Beqe Cufaj

ODAKLE DOLAZIMO, KO SMO, KUDA IDEMO ?

Sarajevske Sveske br. 37-38

prevela sa njemačkog Mira Đorđević

30. januara 2012. godine se u kosovskom gradu Prizrenu pred jednim trgovačkim centrom jedan građanin albanske nacionalnosti polio benzinom i pokušao da se zapali. Na sreću se među mnogobrojnim prolaznicima našao policajac koji je, iako nije bio na dužnosti, energično intervenisao i nezadovoljniku spasio život.
Ovaj događaj je utoliko vrijedan pomena što se također jednog januara, naime 14. januara 1968. godine, na Vencelovom trgu u Pragu, iz protesta protiv upada sovjetskih trupa, spalio češki student Jan Palah i time isprovocirao lanac protesta u čitavom komunističkom bloku. „Praško proljeće“ spada među najznačajnije događaje novije historije čovječanstva. A prije nešto više od godinu dana, 4. januara 2011. započeo je tunižanski trgovac povrćem, Mohamed Bouazizi, svojim samospaljivanjem u gradu Sidi seriju protesta koji su promijenili čitav pojas sjeverne Afrike, što je danas poznato kao „Arapsko proljeće“.
Bilo bi, naravno, naivno da se nasreću osujećeni pokušaj spaljivanja prizrenskog građanina stavi u red spomenutih historijskih događaja. Krajnje je upitno da li bi ovaj čin, da je i uspio, izazvao masovne proteste u Prizrenu, Prištini i ostalim gradovima i selima Kosova i da li bi to na taj način bio početak nekog „albanskog proljeća“ s eventualnim efektom na područje čitavog Balkana. Ovako je on ostao samo novinska vijest.
Tek prije sedmicu dana, 17. februara, slavila je Republika Kosovo, ta najmlađa država Evrope, četvrtu godinu svog postojanja. Ovom su prethodile decenije i vjekovi u kojima su Albanci uopće, a prije svega Albanci Kosova, ako bismo to htjeli izraziti pomalo patetično, živjeli u ropstvu, pružali otpor, borili se za svoju slobodu i, da kažemo, za jedno normalno mjesto u evropskoj porodici naroda. Utoliko se oni gotovo i ne razlikuju od svojih susjeda.
Upadljivo je doduše dramatično zakašnjenje kojim su ova nastojanja krunisana. Uzroci leže u dalekoj prošlosti i treba ih tražiti u proizvoljnom novo-poretku političke geografije Jugoistočne Evrope na početku prošlog vijeka, kada su propale obje one do tada dominantne sile, osmanska i austro-ugarska. Ostala su opasna žarišta zbog kojih je Balkan nekoliko decenija kasnije prolio mnogo krvi. Među najveće žrtve spadaju upravo kosovski Albanci, koji su sticajem okolnosti gurnuti u jedan duboki konflikt sa Srbima.
Iako to albanski politički i kulturni krugovi ne žele priznati, Albanci su se za vrijeme svoje vjekovne zavisnosti o Osmanskom carstvu, ali donekle i za vrijeme srpske kolonizacije tokom posljednjih osamdeset godina proteklog vijeka umjeli, bilo sami od sebe ili čak svojevoljno, tim režimima donekle prilagoditi. Vjerovatno je njihovo preživljavanje zavisilo od pretpostavki da prihvate islamsku vjeroispovijest kao i pozamašni dio mitologije, tradicije, jezika i kulture svojih osmanskih i slavenskih gospodara. Etnički samosvojni Albanci su sebi sa svojim izvornim jezikom i svojom kulturom, kao i sa svojim snažno očuvanim patrijarhalnim ustrojstvom na principu plemenske zajednice upravo u krševitim i teško pristupačnim planinskim predjelima na sjeveru očuvali jedno snažno jezgro oporbenog potencijala.
