Daša Drndić

PABIRCI - 2004.

Sarajevske Sveske br. 08/09

Ti dnevnici – patetični, paralizirani hvatači vremena, beskorisni. Zabilješke koje se otvaraju u nepredviđenim, nepredvidljivim okolnostima, kad ih se priziva i ne, u snovima, u hodu, pred umiranje. Prošlost bestjelesna i beskrvna na komadićima papira koji se vuku po džepovima, istrošenim autobusnim kartama, ulaznicama za kino i kazalište, po posjetnicama tuđim i vlastitim, razgovori uhvaćeni u prolazu, lica, slike koje se kotrljaju za nama, kronika prolaznosti sabijena u tišinu. Potom, sve ubačeno u mali crveni platneni kofer kod ulaza. Skice prošlosti u zrnu. Zrnevlje stvarnosti. Natuknice postojanja. Bogdan Bogdanović imao je zelenu kutiju koju danas u Beču priziva, iz čijih razvalina slaže ostatke smislenosti, bitisanja, svog i Ksenijinog, gradskog i povijesnog, škiljeći kroz zamućeno oko,
hajmo Bogdane, danas laserski i ambulantno uklanjaju mrenu,
kroz zamućeno oko, pa se obrisi života prelamaju po plohama oblih rubova, pa bijes, pa nemoć i moć, mučnina, svjetlucaju u vlastitim svjetovima – izvan, i na njih se gleda zabezeknuto, kao na ugarke; dnevničari – kroničari, djeca, rebusari koji pokušavaju složiti slagalicu iz koje slika bježi.
Pišite o svojim snovima, kaže Vojka.
Nema snova. San se rastače u crnilo koje teče kroz mozak i širi težinu i glavobolju, rupičaste mrlje, fine kao čipka, neuhvatljive – jedino čekićem provaliti u lubanju i prstima prebirati, prosijavati nevidljivo. Tako, često mašem glavom ne bih li rastjerala to teško ništa.
Dnevnik na trideset stranica teksta. Odlomci za mene ili za čitatelja? Sirovi ili dotjerani? Moje zabilješke, šture kakve jesu, natuknice, skice, otvaraju se u priče za stranog čitatelja nerazumljive. Da bih bilo kome svoj crveni kofer otvorila, potrebno je suviše riječi. To tada više nije dnevnik, nego literarna laž sa zasvođenim prolazom za javnost, artefakt. Pisci koji za života objavljuju svoje dnevnike kao dnevnike, te dnevnike ne pišu za sebe. Stjecajem okolnosti, u mojim zabilješkama čuče i ljudi koje poznajemo. U nekim drugim tekstovima (za javnost), oni dobivaju nova imena, nove domovine, posve drugačija tijela, pa i živote. Ovdje, njihova imena morala bih ili izmišljati ili predstavljati ih inicijalima, što kod tiskanih dnevnika uvijek mi ide na živce: I. je rekao, C. je podmetnuo, zabrljao, pokleknuo - od kleknuti, pasti na koljena; bili bi to tada čitaocu nepoznati ljudi, a čitaoci u tuđim dnevnicima vole susretati se s koliko-toliko poznatim imenima, jer čitaoci obožavaju trač, jer što je književnost ako ne trač?
Tko je tamo bio? svaki put dočeka me B. (koji B. pitate li se?) kad se vratim odnekud gdje on nije išao. Kako tko je bio, pitam ja, redovito s malom nervozom. Od poznatih, tko je bio? pita B. Nitko, kažem, jer ne znam što za B. znači poznat, kako i koliko, jer moji poznati meni su poznati i za mene bitni a za njega možda nisu. Poznajem poznate koji se poznaju jer su poznati, a ne vole se baš, niti jedni drugima nedostaju. Ti poznati koji umišljaju da su jedni drugima bliski rijetko kad znaju nešto o djetinjstvu, o mladosti svojih poznatih, o njihovoj bračnoj i vanbračnoj djeci, o abortiranoj djeci, o tome od koga su dobili triper a od koga malog cejlonskog slona na polici s knjigama, slonove uvijek okrenuti prema vratima, govorila je Olga (koja Olga?), kakve pidžame imaju, koje tanjure koriste kad su sami, kako mirišu kad se bude, doručkuju li skockani ili razgaćeni. Poznati, osim toga, znaju biti pogani, nikakvi, pa je takve poznate bolje ne poznavati. Jednom, na nekom skupu, nastala je zabuna oko smještaja, pa smo iz luksuznog hotela prebačeni u bungalove i tada je jedan poznati sav namrgođen koračao kroz šumu i govorio, znaju li oni tko sam ja? A drugi jedan poznati, koji umije složeno misliti i pisati i koji namjerno je živio u jednoj od radničkih četvrti Beča i kojeg sam željela posjetiti kad sam tamo bila, u Beču, jer obilazila sam radničke četvrti u toj mojoj misiji povijesno-spisateljsko-otkrivalačko-besmislenoj, samo što se on već bio odselio pa sam u vezi s bečkim radnicima morala sve sama iskopavati – on je skakutao kroz tu borovu šumu gnječeći u šaci mokre kupaće gaćice, sretan što se nakon tri godine (manualnog i filozofskog rada) konačno u moru okupao iako je dan bio tmuran a zrak pun vlage. Znači, svaka poznatost relativna je, reklo bi se – slojevita. Umišljamo da su poznati jedni drugima bliski, ali njihove samoće su odvojene. Među poznatima ponekad napuše se debeli sloj praznosti koju poznati uzajamno gnječe.

Živana
Živana je Žìvana, od živahna, a nije Živàna, kao havàna, ili kao nogâvice, što stalno ponavlja jedna kad na HRT-u reklamira dječje pelene, kao da je iz Pirota ili, u najboljem slučaju, iz Niš.
Živana je bila prodavačica novina u kiosku pred zgradom u kojoj živim. Kupce je Živana oslovljavala imenom i s vremenom njezina uloga pretvorila se u ulogu ispovjednika, a njen kiosk u improviziranu ispovjedaonicu za hitre oproste koje velikodušno dijelila je užurbanim prolaznicima. Bješe to najživlji kiosk u ulici. Pred kraj radnog vremena pojavio bi se Sergej (plavokos), u jednoj ruci držeći kožnu aktovku (Sergej je pravnik) dok bi drugom prekrio “Gloriju” ili “Milu” pa bi kod nekih ženskih kupaca nastajalo mrštenje. Onda bi Sergej i Živana zajedno krenuli kući.
Živana ima trideset godina.
Živana je, kao i Sergej, plavokosa i nasmijana.
Živana ima okruglo lice i punašno.
Živana ima koeficijent inteligencije preko sto pedeset i oči koje klize kao da će iskočiti iz ležišta.
Živana je moja nagrada za 2004.
I možda moj veliki promašaj.
Kad nije prodavala, Živana je čitala knjige.
Više se ne sjećam kako se dogodilo da je Živana rekla, ja bih studirala, a ja pitala, što?
Živana je završila srednju obrtničku školu. Kad su na fakultetima prijemni, na one koji završe srednje obrtničke škole gleda se s visine. Na fakultetima inače neki obožavaju gledati s visine i studente posprdno oslovljavati s “kolega”, kao što s visine gledaju oni za šalterima jer, može im se. Oni za šalterima gledaju iza stakala s uskim procjepom na dnu, pa se ljudi s druge strane tih staklenih pregrada saginju kako bi čuli što im se kaže, a kaže im se strogo i zastrašujuće.
Ima visoka učiteljska, kažem Živani, ima odsjek za predškolski odgoj, kažem. Hoću filozofiju, kaže Živana, i književnost.
Nabavile smo knjige. Snježana s Filozofije rekla je Živani što da čita, ja sam donosila literaturu. Osamnaest mjeseci Živana se u kiosku družila sa Sokratom, Dostojevskim i Goetheom, s Platonom i Aristotelom, Spinozom i Voltaireom, malo s Kantom, malo sa Schopenhauerom, a Sergej je i dalje čekao.
Na prijemnom, Živana bila je prva na listi. Bez ijedne intervencije, bez ijedne molbe. Prošla su dva mjeseca, Živana je još uvijek na odsjeku najbolja, kažu, a pred “njenim” kioskom više ne okupljaju se kupci.
Što će se desiti za četiri godine, možda i ne daj Bože ranije? Što će se desiti
Živani kad bolje upozna Kierkegaarda (on je super, kaže Živana) i Nietzschea, Heideggera (on gnjavi, kaže Živana) i Hannu Arendt, Sartrea (s njim se slažem, uzvikuje Živana) i Simone de Beauvoir, Russella i Wittgensteina, pa Ciorana, pa Kafku, pa kad iščita Pounda i Yeatsa, pa kad sazna za Hamsuna, pa kad ugleda Beckettove kriple kako se batrgaju, pa kad čuje jednu od posljednjih njegovih drama koja se zove Breath, što znači “dah” koji je prvo udah pa nakon trideset pet sekundi, koliko traje ljudski život, rastoči se u izdah, dok malo blijedoplavo svjetlo obasjava smetlište (života) na kojem sjedi čovjek koji to više nije. Udah - izdah, prvi i zadnji dah stopljeni u jadan, nečujan jecaj, a između njih lebdi crni stiješnjeni prostor u kojem nema mjesta ni za krik ni za plač? Hoće li Živana tada tresti glavom (kao ja danas) ne bi li probudila, ne bi li dozvala iskre radosti koje se skupljaju u pokopanu običnost? Što ako sam Živanu usmrtila, što?

