Enver Kazaz

NACIONALNI KNJIŽEVNI KANON – MJESTO MOĆI

Sarajevske Sveske br. 08/09

Pišući o pojmu kanona u svom Pojmovniku suvremene književne teorije Vladimir Biti zaključuje: «Uza svu njegovu problematičnost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog sistema baš kao što je to npr. autor.» Biti ovim zaključkom nastoji sumirati obimnu teorijsku raspravu koja se u našem dobu vodi oko pojma kanona. Aproksimativnije rečeno, raznorodni tokovi te rasprave mogu se izraziti dilemom: kanon ili kanoni, pri čemu je poljuljano tradicionalno uvjerenje prema kojemu je u nekoj kulturnoj zajednici moguć samo jedan, normativni kanon koji je nužno i kulturotvoran. Otud se u tzv. demokratičnim kulturnim zajednicama pristupa konstruiranju mnoštva kanona, pa se oni neprestano alterniraju, a normativnost vladajućeg kanona nastoji se ne samo relativizirati nego i dovesti u pitanje i na koncu izmaknuti iz ruku akademskog centra moći.
Ustvari, akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji bi suzbio svako apokrifno čitanje i time hibridiziranje kulture i identiteta te zajednice.
Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije ništa drugo do bliska, najtješnja saradnja vladajuće ideologije i akademske institucije. U toj raboti ideologija nastoji sebi podrediti estetičku normu kako bi je natjerala da razvije onaj sistem vrijednosti što će biti u službi realizacije takve vrste identiteta koji će ideologiju učiniti činjenicom kulture, tj. kulturalnim proizvodom, nečim što izgleda prirodnim, izniklim iz same biti kulture date zajednice. Ako je u srednjovjekovlju kanon potvrđivao svetost kroz glas crkvene moći, u ortodoksnoj varijanti izvedbe kanona namjesto svetog postoji ideologija koja se kroz performativnu moć kanonskog diskursa potvrđuje i legitimira kao kultura.
U knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije Endru Baruh Vahtel vješto i iscrpno dokazuje kako se u vrijeme SFRJ komunistička ideologija ostvarivala u kulturnoj praksi kroz kanon, te kako se on putem školskog sistema pretvarao u oruđe kojim je izgrađivan kulturni identitet. Na jednom mjestu Kundera piše da samo totalitarni sistemi posvećuju pažnju književnosti koliko to ona zaslužuje. No, iza te pažnje krije se, zapravo, ideološka funkcionalizacija literature, a tvorba kanona puni je njen dokaz. Zato pozivanje ortodoksno shvaćenog kanona na univerzalizam svojih kriterija i procedura ima, pored ostalog, i za cilj maskiranje ideologijskog upliva u njegovu tvorbu. Ako se slijedom Vahtelove analize socijalističkog kanona u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici prati njegova realizacija, onda u prvi plan izbija činjenica da se oko njega nisu borile književnokritičke škole i metodi, nego da su se one podređivale zahtjevima ideološkog centra moći. Književnokritičke škole, od tradicionalne pozitivističke, preko impresionističke do tzv. imenantnih metoda, uredno su servisirale ideologiju pazeći da ne stupe u polemičku borbu s njom ili, pak, u međusobne polemičke obračune, a pogotovu ne u pokušaje izgradnje alternativnog kanona.
Historija kanona na južnoslavenskom kulturnom prostoru jednaka je, dakle, sa poviješću podređivanja književne znanosti nalozima političke ideologije. Stoga južnoslavenska akademska zajednica nikad nije ni uspjela realizirati alternativni kanon sve do postmodernističkog samoosvješćenja i stava o neminovnosti kanonskog plurala koji prirodno proizilazi iz postmodernističke poetike.
A onda je, u devedesetim godinama prošlog vijeka, na scenu stupio nacionalizam sa svojom totalitarnom ideologijom i predmodernom funkcionalizacijom književnosti. Labava postmodernistička svijest o mnoštvenosti kanona raspala se pred oštrinom nacionalističkog zahjteva da se sve snage etnokonfeosionalnih zajednica okupe oko nacionalne ideologije i političkih moćnika. Oni koji su ostajali izvan, morali su računati sa usisnom moći straha što ga je širio politički govor nacionalizma. U igri đavoljim perlama nacionalističkih estetika akademske zajednice pristupile su prekodiranju nacionalnih književnosti i izvođenju nacionalnih književnih kanona.
