Marija Fekete - Sullivan

MOJ ŽIVOT S ARISTOTELOM

Sarajevske Sveske br. 10

Novi kauč u primaćoj sobi zove se Aristotel. Ne znam kakva je to moda: davati namještaju imena, ali grandioznom četverosjedu boje slonove kosti ime stvarno pristaje. U ovom slučaju inspiracija nije bio Aristotel Onazis, mada ni to ne bi škodilo. Ino-firma koja proizvodi namještaj sa imenima velikih filozofa sigurno zna šta radi. Svi njihovi modeli nazvani su po drevnim misliocima, opravdavaći valjda tako paprene cijene. Uvozni mislilac je danas skup, makar on bio od drveta i obložen jastucima. Razlog je očigledan: čim poželim da mi se javi neobično mudra zamisao, ispružim sve četiri na mekanom (ali ne suviše mekanom) mikro-vlaknastom kauču i odmah mi se u glavi roje duboke misli i krupna pitanja. Jedno od njih je: kako oplatiti kredit za Aristotela, ovog na kome ležim.
Kad bolje razmislim, to je sitnica! Otkazat ću jedan Internet program, budući da je vrlo spor i neefikasan. Okrenula sam jedanaestocifreni broj i saslušala sve upute: pritisnite to i to ako ste naš član; za ove i one usluge pritisnite pet i šest, za otkazivanje internet programa pritisnite sedam, ali imajte na umu da se obično čeka desetak minuta za uspostavu veze. Molim?! Da platim prekookeanski poziv samo da bih otkazala uslugu? Sačekala sam ne bi li mi telefonska sekretarica pružila još neku mogućnost, ali ne.
Štaviše, javio mi se strogi, aseksualni glas, rekavši:
«Vi ste nesposobni da se opredijelite! Doviđenja!»
Ja nesposobna! Bezveznjaković bezlični! Čini se da više ne postoji dugme koje razumna osoba može pritisnuti! Da imam malo više agresivnih gena tresnula bih telefon o pod. Čista uvreda! I to od strane aparata. Poštovani mazohisti, pritisnite to i to dugme radi uvrede i to se plaća po minuti...
Ponovo zovem u nadi da ću doći do operatera. Nakon višeminutnog čekanja javlja mi se muški glas sa južnoazijskim akcentom.
«Dobar dan»
«Zdravo. Da li razgovaram sa osobom ili sa aparatom?» riješih da stvari odmah istjeram na čistac.
«Ovdje Shelly Black, ha, ha. Zašto pitate?
«Već petnaest minuta pokušavam razgovarati sa živim bićem, ali mi se stalno uključuje automatska poruka.»
Ljubazni činovnik me saslušao sa velikim razumijevanjem, suosjećao sa mnom, složio se sa svim mojim argumentima, dao mi referentni broj, objasnio šta i kako, i odmah mi rekao cijenu našeg telefonskog razgovora. Oko dvadeset dolara!
Oh, hvala i zbogom! Šta bi sada rekao jedan super-um kalibra Aristotela? Blago njemu, on je imao mišljenje o svemu.
«Svatko se može naljutiti, to je lako. Ali biti ljut na pravu osobu i u pravo vrijeme, u pravoj mjeri, i s pravim razlogom, to zaista ne može svatko», citiram imenjaka mog kauča. Sa njim se u ovu kuću uselila i filozofija. Onaj moj kaže da sam pošandrcala. Hodam po kući sa Metafizikom u ruci, ne idem ni u WC bez nje, i neprestano se divim mudrom Grku. No, kad je riječ o ženskom pitanju, tu me razočarao!
«Čuj! Žena treba da je rob mužu! E, onda mi se više sviđa Aristotel Onazis!», gunđam,
posmatrajući reakciju moje jače polovice.
«Je li? A čime je Onazis oduševio ženski rod? Taj nije morao ništa govoriti. Vama,
ženama, dovoljno je da se neko pojavi sa jahtom.»
«Hoćeš da znaš šta je brodovlasnik izjavio? Pa, srce slatko, smatra da bi svaki
poslovni uspjeh bio besmislen, da mu nije bilo njegovih žena», konstatiram i bacam se
na četverosjed.
On je zauzeo pozu na suprotnoj strani dugog kauča i dograbio omiljene novine. Naše ispružene noge ležale su, jedva se dotičući. U tome i jeste poenta. Za razliku od ugaonih kauča, ovdje su vam stopala bliska, a glave odvojene, tako da oboje možete neometano čitati i razmišljati koješta, a da se ne unosite u vidokrug onog drugog.
