Predrag Matvejević

NACIONALNA KULTURA I GLOBALIZACIJA

Sarajevske Sveske br. 02

Nacionalna kultura i globalizacija nisu pojmovi istoga reda. Cešce se suprotstavljaju nego što se usuglašuju. Pridaju im se razlicita znacenja. Od prilike do prilike, mijenja im se smisao.
Globalizacija se obicno poistovjecuje s mondijalizacijom. Ovaj drugi termin više se rabi na frankofonom prostoru, prvi na anglofonom. Ni za jedan ni za drugi ne nalazimo zadovoljavajucu definiciju. Globalizacija se dovodi u vezu s "novim svjetskim poretkom", kakav je najavljen, nakon završetka hladnoga rata, u Sjedinjenim Americkim Državama. Globalizacija se povezuje s predodžbom planetarnog ili "globalnog sela" (McLuhanov "global village"). I jedna i druga nastoje se opravdati nužnošcu integracija u suvremenom svijetu. O objema je napisano više negativnih nego pozitivnih ocjena, na raznim stranama, u razvijenim i zaostalim zemljama, na ljevici i na desnici. Culi smo i vidjeli proteste i u Seattleu u Americi, i u Porto Alegreu u Brazilu, u Pragu, Nici, Napulju.
Sažet cu i navesti nekoliko sudova, kakvi se susrecu i banaliziraju u raznim studijama i clancima: "Ne mora se više osvajati teritorije uz pomoc vojne sile, dovoljno je zaposjesti tržišta". "Osvajanja vrše diljem planete industrijske grupe i privatni financijeri". "Tko gospodari tržištem, vlada zemljom". "Osvajaci nikad nisu bili uspješniji". Posjeduju nove tehnologije i odreduju njihovu primjenu; rabe i zlorabe informatiku; zagaduju okoliš i "peru" novac. Izazivaju napetosti kad im to ustreba, popuštanja kad im više nije potrebno. Uspostavljaju i ruše vlade i režime. Ne obaziru se na nacela demokracije kakva proklamiraju. Ne poštuju kulturne i civilizacijske vrijednosti kojima se dice. "Prestanimo prihvacati mondijalizaciju kao usud. Ne dopustimo da tržište odlucuje umjesto izabranih predstavnika društva. Ne dajmo da se svijet pretvori u tržnicu (?). Umjesto pustošenja kakva izaziva mondijalizacija, gradani ocekuju radanje novih prava: pravo na mir, pravo na ocuvanje prirode, pravo na grad, pravo na informaciju, pravo na djetinjstvo, pravo na razvoj naroda". To je dio uvodnika, objavljenog u mjesecniku "Le Monde diplomatique", koji izlazi na petnaestak jezika. Onaj tko voli citate mogao bi nabrojati još mnogo, mnogo slicnih. (Edward Goldsmith i Jerry Mander sabrali su u pozamašnu knjigu svakojake osude globalizacije, pod naslovom "The Case Against the Globalisation" - ona je, zamislite, upravo u Americi proglašena "politickom knjigom godine"!)
Njemacki filozof J�rgen Habermas, nesklon "ideologijama" o kojima je rijec, priznaje da unatoc svemu "mondijalizacija prisiljava nacionalnu državu da se otvori razlicitosti oblika kulturnoga života, koji su joj strani ili nepoznati" (u studiji "Die postnationale Konstellation und die Zukunft der Demokratie"). Nužno je, unatoc svemu, ograditi od one vrste napada na globalizaciju ili osude "mondijalista" u kojoj se ocituju provincijalnost i nacionalizam. Njihove posljedice bile su na našim prostorima katastrofalne. Još nisu uklonjene. Naše prijatelje koji djeluju u medunarodnim tijelima i pokušavaju obznaniti zlocin i kradu do jucer su optuživali u Hrvatskoj kao izdajice; u Beogradu se i danas, nakon pada tiranina, napadaju "mondijalisti" - naime, tako se nazivaju zagovornici istine.
Stanoviti oblici suradnje na medunarodnoj razini postali su neminovni: moderne tehnologije primjenjuju se u svim dijelovima svijeta; informatika je postala opcom disciplinom; prihvacene su razne zajednicke terminologije; zaštita okoliša ne može se provoditi samo u nacionalnim ili regionalnim okvirima; Internetom se saobraca s kraja na kraj planete. Takvi oblici mondijalizacije ili globalizacije - bilo bi možda bolje zvati ih naprosto integracijama - ne mogu se poistovjetiti s onima koji su malocas navedeni. Onaj tko ih se odrice po svaku cijenu, ne pitajuci se o njihovoj naravi i svrsi, tapkat ce u mjestu i kasniti. U nedavnoj raspravi koju smo vodili u Rimu, Umberto Eco je predložio da razlikujemo "globalizaciju kao cinjenicu i globalizaciju kao vrijednost? Svatko govori o globalizaciji a da se pritom ne pita što ona zapravo znaci". Napomenuo sam da je možda posrijedi neodredenost kakvoj je sklon post-modernizam. Nove terminologije grubo potiskuju neke starije - gube se npr. rijeci kozmopolitizam ili internacionalizam, propada im smisao.