Ta smjena socijalističkog nacionalnim književnim kanonom obavljana je s mnogo buke i čak tamo gdje bi se to najmanje očekivalo – na predizbornim političkim skupovima na kojima je politički moćnik preuzimao ulogu akademika i užagrena pogleda, povišenim tonom govorio kako naši pisci nisu bili u čitankama, a njihovi jesu. Akademske zajednice pravilno su shvatile zov nacionalizma - vrijeme je da se urade naše čitanke, naše antologije nacionalne književnosti, naše književne historije, naši nastavni planovi i programi u školama i na fakultetima.
No, socijalistički kanon u BiH pao je nešto ranije, i to zahvaljujući radu unutar same struke. Naime, izdavačka kuća Svjetlost je koncem osamdesetih izdala tri antologije poezije u BiH, dvije nacionalnog pjesništva – bošnjačkog (tada muslimanskog) i hrvatskog, čiji su autori bili Enes Duraković i Mile Stojić, te antologiju bosankohercegovačkog pjesništva Stevana Tontića, u kojoj je bh. poezija tretirana kao muslimanska, srpska i hrvatska. Razaranje socijalističkog kanona, zapravo, počelo je još ranije, sa čuvenim izborom iz bošnjačke književnosti što ga je pod naslovom Biserje objavio Alija Isaković . Struka je, dakle, normativnost ortodoksnog socijalističkog kanona razorila, ali ostaje dilema da li je time namjesto jedne uvela drugu otrodoksnu kanonsku normu? Jesu li te antologije, i Isakovićevo Biserje značile modelsku promjenu kanona?
Socijalističkom književnom kanonu ponuđen je kao jedina moguća alternativa nacionalni, a priroda kriteriologije i procedura izvođenja i jednog i drugog nedvosmisleno je upućivala na zaključak kako oba kanona hoće biti jedinim i normativnim. Nije to bio, dakle, postmoderni kanonski relativizam i prluralizam, nego, zapravo, prelazak iz jednog tipa modernističko-esencijalističkog čitanja književnog korpusa u drugi. Razlika je bila samo u širini odabranog književnog korpusa, a metod čitanja ostao je isti – tzv. imanentno čitanje uvjereno da estetika modernističkog esencijalizma iscrpljuje sva značenja teksta shvaćenog u njegovoj autonomnosti i atomičnosti.
I tu je sadržan puni paradoks oba kanona. Imanentni kritički metod položen u osnovu kanonskog čitanja na koncu je dobijao, na ovaj ili onaj način, svoju ideološku funkcionalizaciju i ovjeru. Socijalistički kanon ovjeravala je ideologija, a dopuštala politička moć. Nacionalni kanon proizašao je iz zahtjeva ideologija, a politička moć se histerično pozivala na njega kao izvorište svog tumačenja nacionalnog kulturnog identiteta.
No, tri spomenute antologije nacionalnih poezija u BiH objavljene su ipak u vrijeme dominacije socijalističkog književnog kanona, ali, također, u vrijeme kada socijalistička ideologija izdiše poput mrtvaca, a na društvenom horizontu uveliko se pojavljuju nedvosmisleni znakovi nacionalnih ideologija. U takvom kontekstu, Duraković, Tontić i Stojić sa svojim antologijama imaju dvostruku ulogu. Na jednoj strani, njihove antologije su razorile dominaciju socijalističko-modernističkog imenovanja i kanoniziranja bosanskohercegovačke književnosti kao cjeline, a na drugoj, razbijanjem korpusa bosanskoherecegovačkog pjesništva u tri nacionalne književnosti (bošnjačku, hrvatsku i srpsku) nagovještavalo se današnje stanje kanona. Naime, ono stanje koje korpus bosanskohercegovačke književnosti negira za račun isključivog nacionalnog sistematiziranja i kanoniziranja književnosti BiH.
