Ibrahim Kadriu

ODABRANA POEZIJA - IBRAHIM KADRIU

Sarajevske Sveske br. 35-36

prevod sa albanskog:Ismet Marković Plavnik

KAD STIGNEŠ NA KOSOVO

Sviknut da čekaju te vrata otvorena bivaš neumoran
tražiš susrete s bulevarima poljima i gorama
na prostorima zauzetim rezolucijama i uniformama
na Kosovo kad dođeš rasparčao si historiju
hodiš najprije ulicama popločanim
dok padaju kiša i snijeg i vjetrovi klate vrata
grmljavina je jaka i gromovi
kao kad kandžija puca za konjima na vršidbi
prolamaju i svrdlaju duboko u nutrini
na prostorima zauzetim rezolucijama i uniformama

Kad stigneš na Kosovo
trgovi su danonoćno puni i otvoreni
s pogledima mačevima ukrštenim
grozničave ispovijesti počinju dnevnim ilustracijama
predstave se grade na žeđima i vučjim gladima
ispovjedači kazuju iste uspavanke
unoseći nas u snove dugotrajne
do drugih ispovijesti

Kad stignem ja na Kosovo
ostajem samcat i očajan
ne znam kakva mi odjeća za sutra treba
ključevi srca su izgubljeni
plašljivost prihvatam za prirodu klonulu svoju
čas uz snijeg i kišu čas uz tuču
i grmljavinu

Kad na Kosovo dođem
sviknut da čekaju me vrata otvorena
ostajem jedino sam sa sobom

DOLAZAK U PREKAZE

Bezvremeno sam stigao u Prekaze
u nemogućnosti da se osvrnem unazad
doživotno se smjestih tu

Dolazak u Prištinu, Tiranu, Pariz
i gdje sve ne drugo
bez mene je
ostao u Prekazu

Tamo samo jednom u životu se stiže
potom u doživotnom zatvoru slika
preseliš se da bi tu ostao

Tu sam zauzeo mjesto
naspram njihova sna
spustio sam sidro da budem čelo talasa

U Prekazu su talasi
pretvoreni u jeku
dajući život bregovima i poljima
u ovo moje vrijeme koje uzalud pazim
od ujeda pasa pobjesneh
ne znam od koga
ne znam dokle

OTADŽBINA

Ukoliko se iz mene iseliš
neće podrobac maca pojesti
i neće znati kome će drugom
moći pokloniti toliko vremena
i neće znati da igdje dođe
onda kad
(sačuvaj Bože)
nećemo imati kome
dobro jutro nazvati

Molim te dakle da budeš spreman
pred oči srca
da staneš
takav kakav si
ranjen

Bez tebe kao bez sunca
led oko srca se skuplja
jer šta se potom zbiva
Bog zna jedino

UPUTSTVO ZA PODIZANJE KUĆE

Prije svih radova temelju
zatim kamenju kao slogovima
darovati vlast metafora
između neba i zemlje
odgovarajuće izraze vremena

Potom dolazi red na vrata prozore i ognjišta
od cjelokupne epike smještene u historiji
uzmu se podnošljivi uzorci
te se kući napravi streha

Krov mora imati smjelost
da izađe na dvoboj krušcu *
isto kao i vatri oružja
vatri koja ne prestaje od srednjeg vijeka i nadalje

________________________________________________________________

* Krušac = grad, tuča.