oralna higijena (konstipacija i logoreja)
Ako nastaviš, izbost ću ti jezik iglicama, kaže otac nakon što sam nešto odbrusila njegovom ocu. Bilo mi je deset godina.
Reći ću im, kažem, to ordinarna je glupost. Nemoj, veli Nenad, siječeš granu na kojoj sjediš. Koju granu, pitam, kakvu?
U samoposluzi svećenik objavljuje: Žene koje imaju ugrađenu spiralu nisu dobrodošle u našu crkvu.
Prebirući po crvenom koferu našla sam: …skloni smo zaboraviti da su zakoni, propisi – čak i oni najbolji – nametnuti na silu. Svi zakoni posljedica su nezakonitoga djelovanja i konstitucije. Može se pokazati kako čak i samim propisima trebaju bespravne metode. Svaki zakon treba točku prekida. Čak i ako znamo da su nam potrebni propisi, svjesni smo da propisi nikada ne mogu funkcionirati u ljudskome društvu ukoliko nije moguć izuzetak koji odstupa od propisa.
Zadaća umjetnosti je zaoštravanje naših osjetila za izuzetak, kultiviranje izuzetka i izuzetnoga, slabljenje našeg poštivanja propisa, čak i prema nužnim propisima. A jedan od najtemeljitijih propisa socijalnih realnosti vjerojatno je – sâm jezik, to jest struktura simboličnoga sistema u kojem komuniciramo. Utoliko umjetnost ponovno čini izuzetak, čak po propisu (ili propisima) jezika. A ta metoda implicitno provodi političku želju da bude izvan dometa postojećih političkih i simboličnih realnosti. Ometanje propisa otvara percepciju za radikalnu dimenziju mogućega «događaja». Komunikacija uvijek znači odgovornost. Čin komunikacije sam po sebi, činjenica da nam se netko obraća, čini nas odgovornim čak i za ono što nam je priopćio netko drugi.
“Senzibilizirali” smo se, “senzibilizirali” su nas na imena (Živana) i na riječi. Dali smo se “senzibilizirati”, pristali smo biti “senzibilizirani”, uladičavanje je olakšano. Kad smo iz Beograda došle u Rijeku, Maša je imala devet godina i iz škole se vraćala s pitanjem: Znaš li ti da je Drndić srpsko prezime? To do tada nisam znala, pa sam joj tako i rekla. Istovremeno, Maša se nije mogla regularno upisati u treći razred osnovne škole (razrijed, govorila je, i mijeso i smjeće), jer iz Ministarstva za obrazovanje tražili su da prethodno položi hrvatsku povijest i hrvatski zemljopis (koji se i ne predaju u drugom i trećem razredu osnovne škole), i hrvatsku matematiku i hrvatsko likovno obrazovanje i hrvatsku gimnastiku na hrvatskom jeziku, što kasnije pokazalo se ne tako somnabulno, jer ubrzo potom osnovani su Hrvatski studiji.
Kad se otvarao Odsjek za anglistiku, otišla sam kod Katice Ivanišević koja je tada bila rektorica Sveučilišta i dala joj svoju biografiju. Inače, jedno pet godina šetala sam, kao neki sluga Jernej, s biografijom pod miškom i govorila, evo. Katica Ivanišević odmah me je upitala, trepćući onim (prasećim) okicama, pitala me je, jeste li vi Hrvatica? na što sam morala reći kako dobro bi bilo da taj podatak za nju ostane tajna. Onda sam zbrisala u Kanadu. Multi-kulti gradić bio je zabarikadiran.
U svim ovim mojim polufiktivnim pisanijama, godinama zaboravljam spomenuti radno iskustvo u dječjem vrtiću u Ičićima, pa sam zaključila da je ono, to iskustvo, pretpostavljam, bilo traumatično. Zato – sad ću, kad trauma je valjda prošla.
Šta, tek smo desetak mjeseci bile ovdje (nakon dolaska iz “neprijateljske i agresorske Srbije”), kad sam – poslije polugodišnjeg rada u osnovnoj školi, oh, hvala Hrvatskoj, u kojoj taman se zaposlio i Boško, do tada “faca” u jednom novosadskom biološkom institutu pa sam mogla s njim prosijavati blisku nam prošlost i vježbati svoj srpski inače zaključan u komorici s natpisom “zabranjeno”, kad sam, dakle, saznala da Udruga hrvatsko-američkog prijateljstva otvara vrtić za razmaženu djecu novopečenih parajlija s područja Kvarnerskog zaljeva. To je vodila Vera Dumančić, onako, da joj prođe vrijeme. Poslije se Vera Dumančić opametila i zbrisala u Ameriku. U vrtiću bila je mala Dolores, nje se sjećam, sve je bojala u plavo i stalno govorila, plava je elegantna boja, i plašila se oca koji je bio pretjerano ljubazan kad je dolazio po nju. Ti si moja pahuljica, ponavljao je, a ja bih odmah zamislila kako ju seksualno zlostavlja, ti si moja pahuljica, kako joj dahće u vrat dok ju obljubljuje. Bio je i mali Ameriko, ne Amerigo, nego baš Ameriko, čija je mama odletjela u tu zemlju tamo, da se porodi – zbog svijetle budućnosti svog djeteta, pa mu dala ime Ameriko. Bilo je još djece, svakojake. Tako, pet dana u tjednu vozila sam se 45 minuta prepunim autobusom na relaciji Rijeka-Ičići jer istim autobusom vozili su se studenti jer u Lovranu ima fakultet za turizam, jer Hrvatska njeguje turizam. Onda sam se vraćala, naravno. Za to vrijeme Maša je šetala sama po pustim kvartovima u blizini rafinerije, u kojima ni psi ne pišaju i pisala pjesme. Imala je devet godina. Jedna pjesma počinje: Smrt je ušla u moju kosu. Tada još ovdje nije bilo mobitela, možda je bilo ali ja za njih nisam znala. Tamo, u tom vrtiću skakutala sam s djecom i pjevušila nursery rhymes:
three-four, open the door,
five-six, pick up sticks,
seven-eight, open the gate,
i tako dalje.
Marende, užine, ti odvratni mali obroci, bili su gotovo isti kao kad sam ja išla u vrtić, tamo u Užičkoj, pedesetih. Kriška kruha premazana margarinom i miješanom marmeladom iz plastične kante i hladan čaj serviran u teškim metalnim šalicama, onim bolničkim. I strogost u zraku. Onda je Vera Dumančić rekla, i ljeto ćeš provesti logorujući s njima na plažama ovdje, a ja sam rekla, one-two, fuck you. I otišla s Mašom u Rovinj gdje imamo plaže na Punti, gdje vozimo bicikle kroz šumu, gdje su Alemka, Alda, Bora i Lola (Lole više nema), Mirko i Boba, Angiola, Giovanni i Gojko, ljudi iz prethodnog života, bliski, i gdje improviziramo lake večere (uz moju prvoklasnu rožadu) u mom zapuštenom malom vrtu koji htio mi je ukrasti jedan novopečeni rovinjski vikendaš koji je krojio uniforme za Tuđmanovu Hrvatsku vojsku jer mislio je da je taj vrt srpski vrt.
Da se vratim još malo na Katicu, tu prvu marionetu u marionetskom Županijskom domu Sabora koji je HDZ preimenovao u Hrvatski državni sabor – kako se ne bi izgubio kontinuitet s Nezavisnom državom Hrvatskom. U “Večernjem listu” od 29. listopada 2004. Darko Đuretek piše kako je otkrio da je dovršen parlamentarni predsjednički portret Zlatka Tomčića ali da visjeti na zidu neće sve dok Šeks za njegovo višenje ne uključi zeleno svijetlo, i još piše kako jedini portret rađen dvaput bješe onaj Nedjeljka Mihanovića jer da se Nedjeljko Mihanović pobunio kad je vidio kako je ispao sitan (malen), pa sad čeka da ga slikar napravi većim, i još piše da ni Katica Ivanišević nije baš bila zadovoljna zbog broša na haljini koji u originalu, Katica reče, mnogo je ljepši. Katica Ivanišević proslavila se izjavom kako nakon ponovljenih izbora u Primorsko-goranskoj županiji 1997. nije zakazao HDZ, nego birači. Onda su je tutnuli u nekakav međunarodni odbor za ljudska prava.
Profesor Nosić, s Filozofskog fakulteta, na ime Živana odmah bi se uskopistio. Živani bi rekao, sad ste punoljetni, kolegice, promijenite ime. Ili, ukoliko Živana ne pristane, možda bi ju oborio nekoliko puta, kao što je to uradio s Aleksandrom koji je odustao od studiranja, bar na odsjeku na kojem predaje profesor Nosić, inače iznimno osjetljiv na imena.
Nosiću sam išla na živce jer nikako da doktoriram. Onda sam mu rekla – kad je bio dekan, sada više nije, rekla sam mu, što mi ne biste dali jedan mali počasni doktorat? Onda je on rekao, nek’ vam ga da Račan. Onda sam ja rekla, o, zar se tako dobiva to? Vama je to SK dao?
Inače, u vezi s doktoratima postoje besmislenosti, administrativne, zakonske, lingvističke, postoje predrasude, premda valjda postoje i neke logičnosti, neke, recimo dobre strane. Nigdje nisam vidjela da ljudi toliko obožavaju titule koliko ovdje, u Hrvatskoj, pogotovo u manjim mjestima, gdje dimenzija i (virtualna) važnost titula raste obrnuto proporcionalno veličini grada. Kad se spozna crkveno-vojnički ustroj obrazovnih institucija postaje jasno zašto se maturalne, diplomske, magistarske i doktorske radnje brane, obranjuju, kao da je prethodno netko na njih atakirao. Reče mi jedna, i u dječjim vrtićima na pločama visi dnevni režim ishrane.
Listopad je mjesec oralne higijene. Tako izvješćuju s malih ekrana. U studenome oralna higijena vraća se u kanalizaciju.
Studeni je mjesec mrtvih, mjesec mrtvaca. Mnogo ljudi šeće s krizantemama u naručju (to su aranžmani krizantema, ikebane krizantema), i sav taj narod hita prema grobljima na kojima njeguje se grobljansko zajedništvo živih i mrtvih, najviše mrtvih, u novembru. U novembru nema suncokreta. U novembru na grobove meće se svakakvo blijedo, anemično cvijeće. Ovdje postoje tri groblja, mislim.
Milan vodi Irenu i mene na Mornaričko groblje podignuto u Puli 1866. godine. Na Mornaričkom groblju u Puli leži oko 150.000 vojnika (i članova njihovih obitelji - ima podosta malih dječjih grobova) pripadnika naroda koji su živjeli na tlu Austrougarske monarhije. U jednom kutu, sa strane, poredani su i grobovi SS vojnika poginulih između 1942. i 1944. Netko je ipak pomiješao kosti. Palme na Mornaričkom groblju posađene su nasred humki pa rastu ravno iz grobova. To su tanke palme i visoke, s malim, kusim perjanicama na vrhu. Kasimir Fitl – Krupicki, Jenc Valerie Koppel, Zoltan Karber, Karlgraf Lanjus, Antun Damin, Mitzi Gjurin Pucher, Thomas Fio, Alois Schinkusek… Na mnogim grobovima velikim slovima piše auf Wiedersehen. S uskličnikom na kraju. Auf Wiedersehen!

