Adijata Ibrišimović-Šabić

O LUDOM KAMENU BISERE ALIKADIĆ

Sarajevske Sveske br. 05

Kada je riječ o stvaralaštvu Bisere Alikadić i njenom mjestu u bosanskohercegovačkoj književnosti, nemoguće je zaobići općepoznate činjenice koje uveliko određuju sveukupnu čitateljsku refleksiju i usmjeravaju recepciju na prostor omeđen tim činjenicama:
- Bisera Alikadić s pojavom romana Larva ulazi u povijest naše književnosti kao prva bošnjačka romansijerka,
- Bisera Alikadić je pjesnikinja koja, na našim prostorima i u našoj književnoj tradiciji, prva progovara jezikom nezatomljene ženske čulnosti i žudnje (kao aktivnog ženskog načela nasuprot tradicionalnom pasivnom), te tako dobija kvalifikativ “prave predstavnice ženskog pisma”
I u najnovijoj zbirci poezije Ludi kamen (Zenica, Vrijeme, 2002) Bisera Alikadić progovara jezikom ženskog čulnog užitka pod okriljem flore i faune. Pod okriljem flore i faune naziv je jednog od ciklusa iz ove zbirke, koji nam na najneposredniji način otkriva kako to autorica oblikuje svoj, u prvom redu pjesnički, a potom i prirodno ženski govor čulnosti i žudnje. Ovaj ciklus otvara se pjesmom Ružičasto raspeće: “Nasred polja, nasred stola,/ Lubenica se razdjevičila./ Ljubi se s nebom/ I podaje se svemu živom.”, a nastavlja se i pretače u pjesmu koja slijedi, Natura viva:

