Aleksandar Flaker

MOSTARSKE TRAUME

Sarajevske Sveske br. 10

«Prekomanda»

Počelo je u Beogradu. Pozvao me na raport drug Tempo i kratko naredio: tu je objava i kuverta s kojom ćeš se javiti u Štab VI. Armije u Sarajevu. Pitao sam «zašto?» Odgovor nisam dobio. Od Bosanskog Broda putovao sam uskotračnim kolosijekom s udobnim mekim foteljama koje su se mogle spojiti pa bi se dobio ležaj austrijskog nasljeđa. u Sarajevu sam pronašao zgradu Štaba armije i javio se komesaru. Nisam čekao dugo i već sam stajao u stavu «mirno» pred časnikom kojega sam prepoznao, premda sam jedva vjerovao svojim očima: bio je to moj kolega iz I. razreda III. realne – Redžo. Pamtio sam ga po tome što je u svlačionici prije gombanja pokazivao pimpek i ponosio se time što je «obrezan». U razredu nije bilo drugih muslimana ni židova, pa je Redžo postao osebujnom atrakcijom. I sada je taj «obrezani» dečko sjedio predamnom i raspolagao mojom sudbinom. Jamačno me je i on prepoznao, ali smo obojica šutjeli. Pročitao je sadržaj kuverte i samo primijetio: «Ne piše ti se dobro!». Dao mi je objavu za Štab 29. hercegovačke divizije. Vojnički sam ga pozdravio, okrenuo se i po noći stigao u Mostar. Tako je ujesen 1945. otpočelo moje jednogodišnje službovanje u Mostaru. Nikada nisam saznao zašto sam dobio «prekomandu» niti zašto mi nije ni tada dodijeljen nikakav oficirski čin, premda mi nisu oduzeta časnička prava. Znao sam: imao sam krivi pedigre, a jamačno je i moj odnos prema «bratskoj» veledržavi bio primijećen i zabilježen. Kratko rečeno: ono što mi je priznavao GŠ Hrvatske, nije priznao Generalštab u ulici Miloša Velikoga. Čini mi se ipak da je Redžo bio kolegijalan:

Mostar je bio pravi izbor

Ulijegao sam u taj grad sa sjevera i doživljavao ga kao svoje «orijentalno progonstvo», nalik na Puškinovo ili Mickiewiczevo iz Krimskih soneta, ili pak Lermontovljevo – časničko - na Kavkaz. Poslije raporta u štabu ispod pravoslavne crkve, dobio sam uputnicu za stan onstran starog mosta, kako se pokazalo u kući odbjeglog bega. Takve su kuće kasnije u Mostaru ili Trebinju pokazivali strancima za pregršt njihovih škuda. Morao sam oprati noge na česmi u avliji, dvije su se žene krile predamnom, i ulazio sam u svoju nastambu s tepihom prostrtim po podu na kojemu se nalazio pripremljeni ležaj, sa sećijama duž tri zida, dok je četvrti zapremio veliki izrezbareni ormar. Bio sam isprva zadovoljan: evo me na orijentu! Svakog sam dana prelazio preko prazne ćuprije i čekao da sretnem «s ibrikom Eminu». Ali su i Emine krile svoja lišca: nošenje feredži ili zara smatralo se još uvijek obvezatnim, pa se Olga, koja me je uskoro posjetila, znala narugati «pingvinima». Ni južno podneblje nije dugo potrajalo: počele su duvati bure, a kako ulice još nisu bile asfaltirane, dizala se prašina koja se protivila gradskim šetnjama. Ulazila je u nos i uši pa sam i sâm poželio feredžu, džepna mahrama mi nije bila dovoljna. Pa ipak, sabahajle, prije odlaska na novu dužnost, odlazio bih do nekog ćepenka nalik na kafanicu, ispijao kahvu, smokćući pridodani šećer i naručivao 10 dkg tahan-halve sve u čudu odakle kafedžiji sirovina za nju. Očigledno je bilo pomanjkanje bilo kakvih sirovina i prerađevina. Živjelo se «na kartice», a utješna je uzrečica onijeh dana bila: «Dao ti Bog i veliki Granap!»
GRANAP se smjestio na vrhu slova T koje čini ulica što je vodila od kolodvora prema središtu grada i ulica koje sijeku istočni dio grada i vode prema tepi (sadašnjih im imena ne znam, a ni stara nisam zapravo znao). Kuriozum je ondašnjih dana pred bacanje kuglica u kartonske kutije (to se zvalo izborima) bila pojava u GRANAP-u «ruske»čokolade. Bili su to stari požutjeli bomboni koji nisu mogli konkurirati domaćim slasticama. Prve «prinadležnosti» trošili smo tako na kremšnite i šampite u slastičarni...Bujrum!