U SKADRU

Da o Skadru slovim
nakon putovanja koje dvije hiljade godina traje
Rozafa bješe tu pogleda uperenog u Bojanu
u zidovima tvrđave na koje se oslanja nebo
čekaše neimara da nastavi gdje je stao
povratak uljepšavanja priče o tvrđavi

Put je bio tu gdje je nekada bio
kad kao sirak stigoh
bez strpljenja vjekova pred kaldrmom
lagano puštao sam korak kao riječi u pjesmu
da poklonim mu bogatstvo duše
u žeđi ukradenoj

Skadar bijaše prostrt kao na postelji nevjeste
poklonio mi je vijenac cvijeća
i stolicu u Velikoj Kafani
da dignem zdravicu
da svečano traku presiječem
na ruševini zida između duše
riječi i pjesme

Skadar prostrt nadugo i naširoko
kroz svoju drevnu historiju

LOVAČKI PSI

Stigla je sezona
i dozvola toliko očekivana
za lov pasa
koji lavež prodaju za lavež
uz ugrize do kostiju

Lakomci na putevima bez puta
miris za zagađivanje ambijenta
plaše se lova
lavež hoće da uzdignu
do umjetnosti glume
u aplauzima

Lovcima nije kasno produžit će sezonu
dok se lov pasa ne završi

BILO KO DA POHODI SAMOĆU MOJU

Bilo ko da večeras dođe
Budnog će me zateći
Sa sjenkom na zidu poredim se
Od plamena svijeće što se gasi

Vrata su otvorena
Nema na njima kucanja
Umorna su od udara
Bravi je isteklo vrijeme
I ljubavi su u bjekstvu
Nepovratno

Bilo ko da krene u pravcu samoće moje
Naći će je u zakrpe vremena umotanu
Samo što ne viče
Pada na koljena i stihu se klanja
Spasenje došlo u potrebno vrijeme

Večeras bilo ko da dođe
Naći će me spremnog sa dahom koji ne ispuštam

SJEDEĆI I ČEKAJUĆI AUTOBUS GRADSKOG SAOBRAĆAJA

Ja gledam
On gleda
Između gusta magla

Ne znam šta krije
Ne zna šta krijem
Stojimo na odstojanju
Jedan od drugoga ne dobijamo
Ništa sem umora

On čeka
Ja čekam
Povod da se pokrenemo
Zajedničko nam je
Autobus gradskog saobraćaja
I pogledi

On ne zna gdje idem
Ja ne znam gdje ide
Nalazimo se na istom putu
Koji odi na jed(i)nu adresu
Grob(ište)

NAROD JE KRIV

Vidim kako korake pružaju da negdje stignu
Na adresu opterećenu obećanjima
Siluete koje kreću u pravcu jadanja
Narod u naselju mojem
Čudan narod
S toliko mnogo krivica
Nikad s dušom u slozi
On mnogo vidi
Čuje šta mu do ušiju dođe
Rob dana
Zalud noć iščekuje da u snu odmori
I da zatraži oprost za krivice
Jedino zato što vazduh udiše.

Narod je kriv
Nikad slobodan od tereta :
Krivac što treba da hrani djecu
Zato što vjeruje da će sutra biti bolje,
Zato što gleda i vidi crno i crnje,
Zato što prati večernji dnevnik televizijski,
Zato što mu niko ne vjeruje
I ne zna šta sutra da čini
S tim svojim umornim tijelom.

Narod je kriv
Jer je ime svoje poklonio drugima
Da u gomili odobravaju obećanja;
Narod je kriv
Jer hoće krov nad glavom…
Nikad se krivice neće osloboditi
Uvijek optuživan
Za krivice što tako jako želi živjeti
Narod je kriv
Iznenadit će se krivicom svojom.

NAROD

Narodu je najteže
Uvijek za tezgom
Za spomenare i dioničare

Narod srcem vrata otvara
Čeka
Dok mu se prag ne povrijedi

Narodu je najteže
Talac aplauza postaje
Za umorne biografije

Narod je vrijeme koje ne stari
A ljudima biva kasno
Da shvate

U ime naroda narod
Pripovijeda
Korake i poglede ne zaboravlja

POZDRAV PJESNIKU
(ili – susret s knjigom
Dritro Agolija „Dolazi čudan čovjek“)

Stiže kao čudan čovjek u noć ovu
Usred čežnje – kao što brat stiže,
Ne kucajući, neumoran, dan ne birajući,
Uđe u sobe sasvim nag
Gunj ostavivši na trnju prije dolaska
A šal negdje, ko će ga znati?