Nebo dotiče raspolovljenu lubenicu.
Razmiče pčele na njoj.
Prizor raste…

Natura viva, pjesma od tri stiha, koja neodoljivo podsjeća na haiku poeziju, ne po versifikacionoj strukturi, već po onoj stilizaciji lančano povezanih stihova koji mogu podnijeti krajnju redukciju što sažima smisao u kvalifikativ “vječnog stiha”.
“Panerotski doživljaj svijeta” iz ovakvih stihova nameće se kao jedno od osnovnih osjećanja kad je u pitanju poezija Bisere Alikadić. Osjećanje da je čovjek – priroda, a priroda – čovjek, omogućuje prekoračenje svih granica u svim smjerovima kroz metaforički jezik poezije. One poezije u kojoj sva čula uživaju, što predstavlja jedan od najtežih zadataka verbalnog iskaza.
U kritici je već isticana “slikovitost” poezije Bisere Alikadić. Zato nije slučajno što su neke pjesme posvećene likovnim umjetnicima i njihovim platnima. U ranijim zbirkama to su pjesme posvećene Pikasu, Mileni Pavlović-Barili, a u zbirci Ludi kamen to su pjesme Gabrijel Jurkić, zavičaj i Mimoze. U obje pjesme iz ove zbirke u pitanju je umjetnički doživljaj i umjetničko uobličenje prirode. A u pjesmama Bisere Alikadić, upravo stoga što je priroda živa i predstavlja dio nas samih, i ova platna su živa, jer predstavljaju jedan od oblika ljudske egzistencije. Zato u pjesmi na slikarskom platnu polja cvjetna mogu da se njišu, a snijeg da škripi: “Cvijet po cvijet tvoja ruka crtala/ Platnu ga darivala,/ A sa platna polja cvjetna se zanjihala./ Anđeosko ime izviruje/ Po zidovima samostana./ Blagoslovljena i ona zima/ Što je uhvati oko i porodi ruka./ Platno sa kojeg škripi snijeg./ Priča o prirodi nikad dosta,/ Ali tvoj zanos njome, oblikovan osta./ I neka ga Bog i svi anđeli,/ I neka ga Allah i svi meleki, čuvaju./ Dok naše grobove snjegovi zavijaju/ Neka se mlade oči napijaju.” Čini mi se da je stih Ali tvoj zanos njome, oblikovan osta ključan za ovu pjesmu, jer omogućuje da se pjesnik/inja poistovjeti sa slikarom, a pjesma sa slikom; a zanos da je ključna riječ. I osnovno osjećanje. I neka ga Bog i svi anđeli,/ I neka ga Allah i svi meleki čuvaju. Mada ova dva stiha mogu da se odnose i na slikara i na platno i na oblik i na zanos, i mada nas zadnji stihovi pokušavaju zavesti i zbuniti: Dok naše grobove snjegovi zavijaju/ Neka se mlade oči napijaju, upućujući na ono što iza umjetnika ostaje uobličeno (u pjesmi ili na platnu), ipak zanos ostaje ključna riječ, jer se jedino ona utapa u posljednju riječ u pjesmi - napijaju, koja opet sa svoje strane, počinje da nas “premješta” po svom beskonačnom lancu asocijacija: napijaju se oni koji su žedni, žedan želi, želja je žudnja…
U poeziji Bisere Alikadić suočeni smo sa konstantnim premještanjem i stapanjem lirskog subjekta sa “objektom” pjevanja. Ovakva vrsta govora koja teži potiranju svekolikih granica između lirskog ja i drugog, u osnovi je suštinski govor žudnje koja je i za Hegela bila “konstitutivno dvoznačna i podrazumijevala istodobno želju subjekta da zaposjedne drugog i da se zamijeni (tj. poistovjeti) s njim”.
Pjesma Mimoze nastala je u počast slikama Mirsade Baljić: “Mimoze razaraju/ Cvjećarske štandove,/ Herceg-nove i dubrovnike./ Februar je./ Žutilo južno, masno,/ Mirisno./ Zlatasta glavobolja./ Romantična alergija./ Kako doći do daha?/ Miris pogađa glavu/ Kao da sunce pogađa/ Drugo sunce./ Za sva ova čuda/ Ne mogu naći pravu riječ/ Osim: Žuto, žuto,/ Volim te, žuto./ Pelud i latice: jedno te isto./ Kao moje tijelo i moj san./ Kao ušna školjka/ I tropskih mora duboki dlan./ Bježim od tebe, cvijete./ Tek što na te oko bacih,/ Prepuna sam te. Prepuna, cvijete.”
Za ovu pjesmu nije karakteristična samo eksplozija žute boje već i miris koji pogađa glavu/ Kao da sunce pogađa/ Drugo sunce. Riječ sunce pojačava i intenzivira ne samo žutu boju mimoza, već intenzivira i približava toplotu juga (mada je februar). Jug i sunce uz riječi masno (koju sam ja prvi put pročitala kao mazno – da li slučajno!?) i mirisno, upijaju u sebe niz svekolikog bogatstva osjeta, boja i mirisa. A riječ je o “mrtvom” slikarskom platnu.
Ako pročitamo još pjesmu koja nosi naziv Mirisi i stihove u kojima pjesnikinja
žudi da postane, da se pretvori u miris: “…Jednom, ljubavnicima strasnim,/ Duša moja zumbul bit će/ U zagrljaju im mirisat će.” (Filomena); “…Slijedi li susret s Bogom,/ Prepoznat će me. Moju molbu/ Uslišit će./ U miris me pretvorit će.” (Košuljica), postat će jasno da je Bisera Alikadić pjesnikinja za koju svijet u svim svojim manifestacijama ne prestaje biti fascinantan i zapanjujući.
Ciklus Hamajlija iz ove zbirke uključuje samo jednu pjesmu Zapis. Pjesma se tako poistovjećuje sa čitavim ciklusom, a ciklus se sažima u jednu pjesmu:

Jedna se muha premeće
U zavjesi osunčanog prozora.
Ja nisam Wislawa Szymborska,
A željela bih biti ljudsko pero.
Sva pitanja, sve neželjenosti,
Pokrenuti na papiru
I zapisati: Neki vole poeziju.