«Mama, znaš li kako se pravi pašteta od grisinija?», u sobu je utrčala naša petogodišnja kćerka. Zagrlila sam je i poljubila njen debeli obraščić.
«Kako?», rekoh.
«Uzmeš vode, malo grisinija, i to umiješaš, a onda dodaš onaj žuti i onaj crveni začin iz kuhinje.»
«Opet si mi dirala začine! Pa, stoput sam ti rekla da to ne radiš!», povikah prije no što dijete pobježe u svoju sobu.
«Pusti malu, vidiš da je kreativna. Buduća dizajnerica! Na tatu, naravno!»
«Hoćeš li ti počistiti za njom njene 'kreacije'?»
«Hoću, ja sam emancipiran roditelj.»
Dolazi kreatorka sa tanjurom punim paštete od grisinija i slanog keksa. Nudi
nam da probamo.
«Hej, ovo nije loše!», rekoh ližući prste. «Mogla bih to iskombinirati, recimo, sa
tunjevinom i sjeckanim lukom i imale bismo novi kulinarski hit», uzeh malenu u krilo.
Rukom joj češljam dugu kosicu. Ona zna da ću je sada gnjaviti nebuloznim pitanjima, ali kao da to jedva čeka.
«Jesi l' ti moje srce?» pitam.
«Jesam.»
«Moja duša?»
«Jeeesam.»
«Moja maca?»
«Aha!»
«Moj cuko?»
«Nisam. Cuko je muško.»
«Moja cukica?»
«Jesam cukica sa rozom mašnom, ustvari sa crvenom.»
«Eh, dobro, sad furaj, donesi olovke za crtanje.»
«Ali, mama, nisi dovršila!»
«Šta?»
«Pa, ima još. Nisam samo maca i duša. I cukica.»
«Znam, ti si moje nebo, i sve!»
«I ti si meni! I tata je sladak, je l' da?
«Jeste.»
On se pravi da ništa od toga nije čuo. Kaže:
«Srećice, donesi tati pivu iz frižidera!
«Nisam ja tvoj rob!» na to će srećica.
«Eto, vidiš, dijete sve čuje i upija!», graknuo je na mene.
«Šta hoćeš, nisam rekla ništa loše, samo sam citirala Aristotela!
Odlazim u kuhinju po njegovu pivu. Kad sam se pojavila sa čašom, vratilo mu se dobro raspoloženje. Pokazao mi je kolor stranicu u novinama.
«Jesi l' vidjela ovo?»
Zurim u dugi naslov: «Naučnici otkrili tajnu posjedovanja bogatstva, zdravlja, ljubavi i svega što poželite!» Tekst krasi idilična ilustracija: zlatnorumeni sunčev zalazak, palme, pješčana plaža, dvije priljubljene figure (valjda?) suprotnog spola. Ispod slike je napisano: Raj je pronađen!
Sve me to silno intrigira. Ipak su to ozbiljne novine, čudim se da pišu takve stvari. Čitam dalje: «Tajna se sastoji u tome da sve što vas okružuje ispunjava čista energija, koju je moguće usmjeriti prema onome što želite. Samo treba znati kako.»
«Ufff, to je stara stvar!», tvrdim. «Otkad psiholozi trube da se sve može postići uz pravilno raspoređivanje energije! Još je Aristotel govorio nešto slično.»
«Nećeš valja opet o Aristotelu?!»
«Pa, dobro, ako te ne zanima...!» rekoh, dureći se. Pošla sam u dječiju sobu da vidim
šta radi mala. Zaspala je hraneći plišane mede i lutke. Oslobodila sam krevet od igračaka i hrane, smjestila je pod jorgan, skinula joj papuče... Zaputih se u radnu sobu. Sad je prilika...
«Šta to pišeš?», prenula me njegova ruka. Položio je na moje rame, dok sam tipkala na
kompjuteru.
«Priču.»
«Kakvu?»
«Ljubavnu. Svaka priča je ljubavna.»
«Stvarno?»
«Pa, da. Sve na svijetu dešava se zbog ljubavi i zbog nedostatka ljubavi. Rat, mir,
suze...»
«Je li i to rek'o veličanstveni student Istine, Aristotel?»
«Ne, ja skontala.»
«A šta kaže Aristotel?»
«Tvrdi da većina ljudi više voli pružati nego primati ljubav. Šta ti misliš?»