Ispuni sto vremenom i metaforama,
Usred strpljenja, kakvo olakšanje;
Kapima suza… dakle Kosovo.
Pjesniče, darovan mojem danu,
Koliko poleta, radosti, odmora i briga
Ovdje gdje prebivam i gdje me samoća lomi
Gdje bol se rađa i diše historija.

Dođe mi kao povjetarac da nevjestu nađeš amo,
Sa svatovskim stihovima. Prošlu svadbu nad svadbama.
Ispao ti je san ovamo –
Pjesniče, žeđi preparirana, koža ti je kao na goču,
Dobro je što si došao, da mi skineš neko kamenje
Teret dana, ko zna kada uprćen…?
Pjesniče, o, koliko nam za most treba lukova…?

Načinio sam zasjedu zamoru, evo sjedim
Razgovaram sa tobom, čudnim čovjekom,
Punim čaše kosovskog vina, nazdravljamo,
Opijamo se kako valja, hajamovski, poeto –
Da ostavimo po strani sve ono što ubija

Sad kad mi dođe toliko silan, čio
Popijmo za zdravlje brate, živio, živio !

PRED PRSTIMA KOJI CIJEPAJU USPOMENE

Tamo riječ majkina
Majkina riječ ovamo
Ja između
Bez riječi
Pred prstima koji mi kvare san
Koji mi srce vade i postavljaju na stol
Torbu mi prazne
Deder da nije ostalo malo ljubavi
Za majku
Da bi me kaznila po srpski

Tamo je mati
Mati je amo
Ja između
Skidaj kožu na analizu
Kožu štavljenu stoljećima
Pred prstima koji ubijaju uspomene
I jednoglasno u zboru ponavljaju
O ubijanju strpljenja
Tu
Tačno na mjestu tom
Gdje disanje prestaje
Gdje sve ljubavi odlaze u ilegalu
Za majku tamo
Za majku amo
Vrši se postupak oduzimanja
Kažnjavanja
Historije
Tu

Mart, 1996.

KADA DOĐEŠ

Kad na Kosovo dođeš
budi junak da budeš budan
da lagano koračaš
ne ranjavajući ulicu kojom hodiš
kao stranicu knjige nenapisane
imat ćeš sreće da budeš
lik iz dokumentarnog filma o rađanju
na Kosovu je svako rađanje
prvo i posljednje
rađanje nezasićeno ljubavlju

Kad na Kosovo dođeš
sve su stvari u iščekivanju
očekuju da poklone te
kao nevjestu mladoženji

GRAD KOJI MI BUDI USPOMENE

(Ulcinju)

Ovaj mi grad budi uspomene
Na talase koji u hridi pod tvrđavom udaraju
Dan mi je zarobio
Da uzmem odatle sve što treba

Bogatstvo njegovo traži da se u stih moj smjesti
I kažem mu dobro došlo
Prepuštam prostor mu kao svatovima s nevjestom
Ribarima naveče izlazeći na doček

Na obali im čestitam povratak i ulov odsanjani

Zatim ih puštam u legendu
Kao u neki bunar duboki
Odakle se javljaju po Balšića običaju
Budim se zveketom mačeva ranjen

Bol mi govori o tom proteklom vremenu
Ali neću da nižem stihove leleka i suza
Uz litice koje lice umivaju

UDAH
U VRTLOGU

Niti na koljenima
niti pod koljenima
ne ištem sklonište
za moje buduće nastojanje

Kad nema ljubavi
tvoja mi mržnja ne treba
objavljujem nepostojećim
udah moj u vrtlogu

Između trpnje i nade
ovih dana kad jedva prebrode noć
sad tražim azil
za stranice historije
umirovljene u čekanju
pronalaženja samog sebe