Olivera Ćorveziroska

OBIČNO ČETVRTKOM

Sarajevske Sveske br. 39-40

preveo s makedonskog: Nenad Vujadinović

Kad bi nam u goste dolazila tetka Ljuba iz Preševa, obično četvrtkom, veoma rijetko – skoro nikad – nekim drugim danom, s gomilom zgužvanih papirnih novčanica po džepovima svog vunenog jeleka (ako je bilo hladno) ili svoje cicane pregače (tokom ljeta) – tatina posteljina s desne strane bračnog kreveta sama bi prolazila malim hodnikom i namještala se na kauču u dnevnoj sobi. Znalo se da će on tu svoju noć prespavati na kauču, a da će ona svoju potrošiti pričajući na njegovom mjestu u spavaćoj sobi. Zajedno s mojom majkom, naravno. Brat i ja smo spavali u susjednoj sobi i narednog dana, kad bismo ustajali da krenemo u školu, do nas bi još uvijek dopirali već iscrpljeni tetka Ljubini i majčini glasovi, koji su, opet nekako sami od sebe, prolazili onim istim malim hodnikom i išli za nama kao prigušeno predskazanje nečega što je prošlo zajedno sa Jugoslavijom, i kao sjećanje na nešto što će tek da dođe zajedno sa Srbijom i Makedonijom. Razmilile bi se svud po kući riječi iz njihovog noćnog razgovora, stepenicama bi uspjele da siđu čak do metalnih ulaznih vrata i da se popnu gore – skroz do svjetlarnika. Stopala bi nam tonula kroz rasparčane rečenice sve do članaka, gacali bismo po dijelovima natopljnim suzama i s gotovo pokislim mislima u glavi kretali u školu, ne narušavajući ritam riječi koje su nastavljale da dolaze iz sobe.
Kad bismo se vratili, sve bi se najčešće odvijalo kao da nikad nije ni bilo te noći, ni gošće, ni onih desetak sati razgovora u tami... Moja majka bi bila ili ne bi bila kod kuće, veliki bračni krevet uvijek bi uredno bio namješten, prekriven ogromnim plavim pokrivačem sa svjetlucavim šarama i svilenim resama, a na njemu bi spokojno sjedala velika lutka iz Venecije s neprirodnim kovrdžama na glavi. To je slika koja bi me dočekala kad god bih se vratila kući poslije njihovih dugih noćnih razgovora. I dan-danas, u ovom mojem novom domu u staro-novoj zemlji, koji je majka samo djelimično upoznala, a tetka Ljuba ni toliko – poslije bilo kakvog dugog razgovora, pred oči mi se obično strovali ta italijanska lutka s kovrdžama prošvercovana vozom uzduž cijelog Balkana, a ruke mi same od sebe krenu ka plastičnim prekidačima za struju, ka šalterima tetka Ljube.
Nikad nisam saznala o čemu su to toliko, godinama i godinama, pričale... Nisam to znala ni kao dijete, nisam saznala kad sam odrasla, a ne znam ni sad, kao starica koja se do pred neko vrijeme smucala po groblju dozivajući mrtve da ustanu da popričamo. Kad mi je majka umrla i kad sam doznala tolike stvari o kojima mi nikad ni riječ nije rekla, ipak nisam uspjela da saznam ništa ni o jednoj jedinoj noćnoj temi iz naše velike spavaće sobe, čiji prozori nisu gledali u naše nego u susjedno dvorište. Nisam pročitala ni jedno poglavlje njihovih noćnih žanrovski hibridnih romana. Sestre su razdvojene smrću u drugim mestima nekada iste zemlje plakale, smijale se, razgovarale povišenim tonom, mrmljale nešto, šaputale – a, začudo, upravo bi ono najtiše iz šapata i najlakše prolazilo kroz zid koji nas je dijelio, pa je moj brat naučio da spava naćuljenih ušiju, a ja da razrogačenih očiju presipam mrak iz sobe u beskrajno vedro tame pod našim prozorom.