Pravi problem s kanoniziranjem književnosti u BiH leži u slijedećem: struka nije, osim u dva slučaja, odgovorila na pitanje šta bi to bile vrijednosti na kojima se utemeljuje bosanskohercegovački ili kanoni nacionalnih literatura u BiH. Prvi pokušaj odgovora na to pitanje nalazi se u Kršićevoj antologiji pripovijedaka pod naslovom Pripovjedačka Bosna. Drugi, znatno cjelovitiji i teorijski zaokruženiji, pokušaj odgovora nalazi se u Lešićevom strukturalističkom čitanju Kršićeve antologije i ukupnog korpusa bosanskohercegovačke pripovijetke do Drugog svjetskog rata. Ako je Kršić uspostavio čvrstu kriteriologiju po kojoj je moguće čitati bosanskohercegovačke pripovjedače i njihove opuse tako da oni iskazuju temeljne znakove ukupnog bosanskoherecegovačkog identiteta u jednom njegovom sinhronom odsječku, Lešić je u svojim sintetskim studijama samoosvijestio pristup bosanskohercegovačkom kulturnom identitetu ne samo u Kršića, nego i Hume, Andrića, Novaka Simića, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Isaka Samokovlije itd. Kršićeva opaska da pripovjedačka Bosna proizilazi iz svijeta sa strana zamagljenih, u Lešića dobija obilježja dokazane trvdnje o čvrstoj sponi između pripovjedačke i povijesno-kulturalne Bosne. Pri tom, pripovijetka, pričajući mozaik priča o sukobu inidvidue sa društvom, vrši proces individualizacije u bosanskohercegovačkom kulturnom identitetu kada on sa patarijarhalne, kolektivistički postulirane kulturne norme pokušava preći u onu modernu. Ustvari, i Kršić i Lešić otkrivaju bosanski specifikum bosanskih pripovjedača unutar južnoslavenskog kulturnog prostora, a slijedom te logike i unutar nečega što bismo mogli nazvati zapadnim kanonom.
To traganje za bosanskim specifikumom nije, nažalost, postalo predmetom interesa kasnijih anatologičara i onih znanstvenika koji su uređujući školske i fakultetske programe bili u funkciji reproduciranja bosanskog kulturnog identiteta u nastavnom procesu. A to znači da se modernističko čitanje bosanskohercegovačkog korpusa sa svojim imanentnim metodama i pretežitim esencijalizmom zasnivalo u osnovi na onome što bi se moglo okvalificirati kao zapadni kanon. Tako se izvođenje kanona u BiH može nešto aproksimativnije odrediti na slijedeći način: bosanskohercegovačka književnost i nacionalne literature u njoj viđene očima Zapada
A baš bi Bosna i njena kultura sa svojom kulturalnom i civilizacijskom granicom kao jednim od temelja identiteta razlike, odnosno razlike identiteta, tj. pozicijom ruba mogla poslužiti za proces rasredištenja Zapada, odnosno čitanja zapadnog kanona iz pozicije ruba i prečitavanja centra sa periferije. Slično kako su u postmodernističkom procesu rasredištenja ortodoksni kanoni ustupili mjesto alternativnim, rubnim, perfernim u odnosu na centar moći. Na periferiji se, zapravo, i proširuju definicijske granice svakog od zapadnih modernih izama, ali i postmodernih postizama. U tome i leži paradoks vrednovanja zapadnim očima književnosti u kojoj se interferiraju orijentalno-islamska i zapadna poetika, odnosno književnosti u kojoj Orijent i Okcident stupaju u mnogostruke i složene veze. Tu, zapravo, i počiva problem bosanskohercegovačke traume vrednovanja, budući da se ono izvodi isključivo prema zapadnoj kriteriologiji, a teorijski opisuje zapadnim pojmovima.
U bosanskohercegovačkoj književnosti Orijent svojim kreativnim dahom oplemenjuje poeziju Bošnjaka na orijentalnim jezicima, ali i ukupnu književnost moderne i postmoderne. A to znači da bi bosanskohercegovački književni kanon, kada bi vladajuće nacionalističke ideologije dozvolile struci da izvede njegovu realizaciju, bio jedan od graničnih fenomena. Tu granica nije topos sukoba, nego vrt, kako metaforično predlaže Karahasan, u kojem Orijent i Okcident tvore čitave nizove novih, hibridnih vrijednosti.