Uz Mrtvi kanal postavili su ogradu – zbog Pape. Da Papa nije trebao doći, tu ogradu nikada ne bi postavili. Bilo je važno da u Mrtvi kanal ne upadne Papa, iako, dok je ovdje boravio, na pamet mu nije padalo da šeće, pogotovo ne rubom Mrtvog kanala. Možda se taj kanal mogao i nekako drugačije zvati. Kao i ona krvava ulica u Zagrebu koja se zove Krvavi most. Na Mrtvom kanalu leži Most hrvatskim braniteljima koji se zove Most hrvatskih branitelja, kao da su ga hrvatski branitelji podigli ili kao da je to samo njihov most.
Ako ne liju histerične kiše, onda puše, sve u različitim pravcima. Od tih jesenjih kovitlaca pred našim ulazom nakupi se velika hrpa mrtvog lišća u koju noću pijanci vrše obje nužde. Ujutro, u to lišće upadnemo do pasa i ugazimo u govno. Tako počinju predzimski dani.
Što sam još vidjela danas? Vlasnik dućana na kojem piše OKOT stavio je novu ploču a staru je zadržao. Tako mu iznad trgovine sad piše Lokot – okot.
Iznad druge radnje piše parfumes (umjesto perfumes), a iznad treće cofe, što trebalo bi valjda značiti kava. Otvorila se i čajdžinica koja se na hrvatskom zove čajana (“Čajana na kolovoškoj mjesečini”; “Čajdžinica na avgustovskoj mesečini”, Marlon Brando, 1956), samo što se ova ne zove ni čajana ni čajdžinica, nego Tea-house.

pristupnica dobiva potvrdnicu
Malograđanština – trivijalna svakodnevica kojoj suštinski nedostaje mogućnost. Malograđanština je bezduhovnost, determinizam i fatalizam, to je očajanje duha; ali bezduhovnost je također očajanje. Malograđanštini nedostaje svako duhovno određenje i ona se rastvara u vjerojatnom u kojem za mogućnost ostaje veoma malo mjesta. … Bez mašte, koja malograđaninu uvijek nedostaje, živi on u izvjesnoj trivijalnoj ukupnosti iskustava o tome kako se stvari događaju, što se može dogoditi, što se obično događa, bez obzira na to da li je krčmar ili prvi ministar. … Malograđanin obilazi mogućnost kao zatvorenika u kavezu vjerojatnosti, pokazuje ju, zamišlja da je već njome zavladao i ne primjećuje da je baš time uhvatio samoga sebe u ropstvo bezduhovnosti i postao najžalosnije od sviju bića, jer onaj koji se s odvažnošću očajanja slijepo baca u mogućnost, uzdiže se visoko u egzistenciji, ali onaj za koga je sve postalo nužnost, bačen u očajanje, ponižava se do svakodnevnosti i malograđanština trijumfira u svojoj bezduhovnosti. (Kierkegaard, 1849)