Kad bismo se vratili iz škole, osim lutke, dočekivala nas je ponekad i tetka Ljuba u kuhinji, tetka Ljuba na terasi, tetka Ljuba u hodniku, tetka Ljuba na bilo kojem mjestu u našoj prostranoj kući – samo što ona, za razliku od lutke, nikad ne bi sjedala. Moja majka bi bila ili ne bi bila kod kuće, ali ručak bi bio gotov, šalteri bi se caklili, a zgužvane papirne novčanice bile bi uredno izravnate i složene u snopove na ispoliranom stolu. Ako bismo i sami našli neku izgubljenu novčanicu na stepenicama, izravnali bismo je i stavili na vrh odgovarajuće gomilice, a tetka bi, bez ijedne riječi, samo snažno pritisnula tu obogaćenu hrpicu svojim grubim dlanom, pa nas zatim nježno pomilovala po glavi.
"Ustani, Ljubo, da popričamo", kažem tetki preklani, čučeći pred njenim životom u Jugoslaviji, i njenim grobom u Srbiji, oponašajući majčin glas. Htjedoh je prevariti da sam joj sestra ne bih li je lakše privoljela za priču. Nisam se dosjetila da sestre koje su bile žive u istoj, a mrtve u različitim zemljama, možda i sada jedna s drugom razgovaraju ne prelazeći granice, samo što ja ne mogu čuti ni šapat, ni prigušen plač, ni smijeh. U neko doba padne mi na pamet, pa kažem: "Ustani, tetka Ljubo, da popričamo", a mermerna ploča na grobu samo odbije moj glas pod užarenim suncem, pa ga nastavi odbijati ne propuštajući ni riječ.
Moja tetka Ljuba nije dolazila kod nas samo da bi posijala zgužvane papirne novčanice unaokolo. Osim što je energično čistila sve šaltere po kući, jer "nema čiste kuće bez čistih šaltera", redovno je u naš dom unosila i nove riječi, donete ko zna odakle, poput nekakvih grubih i čudnih stolica koje se ne mogu uklopiti uz skromni ispolirani sto. Znala je da ih udjene nekako ukraj priče, ali nismo, ipak, tek tako lako kraj njih mogli i da prođemo. Naravno da su bile nepravilne, izokrenute, iznevjerene i obeščašćene negdje u njenoj memoriji. Godinama kasnije otkrivala bih pravu formu riječi koje je ona već odavno bila unijela u našu svakodnevicu; ali, bez obzira na to, prekidači za struju, čak i svi štekeri po kući, za mene bi i dalje bili šalteri, vaške su tokom čitavog mog života ostale stipataloza, kratki muški zimski sako – mikado, kratki šalovi – kolickari, dugi – tolikari, a sve vrste ogrtača i ponča za mene su bili i ostali polteji.
Riječ šalter došla je iz Njemačke zajedno s njenim starijim sinom gastarbajterom koji je, zapravo, još i najkraće tamo boravio, za razliku od njene preostale djece, koja su zauvijek ostala tako daleko od svoje majke. Kad bi jednom u tri-četiri godine došli, oni su upotebljavali riječ: "prekidači". Kad bi odlazili, odnosili bi "prekidače" sa sobom i sa svojim maternjim jezikom pride, ostavljajući nam zauvijek tu riječ šalter, kao da je u pitanju bio nekakav poklon iz Njemačke za sve nas. Jednom davno, kad sam nekoliko dana morala da provedem kod naših susjeda Albanaca, jer su majka i tetka Ljuba morale da budu u bolnici s mojim bratom, zabezeknula sam se kad sam našu riječ prepoznala i u njihovim ustima. I oni su prekidač nazivali šalterom! Rekla sam to tetka Ljubi čim su se vratile kući, ali nju to baš i nije pretjerano zainteresovalo, jer je već bila zauzeta brisanjem šaltera u našoj kuhinji. Najčešće je brisala onaj koji se nalazio iznad peći na lož-ulje. Oslobodila se mog beskrajnog dosađivanja u vezi s tim kako se naša riječ našla kod susjeda – jednostavnom rečenicom: "Jednog dana čitav svijet će govoriti: šalteri, jer je šalter, naročito čist šalter, prava riječ za ovu stvar!"