Nakon Prvog svjetskog rata Albanija je započela svoj prilično nekonsekventni razvoj u samostalnu državu koji je bio popraćen mnogobrojnim neuspjesima i fazama nazadovanja, dok su kosovski Albanci, koji su se zahvaljujući Londonskoj ambasadorskoj konferenciji velikih sila našli potpuno skrajnuti od ostalih dijelova Evrope, morali nastojati da u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odolijevaju slavenskoj dominaciji. Kao najzaostalija regija južnoslavenske državne zajednice Kosovo je, izloženo osim toga i neprestanim pritiscima, napredovalo sporo i mukotrpno. Dvadesetih i tridesetih godina proteklog vijeka se spaljivanje mnogobrojnih albanskih naselja na Kosovu tretiralo kao legalan akt državnog nasilja. Otuda se može objasniti žalosna činjenica da je za veliki broj kosovskih Albanaca osvajanje Balkana od strane trupa nacističke Njemačke bilo neka vrsta dobitka, pošto su se oni ponadali da će im ono omogućiti uspostavljanje nacionalnog jedinstva u okviru nečega što je do dana današnjeg poznato pod zastrašujućim pojmom Velika Albanija.
Osveta je bila strašna. Pobjedom komunista nakon protjerivanja nacističke armije s Balkana jugoslavensku monarhiju je zamijenila socijalistička država, na čijem je čelu bio Josip Broz Tito. Kosovo je dobilo status socijalističke autonomne pokrajine u okviru Republike Srbije i u okviru jugoslovenske federacije.
Prije svega tokom prvih dvadeset godina Titove vladavine Kosovo je bilo jednoznačno najsiromašnija regija jugoslovenske države s njenih 20.000.000 stanovnika i kao takva ova je prolazila kroz brojne nedaće. O tome svjedoči činjenica da je 1945.godine devedeset posto kosovskih Albanaca bilo potpuno nepismeno. Velike teškoće i socijalne drame odigravale su se na ovom području nakon što se raspršio san o ujedinjenju s Albanijom, koja je u međuvremenu također postala komunistička zemlja. Jugoslovenska policija i vojska su s lakoćom savladavale sporadične i samo na pojedina područja ograničene pobune 50-ih godina. Zato su se Albanci Kosova počeli postepeno navikavati na neizbježnost da se bar djelimično prilagode Titovom režimu, a da se pritom ipak nikada nisu smatrali normalnim dijelom državne zajednice.
Za vrijeme Titove vladavine se i Beograd u odnosu prema Albancima počeo ponašati drugačije od predratne monarhije. Nastojanje integracije Albanaca u školski sistem nije bio bez uspjeha. Djeca i omladina su smjeli da se školuju na svom maternjem jeziku, a poslije toga su mogli studirati u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani ili u Skoplju. Po povratku u Prištinu radili su uglavnom kao ljekari, novinari, pisci, režiseri, ili čak i kao političari. Prve novine na albanskom jeziku, ideološki strogo na liniji komunističke partije Jugoslavije, pojavile su se već 1945.godine, dok je prvi albanski književni časopis Jeta e Re (Novi život) krenuo 1949. Za vrijeme velikih studentskih demonstracija u Evropi, 18. novembra 1969. godine u Prištini je osnovan Univerzitet s nastavom na albanskom jeziku. U oštrom kontrastu prema napretku na području obrazovanja i kulture vršene su političke represalije tog vremena, masovna protjerivanja albanskih muslimana u Tursku, interniranje i hapšenje mladih albanskih intelektualaca tog vremena po naređenju Aleksandra Rankovića, šefa zloglasne jugoslovenske tajne policije OZNE odnosno UDBE, koji je bio najbliži saradnik maršala Tita. Taj period koji je trajao više od dvadeset godina pokazao je dvije stvari: iako su Srbi slovili kao najsvesrdniji borci za socijalističku ravnopravnost, kada je riječ o Albancima, oni se toga nisu držali, dok je to za Albance bila potvrda njihovog uvjerenja da su Srbi bez obzira na svoje političko opredjeljenje jednostavno okupatori i kolonizatori. Ni do danas nije razjašnjeno, nije li možda Kosovo i tlačenje albanskog stanovništva bio razlog Titovog razlaza s Rankovićem.
Činjenica je u svakom slučaju da je krajem šezdesetih a naročito tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka autonomija Kosova u okviru jugoslovenske federacije bila proširena. Albanci ne samo da su imali sopstvene novine, televizijske stanice, visoke škole, novinare i pisce, režisere i pozorišta, već su i u federaciji imali svoje sopstvene zastupnike, a ti su dolazili iz redova albanskih političara, koji su bili vjerni režimu, vladajućoj ideologiji i maršalu Titu.
