Hrvoje Batinić

ODABRANA POEZIJA- HRVOJE BATINIĆ

Sarajevske Sveske br. 17

SANJAJU LI PRIVIĐENJA ISTE SNOVE?

Kao na vratima
Memljive ostave
Gdje udahne te sumrak
Kao u zapuštenoj kuhinji
Za stolom
Sa suhim mrvicama hljeba
Dođe tako da možeš reći:
Evo sam na rubu svijeta
Na mjestu sa kojeg
Brodovi su
Do velikog Kristofera Kolumba
U bezdan padali
Kao u san
I dok od suha kruha krunicu sabirem
Prolazim
Brda i doline
Sunce
Mjesec i zvijezde
Rijeke spore i tople
Rijeke brze i hladne
I gdje god da krenem
Nikuda ne stižem
Samo razgrćem koprenu što zakriva koprenu
I znam
Onako kako znamo dok sanjamo stvari
Da sam privida žrtva
Kada hoću misliti
Kako je moje vrijeme isto kao i vrijeme drugih
I da nisu oni
Tek utvare na mome
Kao što sam ja na njihovom putu

MEISTERMICHUNG REIFER TABAKE NR 100

Pada kiša, prava jesenja
A nije joj vrijeme
Znaš da ovdje tako hoće
Što je u redu - ako ne moraš nigdje
Ali ja sam morao izaći iz kuće
Sada sam tu gdje sam
Nije važno gdje je to
I nastavljam pismo
Da ti kažem
Da sam uradio tog popodneva
Kako sam i namjerio:
Otišao u kafanu
Imperijal
Što se za onoga vakta zvala Galerija
A sada joj vratili staro ime - meni novo
Sjeo gore na sprat
Naručio kafu
Tursku
Mogu ti reći, posluže je baš kako treba:
Džezvica, fildžan
Dvije kocke sećera u zlaćanoj zdjelici
Rahatlokum sa zabodenom čačkalicom
Obavezna čaša vode
Iz koje prvo otpiješ gutljaj
Dok se osvrćeš oko sebe
Kao neko pravilo je
Da limenom kašičicom
Lakom kao perce
Prvo zahvatiš kajmak
Pa sa njim u fildžan
A zatim kocka šećera u džezvu
No, ja ne diram kajmak
Već na vrh stavim kocku
I gledam kako tone
Kao Atlandida
Osvrnem se još jednom
Taman koliko je pristojno
I kakav je red kafanski
Pa polako i metodično
Naspem i promiješam kafu
Da s mirom pratim
Dinamiku temeljnih sila
Što uvrću i razvrću
Dok nagađam ishod:
Niz koju će obalu malena galaksija
Isploviti u ništa
I gdje će dobitak
Sve to nikakvu drugu svrhu nema
Osim da čovjeka vrati samome sebi
I uzeh da zapalim
Ne cigaretu, nego cigarillos:
Imadoh Handelsgoldovu kutiju
"Meistermichung Reifer Tabake Nr 100"
Na poklopcu dvije polutke globusa:
Evropa
Azija
Afrika
Amerika
Australija
Arktik
Antarktik
I
Okean
I sva njegova mora
Nikakve oznake tu ne mogu stati
Ali, karta je to svijeta
I podrazumijeva sve što je u njemu
Ovaj grad
Njegovu zemlju
Ovu kafanu
Stol za kojim sjedim
Servis za kafu
Presavijene novine na rubu stola
Listove sa tvojim pjesmama
Kutiju cigara sa kartom svijeta
I natpisom:
"Pušenje je štetno za zdravlje"
I zapalim jednu
Ma, eto, k’o da sam Thomas Mann
Pa polako čitam pjesme
Jednu po jednu
Sa pauzama
Da srknem kafu,
Povučem, otpuhnem
I zamotam se
U dim
Koji me odvaja od ostatka svijeta
Kao što me
Od svijeta odvajaju i tvoje pjesme
Sklanjaju me od ovog
A vraćaju me onom gradu
I odjednom
Počnu mi se ukazivati
Počeci pjesama
Koje bih i sam mogao napisati
Ali bi mi lijeno, ili se ne usudih
Uzeti olovku i papir iz torbe
Da pohvatam te riječi
Što su slijetale na sto
Kao vrapci
Znaš kako vrabac radi
Cvrknu neku mrvicu
I više nije tu
Ptica koja pjeva na sanskrtu
Pustio sam da ih raznese dim
Gosti za drugim stolovima
Nisu, naravno, mogli znati šta je u njemu
Ne videći ga od vlastitog dima
A te pjesme što dođoše
To je tako bilo
Da me obuzeo bio neki smiraj
I sve što bih pogledao
Govorilo mi je:
Čuješ li moje ime
Tu ti je početak svega
I osjetio sam neku snagu
Da pomislih
Da sam u stanju napisati pjesmu
I ne jednu
I sve bi se opet slile
U jednu
I da bi tu
Sve bilo na svom mjestu
Da bi se red svijeta
Lako i jednostavno prelio
U red pjesme
Ali ne uradih ništa po tom pitanju
Pustio sam
Da se razvežu riječi od riječi
I riječi i stvari
I samo sam ispraćao dim
Što je odlazio
Pravcima
Istoka, Zapada, Sjevera i Juga
Što drže na okupu sve
I mimo kojih
Uistinu nemaš kud

VREMENSKA PROGNOZA

Osjetih miris zime jučer
A u prevarnom svjetlu sumraka
Učini mi se da je trešnja
U parku kojim svakog danom prođem
U proljetnom cvatu

Engleski meteorolozi
Najavljuju
Velike hladnoće u Evropi
A naši vele da u nas
Biće k'o i uvijek što bude

Više ne propuštam
Da navijem kuhinjski sat
Ne što bih da izmjerim
Već da smirim vrijeme

Počinju
Da me stižu sjećanja
A uvijek sam se žalio
Kako gotovo ničega ne mogu da se sjetim
I sa nevjericom sam slušao
Kada mi pričaju šta je bilo
I šta smo jedni drugima rekli
Prije deset, dvadeset i više godina

I samo gledam sada
U taj prostrt ćilim
Što ga na prstima pregazih
Kao gost u velikoj žurbi