Prvi poltej u našu kuću ušao je istovremeno i kao riječ, i kao neobičan moderni ružičasti ogrtač s bijelim linijama, koji je tetka Ljuba jednog četvrtka počela da plete bukvalno dok je ulazila u našu kuću, pamtila je čak i plet koji je vidjela na pijaci u Kumanovu gde je prodavala svoj preševski sir, u ambulanti, ili još na prigradskoj stanici u Preševu dok se penjala u lokalni autobus za Kumanovo... Ne sjećam se tačno što je bila rekla, ali je sigurno spomenula neko od navedenih mjesta, jer se samo tuda kretala. Na pijaci je prodavala preševski kravlji sir, kojem nije bio ravan ni kumanovski ovčiji iz planinskih sela, te urdu sa zlatnim paprikama, koje su do posljednje u kačici bile nestvarno iste i po ukusu, i po veličini. U kumanovsku ambulantu u kojoj je radio jedan naš dalji rođak je išla svakog četvrtka ne bi li našla lijeka za svoj problematični želudac, a na stanicu "Kod bolnice" je pristizala autobusom, pa potom i odlazila s nje.
Jednog dalekog sniježnog četvrtka banula je promrzla u našu krcatu dnevnu sobu bez prebijene pare u džepu, jer "gospođe se, zaboga, nisu udostojile da dođu na pijacu" i ostala je nekoliko dana, i to ne zato što su putevi bili snijegom zavijani, ni zbog svog problematičnog želuca, već zato što ja nisam išla u školu i što nije imao ko da me čuva. "Ja ću je čuvati", rekla je mojoj majci, onako promrzla, dok je držala svoje crvene dlanove iznad peći na lož-ulje. Rekla je to, ugrijala se na brzinu, smjestila u podrum sav onaj neprodati sir i ostala kod nas od toga pa sve do narednog četvrtka. Imala sam ovčije boginje, gnojnu anginu i vaške. Nekako mi je najlakše bilo da svima govorim kako u školu ne idem samo zbog ovog trećeg i kad sam, po ko zna koji put, navela da su baš vaške razlog zbog kojeg nisam u školi – i to začuđenoj komšinici koja je bila svratila da popije kafu i kupi sir "jer na pijacu se po ovome snijegu ne ide" – tetka Ljuba se naljutila, posjela me na kauč i, uperivši prst u mene, zaprijetila:
– Da te još jednom nisam čula da kažeš "vaške"! Ako to već moraš da spomeneš, kaži: "Imam stipatalozu!"
– Imam... šta?
– Stipatalozu! Sti-pa-ta-lo-zu! U školu idete, treba ljude od vas da naprave, a ne da postanete ovakvi kao mi! Naučite neku modernu riječ! I najmlađa medicinska sestra u ambulanti kaže stipataloza, niko ne kaže "vaške"! Vaške, vašljivci! Gluposti!
– Dobro, tetka Ljubo, govoriću: sti... po...
– Sti-pa-ta-lo-za! Sti-pa-ta-lo-za! Sti-pa-ta-lo-za!
Istog popodneva, dok sam čekala da mi se majka vrati s posla, napisala sam modernu riječ stipataloza u dnevnik, koji smo morali da vodimo jer je to nastavnica makedonskog jezika tražila od nas. I, čudno, nisam osjetila da mi nešto puzi po glavi, kao što se to svaki put dešavalo kad bih izgovorila riječ "vaške". Hmmm...
Stara sam i noge su mi teške poput nekadašnjih tetkinih kačica nabijenih preševskim sirom. Svi su mi šalteri uprljani, a ćerka treba da mi dođe iz Njemačke u petak, avionom iz Dizeldorfa, preko Praga. Moram da smognem snage da počistim po kući. Hladno mi je, ovi moderni radijatori ne griju uopšte. Bez svog velikog crnog polteja ne mogu da odem ni na "ono mjesto"... Biću bešeftikt sa svojom ćerkom nedjelju dana, ali ću se onda, nekog četvrtka, odvući do groblja. Upaliću svijeću svojoj majci u Kumanovu, onda sa stanice "Kod bolnice", ako budem imala snage da se bakćem sa autobusima i granicama, poći ću do groba tetka Ljube u Preševu, ne bi li je posljednji put nekako pokušala prevariti da progovorimo koju.
"Ustani, Ljubo, da popričamo. "
"Ustani, tetka Ljubo, da popričamo."