Tako je došlo i do prvog opreznog otvaranja granice između Kosova i Albanije. Studenti i naučnici, umjetnici i kulturni djelatnici obje ove zemlje ostvaruju prve kontakte, razmjenjuju se filmovi i knjige tako da su sad albanski pisci Kosova konačno ponosno mogli reći da se njihove knjige objavljuju i u „matičnoj državi“. Režim Envera Hodže u Tirani uključio je u proces standardizacije albanskog jezika i kosovske naučnike. Ovo oprezno približavanje dviju zemalja, koje su se nakon Drugog svjetskog rata prvo zagrlile a zatim posvađale, trajalo je sve do smrti Josipa Broza Tita (4. maj 1980.).
Ubrzo zatim počelo je jedno novo poglavlje u međusobnim odnosima slavenskih naroda jugoslovenske države. Albanci Kosova, Makedonije, Crne Gore i južne Srbije zajedno, iako označeni kao manjina, bili su po svojoj brojnosti treća nacionalna skupina poslije Srba i Hrvata, a brojniji od Slovenaca, Crnogoraca, bosanskih Muslimana i Makedonaca. Razlozi masovnih protesta albanskih studenata u Prištini u martu 1981. do današnjeg dana nisu potpuno rasvijetljeni, ali još uvijek je u živom sjećanju parola s kojom su demonstranti tada išli ulicama: „Kosovo – Republika!“
Rezultat je bio pooštravanje politike Beograda prema Prištini i Albancima. Nomenklatura albanskih političara, koja je ostala iz Titovog vremena, zalagala se za izmirenje interesa Saveza komunista i težnji albanskog stanovništva Kosova. Državno rukovodstvo Albanije, oslabljeno i destabilizirano bolešću, a konačno i smrću Envera Hodže, zatvorilo je granicu i odbilo dati podršku pobunjenicima protiv zamrznutog trenutačnog stanja na Kosovu. To je išlo u prilog komunistima Jugoslavije koji su u otvaranju prema Albaniji vidjeli glavni uzrok pomenutih nemira. Male marksističko-lenjinistički orijentirane ćelije i lijevo opredijeljene grupe u međuvremenu su u Prištini i u kosovsko-albanskoj dijaspori Njemačke, Švajcarske i Austrije otvoreno istupale protiv jugoslovenskog režima i širile ideju ujedinjenja svih albanskih područja na Balkanu. Ugledni albanski novinar i publicista, pisac Jusuf Gërvalla, koji je još prije demonstracija, 1979. pobjegao u Njemačku, ubijen je zajedno sa svojim bratom Bardoshom i jednim od svojih saradnika, Kadri Zekom, u gradiću Untergruppenbach u Južnoj Njemačkoj. Iako ovo umorstvo ni do danas nije razjašnjeno, niko ne sumnja da je to počinila jugoslovenska tajna služba, koja je prije toga već likvidirala čitav niz hrvatskih političkih emigranata. Gërvallilno umorstvo je Prištini dalo do znanja da nema povratka na staro. Slobode „socijalističkog samoupravljanja“ iz vremena prije 1981. zamijenjene su, po diktatu Beograda, klimom napetosti i međusobnih denuncijacija Albanaca. Sve se kontrolisalo: štampa, umjetnost, pozorište i film, a naravno i literatura.
U državi, u kojoj se sve više osjećalo odsustvo Tita, raslo je i nezadovoljstvo i kod Srba i kod Hrvata. Niko se više nije osvrtao na kosovske Albance koji su sedamdesetih i osamdesetih godina postigli vidljiv napredak na polju infrastrukture, privrede i kulture i koji su postepeno napuštali patrijarhalne strukture i život u unutar velike porodice, jer su se konflikti jednostavno prenijeli na drugu stranu. Nacionalizam Srba, brojčano najvećeg i najmoćnijeg naroda u Jugoslaviji, u međuvremenu je s neba mitologije i religije sišao u politiku Beograda. Još je i danas teško prihvatiti činjenicu da su se upravo predstavnici kulture, književnosti, publicistike, pozorišta i filma kao prvi priključili nacionalističkoj kampanji i patetično jadikovali nad navodnim žrtvovanjem Srba u periodu poslije Drugog svjetskog rata i to upravo pod komunističkim vodstvom Tita, koga su jednom denuncirali kao Hrvata a drugi put kao Slovenca. Takvoj zlohudoj atmosferi valja pripisati da su u jednom vremenu, kada su se već počeli ljuljati i rušiti fundamenti crvene imperije Istočne Evrope, političke elite Jugoslavije krenule putem nacionalističke mržnje, šovinizma i rata.
