpski pravoslavni pop. Kada Radić izrazi strahovanja da će Srbija izgubiti rat, otac Božidar se suprotstavlja:
«Ono čega se ja plašim, mladiću moj, da ćemo pobijediti u ratu kako su planirali Pašić i naši političari, profesori i njihovi studenti. Jesi li čitao u novinama o našem ujedinjenju sa Hrvatima i Slovenima? Mislim na deklaraciju Skupštine o kreiranju velike države sastavljene od Srba, Hrvata i Slovena? Tri različite vjere, udaljene vatrom i mačem, i podijeljene krvlju – ali sada trebaju biti sastavljene u jednu državu! Koja vaška ili reptil je ubacila ovaj otrov – ovu smrtonosnu bolest – u srpske glave? Često postavljam to pitanje sebi kad sam sam, doktore, postavljam ga naglas. Kakvu vrstu zajedništva možemo imati sa Katolicima? Nakon svih zločina koje su počinila naša braća u austrijskoj uniformi, može li iko razuman vjerovati u jedinstvo i mir sa njima? Zašto šutiš? Vi, obrazovani ljudi stremite ka provaliji, zašto onda gurnuti i ovu nesretnu naciju preko ivice također?»
«Ja nisam političar, oče. Mrzim politiku, možda i više od Vas. Jedna stvar koju odobravam u politici i vlasti i opozicije je unifikacija svih tih nesretnih ljudi. Mislim da je za nas bolje da smo zajedno, jer tada Austrijanci i Rusi barem neće moći okrenuti jednu grupu protiv druge. Ako ćemo imati ožiljke i ugušiti se, barem ćemo to sami sebi uraditi.»

Prva stvar koja se može primijetiti u ovom razgovoru je relativna slabost pozicije dr. Radića. Protiv činjenica, savremenih i istorijskih, koje predstavlja otac Božidar (koje Radić i ne pokušava osporiti), doktor može pružiti samo slabu nadu. Možda će im, kada su svi zajedno i kada oni izvana više nemaju šansu da utječu na njih, biti bolje. Čak i ovdje, Radić ostavlja mogućnost da će se krvava bratoubilačka borba među južnim Slavenima nastaviti (nešto što se zaista dogodilo, kao što je poznato čitaocu).
Nasuprot ovoj slaboj nadi imamo činjenicu postojanja dvije različite religije kao i činjenicu da su Hrvati u I svjetskom ratu igrali značajnu ulogu u napadačkoj Austrougarskoj vojsci. Ponovo, iako se ovdje radi o I svjetskom ratu, a ne II, srbijanski čitaoci 1970-tih godina bi se bez sumnje prisjetili ustaškog terora tokom drugopomenutog rata (tema koja je manje-više bila tabu u Titovoj eri književnosti ili istorije), pa prema tome stavlja pod upitnik osnovu za savremeno kao i istorijsko bratstvo i jedinstvo. Čak je podmuklija identifikacija jugoslovenizma sa obrazovanim političarima i intelektualcima Oca Božidara. Implikacija je da je takav razgovor bio i ostao bezvrijedan utopizam, jedva jedna intelektualna fantazija koja je bila nametnuta ljudima, čiji dobar, zdrav razum je dozvolio da vide da je jugoslovensko jedinstvo, kulturno i političko, bilo nemoguć san. Ironično, u periodu kada je novela pisana istina je bila upravo suprotna. Istraživanja su pokazala da su obični ljudi bili za različite oblike jugoslovenizma, dok su intelektualci bili sve više protiv.

No, bez obzira na njihov stav o poželjnosti ujedinjenja južnih Slavena, svim likovima romana je zajedničko vjerovanje da su Srbi poseban narod, izabran od Boga i označen ljubavlju i sposobnošću da pati za slobodu. Ovaj temeljni svjetonazor dijeli i sam narator, koji u historijskoj digresiji a la Tolstoj, tvrdi: »Davno se Austro-Ugarsko carstvo odlučilo da satre malu državu Srbiju, slobodoljubivu demokratsku zemlju.» Kvalitete Srbije, prema generalu Mišiću (koji je nesumnjivo lik u romanu kojeg Ćosić najviše simpatizira), su nasljedne i leže ne u intelektualcima, nego prije u seljacima koji naporno rade i mnogo trpe. Štoviše, Srbija ne pati samo za sebe, nego i za sve svoje saveznike, pa čak i za svoje neprijatelje.