Umjesto takvog zasnivanja kanona, danas na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni prisutan je ideološki, nacionalno pa i nacionalistički konstruiran kanon. Njegovu realizaciju moguće je pratiti prije svega u školstvu. Pri tom, valja imati na umu da vladajući nacionalisti u školama, pogotovo onim pod dominacijiom SDS i HDZ nacionalističkih ideologa, čiste sadržaj od svega što nije po njima autentično srpsko i autentično hrvatsko.
Branka Mrkić provela je do sada najobimnije istraživanje čitanki koje se upotrebljavaju u osnovnim i srednjim školama u BiH i dokazala koje sve pisce nacionalisti protjeruju iz programa, a koje, bez obzira na apsolutno rušenje svih kriterija, ubacuju u čitanke kako bi zacementirali svoje nacionalističke ideologije.
Mrkićeva između ostalog piše: «Oko za oko, zub za zub - moto je kojim su se izgleda vodili oni koji donose nastavne planove i programe jezika i književnosti. Evo nekih imena poznatijih pisaca koji su 1992. godine izbačeni iz čitanki. Pisci izbačeni iz sva tri programa: N. Zekerija, M. Čečuk, D. Đurišić, R. Kuka, S. Tarapuza, B. L. Fabri, R. Čolaković, M. Jevtović, S. Mićanović, A. Ristić, E. Berbić, M. Omerović, D. Trifunović, H. Dervišević, B. Miljković, R. Risojević, V. Hadžismajlović, F. Šehović, V. Dedijer, S. Lazarević, D. Vasiljev.
Pisci izbačeni iz programa hrvatskog jezika i književnosti: S. Rakita, S. Raičković, A. Hozić, D. Radović, B. Crnčević, D. Erić, Š. Ešić, D. Jeknić, E. Osmančević, S.M. Ljubiša, B. Miljković, J. S. Popović, A. Isaković, I. Sarajlić, D. Bajezidagić, Nerkesi, F. Softa, D. Obradović, V. Karadžić, B. Radičević, Đ. Jakšić, L. Kostić, L. Lazarević, S. Ćorović, S. Matavulj, V. Ilić, Ć. Sijarić, D. Sušić.
Pisci izbačeni iz programa srpskog jezika i književnosti: T. Seliškar, A. Hozić, S. Škrinjarić, J. Jurišić, Š. Ešić, E. Osmančević, A. Vuletić, A. Isaković, I. F. Jukić, V. Desnica, I. Sarajlić, D. Bajezidagić, Nerkesi, F. Softa, S. Vraz, P. Preradović, J. Kaštelan, R. Marinković, Ć. Sijarić, D. Sušić.
Pisci izbačeni iz programa bosanskog jezika i književnosti: S. Rakita, S. Raičković, B. Crnčević, D. Erić, S. Škrinjarić, D. Jeknić, S. M. Ljubiša, B. Miljković, A. Vuletić, J. S. Popović, I. F. Jukić, V. Desnica, D. Obradović, V. Karadžić, B. Radičević, S. Vraz, P. Preradović, Đ. Jakšić, L. Lazarević, L. Kostić, J. Kaštelan.»
Kada se pažljivije analizira kriteriologija izbacivanja pisaca iz čitanki, jasnim postaje da niti jedan estetski kriterij u tom procesu nije bio prisutan, nego čisto etno-konfesionalni princip. Jasnim postaje da sastavljači čitanki i programa vrše etiničko čišćenje čitanki, slično kako te 1992. godine fašističke vojske vrše etničko čišćenje po BiH. Jasnim postaje također to da autori programa i čitanki vide nastavu književnosti kao proces proizvođenja onog kulturnog identiteta koji odgovara vladajućim nacionalističkim i fašiziranim ideologijama. Jasnim postaje i to da tri rigidna nastavna plana i programa i njima sukladne čitanke u maksimalnoj mjeri poništavaju sve zakonitosti književne povijesti.