Naravno da je prva žrtva opet postalo Kosovo.
Prema ozloglašenom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je tražio zadovoljštinu i obeštećenje za Srbe, pošto su se ovi osjećali žrtvom, kao i uspostavljanje vlasti na političkom i religioznom planu na svakom pedlju zemlje, na kojem se nalazi jedan jedini srpski grob, na političku scenu stupa jedan komunistički aparatčik po imenu Slobodan Milošević koji je, pošto je dao da se ubije njegov politički mentor Ivan Stambolić, unutar najkraćeg vremena zaposjeo politički tron Beograda, da bi se veoma brzo pretvorio u najstrašnijeg diktatora koga je Evropa poslije Drugog svjetskog rata upoznala.
Ubrzo i bez oklijevanja je ukinuta autonomija Kosova, na što su slijedili protesti Albanaca i ubistva, mučenja i hapšenja više stotina mladih ljudi. Milošević je čitav politički i vojni aparat kolji je naslijedio od Tita uveo u žestoku krvavu kampanju, koja se posmatrana s današnje tačke gledišta čini upravo tako nepodnošljiva, jer se u međuvremenu jasno i nedvosmisleno pokazalo koliko je ona bila besmislena. Neuspjeh pregovora o mirnom razlazu republika bivše Jugoslavije dovelo je do krvavih ratova, čije su žrtve prije svega bili civili. Počelo je u Sloveniji i Hrvatskoj, ali tek izuzetna surovost događaja u Bosni i Hercegovini dovela je na kraju do uvjerenja da se mir ne bi mogao postići bez vojne intervencije NATO-a. Slike kolona izbjeglica kao i snimci iz devastiranog Sarajeva, te „masovne grobnice“ Vukovar ili Srebrenica rezultirale su otvorenim zahtjevom za vojnom intervencijom protiv Miloševićevih regularnih i iregularnih trupa.
Albanci Kosova su u to vrijeme pod vodstvom pacifistički orijentisanog pisca Ibrahima Rugove formirali paralelne institucije, kako bi se suprotstavili srpskim pokušajima da ih nasilno inkorporiraju. Pozitivne su u ovoj „državi u državi“ bile dvije stvari: održavanje obrazovnog sistema na albanskom jeziku u privatnim zgradama i prostorijama, kao i upozoravanje svjetske javnosti na tlačenje Albanaca u okviru Miloševićevog režima. Krajem devedesetih godina 20. vijeka usred Evrope je uz potporu policije i vojske jedva deset posto stanovništva srpske nacionalne manjine Kosova vladalo i haralo nad čitavim jednim narodom. Albanci Kosova su od 1989. bili faktički isključeni iz administrativne državne uprave, školskog sistema, političkih struktura, medija, privrede, zdravstvenog sistema i kulturnih zbivanja države kojoj su zapravo pripadali, pa su na taj način bili upućeni na paralelnu organizaciju istog ili tačnije rečeno, na puku improvizaciju. Na hiljade mladih ljudi oba spola napuštalo je u toj situaciji zemlju i potražilo pribježište u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, Americi... A relativno zadovoljavajuće funkcionisanje ove „paralelne države“ omogućavali su financijski prilozi nove dijaspore. „Vlada“ i političke partije raspolagale su znatnim sredstvima kako bi svoje zastupnike mogle slati u inostranstvo, a ovi su trebali da „javno mnijenje svijeta“ upozore na probleme Kosova. Dr. Rugova i njegovi sljedbenici zaista su se sami sebi mogli učiniti kao „državnici“. Činjenica da su na putu i prilikom svog povratka na granicama morali pokazivati svoje srpske pasoše, nije umanjivalo njihov osjećaj sopstvenog značaja. Parlament Kosova je konačno još 1991. proglasio Republiku Kosovo, koju međutim niko nije priznavao, osim Albanije – a ta se je u to vrijeme, kormilareći kroz divlje bujice demokratije i sama tek pokušavala održati na površini. Takva jedna virtuelna državna tvorevina nije u Evropi nikada ranije postojala.