Vrijednosna mjerila mogla bi pomoci da se izbjegnu stanovite opasnosti ili barem umanje rizici. Svi dijelovi svijeta - oni u kojima su ljudska prava i pravna država dosegli više razine i oni što se s mukom pokušavaju izvuci iz okova zaostalosti ili neimaštine - ne mogu se, ocito, globalizirati na slican nacin: nisu, kako se to obicava reci, "globalizabilni" u jednakoj mjeri, po istoj metodi...
Procesi integracije u Evropskoj uniji nisu u svemu komplementarni ili kompatibilni sa shvacanjima globalizacije ili mondijalizacije kakva dolaze od mocnih multinacionalnih kompanija s one strane oceana. Povezivanje Evrope i "druge Evrope", odnosi evropskog kontinenta i Mediterana, tranzicije zemalja koje su se izmaknule iz sovjetskog imperija ili izdvojile iz bivše Jugoslavije, ne mogu lako slijediti logike ili strategije koje same nisu uskladene ni konvergentne. Nije uputno uvjetovati ulazak u Evropsku uniju prethodnim uclanjenjem u NATO. To je, uza sve ostalo, teret za osiromašena gospodarstva zemalja evropskoga Istoka. Vojnu organizaciju Atlantskoga pakta, koja je, izgubivši svoga povijesnog protivnika, ostala bez pravog razloga postojanja, teško je pretvoriti u neku vrstu cistilišta. Evropske tradicije poznaju bolje i više oblike medunarodnih veza.
Iskustva pokazuju kako se posebnosti na ovom polju teško uskladuju s vrijednostima. U jednom pismu, na samu pocetku stoljeca koje ce poroditi Evropu nacija (1801), H�lderlin je zabilježio prorocansko upozorenje: "Ništa ne ucimo teže od slobodne upotrebe posebnog (der Besondere)". Partikularnosti se, ponekad posve neprimjetno, pretvaraju u partikularizme. Autarkije i relativnosti prikazuju se kao vrijednosne kategorije. Utilitarnošcu i efikasnošcu prikrivaju se egoizam i volja za moc. Suprotstavljajuci se koruptivnim instrumentima mondijalizacije/globalizacije, kriticka kultura ne izlazi nakraj s pritiscima koji se na nju vrše. Pravila svjetske igre jaca su od nje same. Podrška koju dobiva nije joj dovoljna.
Nacionalna kultura nema jednako znacenje u svakom razdoblju povijesti. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla. U današnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju u sebi tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije francuske revolucije, u kojoj se zacelo moderno shvacanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili više izraženim osobitostima: puckim, etnickim, tradicijskim, povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i prenosila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije s vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj vecu samostalnost nego one koje su bile ukljucene u tude države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao "evropsku nacionalnost". Stendhal je nacionalni osjecaj proglasio "protunaravnim" (contre nature). Puškin ga je vidio kao "porok". Za poklonika "ciste umjetnosti", kakav bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetnicko djelo "nema domovine". I Marx je sanjao o radnickoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnicka i politicka avangarda mogle su se približiti jedna drugoj na sretniji nacin od onog koji im je namijenila povijest.
U kulturama nacija (naroda) bez vlastite države pitanje pripadnosti i dužnosti postavljalo se na drukcijoj osnovi. Tamo gdje je politicki prostor ogranicen, podijeljen ili zaposjednut, nacionalna kultura je izložena vecoj stezi i ovisnosti: morala je biti, uz ostalo, sredstvom u borbi za oslobodenje, osloncem nacije, izrazom njezinih težnji. "Kultura za slobodu" (Kultur zur Freiheit), Fichteovo geslo s kraja XVIII stoljeca u Njemackoj, koja se još nije ujedinila u vlastitu državu, preuzeto je u raznim dijelovima Evrope što bijahu u slicnu položaju. I Josip Juraj Strossmayer, naš najznacajniji kulturni reformator u devetnaestom stoljecu, služio se analognom lozinkom: "Prosvjetom slobodi".