Istine radi, valja napomenuti da je Federalno ministarstvo nauke, obrazovanja i kulture na inicijativu Dubravka Lovrenovića, tadašnjeg zamjenika ministra, pokušalo da programom tzv. zajedničkih jezgara dokine ovu ideološku glupost u nastavnim planovima, ali taj plan i program prihvaćen je samo u kantonima sa, kako kažu vladajući političari, bošnjačkom većinom. Nakon toga UNESCO je pokušao uvesti red u nastavu književnosti i školstvu uopće, ali nije uspio dokinuti praksu segregacije i nacionalizma u bosanskohercegovačkim školama. Tako se i danas u BiH govori o dvije škole pod jednim krovom, a tim izrazom pokriva se praksa najprimitivnijeg nacionalizma. Hrvatska, bošnjačka i srpska djeca slušaju u istoj školskoj zgradi razdvojeno nastavu bez mogućnosti međusobnog komuniciranja. Nacionalisti na taj način školu vide kao proces kloniranja svojih podanika.
Kanoniziranje književnosti kroz nacionalne antologije, pak, veoma je zanimljiv proces. Tako se izdavačka kuća Alef pod vodstvom Enesa Durakovića u devedesetim godinama odlučila da kroz deset antologija i šest hrestomatija kanonizira bošnjačku književnost, što je bio prvi sistemski pristup ovoj književnosti. Zanimljivo je da će isti izdavač pokušati da u tri antologije, proze, poezije i drame, kanonizira i bosanskohercegovačku književnost. Tako su Ivan Lovrenović, Nikola Kovač i Enver Kazaz uradili antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke, Marko Vešović, Mile Stojić i Enes Duraković antologiju poezije, a Gordana Muzaferija, Vojislav Vujanović i Fahrudin Rizvanbegović izvršili su antologičarski izbor drame .
Alefove antologije bošnjačke književnosti jesu projekat koji je bio neophodan ovoj literaturi, budući da ona nije sistemski istraživana. Slično kako je to učinio Alija Isaković sa Biserjem, Duraković je u Alefovom projektu deset antologija bošnjačke književnosti ovu literaturu uveo u poredak kanoniniziranih književnosti. Ali, dok je Isakovićevo Biserje dolazilo u vrijeme dominacije socijalističkog književnog kanona protiveći mu se i razarujući njegovu ideološki postuliranu normativnost, Alefove antologije dolaze u vrijeme nacionalnog književnog kanona, cementiraju njegovu ortodoksiju, a svojom panoramičnošću kao jednim od temeljnih kriterija nastoje deskribirati cjelinu bošnjačke književnosti. Ako je Isakovićevo Biserje proizilazilo iz logike disidentskog diskursa u odnosu na vladajuću kanonsku normu, Alefove antologije potvrdile su u novoj političko-ideološkoj situaciji ortodoksnu normativnost nacionalnog književnog kanona. Nastojanje da se panoramskim zahvatom deskribira bošnjačka književnost može se pratiti i u projektu Bošnjačka književnost u 100 knjiga nacionalnog kulturnog društva Preporod. Zanimljivim se čini napomenuti da su ovakav projekat imale srpska i hrvatska književnost još u vrijeme socijalističke diktature, a da to isto nije bilo dopušteno bošnjačkoj književnosti.