Mostarske bolesti

Govorilo se kako prikrivene u ratu bolesti izliježu u miru. Osjetio sam to poslije zimskog puta kamionom u Široki Brijeg. Nazebao sam na vjetru, vratio se begovim hanumama s groznicom i pljuvanjem krvi. Očajavao sam: niotkuda hrane, niotkuda pomoći. Hanume nisu puštale nikoga krštenoga. naposljetku je ipak došao pravovjerni Faik sa zdjelicom juhe i šalicom čaja. Faik je smio... U bolnici mi je na rendgenu pronađen infiltrat, i nakon još nekih pretraga upućen sam u Sarajevo s time da odem u Kasindol na liječenje od TBC. Putem se desilo čudo. Na stanicu su me dovela bolnička kola na ležaju, ali sam pred jutro na Ivan planini otvorio prozor i stao udisati visinski zrak. Granulo je sunce, zaiskrio snijeg, odahnuo ja. Osjetio sam – zdravlje. Bolnička kola na sarajevskom kolodvoru otpustio sam: «mogu i sam»... Sjetio sam se da je daktilografkinji u Beogradu, rodom Sarajki, otac bio liječnik. Pronađoh ga negdje u sokaku iznad Marindvora, bio je pulmolog, imadijaše rendgen u kući, pa mi reče: «galopirajuća gripa ti je nadražila ožiljak na porebrici, a o infiltratu ni spomena ne ima». Odoh tako s njegovim mišljenjem pred komisiju i – vratih se prvim vozom u Mostar. Zasniježeno pak Sarajevo neću nikada zaboraviti. Sve je bilo nekako svečano. Ali sam stan promijenio. Šetka mi je pronašao sobičak u neke dalmatinske obitelji. Bilo je to na katu, ali su mi vrata izlazila u bašću koja se protezala prema Podveležju. Dobio sam stoga čuvara od mogućih zmija: od sada me nisu uvale hanume nego JEŽ, pa sam i za toplih noći mogao mirno spavati kraj prema Veležu otvorenih vrata i osluškivati ježevo tapkanje... Ali ježevi nisu mačke: nemojte ih hraniti mlijekom!
U toj me gostoljubivoj kući dočekalo i ljeto, a znat ćete valjda ono hodžino tumačenje iz mejtefa što su bakterije: «To su vam mali hajvančići koji uđu u insana i on namah hava biva», ili tako nekako. Ljeti su me malo veći hajvani znali ubosti. Dobio sam «papadači groznicu» od mjesnih komaraca, ali sam je doživljavao kao pravu malariju. Gazdarica Mara brinula se zdušno oko mene, a ionako mi je apetit popustio, a kinin skinuo groznicu. Vratio sam se Klubu povrh Neretve, a o bajramu bih znao izlijeći na tepu i pozdravljati: «Bajram mubarek olsum». Tepa mi je odgovarala: «Alah razolsum».
Međutim, do tri puta Bog – odmaže. U Dubrovniku me jednoga dana uhvatila kiša i od Ploča do Gruža jurio sam kako bih uhvatio noćni vlak. Po noći sam, od petka na subotu, osjetio tegobe u slabinama, i odlučio sam da se što prije javim liječniku. Odoh do južnih kasarni. Primio me dežurni hećim: «I ti si mi neki student, intelektualac biva. Kila ti se ukliještila, gangrena je na pomolu, a ti to nosiš u sebi...Stigao si u zadnji čas!» Pola sata poslije toga ležao sam na stolu pod lokalnom anestezijom, gledao u liječnikovu špiglu kako me kasapi i još mi pred nos stavlja smrdljivi komadić trbušne opne, pokazujući mi zorno što bi bilo da se nisam u subotu javio! Uslijedilo je ležanje u sali s unovačenim negdje oko Piškopeje Šiptarima, upala pluća od nepokretna ležanja, ali – Bogu hvala! – rat je donio dva korisna izuma: mali otvarač za konzerve u obliku nožića i... penicilin. Hećimu nisam znao objasniti odakle mi zastarjela hernia incarcerata. Sjetio sam se samo jednog uspona s Bredom na Klek. Ali ni Klek «planina nije» - kao ni Prenj Nazoru. A ovdašnji «Bogovi» znaju insanu i treći put pomoći.