U toku XIX i XX stoljeca zatjecemo u nacionalnim kulturama stavove i ponašanja, obrasce pisanja i govora koji se obracaju naciji: pozivaju se na nju i povezuju s njom, isticu porijeklo i pripadnost, izražavaju osjecaj i odanost. Sama kultura, postajuci nacionalnom, preuzima sadržaje koje zatjece na svom prostoru i u vlastitoj prošlosti, folklorne, narodne (pucke), humanisticke. Nastoji ih svesti na oblike kakvi joj najviše odgovaraju. Mijenja im ponekad smisao, trga ih od podloge, usvaja - ili "svojata" - i dijelove onog što nije samo njezino. Smatra se dužnom stvoriti predodžbu o sebi i svojoj prošlosti kakvu priželjkuje, koja joj dolikuje. U takvim pothvatima ne preže od zamjene povijesti mitom. Zahtjevi za stvaranjem homogenih nacionalnih kultura, zatocnica državne ideje, uništavali su diljem Evrope regionalne, lokalne i marginalne kulture, dijalekte i dijalektalne književnosti. U obje Amerike gotovo su iskorijenjene drevne urodenicke tradicije, kakve nisu odgovarale ciljevima kolonizatora, gradnji novih država.
Podsjecam na manje ili više poznate osobine nacionalnih kultura ne zato da bih još jednom utvrdio njihovu "ukorijenjenost". Zanimaju nas, s jedne strane, otpor ulasku u druge i drukcije opticaje i, s druge, strah da procesi mondijalizacije ili globalizacije ne ugroze identitet ili okrnje tradiciju. Cijena je ponekad jednako visoka i za odbijanje i za prihvacanje izazova. Gotovih rješenja, valjanih ili prihvatljivih za sve i u svakoj prilici, nema i ne može biti.
Nacionalni pokreti i stranke koje ih predstavljaju skloni su, kao što je poznato, utilitarnim shvacanjima kulture. U zamjenu za potporu i pomoc najcešce traže privrženost ili poslušnost. Dio umjetnosti - ne uvijek samo onaj osrednji - potpada pod utjecaj takvih zahtjeva ili pak sam utjece na njih. Baština i tradicija su prenijele stanovita shvacanja i ponašanja iz devetnaestoga stoljeca u dvadeseto. Malo je tko takve postupke provjeravao. Nacionalni se pisac proglašavao tribunom kad je trebalo i kad nije, u gotovo svim dijelovima Evrope. Pjesniku Tinu Ujevicu, jednom od najvecih koje je imala hrvatska književnost, dugujemo duhovitu doskocicu, još aktualnu: "Dobivamo tip covjeka koji misli da je literat jer je rodoljub."
Nacionalna kultura vrijedi u nacelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena ima i posebna znacenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi spomenuta razlika izmedu posebnosti i vrijednosti: težnja da se sva kultura nacije (ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila) svede na nacionalnu kulturu; determinizam koji identitet kulture izvodi iskljucivo iz nacionalnog identiteta. Ogranicene kulture stvaraju jednako ogranicena mjerila koja ih potvrduju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveci duhovi nacije. Antun Gustav Matoš napisao je prije stotinjak godina: "Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tudinskog utjecaja(?). Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, vec u moci primanja, apsorbiranja što više tudih kulturnih elemenata(...). Naša umjetnost ce samo onda biti nacionalna, kada bude evropska".
Alternative izmedu "ukorijenjenosti" u bice nacije, nacionalnost, (Barrčsov enracinement) i osjecaja "bez-zavicajnosti" (Heimatlosigkeit, što je po Heideggeru dio "svjetske sudbine") izazivaju sporove, ne samo u Evropi. Žudnja za zavicajem i okrepa koju pruža "rodna gruda" ne jamce uvijek intelektualni ili stvaralacki probitak. Suocavanje s drugim i drukcijim unosi, pak, rizike kakve sama kultura ponekad ne želi, izazove koji remete njezin red i mir. "U trenutku kad otkrijemo da postoje kulture a ne samo kultura" - napominje Paul Ricoeur - "kad prema tome priznamo kraj jedne vrste kulturnog monopola, iluzornog ili stvarnog, vlastito otkrice nam prijeti da nas uništi" ("Histoire et V�rit�"). Nespremni na izazove i rizike te vrste, mnogi se radije odlucuju - napose oni koji se ne mogu odreci potpore i sigurnosti kakve pružaju okružje ili vlast - da budu samo svoji na svome, makar tako ostali na rubu ili u sjeni.
Planetarna kultura, o kojoj se cesto raspravljalo prije nego što su ušle u modu mondijalizacija ili globalizacija, prijeti uniformiranjem kulturnih posebnosti (vrijednosti). Suocavajuci se s raznim vrstama asimilacije, dominacije jacih nad slabijima, razvijenijih nad manje razvijenim, isticali smo pravo na razliku i priznanje pluralizma. U raspravi o suradnji kultura i sintezama na svjetskim razinama, antropolog Claude L�vi-Straus formulirao je prognozu koja i danas izgleda prihvatljivom: "Svjetska civilizacija ne bi mogla biti drugo do koalicija, na razini svijeta, kultura koje zadržavaju svoju originalnost".