Taj stan zapravo je kuća – kućica, otmjeno novouređena; nešto stilskog namještaja, nešto modernog, sve dobro uklopljeno, na zidovima ulja na platnu srednje kvalitete (nisam prišla da vidim), kuhinja elegantna (nisam ušla da pomognem), tepisi perzijski i meksički, knjige, niše s diskretnim osvjetljenjem. Tko to čisti, pitala sam s ulaza. Škampi prvoklasni, torta bez brašna, sve sami orasi, čokolada i šlag. Vino – francusko, vrlo dobro, samo ga nije bilo dovoljno. Razgovor nikakav, ni živ, ni duhovit, ni polemičan, pa ništa od tog razgovora i ne pamtim. Šupljost do šupljosti, upakirane u kvazi-intelektualizam od kojeg doslovno pozli. Nijednog razlaza u mišljenju, nijedne nesuglasice, jezovit sklad ništosti, fascinantna nepatvorenost imitacije. Ali prezir i jal bili su izvorni. Kolege nisu valjale, njihove knjige nisu vrijedile, sistem nije valjao, politika nije valjala, zdravstvo nije valjalo, školstvo nije valjalo, nacionalizam bio je tako-tako – podnošljiv, Nosić također, disertacije nisu valjale (tuđe), samo su valjali domaćini i gosti za stolom – dok ne odu. Nisam izdržala, rekla sam, ne pamtim da ste se u proteklih petnaest godina igdje oglasili. A oni su rekli, mi to među sobom.
Vele, profesionalna inteligencija trebala bi igrati djelotvornu ulogu u aparatu ideološke i društvene kontrole. Problem aktivnog uključivanja akademskih zajednica u sveukupne tokove društva unutar kojeg funkcioniraju (pa i izvan njega), odnosno njihovo tvrdoglavo, autistično odbijanje da se u takve tokove uključe kao samostalni, samosvojni i opozicioni faktor, postao je već otrcan socio-politički, odnosno psiho-sociološki fenomen.
Čast izuzecima, ali ti izuzeci toliko su malobrojni da ih, kako se još uvijek govori – na ovim prostorima (na kojim prostorima?), manje-više poznajemo sve, bilo osobno i intimno, bilo iz medija.
U ovaj grad uklopit ću se kad ušutim. Kad me usisa, kad mi ova dòmovina postane domóvina, tada, i kad male večere s ne-bliskim ljudima postanu mi
ne-dosadne, tada. Kad kupim neki ružičasti odjevni predmet čim uđe u modu, pa budem skroz ružičasta dok prolazim Korzom.
Kaže Chomsky,
Intelektualci su se sveli na ‘proizvođače pristanaka’ a … sveučilišta i akademske discipline još su u prošlosti uspješno radile na očuvanju konformističkih stavova i interpretacija, što je sve u svemu dovelo do oslanjanja na ‘profesionalnu ekspertizu’ koja vodi računa o tome da pogledi i analize u raskoraku s onim što je ortodoksno, rijetko kada bivaju izrečene i objelodanjene.
Ovdje, doktorska disertacija ne može na certifikaciju ukoliko uz brojne dokumente doktorand, koji se još zove i “pristupnik” (u rječniku ne postoji) ili, ako je ženskog roda i spola - još gore: “pristupnica”, što znači: formular (“pismeni dokument koji se ispunja radi stupanja u članstvo kakvog društva, stranke, itd.” – Anić, Rječnik hrvatskoga jezika) dakle, ukoliko doktorand/ica – pristupnik/ica ne priloži, od ovlaštene osobe potpisanu ‘Potvrdnicu’ o lektoriranom naslovu kojom ovlaštena osoba (?!) jamči da je naslov rada u duhu hrvatskog jezika. (P)ovlaštena osoba za svaku izdanu potvrdnicu dobiva mali honorar. Kad sam na onoj dosadnoj (“akademskoj”) večeri rekla da bi idiotizam s potvrdnicom (također u rječniku ne postoji), trebalo zatrti, netko za stolom pobunio se što privilegij izdavanja tih potvrda pripao je isključivo jednoj (p)ovlaštenoj osobi a nije ravnomjerno raspoređen na više takvih kompetentnih persona. Narodski: Ja te krstim, a ti prdiš.
Naletjela sam na sintagmu – galerija rektora.
Zbunjujuća vremena traže izvjesno razmišljanje o ‘ulozi intelektualaca’, veli
Cohen. Moji znaci navoda pokazuju da priznajem da termin zvuči staromodno – čak i pomalo smiješno. Mi se doista moramo vratiti anakronim figurama kao što je Orwell. Tome najbliži suvremeni glas jest glas Chomskog. On misli da je intelektualna odgovornost pisca kao moralnog agensa očigledna: on mora nastojati da što više otkriva istinu o stvarima značajnim za ljude i kaže je pravoj publici – to jest publici koja je u stanju učiniti nešto u vezi s tim stvarima. Nalaženje i govorenje istine suvišni su samo ako su ‘činjenice poznate i ne poriču se, ali se, s obzirom na ciljeve, smatraju nevažnim’. Nema psihološke suptilnosti: ljudi znaju, ali ih nije briga. Chomsky se ne slaže sa starim kvekerskim sloganom: ‘Govori istinu moćnima.’ Besmisleno je tratiti vrijeme na ‘govorenje istine’ Kisingerima ovoga svijeta, koji tu istinu već vrlo dobro znaju. Važni su ljudi koji pripadaju ‘zajednici sa zajedničkom brigom’. Oni ne žele čuti istinu zarad samoprosvjetljenja, nego da bi ‘vodili politiku koja će najbolje moći ublažiti patnju i muku.’ Intelektualci koji šute o onome što znaju, koji ignoriraju ono što je, po moralnim mjerilima, zločin, još više su za moralnu osudu ako je njihovo društvo slobodno i otvoreno. Oni mogu govoriti slobodno, ali njihov izbor je da šute. Po Chomskom, postmoderna kulturna ljevica nije čak ni dovoljno zainteresirana da kritizira.

les putains
Halo, sine, jebem ti lajf,
ju hev mani, aj hev tajm,
tumorou morning fajv oklak
finiš mani, finiš fak,
dozivala je mornare u riječkoj luci prva poslijeratna generacija (1951-1958) veselih žena fiumanskih sa svih prostora bivše. Sada mornara nema, brodova nema, a žene koje do 1960. nisu zbrisale u Ameriku ili se nisu ubile, ili ih nisu ubili, umrle su. Ostalo je nekoliko starica, mogu se vidjeti kako kunjaju po ambulantama, gdje ljudi inače kunjaju, samo sjede i bulje preda se, satima, ništa ne rade, bar da kukičaju il’ da pletu ako već neće da čitaju, bar da metnu one slušalice, bar da razgovaraju, bar u druge ljude da gledaju, ni to. Samo bulje preda se, ukrućeno, kao polumrtve ribe. Ima jedna bivša radodajka ovdje na tržnici iza ugla, u licu sva je smežurana i krezuba je i našminkana je kao da iskoračila je iz Almodovarovog nekog filma, al’ nije transvestit, i prodaje izgažene cipele, ciknute šalice za kavu, tanke čokoladne table, kremu za tijelo iz Rumunjske, stare knjige, ćirilične, plus one crvene srpske džepne iz biblioteke “Reč i misao” jer ima Hrvata koji te knjižice, baš te, masovno bacaju.
Viki je pjevala “Neboderu” i spavala u sobici na 17. katu u kojoj je živio dimnjačar Džo. Viki joj je bilo umjetničko ime, sve su imale umjetnička imena, a one koje nisu pjevale, plesale su. Kažu, barova je bilo kol’ko ti duša išće.
Kim je imala bujnu crvenu kosu, prirodnu.
Dolly je bila šljam, kaže Rocky, ružna, mršava, zalizane masne kose i uvijek nadrkana. Aj don’t jebing for nating, razumeš ti mene?, bila je njena deviza, kaže Rocky. I Rocky je star i uopće se ne zove Rocky i poznavao ih je sve.
Maca – Mađarica iz Vojvodine izrodila je dvoje djece koje je vodila na satove klavira i na satove engleskog i na satove plivanja, a kad više nije mogla ni u bar ni na ulicu, postala je peglačica stolnjaka i posteljine na brodovima “Jadrolinije”, onda je umrla.
Lily je završila ekonomski fakultet i rodila dvoje djece s dvojicom Amerikanaca.
Meri se udala za bogatog starog Talijana, onda se upucala, tamo, u Italiji. Bila je ljepša od Grace Kelly dok se nije udebljala, kaže Rocky.
Those were the days, my friend, kaže Rocky.
Prva riječka kurva zvala se Goldie.
U Zagrebu, postavljena je izložba “Umjetnost pedesetih”.