Mostarski jarani

Mostarska se mladež one poslijeratne (s ožiljcima) godine okupljala na čestim «igrankama»: čim je grad probehario, one su se prenosile u bašće, bilo to «Napretkovu» bilo «Prosvjetinu» ili pak «Gajretovu». Priređivane su i u Klubu, ali su se posjetiteljice regrutirale iz vojnog osoblja, a ni tadašnji časnici nisu bili vični europskim plesnim standardima: radije su ojkali gange ili u kolu zazivali «svijetlu majsku zoru». Uostalom, na prvoj sam se (gimnazijskoj) igranci opekao: partnericu sam pitao za ime. Čuo sam «Majda». Aha, rekoh Slovenka, iz obitelji koja se beamterski doselila u carevini. Međutim, prevario sam se. Rekla je: «Aida Bijedić». Nisam joj se više približavao: Džemo je zapovijedao jedinicom izvan sastava Divizije, a bio sam distanciran prema višim činovima tko zna kakve specijalnosti... Upozoriše me jarani. Krug se jarana pomalo stvarao. U Klub me je bio uveo Silvio Maestro, bio je korektan, osim španjolskog znao je i druge jezike, prijateljski me je u Sarajevu uveo i u svoju porodicu: bile su to dvije sestre koje su preživjele nacistički logor jer su na njima vršeni pokusi s teškim posljedicama. Pokazivale su žigove na podlaktici. Međutim, Silvio je uskoro prekomandovan, navodno u OZN-u u Rajlovcu. Zamišljao sam kako budno pazi na putnike aviona strane registracije. Je li ih uopće bilo? Kasnije sam saznao da je karijera brzo završila: uhićen je 1948, nisam povjerovao da je kriv. Na njegovo je mjesto sjeo «Pop», Popović ili Popadić. Imao je debela stakla u naočarima što nije svjedočilo o njegovoj inteligenciji, ali zloćudan nije bio. Naučare su valjda pridonijele slučaju u dubrovačkoj Gradskoj kafani. Ulazili smo iz osunčana prostora, i odjednom se začula lomljava. Pop je htio pripaliti od dvojnika koji mu je krenuo u susret: razbio je veliko ogledalo i raskrvario dlan....U Bileću takvih špiglova nije bilo! Pop se za moje poslove nije brinuo: prepuštao me je višim šaržama, štapskim politcrnogorcima. Jarani su pak moji pripadali različitim narodima: najbliži mi je bio Isma koji je, ne znam zašto, još uvijek nosio pohabanu domobranksu dolamu, zatim je tu bio domorodac iz Vrapčića – Gojko, a naposljetku crnomanjasti Nikica, unovačen nekoć na Mljetu. Dubrovački su gospari bili na cijeni u diviziji: Gozze Gučetić bio je tužitelj koji je kasnije sudjelovao u procesu protiv Draže, a ni kapetan Nobilo nije bio jamačno dalek od srodnih službi. Postrance je stajao i Njirić, likovni talent koji je primao i neke sitne porudžbine. Ne znam je li ukrasio koji prostor kipom bombaša, ali se afirmirao tek u Dubrovniku. Rado bih u