Ideje izražene u Vremenu smrti ne ograničavaju se na Ćosićevu fikciju. Do kasnih 70-ih srbijanski ratni roman, tradicionalno glavno sredstvo za diseminaciju jugoslavenskog svjetonazora, počeo je isto tako izražavati nacionalistička osjećanja. Nešto od istog skupa uvjerenja i ideja koji su nadahnuli Ćosićev epos, pojavljuje se i u Knjizi o Milutinu (1985) srbijanskog pisca Danka Popovića. Popovićev roman nagrađen je Isidorinom nagradom 1985. godine i doživio devet izdanja u prvoj godini nakon prvog izdanja tako da je bilo jasno da je pogodio u žicu srbijanskih čitalaca. Glavninu romana čini monolog lika iz naslova. Zarobljen nakon Drugog svjetskog rata kao kulak, iako je bio samo vlasnik nevelikog imanja, on priča svoju životnu priču u dubokom seljačkom dijalektu. Prisjeća se smrti svog oca i braće u balkanskim ratovima, vlastitih vojničkih iskustava iz Prvog svjetskog rata, teškog sitnoposjedničkog života u međuratnoj Jugoslaviji i njegovih pokušaja da sačuva sina koji je ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Roman se završava kratkim dijelom u kojemu Milutinov drug iz zatvora opisuje njegovu smrt.
No, poenta ovog romana nema veze s fabulom. Knjiga o Milutinu je prije pretekst na koji autor servira cijelu litaniju žalbi i pitanja, od kojih se većina dotiče navodnih sklonosti Srbije da žrvtuje vlastite interese zarad drugih, i nezahvalnosti onih za dobro kojih je srbijanska žrtva položena. Miluitnove sumnje u pogledu mudrosti jugoslavenske ideje sežu još u razdoblje prije Prvog svjetskog rata, ali Milutinovi pogledi, predstavljeni u romanu kao zdravorazumsko protivljenje ujedinjenju, prikazanu su u svjetlu suprotnih opposed intelektualaca – u ovom slučaju, oličenom u seoskom učitelju. Nakon što čuje priču o «herojskom» ubojstvu Franza Ferdinanda, naš junak kaže: «...»
Milutinov besciljni monolog nudi mnoštvo fiktivnog streljiva za standardne srpske antijugoslavenske tvrdnje: da su druge južnoslavenske nacije sretne da dozvoljavaju Srbima da ratuju za njih, te da to naivni, idealistični Srbi nastavljaju raditi do svog uništenja. Štoviše, Milutin u igru uvodi jedan još provokativno pitanje – ponašanje hrvatskih fašista ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Uloga ustaša u II svjetskom ratu bila je tema koju je komunistička vlast u Jugoslaviji više voljela pomesti pod sag u uvjerenju da će ratne rane zacijeliti jedino ako budu ignorirane. Vidjet će se da to ne vrijedi, jer će iste te rane biti iskorištene kao jedno od opravdanja za krvave ratove koji će obilježiti rasap Jugoslavije. Kao što je bio slučaj i s prethodno analiziranim nešovinističkim djelima, znakovito je da su ova pitanja ponovo postala aktuelna tek nakon što su prvo, i na najupečatljiviji način, predstavljena u formi fikcije. Ta su književna djela postala oružjem u arsenalu srpskog nacionalizma. Ovo ne znači da su književna djela, čak i relativno popularna, bila i jedino oružje kojim je potkopana stabilnost Jugoslavije – jasno je da su mnogi faktori, uključujući političku krizu i ekonomsku propast imali svoj udio u uništenju zemlje. No, književna su djela poticala i njegovala vjerovanje da su prirodno dobri, dobrodušni i samopožrtvovani Srbi bili iskorišteni, i to je uvjerenje pomoglo u kreiranju intelektualnog i političkog okruženja u kome je nastavak zajedničkog života postao nemoguć.