Bisera Alikadić nije Wislawa Szymborska. Bisera Alikadić je Bosanka, a Wislawa Szymborska Poljakinja. Wislawa Szymborska je dobitnica Nobelove nagrade, Bisera Alikadić nije. Ali obje su pjesnikinje. I zato pjesma Bisere Alikadić sadrži u sebi pjesmu Wislawe Szymborske, kao zapis i hamajliju.
U svom govoru povodom dodjele Nobelove nagrade Wislawa Szymborska je rekla, između ostalog, da je svijet fascinantan i zapanjujući što god mi mislili. Zato u poeziji nema i ne može biti “običnog života”, “običnog svijeta”. Običan ne može biti niti jedan kamen, niti jedan oblak, niti jedan oblik egzistencije. Zar to nije cjelokupna poezija Bisere Alikadić? Njena želja da bude ljudsko pero (riječi Wislawe Szymborske)? Zar to nije pokretanje na papiru svih pitanja, svih neželjenosti, Zapisa i Hamajlija koje štite, čuvaju i imaju smisla dok ima vjere i dok neko (još) voli poeziju? Pa i ona jedna muha koja se premeće u zavjesi osunčanog prozora, nije li jedan od oblika i ljudskog premetanja u pokušaju da dâ odgovore na pitanja o radosti, nježnosti, bliskosti, samoći, smrti, sreći stvaranja, čitanja, razumijevanja? Ne znam!
Wislawa Szymborska je u svom govoru također rekla da je pjesnički imperativ da stalno ponavlja to "ne znam!" Pjesnički imperativ je da ne prestaje da se iznenađuje i postavlja pitanja, onako kako dijete ne prestaje da pita: “A zašto?”
Ciklus Hamajlija i pjesma Zapis predstavljaju neku vrstu uvoda u ciklus Poljske inspiracije. Neke pjesme iz ovog ciklusa posvećene su čuvenim poljskim pjesnicima. Vjerovatno nije slučajno što u pjesmi Jerzy Harasymovicz (potom) proviruje dječiji svijet u svoj svojoj punoći: “I cvrčak ima brkove/ I jela ima brkove./ Mjesec ih odmjerava./ Kad pjesnikov pepeo/ Slegne se u pore/ Zemlje vode i kamena,/ U svijetu,/ Koji još malo duše ima,/ Pjesma pjesnikova/ Mrdaće brkovima.” …Jer Jerzy Harasymovicz pisao je pjesme za odrasle, ali i za djecu, kao i Bisera Alikadić.
U ovim stihovima suočeni smo možda sa onom vrstom nadstihovnog ponavljanja kako ga definiše J.M. Lotman, mada bi za Poljske inspiracije bilo umjesnije reći da su u pitanju i izvanstihovna ponavljanja: “Obelodanjujući istovetno u suprotnom i različito u sličnome, nadstihovna ponavljanja međusobno obrazuju izvesnu semantičku paradigmu i ulazak u nju otkriva u svakom odsečku teksta smisao koji se posve razlikuje od onog koji se u njemu otkriva pri izolovanom posmatranju”
Poezija Bisere Alikadić predstavlja pokušaj prekoračenja svih granica i odatle crpi svoju začudnost, dok je njen jezik nevjerovatno prirodan, pitak, spontan i jednostavan. Ovakav spoj jednostavnog jezičkog iskaza i samosvojne začudnosti predstavljaju onu tačku presijecanja – jezgru u kojoj nastaje neukrotivo mnoštvo značenja.
Ciklusom Noćni autobus zatvara se zbirka Ludi kamen. Završetak zbirke osmišljava se u ciklusu koji, između ostalog, promišlja i završetak, odnosno kraj kao takav, a započinje pjesmom Pst, tiho: “ Zatvoriš ormar/ I odeš na onaj svijet./ Otvaraju ormar./ Prebiru,/ Ali tajnu do kraja/ Nikad ne nađu./ Neko uzme ovo,/ Neko ono./ Najvrjednije/ Možda će da bace./ Neki će/ Domisliti tajnu/ Tvoga ormara/ Dok će tvoja duša/ Da se odmara./ Slušajući/ Kako proniče trava/ Sred čudesnog/ Zaborava.”
Ova pjesma, osim što pruža mogućnost za interpretaciju koja ide u smjeru problematiziranja Smrti kao odlaska ili preseljenja, panteističkog odmora ili pak reinkarnacije, što je ovoj pjesnikinji vrlo blisko (Košuljica, Filomena, pa donekle i Oklopni voz iz ove zbirke), otvara se za bar još jedan mogući oblik interpretacije u kojem možda postaju vidljivije mogućnosti samog poetskog teksta da obrazuje dodatne smislove. Prvi stih Zatvoriš ormar nema druge semantike osim opšte jezičke. Već u drugom stihu, odlazak na onaj svijet, imajući u vidu reverzibilno dejstvo stihova, čini