klubu, međutim, ćakulao s «domaćinom». Bio je to čakavac iz Trogira, jamačno s najduljim partijskim stažem, koji je najradije «pričao» o zgodama unutar splitskih frakcija: spominjao je nekog Jelasku. Najpopularniji je ipak bio u Klubu Franz, njemački zarobljenik koji je obavljao sijaset malih tehničkih poslova. Zidao je, hoblao, svrdlao, popravljao kurcšluse, izrađivao roštilje. Ukratko: bio je Švabo za sve... Porijeklom iz Istočne Pruske koja je sada pripala Poljskoj, nije znao kamo se ima vratiti. Poljski, dakako, nije znao. Kamo je god odlazio, rastanak je s njim bio dirljiv. Pili smo žilavku, jeli užički kajmak i pljeskavice.
S trojicom spomenutih jarana družio sam se najviše na Neretvi: odlazili bismo na koji sjeverniji sprud, tamo na vrelu suncu razbijali ohlađene goleme lubenice, srkali njihov sok, i plovili nizvodno. Urođenici su upozoravali na virove koji bi, navodno, znali odnijeti po koji dalmatinski život. Naime, od rođenja plivači, majstori bi s mora podcjenjivali vrtloge kojima se nije smjelo odupirati. Neka te vuče – izbacit će te na površinu! Takve plovidbe unutar male ljudske flotile, pripale su najdražim uspomenama: dalo se preživjeti i najnesnosnije tropske vrućine.
Dakako, jarani su me silom prilika upoznali i s Mostarkama. Bila je to Gojkova sestra Zora, stasita i kovrčava Ismetova sestra Hatidža, ali je, radi trojedinstva, falila Hrvatica. Međutim, valja primijetiti kako je trebalo biti na oprezu. Naime, na mostarskom korzu kretale su se cure odvojeno od momaka. Prekršitelji zakona kažnjavali su se otrovnim tračem. Prošećeš tako sa Zorom, čut ćeš idućeg dana kako Gojkova sestra misli poslije mature doći u Zagreb na studij, a za Hatidžu će se pobrinuti njezini: «Kuda bolna, da cijelom svijetu pokažeš sramotu: ama gdje si onoga cvikeraša za dilbera odabrala?» Nijesam ja njiha čuo, ali mi je prolazila želja da ašikujem po Mostaru. Na kraju se pojavila i Hrvatica. Dvije sestre zavijene u sitoliku crninu redovno bi ponosno odvaljivale vazda istu gore-dolje putanju, a da im se nitko ni približiti nije smio. Crnina i neka izopćenost vezivala se u javnom mnijenju za pogibiju njina oca: govorkalo se da je bio «ustaša». Pala mi je u oči jamačno starija, Zrinka po imenu. Nekako potkraj boravka u gradu, kada je već sve bilo jasno, i nitko mi više nije mogao nauditi, pristupio sam Zrinki, oslovljavajući je «gospođicom» i zbunjeno joj nešto govorio. Za inat javnosti. Tako je moje ašikovanje završilo bilansom minus jedan. Zrinku sam kasnije sreo u Jurišićevoj; mislim da je studirala medicinu. Pozdravili smo se začuđeno, valjda nije ni fermala tko sam.