naši
Ljeta 2004. sjedili smo za stolom kod Bobe i Mirka, brat bratu – deset sati. Vidosav recitirao je Tina kao onomad kad se u vrijeme Miloševića obreo u Parizu sam, bez knjiga i ostalih prijatelja i, da ne poludi, radio to isto šećući ulicama pariškim, avenijama pariškim, odmarajući se u bistroima pariškim po lijepom pariškom suncu, pod bezobrazno plavim pariškoplavim (perlin plavim, vešplav plavim) nebom, onako zarobljen u nemoć. Zatvorenik koji tapka gore-dolje svojom samicom na čijem kamenom podu, nakon što tu samicu napusti (ako je ikada napusti) ostaju utisnuti tragovi njegovih koraka. Onda smo pričali o Bobinim slikama s kojih gledao nas je Kiš, nekako prozračno, kao da pretvorio se u anđela, u zrak, a nije, pa je Gavro pričao o dobrotama i nepodopštinama raznim, ratnim, prijeratnim i poslijeratnim, pa su svi malo odlazili u kuhinju baciti smeće, pa je Mikica napravio sarmice od vinove loze, pa je Mirko pričao o Buletu, svi smo pričali o Buletu nekada i nakon nekada, i o Crvenom petlu i o Bledu, pa su onda svi ponovno recitirali Tina, a Vidosav je pušio iako baš ne bi smio, onda smo malo o Pekiću, pa o Herti Müller, pa o mrtvima, uglavnom o mrtvima koji, eto, ne umiru tek tako, a sunce je prvo peklo, poslije se utišalo, onda je otišlo, nije bilo dovoljno istih čaša, što uostalom više i nije u modi – iste čaše, ali sve su bile stolovače (također nema u Rječniku hrvatskoga jezika), a salatu je napravila Mara, koju Vidosav zove Mariola, bila je to miješana salata s mnogo sitno isjeckanog povrća, samo nije bilo onih ekstravagancija koje jedna što mi se ne dopada obožava mećati u salate kako bi bile sweet-and-sour i hoch, onda je Mara dala zanimljiv recept za salatu od sirovih tikvica, to sam odlučila isprobati, Francuzi su se obezglavljivali jedući tu salatu, reče, e, neka su, bilo je kao kod kuće, u prošlosti, kad kuća nije imala ni mjesto ni granicu. Mara i Vidosav sad su u Sarajevu, Vidosav sprema skup o Ivanu Đuriću na koji će doći i Bogdan, nadam se da će doći, i Ksenija, koja mi je predavala dok sam studirala tamo, u Beogradu, bila je uvijek, onako, fino odjevena, elegantna, i imala je crnu kosu vrlo uredno počešljanu i otmjeno ponašanje, suzdržano, premda uopće nije suzdržana, kad treba, Ksenija vrlo je direktna, a prije nego što su napustili Beograd, Ksenija i Bogdan, Ksenija mi je rekla dooođite malo do nas, tako smo isključeni, to je rekla, na jednom skupu reformista u kazalištu “Duško Radović” ili možda na skupu UJDI-ja, tko će više znati, bili su isključeni jer shvatili su, po nekima prerano, shvatili su što se događa, a to su bogme i govorili javno, i Bogdan je o tome pisao, sve pamtim, sve, što je tko palamudio, kako se tko ponašao, tamo, u Beogradu, od stolara Žike preko slikara Miće i pisca Antonija ili Mome, bilo je prilično obnevidjelih pisaca, strašno zapjenušenih, tako, rekla je Ksenija, dooođite, jer pisali su im velika slova U kroz hodnik pa sve do vrata njihovog stana, o tome piše Bogdan u Ukletom neimaru, a i znam, bila sam tamo, vidjela sam, u Ukletom neimaru ima još i jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam pročitala, naslovljena “Les nuits d’octobre”, jer kad o ljubavi piše star čovjek, to onda čini s puno strašne, moćne, oslobođene strasti. Još potražiti moram grob Bogdanovog djeda u Delnicama, to mi je rekao kad sam u januaru i februaru ove, 2004. godine prvi put boravila u Beču, potražite taj grob, reče, lako ćete ga naći, to je grob s ćiriličnom pločom, reče, ako je nisu uklonili. Slučajno (da li baš?) stanovala sam u Davidgasse 11, a Bogdan i Ksenija (još uvijek) u Davidgasse 9, u 10. okrugu, rabotničkom, periferijskom, što manje-više svi smo mi danas, periferijski ljudi koji među sobom razgovaramo s lakoćom koja priziva blaženstvo sna uz opasno aritmično lupanje srca, ako je takvo što medicinski uopće moguće.
Ovdje, sve se steglo, u ovom gradiću, među ovim ljudima. I da znaju, na pamet im ne bi palo da recitiraju Ujevića, pa čak ni da pjevaju u kavani sotto voce, kao što prije neki dan pjevao je Milan usred konobe “Stare staze”, usred Istre, podno Labina, a o onoj privatnoj predstavi koju smo izveli u minijaturnom kazalištu Labinskom, o tako nečemu ovdje nema govora, kad Božica popela se na pozornicu i za okladu recitirala Miru Alečković, a Daniel je na klaviru izigravao njenu tihu pratnju, kad Jelena govorila je čakavske stihove i one Koste Racina, jeli smo krafe koji nisu krafne nego ravioli punjeni sirom, grožđicama i bajamima, pa preliveni medom, a Gabriele rođena u Meranu, koja u Beču predaje arhitekturu na Umjetničkoj akademiji i koja kaže, ja sam iz Italije, ja sam austrijska manjina u Italiji i kao austrijska manjina u Italiji, kaže, imam sva prava i vrlo mi je dobro, tako kaže, i koja je neopisivo vitka a može pojesti oradu i dva lista s blitvom odjednom, i čiji otac bio je u Hitlerovoj mladeži zbog čega ona danas s njim nerado komunicira, Gabriele recitirala je Pounda na njemačkom, zašto je to ovdje nezamislivo u ovome gradu?
Ispada kao da često sjedim u društvu i jedem, a nije tako. Sjedim u ljepljivoj samoći i ne govorim. Ovdje izlasci u kavane razvlače se kao mrtvo vrijeme, u ne-tok, u u-tok. I, matori pederi uglavnom su oženjeni i imaju djecu.
Mladi homoseksualci ovdje super su. Neki su vrlo uredni, a neki nisu, kao sav ostali svijet. Neki su obrazovani da ti pamet stane.

Schwarzenegger – otac i sin
I otac Arnolda Schwarzeneggera bio je nacist. Gustav Schwarzenegger još 1938, prije aneksije Austrije, podnosi molbu za prijem u članstvo Nacional-socijalističke partije, ali ga ona tek 1941. privija na svoja njedra. U onodobnom zdravstvenom kartonu Gustava Schwarzeneggera može se pročitati da je Gustav Schwarzenegger mirna i pouzdana osoba, prosječne inteligencije, koja se ničim posebno ne ističe. Nakon 1947. Gustav Schwarzenegger do umirovljenja radi kao policajac – s obzirom na to da, vele, nije počinio ratni zločin.
Arnold je, pak, u doba mira i blaženog austrijskog zaborava, razvijao svoje tijelo dižući utege, pa je 1967, kad mu je bilo dvadeset godina i prije nego što je postao Terminator, osvojio titulu Mister Universe-a i izgledao ovako:

Tom Stoppard (1937 - )
rođen kao Tomas Straussler u Zlinu, Moravska, gdje Bata utemeljuje svoju čuvenu tvornicu cipela. Sve do 1999. Tom Stoppard pojma nema da je Židov. Onda (slučajno) saznaje.
Tomasov otac Eugene Straussler radi u tvorničkoj bolnici kao liječnik. Neposredno prije njemačke okupacije Češke, 1939, gospodin Bata kreće u spašavanje svojih radnika, pa i liječnika, tako što ih šalje u filijale koje posjeduje diljem svijeta. Obitelj Straussler premještena je u Singapur, ali prije japanske okupacije Marta Straussler, rođena Beck, sa svoja dva sina odlazi prvo u Australiju, potom u Indiju, dok se Eugen Straussler nešto kasnije ukrcava na brod pun izbjeglica, ali taj brod Japanci raketiraju i pa i brod i Eugen tonu. Marta Straussler u Indiji upoznaje britanskog časnika Stopparda koji ju zaprosi, njezinim sinovima daje svoje prezime i svi zajedno vraćaju se u njegovu domovinu Englesku gdje žive happily ever after kao da nikada prije nikakav život nije bio, nikakva rodbina, nikakav rat, nikakvi logori, nikakav jezik, nikakvo sjećanje, pa ni male ljubavi češke. Godine 1996. Marta Beck udana Straussler, udana Stoppard, umire, i tada ne više mali Tomas, rođen Straussler, preporođen Stoppard, kreće razgrtati prošlost, tad, kad već se umorio od pisanja drama ili kad već možda presušio je, pa se pred njim otvorilo vrijeme. U Češkoj Tomas saznaje da djedovi i bake, ujaci i ujne, stričevi i strine, bratići i sestrične, da svi oni nestali su kao da nisu bili, što za njega i nisu, pa se vraća svom lijepom jeziku engleskom i svojoj jedinoj domovini kraljevskoj da malo sredi utiske s izleta u vlastiti život.
Kurt
šumarski inženjer, na stjenovitoj plaži u Rovinju koja leži u zagrljaju stogodišnjih borova, sad već jalovih, po povratku iz Tanzanije priča kako zapadnjaci pojma nemaju o vodama. Svako pišanje odnosi najmanje četiri litre, kaže. I priča Kurt kako odrastao je u malom selu na sjeveru Njemačke, kako mu je otac bio mlinar i kako se jedina žarulja u kući napajala iz tog mlina, iz te vodenice, sve ostalo bile su uljanice uz koje on je čitao a njegova majka plela, onda svima kupuje krafne koje inače gospoda zagrebačka na rovinjskoj plaži ne jede, ta gospoda jede voće jer voće je dobro kad upeče zvijezda, da se ne dehidrira.