da se i prvi stih počinje poimati u dva sa-protiv-postavljena plana, koja ćemo uslovno nazvati ovostrani i onostrani plan. Stihove Otvaraju ormar./ Prebiru,/ Ali tajnu do kraja/ Nikad ne nađu moguće je tako tumačiti kao sumnju u mogućnost otkrivanja ljudske duše s ironijskim odmakom spram pravednosti presude na planu onostranog, ali i kao sumnju u mogućnost otkrivanja tajne umjetničkog djela koje ostaje iza umjetnika kad on već zatvori ormar i ode na onaj svijet na planu ovostranog. Neko uzme ovo,/ Neko ono./ Najvrjednije/ Možda će da bace. Ovdje, na planu onostranog, pratimo razvoj misli iz prethodnih stihova (nemogućnost da se spozna ljudska duša), dok se na planu ovostranog naglašava sumnja u mogućnost otkrivanja tajne umjetničkog djela koje neprestano izmiče pojmovnom određenju, te stoga ono neminovno biva ograničeno i nedostatno. Neki će/ Domisliti tajnu/ Tvoga ormara su stihovi u kojima, pri ovakvom tumačenju, plan ovostranog biva izraženiji u smislu problematiziranja mogućnosti razumijevanja, ali i proizvođenja “viška značenja”, uz ponovno oživljavanje stihova Zatvaraš ormar (umjetnik završava svoje djelo), a oni ga otvaraju i prebiru (tumače i interpretiraju). Dok će tvoja duša/ Da se odmara. Ovi stihovi ponovo vidljivim čine onostrani plan, ali izražajnijim čine i buduće vrijeme kao vrijeme u kome lirski subjekat nije prisutan u ovostranom, ali je istovremeno prisutan u onostranom. “Prisustvo” se posebno naglašava u stihovima koji slijede, uvođenjem riječi slušati koja stoji izdvojena kao stih: Slušajući/ Kako proniče trava. I u stihovima Sred čudesnog/ Zaborava sa-protiv-postavljena su oba plana, jer čudesnost zaborava podrazumijeva sjećanje i pamćenje - umjetnika i njegovog djela, ali i sveukupnosti zemaljske egzistencije.
I kad govori o smrti, jezik pjesnikinje Bisere Alikadić često ostaje jednostavan i “običan” kao u pjesmi Košuljica: “Po stanu hodam u košuljici,/ Kao istrčalo dijete/ Po dvorištu i ulici./ I zaplačem se./ I nasmijem se./ Ne priželjkujem ni tabut/ Ni skupocjen lijes,/ Tek nešto skrpljeno/ Od jelovine,/ Sa puno mirisne smole./ Slijedi li susret s Bogom,/ Prepoznat će me. Moju molbu/ Uslišit će./ U miris me pretvorit će.”
Samo u jednoj pjesmi u ovoj zbirci daha života nestaje, ostaje samo odricanje i samoodricanje koje neodoljivo podsjeća na otkaz Marine Cvetajeve iz pjesme “O, suze u očima!” Riječ je o pjesmi Ampula: “Bilo je to netom poslije rata u Bosni/ Kad već odavno bila je svjesna da joj/ Zagrobni život ne treba./ Ni reinkarnacija, mogućnost/ Nove patnje./ Osjetila je orgazmički, do bola sažeto,/ Kako studen starosti – ratno iskustvo/ Na nju kidiše/ I da ne želi, ne želi ponovo/ Da živi. Nikad i nikako više.” Kao i kod Marine Cvetajeve, u pitanju je potpuna negacija svijeta stradanja, bola, ubijanja, koju Bisera Alikadić iskazuje jednom vrstom gradacije: …ne želi, ne želi…Nikad i nikako… Ali, za razliku od Marine Cvetajeve čiji iskaz vri od interpunkcije, kod Bisere Alikadić nema naprimjer niti jednog uzvičnika. Njeno odricanje završava se tačkom, glasom koji se stišava i izaziva još veću jezu. Upotreba trećeg lica jednine – ona – u ovoj pjesmi, a ne prvog -ja -, tako karakterističnog i uobičajenog za poeziju Bisere Alikadić, ili pak drugog –ti-, s kojim je moguće poistovjetiti se, zaposjesti ga ili se s njim stopiti, znači još jednu potvrdu odricanja kroz samoodricanje pjesničkog ja – zapravo njegovo nepostojanje, jer u ovakvom svijetu stradanja “ono što je individualno najpotpunije manifestuje se kao nepostojeće”.
Poezija Bisere Alikadić može da se čita i uživa, da se čita i promišlja, čita i pamti, čita i s njom razgovara. Za pjesnikinju Biseru Alikadić važno je samo da u njenu pjesmu uđete “…Kao što zaljubljenik/ putovanja,/ Svemirski vjernik,/ Ulazi u sve hramove/ Srca otvorena.”