Balada o Mensuru

«Jašu, jašu konji vrani,
A na njima partizani»,
slušao sam pod pendžerom pjevno djevojče dalmatinskoga roda i zgražavao se. Na stranu to što konji ne mogu «jahati», pjesmica kao da nije odgovarala podneblju. Doduše, neka je srbijanska jedinica dojahala u svibnju 1945. do Zagreba, pa čak bila pripuštena paradi, ali tek onako kako je maršal Budennyj sukao svoju sablju na paradama u čast «velikog oktobra» pred naglašeno civilnim Hruščovom u vrijeme kada armijski ponos nisu tvorili tenkovi već vatrogasne lojtre raketnih postrojbi. Konjica je gdjegdje bila dio vojne tradicije, kozačke ili poljske. Ali dinarskom kršu više su odgovarale trofejne talijanske mazge, pa se i crnogorski pisac drznuo progovoriti o «Heroju na magarcu». Ili, kraće rečeno: za «kamenje hercegovsko» konj nije bio lik «tipičan u tipičnim okolnostima», kako su to od realizma tražili obrazovaniji sljedbenici Klasika od Kurilskog otočja do Brandenburških vrata. Pa ipak... Vranac se bio pojavio.
Mensa je bio moj srodnik po zvanju: referent za kulturu koji je i stol dijelio s referentom za obrazovanje. Imao je duguljasto lice kojemu su rožnate naočare pridavale neku čudnu strogoću. Završio je također gimnaziju i pričao o studiju na fakultetu: brat mu je bio književnik. Međutim, naša kolegijalnost nije potrajala dugo. Mensa je na svoj zahtjev prekomandovan»! Nije prošlo mnogo vremena i htio mi se pohvaliti. Pozvao me u kasarnu i prikazao se u sjaju odore s «epoletuškama» i nalaštenim čizmama: postao je kapetanom JA. Zar se radilo o sigurnoj egzistenciji, takvu je priželjkivao, primjera radi, jedan časnik rodom iz Zagorja, koji je proplakao kada ga je pogodila «čistka» - kao i neke druge «prebjege» iz domobranstva? Ne, tamo, na Exerzierplatz stare austrijske vojarne, shvatio sam da je Mensina odluka bila druge naravi.
Najprije me pustio da se naslonim na ogradu vježbališta i kasom projahao mimo mene dižući oblak prašine: uštirkani konjanik s prijezirom se odnosio prema nekadašnjem plačidrugu, prašinaru bez epoleta. Gledao sam u njemu spodobu iz orijentalizma poljske romantike ili pak nekog Erolla Flynna na čelu «juriša lake konjice» i Lawrencea of Arabia, svakako kolonijalnog časnika na konju s burnusom ispod kape. Ali gdje je naš konjanik jurišao? Završivši smotru, Mensa je počeo pričati kako naganja «križare» između «Lištice» i Ljubuškog ili pak «škripare» duž Popova polja. Recept za iznuđivanje priznanja u traganju za jatacima bio je jednostavan: držiš četnika, staviš mu gumenu cijev u usta i lijevaš vodu sve dok se ne napuhne i da znak pristanka. Govorio je nešto i o žeravicama pod tabanima, ali sam ga već jedva slušao. Tako je, dakle, kapetan Mensa vodio mali rat usred hercegovačkog krša. Vido sam ga kako uz neku ogradu vezuje konja, doziva kojeg pješaka da mu asistira i vrši svoj ratnički obred. Balade redovno tužno završavaju, zar ne? Mickiewiczevu Alpuharu s temom pada Grenade uslijed unošenja smrtonosnih klica u tvrđavu Almanzorovu (Al Mensur?) znao sam napamet:

«Brani se jošte tvrda Grenada,
Ali Grenadom već zaraza vlada.»

