Andrea Lešić-Thomas

O rijekama i ribama

Sarajevske Sveske br. 45-46

Glavu u torbu torbu pod mišku
i komad kruva da nam se nađe
kad ogladniš na molu dok čekaš
(riba još ne grize)
u društvu dva puta je slađe
pričamo neke obične stvari
naivno sanjamo putovanja
prezrevši mlaku vodu u našoj uvali
oči su nam fenjeri mašti
i misli su nam spremne za plovidbu
a mater zove na večeru

(Tanja Stupar-Trifunović)

Ako vjerujemo da je dom mjesto gdje je dovoljno nagovijestiti naše misli i osjećaje da bismo bili u potpunosti shvaćeni i prihvaćeni, onda iskustvo stranstvovanja sa sobom nosi osjećaj pojedinačne, neponovljive, nikad prije doživljene iščašenosti. U tom smislu, stranstvovanje je, ako se otvorimo za njega, imanentno književno iskustvo; ono je, na našem jeziku bukvalno, ostranenie Šklovskog, njegova "energija zablude" koja nas otvara za "ritam mogućnosti", buđenje čula za strane mirise, zvuke i okuse, za neku drugačiju kadencu ljudskog govora, za drugu vrstu topline ili hladnoće u ljudskim očima i rukama. I svako je različito: ima onih koji odlazak u stranu zemlju dožive kao istrgnuće iz raja, i onih za koje ono predstavlja povratak stvarnoj kući; ima onih koji misle da su otišli, a još uvijek žive navike svog prijašnjeg života, i onih koji vjeruju da se žele vratiti, a svaki dodir sa bivšim domom doživljavaju kao iritaciju onoga "ja" u koje su se u međuvremenu transformisali.
Stranstvovanje, također, sa sobom povlači (ponovo: ako se otvorimo za njega) transformaciju osjećaja doma. Ne samo da mi sami postajemo svjesni sopstvene egzotičnosti u očima ljudi u našoj novoj domovini (možda čak i na način kako izvjesni gospodin Stefan Tilos postaje mreža u koju se upliću neiživljene fantazije o avanturama, skandalima i strastima stanovnika gradića Up Callow u Civil to Strangers, jednom ranom romanu Barbare Pym ), već se i stara domovina transformiše u našim očima i našem sjećanju, zahvaljujući novoj svijesti o tome kako ona izgleda kroz oči onih s kojima sada dijelimo život. Otuda dolazi, povremeno i vrlo svjesna, mitologizacija doma, njegovo oneobičavanje, mistifikacija ili opčaranost, jedna mješavina prepuštanja stereotipima, borbe protiv njih, kao i naizmjenične potrebe za hiperbolom i litotom.
Stranstvovanje također zavisi od toga gdje se ono dešava: od toga da li naša nova domovina ima prijašnjeg iskustva sa našim zemljacima, i kakvog; od toga da li je ona bila (ili još uvijek jeste) imperijalna sila koja je oblikovala mjesto koje smo ostavili ili nije; od toga da li je i centar ili periferija u globalnoj raspodjeli moći, novca i uticaja. Ponekad, stranac u svojoj novoj domovini otkriva neslućenu otvorenost i kosmopolitizam; ponekad, zaprepašćujuću i neočekivanu zatvorenost i zatucanost; a nerijetko, naročito ako se radi o velikim gradovima, iznenađujuću mješavinu to dvoje, kakvu je Danilo Kiš spoznao u Parizu, i o kakvoj je pisao u eseju "Pariz, velika kuhinja ideja".
Stranstvovanje zavisi i od toga da li je počelo sa željenim odlaskom ili nasilnim izgnanstvom, ali ni tu konačni ishod ne mora biti očekivan; čak i kada oduvijek znamo da smo željeli otići u veliki svijet, nasilni nas izgon iz prvobitnog doma može uvući u čežnju za izgubljenim mjestom početka (kako je to vidljivo u pjesmi "Dok mater zove na večeru" Tanje Stupar-Trifunović); to izgubljeno mjesto, van našeg dohvata, postaje tačka koja nas veže za dom koji smo željeli napustiti, i za koji smo uvijek vjerovali da je manji od onoga što očekujemo od sebe i od svijeta.
I, konačno, i ratno i mirnodopsko napuštanje doma podrazumijeva da nakon našeg odlaska i dom i mi nastavljaju da se mijenjaju, i da su te promjene i u nama i u domu utoliko vidljivije jer je kontakt povremen, a postepenost promjene nedostupna našem opažanju. "Ovoga se ja ne sjećam", "ovako nije bilo", "ovo nije bilo ovdje", "gdje je ono čega se sjećam?" i "ko su svi ovi ljudi?" rečenice su koje može izgovoriti i ona koja je iz Sarajeva otišla u London prije dvadeset godina, i ona koja nakon povratka u Sarajevo ponovno, u intervalu od par godina, posjećuje London. I emotivna obojenost tih rečenica također može sadržavati pun raspon od razočaranosti do očaranosti, i, nerijetko, fasciniranu ili užasnutu mješavinu to dvoje.
Kod Saše Stanišića u romanu Kako vojnik popravlja gramofon, prvi dodir sa promjenom je dodir koji donosi smrt: junakov djed Refik (a po riječima njegove kćeri, ne djed, već Tugovan, Budala i Gorčin), od tuge za ukinutom željeznicom i patnje zbog iznenada obožavane, a "zapostavljene" Drine, u očaju i pijanstvu se jedne majske noći predaje rijeci:

Baš da ribolovac otkrije njegovo tijelo nizvodno u šašu. Licem pod vodom, nogama na obali - njegova draga Drina dala mu je smrtonosan poljubac, vjenčanje za Tugovana, koji je ispunio samo jedno obećanje. Lijepo se uparadio za to vjenčanje: nosio je uniformu s amblemom željeznice. Kolike li je noći tražio smrt, sve do tada nemajući hrabrosti da je nađe, nikada nije držao glavu dovoljno dugo pod vodom kako bi Drina postala njegova jedina i zadnja suza.

To tijelo u Drini djeda Refika nagovještaj je drugih tijela koja će kasnije plivati Drinom, i očaja onih koji će ostati nakon masakara; a figura ribolovca nagovijestiće nadu, ma koliko nepouzdanu i krhku, za one koji prežive.
U vjerovatno najviše lirski intoniranom poglavlju romana, dječak Aleksandar, iz vremena prije rata, na Drini peca ribu, gleda i sluša sokola u letu, i razgovara sa rijekom o smrti djeda Refika i o tome bole li je udice, dvoumeći se da li da pita smeta li joj brana i u kakvim je stvarno odnosima sa Rzavom. To se poglavlje završava ulovom mladice koju dječak vraća natrag u rijeku, koja je "pušta da poskoči u luku".
To je Drina nakon smrti djeda Refika, ali prije smrti djeda Slavka, komuniste i partizana, porodičnog izvora stabilnosti, i dječakovog druga u pripovijedanju i igri (za koga je Aleksandar tog dana želio upecati jednu "poštenu ribu"), i prije 82 trupla koje čika Hasan (skupa sa svojim vječitim rivalom i drugom u svađi, i kasnijom ratnom žrtvom Seadom, svjedok i saučesnik Aleksandrovog najvećeg ribarskog podviga, ulova ogromnog soma, koji, baš kao i mala mladica, završava nazad u rijeci, na slobodi ) pod prisilom "sahranjuje" u rijeku prije nego što se i sam baci u nju. To je Drina za koju, sa jasnom sviješću o punom raspunu tuge i radosti koju ona daje, Aleksandar ostaje vezan, i zbog koje ostaje vezan za Višegrad, uprkos tome što je u izbjeglištvu u Njemačkoj postao "dobar primjer za integraciju", a u Višegradu, po riječima njegovog starog znanca Zorana, "stranac", i to stranac koji zbog toga treba da "bude sretan". Ta veza sa rijekom, opasnom, "bezobraznom", čijim obalama i tokom "bezbroj ratova je prošlo, svaki gori od drugog," koja nosi trupla i u koju se vraćaju ulovljene ribe, i koja svojim tokom simbolizira promjenu i neuhvatljivost, nepostojanost doma, istovremeno je model obnavljanja veza. Pecanje u njoj je uzor kome će se Aleksandar okrenuti kada postane potrebno, strpljivo i pažljivo, sakupiti sve pogubljene veze sa ljudima i mjestima rodnog grada, i kada postane neizdrživa odvojenost od izgubljene drugarice iz rata, djevojčice Asije ("one koja donosi mir"), sestre na jedan dan, kada ju je trebalo odbraniti od srpskih vojnika spretnom laži i promjenom imena. Posljednja scena romana, u kojoj se Aleksandar "utapa" u "vlastitoj Drini od kišnice" dok pokušava da raspozna da li je ženski glas koji ga je nazvao na telefon glas izgubljene i očajnički tražene Asije, u sebi sadrži sve i suptilne i barokne kontraste ovog romana: ljubav i smrt, očaj i nadu.
Fluidnost rijeke, njena ljepota, opasnost, neuhvatljivost, nezadrživost, kao i osviještenost i opreznost (slične dubokoj koncentraciji koji Stanišić opisuje u scenama pecanja) s kojom je se mora voljeti ako se ta ljubav želi preživjeti, svoju paralelu nalaze u iskustvima onih koji su napustili jedan dom u potrazi za drugim, pod bilo kojim okolnostima. To je iskustvo, kao što sam već nagovijestila, ako mu pristupimo otvorenog uma i spremnih čula, imanentno književno. I na sličan način, otvorenog uma i spremnih čula, uz pristanak na mogućnost da se utopimo u očaju ili nadi, treba čitati priče onih koji su kroz njega prošli.