Ilja Sijarić
O prevodu i laureatu
Sarajevske Sveske br. 35-36
Orginal je drgi kamen, a prevod – samo kamen. (Arapska poslovica)
Velike pisce, posebno pak velike liričare, šteta je (i grehota) prevoditi, jer tu su na gubitku i autori i čitaoci. Bespogovorno! Ali šta da se radi, kad je na svijetu poliglota tako malo u odnosu na silne hiljade različitih jezika i azbuka. Teoretičari prevodilaštva, među kojima ima i vrhunskih pjesnika, listom tvrde da je – s obzirom na karakter svakog jezika – nemoguće određeno književno djelo, pogotovo lirsko, prenijeti u/na drugi jezik, a da original baš ništa ne izgubi. To se najbolje očituje u onim primjerima kad istu stvar "obrađuje" više prevodilaca, kao što je slučaj recimo s čuvenom pjesmom o smijehu ruskog simboliste V. Hlebnjikova na njemačkom: tu se čak i naslovi razlikuju (!) a tek stihovi... bezmalo kao da se radi o tri posebne pjesme, nikako o jednoj te istoj, svejedno što jedan od tih prevoda potpisuje H.M. Enzesberger, i sam odavno jedan od onih u dugoj koloni kandidata za ovo "švedsko zlatno runo". Biva čak da isti prevodilac istu stvar ne prevede dva puta a da baš ništa ne promijeni! Znači da izvornik i prevod nikad ne mogu – posve istim putem. Mogu biti manje ili više podudarni, ali nikad skroz podudarni! Nema tog prevoda Šekspira, na primjer, posebno njegovih soneta, koji u potpunosti odražava sve stilske, samim tim i misaone, osobenosti tih soneta u originalu, makar se prevodilac stoput zvao Boris Pasternak lično! Ukratko: ma koliko valjan, prevod je samo djelimično vjeran/vjerodostojan "dvojnik" originala! Dakako, to važi i za prevode stihova novopečenog švedskog nobelovca Tomasa Transtremera, čija se lirska riječ danas čita na preko 60 jezika.
Za ovu priliku mi smo "konsultovali" te prevode na šest tih jezika (ruski, njemački, poljski, češki, norveški i engleski) i uvjerili se da svi ti prevodi, neki manje, neki više, ne idu ukorak s originalom. Šta to znači? Samo jedno: prevoda ima koliko i prevodilaca. Stara tvrdnja. Neporeciva. Ne samo zbog posebnosti semantičko-morfološke strukture svakog jezika, nego i zbog samosvojnosti svakog književnog iskaza u originalu, osobito lirskog.
Transtremer je napisao svega desetak lirskih svezaka nevelikog obima, uključujući u to i njegovu poetsku prozu. Nastojao je da stvori zaseban, svoj pjesnički kalup. Kao takav, davno se našao na listi kandidata za ovu prestižnu švedsku nagradu, koju je najzad, eto, i dobio, nakon 17 godina stažiranja u njenom predvorju. U obrazloženju žirija stoji da je nagrađen zato što "u sažetim prozračnim slikama prilaže nov pristup stvarnosti". Književnu javnost u svijetu, a naročito u Švedskoj, taj izbor nije iznenadio, ali je ponegdje, najviše u Americi, ipak bilo prigovora, premda znatno manje nego kad su "nobelizovani" E.Johansson i H.Martinsson (1974) tada članovi Švedske akademije, koja inače i odlučuje o ishodu nominacije i, prema slovu svog statuta, isključuje svojim članovima pravo čak da se i kandiduju za tu nagradu!
Transtremer je već svojom prvom zbirkom (1951) kad mu je bilo tek 20 godina, najavio da će biti drukčiji pjesnički glas u svom maternjem jeziku. Svaka njegova nova knjiga bila je popraćena laskavim ocjenama i čitalaca i književnih kritičara.Već godinama narušenog zdravlja, stigao je najzad da se upiše u "kolo nobelovskih besmrtnika" kao sedmi Šved te vrste. Neki nalaze da ta brojka nije u srazmjeri s kvalitetom švedske književnosti u cjelini, već je izraz pristrasnosti švedskih akademika, no u ovom slučaju taj prigovor ne "drži vodu". Jer iako u svijetu i ima pjesnika "jačih" od Transtremera (jedan takav živi u Sarajevu) među nobelovcima, tokom minulih 110 godina ove nagrade, Transtremeru pripada zavidno mjesto, makar podlanicu iznad "zlatne sredine".