Stavio je prst na sljepoočnicu, demonstrirajući umnu pozu.
«Cijelu noć ću razmišljati o tome!», rekao je kreveljeći se. «Nemoj dugo!», cmoknuo
je svoj kažiprst i puhnuo poljubac u mom pravcu. Potom sam čula kako uključuje noćnu lampu u spavaćoj sobi.
Ja sam još neko vrijeme tipkala. Što više budem pisala, možda me proglase piscem. Tako to mora biti po Aristotelovoj logici stvari. Jer, ne određuje čovjeka ono što zna, nego ono što radi.
Telefon! Gotovo sam poskočila na stolici. Ko je sad?!
Mama!
«Spavate li?», pita.
«Jesi li nazvala da me to pitaš? Oni su legli», šapćem u telefonsku slušalicu.
«Ja nešto ne mogu zaspat'».
«Šta je bilo? Kako je stari?»
«Tvoj tata je otišao noćas.»
«Šta pričaš, gdje?!» sad sam se prestravila.
«Spakovao se i otišao sa onom, onom...» glas joj je prekinuo jecaj.
«Daj, šta ti je! Tata?»
«Nisam ti prije htjela govoriti. Ali, već godinu dana, on i ona profuknjača iz mjesne zajednice...»
«Nije valjda?»
«Jeste.»
«I šta ćeš sad?»
«Ništa. Odmorit ću se malo od njega. A onda... ne znam.»
«Dođi kod nas! Danas smo kupili novi kauč. Možeš na njemu spavati.»
«Da znaš, dobra ideja! Otključaj vrata da ne zvonim».
Došla je, pozamašna i sređena, namirisana i nalakirane kose, kao i uvijek.
«Baš je lijep!» tiho je rekla, gladeći Aristotela.
Nasmijala se kad sam ih upoznala: Aristotel! Moja mama! Sjedile smo neko vrijeme bez riječi. Onda se rasplakala. Bilo mi je žao, ali mi je bilo i smiješno. Vidi tate, mangupa, u tim godinama! Citiram joj onaj Aristotelov savjet o ljutnji. To je još više raspaljuje. Prijeti:
«Ubit ću ga!»
Brzo prebirem po mislima ne bih li našla neku utješniju maksimu, ali mi to ne polazi za rukom.
«Idemo spavati, mama. Ti lezi ovdje, evo ovdje!»
Telefon zvoni! Skačem na njega da se ne probude muž i dijete. Očev glas.
«Je li ona tvoja majka tamo?
«Reci mu da nisam tu!» dobacuje ona, prepoznavši njegov grleni glas.
«Čujem je. Šta izvodi, odmah neka dođe kući!»
«Ona da dođe. A ti? Neka te je sram!», već me napušta aristotelovska smirenost. Mora da je iz mene izronio kutak za glupost. Jer, kako reče Aristotel, čak i u najmudrujem umu postoji takav kutak.
«Objasnit ću ti sve kada se vidimo», veli otac.
«Šta ti imaš...! Kao da to treba objašnjavati! Ali, ne znam zašto zoveš!?»
«Prepao sam se za tvoju mamu. Da nešto ne učini! Da ne digne ruku na sebe! Vratio sam se kući!»
«A, je li? Ne boj se ti za nju. Najbolje je da je se kloniš ovih dana. I mene, čuješ li?!»
«Ne dolazi u obzir. Stižem ovog časa!», spustio je slušalicu. Za nekoliko minuta čulo se kucanje na vratima. Otvaram, šta ću! Stisnutih usana, bez riječi mu pokazujem Aristotela i uplakanu majku. Sjeo je, pokušava da je zagrli. Ona neće s njim. On ni makac bez nje.
«Ja sad idem u krevet. A vas dvoje, radite šta god znate!», velim. Strah me vlastitih riječi. I sna.Više puta se, po noći, šunjam do primaće sobe, osluškujem. Ništa!
Rano ujutro zatičem ih kako spavaju na suprotnim stranama četverosjeda. Ušuškavam ih pokrivačem kao bebe. Otac se budi, iznenađen što me vidi. Čudi se i novom kauču.
«Otkud ti ovo?»
«Na kredit. Zove se Aristotel.»
Klima glavom. Ne vjerujem da je išta čuo. Hvata se za čelo.
«Daj, napravi nam, kćeri, kavu, živ ti ja ovakav!» promrsio je.
«A njoj malo slađu», dodaje, gledajući pregršt crne kose što proviruje ispod pokrivača na Aristotelu.