Aksiologija i kriteriologija vladajućeg bošnjačkog književnog kanona realizirane u lektirama i školskim programima izvedene su iz modernističko-esencijalističkog pristupa književnosti. A bošnjačka književnost naprosto vapi za poststrukturalističkim decentriranjem književne strukture, budući da se ova literatura dugo vremena nalazila na granici. Na granici među civlizacijama, orijentalnim i okcidentalnim kulturnim sistemima, na granici ideološke ovjere, tj. njenog priznavanja od strane centra moći, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije taj ideološki centar jeste velikosrpska ideologija, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije to je komunistička ideologija. Sa padom ideoloških stega komunizma u sedamdesetim godinama XX vijeka, sa komunističkim priznavanjem bošnjačke nacije ta literatura prelazi granicu zabranjenog, a potom ulazi u vrijeme nacionalističko-fašističkog divljanja, tj. agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima. Modernistički esencijalizam sa svojim estetskim utopizmom, shvatanjem književnosti kao samodovoljne, autnomne strukture, sa utopističkim šepurenjem po jezičkoj strukturi djela, sa dominantno doživljajnim aspektom tzv. zatvorenog čitanja, sa ukidanjem svih konteksta u kojima nastaje i u koje ulazi književni tekst – takav modernistički esencijalizam naprosto ne može odgovoriti na temeljna pitanja specifikuma bošnjačkog književnog kanona u odnosu na projektivni zapadni centar iz kojeg čita bošnjačku književnost. Paradoksalno, ali on svojom aksiologijom i kriteriologijom autokolonizira bošnjački kulturni identitet, ne vidići njegovu rubnost i mnogobrojne kontekstom uslovljene reakcije na Zapad, ali i na Istok. Njegova vladavina u bošnjačkoj književnosti, bez obzira na njegovu saradnju sa ideološko-političkim centrima moći, jeste duboko nojevska gesta, koja opasno niječe vlastitu nacionalnu kulturu i identitet iako se gromoglasno na njih poziva. Taj paradoks da se poezija Skendera Kulenovića čita kao poezija Eliota, Jejtsa ili Paunda, dakle isključivo u projektivnom nebesko-literarnom univerzumu, kojemu ne znamo ni odakle dolazi, ni kuda putuje, ni kako s tog projektivnog neba motri našu malu zemaljsku i povijesnu situaciju – posvjedočuje koliko je vladajući književni kanon u bošnjačkoj ali i drugim nacionalnim literaturama u BiH bastard nastao anahronom saradnjom anahrone političke sa anahronim kulturalnim ideologijama.
Autokoloniziranje vlastititog kulturnog identiteta još je očitije unutar pokušaja kanoniziranja srpske i hrvatske literature u BiH. Potpuno nijekanje autentičnosti bosanskog hrvatstva i srpstva za račun, nacionalističkom ideologijom uslovljenog, homogenog interpretiranja hrvatskog i srpskog kulturnog identiteta, gdje bosansko srpstvo i hrvatstvo nestaju pred agresivnim naletom panhrvatstva i pansrpstva – sama je srž kanoniziranja hrvatske i srpske literature u BiH kako ono danas postoji u programima školskog sistema (osnovne i srednje škole i fakulteti). O dramatičnoj situaciji nijekanja svoje bosanske samobitnosti za račun panhrvatske optike izvrsno je pisao Ivan Lovrenović u knjizi Bosanski hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikro kulture. Lovrenović već u naslovu vidi dvostrukost u zasnivanju hibridnog kulturnog identiteta bosanskih Hrvata. I njihovo evropejstvo i njihovu orijentalnost, te sa na toj osnovi izdiže iznad partikularizma karakterističnog za nacionalistički panhrvatski, ali i za druge nacionalističke diskurse. Tezu o hibridnosti, povijesnoj dijalektičnosti, stalnoj promjenjivosti nacionalnog kulturnog identita Lovrenović u ovoj knjizi dokazuje ispitujući kulturnu povijest, sve ono što hvata raspon od kulture nošnje, ishrane, stanovanja, arhitekture, preko književnog blaga bosanskih Franjevaca, do prosvjetiteljstva i samim tim kulture moderne.
Upravo nacionalistički partikularizam radi na oksimoronskom umanjivalačkom povećanju loših pisaca koje nacionalisti hoće postaviti u središte kanona. Tako se u devedesetim u bošnjačkoj književnosti u centru pažnje našao npr. Enver Čolaković, pisac pseudohistorijskog romana Legenda o Ali-paši, romana koji već u vremenu svoga objavljivanja 1940., ali i po svojim žanrovskim konvencijama, predstavlja duboki anahronizam, ili u hrvatskoj Mile Budak, pisac anahrone ruralne proze sa jeftinom psihologizacijom likova.