Sjedinjene Američke Države i zapadnoevropske države, koje su stvarno vjerovale da će Daytonskim sporazumom biti moguće obustaviti krvoproliće u nekadašnjoj Jugoslaviji i riješiti kosovsko pitanje, spoznale su najkasnije nakon demonstracija srpske opozicije 1997. godine da za Miloševića postoji samo jedna mogućnost da se održi na vlasti, naime da se vrati tamo gdje je deceniju ranije i započeo svoju političku karijeru: na Kosovo.
Tamo je pacifistički pokret dr. Rugove počeo postepeno gubiti povjerenje naroda. Odlazak više hiljada mladih Albanaca s Kosova, koji su u zemljama u koje su emigrirali upoznali sasvim drugačije prilike, a pritom i mogućnost satelitskog prijema američkih, engleskih, njemačkih, švajcarskih ili austrijskih televizijskih programa, što im je predočilo ne samo prividni karakter sopstvene „Republike“, već je kod Albanaca probudilo nadu da Zapad neće gledati skrštenih ruku, kako ih kandže srpskog tigra razdiru u paramparčad; jer ovome je naime bilo stalo samo do toga da što prije izazove novi konflikt, kako bi se što više distancirao od opozicije, koju je energično predvodio Zoran Đinđić.
I tajming je išao u prilog toku događaja. Istovremeno su se mladi Albanci s Kosova, koji su u emigraciji stekli nešto maraka i američkih dolara, okupljali u Albaniji, koja se pod autokratskim režimom dr. Sali Berishe 1997. godine našla na rubu građanskog rata. Formirana je „Oslobodilačka armija Kosova“ (nazvana U-Če-Ka) i još iste godine ona je u različitim dijelovima Kosova osnovala svoja uporišta i krizna žarišta.
Miloševićeva vojna mašinerija odgovorila je svom žestinom. Počeo je još jedan novi rat na Balkanu, ali ovaj put je to bio zadnji, jer je brutalna intervencija Miloševićeve vojske i paravojnih jedinica u selima Drenice i Dukadjini isprovocirala Zapad da posreduje među zaraćenim stranama. Konferencija u Ramboilletu u Francuskoj, gdje se našao čitav spektar kosovskih Albanaca s Miloševićevim izaslanicima, nije donijela apsolutno ništa. Zapadu nije preostalo ništa drugo već da zračnom intervencijom protiv Miloševićevih trupa u Srbiji i na Kosovu potpomogne svoje zalaganje za mir. Tako je Evropa u posljednjoj godini 20. vijeka zapala u jedan novi rat koji je uzbuđivao duhove, raspolućivao javno mnijenje, a iznad svega izazvao ogromna stradanja. Čuveni njemački filozof Jürgen Habermas je u žestokom javnom istupu govorio o intervenciji NATO-a kao o „međunarodno-pravno legitimnoj pomoći iz nužde“. Miloševićeva odmazda se sastojala u protjerivanju milion Albanaca s Kosova; a više od 10.000 ljudi albanske narodnosti je ubijeno. Zapad se smatrao pozvanim da ovu tragediju prekine. Nakon 78 dana zračnih napada Milošević je postao svjestan svog poraza, pa je povukao srbijanske trupe sa Kosova. Njihovom povlačenju priključili su se mnogobrojni kosovski Srbi i pripadnici drugih nacionalnih manjina, jer su strahovali od osvete Albanaca koji su se 1999. godine vratili na slobodno Kosovo.
Strah srpske i ostalih nacionalnih manjina nije bio bez razloga. Albanske akcije osvete bile su više nego brutalne. Vojnici NATO-trupa stacionirani na Kosovu (KFOR) i pripadnici UNMIK-a – oznaka za najveću mirovnu misiju u historiji Ujedinjenih nacija, koja je bila pokrenuta na osnovu Rezolucije 1244 – našli su se između dvije vatre: Albanci su slavili svoju pobjedu, a Srbe optuživali kao okupatore. Pripadnici međunarodnih snaga su imali zadatak da vrate protjerane i da osiguraju obnovu i izgradnju zemlje, ali da istovremeno štite i prava Srba i ostalih nacionalnih manjina.