Nacionalna kultura ostaje osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrduje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadace više nisu iste kao u vrijeme kad su se pocinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeci u medunarodne "koalicije", osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrduje vlastitu kakvocu i opravdava svoj poziv.
Nacionalne kulture u današnjem svijetu suocene su s raznim alternativama, ponekad protuslovnim: izmedu angažmana za nacionalnost i svijesti da takav angažman može potciniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopce.

***

U raspravi o kulturi i sukobu ne može se izostaviti djelo koje nas je svojim izazovima navelo da se zamislimo nad "sudarom" do kojeg dovode kulturne i vjerske razlike medu civilizacijama: rad americkog profesora Samuela Huntingtona, naslovljen "The Clash of Civilization and the Remaking of World Order". Teško je ipak složiti se s nekim od njegovih zakljucaka. Je li doista "imperijalizam neizbježni posljedak (corollary) univerzalizma"? Moguce je obrnuti taj sud: neostvarenje univerzalnih projekata prosvjetiteljstva uvjetovalo je izoblicenja kojima smo svjedoci. Dovelo je do situacija na koje Huntington upozorava. Lišilo je stanovite kulture svjetovnosti ili laicnosti. Uocljiv je takav nedostatak u vjerskoj kulturi, što pogoduje klerikalizmu ili fundamentalizmu (podrazumijevam, naravno, da se može biti istodobno i vjernik i laican). Deficit laicnosti u religioznom shvacanju nacije ili, pak, u prihvacanju i prakticiranju ideologije kao religije pokazao se pogubnim. (I u staljinizmu smo vidjeli repertoar pojmova koji kao da su preuzeti iz nekog starog eklezijastickog indexa: "sektaši", "renegati" , "heretici" itd.)
Opasnost da se manji ili veci dijelovi nacionalne kulture pretvore u ideologiju nacije odavno je poznata. Pokazala se u stvaranju fašistickih režima, ne samo u Evropi. O njoj valja voditi racuna kad je rijec o "sudaru civilizacija" - to može pomoci da se isprave stanovite pretpostavke: ne sukobljavaju se kulture kao takve nego ideologije koje su se iz njih izrodile i koje ih izoblicuju. To nije isto.
U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji, u kojoj smo živjeli i formirali se, koja se raspala na tragican nacin i koja se više ne može spojiti u zajednicku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne možemo prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se stanoviti pothvati nacionalne kulture doista guše u ideologiji nacije. Zatekli smo na djelu ne malen broj poslenika kulture: umjesto da traže istinska civilizacijska rješenja, podržali su, najcešce šutnjom, hajke nacionalizma ili pak kumovali pljackama. Nisu izostali ni ditirambi vodama koji snose manje ili vece krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam pisao posljednjih desetak godina. Tako sam shvacao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopce. Udaljio sam se privremeno kako bih bio neovisniji.
Bilježim na kraju stanovita iskustva ili spoznaje što možda mogu pomoci i drugima kao i nama samim:
- teško je osvajati sadašnjost ako se prethodno ne ovlada prošlošcu;
- morali smo cesto braniti vlastito nasljede, uvidjeli smo da nam ponekad valja braniti
se od nasljeda;
- spašavali smo pamcenje, ima prilika kad treba spašavati sebe sama od mnogo cega
što pamcenje sadrži;
- nacionalna svijest nije jedini oblik svijesti, štetno je po samu naciju ako ona to
postane;
- opasno je kad nacionalna energija ujedinjuje i ujednacava sve ostale energije,
individualne i kolektivne;
- javljaju se slobode, a ne znamo uvijek što bismo s njima ili pak dolazimo u kušnju da
ih zlorabimo;
- namecu se podjele, a nema više što dijeliti.
Zajednicka država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, napose s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suocavanje stvaralaca i upoznavanje njihovih djela postali su kriterijima suvremene civilizacije. Oni nicim ne umanjuju identitete i ne ugrožavaju samostalnost nacije. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi priznati osuden je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. "Sudar civilizacija" nije, nažalost, utopija.
Vidjeli smo kako predrasude ovladavaju rasudivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjecanje medu ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao ocekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijedena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili htjeli otici. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado priznajemo neuspjehe.
Cekaju nas, svakoga ponaosob, obracuni s naslijedem i pamcenjem. Obracuni s prošlošcu, koja nam se ponekad cini neprolaznom. Obracuni sa nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom dopustiti da "mit i pobjeda nad mitom" poistovjete jedno s drugim. Na to je upozoravao stari Krleža.
Želio sam da se njegov glas cuje na kraju.