Tu se moramo vratiti Kišu, koji u svom eseju O nacionalizmu ukazuje na opasnost relativizma kao filozofskog postulata koji nužno vodi u partikularistički nacionalizam: «Nacionalizam živi od relativizma. Nema opštih vrednosti – estetičkih, etičkih itd. Postoje samo relativne. A upravo je u tom smislu nacionalizam reakcionaran. Sve što je važno jeste da budem bolji od svog brata ili polubrata, a ostalo me se ne tiče». A iz ovog ugla promatrana današnja praksa izvođenja nacionalnog književnog kanona pokazuje još jednu svoju oksimoronsku crtu. Naime, ona se maskira aksiologijom, kriteriologijom i metodologijom modernističko-esencijalističkog univerzalizma, a u svojoj suštini duboko je partikularistička. Univerzalizam je tu maska za partikularne vrijednosti, u istoj onoj mjeri u kojoj se hibridnost nacionalnog kulturnog identiteta negira za račun njegove homogenosti.
I još jedan potpuni paradoks izvođenja nacionalnog kanona u našem vremenu u BiH. Naime, ratovima u kulturi, da parafraziram Vahtela, otpočeli su tragični, strašni ratovi na prostoru bivše nam zajedničke države. Ratovi u kulturi puni su pokazatelj kako se u krvavom iskustvu raspala modernistička metanaracija o humanizmu, ljepoti, esencijalizmu, emancipatorskoj moći kulture. Kultura i umjetnost ne samo da su sjajno sarađivale sa fašiziranim balkanskim ideologijama, nego su ih i proizvodile. Kultura je tako postala, između ostalog, i rodnim mjestom fašizma.
Krvav, tragičan, genocidan raspad modernističkih metanaracija konstruktori nacionalnih kanona u bosanskom školstvu, u lektirama, u programima tobože ne vide, niječu ga, maskiraju tobožnjim modernističko-esencijalističkim procedurama i tobožnjom neutralnom aksiologijom. Ta maska, taj odvratni performativ u kojem se u ime tobožnjih estetskih kriterija vrši etničko čišćenje nastavnih planova i programa, u kojem lektira nastavlja rat u kulturi, nije ništa drugo do igra ratnim traumama, produženje onog viktimološkog odnosa o kojem govori Paskal Brikner kao konstante ideološkog performativnog diskursa balkanskih nacionalizama prema vlastitim nacionalnim tijelima.
Ubjeđujući vlastite nacije da su žrtve drugih, balkanski nacionalni ideolozi zauzimaju ključno mjesto moći, mjesto nacionalnog vođe koji će mesijanski, mojsijevskom gestom spasiti naciju od nestanka. Jasno je da se takva ideologija zasniva na strahu od Drugog, na ratnohuškačkom diskursu, na ratničkoj, herojskoj metanaraciji, paternalizmu i procesu patroniziranja nacije. Te neodrasle nacije koje će mesijanski vođa prevesti iz stanja nemoćnog djetinjstva u stanje samouvjerenog heroja, Drugog vide isključivo kao opasnog, onog koga treba likvidirati.
Etničko čišćenje nastavnih planova i programa, tj. konstruiranje nacionalnog kanona nije ništa drugo do spuštanje ideološkog mjesta moći, nacionalnog mesijanskog vođe u školstvo, u lektiru koja postaje odgajateljem nacije. Tako se nacionalni kanon pokazuje u još jednoj oksimoronskoj situaciji. On je na jednoj strani terapeutski, a na drugoj agresivno ratnički. Utemeljena na strahu od Drugog, njegova terapeutska uloga proizvodi agresivnu, rigidnu ideologiju. Pri tom, ta terapija je dvostruko destruktivna, jer na jednoj strani destruira modernističko-esencijalističku matricu na koju se narcisoidno i performativno poziva, a na drugoj strani je autodestruktivna stoga što, bazirana na partikularizmu kao svojoj filozofskoj podlozi, vlastitu kulturu iseljava iz poretka općih u domen isključivo partikularnih vrijednosti.
Kanon koji se poziva na modernistički ideal ljepote postaje kanonom straha i agresije. Po tim svojim osobinama on nije modernistički, nego predmoderni fenomen koji svojom ortodoksijom potpuno ispada iz svog vremena postmodernog pluralizma.