Kosovo je u prvim poratnim mjesecima i godinama moralo savladati mnogobrojne traumatske događaje. Na stotine humanitarnih organizacija je dolazilo u zemlju da pomogne, počev od udruženja za zaštitu životinja do organizacija za tehničku pomoć i udruženja za traženje nestalih pa sve do specijalizovanih organizacija za deminiranje zemljišta. Na ovom mjestu se ne smije prešutjeti ni to da su pripadnici „Oslobodilačke armije Kosova“, koji su se nakon dolaska NATO-trupa u zemlju spustili s planina i zavladali gradovima, a svoju nekadašnju parolu „Spremni smo umrijeti za otadžbinu“ zamijenili lozinkom „Kradi i zgrći koliko možeš“. To je dovelo do toga da su partije proizašle iz pomenutih vojnih formacija na prvim slobodnim izborima na Kosovu doživjele poraz, dok je pacifista dr. Rugova, koga su u međuvremenu mnogi od njegovih evropskih prijatelja već smatrali politički mrtvim, doživio neku vrstu uskrsnuća. Demokratska liga Rugove pozvana je da uz potporu misije Ujedinjenih nacija uspostavi neku vrstu provizornih institucija vlade, koja je krenuvši od nule započela obnovu zemlje. Ili tačnije rečeno, ona je nakon decenijskog vakuma čak krenula od pozicije u minusu. Rugovina partija imala je devedesetih godina neku vrstu „paralelne“ državne moći, a korupcija za nju nije bila nepoznat pojam. Ako se tome još doda i pustolovni pristup u povezanosti s ignorantskim odnosom misionara UN-a i ostalih internacionalnih organizacija prema prilikama u zemlji, nećemo se začuditi što su pronevjere i nevjerovatne zloupotrebe zapadnih humanitarnih fondova za ogroman broj stranih pomagača i kosovskih političara postale njihov zajednički upražnjavan sport.
Da to ne bi bilo tako očigledno, kosovska politika je na spektakularan način i s puno patosa gajila i uzdizala kult junačkog oslobodilačkog rata. Albanski političari su gladno stanovništvo umjesto hranom hranili njenim medijskim surogatom: Glavno da ste zahvaljujući našim herojskim naporima preživjeli i da ste koliko-toliko slobodni, ostalo će već doći na svoje mjesto! Čovjeku padaju na pamet rečenice Thomasa Bernharda: „Nema ništa da se hvali, ništa da se proklinje, ništa da se optužuje,ali je mnogo toga smiješno, sve je smiješno, ako čovjek pomisli na smrt!“
Masovni dolazak pomagača UN-a, Evropske inije i predstavnika svih mogućih nevladinih organa i organizacija izazvao je na Kosovu pravi kulturni šok, koji ni do danas još nije prevladan. S druge strane pak velike tragedije svijeta – 11. septembar, Afganistan, Irak – nisu mogle ništa promijeniti u činjenici da u jugoistočnom dijelu Evrope još uvijek postoji strah od daljih mogućih konflikata. Albanska većina Kosova bila je u međuvremenu više puta u situaciji da očajava nad svojom novo osvojenom slobodom, kao što se to već dešavalo i drugim narodima. Razočarenje je naročito bolno jer je dvostruko: Međunarodna zajednica, koja je potrošila ogromne sume novca i pokrenula jato misionara, nije čak u stanju da domaćinstva opskrbi dovoljnom količinom električne energije, a da se o drugim potrebama i ne govori. Od domaćih političara se u tom smislu ne može uopće ništa očekivati. Sve je to bilo plodno tlo za ono što je u historiju ušlo pod nazivom „martovski protesti 2004“. Jedva pet godina poslije oslobođenja Kosovo je ponovo plamtjelo, a najveće žrtve su ovaj puta bili pripadnici nacionalnih manjina, prije svega kosovski Srbi. Međunarodna zajednica je doduše izvršila pritisak na Prištinu i Beograd, pokušavajući da ih dovede za pregovarački stol i da pokrene pregovore o statusu Kosova. Milošević je u međuvremenu već bio pred haškim sudom, Đinđić je zbog svoje otvorene politike prema Zapadu i susjednim zemljama bio brutalno ubijen, no što se tiče pregovaračkih pozicija u okviru albansko-srpskih razgovora, promijenilo se nije ništa. U Beču su uz posredstvo nekadašnjeg finskog predsjednika Martija Ahtisarija i diplomate i izuzetnog poznavaoca balkanskih prilika, Alberta Rohana, pune dvije godine vođeni maratonski pregovori između Prištine i Beograda, čiji je jedini mogući rezultat na prijedlog predsjednika Ahtisarija mogla da bude nezavisnost Kosova. Iako je on za Srbe predvidio razgranati internacionalni nadzor kao i velika prava samouprave i autonomije, Albanci su ovaj kompromis na kraju prihvatili samo kao preduslov međunarodno sankcionisanog odvajanja od Srbije.