Erik i Dan
Kad austrijski KulturKontakt piscima, slikarima i muzičarima iz Istočne Evrope dâ tu dvomjesečnu stipendiju, smjesti ih u trosobni stan u Davidgasse 11, u radničkoj četvrti u kojoj inače živi mnogo ljudi s Balkana i malo šire. Najbolje u tom stanu je to što zimi je toplo, PVC stolarija veselo je žute boje, a bojler se ne prazni jer ga i nema, vrela voda slobodno i za stanare besplatno teče li teče. U Davidgasse prilično je bučno. Neki, pričaju mi, neki naši, tako kažu, naši, odmah se pobune da u takvoj buci, pa još u sustanarstvu, nemoguće je kreirati, pa ih Anne Marie premjesti u garsonijeru u centru, odmah do Katedrale, blizu Grabena. Tamo onda stvaraju. Možda, kao što reče onaj pisac, i oni kažu, znate li vi tko sam ja, a pošto ljudi iz KulturKontakta nemaju baš nekog pojma tko su to oni, udovolje njihovim ekstravagancijama.
Moja soba bila je najveća, ostale dvije su male, za slikare, jer slikarima KulturKontakt daje i po atelje (u istoj ulici), pa vele, nek’ tamo stvaraju.
Erik, iz Slovačke, sav je razbarušen izvana i iznutra, rastresit i nasmijan. Prije neki dan, kad je Maša za 130 kuna išla busom na bijenale arhitekture u Veneciju, vidjela je tamo neke Erikove radove pa je prijateljima rekla, s njim sam stanovala u Beču i s njim sam bila u jednom jazz baru, on ima blizance i izlagao je u Dorotheergasse, odmah tamo do Kärtnerstrasse u centru, a na tu izložbu došao je čitav bus njegovih prijatelja iz Bratislave. U Dorotheergasse ja sam, pak, uslikala jedan ulaz, odmah do čuvene kavane Hawelka, o kojem, tom ulazu, nešto kasnije. Erik se preziva Binder, pa sam ga odmah pitala, jesi ti Židov? U Beču je slavio trideseti rođendan i bilo je veselo. Erik nije ni boravio u Davidgasseu, jer Bratislava odmah je tamo, tik do Beča, maltene preko mosta, pa što bi se guzio s nama, dolazio je po apanažu i da pogleda izložbe i da prošeće blizance. Kuhinja u tom stanu i onako je mala, a stol u kuhinji ogroman i okrugao, a dnevnog boravka nema. Osim toga, police u frižideru bile su natrpane jer Dan je stalno kupovao hranu, najviše jaja.
Dan je iz Iaşija, a preziva se Acostioaie, što prilično teško je za pamćenje i izgovaranje pa razmišlja o modificiranju svog prezimena u Acosti ili Costi, što već je učinio njegov brat koji živi u Kanadi. Iaşi se nalazi na sjeveroistoku Rumunjske, sasvim blizu granice s bivšim SSSR-om, utjecaj SSSR-a mora da je bio silovit dok je SSSR postojao. Pojma nemam kako se ta oblast danas zove, valjda Moldavia, stoga je Dan u Beč stigao privatnim autobusnim prijevoznikom za male pare i 48 sati vožnje, kao Maša i ja onomad iz Beograda u Rijeku. Dan je pričao o Rumunjskoj jučer, danas i sutra, najviše sam zapamtila kako su jeli salamu od malo mesa i mnogo mljevenog papira. Čim je stigao, Dan se prilijepio za kompjuter i lupkao po tipkovnici k’o sumanut, onda sam mu rekla, slušaj, tko bi tu trebao pisati, ti ili ja. Kad bih i uspjela sjesti pred monitor, nisam se usudila otići ni do toaleta, jer on bi odmah zasjeo. Tako, šetala sam Bečom. I škljocala. Jer do tada nisam bila u Beču, sem onomad, na jedan dan, kad smo Maša i ja otišle u Kanadsku ambasadu da im kažemo zašto se želimo preseliti u njihovu veliku i lijepu zemlju za koju traže svježu, mladu krv, po mogućnosti onih bijele puti i svijetle kose (što imala je Maša), pa ništa o Beču nisam uspjela saznati jer nisam ni znala gdje sam, a uz to, bio mi je pao imunitet pa mi se na oku pojavio čmičak koji se na hrvatskom zove ječmenac, što sam tek kasnije naučila. Kako nisi bila u Beču, kako nisi bila u Beču, pitali su me neki, što išlo mi je grozno na živce. Eto, konačno sam bila.
Prvih dana s tim gradom nisam znala što bih. Branko kaže kroz gradove treba protrčavati, tada su najljepši, ali čak i da sam tako htjela, a nisam, negdje, nekako, kad-tad, bar jedno lice Vijene za mene bi se sâmo zakačilo, ono na prvi pogled skriveno lice grada koje nepogrešivo pronalazi svoje «supatnike», svoje «suputnike», jer grad nudi čovjeku onaj dio sebe koji čovjek u njemu traži, kao što čovjek gradu nudi lica za koja vjeruje da će ih grad prepoznati. Dogodi se, tako, da grad čovjeku ponudi i svoje pamćenje i svoja sjećanja, svoje tajne i svoje meandre, stare bolesti i nove rane, zadah vlastitog umiranja (jer svakog trena istovremeno umiru i grad i čovjek), ili pak, samo svoj sjaj i svoju površnost. I obratno. Ovisi o čovjeku i ovisi o gradu, o tome što tko ima i želi dati.
Moja karta Beča, za naivno oko besmisleno je išarana, posve neturistički. Tražila sam ulice u kojima nekada živjeli su Židovi koje nacističke vlasti odmah nakon Kristalne noći evakuiraju i s Aspangbahnhofa deportiraju u koncentracione logore austrijske, njemačke, poljske, francuske. Tako, otišla sam na Aspangbahnhof.

Beč - razgovor na ulici 5. siječnja 2004.
Majka: Danas im je Božić.
Dijete: Što je to Božić?
Majka: To ti je Weinacht. Pazi, govno!

Prije nego što sam otputovala, na Hrvatskoj televiziji reklamirali su božićnu telefonsku čestitku. Za dvije kune (u Beogradu ih zovu “veverice”) po minuti, Bozanić, Mesić i Sanader pričaju pojedinačno (onima koji ih nazovu), direktno u uho, svakakve besmislice.

Beč - djeca u parku
Kako se na bosanskom kaže ajs-tee? Ovaj snijeg je hladan.

