Cathal O Searcaigh
ODABRANA POEZIJA - CATHAL Ó SEARCAIGH
Sarajevske Sveske br. 25/26
Preveo s irskog na engleski: Frank Sewell
ZA ISAACA ROSENBERGA
U zoru, prestali smo s našim udvaranjem
u divljini. Ševe su izletale
iz Prochlaiskih močvara i jaraka.
Tad sam se sjetio tebe, Isaac Rosenberg,
zamorenog ratom na „Francuskim poljima razdiranim borbom“,
zadivljenog ševinim pojem, jedne zore
kad si se vratio u tabor preko smrskanih
kostiju prijatelja, uzdrman, praćen bombama
koje su padale na crvenocrno polje bitke.
Ševin poj po zraku i vodi
donio je tvoje pjesme preko barikada vječnosti, liniju
po liniju, drhtave, uplašene, nalik vojniku u borbi,
i zaustavilo me na putu užasnutog:
crne rupe rovova, mladost smrskanih
nada, krvoproliće mi je opsjelo um,
meni koji nikad nisam bio na ivici života,
koji se nikad nisam morao probiti do kraja i ići u borbu,
koji se nikad nisam izgubio ni u kakvom krvoproliću,
meni koji nikad nisam vidio spaljene mladiće
gurnute u pokolj,
njihova kužna tijela koja zaudaraju na smrt.
Meni koji nikad nisam bio zarobljen u blatu močvare,
nikad lud od straha ili ranjen metkom
koji iz mene isisava život kao kakva luda pčela med...
O, ne zamjeri mi, Isaac Rosenberg, što te prizivam
odavde, iz kuće od ljubavnih poema,
dok Evropa još izvraća svoje srce;
moje je bilo samo svjetlo i veselje, ljubavnik
pokraj mene u svoj svojoj ljepoti, svakim udom,
zglobom, obrisom, svaki djelić njega me tjera
da povjerujem da smo sigurni zajedno,
da je život za slavljenje
i da ljubav tjera loše stvari.
Ševe su mi otkrile šta su ti rekle
prije nego što si raznesen u komadiće –
da ljubav i muzika pobjeđuju ratove i carstva;
i iako nikad nisam bio u ratu,
iako sam imao siguran, običan život,
pazio na sebe i držao se podalje toga,
želim ti reći, pjesniku čija je istina
sahranjena sa ostacima Prvog svjetskog rata,
da sam i ja, također, na strani svjetla i života.
LET’S HIT THE ROAD, JACK Preveo s irskog na engleski Frank Sewell
Za Seamasa de Blaca
Jedini pravi ljudi za mene su ludi ljudi, ludi da žive,
da razgovaraju, da budu spašeni, žele sve u isto vrijeme,
oni koji nikad ne zijevaju ili govore uobičajene stvari već gore,
izgarajući poput veličanstvenih žutih rimskih svijeća.
(Iz zbirke Na cesti)
Presjecajući tvojim putem ove noći,
sjećanje oživljava sa svakim korakom;
mladost me zaharleyisala i vratila
na bajni pogon ranih 70-ih.
Da, hiljadudeve'stosedamdes'treća!
Uhvaćen, ustrojen i navučen na stvar
koju si mi dao da mi ko bomba raznese mozak,
jasno sam vidio kako se dom preobrazio u Nebrasku,
Fána Bhuí u zelenu travu Iowae;
I, kad me spucao blues,
Bealtaine cesta je postala autoput;
Čovječe, ne smiješ nikad sletit', znali bi reć'
California Cill Ulta, Frisco Falcarragh.
Tvoja mi knjiga leži na prsima
ali, ispod korica, tvoje srce
pulsira u ritmu svake riječi.
O, čovječe! Još osjećam divlje visine,
Himalaja mladosti kojima smo zajedno
jedrili, nedirnutim prostranstvima,
nesputani i nabrijani, stopajući
od NYCa do Friscoa i dalje
do Meksika, divlji ritam
u mozgu i venama. Nadahnuti. Naelektrisani.
Kadilakoubrzavajući cestama,
Uzdižući se iznad nabobanog mozga,
granice su promicale k'o u snovima a mi naštimani
i naloženi životom na cesti, pijemo
i zajebavamo se od Brooklyna do Berkeleya
na cugi, šizi i budizmu, mudrost
Istoka, telegrami iz vječnosti
Preko Sierre, marihuana
i misticizam u Meksiku,
otkačeni snovi u Bixby kanjonu.
O Jack, čuli smo Orfeja
u svemu oralnom...
Čovječe, sjećam se svakog trenutka traganja
dok si pretraživao cestu tražeći istinu,
raj. I iako su rekli da ne postoji
autoput koji vodi bogu,ti si ga pronašao,
naprežući svoj Niagara um,
balansirao si od gandže do molitve.
Tad je udario grom, i nadam se
da si uhvatio dovoljno vječnosti
da se pridružiš Whitmanu, Proustu i Rimbaudu.
Moja široka divlja cesta
Vodi, ko i tvoja, preko postanka.
Ja, čovječe! Nemaš više đe otić-
I kad budem blizu groba,
u starosti il’ prije nego mislim,
provjeriću ima li Smrti dole na raskrnici,
da me prokrijumčari preko granice,
a onda, jebemu Jack, obojica ćemo
stopat, ah, zavojitom cestom raja.