Svlačenje

Političko je vodstvo u štabu bilo u rukama Crnogoraca. Stasiti komesar s jednako visokom «drugaricom» na vrhu piramide, ispod njega major Mijović, a stepenicu niže – kapetan Veliša što je nadzirao moj rad oko organizacije brzometne nastave za neškolovane oficire u mostarskoj gimnaziji (dogovarao sam se s prof. Fuadom iz historije o «bremenitosti revolucijom» francuskog prosvjetiteljstva, a Kapustom o nastavi ruskoga, a držao se podalje od profesorice Nazečić koja je predavala i hrvatsku književnost, ali je zbog svog supruga pripadala mostarskoj eliti) ili pak u Trebinju (profesorica ruskog i engleskog pobjegla je na američkom brodu iz obližnje gruške luke, natovarivši mi dodatnu otežavajuću okolnost). Uglavnom, kada su se održavali prvi ispiti (s nizom olakšavajućih okolnosti), sustav je već bio podmazan, pa nisam vidio potrebe da tu ostanem. Postalo mi je jasno kako sam «potreban našoj armiji» samo zato jer sam pisao referate i predavanja kapetanu Veliši, a on je brao lovorike na moj račun. Odlučio sam se tada za skandal. Ishodio sam raport na vrhu piramide, popeo se do štapske zgrade i u stavu «mirno» počeo recitirati spremljeni prosvjed. Nije dosta da me bivši četnici (divizijski sudac) zovu «gestapovcem», nego me se upotrebljava u svrhe koje ne pripadaju sistematizaciji referenta za obrazovanje. Tražim da me što prije oslobodite dužnosti radi nastavka studija (dva mi je semestra već bila upisala Olga), u protivnom ću izići pred javnost sa zloporabama mojih tekstova u povodu ovog ili onog jubileja. Nisam ja Velišin posilni! Rješenje je stiglo kroz dva tjedna. Smio sam svući zgužvanu bijelu dolamu i predati «Waltera» Popu. Farewell to the Arms! Otputovao sam najdražim itinerarijem – preko Splita. Poslije 1948. saznao sam da su i u nadležnim za to službama skinute objede na moj račun koje su me dovele Redži u zagrljaj i Mostaru u naručaj: zimi prašnjav – ljeti vreo. U Zagrebu nitko te objede nije uzimao ozbiljno. Naposljetku, bio sam među svojima.