Crvena Vijena
donijela je Beču slavu s koje on danas sporo i nevoljko skida slojeve smeća. U Crvenoj Vijeni boravili su Arthur Schnitzler, Hermann Bahr, Hugo von Hofmannsthal, Richard Beer-Hofmann, Peter Altenberg, Karl Kraus, Jakob Wassermann, Alfred Polgar, Franz Werfel, Stefan Zweig, Franz Kafka, Friedrich Torberg, Hans Weigel, Elias Canetti, Hugo Bettauer, Fritz Hochwälder, Josef Roth, Felix Salten, Hilde Spiel, Jura Soyfer, Vicki Baum, Egon Friedell, Karl Ausch, Friedrich Austerlitz, Anton Kuh, Ludwig Wittgenstein, Karl Popper, Martin Buber, Josef Popper-Linkeus, Karl Farkas, Fritz Grünbaum, Hermann Leopoldi, Hugo Wiener, Max Reinhardt, Fritz Kortner, Leopold Lindtberg, Billy Wilder, Fred Zinnemann, Otto Preminger, i još i još i još.
Rukovođena gotovo utopističkim pokličem “Palače za proletarijat!”, socijaldemokratska partija (Crvena Vijena) od 1918. do 1938. sagradila je 63.736 stanova, da bi ona nacional-socijalistička, samo devet mjeseci nakon Anschlussa većinu tih stanova pod prisilom ispraznila - 44.000 stanova promijenilo je vlasnike - i u njih uselila svoje čistokrvne arijevce. Stari stanari upućivani su prvo u barake u predgrađima, a onda liferovani u logore. Otmjeni i veliki stanovi u secesijskim i baroknim zdanjima grada koji i danas njeguje kult balova, pa se katkada čini da Vijena još uvijek bezbrižno pleše, ti stanovi arijanizirani su za visoke dužnosnike nacional-socijalističke partije, kao što su oni jugoslavenski kapejotizirani za (pojedine) bivše partizane, sa sve namještajem, slikama i srebrninom.
Hitlerovu ideju o deložacijama, naravno, poslušno, dugoročno i nemilosrdno krenule su provoditi endehazijske vlasti čim su se utaborile, već s proljeća 1941. O tome piše i Ivo Goldstein u Holokaustu u Zagrebu, daje mnoge podatke, imena nasilno nogiranih i popis ulica u kojima su živjeli, ali ja bih da vidim lica tih ljudi, da saznam kada su rođeni i da imam njihove kućne brojeve i brojeve njihovih stanova pa, kad bivam u belome Zagrebu gradu, da mogu zakucati na neka od tih vrata, eto tako – da provjerim. Da pitam, znaju li ti koji su sad tamo, što je sve bilo i kako.
Krajem listopada HRT prikazala je “Latinicu” u kojoj emitirana je priča o trkačici Veri Nikolić, koja nova je stara priča o novim starim deložacijama (1991 – 2004) “na ovim prostorima”. Postaje zamorno govoriti o podudarnostima koje se pretvaraju u istosti. Bilo bi zanimljivo vidjeti taj novi popis deložiranih, s detaljnim podacima o šutnutima, o njihovoj dobi, o njihovoj vjeri, o njihovim krvnim zrncima, o njihovom obrazovanju, o njihovim profesijama, o njihovim susjedima koji su šutjeli kao i oni endehazijski susjedi, kao i oni bečki susjedi koji su naglo obnevidjeli i zanijemjeli 1938. i odlučili ostati tako slijepi i mutavi desetljećima poslije.
Kad sam Johannesu Gaelichu za časopis Buchkultur dala tekstić o svom boravku u neurotičnoj ali ipak umornoj Vijeni, rekao je, mislio sam da ćete pisati o Hrvatskoj, a ja sam mu rekla, pa to i činim.
Samo, ja sam u Beču upoznala Wolfganga Lamsu, ispalo je slučajno ali nije bilo slučajno, a Wolfgang Lamsa radi u Dokumentacionom centru austrijskog otpora u kojem čitave ekipe skupljaju podatke o progonima i egzilu nekada nepodobnih, čekajući dan kad će reparacije i restitucije koliko-toliko postati praksa.
Spremaju se predsjednički izbori u Hrvatskoj. Među kandidatima je i Miroslav Ćiro Blažević koji u “Nacionalu” iz travnja 1997. izjavljuje: Ja neprestano molim Predsjednika da mi dâ neku važnu funkciju, kako bih napravio neki Goli otok i na njega poslao neke novinare i urednike. A Borislav Škegro, koji se ne kandidira za predsjednika jer bavi se drugom, sasvim unosnom rabotom, iste godine u Hrvatskom državnom saboru kaže: Vlada će donijeti mjere za poticanje onog izdavaštva koje treba hrvatskoj državi. Primjerice, financirat će se javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima. (Iz crvene kutije)
Na stranu to što su austrijski Židovi već u vrijeme plebiscita registrirani kao Volljude i Halbjude, (radi lakšeg budućeg čišćenja), nego su vlasti dodatno kućepaziteljima i “lojalnim stanarima” preporučivale potkazivanje “sumnjivih”. Tako, primjerice, 22. listopada 1938. skupina revnosnih arijevaca iz Steinbauergasse 1-7, ulaz 9, okrug 12, prijavljuje Herminu Koch kao drsku i nepoželjnu, a njeno prebivalište opisuje kao prljavo i neuredno.

Crvena Vijena daje i kabaretiste svjetskog glasa. Kad je Vijena pocrnjela, neki su se ubijali, neke su ubijali. Egon Friedell,

rođen kao Egon Freidmann 1878. u Beču, studira filozofiju, doktorira s radom o Novalisu i surađuje s Maxom Reinhardtom kao glumac, dramaturg i redatelj u kazalištima Berlina i Beča, liječi se od alkoholizma, piše skečeve, parodije i kazališne kritike, da bi 16. ožujka 1938, kad mu nacistička tajna policija u 22 sata upada u stan, rekao Prolaz, molim i skočio kroz prozor. Sahranjen je na počasnom mjestu u Bečkom centralnom groblju.
Paul Morgan, rođen kao Georg Paul Morgenstern, možda vodeći glumac svog vremena, 1938. umire u Buchenwaldu, a pjesnik
Jura Soyfer (1912), jedan od najaktivnijih članova «Židovskog političkog kabareta» (1927-1938), danas predmet doktorskih disertacija, u istom logoru godinu dana kasnije.
Odvjetnik i glumac, pisac opereta, poznat po svojim kabaretskim nastupima kako u Beču tako i u Berlinu, u kojima izvrgava ruglu nacionalsocijalističke vođe i njihovu fašističku ideologiju, filmska i radijska zvijezda, politički beskompromisan i glasan Fritz Grünbaum, rođen 1880, umire u Dachau 1941.
Peter Hammerschlag sa Stellom Kadmon 1938. prvo bježi u Beograd, 1939. vraća se u Beč i 17. srpnja biva deportiran u Auschwitz (iz kojeg se, naravno, ne vraća).
One koji su se vraćali, bilo odmah nakon rata, bilo trideset, četrdeset, pedeset godina kasnije, nitko nikada službeno na povratak nije pozvao i na njih se dugo, s neskrivenim neprijateljstvom, gledalo kao na uljeze; oni koji su se vraćali remetili su putovanje svojih bivših sugrađana u blaženstvo povijesnog zaborava; šećući bečkim ulicama, kao duhovi upirali su prstom u ljude koji uselili su se u njihove stanove, koji pokrali su njihove umjetnine, koji posredno ili sasvim neposredno krivi su za smrt njihovih najbližih (jer, mnogi za svoja nedjela doživotno ostali su i neprozvani i nekažnjeni).
Danas, kad Beč a s njim i Austrija još uvijek stidljivo pročešljavaju svoju ratnu (nacističku) prošlost, a od te prošlosti, je li, dijeli nas pristojan ljudski životni vijek, kad dio partijskih, državnih, medicinskih, muzejskih, znanstvenih, osobnih i inih arhiva iz vremena Trećeg Reicha još uvijek skuplja prašinu ili se tajno uništava, kad oni koji imaju najveću političku, statusnu i monetarnu moć spremni su na mlake kompromise, u Beču naravno žive i oni koji bili su i još uvijek jesu (manjinska) savjest grada. Za vrijeme mog boravka, u Kazališnom muzeju održavala se izložba fotografija Brechtovih i Piscatorovih predstava, organizirala su se čitanja njihovih tekstova i profesionalne izvedbe pjesama Kurta Weilla, a u kinu "Metro" vrtjeli su se dokumentarci o njihovom radu i ekranizacije njihovih drama. Možda za Beč ima nade.
Hodala sam i fotografirala kućne brojeve nepostojećih kuća, jer na većini adresa zaticala sam crne metalne ploče, posve nezamjetljive, ploče s ispupčenim slovima, prikucane dovoljno visoko da gotovo nemoguće je pročitati što na njima piše, a piše kako baš ta kuća «nestala je» u ratnom vihoru između 1939. i 1945. U kojem ratu, u čijem ratu, u kakvom ratu, čijom krivicom, to ne piše.
Moj popis golem je. Iskakala sam i uskakala u sve linije U-Bahna, u tramvaje i autobuse, dospijevala na krajnji sjever, jug, istok i zapad stare i nove Vijene, radničke i aristokratske Vijene, starosjedilačke i useljeničke Vijene, brojala stanice, skidala naočale za čitanje, stavljala naočale za čitanje, dizala glavu tražeći određene adrese, baš te, povremeno ugazivši u, hvala bogu zamrznuti, pseći drek, neviđeno mnogo psećeg dreka sjedi na bečkim sporednim ulicama, navlačila sam rukavice, svlačila rukavice, izbezumljeno piljeći u svoju mapu koja postade mi najbliže što tada u Beču imala sam i koja sad nezamislivo je ofucana i koju čuvat ću da bude uz mene kad ponovno se vratim.
Heinestrasse, Lindengasse, Sechskrügelgasse, Mariannengasse, Ybbsstrasse, Billrothstrasse, Rembrandtstrasse. Rembrandtstrasse, 1941. pretvorena u židovski geto, i kuća s brojem 5 u koju nasilno su useljeni Emil, Lilli i Elisabeth Waldmann nakon što im je stan u Muhrengasse 36 oduzet, a onda početkom prosinca 1942. nepovratno deportirani u Rigu; godinu dana ranije također u Rigu odvedeni su Jakob i žena mu Mala iz Simmeringer Hauptstrasse 52; Dorotheergasse 6/13, iz koje nestali su Geza, Ella i devetogodišnja Elfriede Frischmann; Rembrandtstrasse 35 gdje živjeli su Nathan i Bertha Herzl; Zirkusgasse 3 – stan Thee Hacker koja završila je u logoru Stutthof; Förstergasse 5/6, stan obitelji Schneider; Taborstrasse 36 – stan deportiranih Franziske i Gertrud Gruber; Albertgasse 26 i Börsegasse 14 iz koje u Dachau odveden je Dr. Desider Friedmann da bi sa ženom Ellom okončao u Auschwitzu; Ödenburgerstrasse 198, gdje živjela je švelja Stefanie Kalmus; Fuchsthallergasse 11, stan Alfreda Schönberga; Schopenhauerstrasse 39, iz koje zauvijek odveden je Richard Deutsch; Kleine Stadtgutgasse 3, adresa deportiranog Pinkasa Süssa; Albertgasse 26/29, gdje živio je funkcionar Komunističke internacionale Johannes Wertheim; Engerthstrasse 230/7/5 stan Leopolda Götzela; Stuwerstrasse 19/7, kuća iz koje u Auschwitzu nestali su Sobel i Adolf Unger; Ernst Ludwiggasse 104/4/6, gdje živio je Hans Schor; Förstergasse 7 iz koje samo jedne noći nestalo je devet ljudi i na kojoj stoji spomen ploča, što tokom čitavog ovog traganja pokazalo se kao tužni izuzetak: još samo jednu ploču, s imenima 27 deložiranih, deportiranih i u logorima umorenih stanara našla sam na zgradi broj 33 u Rembrandtstrasse:
Helene Ackermann
Manfred Ackermann
Rosa Ackermann
Lola Ardel
Leo Ardel
Otto Ardel
Walter Ardel
Hedwig Fuchs
Herbert Fuchs
Hani Barber
Salomon Barber
Berta Braun
Samuel Braun
Sidonie Buchwalder
Nathan Buchwalder
Ruchel Finkelstein
Gisela Frankl
Robert Frankl
Malvine Nachsatz
Mathilde Rosenberger
Jenny Rudolf
Amalie Schmid
Rosa Spielmann
Ernestine Steinitz
Theodor Steinitz
Rosalie Tauszky
Siegfried Tauszky