Tako je Skupština u Prištini jedne nedjelje, 17. februara 2008. u dogovoru s Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama Amerike proglasila nezavisnu Republiku Kosovo, čime je okončan jedan od najkrvavijih sukoba u Evropi. Srbija nije priznala nezavisnost Kosova i ona svoj stav neće ni promijeniti. Srpsko-kosovski problemi se najoštrije i dalje ispoljavaju na sjeveru zemlje, a pregovori između Prištine i Beograda uz posredstvo Evropske unije se nastavljaju. Nada u rješenje još uvijek nije pokopana, ali biti će potreban pritisak kako bi se republikama Srbiji i Kosovu ukazalo na činjenicu da dio evropske porodice može postati samo onaj ko ispunjava za to neophodne demokratske kriterije. Paradoks se sastoji u insistiranju političkih krugova obje zemlje na konfliktu oko granice. Lakše je srpsko i albansko stanovništvo opskrbiti zamrznutim konfliktima nego li jednom sposobnom vladom!
Nakon četiri godine nezavisnosti Kosovo je još uvijek daleko od ispunjenja zadatih kriterija. Iako ona u zajednici s internacionalnim prijateljima pokušava da se sa svojim korakom u nezavisnost nosi na najbolji mogući način, mlada je država upala u kandže korupcije i organizovanog kriminala, krivotvorenja izbornih rezultata, loše ekonomije i sličnih stvari, što ne silazi s dnevnog reda.
Uprkos EULEX-u Kosova, toj najvećoj državnopravnoj misiji Evropske unije, Kosovo i dalje slovi kao problematična zona, pravosuđe je nerazvijeno i opterećeno korupcijom i uticajem politike. Građani Kosova su jedini balkanski narod kojima se ne dozvoljava da bez vize putuju u zemlje Evrope. Nema šta da se uljepšava. Obje posljednje decenije proteklog vijeka su bile teško podnošljive, deset godina angažmana Ujedinjenih nacija bile su haos, ali od proglašenja nezavisnosti kosovski Albanci tek stoje pred još jednom većom dilemom. Vrijeme je da se konačno suoče sami sa sobom i realnim prilikama. Da bi postali dostojan član zapadne porodice naroda, morali bi se prethodno osloboditi političkog, privrednog i kulturnog klijentelizma, ali tu se još ništa ne pomiče. Očigledno siromaštvo (društveni brutoprodukt na Kosovu jedva da dostiže prosječnu vrijednost istog u Africi), korupcija koja je ovladala svim društvenim slojevima, katastrofalni imidž njihove države u Evropi i svuda u svijetu ne dopuštaju veliki optimizam.
Građani Kosova i dalje žive u nekoj vrsti virtualne realnosti, koju održava televizija, internet, štampa i njihov pomalo iskrivljen san o pripadnosti Evropi. Nezadovoljstvo je ogromno, pa ipak se ne može primijetiti bilo kakav otpor protiv potkupljivih političkih struktura na koje međunarodna zajednica vrši pritisak da održe stabilnost, ali ih ujedno i podržava.
Da se još jednom vratimo na onaj početno pomenuti pokušaj samospaljivanja u Prizrenu kako bismo objasnili razlog za taj dramatični čin: trgovački centar je odbio da primi plazma-televizor koji je čovjek nekoliko dana ranije kupio. Njegovo nezadovoljstvo i srdžba zbog toga su bili tako veliki da je on svoj protest skoro dotjerao do tragedije.
Presudno pitanje, pred kojim se nalazi Kosovo, je sljedeće: Šta će se dogoditi kada albansko stanovništvo jednog dana shvati da je pomenuta virtuelna realnost puko (samo)zavaravanje, koje osnovne životne potrebe ostavlja jednako neispunjene kao i želju da i ono pripadne zapadnoj civilizaciji i mentalitetu?