Epiloški susret

U Mostaru nisam ostavio nikoga svoga. Tranzitno sam se zaustavljao, odlazio na stari most, promatrao kako se mijenjaju Neretvine boje, busom se jednom odvezao na vrelo Bune, mjesto časničkih teferiča, gledao veliku robnu kuću na mjestu «Velikog Granapa», pio žilavku i jeo janjetinu. Veze sam održavao s Ismom i Nikicom: znali bi doći u Zagreb. Nikica mi je ponudio odmor u oficirskim Kuparima, a Isma je studirao na ALU. A kasnije je isplaniran treći rat. Zgražavao sam se, doživljavajući zbivanja u Zagrebu, ali nisam vjerovao da bi sve to moglo zahvatiti BiH. U Beču sam čak Sarajku Jagodu tješio kako to nije moguće kao što nije moguće da neka od velesila aktivira atomsku gljivu. Učinak bi bio isti. I bio je! «Papci» su etničku bombu aktivirali. Nismo očekivali dalji domino. Igra se nastavila. Srušen je ponos Grada što ga je vedrim bojama bio naslikao slikar iz Pečuha – Csontvàry. Zvao ga je «Rimskim mostom»!
I onda sam se našao s Njime. U Kurelčevoj prišao mi je neznanac i s punom pravilno naglašenom vokalizacijom upitao za ulaz u Poštu. «Zgrada se reparira, ulazi se na mali haustor, pa malo sim – malo tam...» Pogledao me i rekao: «Purger!». Pogledah ja njega: «Mostarska liska». «Odakle Vam to?» - «Znam ja njiha!» Odmah mi je pogodio i ime. «Bit će od Isme?». Bio sam čuo da je Isma oblio od raka i od očaja počinio samoubojstvo u hotelu «Europa» u Sarajevu. Salkova je priča bila drugačija, a osim toga zabranio mi je da našeg znanca zovem Ismom. «Za mene je on samo Ismet!» Pozvao sam ga u kafić u Staroj Vlaškoj, i tako je počelo naše zagrebačko druženje i mostarsko kazivanje.
U razgovorima u «Laksa» na dolačkoj terasi pripaliti mi je znao cigaretu s uzvikom «čak-mak», kako je to običaj u Stambolu odakle se namah vratio jer je tamo izlagao slike s rušenja Hajrudinova djela. Preko poznanstva s nekom Talijankom spremao se s istovjetnom izložbom u Milano i šire. Osobito se pak hvalio sačuvanim blagom mostarskog muzeja i neoštećenim (ni u ovom divljanju) nadgrobnim spomenicima na «hebrejskom» groblju. Pri tome nikada nije rekao ni «Židov» ni «Jevrejin», pa ni kada je u Zagrebu gostovao orkestar iz Izraela. Kazivao je: «Prolazim ja Praškom ulicom, a meni sučelice skupina. Zastavili me i pitaju za sinagogu. Pokažem im mjesto, kazujem imena koja sam zapamtio s mostarskoga groblja, i tako ti divanim s njima. Odosmo na kafu. Bilo je njiha pet-šest. A znaš li tko je platio? Ja koji ovdje nemam ni konaka, niti mi tko novčano pomaže! Znaš, takvi su hebreji...Ali su mi obećali koncert na Mostu!» Čuvao se i drugih termina: nikada nije spomenuo hrvatsko ime kada bi govorio o zločinima. Pitao sam ga za znance. Spremno je odgovorio na spomen Ismetove sestre: «Prođoše oni preko mosta i ubiše, među ostalima, i Hatidžu». «Hrvati» su ga, uostalom, ne suviše glasno, ljubazno primili u svojoj metropoli. Pozvao me je u jednu kulturnu ustanovu, u kojoj je čuvao svoje fotke. Službenice su ga ispričale, zamolile me da sačekam, i spremno odmah pripremile kavu: «Za Salka uvijek imamo». A zatim je on raširio panoe preko cijeloga zida i tumačio slike. Šutio sam, bilo me je još uvijek stid hrvatske šutnje onijeh dana koju je, neposredno tada, prosvjedom prekinuo pokojni Radovan Ivančević. Uskoro je Salko otputovao onako kako je došao. Znao je svoje sokake...
Možda sam mu zaboravio pravo ime, ali njega kao osobu koja me je podsjetila na Mostar bivši i sada podijeljeni (sjetimo se: «igralo» se ipak na tri mjesta, sve dok «bratstvo» nije popustilo pred «jedinstvom», ne dopuštajući nacionalne, a kamo li vjerske kulturno-prosvjetne organizacije) nisam.
U Salku sam, rekoh, prepoznao «mostarsku lisku», ne smatrajući taj pridjev uvredljivim. Štoviše, u mene je potvrdno obojen. I neke svoje kolege obdario sam njime. Zar nije Predrag M., premda ruskog podrijetla, prava «mostarska liska»? Pazite: steći slavu na bezbroju knjiga o «Mediteranu» nije mogao nitko do «mostarske liske». On je shvatio da Mediteran počinje u Mostaru i širi se duž Neretve kao neka vrsta orijentalne Provanse (tako je bar izgledalo dok su uz cestu stajali minareti Počitelja kao urbanog kompleksa istočnjačke arhitekture), sve do «školja» na koje su se, mediteranske inspiracije radi, spuštali hercegovački poete što god mi o njima mislili. On je također shvatio da se samo izvana, u ovom slučaju s krajnje točke do koje mediteranski zrak (skupa s malarijskim groznicama) dopire, može shvatiti cjelovitost prostora koji proizvodi žilavku i kujundžušu ili pak gruzijski mukuzani i cinandali; koji se časti pilavom koji se na zapadu promeće u paellu, a da o kebabima (pazimo: «k» je u nas «ć»: «kenifa» = «ćenifa»!) ili maurskom slogu – od Alhambre do ćesarske patvorine mostarskog hamama, ni ne zborimo. Neka, Predraže, ova moja pohvala dopre sve do Rima; vrijedi svim mostarskim liskama! A hvala budi i svemu čemu me je Mostar naučio, bolestima i traumama usprkos.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.