Ako se itko pita zbog čega sam ovo radila, možda podatak da ta ploča na ulazu u Rembrandtstrasse 33 postavljena je sa zakašnjenjem od najmanje pedeset godina, tek 2003, možda taj podatak objašnjava zbog čega.
Schrotzbergstrasse 8/20, Krummbaumgasse, Adambergergasse - geto, Untere Augartenstrasse, također židovski geto u prelijepoj teatralnoj Vijeni u kojoj i tada, 1938. balovi još uvijek su događaj godine, u kojoj pleše se pod teškim i zlogukim maskama povijesti. Onda, izlazeći iz tog bivšeg geta i zakoračivši u Leopoldgasse, kao olakšanje i nadu ugledah na zidu golemu glavu Otta Bauera i učini mi se da nekada Crvena Vijena stoji tamo ukopana i rijetkim prolaznicima umorno maše, proziva ih ili poziva, svejedno.
Bila sam u Lindengasse 32/15 i vidjela prvu kuću Phillippa, Blanke, Katherine i Gertrude Eltbogen kao i onu njihovu posljednju u Untere Weissgerberstrasse 43 iz koje su kasnije zauvijek odvedeni su u logor Opole. Onda, svratila sam u veselu zgradu gospodina Hundertwassera koja zove se još i Kunsthaus Wien i koja u neposrednoj blizini je davno umorenih Eltbogena i u koju naviru turisti bez obzira na sezonu. Mogla bih ovako listati ulice i imena njihovih nestalih stanara i čitavu bih Vijenu premrežila.
Govori se kako treća poslijeratna generacija Bečlija svoju savjest pere kategoričnom obrambenom laži: Naši djedovi nisu bili nacisti i Austrija prva je žrtva fašizma. Malo sam ljudi upoznala, ali one koje jesam upoznala pričali su mi o svojim naci-djedovima, o svojim naci-očevima i o desetljećima njihove vakumirane šutnje. I baš ti ljudi danas rade u arhivima gdje traže namjerno pokopanu, skrivenu prošlost svoje zemlje i svojih predaka; oni (a ne Židovi) u odborima su za povrat židovske imovine, oni (a ne Židovi) pišu knjige koje prozivaju i osuđuju i oni su još uvijek u manjini.
Prije nego što sam došla, planirala sam obilaziti mjesta koja posjećivao je Thomas Bernhard, jedan od mojih najdražih pisaca, i voditi s njim, tako, male neobavezne razgovore preko dnevnih novina i šalica ispijenih kava. Onda, odlazeći na susret s njim, s Bernhardom, u Bräunerhof, kod Hawelke, kod Sluke, u kavanu Ambassadora ili Sachera, u Café Museum, ne sjećam se više, i prolazeći pokraj Burgtheatera, pa Heldenplatzom, čula sam ono strašno skandiranje (Sieg Heil! Sieg Heil!) iz njegove, je li, Bernhardove istoimene drame Heldenplatz, pa sjela sam na autobus koji vodi u Baumgartnerhöhe i vozila se do današnje bolnice Otto Wagner, do nekadašnjeg Am Steinhofa, gdje nalaze se Hermann Pavilion i Ludwig Pavilion i stigla do Spiegelgrunda, do paviljona 15 i paviljona 17 gdje nacistički liječnici držali su bolesnu djecu i zdravu djecu komunista i zdravu djecu alkoholičara i zdravu djecu siromašnih, i stigla sam do danas zatvorenog Ludwig-Boltzmann instituta gdje ozloglašeni i nikada osuđeni nacistički liječnik Heinrich Gross sve do umirovljenja vršljao je po prepariranim mozgovima svojih malodobnih, umorenih pacijenata i tamo, na jednoj maloj izložbi, upoznala Wolfganga Lamsu koji stanuje u Stumpergasse, preko puta zgrade u kojoj nekada bilo je prihvatilište za beskućnike i u kojoj siroti Dolfi Hitler kusao je stari kruh, i na toj izložbi vidjela sam fotografije umorene djece, i vidjela sam “mog” Friedla, čiju sam priču u Leici poluizmislila i čiji mozak šezdeset godina plutao je u formaldehidu da bi s ostalih 788 dječjih mozgova konačno bio sahranjen, i on me je gledao a ja sam se ledila.

I družila sam se s Robertom koji priča kako prepariranih dijelova tijela, dječjih i odraslih u podrumima tog Steinhofa ima još, na sve strane, kako on ih je otkrio, i na tavanima ih ima, posvuda, i kako više ne spava i kako nitko ne želi slušati njegovu priču i kako dr. Gross, onako star i “senilan”, tamo krišom noću zalazi i krade svoju poganu prošlost. Predstava je završena, kaže Robert, Vijena se može vratiti u svoj valcerski san.
On, Oehler, nije vjerovao da će Karrera ikada otpustiti iz Steinhofa, njegovo ludilo suviše je temeljito, kaže Oehler. Njegova vlastita dnevna praksa bila je da se sve odlučnije i sve više i više prepušta najuzbudljivijim i najvećim i najepohalnijim mislima, ali samo do krajnje moguće granice iza koje čeka apsolutno ludilo. Ako odeš tako daleko kao što je otišao Karrer, kaže Oehler, onda iznenada postaneš apsolutno i definitivno lud i, preko noći – beskoristan. Nastavi misliti sve više i više i više i više, sve intenzivnije i sve bezobzirnije, fanatično do krajnosti, kako bi otkrio ono što tražiš, kaže Oehler, ali nikada, ni u jednom trenutku ne misli do kraja. U trenutku kad nam misli odu predaleko, kaže Oehler, kad u svoje misli naprosto zagazimo preduboko, kaže Oehler, sve postane ništavno. Ali ako se držimo svog iskustva koje predstavlja zenit i tako nismo u stanju opstati, onda više ne postojimo, kaže Oehler. (Thomas Bernhard, iz novele Hodanje, moj prijevod)

Očaj
bolest od koje se umire, a ne može se umrijeti. Bolest na smrt. (Kierkegaard)

Bila sam i u Vilenici, to jest u Lipici. Tamo sve je s konjima. Fontane su od konja koji se propinju, na čašama galopiraju ugravirani stakleni konjići, na priboru za jelo konji kasaju, na ručnicima i tepisima također. Pitala sam Žarka što ćemo mi ovdje, a on je rekao: Fools and horses.
Auf Wiedersehen.